Jeste li ikada tražili emocionalno ispunjenje na bilo koji dostupan način, iako ste znali da to što proživljavate nije stvarno? Možda ste to činili mentalnim uhođenjem, zamišljajući zajedničku budućnost s tom osobom. Možda to činite njegujući prijateljstvo koje je, samo u vašemu umu, prešlo u lažno „nešto više”. Možda to činite uhodeći tu osobu na društvenim mrežama tako da biste osjetili povezanost s njom i pomislili da upoznajete gospodina/gospođicu Savršenoga/Savršenu. Koji god oblik da je u pitanju, kada tako tražite ljubav, jedino što zapravo radite jest bijeg u vlastiti lažni „sretni” svijet zato što vaš stvarni svijet ne funkcionira.

Foto: Shutterstock

Kada je Brandon počeo često dolaziti u Samanthin studentski dom, ona je pretpostavila da to može značiti samo jedno: sviđa mu se. Masirao bi joj leđa, dugo je grlio i nazivao najboljom prijateljicom tako da je Samantha bila potpuno uvjerena da je sve ispravno shvatila. No kada je Brandon pitao Samanthinu cimericu Maggie da iziđe s njim na spoj, Samantha je bila šokirana.

Rekla je: „Pokušala sam se uvjeriti da mi nije baš toliko stalo do njega i da je sve u redu, ali iznutra me sve to ubijalo. Bilo je jako loše.”

Usprkos tim mentalnim poticajnim govorima Samantha nije mogla preboljeti svoje osjećaje za Brandona. Sate i sate je sanjarila o njemu, opsesivno provjeravala njegov profil na društvenim mrežama, preuređivala svoj raspored kako bi ga mogla vidjeti i nadala se da će jednoga dana možda ipak biti zajedno.

„Mislim da sam to činila zato što mi je davalo osjećaj svrhe”, prisjetila se Samantha. „Zvuči isprazno, ali osjećala sam da moram imati nekoga tko će mi se sviđati, trebalo mi je nešto takvo da mi ispuni vrijeme… Čeznula sam za ljubavlju.”

Ta čežnja za ljubavlju bila je toliko duboko usječena u Samanthino srce da je uhvatila samu sebe kako na sve načine pokušava prikupiti dokaze da je Brandon voli, na koji god način. „Sjećam se, jednom kada smo bili zajedno, počela sam zamišljati da je on moj dečko. Sjećam se kako sam u tome trenutku mislila ovako: ‘Ovo je jako dobar osjećaj pa ću samo nastaviti s tim. Znam da to nije stvarnost, ali je jedino što imam pa će morati biti dovoljno dobro za sada.”

Lažni sretni svijet

Jeste li ikada bili u toj situaciji? Jeste li ikada tražili emocionalno ispunjenje na bilo koji dostupan način, iako ste znali da to što proživljavate nije stvarno? Možda ste to činili mentalnim uhođenjem, zamišljajući zajedničku budućnost s tom osobom. Možda to činite njegujući prijateljstvo koje je, samo u vašemu umu, prešlo u lažno „nešto više”. Možda to činite uhodeći tu osobu na društvenim mrežama tako da biste osjetili povezanost s njom i pomislili da upoznajete gospodina/gospođicu Savršenoga/Savršenu.

Koji god oblik da je u pitanju, kada tako tražite ljubav, jedino što zapravo radite jest bijeg u vlastiti lažni „sretni” svijet zato što vaš stvarni svijet ne funkcionira.

U lažnome sretnom svijetu naše se emocionalne želje mogu privremeno ispuniti i to je dobar osjećaj. Budući da to mjesto u potpunosti kontroliramo svojim mislima i maštom, možemo ući u nj kad god hoćemo. To je čarobno mjesto koje ne ovisi o suradnji drugih, ne zahtijeva nikakve obveze i ne očekuje ništa od nas.

Na prvi pogled zvuči dobro, ali život u lažnomu sretnom svijetu može dovesti do velike tuge, pogotovo ako nikada ne postane stvarnost. Upravo se to dogodilo Samanthi.

Pa što je pošlo po zlu?

Nakon što su Brandon i Maggie prekinuli, Samantha je znala da je vrijeme da prizna Brandonu svoje osjećaje. Nažalost, jedina emocija koju je on pokazao tijekom toga razgovora bio je šok.

„Tjednima poslije nisam mogla spavati ni jesti”, rekla nam je Samantha. „Uvijek sam mislila da su djevojke koje to rade smiješne, ali i ja sam bila posve ista… Kada bih na poslu imala jednosatnu stanku za ručak, prisilila bih se pojesti jedan taco iz Taco Bella, onda bih otišla kući, legla na pod i pomislila: Dobro, imam četrdeset pet minuta za plakanje, a sve zbog dečka koji nikada nije rekao ni da mu se sviđam. Nikada ničega nije bilo između nas, osim što sam dopustila da u mojemu umu stvari odu jako daleko.”

Samantha se osjećala kao da pokušava preboljeti prekid, iako nikada nije postojao nikakav odnos između nje i Brandona.

Pa što je pošlo po zlu? Kako je došlo do toga? Ukratko, Samantha je pokušala iskoristiti Brandona za emocionalno ispunjenje, ali joj to nije uspjelo. Nije moglo uspjeti. Uvijek je samo htjela više jer njezin lažni sretni svijet nije bio utemeljen na autentičnoj ljubavi – bio je utemeljen na iskorištavanju.

Dodajmo i to da Samantha nije blesava djevojka puna iracionalnih emocija. Djevojke koje ovo čitaju vjerojatno klimaju glavom u znak slaganja. Muškarci možda misle: „Nije? Ozbiljno? Čitam lija ovo uistinu?” Da, doista ste to pročitali, i ne, Samantha i ostatak ženskoga roda nisu blesave zbog toga. To je samo prikaz načina na koji emocionalne strasti mogu donijeti kaos ženama… i kako mogu donijeti kaos muškarcima.

Kad se emocionalno maštanje pretvori u iskorištavanje

Znamo da ljudi nisu predmeti za iskorištavanje. Njihovo dostojanstvo i vrijednost koje imaju kao ljudi s besmrtnim dušama preveliko je. Lako možemo vidjeti kako fizičkim ili emocionalnim iskorištavanjem ili pak seksualnim maštarijama pretvaramo nekoga dečka ili djevojku u objekt za iskorištavanje. Ali nije tako lako uvidjeti da i emocionalno maštanje o nekoj osobi može učiniti isto.

Kada tražimo emocionalno zadovoljstvo ulazeći u lažni sretni svijet, dopuštamo sebi da se prepustimo emocionalnim maštarijama. Dobro je, zdravo i normalno gajiti nadu i snove o budućnosti. Ne treba se brinuti ako sanjarimo o tome kakav će nam možda život biti jednoga dana, ali ako sanjarimo o određenoj osobi nadajući se da ćemo iz toga sanjarenja izvući privremeni užitak, onda se to počinje pretvarati u iskorištavanje. Na prvi pogled takvo, mentalno uhođenje i praćenje po društvenim mrežama doimaju se bezazlenim jer, na kraju krajeva, razmišljajući o nekome nikom ne možemo nauditi. Ta osoba ne mora ni znati. Zvuči jako slično izlikama kojima opravdavamo seksualne maštarije, zar ne?

I baš kao što seksualne maštarije objektiviziraju osobu, emocionalne maštarije čine to isto. Kada uđemo u svoj lažni, sretni svijet, pretvaramo osobu u objekt, koristeći je za emocionalnu uzbuđenost koju primamo iz imaginarnoga odnosa. To je iskorištavanje zato što ta osoba ne prima našu ljubav. Ta je osoba postala sredstvo ili oruđe koje koristimo kako bismo dobili jednostrano, krivotvoreno emocionalno zadovoljstvo. Iskorištavanje osobe kao objekta za užitak uvijek se izravno protivi autentičnoj ljubavi, bez obzira na to o kojemu je obliku iskorištavanja riječ.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Lise i Kevina Cottera “Ljubavni detox”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Emocionalne maštarije i lažni sretni svijet se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti Lovro bio je đakon Rimske Crkve. Mučeništvo je podnio za Valerijanova progona u 3. stoljeću, četiri dana nakon pape Siksta II. i četiri rimska đakona. Grob mu se nalazi kraj Tiburtinske ceste, u Veranskom polju, a car Konstantin Veliki podigao je kraj njegova groba veliku baziliku. Štovanje mu se raširilo u Crkvi već od 4. stoljeća.

Mnoge naše župne i filijalne crkve posvećene su svetom Lovri, mučeniku, te na njegov blagdan slave svoj crkveni god. U Rimu, gdje je bio i mučen, posvećena mu je krasna bazilika San Lorenzo fuori le mura, a osim nje još šest drugih crkava. No iako je sv. Lovro u Rimu naročito štovan mučenik, njegovo štovanje nije isključivo rimska stvar. Već tamo od V. stoljeća pa dalje, a nadasve u srednjem vijeku, nije bilo biskupije ni grada koji ne bi imali bar jednu crkvu njemu na čast posvećenu. Samo u Milanskoj nadbiskupiji bile su mu posvećene 43 crkve. U Italiji 47 mjesta nosi njegovo ime.

U Rimu je blagdan sv. Lovre po važnosti dolazio odmah poslije blagdana apostolskih prvaka Petra i Pavla. Uz njih je smatran kao glavni uzročnik pobjede Rima nad idolima, često puta uspoređivan s đakonom prvomučenikom Stjepanom. Gdje leži tajna tako izvanrednog štovanja? – Nećemo se prevariti ako ustvrdimo da leži u Lovrinoj mladosti i heroizmu. Jedno je i drugo već samo od sebe svakome simpatično. To je tako simpatično da papa Leon Veliki kaže: “Od početka pa do propadanja, kad je riječ o sjaju zvijezde među levitima, Rim je isto tako proslavljen svojim Lovrom kao nekoć Jeruzalem svojim Stjepanom.”

Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih đakona. Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo. Iskazavši mu tako veliko povjerenje, Papa mu je prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista. A to je nešto što mlado idealno srce samo poželjeti može. Papa mu je doslovno rekao: “Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu.”

Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe što ih je već prije pomagao. Sve im je podijelio. Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reći: “Evo blaga Crkve!” Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Nalazeći se na tom užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom tiraninu: “Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!” Mučeništvo se sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258. Zagovornik je u bolima od opeklina i križobolja.

Jedan od najljepših govora izrečenih u čast sv. Lovre potječe od pape Leona Velikog. U tome govoru taj veliki crkveni govornik i pastir duša nesvakidašnjom rječitošću ovako veliča mučenika Lovru:

Bijes je poganskih vlasti bjesnio protiv elite Kristovih udova obarajući se naročito na kler. Bezbožni je progonitelj iskalio svoj gnjev na đakonu Lovri, koji je imao prvo mjesto ne samo u službi sakramenata, nego još više u upravljanju crkvenim dobrima. Zatvaranje samo jednog čovjeka obećavaše mu dvostruki plijen; jer ako bi se domogao crkvenog blaga, domogao bi se i onoga što je najviše želio: da se Lovro odrekne prave vjere.

Čovjek pohlepan za bogatstvom i neprijatelj istine oruža se, dakle, dvostrukom bakljom: lakomošću i da se dočepa zlata, bezbožnošću, da ulovi Krista. Od nedužnog čuvara svetoga blaga traži da mu preda novčana sredstva Crkve, predmet svojih pohotnih želja. Čestiti đakon, htijući mu pokazati gdje se to blago nalazi pohranjeno, pokazuje mu mnoštvo siromašnih kršćana, što ga je novcem iz riznice hranio i odijevao. Sada je taj novac bio izvan svake opasnosti da bude zaplijenjen jer je bio utrošen u najplemenitiju i najsvetiju svrhu.

Razbojnik tako izigran usplamti mržnjom na vjeru koja zapovijeda takvu upotrebu dobara. On će sada napasti daleko dragocjenije blago što posjeduje čovjek, kod kojega nije našao nikakva novca. On mu želi ugrabiti sveti polog, koji je njegovo najveće blago. On poziva Lovru da se odreče Krista i nastoji strašnim mukama pobijediti neslomivu jakost đakonova duha. Kad prva mučenja ne postigoše ništa, uslijedila su im druga još okrutnija. Zapovijeda da se peku na vatri njegovi izranjeni i izbrazdani udovi, tragovi brojnih udaraca, te da se stavljaju na užareni roštilj, što je neprestano bio podgrijavan kako bi muke bile žešće i dulje trajale.

O divlja okrutnosti, tako nećeš ništa postići! Raspadljivo će tijelo brzo umaći tvojoj svireposti, a kad Lovro uziđe na nebo, ti ćeš ostati na cjedilu. Tvoji plamenovi nisu mogli nadvladati žar Kristove ljubavi. Vatra što gori vani slabija je od one što zahvaća nutrinu. Progonitelju, bjesneći protiv mučenika, iskazao si mu uslugu: Što sve nisi izmislio da pridoneseš slavi pobjednika, kad mučila za njega postadoše oruđem trijumfa?

Radujmo se stoga, draga braćo, posve duhovnom radošću i neka nas smrt toga velikog mučenika potakne da kličemo u Gospodinu koji je divan u svojim svecima!

MOLITVA

Bože, ti si svetom Lovri dao žar svoje ljubavi te se proslavio vjernim služenjem i slavnim mučeništvom. Daj nam ljubiti što je on ljubio i u život provesti što je naučavao. Amen.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net

Ovaj članak Sveti Lovro – Sudac ga je upitao gdje Crkva krije blago, a on je upro prst u siromahe i rekao: Evo našeg blaga! se prvo pojavio na Bitno.net.

“Iako bi država trebala biti suverena, ne bi trebala biti zatvorena. Suverenitet se mora braniti, ali se i odnosi s drugim državama i europskom zajednicom također moraju štititi i promicati.”

Foto: Shutterstock

“Na ovaj dan uvijek pokušavam pronaći trenutak da se spustim u špilje ispod bazilike i ostanem tamo sam u molitvi i tišini pred njegovom grobnicom. To je dobro za moje srce”, rekao je papa Franjo 6. kolovoza na 41. obljetnicu smrti svetog Pavla VI. prije intervjua, piše Vatican Insider – La Stampa.

Tijekom razgovora Papa je naveo da se Europa ne može i ne smije raspasti jer je povijesno, kulturno i zemljopisno jedinstvo te da se suština sna crkvenih otaca sastoji upravo u ispunjenju tog jedinstva. Iako je zbog problema s administracijom i određenih unutarnjih nesuglasica to jedinstvo tijekom godina oslabilo, Papa se nada da će se nakon izbora nastaviti bez prekida raditi na njemu. Također smatra pozitivnim što je Ursula von der Leyen novoizabrana predsjednica Europske komisije jer, kako je kazao, žene znaju ujediniti ljude.

Vjeruje da je glavni izazov u zadatku ujedinjenja dijalog, radilo se o dijalogu između stranaka ili ljudi. “Razmišljanje mora biti ‘prvo Europa, a zatim svatko od nas’. Iako nismo sekundarni kao pojedinci, i pojedinci su važni, ali Europa je važnija. Unutar Europske unije moramo razgovarati, suočiti se jedni s drugima i upoznati se.”

Papa Franjo osvrnuo se i na opasnosti suverenističke ideologije koja može odvesti u izolaciju i rat. “Zabrinut sam jer možemo čuti govore koje nalikuju Hitlerovima iz 1934. ‘Mi prvi, Mi… Mi…’: to su zastrašujuće misli. Suverenizam znači biti zatvoren.”

Iako bi država trebala biti suverena, ne bi trebala biti zatvorena. Suverenitet se mora braniti, ali se i odnosi s drugim državama i europskom zajednicom također moraju štititi i promicati. Suverenizam je pretjerivanje koje uvijek loše završava: vodi u rat”, rekao je papa.

Osvrnuvši se na pitanje imigranata rekao je kako nikada ne smijemo zapostaviti najvažnije pravo, a to je pravo na život. Naveo je kako se moramo obvezati na borbu za mir te da upravo kroz pomaganje ljudima koji se nose s ratom ili gladi možemo zaustaviti velike migracije. Naveo je kako je kršćanski primiti i integrirati doseljenike te kako bi se vlade trebale ponašati prema vrlini koja ih definira, odnosno razborito.

“Polazište i ponovno pokretanje su ljudske vrijednosti, vrijednosti ljudske osobe. Zajedno s kršćanskim vrijednostima. Povijest nam govori da Europa ima ljudske i kršćanske korijene. Kada to kažem ne odvajam katolike, pravoslavce i protestante”, odgovorio je Papa na pitanje treba li Europa još uvijek kršćanstvo i na kojim zajedničkim vrijednostima se utemeljuje. Smatra kako svi kršćani dijele iste vrijednosti koje igraju veliku ulogu za Europu.

Također se osvrnuo na sinodu o Amazoniji za koju je kazao da je dijete enciklike Laudato si’, a za Laudato si’ je upozorio kako nije ‘zelena’, već socijalna enciklika utemeljena na ‘zelenoj’ stvarnosti. Zelena, točnije ekološki ispravna stvarnost u primjeni je teologije stvaranja.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: ‘Povijest nam govori da Europa ima kršćanske korijene’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Uistinu, ako se išta iz njegove vremešne pjesmarice nameće kao ključni dojam upravo je otvorenost kojom zrači, a koja svjedoči životu posve predanoga emotivca sposobnog griješiti, ali i priznavati svoje greške, Božje stvorenje sa svim usput stečenim manama i ranama.

Willie Nelson’s Last Man Standing is out April 27 on Legacy Recordings

“Bio sam vjernik još kao dijete, baš kao što sam vjernik i sada kao odrastao čovjek. Nikada nisam sumnjao u genij Kristove moralne poruke ili u autentičnost čuda koja je izvodio. Vidim Njegovu prisutnost na zemlji i uskrsnuće savršena čovjeka kao trenutak koji je izmijenio ljudsku povijest, usmjeravajući nas putem ljekovite ljubavi.”

Riječi su to iz nedavno objavljene autobiografije Willieja Nelsona, američkog glazbenika za kojeg će se neki čitatelji, kao u slučaju kolega mu koji su se već pojavljivali u ovoj rubrici, zapitati je li mu baš mjesto na katoličkom portalu. Posrijedi je, naime, country legenda koja je, osim po svojoj glazbi, poznata, primjerice, i po zagovaranju legalizacije marihuane, pri čemu se ne ustručava ni javno je konzumirati, a u nekim je životnim poglavljima trendovski očijukao i s istočnjačkim religijskim i duhovnim praksama i shvaćanjima, što je uistinu sasvim dovoljno da se čovjek bar priupita koliko se čega i kojih sve boja krije iza duge, plodne glazbene karijere i već 86 godina života možda zadnje živuće legende countryja.

Zatomimo li farizejštinu koja vjerojatno u svima nama tinja makar u naznakama te se tako usput priupitamo i otkuda, primjerice, toliko razvoda brakova ili horoskopa u medijskom prostoru zemlje s gotovo 90% katolika (da sad i ne pridodajemo još aktualnu jogu), lako ćemo kroz raslinja svih naših mana i grijeha, stranputica i neznanja biti spremni potražiti i vrednovati iskonsku ljepotu i čežnji najiskrenije odan dio naših bića, osobito ako govorimo o kreativcima kakav je bez sumnje Willie Nelson, čovjek čija je, uostalom, pjesma “It’s Not for Me to Understand” do mojih ušiju došla baš u doba kad sam se i sam lomio i čiji su me ponizni, pobožni stihovi nakon netom pročitanih stranica Augustinovih “Ispovijesti” (da dodatno privatiziram prostor, ključne knjige moga života) u bitnom trenutku dodatno izoštrili pronicanja u odnose i definicije poniznosti i oholosti. “Sada kada molim, moja molitva uvijek je ista; molim da Njegova bude volja, ne moja, jer uostalom ja samo sam čovjek i nije na meni da razumijem sve“, svoj je susret s Bogom u stihu zaključio još daleke 1971. glazbenik kojeg su zbog odmaka od srednje struje tadašnje country scene zajedno s nekolicinom kolega nazivali odmetnikom od žanra. I ti stihovi ne mogu biti poza, slijepo odbijam pomisliti da je tako nešto bilo proračunato i glumljeno. Ono što sada, desetljećima kasnije, priznaje u svojoj autobiografiji ima, naime, svoje korijenje i plodove duž cijele pjesmarice stare preko pola stoljeća.

“Moj je život otvorena knjiga, okreni list i pogledaj“, pjeva ovaj rođeni Teksašanin u “One More Song to Write”, jednoj od autorskih pjesama na novom, navodno (jer uistinu je teško precizno prebrojiti) 69. studijskom albumu predivna naslova “Ride Me Back Home”, zbirci kojom u poznim životnim godinama zaokružuje trilogiju impozantnih albuma što tematiziraju smrtnost i životne sumrake. Uistinu, ako se išta iz njegove vremešne pjesmarice nameće kao ključni dojam upravo je otvorenost kojom zrači, a koja svjedoči životu posve predanoga emotivca sposobnog griješiti, ali i priznavati svoje greške, Božje stvorenje sa svim usput stečenim manama i ranama, u čijoj dinamici traju cjeloživotne tenzije između poniznoga, Stvoritelju okrenuta duha i ovozemaljskih, uvijek zavodljivih površnosti.

A ta otvorena knjiga svoja je prva poglavlja smjestila još u daleke četrdesete godine prošloga stoljeća, jer Willie je već sa šest svirao gitaru, sa sedam skladao prvu pjesmu te pjevao u mjesnoj crkvi, a s deset je već imao prvi bend. Očito glazbeno nadaren i otvoren za učenje i usavršavanje, umjesto uobičajenih poslova na američkom Jugu u to doba, poput berbe pamuka, svoj je novac zarađivao pjevajući i svirajući na plesnjacima i po tavernama, uzore nalazeći u perjanicama countryja poput Hanka Williamsa i Hanka Snowa, ali i u širim glazbenim okvirima, slušajući i Djanga Reinhardta, Franka Sinatru i Louisa Armstronga. Put u glazbenu industriju bio je ipak sve samo ne lagan, pa se mladi Willie uzdržavao raznim poslovima, ne odustajući od sviranja. Pisao je tada za druge izvođače pa baš iz toga doba datira svevremenski hit “Crazy”, kojeg je proslavila glasovita country-pjevačica Patsy Cline.

Niska njegovih albuma počela je početkom šezdesetih, kad se već preselio u Nashville, ali kroz cijelo to desetljeće bez značajnijeg uspjeha ili odjeka. Album “Yesterday’s Wine” iz 1971., a na kojem se našla ranije spomenuta pjesma “It’s Not for Me to Understand”, svojedobno također nije ispunio očekivanja, ali danas se smatra prvim Nelsonovim remek-djelom, a i on sam ga navodi kao jedan od omiljenih mu albuma. Ono što je uslijedilo sedamdesetih napokon je autora “Crazy” lansiralo među velika imena countryja, ali i pop i rock scene općenito, budući da se Willie nije strogo držao zadanih obrazaca žanra. Albumi poput “Shotgun Willie”, “Phases and Stages”, “Red Headed Stranger” ili “Stardust” danas su masnim slovima ispisana poglavlja ne samo njegove, već i američke suvremene pjesmarice.

Gotovo sedamdeset, dakle, samo studijskih albuma te nebrojeno suradnji, usputnih projekata, koncertnih albuma i kompilacija dovelo je ovog neumornog glazbenika, ali i aktivista (jedan je od suosnivača Farm Aida, projekta namijenjenog pomoći američkim obiteljskim gospodarstvima) do devetog desetljeća života u kojem pak ne pokazuje znakove umora ili usporavanja. Trilogija koju zaokružuje ovaj najnoviji mu album, “Ride Me Back Home”, a koja će na određen način podsjetiti na zadnje snimke kolege mu i prijatelja Johnnyja Casha objavljivane tijekom godina kroz serijal “American Recordings”, tek je dio Williejeve diskografske aktivnosti. Od sjajnog albuma “Band of Brothers” iz 2014. snimio je još tri albuma-posvete, s obradama Gershwina, Raya Pricea i Franka Sinatre, a i koncertno je stalno aktivan.

“Ride Me Back Home”, dakle, dolazi gotovo kao tek još jedan u nepreglednom nizu albuma i to mu na svoj način čak daje posebnu čar, pa i dimenziju. Jer, dok se, primjerice, kod spomenutih Cashovih kasnih snimki osjećalo kako taj predivni čovjek i umjetnik, autentičan i kao vjernik i kao grešnik, ispisuje svoj epitaf, s bremenom pitanja očekujući svoj zadnji sud, Willie Nelson kao da sve to odgađa, pa čak i kad pjeva o smrtnosti i prolaznosti. To se osjetilo na prošlom albumu, “Last Man Standing”, koji već kao da je htio ublažiti neke sumornije aspekte svoga prethodnika “God’s Problem Child”, a “Ride Me Back Home” dolazi uistinu kao album koji očekuje bar deset mu nastavaka. “Vrijeme je moj prijatelj“, kaže, uostalom, na samom početku “Come On Time”, u kojoj na prpošnom ritmu u čistom country ključu pjeva o prolaznosti vremena, ali i prihvaćanju te iste prolaznosti: “Uzet ću tvoje mudre riječi i potrudit’ se složiti ih u rimu“, kaže on svome “prijatelju” i doista ispisuje album za kakvog bi mnogi mlađi mu kolege trebali dobro zasukati rukave.

Treba napomenuti i da po starom receptu Willie Nelson izmjenjuje svoje (napisane uglavnom u tandemu sa svojim stalnim producentom Buddyjem Cannonom) i tuđe skladbe, a za ovu prigodu iznova je snimio jazzom ozračenu “Stay Away from Lonely Places” sa svog davnog albuma “The Words Don’t Fit the Picture” iz 1972., što pak ponovno vuče asocijacije na Cashove “American Recordings”. To, doduše, u slučaju “Ride Me Back Home” remeti kompaktnost zbirke kao albuma, što je glavni nedostatak ovog repertoara. S druge strane, dojma sam da je takvo kompiliranje itekako namjerno te da Willieju nije ni bio plan pucati na bilo kakav koncept ili priču.

Da, “Ride Me Back Home” jednostavno je još jedan album svoga potpisnika, koliko god se uklapao u svoju neformalnu trilogiju i koliko god ga iščitavali kroz godište glasa koji ga tako mladoliko izvodi. Nimalo otupjela nježnost Williejeva glasa, ona ista koja je od toliko pjesama, što njegovih vlastitih, što toliko tuđih, istkala zbirku malih svjedočanstava blaga koliko i nemirna duha, od njegova šezdeset devetog albuma tako je izvukla maksimum, i pritom ne mislim da potkapacitirani, eufemizirani termin prilagođen vremenu i prostoru, već ono što ovakav odabir pjesama u samom startu traži. A takvo što traži i nalazi sam Willie Nelson, odbijajući usporiti ono od čega mu se sastoji cijeli život, ono u čemu se našao još u najranijem djetinjstvu i što ga nije prestalo hraniti i napajati kroz tolika desetljeća, pritom uopće ne forsirajući neku željenu vitalnost. Ne, ovaj, kao i prethodni mu albumi, ne odavaju takvo što, već jednostavno klize, odavajući prije svega lakoću (postojanja); u tome i jest njihova snaga i ljepota svjedočanstva kojeg predstavljaju.

“Gospodine, tako je teško biti ponizan“, pjeva on u obradi starog hita Maca Davisa “Lord It’s Hard to Be Humble”, pjesmi koja se izruguje egocentričnosti pop zvijezda i površnosti same slave, pa ni to nije slučajno našlo svoje mjesto na ovom albumu. Neovisno kroz koje i kakve sve životne epizode prosuđivali Willieja Nelsona i kako tumačili njegove nerijetke pobožne stihove i društveni angažman, sve ovo navedeno u prethodnim pasusima – bar što se mene tiče – sasvim je dovoljno da zastanem(o), osluhnem(o) te nešto i naučim(o) iz njegova primjera, iz neugasivog Božjega mu dara i njegova odnosa prema tom daru.

Toni Matošin | Bitno.net

Ovaj članak Novi album Willieja Nelsona svjedoči o životu predanoga emotivca sposobnog griješiti, ali i priznavati svoje greške se prvo pojavio na Bitno.net.

O plodovima u Hrvatskoj i važnosti borbe za život, Čaljkušić i Puškar svjedočili su i na katoličkoj nacionalnoj televiziji Cristovision.

Foto: 40 dana za život

Predsjednik molitvene inicijative “40 dana za život – Hrvatska” Ante Čaljkušić i regionalni koordinator Krunoslav Puškar, nakon deset dana boravka u Pittsburghu i Houstonu, posjetili su kolumbijske gradove Bogotu i Barranquillu te od 6. do 8. kolovoza održali četiri pro-life tribine i prikazivali dokumentarni film “40 dana…”.

Predsjednica inicijative “40 dana za život – Kolumbija” Pamela Delgado upoznala je hrvatske predstavnike s majkama i djecom u bogotskom centru za život “Por la mujer” (“Za ženu”).

“Ovo je neusporedivo najljepši trenutak našega putovanja, susret s djecom koja su mogla biti ubijena i susret s njihovim, danas, radosnim i zahvalnim majkama”, istaknuo je Čaljkušić.

Delgado ih je provela i kroz dio Bogote gdje se nalazi 40 klinika za pobačaje i u kojem na stotine djece dnevno izgubi život. Specifičnost toga dijela grada jesu i zaposlenici klinika za pobačaje koji ispred samih klinika prolaznicima dijele letke ženama i nude pobačaj. S jednim od tih “zaposlenika” su i razgovarali jer je htio pomoći majci u 7. mjesecu trudnoće da ne pobaci. Svjestan da je podijeljen u samom sebi i da čini zlo, zatražio je molitvu.

U Kolumbiji je pobačaj dozvoljen u tri slučaja: ako je žena silovana, ako dijete ima malformacije i ako trudnoća ugrožava ženino zdravlje, što generalno znači da se može pozvati i na obični stres i emocionalnu nesigurnost.

O plodovima u Hrvatskoj i važnosti borbe za život, Čaljkušić i Puškar svjedočili su i na katoličkoj nacionalnoj televiziji Cristovision.

Biskup Juan Vicente Cordoba, iz biskupija Fontibon, udijelio je svoj blagoslov preko generalnog vikara Josea Carlosa Manzana. Biskupija i televizija na dar su dobili sada već poznati dokumentarac “40 dana…”.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Članovi molitvene inicijative “40 dana za život – Hrvatska” svjedočili u Kolumbiji se prvo pojavio na Bitno.net.

Bezuvjetna ljubav može propasti, ali ljubav s uvjetima ne samo da je propala čim se rodi već se zapravo ne uspijeva ni roditi.

Foto: Shutterstock

Kao što je rekao španjolski pisac: “Istina je ono što jest (i ostat će istina) čak i ako mislimo suprotno.” Brak je između muškarca i žene i za čitav život. Druga je stvar što nam serviraju razne “istine”, ali istina nije ono što se kaže ni ljepota ono što se nosi, ni dobro ono što se čini.

Prelistavajući žuti tisak stječe se dojam da je nevjera veliko postignuće koje nam je donijela demokracija. To je stara tema, o kojoj već tisuće godina imamo vijesti. Samo pitajte kralja Davida.

Treba ponoviti tisuću puta da želi li se biti sretan treba biti vjeran, a želi li se biti jako sretan treba biti jako vjeran. Sad ne razrađujem teorije. Govorim ti to iz iskustva koje sam prikupio u svojoj okolini a koje i ti možeš potražiti.

Ono što se ne može jest polaziti od situacije koja je poročna u samom svom korijenu. Kada postoji “strah od neopozivog” kada je ono “zauvijek” odbojno, kada nedostaje hrabrosti da se stavi život na jednu kartu, ne možete biti sretni. Pročitao sam neki dan u novinskom članku: Uvjetovana ljubav je trula ljubav.

Ljubav “da vidimo kako će funkcionirati” brutalna je prijevara između dvoje ljudi. Bezuvjetna ljubav može propasti, ali ljubav s uvjetima ne samo da je propala čim se rodi već se zapravo ne uspijeva ni roditi. Što je to ponekad teško? Vidi što kaže Goethe: Brak može ponekad biti neugodan; doista to vjerujem i sigurno je tako. Nismo li jednako tako vjenčani sa svojom savješću koje bi se često rado riješili zato što je puno neugodnija od onog što mogu postati jedan muž ili jedna žena?

Sigurno ima loših trenutaka. Jedni odmah prođu, a drugima treba više, ali svi se nadvladaju kad postoje ispravne namjere i odlučna volja za pomirenje. Ono što se može nazvati ludošću jest ne podnositi ni najmanju neugodnost i tražiti lagani izlaz – prividno – da se riješi jedan problem stvarajući pritom drugi puno veći.

Ponekad se svi putovi čine zatvoreni i bez izlaza. Točno, i to se događa u većini brakova. Također i kod onih koji se drže za ruke nakon pedeset godina vjernosti. I oni su imali dijelove puta na kojima nisu ništa vidjeli i sve im se činilo teškim. Ali su to izdržali, nisu zbog toga pomislili da su pogriješili i da bi najbolje bilo prekinuti obvezu.

Vrlo je važno biti i znati biti iako se čini da izvodimo komediju. Noći ljudske ljubavi prolaze i dolazi zora. Ne može se uvijek biti u zanosu; treba biti svjestan da i razdoblja suše postoje da bi se prevladala.

Ako iziđemo kao pobjednici, ponovo se vraća entuzijazam i vatra. Ali za to treba znati biti, a ne bježati pred prvom poteškoćom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Antonija Vázqueza “Brak za novo vrijeme”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Ljubav “da vidimo kako će funkcionirati” brutalna je prijevara između dvoje ljudi se prvo pojavio na Bitno.net.

Uvjeren sam da će ljudi koji se trude živjeti u zahvalnosti vrlo brzo postati sveti, jer to je duhovno držanje koje na najmoćniji način čisti srce i otvara ga za božansko djelovanje.

Foto: Shutterstock.com

Hvalospjev i zahvalnost pomažu nam izaći iz uloge žrtve i početi se ponašati odgovorno. Ovime se dotičemo jednoga vrlo aktualnog problema. 

Kako već rekoh, u razvoju zapadnjačke kulture primijetio sam da je čovjek sve više i više sklon tomu da se ponaša kao žrtva. Svoje vrijeme troši na žalopojke, na iziskivanje, na zahtijevanje. Budući da više nema vjere ni povjerenja u Boga, svaka poteškoća i patnja biva doživljena kao anomalija, čak kao nepravda. Odbija se svako trpljenje, sanja se o životu neprekidnih zadovoljstava bez boli i bez borbe. Kad god se pojavi neka kušnja pokušavamo nekoga optužiti, na njega svaliti odgovornost za problem, naći nekoga tko će platiti račun za naše trpljenje. To se dobro vidjelo u Francuskoj ovih posljednjih godina. Kod najmanje poplave ili vala vrućine dižu se optužbe protiv vlade koja nije učinila sve što je trebalo da se spriječi to zlo. Kao da država ima dužnost i mogućnost svim građanima jamčiti život bez problema i sveopću sreću!

Jedna od posljedica svega toga je razvitak parničarskoga mentaliteta. Jasno je da je opravdano katkada tražiti svoje pravo pred nekim sudom ili zahtijevati ispravljanje neke ozbiljne nepravde. No danas, čim netko pretrpi neku štetu od treće osobe (obitelj, odgojitelji ili netko drugi…), misli da ju ima pravo odvući pred suca da dobije zadovoljštinu, umjesto da na odgovoran način i s povjerenjem prihvati teške životne situacije, oprosti podneseno zlo i svoj život uzme u svoje ruke. Nedavno su neki ljudi pokrenuli i dobili parnicu protiv liječnika koji tijekom trudnoće njihove majke nije dijagnosticirao hendikep njihova brata: nazočnost toga hendikepiranog djeteta u obitelji i poteškoće njihovih roditelja bili su im razlog za sudsku parnicu! Ta vrsta ponašanja destruktivna je za društveni život, posvuda širi otrov nepovjerenja i potraživanja. Od straha pred sudskim procesima liječnici će u konačnici prestati vršiti svoju liječničku službu i nitko ne će biti dobitnik, a najmanje bolesnici. 

Današnja kultura potiče ljude da se osjećaju kao žrtve, da pokreću parnice, da tvrde da je krivnja uvijek na nekome drugom. Bez kraja i konca optužuju i zahtijevaju. To je vrlo zlokobno za sve one koji padnu u tu klopku. 

Slavljenje Boga i zahvalnost prema njemu moćan je lijek protiv negativnih posljedica ponašanja koje sam opisao. Omogućuju nam da se prema životu postavimo na posve drukčiji način: umjesto da zahtijevamo, da se žalimo, da potražujemo, takvo nam držanje pomaže s povjerenjem prihvatiti život kakav jest, zajedno s teretom boli i poteškoća. Ne ćemo optuživati one koji su nas razočarali ili zbog kojih trpimo i prestat ćemo neprestano tražiti žrtvenog jarca kako bismo na njega svalili svoju osvetoljubivost i ogorčenost. Shvatit ćemo da u prvome redu nije riječ o „mijenjanju života“, kako to iluzorno najavljuju neke političke stranke, nego o mijenjanju našega odnosa prema životu. Od straha, nepovjerenja i optuživanja prijeći na prihvaćanje i povjerenje. S vjerom prihvatiti život kao dar, makar bio drukčiji nego što smo očekivali. Ako živimo u takvome povjerenju, brzo ćemo iskusiti da je stvarni život mnogo ljepši i bogatiji od onoga o kojemu smo u svojim nerealnim očekivanjima sanjali. 

To je temeljno duhovno načelo koje nalazimo u Evanđelju. Isus je izgovorio vrlo tajanstvene riječi: 

„Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.“ (Lk 19, 26)

Krist time izražava jedan od najvažnijih zakona koji upravljaju ljudskim životom. Onomu tko je nezadovoljan i stalno nešto zahtijeva, tko se žali da život nije ono što bi trebao biti, život će biti razočaravajući. Onaj, naprotiv, tko je sretan onim što je dobio, tko Bogu zahvaljuje za svoj životni put, dobit će još više i bit će ispunjen.

Često sam susretao ljude koji stalno ratuju sa životom. Svemu nalaze zamjerku, nikada nisu zadovoljni i, neovisno o kontekstu u kojemu se nalaze, uvijek smatraju da stvari nisu kakve bi trebale biti. Provode život vodeći jalove križarske ratove. U korijenu takva ponašanja skriva se neka podsvjesna srdžba, čak i bijes, koji tim ljudima barem privremeno može dati mnogo energije i čak izgledati kao velikodušnost i pravednost, no ja ne vjerujem da je to dugoročno jako produktivno. Plodno je samo ono što proizlazi iz ljubavi. Iza ovakvih sklonosti često se skriva osjećaj napuštenosti, duboko razočaranje iz djetinjstva koje ta osoba još uvijek nije nadišla. Osim psihološke pomoći koja je ponekad potrebna, mislim da zahvalnost i slavljenje Boga uvelike pomažu u takvim situacijama. 

Ako zahvalnost postane temeljni stav našega srca, ozdravit ćemo od mnogih gorčina i razočaranja i zapravo ćemo biti sretni.

„Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.“ (Lk 1, 46-47)

Zamolimo Mariju koja je izrekla svoj Veliča, koja nije prestajala zahvaljivati, koja se na taj način stalno sve više otvarala Božjemu daru i iskusila sve veću velikodušnost i blagonaklonost Božju, da nam pomogne usvojiti takvo držanje. Marthe Robin ¹ je govorila: „Duša koja ne zahvaljuje bolesna je duša!“ Te nas riječi ne žele osuditi: normalno je da smo katkada bolesni, čak i u duhovnome životu. No, treba tražiti iscjeljenje. Neka nam Marija pomogne otkriti zahvaljivanje kao put duhovnoga zdravlja!

Uvjeren sam da će ljudi koji se trude živjeti u zahvalnosti vrlo brzo postati sveti, jer to je duhovno držanje koje na najmoćniji način čisti srce i otvara ga za božansko djelovanje. Kada je čovjek u takvome unutarnjem stanju, onda više nema mjesta za gledanje na samoga sebe, za žaljenje, ljubomoru, gorčinu, osvetoljubivost. Zlo nema nikakvu moć nad srcem koje zahvaljuje. 

Zaključujući ova razmišljanja, prije no što se vratimo pitanju koje nas ovdje zanima, dodao bih još i ovo: koliko nas potraživanja i nepovjerenje zatvaraju za Božje pozive i darove, toliko nam zahvalnost i povjerenje omogućuju razlučiti ih i primiti. 

Zahvalnost se na najuzvišeniji način izražava, a svoju hranu i najsnažnije ohrabrenje nalazi u slavljenju euharistije koja je najsavršeniji oblik zahvaljivanja po kojem se Crkva sjedinjuje sa zahvaljivanjem samoga Krista koji blagoslivlja svog Oca za obilje njegove ljubavi i dobročinstava. Papa Ivan Pavao II. rekao je u svojoj enciklici o euharistiji: „Euharistija nam je darovana kako bi cijeli naš život, poput Marijina, bio Magnificat.“² Tako neka bude.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jacquesa Philippea “Na život pozvani”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Današnja kultura potiče nas da preuzimamo ulogu žrtve, ali to je suprotno od onoga što Bog očekuje se prvo pojavio na Bitno.net.

Kardinal je, navodno, napisao kako utjehu pronalazi sjedinjujući svoju patnju s Kristovom, te kritizirao radni dokument Amazonske sinode, Instrumentum Laboris.

Foto: Vatican News

Australske vlasti danas su objavile da istražuju pismo koje kruži na društvenim mrežama kako bi se utvrdilo je li ga napisao kardinal George Pell, te ima li elemenata kršenja zatvorskih pravila.

Riječ je o dvije ručno ispisane stranice datirane na 1. kolovoza koje je na Twitteru objavila grupa naziva Cardinal George Pell Supporters (Podupiratelji kardinala Pella).

Prema zatvorskim pravilima zatvorenicima je zabranjeno objavljivati sadržaje na društvenim mrežama, koristiti internet ili tražiti od treće strane da objavi nešto umjesto njih.

Catholic News Agency koji je prenio dijelove pisma, objavio je kako je od izvora bliskih samom Pellu dobio potvrdu da je australski kardinal autor pisma.

Kardinal je, navodno, napisao kako utjehu u zatvoru pronalazi sjedinjujući svoju patnju s Kristovom, te kritizirao radni dokument Amazonske sinode, Instrumentum Laboris, istaknuvši kako Crkva ne smije dopustiti konfuziju po pitanju nauka koja bi naštetila Apostolskoj tradiciji.

Vlasti će “detaljno istražiti ovu aktivnost na društvenim mrežama”, izjavila je glasnogovornica Ministarstva pravosuđa savezne države Victoria. “Ako se utvrdi da je bilo koji zatvorenik kršio pravila, bit će suočen s disciplinskom mjerom”, poručila je.

Podsjetimo, Pell je u ožujku ove godine osuđen na šestogodišnju zatvorsku kaznu zbog spolnog zlostavljanja maloljetnika, koje se navodno dogodilo 1996. u katedrali u Melbourneu.

Australski kardinal je u lipnju ponovno izašao pred sud u okviru žalbenog postupka u kojem je njegova obrana zatražila da se Pella oslobodi od svih optužbi, ili da se suđenje ponovi, a još je nepoznato kada će suci žalbenog postupka izreći svoju odluku.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Kardinal Pell pod istragom zbog pisma iz zatvora koje kruži društvenim mrežama se prvo pojavio na Bitno.net.

Danas slavimo blagdan sv. Klare Asiške, utemeljiteljice Reda klarisa – jednoga od najstrožijih redova u Katoličkoj Crkvi. U veljači 1958. godine, papa Pio XII. sv. Klaru je proglasio zaštitnicom televizije. A zašto? Otkrit će vam fra Bonaventura Duda.

Klara se rodila u Asizu 1193. ili 1194. godine. Najvažniji datum Klarina života, vjerujem, bila je Cvjetnica 1211. ili 1212. godine. Toga je dana bila posljednji puta viđena u Asizu, na proslavi Cvjetnice u crkvi Sv. Rufina, gdje je kao i Franjo krštena. Te je noći pobjegla iz roditeljske kuće Franjinoj braći u crkvicu Svete Marije Anđeoske da ostvari svoj naum, da prihvati evanđeoski ideal sv. Franje. Tu joj je pred oltarom Marijinim Franjo ostrigao kosu, u znak odreknuća od svijeta i njegovih čežnji, i zaodjeo je priprostom pokorničkom haljom, oko glave ovio joj veo djevičanstva. Potom ju je sklonio kod benediktinki sv. Pavla u Bastiji, pa kod pokorničkih pustinjakinja na brdu Subasio, povrh Asiza, da joj domala otvori vrata samostana Svetoga Damjana, gdje je proživjela s prvim klarisama – «siromašnim gospođama« kako ih je kavalirski zvao Franjo – sve do svoje smrti 1253. godine.

U jednom hagiografskom rječniku čitam: «Ova je scena – Klara pred Franjom, okružena prvom franjevačkom braćom, u Svetoj Mariji Anđeoskoj jedna od najdirljivijih i najljepših u počecima Franjevačkoga reda. I to zbog hrabrosti, vjere i prostodušnosti njezinih sudionika. Evo, mlada djevojka od osamnaest godina napušta svoju obiteljsku kuću i sigurnost da se uputi u nepoznato; čovjek od trideset godina koji se svega odrekao da postane “siromašak”, manji brat, evo prihvaća odgovornost, i duhovnu i materijalnu, za ovu djevojku; zatim proljetna noć u šumovitoj udolini, braća sa svijećama, kosa kao žrtveni dar na Gospinu oltaru. Franjo postupa bez konvencionalnosti te bez kanonskoga autoriteta prihvaća izjavu raskida Klarina sa svijetom, zatim je odvodi benediktinkama obližnjega samostana… Klaru domala slijedi njezina sestra Janja i druge Asižanke. Poslije će ih Franjo smjestiti u svetome Damjanu kamo će za Klarom doći i njezina majka Hortulana i najmlađa joj sestra Beatrica» (John Colson).

G. B. Montorsi u predgovoru knjige Klara Asiška – učiteljica života ističe da je bez Klare nemoguće posve razumjeti Franju, premda je još veća istina obratno – bez Franje ne bi bilo Klare. «Gospodin ih je pozvao da zajedno zažive isto duhovno iskustvo, makar ne posve usporedno, a ono svakako komplementarno… Klara je na svoj način zaživjela svu Franjinu avanturu koja se izražava u istim iskustvima, a to su: pokora – Evanđelje – najviše siromaštvo – život u bratstvu, odnosno sestrinstvu – vjernost Crkvi. Klara više u kontemplaciji, Franjo više u akciji, pa se tako suobličuju Kristu koji u isto doba propovijeda mnoštvima, a da ne prekida svoj stalni razgovor s Ocem. Uza sve to, kao da su im pozivi vrlo različiti, a opet lako razabiremo u Klari odraz Franje u samoći, a u Franji Klaru – po putovima svijeta.»

To će na svoj uobičajeni način, ne bez književnoga dara, izreći papa Ivan Pavao II. kao asiški hodočasnik,14. ožujka 1982. godine: «Doista, teško je rastaviti ova dva imena – Franju i Klaru; ta dva fenomena – Franju i Klaru; te dvije legende – Franju i Klaru.»

U svome pismu Asiškom biskupu prigodom 700. obljetnice smrti sv. Klare, papa Pijo XII. piše, 25. svibnja 1953. godine: «Koliko se Klara više lišila zemaljskih stvari, toliko je više obilovala nebeskom mudrošću.« Uz tolike, i biskupe i pape, koji su joj se utjecali, «i sam se Serafski otac običavao s njom savjetovati. Bilo je to osobito onda kad se dvoumio koji put ukazati svojoj prvoj braći: da se bave samo nebeskim zbiljama u kontemplaciji ili da se dadu i na posao svetoga propovijedanja. Da bi što jasnije upoznao božanski naum, pošao je Klari i njezin je savjet prihvatio kao Božji odgovor.» Pijo XII. podsjeća na ono što tako dražesno zapisuju Cvjetići (Zagreb 1972, str. 48-49). O tom čitamo i u Bonaventurinu Životopisu sv. Franje (XII, 2 – Zagreb 1981, 112-113).

U jednome je Klara bila nadasve «franjevka», u shvaćanju i prihvaćanju Franjina koncepta evanđeoskoga siromaštva. U tom je bila krajnje uporna i neumorna te se umjela boriti i s papama, sve do pobjede. Već se veliki Inocent III. pokazao sustezljivim da Franji odobri takvo siromaštvo jer je mislio da je to ljudima nemoguće. Još su se više poslije skanjivali drugi pape da takav život odobre ženskom svijetu; smatrali su ga prestrogim za žensku izdržljivost. No i Franjo i Klara umjeli su privoljeti i samoga Inocenta III. Ona je i od njega zadobila, kako piše u svojoj Oporuci, tzv. «povlasticu siromaštva«. U stvar se poslije umiješao veliki zaštitnik sv. Franje i Klare, kardinal Hugolin, važan za razvoj franjevačkoga zakonodavstva. On je 1219. godine za klarise napisao tzv. Hugolinove konstitucije koje su u svemu drugom vrlo stroge, ali su neodređene u vezi sa siromaštvom. No Klara nije mirovala dok i od njega, pošto je postao papa Grgur IX., ne zadobije istu povlasticu siromaštva o kojoj svjedoči njegovo pismo od 17. rujna 1228. godine.

Vrijedi ovamo prenijeti srce toga, upravo mističnoga pisma: «Odlučile ste», piše on klarisama, «prionuti u svemu uza stope onoga koji je za nas postao siromašan… te ne želite uopće imati nikakvih posjeda. Neka vas od ovakve odluke ne odvrati strah od neimaštine jer je pod vašom glavom ljevica nebeskoga Zaručnika (usp. Pj 2,6; 8,3) da podrži nemoć vašega tijela koje ste urednom ljubavlju podložile zakonu Duha. Konačno, onaj koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske (Mt 6,28), neće zanemariti ni vas… dok vas on sam… ne posluži u vječnosti gdje će vas njegova desnica još sretnije zagrliti u punini promatranja njegova bića» (u knjizi Životopis sv. Klare i njezini spisi, izdanje Symposion, Split 1988, str. 115-116).

No Klaru još čekaju novi pothvati za franjevačko siromaštvo. Papa Inocent IV. želio je konačno urediti Pravilo za Klarise. No Klara nije u tom Pravilu našla da je dovoljno zaštićeno sveto siromaštvo. Sama se daje na pisanje Pravila, u duhu sv. Franje, i papa joj to Pravilo odobrava 9. kolovoza 1253. godine, dva dana prije njezine smrti. Najkraći mu je sadržaj, kako piše u samome početku potvrdnoga pisma: «…da zajednički živite u duhovnom jedinstvu i u zavjetu najvećega siromaštva.« Po svjedočanstvu sestre Filipe, na samome crkvenom procesu za ispitivanje Klarine svetosti, Klara je zaželjela da to potvrdno pismo poljubi na smrtnome krevetu. Izvornik je pronađen 1893. godine, kad je o 700. obljetnici Klarina rođenja ponovno uređen njezin grob u crkvi Svete Klare u Asizu.

Tako se Klara iskazala kao «svetica izvanredne osobnosti koja je umjela pobijediti trojicu najvećih papa svoga vremena i nametnuti im svoju vjernost pozivu na siromaštvo« (John Colson).

Vrijedi pročitati zapis Tome Čelanskoga o Klarinoj smrti i ukopu kao i o susljednoj kanonizaciji (Životopis, izdanje Symposion, Split 1979, str. 50-55 i 62-63). Papa Inocent IV. pohodio ju je i na smrtnoj postelji. I kad ga je zamolila oproštenje svih grijeha, rekao je: «O kad bi meni bilo potrebno samo toliko oproštenje!« Sav se Asiz skupio na njezinu sprovodu; bio je prisutan i Papa i njegov dvor. I kad je trebala započeti sprovodna svečanost, Papa naredi «da se ima moliti Časoslov o djevicama, a ne o pokojnima. Činilo se da ju je kanonizirao prije nego što joj je sahranjeno tijelo«. Nedugo nakon sprovoda, 18. listopada 1253. godine, Papa naređuje Asiškom biskupu da provede crkveni postupak za ispitivanje Klarine svetosti. Srećom je u 20. stoljeću pronađen Zapisnik toga procesa koji je održan od 24. do 28. studenoga 1253. godine. U njemu imamo dragocjen dokument Klarine duhovnosti i svetosti koju su posvjedočile njezine duhovne kćeri iz Svetoga Damjana i njezini sugrađani Asižani. Njihovo je svjedočanstvo svečano potvrdio svojom kanonizacijom papa Aleksandar IV., 15. kolovoza 1255. godine. Njegovo papinsko pismo pravi je panegirik novoj svetici, Klari Asižanki. U latinskom je pismo još dojmljivije: igra se imenom Klara-Jasna-Sjajna- Bistra-Svijetla-Slavna (Životopis, izdanje Symposion, Split 1979, str. 118).

Upravo onih godina kad se 1953. godine slavila 700. obljetnica smrti sv. Klare, svijet je bio oduševljen novim otkrićem – izumom televizije. Vrlo se brzo, s više strana, uočilo da bi joj sv. Klara mogla biti nebeska zaštitnica. Tu je misao izrazio i asiški biskup Nicolini, zaključujući godinu sv. Klare. Među ostalima, molbu su upravila papi Piju XII. sva četvorica franjevačkih generala, na Cvjetnicu (poznati Klarin dan) 1953. godine. U tom se pismu pozivaju na podatak što ga je u Životopisu sv. Klare zabilježio, malo poslije Klarine smrti, Toma Čelanski (preveo D. Damjanović, izdanje Symposion, Split 1979, str. 43).

Klara je bila dugo godina teško bolesna. Jednoga Božića, dok su sestre pošle na svečanu Jutarnju, ona je ostala sama. «Kad je počela razmatrati o Djetetu Isusu, silno se ožalosti što ne može sudjelovati u njegovim pohvalama… I gle, najednom je ono divno pjevanje… u crkvi Sv. Franje počelo odzvanjati u njezinim ušima. Slušala je kako braća zanosno pjevaju psalme. Doživjela je skladnost pjevanja, a čula je i brujanje orgulja.« Toma Čelanski dodaje da «to mjesto nije bilo toliko blizu», nego je svečanost do nje doprla na božanski način i to tako da je ne samo čula pjevanje, nego je zavrijedila vidjeti i same Gospodinove jaslice.» To je ujutro priopćila svojim sestrama, a one su to posvjedočile i na samome crkvenom procesu za ispitivanje Klarine svetosti.

Tako je, eto, sv. Klara bila prva gledateljica božanske televizije. No i samo njezino ime Klara-Jasna govori tome u prilog. Kamo sreće da je televizija uvijek označena jasnoćom i bistrinom i ljudskim i božanskim vrijednostima!

Ipak, najljepše što o Klari znadem, povezano je uz brata Junipera (usp. Životopis sv. Klare, str. 52). Juniper je jedan od Franjinih prvih drugova. Hrvati ga rado zovu brat Borovica, jer mu to znači latinsko ime Juniperus. Među svima njima on je, rekao bih, najpriprostiji i najsrdačniji, nestašan, pomalo sveto luckast, ali mudar u ljubavi Božjoj i dosjetljivosti dobrotvornoj. Našao se svagdje, znao je sve što se događa u Asizu i okolici, pa je uvijek umio doskočiti i pomoći. Klari je, čini se, bio sretan prijenosnik duhovnih pouka što ih je sabrao u svojim susretima s bogoljubnim ljudima. I evo, na smrtnoj postelji Klara ga još uvijek pita: «Brate Juniperu, znaš li što novo o Božjoj ljubavi?« Blažene li svete radoznalosti koja će ostati sretno nezasićena kroza svu vječnost!

fra Bonaventura Duda

MOLITVA SVETOJ KLARI – ZAŠTITNICI TELEVIZIJE

Sveta Klaro, ti si pogled svoga duha imala uvijek upravljen iznad nestalnosti ovoga svijeta, širom otvoren kišama milosti. Ti, koja si bila neumorna u promatranju Boga, u ovom našem vremenu proglašena si zaštitnicom televizije.

Ti, koja si spoznala Boga kao jedino bogatstvo svoje duše, pomozi i nama koji smo putnici i stranci na ovomu svijetu, da sve više želimo spoznati Boga: širinu njegovih dobročinstava, duljinu njegovih obećanja, visinu njegova veličanstva i duljinu njegovih sudova, te da nas ne udaljuju od Gospodina stvari ovoga svijeta, već da znamo zrelo i promišljeno odabrati ono što nam pomaže da i mi rastemo u gledanju Boga. Amen.

Bitno.net

Ovaj članak Sveta Klara Asiška – prva gledateljica Božje televizije se prvo pojavio na Bitno.net.

Isus poziva na spremnost da se othrvamo galopirajućoj logici materijalizma koja u nama ljudima guši istinsku životnu stvaralačku moć i maštu. ‘Srce’ posvećeno samo zemaljskome otupljuje na prave vrijednosti i Božje podražaje, a hlepnja za zemaljskim sadržajima iscrpljuje našu životnu snagu.

Foto: Shutterstock.com

Već prošlu nedjelju imali smo prigodu razmišljati o Gospodinovim upozorenjima glede pohlepe koja bi se mogla definirati požudom za materijalnim dobrima. U današnjemu Evanđelju čitamo dodatne upute i preporuke kojima Isus produbljuje tu temu koristeći nekoliko slika iz svakodnevnoga života kojima vrlo zorno izražava svoje božanske stavove. Tako nam on dočarava i opisuje opasnosti koje zemaljska dobra predstavljaju za duhovni život ukoliko ih se ne postavi na pravo mjesto, nakon čega nisu više dobra, nego kamen spoticanja.

Iz Gospodinovih riječi razabiremo da su zemaljska dobra kao neka vrsta magneta na koji reagira ljudsko srce jer se daje privući njihovom privlačnošću i korišću. Ili bi se pak moglo reći kako su stanoviti regulator kojim se reguliraju želje i misli našega srca. A kad kažemo srce, onda valja imati u vidu da je riječ o cijelome životu, jer srce kao svojevrsno središte predstavlja cjelinu života. Stoga kad Isus kaže: “Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti ”, ističe i izriče upravo ovu stvarnost.

Njegovo “gdje vam je blago” jednostavno znači: gdje vam je predmet zanimanja, gdje vam je pozornost, gdje su vam želje, misli, mašta i planovi. Jer blago je ono što smatramo vrijednim do mjere da cijeli svoj život usmjerimo k tome, i to ne usputno, već ciljano, svjesno, odlučno, potpuno. A ono “ondje će vam i srce biti” možemo prereći kao: ondje će vam biti i život.  Jer ono što nam privlači pozornost, zahtijeva golemi trud, troši životne snage, doista je aktivnost koja zahtijeva cijeli život.

Vrijednosti ‘srca’, vrijednosti su života, te ne funkcioniraju na mehanički ili automatski način. Prema njima se ravna i okreće cijeli život i cijelo biće. Na razini jednostavnoga znanja i pravila, Isusova riječ je razumljiva, ali naše ljudsko postojanje nije pošteđeno izazova glede konkretnih izbora, te u praksi loše primjenjujemo pravilo koje nam je on predočio kao sasvim razvidno.

Ostalo je jedino sada provjeriti koje su to vrijednosti, stvarnosti i sadržaji koji nas obuzimaju i koji nam uzimaju svu pozornost, crpe svu energiju, motiviraju naše želje, misli, maštu i planove. Jer kolikogod možemo govoriti da smo vjernici i obavljati određene vjerske obrede i čine, ali ako nam je više stalo do zemaljskoga probitka nego do nebeskoga spasenja, onda životom opozivamo to što ustima govorimo. Ako nam je više stalo do zemaljskih dobara nego do Božje milosti, onda je to pokazatelj kako su nam takva dobra postala bogom u ime kojega smo odbacili Boga.

Ako s više žara govorimo o plaćama, prodaji i kupovanju nego o evanđeoskoj poruci, znak je da nam u srcu nije Bog niti nam je srce u Bogu. To je ozbiljan simptom opasne srčane bolesti koja iziskuje potražiti istinskoga Liječnika. Ako svoje kratkoročne i dugoročne planove i vizije pravimo samo na temelju zemaljskoga, a ne i nebeskoga ‘materijala’, onda pokazujemo kako nismo otkrili blago nepropadljivo na nebesima ili ga ne smatramo tako važnim za naš život. Ako nam mašta radi samo kad mislimo o novcu, te potiče projekte i ideje o tome što možemo i trebamo činiti a ne radi nam dok slušamo riječ Božju, onda je znak da nam je Bog nedovoljno značajan u životu, te da trebamo poraditi na sebi da nam srce ne ode za lažnim blagom kamo se kradljivac približava a moljac rastače.

Upravo zato nas Isus poziva na spremnost da se othrvamo galopirajućoj logici materijalizma koja u nama ljudima guši istinsku životnu stvaralačku moć i maštu. ‘Srce’ posvećeno samo zemaljskome otupljuje na prave vrijednosti i Božje podražaje, a hlepnja za zemaljskim sadržajima iscrpljuje našu životnu snagu, jer odvlači naše srce u s izvora života koji je u Bogu, poradi čega gubimo pred očima istinski cilj i smisao života. Isus nas upozorava da se ne pouzdajemo previše u zemaljsko, jer nam to onečišćuje srce dajući mu lažnu sigurnost. Ako ne položimo svoju sigurnost u Boga, ako nas ne vodi njegova riječ, ako nemamo pouzdanja u njegovu providnost, ako ne mislimo intenzivnije na nebeska dobra nego na zemaljska, samo je znak da naše srce ne ide za Isusom.

Drugim riječima rečeno, naša praksa ne odgovara onome što usta ispovijedaju, te sličimo na zloga slugu koji je Božji sluga samo imenom, dok njegovo ponašanje to ne odražava. Isusove riječi iz današnjega Evanđelja poticaj su nam da preispitamo misli, osjećaje, želje, nakane, planove… Provjeriti nam je koliko odgovaraju Božjim mislima, planovima, nakanama i željama, to jest, jednom riječju, koliko naše srce odgovara njegovu. Ako smo djeca Božja, potrudimo se da ne bude raskoraka između njega i nas, već svojom dosljednošću pokažimo da nam je srce u Bogu.

Posvjedočimo da nam je srce uronjeno u njegovu ljubav, a njegova ljubav razlivena u našemu srcu, te težimo za potpunim zajedništvom s njime koje se već sada ostvaruje dobrim dijelom ovdje ako živimo u suglasju srca s njime. Prosvijetlimo srce njegovim sjajem i ražarimo ga njegovim plamenom i živimo za trenutak potpunoga zajedništva ne dopuštajući da nam zemaljski planovi pokvare nebeske, zemaljska dobra ugroze njegove darove. Naše je blago u nebesima, u Bogu, pa neka naše srce trajno teži i ide k njemu do onog konačnog i neopozivog susreta i neraskidivoga zagrljaja u vječnoj ljubavi.

Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ovaj članak Gdje je tvoje srce? se prvo pojavio na Bitno.net.

„Ta osoba mi se sviđa. Što sad?“

Foto: Shutterstock

Ne mogu biti privlačniji. Zaista, tko ima pravo smiješiti se tako savršeno i imati takav prirodan šarm? Sigurno i ne znaju koliko su divni. Uvijek su tako dobri prema vama. Kad bi samo stvari bile malo drugačije. Što ako…?

Znate te savršene ljude. Oni kruže rubovima vaših misli. Pojavljuju se u najnezgodnijim vremenima. Zbog njih preispitujete svoje romantične izbore i želite da vam je ljubavni život drugačiji. Drugim riječima, to su vaše simpatije.

Većina ljudi ima barem par simpatija u životu, čak i ako su u sretnoj vezi. Najnezgodnija stvar je to što simpatiziranje ne uzima u obzir je li predmet vašeg divljenja dostupan romantično. Možda čak uopće i ne znate! Kada vam se netko tako svidi, čini se kao da nema izlaska iz toga.

Ali, postoji nekoliko jednostavnih pitanja koja mogu pomoći da simpatiziranje postane veza ili da ga zaustavite.

„Ta osoba mi se sviđa. Što sad?“

Prvo, budite iskreni prema sebi i priznajte si to da vam se netko sviđa. Zatim udahnite i smirite se. To je samo osjećaj, tračak divljenja za osobu suprotnog spola. Nije grijeh samo po sebi. To da nas drugi privlače je normalno.

Također, bitno je ovdje prepoznati da to što je netko vama predmet divljenja ne znači da je ta osoba automatski vrijedna tog divljenja. Osim ako tu osobu dobro poznate, ne možete dobro prosuditi njihov karakter. Simpatiziranje zamagljuje razum i može učiniti da na druge projiciramo svakakve najbolje osobine koje oni ne posjeduju. Dakle, kad ste već iskreni prema sebi o svojim osjećajima, priznajte si da ta vaša simpatija možda zapravo i nije osoba za vas.

„Je li ta osoba dostupna ili ne?“ Ah, srž stvari. Ovdje morate biti brutalno iskreni. Odgovori poput „Oni nisu sretni zajedno“ ili „Komplicirano je“ se ne računaju. Odgovor je ili da ili ne, ili crno ili bijelo, bez obzira na to koliko se komplicirano činilo.

Ako je osoba samac kao i vi, postoji potencijal za vezu (pretpostavljajući da, ako je osoba bila u braku, više ne postoje prepreke). Tada možete polako djelovati u skladu sa svojim osjećajima. Budite otvoreni mogućnosti veze, ali nemojte forsirati. Budite prijateljski raspoloženi i dragi. Postoje dobre šanse, ako osoba uzvraća vaše osjećaje, da ćete u budućnosti završiti na spoju. Ako vam ne uzvraćaju osjećaje, to ćete shvatiti po nedostatku reakcije.

Povucite liniju flertovanja puno prije nego što pred tom osobom otvorite svoje srce ili počnete plaziti jedno po drugome svaki put kad se vidite. Očaj je privlačan samo onima koji vas žele iskoristiti. Imajte standarde i budite otvoreni onom što se može dogoditi.

Ali, možda je predmet vaših simpatija već u vezi s nekim ili, još gore, on je oženjen.

Prije svega, nemojte paničariti. Niste prva osoba koja je razvila takve osjećaje prema nekome tko je u braku. Da, vjerojatno se osjećate grozno zbog toga i predbacivat ćete si to. Zapamtite, vaši osjećaji nisu grijeh sami po sebi. Važno je ono što s njima radite. U ovom slučaju, to bi trebalo biti apsolutno ništa. Ponovit ću: Ako vam se sviđa zauzeta osoba, nemojte činiti ništa kako biste te osjećaje razvili u nešto više.

Ako se borite s tim, pitajte se: „Želim li doista tu osobu tražiti da ostavi dečka/curu/supruga/ženu i bude sa mnom?“ Ovo je istina: Ako će nešto učiniti za vas, učinite će to i vama. Ako će ta osoba ostaviti nekoga da bi bila s vama, jednako će lako ostaviti vas zbog nekoga drugog. Ne želite takvu vezu jer u njoj nema sigurnosti.

„Mogu li svoj život živjeti normalno ili trebam unijeti neke promjene?“

Ako je ovaj osjećaj nešto što ne može ići dalje, možete normalno nastaviti svoj život i čekati da prođe. Vrijeme će, najvjerojatnije, učiniti da osjećaj nestane pa budite strpljivi. Nastojte živjeti dobro i ne misliti na tu osobu čim imate slobodnog vremena. Čak i ako je ta druga osoba samac, sanjarenje o njima će vas samo udaljiti od stvarnosti. Slično tome, čak i ako provodite svoje vrijeme razmišljajući o tome koliko mrzite što se osjećate tako, fokusirani ste na taj osjećaj. 

Ako osjećate da ćete, ako ništa ne promijenite, biti u opasnosti započinjanja afere s nekim (što sa sobom povlači mnoštvo loših odluka), možda morate unijeti prave promjene u svoj život. Izvrstan način da počnete je da provodite svoje vrijeme s drugim ljudima.

Provedite stanku za ručak s nekim drugim osim s lijepim kolegom ili kolegicom. Preko vikenda nemojte gledati što vaša simpatija radi na društvenim mrežama već se družite sa svojim prijateljima. Probajte naći nekog online i upoznati nove ljude licem u lice. To će vas podsjetiti da vaša simpatija nije jedina riba u moru, pogotovo ako ju je netko već uhvatio u mrežu.  

Kad se sve uzme u obzir, ne morate na svoje osjećaje reagirati na neki složen način. Ako je to nešto što bi moglo postati nešto više, tako se i ponašajte. Ako je vaša simpatija zauzeta, ili ste vi zauzeti, nemojte se ponašati kao da nije tako. S iskrenošću, vremenom i nekoliko jednostavnih promjena, ti osjećaji izblijede jednako lako kao što se i pojave. Budite strpljivi i fokusirajte se na ono što Bog želi sada učiniti s vašim životom. On ima plan i, uključivao on vašu simpatiju ili ne, morate čekati da se njegov plan razvije. 

Cadence MacManimon

Prijevod: Dubravka Sertić | Bitno.net

Članak je izvorno obavljen na stranici Catholic Match (Catholic Match Institute), internetskoj platformi za spajanje katoličkih samaca. Prenosimo ga s dopuštenjem.

Ovaj članak Nekoliko jednostavnih pitanja koje si trebate postaviti kad vam simpatija zaokupi misli se prvo pojavio na Bitno.net.

Nitko se ne može povući u svoju nutrinu, imajući sigurnost u vlastito spasenje, ne zanimajući se za druge. Istinska vjera otvara srce bližnjemu i potiče na konkretno zajedništvo s braćom, osobito s onima koji su u potrebi.

Foto: PAES/ Shutterstock

Ovaj članak Papa Franjo: ‘Život vjere nije nešto statično, nego dinamično – to  je neprekidno putovanje’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Bračna komunikacija se ne može voditi po nekim receptima. Ona se može teško i naučiti. U njoj se moramo snalaziti uz pomoć međusobna slušanja i povremenim razgovorima o svom razgovoru.

Foto: Unsplash

Kvaliteta braka ne ovisi samo o kvaliteti bračne ljubavi nego također i o kvaliteti bračnog razgovora. Razgovor u našim brakovima je u katastrofalnom stanju. Međusobne poruke se planiraju i šalju, ali bez provjeravanja jesu li uopće “uručene primaocu” ili nestanu negdje na putu prema njemu i kako ju je bračni partner shvatio, prihvatio.

Mnogi se brakovi na to uopće ne obaziru i žive uvjereni da su rekli što su i mislili kazati, da je partner čuo što su mu rekli i da je prihvatio njihovo značenje poruke, pa očekuju da će takvu poruku i realizirati. Nikako ne vjeruju da su rekli što nisu mislili, da je partner čuo što mu nisu rekli, da je razumio poruku na svoj način i prihvatio ne što su mislili i rekli nego što je čuo i shvatio!

Bilo bi idealno kad bismo u braku kazali što namjeravamo, a partner to čuo, tako razumio i prihvatio. U stvarnosti jedno namjeravamo kazati partneru, drugo kažemo, treće on čuje, a četvrto razumije. Na taj način pretvaramo naše brakove u “kulu Babilonsku”, u kojoj svaki drukčije govori, nitko ništa ne razumije, ali svi govore, viču, galame, psuju, prijete i jedno drugo napadaju. Stvara se jedan monologizirani mimo govor, a ne zajednički različit razgovor, koji omogućuje da se različiti upoznamo, dogovaramo i zainteresirano jedni druge otkrivamo. Bračni partneri u takvu braku nalikuju strancima u stranoj zemlji čiji jezik ne razumiju.

Za vrijeme prve kratkotrajne faze bračne ljubavi, koju možemo poistovjetiti sa zaljubljenošću, to nije važno, jer nam u to vrijeme verbalni govor i ne treba, jer ga zamjenjuje emocionalan intuitivni govor bez riječi, koji savršeno funkcionira uz uvjet da je razina međusobne zaljubljenosti obostrano ista. Zaljubljenost je zapravo besplatna “demo verzija” ljubavi. Da bi ona funkcionirala na dužu prugu, u obliku obostrano zadovoljavajuće ljubavi, uz mogućnost sačuvane individualnosti i različitosti oba partnera, treba investirati u njezinu pretvorbu i kasnije održavanje kao bračne ljubavi. Tu je najvažnija i bračna komunikacija, i to jasna, otvorena, razumljiva i verbalna, tj. riječima.

Pomoću kvalitetna bračnog dijaloga moramo stalno provjeravati je li partner našu poruku čuo, razumio, kako ju je protumačio i kako je na nju reagirao. Bračna komunikacija se ne može voditi po nekim receptima. Ona se može teško i naučiti. U njoj se moramo snalaziti uz pomoć međusobna slušanja i povremenim razgovorima o svom razgovoru. U suvremenoj komunikologiji se to naziva metakomunikacija.

Da bismo se mogli međusobno slušati i o svojem razgovoru razgovarati, moramo se voljeti. Krug se zatvara: da bismo u braku mogli razgovarati, moramo se voljeti, a da bismo se duže voljeli, moramo razgovarati! To je i jedini “recept” kvalitete bračnog odnosa.

dr. Pavao Brajša

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Brak i obitelj iz drugoga kuta”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Kako učiniti da se naši brakovi ne pretvore u ‘kulu Babilonsku’ u kojoj svatko drukčije govori se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Pavao VI odredio je da ljestve ne smiju biti pomaknute do ispunjenja određenih uvjeta.

Foto: Wikipedia

Stare drvene ljestve oslonjene na desni prozor pročelja Bazilike svetog groba već preko 250 godina stoje na istome mjestu.

“Nepomične ljestve”, kako ih zovu, od 1757. godine bile su nakratko pomicane samo tri puta. Prvi puta 1981. godine kada su preživjele pokušaj krađe, drugi puta 1997. kada ih je netko sakrio na nekoliko tjedana, te treći puta 2009. kada su bile sklonjene zbog restauracije zvonika crkve.

Sve ostalo vrijeme ljestve još od polovice 18. stoljeća mirno stoje na svojem mjestu bez da ih itko koristi.

Pozadina iza ove bizarne činjenice seže u vrijeme vladavine otomanskog sultana Osmana III. kada je sklopljen dogovor pod nazivom Status quo. Riječ je o rasporedbi polaganja prava nad devet vjerskih mjesta u Jeruzalemu i Betlehemu između različitih vjerskih zajednica.

Unutar dogovora postojala je odredba da ako više vjerskih zajednica polaže prava nad određenim mjestom, tada se sve moraju jednoglasno dogovoriti oko bilo kakvih izmjena.

Iako se dogovor pokazao dobrim u sprječavanju dominacije jedne skupine nad drugima, znatno je otežao održavanje pojedinih hodočasničkih mjesta budući da se sve uključene strane trebaju do u pojedinosti dogovoriti prije bilo kakvih zahvata.

Takva je situacija i s bazilikom Svetog groba na koju prava polaže šest kršćanskih zajednica. Nitko od zajednica nije posve siguran kome pripada postolje ispod ljestava niti prozor na kojeg su one oslonjene. Štoviše, nije jasno ni u čijem su vlasništvu same ljestve, iako neki tvrde da pripadaju Armenskoj apostolskoj crkvi.

Sukladno tome, nitko dugo vremena nije znao što učiniti s njima, a kroz cijelo to razdoblje ljestve su dobile i simbolički značaj.

Kada je sredinom 1960-ih papa Pavao VI posjetio Svetu Zemlju, u ljestvama je video tužno svjedočanstvo podjele među kršćanima. Budući da je Katolička Crkva jedna od šest zajednica koja polaže prava nad bazilikom Svetog groba, odredio je da neće dopustiti da ljestve budu pomaknute dok se ne razriješe podjele među kršćanima.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak ‘Nepomične ljestve’: Priča iza ljestava na bazilici Svetog groba koje preko 250 godina stoje na istom mjestu se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveta Ivana Franciska de Chantal (1572.-1641.) – donedavno se slavila 12. prosinca, a odlukom pape Ivana Pavla II. na današnji dan.

Sveta Ivana Franciska rodila se u Dijonu 28. siječnja 1572. Otac joj Benignus Frèmyot bijaše predsjednik Burgundskog parlamenta. Bio je to čovjek potpun katolik, vjeran kralju, zbog svojih je načela mnogo pretrpio, čak i to da su mu opljačkali kuću i imanje. Majku je jedva i poznavala jer joj je umrla vrlo rano. Djetinjstvo je provela pod nesretnom zvijezdom strašnih hugenotskih ratova. Vjerni otac vodio je svoje troje djece i preko ruševina i opustošenih crkava i samostana euharistijskom Spasitelju. U takvim prilikama Ivana Franciska dozrela je ranije nego njezine drugarice.

Imala je prilike da se dobro uda za nekog kalvina, dakle inovjerca. Nije pristala, već je izjavila: »Radije život u tamnici nego u kući krivovjerca.« Takva bi izjava danas zvučala malo preoštro i neekumenski, ali u ono doba bila je sasma normalna u ustima pravovjernih katolika. No još i danas mješoviti brakovi nisu nikako neko idealno rješenje.

Franciska se napokon udala za baruna de Chantala, katolika i čovjeka bez prijekora. Bila je dobra žena i majka, vrijedna domaćica, ali je uvijek našla vremena da zadovolji i svojim duhovnim potrebama koje su bivale sve veće. Rodila je šestero djece, od kojih je dvoje rano umrlo. Ostale je lijepo odgojila. Nije bilo dana a da nije skupa s njima pribivala sv. misi, i da nije učinila koje dobro djelo siromasima i bolesnicima. Jedanput je obećala da neće nikoga odbiti tko je zamoli milostinju i to je savjesno ispunjavala.

Nebo njezine sreće izgledalo je vedro i bez oblaka. Kad je rodila najmlađe dijete, dođe joj vijest koja joj je ranila srce. Njezin je muž nesretnim slučajem poginuo u lovu. Ostala je udovica, a bilo joj je tek 29 godina. Tada je učinila zavjet da se više neće udavati.

U to vrijeme upoznala je svetog ženevskog biskupa Franju Saleškoga i izabrala ga za ispovjednika. On joj je postao prosvijetljeni i od Boga poslani duhovni vođa. Svetac se već dulje vremena bavio mišlju osnivanja reda od Marijina pohođenja, koji ne bi živio u klauzuri da bi se lakše mogao baviti službom bolesnima, siromašnima i utamničenima. U Franciski je našao dušu koja bi mogla poslužiti njegovim planovima. I zbilja, na blagdan Presvetog Trojstva god. 1610. Franciska je s još dvjema damama iz Annecyja stavila na sebe redovničku koprenu. Sada je smogla snage da velikodušno oprosti ubojici svoga muža čijem je djetetu dapače postala kuma na krštenju.

Budući da red bez klauzure kao prevelika novost nije bio usvojen, Sveti Franjo Saleški je morao sestrama od pohođenja uvesti strogu klauzuru, a mjesto da dvore bolesnike, preuzele su odgoj ženske mladeži. Ipak je nutarnja linija novog rada bio duh blagosti te namjesto vanjske stroge pokore krotkost i poniznost sveca. Kao najljepši cvijet u Redu od pohođenja procvast će kasnije sv. Margareta Alacoque, kojoj će Gospodin povjeriti tajne svoga Srca i kojom će se poslužiti za uvođenje u Crkvu blagdana Srca Isusova.

Nekoć brižna majka i žena postala je sada Franciska odlična poglavarica i duhovna majka svojim kćerima. S dubokim mističnim životom znala je združiti rad za dobro bližnjega. Od njezinih pisanih djela glasovita su njezina pisma koja je upravljala Sv. Franji Saleškom. Dočekala je sreću da se njezin red brzo proširio te je u godini svetičine smrti bilo već 82 samostana Od pohođenja. Svetom ju je proglasio god. 1767. papa Klement XIII.

Sestre Pohoda Marijina djeluju u Hrvatskoj već više od 60 godina. U Zagreb su došle 1. rujna 1947. na poziv biskupa Josipa Lacha i preuzele brigu za Dom Božje providnosti i za kapelu Corpus Domini (Mošćenička ulica, Trešnjevka). U tom domu osnovale su svoj samostan koji je potvrđen 24. svibnja 1949. U samostanu, koji je uz kapelu, žive svoju karizmu kontemplativnim životom, onako kako su to zamislili njihovi utemeljitelji, sveti Franjo Saleški i sveta Ivana Franciska de Chantal. Red Sestara pohoda Marijina i danas je omiljen i uspješan u svijetu, sa 161 samostanom u 33 zemlje.

Štuje se kao zaštitnica od želučanih bolesti i paralize.

Sveci.hr | Bitno.net

Ovaj članak Sveta Ivana Franciska de Chantal – utemeljiteljica sestara Marijina Pohođenja se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveta Hilarija je bila majka Svete Afre, mučenice. Potječe iz Cipra. Suprug joj je bio cipratski kralj.

Foto: Catholicism.org

Nakon ubojstva svojega supruga Hilarija je s kćerkom Afrom i tri pratilje stigla preko Rima u Augsburg. Da bi preživjele – otvorili su javnu kuću. Služila je i kao gostinjac. U bijegu, prilikom progona kršćana u vrijeme Dioklecijana, sveti Narcis, biskup geronijski (Gerona je u sjeverositočnoj Španjolskoj) i njegov đakon sveti Feliks, našli su utočište 304. u Hilarije i njezine kćeri Afre. Biskupove molitve su na Hilariju, Afru i poslugu ostavile tako snažan dojam da su prihvatile kršćansku vjeru i krstile se. Javnu su kuću zatvorile.

Mnogi Augsburgovci su prijavili Afru zbog kršćanske vjere. Kad je Afra uhićena, biskup i đakon su već bili otputovali. Budući da je Afra odbila prinijeti žrvu rimskim bogovima, odvedena je na otok na rijeci Lah i privezana je na drvo. Odrubili su joj glavu i krvnikov pomoćnik zapalio je drvo. Preostale nagorjele kosti mučenice Afre majka je pokupila i sklonila u svoju kuću no to se saznalo. Po nalogu suca vijećnici su zapalili kuću Hilarije . U kući je izgorjela Hilarija i tri njezine pratilje kršćanke mučenice: sveta Digna, sveta Eutropia i sveta Eunomia.

Svetoj Hilariji i njezinim pratiljama podignuta je kapela koja je od 565. bila poznata kao hodočasničko svetište.

Danas se relikvije sv. Hilarije čuvaju u franjevačkoj crkvi sv. Jeronima u Augsburgu.

Sveci.net | Bitno.net

Ovaj članak Sveta Hilarija – bivša prostitutka koja je nakon obraćenja umrla kao mučenica se prvo pojavio na Bitno.net.

Sve ide iz zla u gore. Od 26. veljače do 2. ožujka 2003. proživljavam svoju kalvariju: đavolskih pet dana i četiri noći, najstrašnijih i najmračnijih u čitavu mojemu životu.

Foto: Shutterstock

Sve ide iz zla u gore. Od 26. veljače do 2. ožujka 2003. proživljavam svoju kalvariju: đavolskih pet dana i četiri noći, najstrašnijih i najmračnijih u čitavu mojemu životu.

Nemam počinka, nikada. Ni noću ni danju.

Dvadeset šestoga ujutro budim se s temperaturom od četrdeset. Lijek nema nikakva učinka. Daniela je odlučna odvesti me u baziliku na misu. Ne znajući što učiniti počinje se moliti sv. Rafaelu: Rafa – El znači “Bog ozdravlja.” To je anđeo koji bdije nad svim ljudskim ranama i bolestima.

Na polovici molitve podižem desnu ruku i pravim rogove. Postajem nervozan i govorim, joj: “Otkrila si me! Otkrila si me!”

Očito je: loše mi je jer je zioduh tako odlučio.

S poteškoćama uspijevamo otići na misu. No ostajem u transu sve do večeri kada se, izmožden, rušim u krevet.

Dan poslije Daniela me opet vodi u baziliku. U potpunu sam transu. Ali ona ima precizan plan: “Kada započne završna pjesma, odvući ću te u sakristiju k biskupu”, kaže mi odlučna.

Tako i činimo. Očajni smo. Ja bježim u jedan kut. S nama je ovoga puta i moja mama. Jedan za drugim svećenici dolaze s mise i izdaleka nas promatraju. Nitko nam ne prilazi osim oca Stefana Smedilea, franjevca, župnika u obližnjemu samostanu. Poznaje nas i poznaje našu situaciju: “Francesco, Daniela, kako ste?”

“Oče Stefano,” odgovara Daniela, “situacija se pogoršala.”

On odmah odlazi k biskupu želeći ga izvijestiti o svemu. Potom se vraća k nama: “Biskup sve zna i kaže kako je vašu situaciju uzeo k srcu.”

Slušamo ga izgubljeni. Očajni, to je prava riječ. Sami sa svojim križem. Sami, ali, Bogu hvala, utješeni prisutnošću svetaca koji su, upravo tijekom tih najgorih i najstrašnijih dana, sišli nad nas raspršujući tamu svojim svjetlom.

Nebo se zna pokrenuti kako bi pomoglo svojoj djeci. Prvi od njegovih stanovnika koji mi dolazi u pomoć jest onaj koji je prozvan “poočimom”, sv. Josip.

U sobi sam, na svojemu krevetu, plijen zlokobnim silama.

Daniela iz kuhinje čuje kako moj glas mijenja tonalitet.

“Oooh…”, kažem padajući u viđenje.

Na tri četvrtine udaljenosti između kreveta i komode stoji mladić s kovrčavom svijetlom kosom. Nije mi ga teško prepoznati, to je sv. Josip.

Drži za ruku malo dijete koje stoji ispred njega. Promatra me, a i dijete se nastoji okrenuti da me promotri.

To je prizor potpune, savršene čistoće. Svuda uokolo vlada ozračje beskrajna mira.

Kao što se već događa u takvim slučajevima, sv. Josip mi ne govori izravno; preko njegova pogleda savršeno shvaćam što mi želi reći. Razgovaramo bez posredstva riječi.

Kaže mi: “Budi miran, Francesco. Ja ću čuvati tvoju kuću i tvoju obitelj.”

Odmah sam stekao posvemašnju sigurnost da će me on čuvati i voditi, baš kao i ono dijete ispred sebe.

Vidjeti ga, čuti ga, za mene je puno više nego primiti jednostavnu utjehu. Moj um, moje tijelo, kao da su čarolijom odjednom postali novi, obnovljeni.

Slika blijedi i ja ostajem nepokretan na svojemu krevetu, nesposoban za ikakvu reakciju.

Poslije kažem Danieli: “Ja sam, Francesco, vratio sam se.”

“Što se dogodilo?” pita me.

“Nešto od drugoga svijeta…”, kažem joj, još uvijek u zanosu.

Prolazi još jedan dan i jedna noć. Sveci i zlodusi, svjetlo i tama razdiru moje sate. Svjetlo je snažno, dakako, ali i tama isto tako, i bezdan.

Istina, svjetlo mi pruža nadu. No kada se vrati tama, ta nada kao da nestaje. Doista, tama sve proždire. I normalno je da je tako, poslije ću shvatiti. Muka, kako bi bila istinska, mora biti posvemašnja tama, sve do dna, sve do posljednje kapi. Ukratko, mora biti poput onoga vapaja: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” koji je i na Gospodinovim usnama bio beskrajna muka.

Poslije ću shvatiti da sam sva ta viđenja primio zbog strahovitosti tih dana. Sveci su dolazili k meni jer je moja muka bila preteška, premračna, beskrajna. U najtežim trenucima svojega života primam najveću pomoć. Ukratko, najcrnja tama istodobno je i najjasnije svjetlo, mada u vrlo kratkim vremenskim razdobljima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Francesca Vaiasusa “Moje opsjednuće – kako sam se oslobodio 27 legija demona”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Svjedočanstvo opsjednutog: Kako sam preživio pet najmračnijih đavolskih dana se prvo pojavio na Bitno.net.

Dobro je planirati dan i rasporediti sve poslove, ali ne može se svaki dio dana koristiti za sve poslove. Ako to ne shvatite, svi će vaši brižno isplanirani i iskreni napori biti uzaludni.

Foto: Shutterstock.com

Provjerite ritam i tijek svoga dana i prilagodite svoj raspored sukladno tome. Surfer se može iz petnih žila nastojati zadržati na dasci, ali ako nema valova neće stići nikamo. Domaćica može isplanirati početak svoje molitve u vrijeme kada djeca dolaze kući iz škole, ali će se samo iznervirati. Naučite se održati na dasci kada ima valova i moliti kada je tišina: “željezo se kuje dok je vruće.”

Kao poslovni trener pomagao sam ljudima da poveća­ju svoju produktivnost prepoznajući najopterećenije dije­love svog radnog dana. Ovo jednostavno znači kako po­slove trebate obavljati u vremenu u kojem ih možete naj­bolje obaviti i kada ne možete raditi nešto drugo.

Evo nekoliko osnovnih primjera. Radite li od devet do pet, počnite vježbati u sedam ujutro, prije no što svi­jet počne poslovati. Obavite telefonske razgovore odmah ujutro, prije no što ljudi koje pokušavate dobiti postanu odveć rastrzani svojim vla­stitim poslovima. No­vine pročitajte nakon što djeca odu na spa­vanje, tako da im se možete posvetiti dok su budna.

Zauzvrat ćete redovito imati “višak vremena” na ra­spolaganju, kojega možete dobro iskoristiti. Duga vožnja autocestom savršena je za moljenje krunice ili druge vrste meditativnih molitava. A višak vremena možete iskoristiti i za nastavak svoje izobrazbe. Slušajte audiosnimke du­hovnih knjiga ili knjiga koje će vam pomoći učinkovitije obaviti posao. Neki ljudi tvrde kako nemaju vremena uči­ti o vjeri, a svoj dnevni višak vremena provode slušajući “šašavi jutarnji show” umjesto audiokazeta o molitvi, Bi­bliji, apologetici i kreposnom životu.

Pokušajte s retrospektivnim planiranjem

Ovaj put umjesto planiranja onoga što ćete napraviti, napravite popis onoga što ste doista napravili ovoga tjedna.

To ne mora biti sasvim detaljan popis, ali mora sadržavati ono glavno čemu ste čitavog tjedna posvećivali svoje vrijeme. Zapišite i poslove koji su bili planirani, ali i one neočekivane koje ste morali obaviti.

Nakon što ste dovršili popis, iskoristite ga za raspored sljedećeg tjedna. Ali vodite računa o tome da poslove koje zbog lošeg izbora vre­mena niste dovoljno dobro napravili stavite u povoljniji vremenski okvir, a dobro odrađene ostavite na istom mjestu. Sada imate model po kojemu će vam sljedeći tjedan biti efikasniji.

Ponavljajte ovu vježbu svakog tjedna kako bi­ste doprinijeli uspješnom korištenju vremena.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Davea Duranda Upravljanje vremenom za katolike. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Ovaj članak Kako u natrpanom rasporedu stvoriti taj ‘višak vremena’ koji možete mudro iskoristiti se prvo pojavio na Bitno.net.

Ređenje oženjenih muškaraca je samo točka u Radnom dokumentu…

Foto: Update Images/Shutterstock

Ređenje “vrsnih muževa”, poznatim pod latinskim nazivom “viri probati” jedna je od tema o kojoj će se razgovarati na Sinodi o Amazoniji, ali “definitivno nije” jedna od glavnih tema sastanka, poručio je papa Franjo u razgovoru za talijanske novine La Stampa.

U razgovoru objavljenom u petak, 9. kolovoza, Sveti je Otac poručio kako je ređenje oženjenih muškaraca za svećenike “samo točka u Radnom dokumentu (lat. Instrumentum laboris, op.a.).”

“Važne će teme biti službe evangelizacije te različiti načini evangelizacije”, prenosi Papine riječi Catholic News Agency.

Podsjećamo, Radni dokument Sinode o Amazoniji u paragrafu 129 kaže: “Ističući da je celibat dar Crkvi, tražimo da se, za udaljenije krajeve regije, ispita mogućnosti svećeničkog ređenja starijih muškaraca, po mogućnosti pripadnika autohonog stanovništva, poštovanog i prihvaćenog od strane njihove zajednice, iako možda već imaju uspostavljenu i stabilnu obitelj, kako bi osigurala sakramente koji prate i podržavaju kršćanski život.”

Također se preporučuje da Sinoda odredi “službu koja može biti dodijeljena ženama, uzimajući u obzir središnju ulogu koje one imaju u Crkvi u Amazoniji”.

Istaknuta je i inkulturacija autohtonih kultura u katoličku vjeru i liturgiju amazonske regije. Dokument tako preporuča da Crkva “prepozna duhovnost autohtonih naroda kao izvor bogatstva za kršćansko iskustvo” te poziva na dijalog s “amazonskom kozmovizijom”.

Sinoda o Amazoniji održat će se u Vatikanu od 6. do 27. listopada. Papa Franjo istaknuo je u intervjuu za La Stampu kako sinoda “nije sastanak znanstvenika ili političara”.

“Nju organizira Crkva te će imati evangelizacijsku misiju i dimenziju. Bit će to djelo zajedništva koje će voditi Duh Sveti.”

Sveti Otac istaknuo je kako je odlučio sazvati poseban susret o Amazoniji zbog njezinog “presudnog doprinosa opstanku planeta” osobito kroz proizvodnju kisika te bioraznolikosti biljnog i životinjskog svijeta.

Prijetnje Amazonskoj regiji dolaze od “ekonomskih i politički interesa dominantnih sektora društva”, dodao je Papa, istaknuvši kako bi politika trebala raditi na smanjenju korupcije i preuzimanje odgovornosti za djela koja uništavaju okoliš.

Kritike Radnog dokumenta

Radni dokument naišao je i na kritike jednog dijela klera, a među njima osobito se istaknuo njemački kardinal i nekadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, Gerhard Müller.

U svojem osvrtu Müller je istaknuo kako vjeruje da su njegovi autori radili u dobroj volji za promicanjem katoličke vjere, ali i dodao kako uočava slabosti i u formi i u sadržaju.

Jedna od njegovih glavnih zamjerki dokumentu je nejasnoća pri definiranju ključnih pojmova koje dokument učestalo koristi. Među takve pojmove svrstao je: integralni razvoj, sinodalni put i Crkvu koja se otvara. Müller smatra kako uopće nije jasno što se pod tim pojmovima u dokumentu misli.

Što se tiče pitanja inkulturacije liturgije, kardinal je upozorio na važnost sakramentalnog integriteta. Inkulturacija može pomoći pri razumijevanju kulture sakramenata, ali sakramentalni znaci sami po sebi ne mogu biti promijenjeni, smatra Müller. “To ne bi bila inkulturacija, nego nedopustivo miješanje u volju Isusa koji je utemeljitelj Crkve.”

Ono što posebno nedostaje Instrumentum laborisu, prema Müllerovim riječima, je “jasno svjedočanstvo Boga koji nam se objavljuje u utjelovljenoj riječi, svjedočanstvo sakramentalnosti Crkve, te sakramenata kao objektivnih sredstava milosti, a ne pukih samoreferentnih simbola…”

“Čovjekov integritet ne sastoji se samo u jedinstvu s biološkom prirodom, nego u božanskom sinovstvu i u milošću ispunjenoj komunikaciji s Presvetim Trojstvom”, objasnio je njemački kardinal, “a ne samo u okolišu i zajedničkom svijetu.”

Ivo Džeba | Bitno.net

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: Ređenje oženjenih muškaraca ‘definitivno nije’ glavna tema Sinode o Amazoniji se prvo pojavio na Bitno.net.

TV premijera dokumentarca “Časnik mirotvorac” bit će na Laudato TV-u u nedjelju, 18. kolovoza u 21,15 sati, a repriza u ponedjeljak, 19. kolovoza u 16 sati

Časnik mirotvorac naslov je filma o pakračkom mučeniku dr. Ivanu Šreteru snimljenom u produkciji Zaklade dr. Ivan Šreter 2009. a koji je 2017. objavljen u remasteriranoj verziji.

O tome zašto je film do sada prikazan samo četiri puta i kako je došlo do nove remasterirane verzije filma, autor Dražen Bušić je rekao:

„Nakon prvih projekcija za koje je bio ogroman interes javnosti, dogodio se jedan organizacijski zastoj kojemu razlog tada nisam razumio. Jednostavno smo stali s projekcijama, a koliko se sjećam, ozbiljnih pregovora s nekom televizijskom kućom i nije bilo jer u to vrijeme nije bilo službenih natječaja za ovakve formate. No, kada sam nedavno predložio producentskoj kući da napravimo remaster filma, promptno sam dobio zeleno svjetlo. Gledano iz ove perspektive sve mi je jasnije da je moralo ovako biti, da je Časnik mirotvorac jednostavno bio snimljen prije vremena, u smislu da je hrvatska javnost tek sada spremna upoznati ovu veličinu kao i okolnosti njegove mučeničke smrti te razloge zašto su neki od sudionika uvršteni u film.“

Podsjetimo se, početkom srpske oružane pobune dr. Ivan Šreter, ravnatelj lipičke bolnice, vršio je dužnost predsjednika kriznog štaba za zapadnu Slavoniju. Ovaj ‘hrvatski Gandhi’, kako ga neki nazivaju, imao je vjeru u mir i zajednički život svih naroda koji žive na prostoru Republike Hrvatske, zalagao se za mirna rješenja i nastojao izbjeći rat i krvoproliće, a kao liječnik liječio je svakoga bez obzira na vjeru i naciju.

Njegova nastojanja da mirnim putem dođe do mira sa Srbima koje je nazivao braćom, nisu urodila plodom. Štoviše, četnici su ga 18. kolovoza 1991. zarobili na barikadama u selu Kukunjevac. Potom je prebačen u jednu kuću u blizini zloglasnog logora Bučje gdje je prema svjedočenju očevica, također sužnja, dr. Vladimira Solara bio neviđeno mučen. Do danas nije poznat dan njegove smrti kao ni mjesto gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Među prijateljima i rodbinom te brojnim osobama iz društvenog i političkog života u filmu je sudjelovao i Veljko Džakula. Tijekom Domovinskog rata Džakula je vršio dužnost predsjednika Vlade SAO Krajine zapadne Slavonije. Potkraj rata bio je zarobljen ali i ubrzo amnestiran. On tvrdi da ne zna tko je ubio dr. Ivana Šretera niti gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Gledatelji će u filmu moći vidjeti originalni dokument ispisan rukom kapetana JNA u kojemu piše: „Odlučeno likvidirati!“ Čovjek koji je to napisao odslužio je dugogodišnju kaznu zatvora jer je sudjelovao u oružanoj pobuni protiv RH, ali i on tvrdi da ne zna tko je ubio dr. Šretera.

Iako do sada još uvijek nedovoljno poznat široj javnosti, prijatelji i članovi Zaklade vjeruju da će dr. Šreter s vremenom postati uzor čovjekoljublja i bogoljublja novije hrvatske povijesti.

Veliki razgovor o dr. Ivanu Šreteru pročitajte OVDJE.

TV premijera dokumentarca “Časnik mirotvorac” bit će na Laudato TV-u u nedjelju, 18. kolovoza u 21,15 sati, a repriza u ponedjeljak 19. kolovoza u 16 sati.

Bitno.net

Ovaj članak Premijera na Laudato TV-u: Film o pakračkom mučeniku Domovinskog rata dr. Ivanu Šreteru se prvo pojavio na Bitno.net.