Sestre karmelićanke Božanskog Srca Isusova organiziraju vikend u Karmelu za djevojke koje razmišljaju o duhovnom pozivu

Foto: Opus Dei

Sestre karmelićanke BSI organiziraju vikend u Karmelu u Hrvatskom Leskovcu, od 30. kolovoza do 1. rujna 2019., za djevojke koje razmišljaju o duhovnom pozivu. Vikend se sastoji od kateheza, osobne i zajedničke molitve sa sestrama, druženja sa sestrama, te sudjelovanja u njihovu apostolatu kako bi djevojke pobliže upoznale redovničku zajednicu. Za djevojke koje ne mogu same doći do Leskovca bit će organiziran prijevoz iz samostana u Zagrebu (Vrhovec 29). Prijaviti se možete do 27. srpnja na e-mail: s.dijana.pucko@gmail.com.

Bitno.net

Ovaj članak Vikend u Karmelu za djevojke koje razmišljaju o duhovnom pozivu se prvo pojavio na Bitno.net.

Svečanom misom zahvalnicom koju je u crkvi sv. Jeronima u Pučišćima u nedjelju 11. kolovoza predvodio nadbiskup Nikola Eterović, papinski nuncij u Berlinu proslavio je 20. obljetnicu biskupske službe u rodnoj župi. Uz nadbiskupa suslavili su hvarski biskup Petar Palić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta dr. Željko Tanjić, pučiški župnik mr. Pavao Gospodnetić i pristigli svećenici

Ovaj članak Pučišća: Nuncij Eterović u rodnoj župi zahvalio za 20. obljetnicu biskupstva se prvo pojavio na Bitno.net.

Novinar Washington Posta je doznao kako su eutanazirani dječak od 17 godina, koji je bolovao od mišićne distrofije, zatim 9-godišnje dijete s tumorom mozga, te 12-godišnjak kojemu je dijagnosticirana cistična fibroza

Foto: Shutterstock

Belgija je u veljači 2014. godine odobrila eutanaziju djece, a prvi takav sramotan slučaj prijavljen je u rujnu 2016. godine. Washington Post piše kako je u periodu od siječnja 2016. do prosinca 2017. godine, dakle u samo 24 mjeseci, u Belgiji eutanazijom usmrćeno još troje djece. Najstarije dijete je imalo 17 godina.

Član belgijske komisije Luc Proot je novinaru Washington Posta potvrdio da su smrtonosnim injekcijama oduzeti životi još dvoje djece: 9-godišnjaku i 12-godišnjaku, što u svijetu predstavlja jedinstvene slučajeve eutanazije djece mlađe od 12 godine.

Novinar Charles Lane je također doznao kako je dječak od 17 godina bolovao od mišićne distrofije, 9-godišnjem djetetu je dijagnosticiran tumor mozga, a 12-godišnjaku cistična fibroza. Stručnjaci iz Svjetske fondacije oboljelih od cistične fibroze tvrde kako medicina pacijentima omogućuje visoku kvalitetu života i očekivani životni vijek od 43 godine.

Član belgijske komisije Luc Proot je broj eutanazirane djece saznao od anonimnih liječnika koji su sudjelovali u eutanaziji. Novinar Wahington Posta tvrdi kako mu ne preostaje ništa drugo nego vjerovati na riječ, jer ne može provjeriti Prootove navode, budući da novinari, odnosno javnost, nemaju pravo na uvid u spise o eutanaziji.

Sramotan zakon o legalnoj eutanaziji za koju ne postoji nikakva dobna granica donesen je 2014. unatoč prosvjedima stručnjaka i Katoličke Crkve. Prema njemu, svakoj maloljetnoj osobi koja to bude zatražila bit će odobreno usmrćivanje smrtonosnom injekcijom, uz uvjet pristanka roditelja te psihološko vještačenje kojim je potvrđeno da dijete razumije posljedice svoje odluke. To je jedini zakon u svijetu koji je legalizirao eutanaziju za sve dobne uzraste. U Nizozemskoj sličan zakon ograničava eutanaziju na osobe starije od 12 godina.

Inače, Belgija je samo prošle godine službeno eutanatirala 2357 ljudi svih uzrasta, ali se smatra kako bi stvarne brojke mogle biti znatno veće.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Ovaj članak Posljedice sramotnog zakona: u Belgiji eutanazirano čak troje djece! se prvo pojavio na Bitno.net.

Prestala sam vikati na svoju djecu i dogodilo se nešto “izvanredno”

Foto: Shutterstock.com

“Redovito sam vikala na svoju djecu. I to često. Ponekad je to jednostavno bio plod moje frustracije što iznova i iznova ponavljam iste upute. Glasnoća i intenzitet mog glasa rasli bi dok ne bih došla u situaciju da doslovno vičem na svoju djecu. Nisam bila ponosna na te trenutke, ali sam se osjećala i donekle opravdano – na kraju, što sam još mogla učiniti kako bi me poslušali?”, iskrena je Calah Alexander u svjedočanstvu za portal Aleteia.

“Drugi put je to jednostavno bio izraz mog turbulentnog emocionalnog stanja. Bila bih uzrujana zbog nečega potpuno nepovezanog s mojoj djecom te bih s ljutnjom i neprijateljstvom reagirala čak i na njihov najjednostavniji zahtjev. To je plašilo moju djecu te su nerijetko znala plakati, a da budem iskrena, plašilo je i mene.”

Calah piše kako bi ubrzo požalila zbog svog izljeva bijesa. Djeci bi se ispričavala, a sebi zavjetovala kako više nikada neće planuti na njih.

“Neizbježno, nekoliko tjedana kasnije prekršila bih obećanje.”

Ističe kako je prestala vikati na djecu tek nakon što je krenula na terapiju te upoznala kakve posljedice emocionalno zlostavljanje ostavlja na ljude, i djecu i odrasle.

Naučila je i kako djeca svoje emocije ne mogu kontrolirati zbog nepotpuno razvijenog čeonog režnja koji regulira amigdalu (pojednostavljeno – centar za emocije u mozgu), dok je njoj kao odrasloj osobi to moguće.

Calah ističe kako je unatoč tome i dalje svoje emocije istresala na “bespomoćnu, ranjivu djecu”.

“To je bilo emocionalno zlostavljanje, bez obzira na moje namjere ili svjesnost. Dan kad sam to shvatila bio je dan kad sam prestala vikati na djecu.”

No, kako je to postigla?

“Nije bilo jednostavno – morala sam pronaći novi način kako se nositi s emocijama. Dnevna tjelovježba postala je apsolutno nezamjenjiva kao glavni oblik emocionalne regulacije, odlazak na terapije i pronalazak novih tehnika upravljanja stresom također je bilo važno.”

No, Calah kaže da je u “ranim danima” morala doslovno tretirati sebe kao dijete.

“Kad bih se uznemirila, pozvala bih samoj sebi time-out. Uvjerila bih se da su djeca sigurna, uključila im televiziju i onda bih se zatvorila u sobu kako bih se dovela u red.”

Ističe kako bi to vrijeme ponekad trajalo 10 minuta, a ponekad čak pola sata, no kako ne bi izašla iz sobe dok ne bi bila savršeno mirna i u potpunoj kontroli nad sobom. Za to vrijeme imala je uključen baby monitor kako bi bila sigurna da su djeca u redu.

“S vremenom je proces postao bolji i brži, a pozivanje time-outa sada se rijetko događa. No, uvijek u rezervi čuvam tu mogućnost kao pomoćni plan u slučaju da situacija izmakne kontroli jer istresanje emocija na moju djecu nije opcija.”

Ono što je tada uslijedilo Calah opisuje kao “izvanredno”:

“Djeca su me prestala ignorirati i počela slušati.”

“Ne kažem da su svi koji viču na svoju djecu emocionalni zlostavljači. To nije istina, kao što nije bila istina za svaki put kada sam sama vikala. Ali je bila istina ponekad.”

Calah ističe još jednu prednost prestanka vikanja na djecu.

“To mi je pomoglo naučiti ih kako da upravljaju vlastitim osjećajima. Moje šestogodišnje dijete ponekad mi priđe kad je uznemireno i pita mogu li mu pomoći da se smiri. Sjedimo u tišini i nekoliko puta duboko uzdahnemo, gledajući se licem u lice, dok se ne smiri. Onda me zagrli te se otiđe igrati.”

Za kraj ističe kako se svaki roditelj koji viče na svoju djecu mora zapitati zašto to radi. Je li uzrok tome njegovo vlastito nesređeno emocionalno stanje ili to što djeca ne slušaju.

“Ohrabrujem vas da pronađete način kako se nositi s osjećajima prije nego što pričate sa svojom djecom. To će zahtijevati rad na sebi, ali na kraju će vaša djeca imati roditelja koji će biti stvarniji odraz Kristova strpljenja, nježnosti i bezuvjetne ljubavi za sve nas.”

Tino Krvavica, Aleteia | Bitno.net

Ovaj članak Zašto sam prestala vikati na svoju djecu se prvo pojavio na Bitno.net.

„Imali smo predodžbe kako bi taj susret mogao izgledati, no bili smo iznad svih očekivanja oduševljeni istovremenom blagošću i plemenitošću Benedikta“, priča nam don Elvir Tabaković i dodaje kako je papa emeritus pokazao interes za svakoga od njih pojedinačno, te je bio vrlo priseban i pažljivo je pratio razgovor

Don Elvir Tabaković, regularni kanonik Prepoziture sv. Mihaela u Bavarskoj, primljen je u subotu 10. kolovoza zajedno sa svojom subraćom u privatnu audijenciju kod pape emeritusa Benedikta XVI., a o ovoj velikoj časti progovorio je ekskluzivno za naš portal.

Već smo pisali o životnoj priči i obraćenju nekada uspješnog hrvatskog fotografa i pustolova, a danas redovnika koji dovršava svoju formaciju u Redu regularnih kanonika.

Don Elvir je za naš portal prepričao okolnosti koje su prethodile posjetu Benediktu XVI. u samostanu Mater Ecclesiae u Vatikanu i u kojem su osim njega sudjelovali i redovnici don Johannes Kindler, don Fabian Eibl te njegov brat blizanac don Patrick Eibl.

Obavijest da je Benedikt XVI. prihvatio njihovu molbu za privatnom audijencijom prenio im je njegov tajnik nadbiskup George Gänswein.

„Prvi susret s monsinjorom Gänsweinom imali smo prije nešto više od tri godine kada je bio došao u našu Prepozituru sv. Mihaela u Paringu u Bavarskoj zarediti don Johannesa za svećenika. To je bilo prvo svećeničko ređenje koje je podijelio otkako je postao nadbiskupom. Potom je krajem travnja ove godine zaredio i našeg novog mladomisnika don Fabiana koji već dugi niz godina zajedno sa svojim bratom blizancem don Patrickom posjećuje papina brata prelata Georga Ratzingera u njegovu domu u Regensburgu. Redovito mu čitaju naglas različite knjige i publikacije, koje on radi vrlo slabog vida sam više ne može čitati“, priča bivši fotograf i nastavlja:

„Prilikom jednog od tih posjeta, snimili smo fotografske portrete prelata Ratzingera koji su na kraju došli i do Pape emeritusa, koji ih je potom dao uramiti i postaviti u svoju radnu sobu, te nam se srdačno zahvalio na njima.“

Privatna audijencija zakazana je za 10. kolovoza, pri čemu je audijenciji nazočio i brat Benedikta XVI. Georg Ratzinger koji trenutačno boravi u Rimu.

„Imali smo predodžbe kako bi taj susret mogao izgledati, no bili smo iznad svih očekivanja oduševljeni istovremenom blagošću i plemenitošću Benedikta“, priča nam don Elvir Tabaković i dodaje kako je Papa emeritus pokazao interes za svakoga od njih pojedinačno, te je bio vrlo priseban i pažljivo je pratio razgovor.

„Razgovarali smo o raznim temama u prisnom i prijateljskom ozračju. Posebno nas se dojmila ta intimnost i bliskost susreta: sjediti tik do Svetog Oca koji te gleda ravno u oči s toliko pažnje i topline, pun strpljenja i ljubavi. U tom blagom pogledu nije bilo nikakvih primisli niti proračunatosti, već je iz njega isijavao potpuni mir, svjedočeći spremnost za onaj konačni susret oči u oči s Gospodinom našim Isusom Kristom“, prepričava redovnik.

Kada je doznao da je don Elvir iz Hrvatske, Benedikt XVI. je naglasio kako su „Hrvati i Bavarci uvijek bili veliki prijatelji“.

„Rekao sam mu kako trenutačno studiram na Sveučilištu Angelicum u Rimu i da sam jako zadovoljan time zbog tomističkog pristupa teologiji i filozofiji. Kada sam počeo pripremati fotoaparat za grupnu fotografiju, mons. Gänswein mu je rekao da sam nekada bio profesionalni fotograf što ga se vidno dojmilo.“

Bilo je predviđeno da susret traje pola sata, što je bilo vrijeme koje je brzo prošlo. Regularni kanonici dobili su od Pape emeritusa na dar krunice i sličice s 60. godišnjice njegova svećeničkog ređenja.

„Uslijedila je grupna fotografija nakon koje smo klečeći primili apostolski blagoslov te se pozdravili i preporučili u molitve. Vrijeme je tako brzo prošlo, a htio sam Papi emeritusu postaviti još nekoliko pitanja. Posebice mi je žao što ga nisam uspio pitati, a planirao sam, o bl. Ivanu Merzu o kojem je papa Benedikt XVI. već govorio kako mu je jako drag. Puni dojmova uspeli smo se kroz Vatikanske vrtove do Lurdske pećine gdje smo Majci Božjoj zahvalili za ovu izvanrednu milost“, zaključuje svoje svjedočanstvo o susretu s Benediktom XVI. don Elvir Tabaković.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Fotografije: don Elvir Tabaković

Ovaj članak EKSKLUZIVNO Don Elvir Tabaković sa subraćom posjetio Benedikta XVI.: Iz njegova pogleda isijava mir se prvo pojavio na Bitno.net.

Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona.

Foto: ajmerdiocese.org

Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina. Nakon kratke vladavine morao je ustuknuti pred rimskom državnom silom.

Kad je, naime, g. 235. na carsko prijestolje stupio car Maksim Tračanin, prvi barbarin na rimskom prijestolju, prekinuo je s miroljubivom politikom svoga prethodnika prema kršćanima i počeo kršćane progoniti, uvrstivši se tako u red velikih progonitelja.

Maksim Tračanin u dobro smišljenim mjerama okomio se u prvom redu na voditelje kršćanskih zajednica: biskupe, svećenike i đakone. Kršćanstvo je htio lupiti po glavi i tako ga obezglaviti. Tako je pao pod njegov udar i rimski biskup Poncijan. On nije bio odmah ubijen, već uhvaćen i odveden u progonstvo na otok Sardiniju, koju su tada nazivali “insula nociva” – ne samo škodljiv, već i smrtonosan otok. Prognani se papa 28. rujna 235. odrekao biskupske službe da bi rimskoj zajednici omogućio izbor novoga pastira i tako osujetio plan progonitelja. Taj dan je u povijesti papinstva prvi sigurno zajamčeni datum po godini, mjesecu i danu.

Rimski biskup i papa Poncijan, izložen bijedi, oskudici, nevoljama, preminu u progonstvu. “Insula nociva” kazuje barem nešto od svega onoga što je na tom otoku morao pretrpjeti. Njegov nasljednik papa Fabijan (236. – 250.) iz poštovanja prema njemu dao mu je tijelo prenijeti u Rim i sahraniti u Kalistovim katakombama. Već sam taj pothvat – u tadašnjim prilikama sa Sardinije prenositi mučenikovo tijelo – kazuje koliko su ga cijenili i kao rimskog biskupa, pročelnika opće Crkve i svjedoka za vjeru.

Ovaj članak Sveti Poncije i Hipolit – papa i njegov teološki protivnik koje je ujedinila zajednička mučenička smrt na Sardiniji se prvo pojavio na Bitno.net.

Naša, dominikanska ekipa imala je “osvojiti” pet župa: Veliku Goricu, Jakuševac, Svetu Klaru, Knežiju i župu svetog Petra u Vlaškoj ulici. Po pet župa dobile su i ostale ekipe, a jer su sve krenule u akciju istog dana predviđena za početak “ofenzive” (7. veljače 1960. godine) sve su na isti dan bile i završene, 17. travnja 1960. na sam Uskrs. Posljednju “bitku” u katedrali povela je posebna ekipa, brojnija i svježa.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

“Od svih božanskih djela najbožanstvenije je surađivati s Bogom u spašavanju duša!” (I. Zlatousti) I koliko se dotični suradnik u tom božanskom djelu više hrani na izvorima Božje ljubavi, njegov je apostolat plodonosniji; ni zatvor, ni verige, ni okovi ne mogu ga spriječiti u njegovu djelovanju. Takav je bio naš blaženi Alojzije Stepinac. Iako zatočen u Krašiću, stražarima opkoljen, fizički do kraja iscrpljen, prihvatio se organizacije pučkih misija u vidu duhovne obnove svih župa Zagreba i njegove bliže okolice. Desetak ekipa pučkih misionara (u svakoj po dvojica) krenut će od župa, koje su najudaljenije od grada, – prema njegovu središtu.

Kao Božji strateg, Stepinac je zamislio svaku od tih ekipa kao svojevrsni “bojni red”. Sedmog veljače 1960. godine krenulo se na “osvajanje” pojedinih župa, a kako je veliki postotak stanovnika iz zagrebačke okolice dolazio svaki dan u grad (bilo na rad, bilo da proda svoje poljodjelske proizvode, bilo da u gradu nešto kupi), glas o misijama širio se Zagrebom nevjerojatnom brzinom. To je za ono vrijeme bilo od neprocjenjive važnosti jer Crkva nije raspolagala ni s jednim sredstvom javnog priopćavanja, niti je na koji drugi način mogla provesti potrebnu promidžbu.

Naša, dominikanska ekipa imala je “osvojiti” pet župa: Veliku Goricu, Jakuševac, Svetu Klaru, Knežiju i župu svetog Petra u Vlaškoj ulici. Po pet župa dobile su i ostale ekipe, a jer su sve krenule u akciju istog dana predviđena za početak “ofenzive” (7. veljače 1960. godine) sve su na isti dan bile i završene, 17. travnja 1960. na sam Uskrs. Posljednju “bitku” u katedrali povela je posebna ekipa, brojnija i svježa.

Tko je bio jamac uspjeha ove duhovne ofenzive?

Kad je sv. Ivan Krstitelj “dovršavao svoju trku” rekao je za Krista: “On treba da raste, a ja da se umanjujem!” Ubrzo poslije toga dao je za uspjeh Kristova životnog djela sve što je posjedovao – vlastiti život.

I naš Strateg, pošto je učinio sve što je s ljudskog stajališta bilo potrebno da duhovna ofenziva započne – svjestan da njezin uspjeh ovisi prvenstveno o Bogu – i sam je poput Ivana Krstitelja prikazao svoj život, u zajedništvu s Kristovom žrtvom na križu, također za uspjeh, svog posljednjeg apostolskog pothvata. Da je Bog milostivo prihvatio taj njegov prinos, svjedoči činjenica da je baš s početkom ove “ofenzive” započela i njegova smrtna borba. Točno 7. veljače 1960. godine, kako čitamo u Benigarovu “Stepincu” (str. 774-5), osjetio je da ga tjelesne snage napuštaju. Nije se usudio propovijedati, mada je bila nedjelja. Sutradan nije ni misio. Bolovi su bivali sve teži i nesnosniji. U srijedu ujutro zatražio je posljednju popudbinu i moleći krunicu sa svim ukućanima, sa zapaljenom svijećom u ruci i ponavljajući “Fiat voluntas tua“ (“Neka se vrši tvoja volja!”) u 14 sati i 15 minuta predao je svoju dušu Bogu.

Vijest o smrti našeg kardinala proširila se istog dana po Hrvatskoj i cijelom svijetu na nepojmljiv način. Sutradan, na početku euharistijskog slavlja u Velikoj Gorici preporučio sam vjernicima da ga se sjete u svojim molitvama. Izrazio sam i svoje duboko uvjerenje da će nas od sada izdašnije pomagati negoli je to mogao do sada! To se uskoro i obistinilo. Naime, neposredno prije onog sramotnog sudskog procesa na kojem je naš Uzoriti bio osuđen kao zločinac, članovi Partije obilazili su državne ustanove te pravili pritisak na radništvo i činovništvo da potpišu molbu za Stepinčevu smrtnu osudu. Budući da je o tom potpisu uvelike ovisio njihov radni odnos, a time i njihova egzistencija, rijetki su se uspjeli oduprijeti tom pritisku. Doduše, Stepinac nije bio osuđen na smrt, ali dugogodišnje robijanje, bolna ponižavanja, nepravde i maltretiranja polagano su razarala njegovo zdravstveno stanje i konačno ga dokrajčila. Potpisnici zahtjeva za Stepinčevu smrtnu osudu uspijevali su ušutkavati glas svoje savjesti dokle god je bio živ. A kad je preminuo, pokazala se posve utemeljenom ona Senekina izreka: “Nitko nije gore kažnjen od onoga koji je podvrgnut biču svoje savjesti!” Upravo to su kroz suze svjedočili pokornici u ispovjedaonicama, i to sve češće koliko smo se više primicali Zagrebu.

Nijedan od misionara nije se mogao oteti dojmu da je naš blaženik organizirao ovu “duhovnu ofenzivu” po nadahnuću Duha Svetoga! Zasigurno je znao da će mnogi postati žrtvom pritiska Partije te se unaprijed pobrinuo da im ovim pučkim misijama omogući što skorije oproštenje i mir! To je bila strategija Božjeg stratega!

o. Drago Kolimbatović

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Iz torbe pučkog misionara” u izdanju Dominikanske naklade Istina. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Ovaj članak Svjedočanstvo hrvatskog dominikanca: Kako je Stepinac pred smrt izveo posljednju ‘duhovnu ofenzivu’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Svečano otvorenje novoga stalnog postava Biskupske palače u Dubrovniku održati u srijedu, 14. kolovoza 2019. godine u 20:30 sati

Foto: Dubrovačka biskupija

Otvaranje stalnoga izložbenoga postava Biskupske palače u Dubrovniku kao novoga kulturnog žarišta unutar gradskih zidina predstavlja finalizaciju tridesetogodišnje obnove toga slojevitog spomenika arhitekture koji u sebi sabire slojevitu povijest Grada. Ovom se prilikom treba prisjetiti svih onih koji su svojim trudom, znanjem i vođenjem kroz godine pomogli da se složena obnova ove građevine privede kraju, a među njima posebno spomenuti Ministarstvo kulture, Zavod za obnovu Dubrovnika, Hrvatski restauratorski zavod, Konzervatorski odjel u Dubrovniku, Zavod za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, arhitektonski biro Studio Vetma i zakladu Caboga Stiftung.

Prvi izložbeni postav izrađen je usporedno s dovršetkom radova na Palači prošle godine, a izradio ga je dr. sc. Joško Belamarić. Treba podsjetiti da iako je riječ o novome postavu radi se zapravo o staroj kulturnoj ustanovi jer je u Palači još od 1930. godine djelovala Biskupska pinakoteka koja je osnovana inicijativom tadašnjega biskupa Josipa Carevića. Nakon potresa 1979. godine i oštećenja Palače ova je Pinakoteka svoj postav preselila u prizemlje građevine gdje je djelovala sve do Domovinskoga rata kada je bila zatvorena za javnost. Od samih početaka istražnih radova i promišljanja buduće prezentacije Palače osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća zamisao o Palači kao prostoru za izlaganje vrijedne sakralne baštine Dubrovačke biskupije bila je trajno prisutna među uključenim stručnjacima.

Autori novoga postava su dizajner Marko Baus i povjesničari umjetnosti Ivan Viđen i Nikola Bojić. Nakon što je u srpnju prošle godine svečano predstavljen završetak dugogodišnje obnove Palače te se u nju ponovno uselio dubrovački biskup, od kolovoza ove godine javnost će moći doživjeti prostor jedne od najraskošnijih i najvećih dubrovačkih baroknih palača, ali i uživati u vrijednim umjetničkim djelima te uroniti u mnoge neispričane priče o Gradu. Naime, novi stalni postav u svome kustoskom konceptu i dizajnu isprepliće prezentaciju renesansnoga i baroknoga sloja palače s pomno odabranim umjetničkim djelima iz bogate biskupske zbirke.

Rezultat ovakvoga koncepta jest postav organiziran u pet tematski zaokruženih izložbenih cjelina („narativni ambijenti“). Jedna od njih, ujedno i jedan od glavnih atrakcija postava, jest salon na drugome katu Palače s raskošnim rezbarenim, pozlaćenim manirističkim stropom (tabulatom), danas posebnim na čitavoj našoj obali. Tabulat je bio dijelom prethodne renesansne faze palače Sorkočević te je preživio razorni potres 1667. godine u kojemu je i sama palača bila oštećena. Spomenuti salon sa zlatnim tabulatom predstavlja svojevrsnu „vremensku kapsulu“ koja svjedoči o ukusu i bogatstvu predpotresnog, renesansnog Dubrovnika, ali i ekonomskoj i političkoj moći obitelji Sorkočević koja je ovu palaču podigla.

Jedna od manje poznatih pripovijesti unutar postava je i ona o kanoniku i vlastelinu Bernardu Đorđiću (1621.-1687.) zaslužnome za možda najvrjednija izložena umjetnička djela iz biskupske zbirke. Osim što je posljednjih dvadeset godina života proveo opsesivno sakupljajući dokumente iz povijesti nadbiskupije čija su romanička katedrala i arhiv sasvim uništeni u potresu 1667. godine, Đorđić je kao tipičan dubrovački vlastelin bio istodobno i uspješan poslovni čovjek. Oporukom iz 1687. katedrali je ostavio iznos od 32 000 dukata, ali je zbog duga koji je prema Đorđiću imao mletački kolekcionar Alvise Raspi katedrali pripalo i 16 izvrsnih slika talijanskih renesansnih majstora. Slike iz Đorđićeve kolekcije danas predstavljaju remek-djela koja se mogu razgledati unutar novoga stalnog postava zbirke Biskupske palače.

Osim manje poznatih povijesnih epizoda, unutar Palače su predstavljeni i neki od temelja na kojima počiva identitet Grada, a koji zasad nisu dovoljno zastupljeni niti u jednome dubrovačkom muzejskom postavu. Jedna je od njh i pripovijest o sv. Vlahu, zaštitniku i simbolu Grada. Naime, njemu su posvećene dvije prostorije u kojima se uz Parčev kip iz crkve na Gorici, onaj Ivana Meštrovića kao i istaknutoga renesansnog kipara Petra Martinova može pogledati i projekcija dokumentarnoga filma Grad na srcu sveca snimljenoga 1972. godine, na 1000. obljetnicu Feste Svetoga Vlaha. Posebnost ovoga filma je u tome što je riječ o jedinoj cjelovitoj snimci Feste iz razdoblja socijalizma čija je originalna filmska vrpca slučajno pronađena prije nekoliko godina u obiteljskome arhivu festanjula Zvonimira Kisića (1924.-1995.) zaslužnoga za nastanak toga filma.

Vizualni jezik postava definiran je ručno koloriranim, polutransparetnim staklenim panelima koji služe kao podloga na kojoj se izlažu djela. S druge strane, zbog djelomične transparetnosti stakleni paneli evociraju izgubljenu slojevitost palače dajući joj suvremeni oblikovni i interpretativni sloj.

Namjera je da se u sljedećim fazama razvoja uređenja Palače u stalni postav uključi i njezin suterenski dio kao lapidarij za prezentaciju bogatih arheoloških slojeva pronađenih u podzemlju katedrale i Bunićeve poljane. Time bi se zaključila slojevita prezentacija jednoga od najznačajnijih dubrovačkih lokaliteta, pri čemu bi novootvorena Biskupska palača sa stalnim postavom na određeni način postala sabirna točka šire baštinske topografije Dubrovačke biskupije.
Postav Palače fukcionira kao jedinstvena cjelina zajedno s obližnjim Moćnikom katedrale, pa se s istom ulaznicom može posjetiti obje građevine. Postav umjetnina na prvome i drugome katu Biskupske palače bit će otvoren svaki dan od 10 do 21 sat, osim nedjelje kada je otvoren od 13 do 21 sat. Cijena ulaznice za razgledavanje postava Palače i Moćnika katedrale je 75 kuna, a ulaz je svim građanima s područja Dubrovačke biskupije besplatan.

Dubrovačka biskupija | Bitno.net

Ovaj članak Otvorenje novog izložbenog postava Biskupske palače u Dubrovniku se prvo pojavio na Bitno.net.

Zbog čuda na svadbi u Kani, koje je Krist učinio na poticaj svoje majke, učenici su povjerovali u Njega (Iv 2,11)

Foto: TeiTo

Blažena Djevica Marija je naša najsnažnija zagovornica i posrednica. Ali, ponekad bi trebali ozbiljnije promisliti i o njezinoj majčinskoj brizi za naše konkretne potrebe. Našoj zajedničkoj majci bi se trebali obratiti kada se osjećamo slabima u vjeri ili ako želimo naše voljene približiti vjeri, donosi Aleteia.

Zbog čega? Snažan odgovor na ovo pitanje nam nudi sveti Josemaria Escriva: “Mariji bi se trebali obratiti kada je naša vjera slaba. Zbog čuda na svadbi u Kani, koje je Krist učinio na poticaj svoje majke, učenici su povjerovali u Njega (Iv 2,11). Naša majka nas uvijek zagovara kod svojeg sina kako bi On bio prisutan u svim našim potrebama i pokazao nam se kako bismo i mi mogli zavapiti: ‘Ti si sin Božji'”.

Isusovi prvi sljedbenici su povjerovali u Njega upravo preko Marije. Zašto bi danas bilo drukčije? Dakle, kada ste opterećeni sumnjama ili vaša vjera nije dovoljno snažna, utecite se Isusovoj i našoj Majci, Blaženoj Djevici Mariji!

Bitno.net

Ovaj članak Ako vam vjera nije dovoljno snažna trebali bi se obratiti Blaženoj Djevici Mariji se prvo pojavio na Bitno.net.

Umirovljeni gospićko-senjski biskup i povjesničar Mile Bogović u razgovoru za Novi list komentirao migrantsku krizu i položaj kršćanskih vrijednosti u zapadnoj Europi

Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

Na pitanje je li Hrvatska ponovno postala predziđe kršćanstva, kako ju je Europa zvala Hrvatsku za vrijeme turskih osvajanja, umirovljeni biskup Bogović je odgovorio: “Takvo uspoređivanje svakako nije najbolje jer je pitanje: gdje je sada kršćanstvo? Je li ova Europa kršćanska ili nije? Europa se na mnogo načina odriče toga, ona se ne poistovjećuje s kršćanstvom”. Biskup Bogović danas ne bi rekao da je Hrvatska predziđe kršćanstva “jer iza toga ‘ziđa’ sada ne postoji kršćanstvo kakvo je nekada bilo”.

Podsjeća kako je  papa Lav X. još 1517. godine Hrvatsku nazvao predziđem kršćanstva. Bilo je to u vrijeme kada se kršćanstvo smatralo prirođenim jer ga je živio svaki čovjek. “On je griješio, ali je iza svega stajala vjera u Boga, Isusa Krista i u Crkvu. Bilo je podjela na katolike i protestante, ali nitko nije postavljao pitanje o pojmovima Boga, Isusa i vječnosti. Kada danas gledamo Europu, sve je to upitno”, objašnjava.

Biskup Bogović je naglasio kako se duh bezboštva počeo širiti i uklanjati kršćanstvo nakon što je za vrijeme Francuske revolucije na oltar crkve Notre Dame stavljena obnažena djevojka. “Donose se zakoni koji nisu kršćanski i utemeljeni su na nečem drugom. Govori se da treba poštovati različitost, ali ne i križ. Grad Rijeka je dobar primjer jer se puno govori o različitostima. Kao da su te razlike neka velika vrijednost. Tako ispada da je dovoljno biti različit od crkve. Došli smo do toga da nemamo težišta. Prije je to bila vjera u Boga. Danas toga nema, barem ne u javnom prostoru”, tvrdi umirovljeni biskup.

U razgovoru za Novi list biskup Bogović je osudio ponašanje pojedinih europskih zemalja koje primaju velik broj migranata, a nakon toga ih deportiraju. “Zašto treba pregaziti tolike kilometre, izložiti se opasnostima i pogibelji, da bi na koncu migranti stigli tamo gdje im kažu da nisu dobro došli. Ako je Njemačkoj potrebno puno radnika, neka onda pošalje brodove ili avione da se ti migranti u njih ukrcaju doma i sretno dovezu u Europu”, tvrdi.

Biskup smatra kako Europi odgovara da migranti budu sirotinja te da se koriste njihova prirodna blaga u Aziji i Africi. ” Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove. One poslove koje Nijemci, Austrijanci, Šveđani i ostali ne žele raditi za mizernu plaću i da su nedostojni za domicilnu populaciju. Europi trebaju tuđa prirodna bogatstva i jeftina radna snaga”, završava biskup Bogović.

Bitno.net

Ovaj članak Biskup Bogović: Hrvatska nije predziđe kršćanstva jer iza toga ‘ziđa’ ne postoji kršćanstvo kao nekada se prvo pojavio na Bitno.net.

“Ovi dokazi ukazuju na povijesno babilonsko osvajanje grada jer je jedino veliko uništenje koje je Jeruzalem doživio u ovom razdoblju osvajanje koje se dogodilo između 587. i 586. prije Krista.”

Foto: Wikipedia Francesco Hayez: Razaranje Jeruzalemskog hrama

Arheolozi koji vrše iskopavanja na planini Sinaj u Jeruzalemu, smatraju da su pronašli dokaze koji ukazuju na razaranje grada opisano u Svetom pismu.

Prema izvještaju koji pronalazimo u Starome zavjetu, u Drugoj knjizi o kraljevima, babilonski kralj Nabukodonozor II. sravnio je Jeruzalem sa zemljom, pobivši pri tome brojno stanovništvo te srušivši hram koji je izgradio kralj Salomon.

Znanstvenici sa sveučilišta u Sjevernoj Karolini ostvarili su značajne pronalaske unutar nekadašnjih gradskih zidina, uključujući slojeve pepela, strelice, te odlomljene dijelove lonaca i lampi. Ipak, najviše ih je začudio pronalazak komada nakita za koji se čini da je riječ o naušnici.

Jedan od voditelja projekta, Shimon Gibson, rekao je za CNN da je pronalazak nakita prvi arheološki pronalazak znakova “elita”, koji potvrđuje biblijski opis Jeruzalema kao bogatog grada, prije nego što je u 6. stoljeću pr. Kr. bio razvaljen.

Iako upozorava da pronađeni materijali ne daju konačnu potvrdu babilonskog osvajanja, Gibson ističe kako mješavina artefakata vodi istražitelje do uvjerenja da su pronašli dokaze osvajanja.

“Za arheologe sloj pepela može značiti mnogo različitih stvari”, rekao je Gibson u izjavi za CNN. “Može biti riječ o pepelu izvađenom iz pećnice ili o ostacima zapaljenog smeća.”

“Međutim, u ovom slučaju, kombinacija sloja pepela punog artefakata, pomiješanog s glavama strelica, i vrlo posebnim ukrasom, ukazuje na neku vrstu devastacije i uništenja. Nitko ne odbacuje zlatni nakit i nitko nema strelice u svojem kućnom otpadu”, rekao je.

Tim istraživača koji je radio na projektu istaknuo je kako su pronađene strelice, poznate kao “skitske strelice”, vrlo uobičajene na mjestima ratnih sukoba 7. i 6. stoljeća pr. Kr., te da je poznato kako su ih koristili babilonski ratnici.

“Ovi dokazi ukazuju na povijesno babilonsko osvajanje grada jer je jedino veliko uništenje koje je Jeruzalem doživio u ovom razdoblju osvajanje koje se dogodilo između 587. i 586. prije Krista”, zaključio je Gibson.

Ortodoksni židovi diljem svijeta i danas postom i tugovanjem svake godine obilježavaju spomenuto babilonsko uništenje Salomonova hrama na dan koji se smatra “najtužnijim danom” u godini, a naziva se Tisha B’Av.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Pronađeni dokazi koji potvrđuju biblijski zapis da su Babilonci uništili Jeruzalem se prvo pojavio na Bitno.net.

Njegovi kolege na oproštajnu su zabavu doveli 22-godišnjaka kojeg je agent Troy Sowers spasio kao novorođenče

Foto: screenshot

Dirljiva priča dolazi nam iz Sjedinjenih Američkih Država.

Godine 1997., tada FBI agent početnik, Troy Sowers spasio je novorođenče koje je iz bolnice otela žena prerušena u medicinsku sestru.

Nakon intenzivne potrage, koja je trajala 19 sati, Sowers je dijete imena Stewart Rembert pronašao u kutiji pokraj kante za smeće lokalnog restorana u gradu Tacomi.

Prošle su 22 godine i FBI agent otišao je u mirovinu, no njegovi su mu kolege u petak, 9. kolovoza, odlučili priuštiti posebno iznenađenje.

Pronašli su Remberta, koji je kao kaplar služio u Marincima te ga doveli na oproštajnu zabavu čovjeka koji mu je spasio život, javlja NBC.

“Nevjerojatno je razmišljati da bez njegovog truda ne bih niti bio ovdje danas”, izjavio je Rembert za NBC News prije nego će se upoznati sa svojim spasiteljem. “Ne bih bio marinac, moja obitelj ne bi bila ista… Iznimno sam uzbuđen i počašćen što ću danas upoznati ovog čovjeka.”

Njihov zajednički susret dočekan je pljeskom ostalih FBI agenata i osoblja. Nakon rukovanja, Rembert je zagrlio Sowersa.

“Moji roditelji su izrazili želju da Vas zagrlim”, poručio je šokiranom agentu. Sowers je, pak, istaknuo kako je ovaj ponovni susret “vjerojatno jedno od najljepših iznenađenja koje je ikad doživio”, otkrivši pritom i nekoliko detalja o slučaju iz 1997.

Prepričao je kako su on i drugi agenti uspjeli uvjeriti otmičarku da im otkrije lokaciju na kojoj je ostavila novorođenče te kako se najviše brinuo hoće li dijete biti živo kad ga pronađu.

“Znali smo da je satima vani. Kad sam ga podignuo nije plakao, već se samo priljubio uz moj vrat što me uvjerilo da je dobro.”

Sowers je pred kolegama posvjedočio i kako ga je jedan stariji agent nakon uspješno riješenog slučaja povukao sa strane i rekao: “Troy, moram ti reći da nikada nećeš napraviti nešto bolje od ovoga.”

Priznao je i kako se često pitao tko je danas ta beba koju je spasio prije toliko godina. Nakon što je u petak saznao odgovor poručio je Rembertu: “Sviđa mi se što si učinio sa svojim životom. Predaj to i dalje.”

Tino Krvavica, NBC | Bitno.net

Ovaj članak Dirljiv susret: Nakon 22 godine umirovljeni FBI agent upoznao čovjeka kojeg je spasio kao bebu se prvo pojavio na Bitno.net.

LGBT pokret u Poljskoj, naime, u velikom je zaletu i organizira diljem države „Parade ponosa“, pri čemu se neke od njih u pojedinim gradovima događaju prvi put. Kako su neki zabilježili, od travnja do listopada (dakle do parlamentarnih izbora) u Poljskoj će biti održano ukupno 23 takve „parade“

15-godišnji Jakub Baryła pred ‘Povorkom ponosa’ u gradu Płocku. Foto: nczas.com/Facebook

Zapadne novinske agencije i mediji ponovno su se „obrušili“ na poljsku stranku Pravo i pravednost (PiS) koja vlada tom državom od 2015. i već je nekoliko puta prikazivana kao „rušitelj demokracije“ iz aspekta političkog establišmenta „stare Europe“. Ovaj put, navodni krimen PiS-a jest u tome što su, kako se piše na zapadu, a prepisuje u hrvatskim mainstream medijima, „objavili rat LGBT-u“, a to su učinili, nastavljaju analize, kako bi animirali svoje biračko tijelo uoči parlamentarnih izbora koji će biti u listopadu.

U Poljskoj se trenutačno, doista, vodi pravi „rat“ kojemu su ovaj put teme položaj LGBT grupacije u poljskom društvu. Međutim, takvo „žestoko“ ozračje u javnom prostoru Poljske već je dulje vrijeme uobičajena situacija jer je vladavina PiS-a doista polarizirala poljsko društvo. Neki tvrde, zbog toga jer je stranka Jarosława Kaczynskog „ugrozila“ demokratske standarde. Drugi pak na to odgovaraju kako je polarizacija bila neminovna jer je PiS dirnuo u neke od neuralgičnih točaka postkomunističke Poljske, recimo, u potpuno nelustrirano sudstvo.

Umjesto teze da je PiS „objavio rat“ LGBT-u ipak bi bilo istinitije napisati da se događa obratno.

LGBT pokret u Poljskoj, naime, u velikom je zaletu i organizira diljem države „Parade ponosa“, pri čemu se neke od njih u pojedinim gradovima događaju prvi put. Kako su neki zabilježili, od travnja do listopada (dakle do parlamentarnih izbora) u Poljskoj će biti održano ukupno 23 takve „parade“.

Tome su prehodila još dva događaja koji pokazuju kako je LGBT lobi odlučio pojačati svoje djelovanje u većinski katoličkoj Poljskoj.

U veljači je novoizabrani gradonačelnik Varšave Rafał Trzaskowski, član oporbene Građanske platforme (PO), potpisao „LGBT+ deklaraciju“ kojom se obavezao na osiguravanje u varšavskim školama „seksualne i antidiskriminacijske edukacije“ i potpore LGBT grupaciji. Bilo je to njegovo realizirano predizborno obećanje.

Mjesec dana kasnije u Varšavi je održan Kongres LGBT organizacija koji je okupio više od dvadesetak njih i koji je zatvoren s usvajanjem deklaracije koja, među ostalim, predviđa jasniju strategiju djelovanja u Poljskoj i najavljuje borbu za to da „svi ljudi bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju i rodni identitet mogu osnivati obitelji“. Dakle, jedan od zacrtanih ciljeva spomenute deklaracije jest legalizacija „gay brakova“ i mogućnosti posvajanja djece za takve zajednice.

Direktor Katoličke informativne agencije (KAI) Marcin Przeciszewski u svojoj je analizi na stranici agencija napisao kako međunarodna organizacija ILGA Europe koja promiče „LGBT prava“ u Europi i Aziji ima svoga suradnika u Poljskoj u obliku nevladine udruge „Ljubav ne isključuje“. Ta udruga ima za cilj promoviranje LGBT ideologije u državnim institucijama i zakonskim okvirima i bila je konzultirana u stvaranju „LGBT+ deklaracije“ u Varšavi. Njezin dugoročni plan jest legalizacija istospolnih „brakova“ u Poljskoj, a prvi korak prema tome jest uvođenje pravne kategorije civilnog partnerstva, tvrdi Przeciszewski.

Osim toga cilja, nastavlja Preciszewski, ta udruga i ostali potpisnici deklaracije kongresa u Varšavi imaju za cilj i čitav niz drugih zakonskih mjera i reformi koje bi, kako definiraju, trebale povećati prava pripadnika LGBT grupacije u Poljskoj. Među njima su i antidiskriminacijski zakoni koji bi, tvrdi direktor KAI-a, imali kao posljedicu zabranu izražavanja, primjerice, vjerskih uvjerenja o homoseksualnosti kao moralno neprihvatljivom činu. Kao i reforma obrazovnog programa koja bi uvela u poljske škole novi način educiranja o seksualnosti koji bi imao afirmativan odnos prema osobama homoseksualne orijentacije. Nešto od toga već je realizirano u varšavskoj „LGBT+ deklaraciji“ koju je potpisao novi gradonačelnik.

Przeciszewski nastavlja svoju analizu ukazujući na činjenicu da je u većini zapadnih država leglaizacija istospolnih „brakova“ i posvajanje djece već odavno ostvarena.

„Očito je došao red na srednju i istočnu Europu jer niti jedna od država toga područja nije legalizirala istospolne brakove. Samo Mađarska i Hrvatska priznaju tzv. civilna partnerstva, ali ne brakove. Možemo, dakle, očekivati kako će u narednim godinama upravo u državama toga dijela Europe međunarodne LGBT organizacije pojačati svoju aktivnost“, piše on.

To je, dakle, manje-više kontekst u kojem treba sagledati aktualna zbivanja u Poljskoj, te im dodati neminovnu političku dimenziju.

Oporbeni političari itekako su aktivni na raznim „paradama“ koje se događaju ovih dana diljem Poljske. Kako oni iz PO-a, najveće oporbene stranke, tako i oni iz još liberalnijeg sektora poput Roberta Biedrona, deklariranog homoseksualca koji je neko vrijeme bio doživljavan kao nova moguća zvijezda lijevo-liberalne Poljske, ali je s toga trona pao nakon loših rezultata njegova stranke Proljeće na izborima za Europski parlament.

Njihovim političkim intencijama svakako je pomogao incident na nedavnoj „Paradi ponosa“ u gradu Białystoku kada su na sudionike parade kamenje bacali nogometni navijači koji su taj isti dan imali okupljanje u gradu. Pojedini mediji su pisali kako je incident preuveličan, te nije bilo nikoga ozbiljnije ozlijeđenog u njemu, ali slika o nasilju nad homoseksualcima je već otišla u svijet i politički je iskorištena.

„Radimo parade neprestano. I pustite neka vas tuku. Šutite dok vas tuku. To će nam dati pobjedu.“

To je, otprilike, savjet koji je oporbeni političar Janusz Palikot dao LGBT aktivistima i koji govori jasno o strategiji koju sada zajedno prakticiraju gay udruge i dio oporbe.

Nedavno održana parada u Płocku, gradu gdje se dogodila po prvi put, prošla je bez takve vrste incidenta, ali je s nje u svijet otišla slika 15-godišnjeg Jakuba Baryłe koji je stao pred povorku s podignutim križem.

Rekao je kako je to učinio da bi simbolično zaštitio kršćanske vrijednosti koje su napadnute ovakvim povorkama. Prema nekim informacijama, mladi Baryła je blizak određenim konzervativnim političkim grupacijama i njegov je čin, prema svemu sudeći, više nego izraz vjere bio čin političke angažiranosti. Ali, to dvoje i onako ne može biti odvojeno.

Gdje je u svemu tome Katolička Crkva?

Već smo pisali o propovijedi koju je 1. kolovoza, na obljetnicu Varšavskog ustanka izrekao metropolit Krakova Marek Jędraszewski.

Podsjetimo, on je tada rekao kako Poljskoj više ne prijeti “crvena zaraza”, koristeći Poljacima poznatu metaforu za boljševički pokret (nastalu nakon istoimene pjesme poljskog pjesnika Józefa Szczepańskog koju je napisao 1944.), ali joj prijeti “zaraza duginih boja koja također želi osvojiti naše duše, srca i umove”.

Jędraszewski je napravio paralelu između boljševičke i LGBT ideologije koje, kako je rekao, obje imaju marksističke korijene.

Ono što je uslijedilo bila je kanonada napada na njega iz lijevo-liberalnih medija koji su homiliju opisali kao „govor mržnje“ i vrijeđanje osoba homoseksualne orijentacije. U jednome je trenutku čak i YouTube zabranio video njegove homilije, ali ga je ipak vratio s isprikom.

Ti se napadi nisu smanjili ni nakon što je nekoliko katoličkih publicista pojasnilo (iako to nikome razumnijem nije bilo potrebno) da metropolit nije govorio o ljudima kao „zarazi“, nego o ideologiji koja želi osvojiti poljski javni diskurs i koja doista ima svoje korijene u marksističkoj i neomarksističkoj misli koju su  preuzeli gender teoretičari poput Judith Butler.

Ono što je zanimljivo jest da je Jędraszewski bio napadnut i iz crkvenih krugova.

Liberalni katolički tjednik Tygodnik Powszechny tako je njegove riječi nazvao „suprotnim onome što je govorio Isus“. Dominikanac Paweł Gużyński čak je potaknuo vjernike da pišu nadbiskupu i traže od njega da odstupi (sic) dok je profesor Katoličkog sveučilišta u Lublinu Alfred Wierzbicki tražio od metropolita da se ispriča zbog svojih riječi.

Iako je neko vrijeme izgledalo kako je nadbiskup Jędraszewski ostao sam u svom jasnom govoru o tome što se događa u Poljskoj, ubrzo su iza njega stali i neki drugi biskupi.

Predsjednik Poljske biskupske konferencije Stanislaw Gądecki ga je javno podržao u svome priopćenju. Isto je učinio i njegov prethodnik na stolici krakovskog metropolita kardinal Stanisław Dziwisz, a upravo danas je objavljeno da je bivši nadbiskup varšavsko-praški, a sada apostolski vizitator za Međugorje Henryk Hoser poslao Jędraszewskom pismo u kojem je rekao napisao kako je njegova metafora o „zarazi“ potpuno adekvatna.

U međuvremenu je objavljeno i da je dominikanac Gużyński snosio posljedice svoga istupa u kojem je neprimjereno napao nadbiskupa. Dominikanac je, odlukom provincijala, poslan na trotjednu izolaciju u samostan, radi pokore i promišljanja o svojim riječima.

Svemu ovome dodajmo da su potporu metropoliti Krakova poslali redom: primas Češke Dominik Duka, predsjednik Slovačke biskupske konferencije nadbiskup Stanislav Zvolenský (koji je napisao kako su u Slovačkoj osjetljivi na „utišavanje onih koji govore istinu“, aludirajući na komunističku prošlost obaju država) te predsjednik Mađarske biskupske konferencije András Veres.

Biskupi država srednje Europe su, dakle, uz krakovskog metropolita i njegov jasan i izravan iskaz o opasnostima LGBT ideologije. Možda im se pridruže i hrvatski biskupi jednom porukom potpore Jędraszewskom koji je ovih dana bio izložen napadima protiv jednog katoličkog prelata kakvi se, kako je napisao publicist Grzegorz Gorny, ne pamte još od vremena komunizma?

“S radošću i zahvalnošću Bogu što daje svom narodu one koji imaju dovoljno snage i odlučnosti uzeti svoje breme i ići za Kristom, ponizno tražimo: sv. Ivane Pavle II. i bl. Alojzije Stepinče – molite za nas!”

To su riječi koje je nadbiskup Jędraszewski izgovorio na nedavnoj svetoj misi koja je na nakanu hrvatskog naroda slavljena u svetištu sv. Ivana Pavla II. u Krakovu, na 25. obljetnicu posjeta svetog Pape Hrvatskoj.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Evo kakva je istina iza napisa zapadnih medija o ‘vlastima u Poljskoj koje su objavile rat LGBT-u’ se prvo pojavio na Bitno.net.

“Naše žene suočavale su se s različitim posljedicama, od nesanice prouzrokovane noćnim morama do osjećaja velike bezvrijednosti. A kad bi osjetile krivnju zbog učinjenog pobačaja najčešće bi im drugi rekli kako je to ionako zakonom dozvoljeno, kako nisu jedine, kako je to prošlost… Imali smo polaznice koje 40 godina nisu o tome pričale, a kod većine se radilo o prisili, ili od strane bračnog druga i okoline ili zbog životnih situacija”, govori nam Lidija Dugan, voditeljica programa “Oprostom oslobođene”.

Lidija Dugan, voditeljica programa ‘Oprostom oslobođene’/Foto: Marin Škarica

Sljedeći tekst prenosimo iz nadolazeće monografije o djelovanju udruge Betlehem koja ove godine slavi 20. obljetnicu postojanja. Autor monografije naš je novinar Tino Krvavica, dok je za fotografije zadužen suradnik portala Marin Škarica. Udruga Betlehem pod vodstvom patera Marka Glogovića već dva desetljeća spašava i brine o životima nerođenih, njihovih majki te čitavih obitelji. U ovom tekstu autor donosi razgovor s Lidijom Dugan, voditeljicom programa “Oprostom Oslobođene”, koja pomaže ženama s ranama pobačaja. Idućih dana portal Bitno.net objavit će i svjedočanstvo Jasminke Bogojević, žene koja je prošla navedeni program.

Nekoliko je projekata opisano u ovoj knjizi koji ne spadaju pod udrugu Betlehem već formalno pripadaju udruzi Hrvatska za Život pod kojom djeluje i inicijativa 40 dana za život. Također, na više mjesta objašnjene su veze i poveznice između ovih dvaju pokreta, no usporedba naše sljedeće sugovornice možda najbolje opisuje njihovu suradnju.

“40 dana za život i Betlehem su poput dvije sestre”, reći će nam Lidija Dugan, članica inicijative koja provodi važan program “Oprostom oslobođene” namijenjen ženama koje trpe posljedice namjernog i/ili spontanog pobačaja.

Lidija će također reći kako je pater Marko Glogović od “samih početaka inicijative bio netko tko je filtrirao odluke vodstva”.

“Pater je službeni duhovnik inicijative, te savjetnik i duhovni asistent za programe udruge.”

Tako vrijedi i za program “Oprostom oslobođene”.

“Kad sam otkrila program našla sam se s paterom. On ga je pregledao, svidio mu se i samo mi je rekao: ‘Treba što prije krenuti, previše je žena koje nose rane pobačaja.’”

S Lidijom smo razgovarali u kafiću jednog vukovarskog trgovačkog centra. Tijekom više od sat vremena shvatili smo kako se radi o osobi koja je pronašla svoj životni poziv, zna svoj posao i voli ono što radi. Vrsta u nestajanju.

“Od 2015. sam aktivna u inicijativi i već su se tada počele javljati žene koje su imale iskustvo pobačaja s pitanjem: ‘A što s nama?’. Naravno, mi nismo bili kompetentni za takve situacije, naš fokus bio je na ženama koje su htjele pobaciti ili majkama u potrebi kojima smo pomagali u suradnji s Betlehemom. Međutim, kako su nam se sve više javljale one koje su već imale
iskustvo izabranog ili spontanog pobačaja, znala sam da moramo nešto napraviti po tom pitanju.”

“Počela sam se intenzivnije moliti i rekla: ‘Bože, predajem ti svoju službu i ako ti ovo želiš, usmjeri me’. Iz razgovora s tim ženama znala sam da apostolat neće biti lagan te je moj jedini ‘uvjet’ bio da program bude biblijski utemeljen. Nisam htjela nikakva psihologiziranja ili programe za koje je potrebno dugogodišnje školovanje već mi je cilj bio jednostavno pomoći nekome u suradnji s Bogom.”

Dodatan poticaj stigao je od prijateljice s Aljaske, također pro-life aktivistkinje.

“Ona mi je postavila isto pitanje s kojim smo se sami mučili: ‘Na koji način pomažete ženama koje su imale pobačaj?’ Rekla mi je kako postoji program ‘Forgiven and Set Free’ te me spojila sa ženom koja je taj program provodila u Mađarskoj.”

Lidija je u međuvremenu kontaktirala organizaciju Abortion Recovery InterNational (ARIN) koja se, kako kaže, bavi “istraživanjem programa pomoći ženama koje su počinile abortus”. Prema njihovim statistikama upravo je “Forgiven and Set Free” (hrv. Oprostom oslobođene) najučinkovitiji te najviše korišten program u svijetu.

Naša sugovornica uskoro je došla i do autorice, Linde Cohrane iz SAD-a.

“Pitala sam ju je li moguće da program prevedemo na hrvatski i prilagodimo ga našim uvjetima na što je ona odmah pristala. Pater Marko pomogao je da se ‘Oprostom oslobođene’ preoblikuje. Uveli smo svetu misu, klanjanje, pripremu za veliku ispovijed, ukratko, upotpunili smo ga”, govori nam Lidija.

Prva grupa započela je 2016. godine u Vukovaru. Četrnaest žena prošlo je u deset tjedana kroz osam tema, uz uvodno i završno predavanje.

“Sastajale smo se jednom tjedno po dva sata. To je bilo jedno dosta mučno razdoblje zbog svih teških životnih situacija i iskustava koje su žene međusobno dijelile, ali smo uz zajedništvo i međusobnu podršku i uvažavanje lakše prolazile kroz zadane teme.”

“Plodovi su bili doista nevjerojatni. Žene su osjetile promjenu, osjetile su mir, radost i vjeru da im je Bog doista oprostio te da napokon mogu otpustiti svoj grijeh i patnju.”

Uz višetjedni program postoji i druga, prema Lidijinim riječima “učinkovitija opcija”.

“Radi se o intenzivnom prolasku programa u sklopu duhovnih vježbi u šutnji. Taj oblik održava se u crkvenim prostorima od četvrtka do nedjelje, a pokazao se odličnim stoga što žene budu odvojene od obitelji, posla i ostalih obveza te mogu snažnije ući u duhovni svijet.”

“Zahvalna sam na redovnicama i svećenicima kod kojih redovito organiziramo duhovne vježbe jer su svjesne težine situacije te se trude maksimalno smanjiti broj organiziranih posjeta u vrijeme održavanja programa. Znaju da je tim ženama potrebna tišina te da im dječji vriskovi i igra mogu izazvati veliku bol.”

Lidija ističe kako je za nju desetak žena optimalan broj za provođenje programa. Do trenutka našeg razgovora (veljača 2019. op.a.) kroz njega je prošlo dvadesetak grupa.

Važno je naglasiti i kako “Oprostom oslobođene” nije namijenjen isključivo ženama koje su abortirale već i onima koje su imale spontani pobačaj.

“S jedne strane imate žene koje osjećaju krivnju, sram, osudu i bol, a s druge one koje nose veliku tugu, prazninu te također osjećaj krivnje da su možda mogle nešto napraviti drugačije. Ovaj program sve to odnosi i, usudila bih se reći, s gotovo stopostotnim uspjehom.”

Većina tema temeljena je na Svetom Pismu te situacijama s kojima se suočavaju biblijski likovi, no prvo predavanje ima ponešto drugačiji oblik.

Lidija Dugan i Jasminka Bogojević/Foto: Marin Škarica

“Cilj nam je da žene prepoznaju način na koji reagiraju na određene podražaje poput slušanja priča o trudnicama, dječjih glasova ili kad netko spomene riječ abortus. Važno je da polaznice lokaliziraju gdje se nalazi njihova bol, je li to u mislima, u srcu, je li tjelesna ili se odražava u odnosima s drugima, možda u spolnim odnosima ili problemima s prehranom… Sa svim tim stvarima smo se već susreli.”

Žene koje prolaze kroz “Oprostom oslobođene” mogu dobiti i pomoć stručnjaka, psihologa i liječnika, koji surađuju s inicijativom.

Sam program prezentiran je i na nekoliko susreta u organizaciji Hrvatskog katoličkog liječničkog društva.

“Činjenica je kako postabortivni sindrom kao dijagnoza ne postoji u zdravstvenim enciklopedijama ili kazalima. Na jednom od skupova, ravnatelj jedne naše psihijatrijske ustanove rekao je kako je istraživao bavi li se neki psihijatar, psiholog ili liječnik u Hrvatskoj posljedicama pobačaja na ovaj način, dodavši kako nije našao nijednog. Svi se bave pojedinačnim problemom, npr. žena dođe i kaže da pati od nesanice, a oni joj pripišu tablete za spavanje, ali koji je uzrok tome?”

“Naše žene suočavale su se s različitim posljedicama, od nesanice prouzrokovane noćnim morama do osjećaja velike bezvrijednosti. A kad bi osjetile krivnju zbog učinjenog pobačaja najčešće bi im drugi rekli kako je to ionako zakonom dozvoljeno, kako nisu jedine, kako je to prošlost… Imali smo polaznice koje 40 godina nisu o tome pričale, a kod većine se radilo o prisili, ili od strane bračnog druga i okoline ili zbog životnih situacija.”

Lidija nam govori kako su liječnici tijekom održavanja tribina iznimno dobro reagirali na program.

“Liječnici su čuvši naše izlaganje i iskustvo bili ganuti i sa punim poštovanjem priznali kako je to što činimo za pomoć osobama koje trpe, uz stručnu medicinsku pomoć, izuzetno važna stvar. Dapače, mnogi su izvukli neka svoje sjećanja i primjere. Drugi su primijetili slične posljedice kod svojih pacijentica koje bi kasnije priznale da su učinile pobačaj. Želim naglasiti kako su tribine o programu ‘Oprostom oslobođene’ bile bodovane od strane Hrvatske liječničke komore te smo se složili, i mi i medicinska struka, kako je potrebno ostvariti snažniju suradnju na tom polju.

Kroz sam program čak je prošlo i nekoliko liječnica.

“Imali smo doista različite profile polaznica, od onih preko 80 godina do djevojaka koje su tek navršile 18, 19 godina”, reći će Lidija, dodajući: “Bog sve čini novo i okreće na dobro onima koji ga ljube.”

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Lidija Dugan pomaže majkama koje su požalile zbog pobačaja: Neke su o svojoj boli šutjele 40 godina se prvo pojavio na Bitno.net.

Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Maksimilijan Kolbe mu je rekao: “Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.”

Sveti Maksimilijan Kolbe/Foto: www.ucatholic.com

Sveti Maksimilijan Kolbe rodio se 7. siječnja 1894. u mjestu Zdunska Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowske. Zdunska Wola je mjestance u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao “živa dječaka, okretna i pomalo nestašna”, ali među njezinom djecom “kao najposlušnijeg i najponiznijeg”.

Jednog mu je dana zbog neke laži majka rekla ove riječi: “Dječače moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!” Te su ga majčine riječi tako potresle da je smjesta odjurio u obližnju crkvu te se pred Gospinim likom isplakao. Tada je doživio jedno mistično iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Mali je desetogodišnjak odabrao obadvije. One su nekom proročkom znakovitošću označivale njegovu budućnost: svetost i mučeništvo.

Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braći konventualaca. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Klasične je nauke dovršio u njihovu samostanu u Lavovu. Godinu dana nakon polaganja zavjeta poslan je u Rim na Međunarodni serafski kolegij. Filozofiju je slušao na Gregorijani te g. 1915. ondje i doktorirao, dok je teologiju slušao na Papinskom fakultetu sv. Bonaventure, postigavši također doktorat iz nje. Bio je zaređen za svećenika 28. travnja 1918., a već sljedeći dan služio je svoju mladu misu u crkvi S. Andrea delle Frate, na oltaru Djevice od čuda.

Boravak u Rimu bijaše u životu sv. Maksimilijana Kolbea veoma važno i presudno razdoblje. Tada je pred njim jasno zasjao njegov životni ideal. On je već od djetinjstva nosio u sebi izrazitu i nježnu pobožnost prema Majci Božjoj Bezgrješnoj. U Rimu će se ta pobožnost samo još pojačati i produbiti te zadobiti posve konkretne oblike. Slobodni su zidari u Rimu g. 1917. na jednome trgu načinili javnu demonstraciju u kojoj su se izrugivali vjeri. Govoreći o tom neukusnom događaju, mladi je Kolbe svojoj subraći rekao ovo: “Je li moguće da se naši neprijatelji mogu toliko zalagati te nas nadjačaju, dok mi ostajemo nepokretni, zadovoljavajući se najviše time da molimo ne poduzimajući nikakve akcije? Nemamo li, možda, snažnije oružje, zaštitu neba i Bezgrješne Djevice, pobjednice nad svim krivovjerjima?”

Mladi se Kolbe tada odmah dao na konkretnu akciju. Osnovao je 16. listopada 1917. uvečer Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi članovi učlaniše šestorica njegove subraće studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je Vojske “raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrješne i Posrednice milosti”. Vojska je Bezgrješne dobila konačno crkveno odobrenje u siječnju 1922., kad se Maksimilijan već nalazio u svojoj domovini Poljskoj.

Vrativši se g. 1919. po završenim naukama u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrješne, želeći je proširiti po cijelome svijetu. Njegov je pothvat – kako to lijepo reče kardinal Piazza – “imao čar romana i razmjere čuda”.

Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati “gradove Bezgrješne”, u kojima će se nalaziti redovnici konventualci, dobro organizirani, proviđeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow – koji je osnovao u studenome g. 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željezničkom prugom.

Konventualac o. Antonio Ricciardi ovako opisuje Niepokalanow: “Grad Bezgrješne imađaše svoju veliku izdavačku kuću, opremljenu svim modernim tipografskim, cinkografskim i fotografskim uređajima; imao je i svoje zgrade za stanovanje, svoje radionice za kovače, mehaničare, stolare, postolare, krojače, zidare; garaže za automobile, vagone, spremište za vatrogasce: tisuću radnika, sve samih redovnika. Zatim veliku kuhinju, pekaru, blagovaonicu, vlastitu električnu centralu. U njegovu razvoju ništa nije bilo bez reda. Postojao je odjel uprave i vođenja poslova, tipografski, tehnički, ekonomski, kućni i izdavački odjel. Dvije godine nakon osnutka Niepokalanow je imao dva probandata i dva novicijata za redovnike i svećenike pripravnike. Vitez (časopis) je imao stalnu nakladu od 750.000 primjeraka, a u izvanrednim izdanjima i milijun primjeraka. Uz to je bilo i 7 drugih periodičnih publikacija, svaka na desetke tisuća primjeraka, zatim manjih djela, pa onda Mali dnevnik u četvrt milijuna primjeraka, za koji je bio potreban rotacioni stroj vrijedan na milijune zloti. Sa svim tim otac je Kolbe mislio još i na radiopostaju, jedan zrakoplov, kako bi se distribucija dnevnika i drugoga tiska mogla što bolje izvršavati.”

Kraj sve te silne djelatnosti Kolbe je bio duboko uvjeren da se napredak Niepokalanowa ne može mjeriti po njegovim djelima, već po vjerno proživljavanoj duhovnosti pred očima Imakulate. Zato je svojoj subraći i suradnicima govorio: “Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, već najjednostavnija dužnost. I nije teška… Što više budemo sveti, to će uspješniji biti i naš apostolat. On mora biti iz obilja naše punine.”

Grad Bezgrješne o. Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu. Onamo je došao u travnju 1930. Grad se Bezgrješne na japanskom zove Mugenzai No Sono. Kad se Kolbe s četiri subrata iskrcao u Nagasakiju, krenuli se prema mjesnoj katedrali. Došavši u dvorište nasuprot katedrale, nađoše ondje kip Bezgrješne. Izgledalo im je kao da ih ona očekuje. Otac Kolbe je uskliknuo: “Ako smo našli nju, sve će biti dobro.”

Tada je na čelu Crkve stajao Pio XI., koji je silno razbudio misijsku svijest, dobivši častan naslov “papa misijâ” ili “misijski papa”. U taj pijevski misijski pokret htio se sada u Japanu uključiti i otac Kolbe. Svojim je suradnicima rekao: “Mi vojnici Bezgrješne moramo imati svoje misije. U njima će biti mnogo poteškoća, no mi se uzdamo u Nju. Ona će nam za tu svrhu poslati mnogo zvanja.”

Tek što su došli u Japan, o. Kolbe i njegovi suradnici osjetiše blagoslov Bezgrješne. Neki im je bogati Japanac poklonio kompletnu modernu tiskaru i novac za smještaj. Stvar upravo nevjerojatna. Nakon nekoliko tjedana o. Kolbe šalje u Niepokalanow ovaj brzojav: “Danas raspačavamo Viteza na japanskom jeziku. Imamo tiskaru. Živjela Bezgrješna! Maksimilijan.” List je za početak tiskan u 10.000 primjeraka. Slijedili su dani grozničavog rada za što bolji smještaj i uvjete poslovanja. Sagradili su kapelu, kuću, paviljon za strojeve, za električnu centralu, dvoranu za susret s Japancima nekršćanima, za vjersku pouku, za kino. O. Kolbe se s dalekovidnošću proroka zalagao i za svijet filma, kao izvanrednog sredstva ljudskoga priopćavanja. Želio ga je upotrijebiti u službi apostolata. Seibo No Kishi (Vitez Bezgrješne, na japanskom) brzo se podigao na nakladu od 50.000 primjeraka.

Danas Mugenzai No Sono ima domaće japanske svećenike, koji su svi odgojeni u kolegijima konventualskoga reda, a djeluju u više japanskih marijanskih središta.

Kolbe je neumorno sanjao, maštao i planirao dalje. G. 1930. govorio je ovo: “Kad naše djelo bude utemeljeno, onda idem u Indiju, a zatim u Bejrut među Arape. Računam s uređivanjem lista Vitez Bezgrješne na turskom, perzijskom, arapskom i hebrejskom jeziku. Tako će Vojska Bezgrješne imati milijardu čitalaca, polovinu zemljina pučanstva.” U planiranju nije bio još zadovoljan pa je dodao: “Treba da svaka zemlja ima grad Bezgrješne, valja u svim kutovima zemlje pokrenuti izdavanje Viteza Bezgrješne u milijunima primjeraka.”

Sveti Maksimilijan se g. 1936. definitivno vratio iz Japana u Niepokalanow u Poljsku te radio na što boljoj nutarnjoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrješne. Bilo je to njegovo zlatno doba. Porastao je i broj zvanja, a razni pothvati doživješe pravi procvat. No revni je apostol Bezgrješne naslućivao blizinu katastrofe. Već 1. svibnja 1936. govorio je svojima: “Može doći vrijeme u kojem više neću biti s vama… Mogu doći progonstva i ratovi. Rat je bliže nego što se može i predvidjeti. Bezgrješna će to pripustiti sigurno zbog našeg dobra. Kad bukne rat, zajednica će se raspršiti. Ne smijemo se žalostiti, već se moramo čvrsto složiti s voljom Bezgrješne. Ako tako i bude, rastjerivanje nam neće biti na štetu, već će povećati našu svetost.”

Na istu se temu o. Kolbe navratio i u govoru subraći 10. siječnja 1937. Tada im je rekao: “Doći će veoma teška vremena, vremena kušnje, napasti i malodušnosti. Pa ipak će spomen na primljene milosti biti za vas zalog i snaga pobjede u poteškoćama života.”

Otac Kolbe nije trebao dugo čekati da se sve to ispuni. Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Već 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemačkoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrješne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No već je 17. veljače 1941. opet bio uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Ostavio je nedovršenu teološko-asketsku raspravu o Bezgrješnom začeću. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz.

28. svibnja 1941. Kolbe je odveden u koncentracijski logor Auschwitz

Dok se još nalazio u Pawiaku, obučen u svoj redovnički franjevački habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici, postavivši mu pitanje: “Vjeruješ li u to?” – O. Kolbe je hrabro odgovorio: “Da, vjerujem!” – a divljak ga je ćušnuo. Taj se prizor triput ponovio, a Kristov je mučenik svaki put hrabro posvjedočio svoju vjeru u raspetoga Krista.

Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovničkoga, a obučen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svećenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnim šikanacijama koje podnese herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: “Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.” Jednom je drugom zgodom izjavio: “Za Isusa Krista spreman sam trpjeti još i više. Sa mnom je Bezgrješna, ona mi pomaže.”

Jednom je Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeći. Za osvetu osuđeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio:”Jadna moja ženo, jadna moja djeco!” Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: “Tko si ti?” – Odgovor je glasio: “Katolički svećenik!” – Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi.

To mjesto strahote i zapomaganja pretvorilo se u kapelu, u kojoj se molilo i pjevalo. O. Kolbe je bio duša i pastir toga zbora. Osuđeni su okrijepljeni njegovim riječima i prisutnošću umirali spokojno. Zadnji je umro baš u predvečerje Velike Gospe o. Kolbe. Smiješeći se i moleći Zdravomariju pružio je svoju suhu i izmršavjelu ruku za smrtonosnu injekciju, kojom su krvnici nastojali ubrzati smrt osuđenih, da na njihovo mjesto dovedu druge.

Poljski tumač u Auschwitzu Borgowiec svjedoči kako je nakon smrtonosne injekcije izgledao o. Maksimilijan. “Pokazivao se kao da bi bio živ. Lice mu je bilo sjajno na neobičan način. Oči otvorene, široko usredotočene na jednu točku: čitav mu je lik bio kao u zanosu…” Bio je to njegov susret s Bezgrješnom, 14. kolovoza 1941. u predvečerje Velike Gospe. Sutradan mu je tijelo u krematoriju spaljeno.

Opisujući smrt svetog Maksimilijana u bunkeru gladi spisateljica Marija Winowska zanosno kaže: “Ima prizora koji i anđele mogu natjerati u plač.” Bili su to sigurno oni što su prethodili Kolbeovoj smrti.

“U tami se onog bunkera ugasio njegov život u plamenu heroizma, da se brzo čitavome Božjem narodu nametne kao značajan uzor svećenika, redovnika, misionara, organizatora, novinara… Danas postoje gradovi Bezgrješne u Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, SAD, Brazilu, svi kao središta organiziranih pothvata s elastičnim i modernim programom. Jedna je od značajki toga velikoga sina sv. Franje bila upravo modernost, koju je grozničavo tražio, ali zbog problemâ današnjice. Svojim je spisima ostavio baštinu bogatu asketskopastoralnim poukama, koje su od vrijednosti za redovnike i laike svih vremena” – piše o sv. Maksimilijanu Kolbeu isusovac Domenico Mondrone.

Svi sačuvani spisi oca Maksimilijana, koji sadrže njegove dnevnike, članke, pisma, bilješke, konferencije, izdani su g. 1957–1964. u tri sveska u Niepokalanowu, a obuhvaćaju preko 2000 stranica. Glas se o ocu Maksimilijanu veoma brzo proširio po svem svijetu pobuđujući posvuda poštovanje i udivljenje. Evo nekih časnih naslova kojima ga nazivaju: svetac Drugog svjetskog rata, sveti zatvorenik, svetac koncentracijskih logora, svetac tiska, radija, zrakoplovstva, napretka, zvijezda prvoga reda. I postupak je za njegovo proglašenje blaženim tekao veoma brzo. Završen je u roku od 30 godina nakon njegove smrti. Svečanu je beatifikaciju ovog velikog sina Poljske obavio u bazilici svetog Petra 17. listopada 1971. papa Pavao VI. Prisutan je bio i Franjo Gajowniczek, koga je Papa kod prikazanja srdačno zagrlio.

Sveti je Maksimilijan Kolbe “u Vojsci Bezgrješne pronašao svoju savršenu i herojsku formulu svetosti. Njegova asketika i mistika bijahu zanosno štovanje Djevice” (kardinal Piazza). Sve to podsjeća veoma na marijanski stav “ropstvo ljubavi” svetoga Grigniona de Monforta, ali sadrži i mnoge originalne i osobne Kolbeove naglaske i elemente, osobito njegovo shvaćanje posvete Blaženoj Djevici Mariji. Po njemu čovjek po toj posveti postaje Marijino vlasništvo, svojina. “Rob – kaže sv. Maksimilijan – još ima neko ljudsko pravo, dok se isto ne može reći za ono što je ’stvar’ i ’svojina’.” U marijanskoj je duhovnosti otac Kolbe veoma naglasio apostolski vidik. Vojska Bezgrješne danas broji u svijetu 3 milijuna upisanih članova, a bori se svim onim sredstvima kao i njezin osnivač za izgradnju Božjega kraljevstva.

Da bi teološki opravdao svoj izrazito naglašeni marijanski ton duhovnosti, rekao je članovima svoga pokreta: “Ne bojte se da ćete previše ljubiti Bezgrješnu, jer nikada naša ljubav prema njoj neće dostići onu kojom ju je Isus ljubio, a nasljedovanje je Isusa naše posvećenje. Što više budemo pripadali Mariji, Bezgrješnoj, to ćemo bolje shvatiti i ljubiti Srce Isusovo, Boga Oca i Presveto Trojstvo.” Kroz marijansku duhovnost svetoga Maksimilijana Kolbea razumjet ćemo bolje i poljsku narodnu dušu, koja je tako odana Bogorodici, “Mariji Kraljici Poljske”. Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.

Josip Antolović, SJ

Pročitajte više:

– 7 savjeta svetog Maksimilijana Kolbea kako osjetiti raj na zemlji

– Pismo svetog Maksimilijana Kolbea: Ovo je jedini put kojim možemo Boga najviše proslaviti

MOLITVA

Svemogući vječni Bože, koji si srce svetog Maksimilijana raspalio ljubavlju prema Bezgrešnoj i učinio ga Njezinim velikim apostolom i oruđem za širenje Svoga kraljevstva, raspali i naša srca istom ljubavlju i požrtvovnošću da u svome životu tražimo uvijek Tvoju slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Ovaj članak Sveti Maksimilijan Kolbe – herojski put u smrt nad kojim plakahu i anđeli se prvo pojavio na Bitno.net.

Time će se steći zakonski preduvjeti za početak realizacije projekta gradnje crkve na Trnjanskoj Savici koja je prva župa posvećena blaženom Alojziju Stepincu nakon njegove beatifikacije 2. listopada 1998. godine.

Kardinal Josip Bozanić i Milan Bandić/Foto: Zagrebačka nadbiskupija

U Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu održan je u utorak 13. kolovoza susret zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića. Na sastanku se razgovaralo o pitanjima od zajedničkog interesa i suradnje Grada Zagreba i Zagrebačke nadbiskupije.

Između ostaloga dogovoreno je da će u listopadu biti potpisan predugovor između Grada Zagreba i Zagrebačke nadbiskupije u vezi lokacije za gradnju svetišta bl. Alojzija Stepinca na Trnjanskoj Savici. Time će se steći zakonski preduvjeti za početak realizacije projekta gradnje crkve na Trnjanskoj Savici koja je prva župa posvećena blaženom Alojziju Stepincu nakon njegove beatifikacije 2. listopada 1998. godine.

Budući da će se 9. i 10. svibnja 2020. godine u Zagrebu održati Susret hrvatske katoličke mladeži dogovoreno je da će se središnje euharistijsko slavlje 10. svibnja 2020. godine održati na Trgu bana Josipa Jelačića, središnjem trgu grada Zagreba.

Budući da je turistička sezona u Zagrebu u punom intenzitetu istaknuta ja dobra suradnja Grada i Zagrebačke nadbiskupije s obzirom na dostupnost za posjet i upoznavanje s važnim sakralnim objektima koji čine nezamjenjiv dio sakralne, kulturne i turističke ponude glavnog grada Hrvatske.

Na kraju sastanka kardinal Bozanić se osvrnuo na nadolazeću svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije koju vjernici Grada Zagreba časte u mnogim zagrebačkim marijanskim svetištima, a osobito u nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, a bilo je riječi i o 288. zavjetnom hodočašću vjernika Grada Zagreba te hodočašću mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu, koje će se održati 7. i 8. rujna.

Na sastanku su sudjelovali uz gradonačelnika Milana Bandića: Stipe Zeba, Ivica Rovis, Vladimir Bodulić i Jurica Gregurić, te uz kardinala Bozanića: mons. Tomislav Subotičanec i mons. Zlatko Koren, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Zagrebačka nadbiskupija | Bitno.net

Ovaj članak Kardinal Bozanić i Milan Bandić dogovorili potpisivanje predugovora za izgradnju crkve na Savici se prvo pojavio na Bitno.net.

Jeste li se ikad pitali kako nebo izgleda? Ja jesam. Mislim, govorimo o tome cijelo vrijeme u našem kršćanskom životu, ali kada malo dublje razmišljamo o raju zapravo ne znamo puno o tome. Mi znamo da ćemo gledati Boga licem u lice u raju, a znamo i da ćemo ondje naći ispunjenje svih naših najdubljih čežnji. No, ne znamo ni približno koliko bismo to uistinu željeli znati.

Foto: Shutterstock.com

Jedan od razloga je taj što je raj previše divan da bismo to razumjeli. Sveti Pavao, koji je zapravo bio uzet na nebo, morao je priznati da je ono što je vidio bilo neopisivo. “Što oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti je u ljudsko srce ušlo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube”, rekao je on u ushitu zbog onoga što je iskusio.

Ostali sveci i mistici koji su vidjeli naš vječni dom potvrdili su ove apostolove riječi, uvjeravajući nas da je raj neizreciva radost te da bismo ga trebali željeti više od bilo kojeg zemaljskog blaga.

Predznak neba

Unatoč našem neznanju o pravoj prirodi neba, ipak imamo mogućnost doživjeti mali predznak svojih radosti ovdje na zemlji. Jedan od mojih omiljenih svetaca, sveti Maksimilijan Kolbe, objašnjava kako možemo imati to iskustvo. Ovako svetac piše vlastitim riječima (dodao sam numeriranje radi lakšeg čitanja). U svakom slučaju, oni koji su na ovoj zemlji imali priliku kušati unaprijed malo neba mogu dobiti neke ideje o tome kako će to biti. Sada svatko može imati to iskustvo. Sve što osoba treba učiniti je:

1. Ići na ispovijed s iskrenošću i marljivošću, tugujući zbog svojih grijeha, uz čvrstu odluku o promjeni svoga života. Osjetit će iznenada mir i sreću, iako kratkotrajno, ali će u usporedbi s tim toliki nedostojni užici ovog svijeta stvarno postati mrski.

2. Neka svatko nastoji primiti Isusa u euharistiji uz pravilnu pripremu.

3. Neka nikada ne dopusti svojoj duši da ostane u grijehu, već neka je odmah očisti.

4. Neka hrabro izvrši svoje dužnosti.

5. Neka uputi ponizne i česte molitve Božjem prijestolju, pogotovo kroz ruke Bezgrešne Djevice.

6. Neka pristupa svakom čovjeku s dobrotvornim srcem, noseći za Boga patnje i teškoće života.

7. Neka čini dobro svima, čak i svojim neprijateljima, isključivo iz ljubavi prema Bogu, a ne radi samohvale ili tuđe pohvale.

Tada će shvatiti što to znači imati predokus raja; a možda će češće pronaći mir i radost čak i u siromaštvu, patnji, sramoti ili bolesti.

Vječnost počinje sada

U pravom smislu riječi, vječni život zaista počinje sada. I raj i pakao su samo potvrde onoga kako su ljudi slobodno odlučili živjeti u ovom životu. Ako biramo put sebičnosti, oholosti, pohlepe, požude i sve ono što nije Božje, imat ćemo vrlo brzo realnu predodžbu o jadu pakla. Ali, ako smo umjesto toga izabrali put svetosti, odricanja, opraštanja i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, naći ćemo takav mir i radost da će to biti pravi predokus neba.

Možda mislite da ste živjeli previše grešno da imate to iskustvo neba – ali to jednostavno nije istina. Nikada nije prekasno vratiti se Bogu. Obratite se s iskrenim srcem, ispovjedite se i vratite se svom nebeskom Ocu koji vas voli i koji čeka da vas prihvati. Tada ćete i vi okusiti mir koji je iznad svakog razuma.

Samuel Guzman | The Catholic Gentleman 

Preveo Martin K. | Bitno.net

Ovaj članak 7 savjeta svetog Maksimilijana Kolbea koji će vam pomoći osjetiti raj na zemlji se prvo pojavio na Bitno.net.

Obnovljen je Statut koji je 1990. godine odobrio papa Ivan Pavao II.; uvedena je služba vanjskoga revizora u svrhu provjere računa prema međunarodnim standardima. Posebno su istaknuta katolička načela u temelju poslanja Instituta za religijska djela (Vatikanske banke)

Foto: Vatican News

Papa Franjo je jednim kirografom, odnosno vlastoručno napisanim dokumentom, koji je objavljen danas, obnovio ‘ad experimentum’ na dvije godine statute Instituta za religijska djela (IOR), koje je odobrio sveti Ivan Pavao II. 1990. godine. Već je on tada, kako bi ju bolje prilagodio potrebama vremenā, dao novu strukturu toj ustanovi koju je osnovao Pio XII., 1942. godine. Sâm je papa Pacelli 1944. godine unio prve promjene.

Svrha Instituta ostaje nepromijenjena, a njegova je zadaća čuvati i upravljati pokretnim i nepokretnim dobrima koje su fizičke ili pravne osobe povjerile institutu, a koja su namijenjena za vjerska ili karitativna djela.

Među glavnim su novostima uvođenje vanjskoga revizora, koji može biti fizička osoba ili neka institucija, za provjeru bilance prema međunarodno priznatim standardima. Vanjskoga revizora imenuje Kardinalsko povjerenstvo, na prijedlog Vrhovnoga nadzorništva, a njegova dužnost traje tri uzastopna mandata koji se mogu obnoviti samo jednom.

Od sada će Institut za religijska djela imati četiri upravna tijela: Kardinalsko povjerenstvo, u kojemu je pet kardinala koje, na pet godina, imenuje Papa. Njihov se mandat može ponoviti samo jednom, dok se prije mogao uvijek obnoviti.

Vrhovno nadzorništvo ima sedam članova (prije ih je bilo pet) koje, na pet godina, imenuje Kardinalsko povjerenstvo, i njihov se mandat može obnoviti samo jedanput.

Novi statuti potom predviđaju imenovanje Prelata, kojega na pet godina izabire Kardinalsko povjerenstvo. U Statutu se detaljno opisuje njegova zadaća, a to je promicanje etičke dimenzije upraviteljā i zaposlenikā, kako bi njihov rad bio u skladu s katoličkim načelima i poslanjem instituta, te održavanje odnosa s osobljem instituta.

Četvrto tijelo je Uprava. Glavni ravnatelj može biti imenovan na određeno vrijeme, odnosno na mandat od pet godina koji se može jednom obnoviti, ili pak na neodređeno vrijeme. U svakom slučaju njegova služba prestaje kada navrši 70 godina.

Institut za religijska djela u lipnju je objavio bilancu koja se odnosi na 2018. godinu, a u kojoj je zabilježena dobit od 17,5 milijuna eura, u odnosu na gotovo 32 milijuna (31,9) iz 2017. godine. Taj je iznos predan Papi. Spomenuti rezultat, iako puno manji od prethodne godine, postignut je unatoč velikim preokretima na tržištima, i ustrajno vrlo niskim kamatama – istaknuto je u jednom priopćenju instituta.

Ne treba zaboraviti – napisao je u toj prigodi kardinal Santos Abril y Castelló, predsjednik Kardinalskoga povjerenstva – da je institut u posljednje vrijeme imao razdoblje sređivanja i pojašnjavanja, što katkada zahtijeva žrtvovanje. Sve je to učinjeno u odlučnoj želji da se uspostavi stanje koje potpuno ide u, nezaobilaznom, etičkom smjeru, kako želi Sveti Otac. Na tom su pravcu počinjeni veliki koraci – primijetio je kardinal. Ti koraci naprijed odnose se na financijsku transparentnost Svete Stolice, koju je priznao i Moneyval, Odbor stručnjaka Vijeća Europe, zadužen za praćenje kako se provode mjere u svrhu sprječavanja pranja novca i financiranja terorizma.

Institut za religijska djela nastavlja ulagati u potporu razvoju najsiromašnijih zemalja, poštujući odluke u skladu s ostvarivanjem održive budućnosti za buduće naraštaje, a pridonio je također ostvarivanju brojnih dobrotvornih i socijalnih aktivnosti.

Na kraju, prema izvještaju za 2018. godinu, Institut za religijska djela ima 14.953 klijenta, od kojih 53% čine redovničke zajednice; 12% dikasteriji Rimske kurije, uredi Svete Stolice i Države Grada Vatikana te apostolske nuncijature; 9% biskupske konferencije, biskupije i župe; 8% ustanove kanonskoga prava; 8% kardinali, biskupi i kler; 8% vatikanski zaposlenici i umirovljenici; te 2% drugi subjekti, uključujući zaklade papinskoga prava.

Vatican News | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo obnovio statute Instituta za religijska djela se prvo pojavio na Bitno.net.

Zapovjedni blagdani: Oni koji hotimice ne odu na svetu misu u zapovjedne dane, čine težak grijeh.

Koji su zapovjedni blagdani u Hrvatskoj?/Foto: Cathopic

S obzirom na velik broj blagdana i svetkovina u crkvenom kalendaru velik broj katolika ne zna da postoje i zapovjedni blagdani, oni za koje vrijede ista pravila kao i nedjeljom – obvezna sveta misa i uzdržavanje od rada.

Što su blagdani?

Prema stranici Hrvatskog leksikona blagdan je dan, obično neradni, u koji se što obilježava, slavi ili svetkuje. Blagdan može biti religijski ili sekularni. U katoličkom liturgijskom kalendaru pak postoji stupnjevanje liturgijskih dana i slavlja na svetkovine, blagdane i spomendane.

Prvotni i temeljni blagdan u kršćanstvu jest nedjelja, kada Crkva slavi vazmeno otajstvo prema apostolskoj predaji koja ima svoj početak u samom danu Kristova uskrsnuća. Liturgijska se slavljenja klasificiraju i primaju svoj stupanj prema važnosti i značenju koje im se pridaje. Tijekom povijesti to se mijenjalo i dovelo do veoma složenoga blagdanskog poretka. Nakon Tridentskog sabora (u 16. stoljeću) bilo je šest različitih blagdanskih stupnjeva, a mnogi blagdani imali su svoje osmine (cijeli tjedan nakon blagdana bio je obilježen tim blagdanom). Prema odredbi Drugoga vatikanskog sabora (SC 107), došlo je do bitnoga pojednostavljenja. Opća načela o liturgijskoj godini i kalendaru, donesena godine 1969., određuju da se liturgijska slavlja unaprijed razlikuju i nazivaju: svetkovina, blagdan, spomendan. Više o toj temi možete pročitati OVDJE.

Što su zapovjedni blagdani?

Sveta Stolica odredila je, uz nedjelju, posebne zapovjedne blagdane tijekom kojih su vjernici obvezni “sudjelovati na svetoj misi te uzdržavati se od onih radova i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjem ili potreban odmor duše i tijela” (usp. Kan. 1247).

Prema Kanonskom zakoniku to su “blagdani Rođenja Gospodina našega Isusa Krista, Bogojavljanja, Uzašašća i Presvetog Tijela i Krvi Kristove, Svete Bogorodice Marije, njezina Bezgrešnog Začeća i Uznesenja, svetog Josipa, svetih apostola Petra i Pavla te konačno Svih svetih”.

Međutim, druga točka kanona 1247. Kanonskog zakonika određuje da “biskupska konferencija ipak može, pošto prije dobije odobrenje Apostolske Stolice, neke od zapovijedanih blagdana ukinuti ili prenijeti na nedjelju”, mogućnost koju je iskoristila i Crkva u Hrvata.

Foto: Shutterstock

Koji su zapovjedni blagdani Crkve u Hrvata?

Još je Biskupska konferencija Jugoslavije 1984. godine donijela odluku, što su potom potvrdile i Hrvatska biskupska konferencija te Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, da su zapovjedni blagdani u Hrvatskoj Božić, Tijelovo, Velika Gospa i Svi sveti (uz naravno Uskrs koji pada u nedjelju).

Što ako tog dana ne možemo otići na misu?

Katolička Crkva u članku 1. kanona 1248. ističe kako “zapovijedi sudjelovanja u misi udovoljava onaj tko ili na sam blagdan ili uvečer prethodnog dana prisustvuje misi gdje god se ona slavi po katoličkom obredu”.

Druga, pak, točka istog kanona određuje: “Ako nema posvećenog službenika ili ako zbog drugoga važnog razloga bude nemoguće sudjelovanje u euharistijskom slavlju, veoma se preporučuje vjernicima da sudjeluju u službi Riječi, ako se ona prema propisima dijecezanskog biskupa slavi u župnoj crkvi ili na drugom svetom mjestu, ili da potrebno vrijeme provedu u molitvi osobno ili u obitelji ili, prema prigodi, u obiteljskim skupinama.”

Katekizam Katoličke Crkve u točki 2181 kao neke od mogućih opravdanih razloga za neodlazak na svetu misu u zapovjedne dane navodi bolest, skrb za dojenčad ili dobivanje oprosta od vlastitog župnika.

No, isti članak navodi, i to je nešto što svaki katolik mora upamtiti, da oni koji hotimice ne odu na svetu misu u zapovjedne dane čine težak grijeh.

Priredio: Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Znate li koji su zapovjedni blagdani u Hrvatskoj? Evo što katolici na te dane trebaju napraviti se prvo pojavio na Bitno.net.

Didahe je anonimno djelo više autora koje predstavlja jednu vrstu pastoralnog priručnika. Katolička Crkva je Didahe prihvatila kao dio zbirke apostolskih otaca

Foto: Wikimedia

Didahe (ili Didaché) smatra se najstarijim kršćanskim katekizmom u povijesti, a većina stručnjaka misli da je napisan između 65. i 80. godine. U njemu se razaznaje sirijski ambijent pa se pretpostavlja da mu je autor neki judeokršćanin iz sirijskog područja. Ovo je djelo također poznato pod nazivom “Nauk dvanaest apostola”, donosi Aleteia.

Izvorni tekst je sačuvan u jednom rukopisu, koji je poznat kao Codex Hierosolymitanus. Pojedini znanstvenici vjeruju kako je taj tekst sastavio urednik koji je u njega možda uključio i neke nauke koje je čuo od izravnog apostolskog propovijedanja, bilo u Siriji ili u Egiptu.

Djelo je stoljećima bilo zagubljeno, sve dok ga 1873. godine u jednom grčkom kodeksu, koji je napisan 1056. godine, nije otkrio nikomedijski mitropolit Bryennios u Carigradu. Didahe je bila vrlo popularna knjiga koja je sadržavala sažetak kršćanskog nauka. Ona također predstavlja prvu veliku zbirku crkvenih zakona koja je bila od velikog značaja za upoznavanje liturgijskog života u razdoblju katekumenata ili u pripremama za primanje sakramenata krštenja i euharistije.

Didahe se sastoji od “praktičnih” učenja i u njoj nema nikakvih rasprava o dogmatskim sadržajima vjere, osim u jednom poglavlju. U knjizi se ne navodi gotovo ništa iz Starog zavjeta, nego autor govori o “Evanđelju Gospodnjem” te citira ili se osvrće na oko 20 Isusovih izjava. Autor u knjizi uopće ne spominje Ivanovo evanđelje te ne citira poslanice svetog Pavla.

Didahe se sastoji od 16 kratkih poglavlja. Prvih šest poglavlja donosi predkrsnu ćudorednu katehezu, drugi dio (od 7. do 15.) je u vlastitom smislu pravilnik zajednice, u kojem su sadržane upute i obrasci za obrede kršćanske inicijacije i disciplinski dio za službenike, a treći dio (16. poglavlje) odgovara eshatološkom govoru. U knjizi se također može pronaći jedna od prve tri verzije molitve Oče naš.

Tekst najstarijeg katekizma možete pronaći OVDJE.

Foto: Wikipedia

Bitno.net

Ovaj članak Upoznajte Didahe – najstariji katekizam koji je nastao u prvom stoljeću kršćanstva se prvo pojavio na Bitno.net.