“Možemo pomisliti ‘pa nisam učinio ništa, ništa se nije dogodilo’. Izjednačavamo varanje s tjelesnom aktivnošću. No… naše riječi i ono što radimo u digitalnom svijetu imaju jednak utjecaj na naše odnose kao i tjelesna aktivnost.”

Foto: Shutterstock

Da suvremeni svijet nosi brojne opasnosti za održavanje stabilnih odnosa, mnogima nije neka novost, ali, unatoč tome, brojne zamke ostaju skrivene i velik broj ljudi u njih upada.

Jednu od tih zamki otkrio je istraživački projekt “iVjernost: Stanje naših zajednica 2019.”, koji su proveli National Marriage Project pri Sveučilištu Virginia i School of Family Life pri Sveučilištu Brigham Young.

U sklopu projekta provedeno je ispitivanje na više od 2000 osoba, a istraživači su došli do zaključka kako su parovi koji nemaju jasne granice što se tiče ponašanja na internetu manje sretni od onih koji granice imaju i poštuju ih.

“Oni koji su trenutno u braku ili žive zajedno, a zamagljuju te granice, značajno su manje sretni, manje predani, i vjerojatnije je da će prekinuti s partnerom. S druge strane, oni koji su pažljiviji prema ponašanju na internetu su predaniji i manja je vjerojatnost da će se razdvojiti”, stoji u studiji.

“Primjerice, oni koji nisu pratili bivšu djevojku/dečka online imali su 62 posto vjerojatnosti prijavljivanja da su ‘jako sretni’ u svojem zajedničkom životu ili bračnoj zajednici. Samo 46 posto onih koji su pratili staru ljubav online prijavili su da su jako sretni.”

Istraživanje je od ispitanika, između ostaloga, htjelo saznati i koja ponašanja smatraju “nevjerom” ili “varanjem”.

Međutim tri ponašanja koja za većinu nisu spadala u tu kategoriju bili su flertanje s nekim ‘u stvarnom životu’, konzumiranje pornografije te praćenje bivše ljubavi online, pa se čini da mnogi nisu svjesni opasnosti za odnos koji se krije iza navedenih radnji.

Prof. Jeffrey P. Dew, jedan od sudionika na projektu, komentirajući rezultate ustvrdio je kako “praćenje bivšeg dečka ili djevojke može biti problematično zato što uspoređujete ono što mislite da vidite na internetu sa svojim stvarnim življenim iskustvom s trenutnim partnerom”.

“Naravno, znamo da na Instagramu, Facebooku i svim drugim društvenim mrežama svatko svoj život prikazuje kao zlatan, sjajan, i sretan, pa je naravno da praćenje stare ljubavi može učiniti da se trenutni odnos doima pomalo kiselim”, rekao je prof. Dew.

Jackie Francious-Angel i njezin suprug Bobby koji drže predavanja na temu katoličkog pogleda na odnose i brak, složili su se da je često lakše skliznuti u nevjeru putem interneta nego u ‘stvarnom životu’.

“U dopisivanju i slanju poruka… kažete stvari koji nikada ne biste rekli licem u lice, zato što je puno jednostavnije”, rekla je Jackie.

“Riječi nose težinu i značenje”, dodao je Bobby. “Možemo pomisliti ‘pa nisam učinio ništa, ništa se nije dogodilo’. Izjednačavamo varanje s tjelesnom aktivnošću. No… naše riječi i ono što radimo u digitalnom svijetu imaju jednak utjecaj na naše odnose kao i tjelesna aktivnost”, rekao je.

Jackie je kao jedno dobro pravilo za parove navela da se zapitaju bi li im bilo u redu kada bi njihov supružnik ili partner vidjeli njihove poruke na društvenim mrežama.

“Trebali bismo moći biti u potpunosti otvoreni sa supružnicima. Oni bi trebali moći otvoriti naš Facebook, Twitter, Instagram račun, i mi bismo trebali biti potpuno mirni s bilo čime što naš supružnik vidi. Loš je znak ako nešto skrivamo”, rekla je.

“Nitko ne donosi odluku: ‘Ove godine ću prevariti svojeg supružnika’. Uvijek čujemo kako se ponavlja onaj ‘jednostavno se dogodilo’… no prijeđeno je mnogo granica dok nismo došli do tog ‘jednostavno se dogodilo’ trenutka. Često nismo svjesni tih pragova sve dok ne bude prekasno”, zaključio je Bobby.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Istraživanje pokazalo: Postavljanje granica u ponašanju na internetu pomaže stabilnosti veze se prvo pojavio na Bitno.net.

Za vrijeme posvećenja Ettore, koji je do tada izgledao potpuno nezainteresiran i odvojen od sviju, kleknuo je i ostao na koljenima. Nakon svete mise ljudi su počeli izlaziti iz crkve, a Ettore je ostao ondje nepomičan i “gluh” na moje pozive da izađe van. Kad je konačno izišao kupio je nevjerojatan broj krunica, slika Padra Pija, kipova i knjiga.

Foto: Pan Chaoyue

Jednog dana s nekoliko sam prijatelja prešao Monte Gargano pa smo odlučili da ćemo, s obzirom na to da prolazimo kroz San Giovanni Rotondo, svratiti u Svetište. Jedan od prijatelja, Ettore Pontieri, nije želio ići jer nije vjerovao u Boga. Ja sam, smijući se, rekao da ga nitko neće “lišiti” ateizma ako samo uđe u malu, vrlo lijepu crkvu. Pristao je i kad smo stigli upravo se slavila popodnevna misa. Za vrijeme posvećenja Ettore, koji je do tada izgledao potpuno nezainteresiran i odvojen od sviju, kleknuo je i ostao na koljenima. Nakon svete mise ljudi su počeli izlaziti iz crkve, a Ettore je ostao ondje nepomičan i “gluh” na moje pozive da izađe van.

Kad je konačno izišao kupio je nevjerojatan broj krunica, slika Padra Pija, kipova i knjiga.

Upitao sam ga: “Nisi li ti ateist?”

“Da, bio sam, no sada ne znam i ne shvaćam što se dogodilo. Ne znam kako sam se našao na koljenima, nešto jače od mene tjeralo me da to učinim. Bila je to neka sila jača od moje volje, osjećam nešto potpuno drukčije u sebi. Vratit ću se ovdje!” rekao je Ettore.

To je Padre Pio; jedna njegova riječ, jedan jednostavni pogled koji te dotakne duboko u srce.

I danas, kada fizički više nije među nama, kada uđeš u njegovu crkvu čini se da je i dalje tamo kako bi svima zaželio dobrodošlicu.

(A. Pandiscia: “Il mio Padre Pio”)

Padrepio.hr | Bitno.net

Ovaj članak ‘Nisi li ti ateist?’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti Dominik je poznat kao utemeljitelj Reda propovjednika, ili kako se po njemu zovu, reda dominikanaca

Sveti Dominik/Foto: Fr Lawrence Lew, OP

Rođen je oko 1175. godine u španjolskoj pokrajini Burgos. Nakon što ga je poučavao njegov rođak svećenik, nastavio je studij filozofije i teologije, te je zaređen za svećenika.

Odlikovao se ljubavlju prema siromasima, u čemu ga je poučila i svjedočila njegova majka Ivana. Stoga ne čudi da je Dominik, da bi mogao pomoći siromasima, prodao svoje vrijedne knjige. Kad su ga upozorili na to, rekao je: “Zar ću ja studirati nad mrtvim kožama dok vani na ulici moja subraća pogibaju od gladi?”

Uskoro je postao kanonik katedralnog kaptola u Osmi. Dok je putovao kroz južnu Francusku, susreo se s velikom poteškoćom tadašnje Crkve – propovijedanjem i naučavanjem katara koji su, kao albigenzi i valdenzi, provodili izvanredan, upravo fanatičan način života. Time su osvajali nepoučene ljude, jer je u njihovom strogom, gotovo asketskom načinu života, teško bilo prepoznati zabludu u teološkom smislu.

Stoga je Dominik uvidio da treba izaći iz svoga gotovo kontemplativnog načina života i dati se u propovijedanje i naučavanje. Odmah mu je bilo jasno da za takvo poučavanje neće biti dovoljno samo izvrsno poznavanje teologije, nego i uzoran apostolski život. Papa Inocent III., kojega je Dominik obavijestio o katarima, zadužio ga je da suzbije tu herezu.

Dominik je 1215. godine došao u Rim i zatražio odobrenje za redovničku zajednicu koju je utemeljio. Bio je to prosjački red poput franjevaca, ali sa svrhom da propovijedanjem spašava narod od zabluda. Ljudi su ih uskoro zavoljeli i prihvatili, pa su imali velikoga uspjeha u propovijedanju.

Poslije generalne skupštine reda g. 1221. Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu, gdje je svojoj braći dominikancima rekao da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.

O dominikanskom redu

Dominikanci izričito polažu samo jedan zavjet – poslušnost, i to Učitelju Reda i njegovim nasljednicima prema Konstitucijama Reda. Unatoč ovoj specifičnosti pri polaganju zavjeta, dominikanci žive prema trima evanđeoskim savjetima poslušnosti, čistoće i siromaštva.

Svoj život temelje na pet osnovnih elementa koji im omogućavaju živjeti potpuno apostolski život u kojem propovijedanje i studij proizlaze iz kontemplacije. Tih osnovnih pet elemenata su: zajednički život prema zavjetima, zajednička liturgija, zajednička molitva, studij i samostansko opsluživanje.

Hrvatska dominikanska provincija jedna je od najstarijih provincija tog reda osnovana nakon Drugog općeg zbora Reda u Bologni 1221. god. kada je misija organiziranja dominikanaca u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu povjerena Pavlu Dalmatincu. Najstariji dominikanski samostan tako je osnovan u Dubrovniku prije skoro 800 godina.

Danas u Hrvatskoj postoji 11 samostana u kojima se čuvaju bogate zbirke umjetnina i drugih kulturno-povijesnih blaga. Hrvatski dominikanci su dali niz zaslužnih ljudi, kao što su bl. Augustin Kažotić, biskup zagrebački, propovjednici Klement Ranjina, Ivan Uljarević, Anđeo Miškov, teolozi i pisci Ivan Stojković, Luka Bračanin, Vinko Pribojević, Andrija Jamometić, Donat Đorđić, Serafin Bunić, Serafin Crijević i mnogi drugi.

Na našem smo portalu nedavno objavili tekst o tome kako se postaje dominikancem, o čemu možete pročitati OVDJE.

Bitno.net

Ovaj članak Sveti Dominik – utemeljio je Red propovjednika kako bi spašavao narod od zabluda i hereza se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Franjo je tijekom prve opće audijencije, nakon srpanjske pauze, nastavio niz kateheza o Djelima apostolskim, komentirajući ozdravljenje uzetoga koje je učinio sveti Petar u ime Kristovo. Naša ruka koja pomaže drugima da se pridignu, Isusova je ruka.

Foto: Shutterstock

U Petru koji uzima za ruku uzetoga, podiže ga i na taj ga način ozdravlja, pojavljuje se lice Crkve bez granica koja se osjeća majka svima, koja zna uzeti za ruku i pratiti kako bi podigla, a ne osuđivala. Naša ruka koja drugima pomaže pridići se, Isusova je ruka – rekao je papa Franjo jučer tijekom opće audijencije u dvorani Pavla VI. u Vatikanu. Papa je komentirao čudo koje je sveti Petar učinio u Isusovo ime i tako, nakon srpanjske pauze, nastavio niz kateheza o Djelima apostolskim.

Mnoga su čuda koja su učinili apostoli bila upravo očitovanje Isusova božanstva – rekao je Sveti Otac i istaknuo – Prosjak, to jest uzeti od rođenja kojega su apostoli susreli kod hramskih vrata, bio je tamo zato što je Mojsijev zakon zabranjivao prinositi žrtve onima koji su imali tjelesne nedostatke, jer su ih smatrali posljedicom nekog grijeha. Narod je i za slijepca od rođenja Isusa pitao, je li slijep zbog svojih grijeha ili zbog grijeha svojih roditelja? Taj je mentalitet uvijek iza svakog tjelesnog nedostatka vidio grijeh.

Potom se pokreće igra pogleda – rekao je papa Franjo i nastavio – Bogalj promatra dvojicu kako bi od njih tražio milostinju, međutim, apostoli su se zagledali u njega, pozivajući ga da gleda prema njima na drugačiji način kako bi primio drugi dar. I Petar je u ime Isusa Krista učinio čudo ozdravljenja. Apostoli su uspostavili odnos, jer to je način na koji se Bog želi očitovati; u odnosu, uvijek kroz dijalog, uvijek u ukazanjima i uvijek s nadahnućem u srcu. To je Božji odnos s nama kroz stvaran susret među osobama, koji se može dogoditi samo u ljubavi.

Hram je također bio mjesto gospodarske i financijske razmjene, te su se toj praksi usprotivili Isus i proroci – rekao je Papa i primijetio – Koliko puta razmišljam o tome kada vidim neke župe u kojima se misli da je važniji novac negoli sakramenti! Molim vas, Crkva neka bude siromašna; molimo Gospodina za to!

Kada je prosjak susreo apostole nije našao novac, nego Ime koje spašava čovjeka, našao je Isusa Krista Nazarećanina – rekao je Sveti Otac i podsjetio – Petar je zazvao Isusovo ime, naredio uzetome da stane na noge, uzeo ga za ruku i pridigao. U toj je gesti sveti Ivan Krizostom vidio sliku uskrsnuća. Tu se pojavljuje lice Crkve koja vidi tko je u teškoćama, ne zatvara oči, zna gledati čovječanstvo koje trpi kako bi umjesto prepreka stvorila smislene odnose, mostove prijateljstva i solidarnosti.

Pojavljuje se lice Crkve bez granica koja se osjeća majka svima, koja zna uzeti za ruku i pratiti radi pridizanja, a ne osuđivanja – rekao je papa Franjo i napomenuo – Isus uvijek pruža ruku, uvijek nastoji pridići, činiti da ljudi ozdrave, da budu sretni i da susretnu Boga. Radi se o umjetnosti praćenja koja je obilježena pažnjom kojom se sluša drugoga, blizinom, pogledom punim poštovanja i suosjećanja, no koja u isto vrijeme ozdravlja, oslobađa i ohrabruje sazrijevanje u kršćanskom životu.

Ta dva apostola to čine s uzetim – rekao je Papa i dodao – pogledaju ga, kažu mu da pogleda njih; Petar pruži ruku, podigne ga i ozdravi. Tako Isus čini s nama. Mislimo na to kada smo u teškim trenucima, u trenucima grijeha i žalosti. Tu je Isus koji nam kaže: Gledaj me, tu sam! Primimo Isusovu ruku i dopustimo da nas podigne.

Petar i Ivan poučavaju nas da se ne pouzdajemo u sredstva koja su korisna, nego u stvarno bogatstvo koje je odnos s Uskrslim. Siromašni smo, no imamo veliko bogatstvo. Sve je naše bogatstvo evanđelje koje očituje snagu Isusova imena koji čini čuda. Svi se moramo pitati: Što je naše bogatstvo, što je naše blago? Čime možemo obogatiti druge? Nemojmo zaboraviti da ruka uvijek treba biti ispružena kako bismo pomogli drugome da se pridigne. To je Isusova ruka koja kroz našu ruku pomaže drugima da se dignu – zaključio je Sveti Otac.

Na kraju, nakon kateheze papa Franjo je pozdravio sve prisutne vjernike i hodočasnike, te je podsjetio na blagdan svete Terezije Benedikte od Križa, odnosno Etith Stein, djevice i mučenice, suzaštitnice Europe koju slavimo 9. srpnja. Pozvao je da gledamo na njezine hrabre odluke koje su izražene u istinskom obraćenju Kristu kao i u daru njezina života protiv svakog oblika netolerancije i ideološke izopačenosti.

Vatican News | Bitno.net

Ovaj članak Papa upozorio na župe kojima je novac važniji od sakramenata: Molim vas, Crkva neka bude siromašna se prvo pojavio na Bitno.net.

“Dok je molio često su ga vidjeli da gleda prema nebu kao strijela koja je ispaljena iz napetog luka ravno prema nebu. Stajao bi raširenih ruku iznad glave, sklopljenih ili ponekad lagano razdvojenih, kao da će primiti nešto s neba…”

Devet načina molitve svetog Dominika napisao je nepoznati autor, vjerojatno u Bologni, negdje između 1260. i 1288. godine. Izvor njegovih informacija bila je sestra Cecilija iz samostana svete Janje u Bologni (koju je u Red primio sveti Dominik), kao i drugi koji su bili u dodiru sa svetim utemeljiteljem Reda.

Ovaj vrijedni dokument potvrđuje očitu svetost Sveca, pokazujući nešto iz njegova intimnog života i iz njegove velike ljubavi prema Bogu. Rani rukopisi djela bili su popraćeni minijaturnim crtežima različitih položaja, koje je sveti Dominik zauzimao tijekom molitve. One crteže koji se nalaze u španjolskom rukopisu u Vatikanskoj knjižnici, Codex Rossianus 3, radio je vješti minijaturist u prekrasnim još uvijek živim bojama.

Devet načina molitve ponekad su bili tiskani kao dodatak Životu svetog Dominika, kojeg je napisao Theodoric od Apoldija, iako oni ne čine dio te knjige. Razlog tomu može se naći u posjeti njemačkog provincijala Conrada iz Trbenseea Bologni 1288. godine, kada je bio u Italiji zbog sudjelovanja na Općem zboru Reda. Tamo je pronašao Devet načina molitve i druge dokumente koji se tiču svetog Dominika, i odnio ih u Njemačku da ih vidi Theodoric, koji je u to vrijeme započinjao raditi na svojoj biografiji o svecu.

Devet načina molitve svetog Dominika

Sveti naučitelji kao što su Augustin, Ambrozije, Grgur, Hilarije, Izidor, Ivan Krizostom, Ivan Damaščanin, Bernard, i drugi sveti grčki i latinski naučitelji, nadugo su raspravljali o molitvi. Oni su je poticali i opisivali, naglašavali njenu nužnost i vrijednost, objašnjavali načine, priprema koja je potrebna, kao i prepreke koje joj stoje na putu.

U učenim knjigama, slavni i počašćeni naučitelj, brat Toma Akvinski, i Albert, iz Reda propovjednika, isto kao i William u svojoj raspravi o vrlinama, smatrali su taj oblik molitve zadivljujućim i u cjelini, pobožnim, i lijepim načinom u kojem duša koristi dijelove tijela kako bi se više primakla Bogu. Na ovaj način duša, pokrećući tijelo, i sama se kreće. Ponekad postaje ushićena kao što je bio sveti Pavao, ili je zahvaćena ushitom duha kao prorok David. Sveti Dominik je često molio na ovaj način, i prikladno je nešto reći o tome (o njegovu načinu).

Svakako se zna da su mnogi sveci i Starog i Novog zavjeta molili ponekad na ovaj način. Takva metoda služi kako bi se rasplamtjela pobožnost naizmjeničnim djelovanjem duše prema tijelu i tijela prema duši.

Molitva ove vrste će tjerati svetog Dominika da roni suze, i pojačat će žar njegove volje do takvog stupnja da se njegovi dijelovi tijela neće moći suzdržati od izražavanja njegove pobožnosti određenim znakovima.

Kao rezultat, duh molitelja je ponekad bio podignut za vrijeme zaklinjanja, molbi i zahvala.

Slijede, dakle, posebni načini molitve, pored onih vrlo pobožnih i uobičajenih načina, koje je sveti Dominik koristio za vrijeme slavljenja mise i moljenja psalama. U zboru ili sam na putu, često je viđen uzdignut iz sebe i podignut s Bogom i anđelima.

Prvi način molitve

Prvi način molitve svetog Dominika bio je da se nakloni pred oltarom kao da je Krist, kojeg oltar predstavlja, uistinu i osobno prisutan, a ne samo simbolično.

Govorio bi s Juditom: O Gospodine, Bože, molitva poniznih i krotkih Ti je uvijek godila (Judita 9,16). Kroz poniznost su kanaanske žene i rasipni sin postigli ono što su željeli; a ja, ja nisam dostojan da dođeš pod krov moj (Mt 8,8), i zato sam ponizan pred Tobom, o Gospodine (Ps 118;107).

Na ovaj način naš sveti otac, stojeći uspravno, naklonio bi glavu i ponizno zamislio Krista, Njegovu glavu, usporedio je svoju malenkost s izvrsnošću Kristovom. Tada bi se potpuno predao slavljenju.

Braća su naučena to činiti svaki put kada bi prošli ispred raspela kako bi Krist, tako silno ponizan zbog nas, mogao vidjeti nas ponizne pred Njegovim veličanstvom.

I zapovjedio je braći da se ponize na ovaj način pred cijelim Presvetim Trojstvom, svaki put kada pjevaju svečano: Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetome. Na ovaj način duboko naginjući glavu, sveti Dominik bi započeo molitvu.

Drugi način molitve

Sveti Dominik je običavao moliti bacajući se ispružen na zemlju, ležeći licem okrenut prema zemlji.

Osjećao bi veliko kajanje u svom srcu i prizivao u misli one riječi Evanđelja, govoreći ponekad glasno da se čuje: O, Bože, budi milostiv, meni grešniku (Lk 18,13).

S pobožnošću i poštovanjem ponavljao bi Davidov stih: Ja sam onaj koji je griješio, onaj koji je učinio zlo. (2 Kralj 24,17). Tada bi jecao i silno plakao i govorio bi: Nisam vrijedan vidjeti visine nebeske, zbog opačina mojih, jer sam Te razljutio i učinio što je zlo po Tvom sudu.

Iz psalma: Deus auribus nostris audivimus, sa žarom i pobožno je govorio: Jer naša duša se u prah raspala, trbuh nam se uza zemlju prilijepio! (Ps 43,25). Ovome bi dodao: Moja duša leži u prašini; po riječi svojoj vrati mi život (Ps 118,25).

Želeći naučiti braću da mole s poštovanjem, ponekad bi im rekao: Kad su pobožni kraljevi ušli u boravište, našli su dijete i Mariju, njegovu majku, i kleknuvši slavili su ih. Nema dvojbe da smo i mi pronašli Dobrog Čovjeka s Njegovom Majkom, Njegovom Pomoćnicom. Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Jahvi koji nas stvori (Ps 94,6).

Opominjao bi mladiće, i govorio im: Ako ne možete plakati zbog svojih grijeha, jer ih nemate, upamtite da ima mnogo grešnika kojima je potrebno milosrđe i milost. Zbog toga su proroci tugovali; a kada ih je Isus vidio, gorko je plakao. Sveti David je također plakao dok je govorio: Vidjeh otpadnike i počeh tugovati (Ps 118,158).

Treći način molitve

Na kraju molitve koja je upravo bila opisana, sveti Dominik bi se podigao sa zemlje i šibao bi se čeličnim lancem, govoreći: Tvoja disciplina me ispravila do kraja (Ps 17,36).

Zbog ovoga je Red donio odluku, u spomen na njegov primjer, da sva braća trebaju biti šibana po leđima drvenim šibama, dok se budu klanjala u znak slavljenja dok budu govorili psalam Miserere ili De Profundis, nakon završetka blagdana.

Ovo se treba činiti zbog njihovih grijeha ili zbog grijeha drugih čiju milostinju primaju i o kojoj ovise. Bez obzira koliko bezgrešan, nitko ne smije biti isključen iz ovog svetog primjera.

Četvrti način molitve

Nakon ovoga sveti Dominik bi ostao ispred oltara ili u kapitulu s pogledom usmjerenim na Raspetoga, gledajući Ga sa savršenom pažnjom. Često bi kleknuo. Nastavio bi ponekad poslije noćne molitve sve do ponoći, dižući se i klečeći naizmjenično, kao i apostol sveti Jakov, ili kao gubavac iz Evanđelja koji je govorio na koljenima:Gospodine, ako to želiš, možeš me očistiti (Mt 8,2). Bio je kao sveti Stjepan koji je klečao i prizivao glasno: Ne pripiši im ovoga grijeha (Dj 7,60).

Tako se u našega svetoga oca, svetoga Dominika, stvorilo veliko povjerenje u Božje milosrđe prema Njemu, svim grešnicima, i za očuvanje mlađe braće koju je poslao da propovijedaju dušama.

Ponekad nije mogao suzdržati glasa, i braća bi ga čula govoriti: K tebi, o Jahve, vapijem, hridino moja, ne ogluši se na mene, da neuslišan ne postanem kao oni koji u grob silaze. (Ps 27,1), kao i slične rečenice iz Svetoga pisma.

Ponekad bi, pak, govorio u sebi i glas mu se ne bi mogao čuti. Ostao bi na koljenima dugo, ushićen u duhu; ponekad, dok je bio u ovom stanju, po izgledu njegova lica je izgledalo da je njegov um otišao na nebo i uskoro bi odražavao veliku radost dok bi plakao obilnim suzama.

Bio je u stanju čežnje i isčekivanja kao žedni čovjek koji je došao do izvora, i kao putnik koji je napokon stigao u domovinu. Tada bi postao zaokupljen i gorljiv, dok bi se žustro kretao, ali s velikim dostojanstvom, sada dižući se, pa zatim klečeći.

Bio je tako naučen pokloniti se Bogu na ovaj način, da je za vrijeme putovanja, u gostinjcima nakon naporna puta, ili duž puteva dok su se njegovi drugovi odmarali ili spavali, on bi ponovo kleknuo, što bi bio znak njegova intimnog i osobnog slavljenja Boga. Ovaj način molitve je naučio svoju braću više primjerom, nego riječima.

Peti način molitve

Kada je bio u samostanu, naš sveti otac Dominik bi ponekad ostajao pred oltarom, stojeći uspravno a da se ne pridržava ili nasloni na nešto.

Njegove ruke bi često bile pružene naprijed u razini prsiju, te su izgledale kao otvorena knjiga; stajao bi s velikim poštovanjem i pobožnošću kao da čita u samoj Božjoj prisutnosti.

Duboko u molitvi, izgledalo je da meditira o riječima Božjim, i činilo se kao da ih sebi ponavlja nježnim glasom. Redovito je molio na ovaj način, jer je to bio način na koji je molio i naš Gospodin, kao što nam govori sveti Luka: … prema svom običaju ušao bi u sinagogu na Sabat i počeo čitati (Lk 4,16). Psalmist nam također govori da se Pinhas ustao i molio, i pokolj je prestao (Ps 105,30).

Ponekad bi sklopio ruke, stisnuvši ih čvrsto pred sobom s očima punih suza i suzdržavao se. Ponekad bi, pak, podigao ruke na ramena kao što svećenik radi za vrijeme mise.

Tada bi izgledalo kao da sluša pažljivo kao da će čuti nešto s oltara. Ako bi netko vidio njegovu veliku pobožnost dok je stajao uspravan i molio, svakako bi pomislio da oponaša proroka, prvo govoreći s anđelom ili s Bogom samim, zatim da sluša, pa da onda tiho razmišlja o onim stvarima koje su mu bile otkrivene.

Na putu bi se neprimjetno iskrao u vrijeme molitve i, stojeći, podigao bi glavu prema nebu. Tada bi ga se moglo čuti govoriti nježno i s ushićenjem neke nježne riječi iz svog srca i iz bogatstva Svetog pisma, koje je izvlačio iz vrela Spasitelja.

Braća su bila jako dirnuta vidjevši svog oca i Učitelja kako moli na ovaj način. Tako, postajući gorljiviji, bili su poučeni o načinu predane i stalne molitve: Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara, i oči sluškinje u ruke gospodarice … (Ps 122,2).

Šesti način molitve

Naš sveti otac, sveti Dominik, viđen je kako moli uspravan s raširenim rukama i dlanovima u obliku križa.

Na ovaj način je molio kada je Bog, na njegovu molbu, vratio život dječaku Napoleonu u sakristiji crkve svetog Siksta u Rimu, i kada je bio podignut sa zemlje kod slavljenja mise, kao što priča dobra i sveta sestra Cecilija, koja je bila nazočna s mnogo drugih ljudi, i koja ga je vidjela. Bio je kao Ilija koji se prostro i legao na udovičina sina kada ga je vratio u život.

Na sličan način je molio blizu Tuluze kada je izbavio grupu engleskih hodočasnika iz opasnosti utapljanja u rijeci.

Naš Gospodin je molio tako dok je visio na križu, to jest, raširenih ruku i s glasnim plačem i suzama … čuli su ga zbog Njegova velikodušnog predanja. (Heb 5,7).

Ni sveti čovjek Dominik nije odlučio moliti na ovaj način, dok ga Bog nije potaknuo i dok nije znao da će nešto veliko i čudnovato izaći kroz snagu njegove molitve. Iako braći nije zabranio moliti na ovaj način, nije ih ni poticao da to rade. Ne znamo što je rekao kada je stajao raširenih ruku i dlanovima u obliku križa i kada je oživio dječaka.

Možda su to bile one riječi Ilije: O Gospodine, moj Bože, dopusti da se duša ovog djeteta, preklinjem Te, vrati u njegovo tijelo (3 Kralj 17,21). Sigurno je slijedio prorokov vanjski način u svojim molitvama tom prilikom.

Braća i sestre, naime, isto kao i plemići i kardinali, i svi drugi nazočni, bili su zadivljeni ovim neobičnim i zadivljujućim načinom molitve, da nisu uspjeli zapamtiti riječi koje je izgovarao. Nakon toga, nisu se osjećali slobodnim pitati Dominika o ovim stvarima, jer je ovaj sveti i izuzetni čovjek u njima potaknuo veliki osjećaj strahopoštovanja zbog učinjenog čuda.

Na ozbiljan i zreo način, lagano bi izgovorio riječi Psaltira, koje su spominjale ovaj način molitve. Običavao je reći pomno: O Gospodine, Bože, moj Spasitelju: pred tobom plačem i dan i noć, sve do stiha Cio dan plačem Ti, o, Gospodine: Tebi širim ruke (Ps 87,2-10).

Tada bi dodao: Počuj, o, Gospodine, moju molitvu, poslušaj moju molbu u istini … Molitvu bi nastavio riječima: Pred Tobom širim svoje ruke … Usliši me brzo, o, Gospodine (Ps 142,1-7).

Ovaj primjer molitve našega oca pomoći će predanim dušama da lakše shvate njegovu revnost i mudrost kod takve molitve.

Ovo je istinito bez obzira je li on, radeći tako, želio dirnuti Boga na neki divan način kroz svoju molitvu ili je kroz neki nutarnji poticaj osjetio da će Bog njega potaknuti da traži neku milost za sebe ili za bližnjega. Tada bi zasjao duhovnim Davidovim predosjećajem, Ilijinim nadahnućem, Kristovom milošću i s dubokom pobožnošću.

Sedmi način molitve

Dok je molio često su ga vidjeli da gleda prema nebu kao strijela koja je ispaljena iz napetog luka ravno prema nebu. Stajao bi raširenih ruku iznad glave, sklopljenih ili ponekad lagano razdvojenih, kao da će primiti nešto s neba.

Netko bi povjerovao da je primao obilato milosrđe i u svom ushitu duha kao da traži od Boga darove Duha Svetoga za Red kojeg je osnovao.

Izgledalo je da traži za sebe i za svoju braću nešto od nadnaravne radosti, koja se nalazi u življenju blaženstava, moleći da svatko bude uistinu blagoslovljen u krajnjem siromaštvu, u gorkom žaljenju, u okrutnom progonu, u velikoj gladi i žeđi za pravdom, u gorljivoj milosti prema svima.

Njegovo zaklinjanje je bilo u tome da njegova djeca nađu užitak u poštivanju zapovijedi i u savršenom provođenju evanđeoskih savjeta. Ushićen, sveti otac je izgledao kao da je ušao u Svetost Svetosti i na Treće nebo.

Nakon molitve ove vrste uistinu je izgledao da je prorok, bez obzira da li ispravlja pogreške drugih, ili usmjerava druge, ili propovijeda.

Naš sveti otac nije ostao kod molitve ove vrste dugo, nego je postupno vratio sve svoje sposobnosti. Za to vrijeme je izgledao kao osoba koja dolazi iz velike udaljenosti, ili kao stranac u ovom svijetu, što se lako moglo zaključiti po njegovu držanju i ponašanju.

Braća bi tada čula njega kako moli glasno i kako govori kao prorok: Čuj moje zazivanje dok tebi vapijem, dok ruke uzdižem svetomu Hramu tvojem (Ps 27,2).

Svojim riječima i svetim primjerom uvijek je učio braću da mole na ovaj način, često ponavljajući one riječi iz psalma: Sad, blagoslivljajte Jahvu, sve sluge Jahvine što stojite u Domu Jahvinu, u noćnim satima! (Ps 133, 1-3), Prizivljem te Jahve, k meni pohitaj! Slušaj glas moj kojim tebi vapijem! (Ps 140,1-2).

Osmi način molitve

Naš otac, sveti Dominik, imao je još jedan način molitve, lijepi, pobožan i ugađajući, kojeg je prakticirao nakon kanonskih sati i zahvalnosti nakon jela. Tada je bio revan i ispunjen duhom pobožnosti, koju je crpio iz božanskih riječi koje su se pjevale u koru ili u blagovaonici.

Naš otac bi se brzo povukao na neko osamljeno mjesto, u svoju sobicu ili negdje drugdje, i sabrao se u Božjoj nazočnosti. Sjedao bi mirno, i nakon znaka križa, počeo čitati iz knjige otvorene pred njim. Njegov duh bi tada bio lagano uzbuđen kao da je čuo našega Gospodina govoriti, kako nam je rečeno u psalmima: Čut ću što će mi Gospodin reći … (Ps 84,9).

Kao da raspravlja sa suputnikom, u početku bi bio malo nestrpljiv u svojim mislima i riječima. Sljedećeg trenutka postao bi veliki slušatelj, zatim opet bi izgledalo da se raspravlja i prepire. Izgledao je kao da se smije i jeca u isto vrijeme, i tada bi, pažljivo i predano, gunđao u sebi i tukao se u prsa.

Ako bi neka znatiželjna osoba željela promatrati našeg svetog oca Dominika, pojavio bi mu se kao Mojsije, koji je otišao u pustinju, Horeb, svetu goru Božju, i tamo vidio gorući grm i čuo Gospodina govoriti njemu, kao da se poklonio u Božanskoj nazočnosti.

Ovaj sveti običaj našeg oca izgleda, da podsjeća na proročku planinu Gospodinovu utoliko što je brzo prešao gore od čitanja do molitve, od molitve do meditacije, i od meditacije do kontemplacije.

Kada je čitao sam, Dominik je običavao častiti knjigu, pokloniti joj se, i poljubiti je. To je posebno bila istina ako je čitao Evanđelje i dok je čitao riječi koje su izlazile iz Isusovih ustiju. Ponekad bi sakrio lice i pokrio ga pokrivalom, ili bi zario lice u dlanove i pokrio ga kapom.

Tada bi jecao, sav ozaren i ispunjen svetim čežnjama. Nakon ovoga, kao da se želio nekome zahvaliti za primljena dobročinstva, s poštovanjem bi podigao glavu i nagnuo je na kratko. Potpuno osvježen, s velikim unutarnjim mirom, tada bi se vratio knjizi.

Deveti način molitve

Naš otac, sveti Dominik, prakticirao je ovaj način molitve kada je putovao iz jedne zemlje u drugu, posebno kada je prolazio kroz neke puste krajeve.

Tada je volio prepuštati se meditaciji, odlučujući razmišljati, te bi rekao svom suputniku: Pisano je ‘Vodit ću je (moju nevjestu) u divljinu i govorit ću joj na uho’.

Odvajajući se od svog suputnika, otišao bi naprijed, ili bi, češće, išao iza njega. Tako povučen, šetao bi i molio; u svojoj meditaciji bio je gorljiv i vatra milosti se rasplamsavala. Dok je molio izgledalo je kao da čisti prašinu, ili tjera dosadne muhe sa svog lica, dok se stalno jačao znakom križa.

Braća su mislila da je za vrijeme ovakve molitve svetac postigao svoje duboko poznavanje Svetoga pisma, i temeljito razumijevanje božanskih riječi, snagu da proprovijeda tako gorljivo i hrabro, i to intimno poznanstvo s Duhom Svetim, uz čiju je pomoć spoznao skrivene tajne Božje.

Preveli: Emanuel Jurica Beroš i Fr. Anto Gavrić OP

Izvor: Veritas.hr

Ovaj članak Devet načina molitve svetog Dominika – kada duša koristi tijelo za približavanje Bogu se prvo pojavio na Bitno.net.

U sklopu Kuće susreta Tabor napravljena je nova dvorana te su obnovljene njezine prostorije…

Foto: Kuća susreta Tabor

Na blagdan Preobraženja Gospodinova i Dan Kuće susreta Tabor u Samoboru, 6. kolovoza, svečano misno slavlje predvodio je kao izaslanik kardinala Josipa Bozanića zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško koji je i blagoslovio novu dvoranu i obnovljene prostorije Tabora.

Predvoditelja i sudionike slavlja, među kojima su bili i provincijal Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ilija Vrdoljak i samoborski župnik Davor Štuljan pozdravio je voditelj Tabora fra Ivan Matić, zahvalivši svima koji su pomogli radove i obnovu Kuće, kao i fra Zvjezdanu Liniću i svima koji su sudjelovali u duhovnom pothvatu Kuće susreta.

Istaknuo je da je novi prostor osmišljen tako da bude zaista svima na uslugu, da mogu ljudi dolaziti i da mogu nastaviti doživljavati upravo ovu kuću susreta Tabor kao mjesto osobnoga i obiteljskog preobraženja.

U homiliji biskup je istaknuo da je kršćanstvo u svojoj srži tako jednostavno: biti nositelj Božje prisutnosti. I lako se prepoznaje. Ako se okrenemo oko sebe naći ćemo ju u ljudima koji služe bližnjima, koji su radost bližnjima. I kada nam se čini da nemamo snage, da je križ prevelika kušnja, kada ne vidimo ni jasnoću Zakona ni gorljivost proroka, Isus nas poziva da pođemo s njime i primimo snagu za silazak, onaj isti koji je Krista uzvisio, pojasnio je biskup.

Mons. Šaško protumačio je da u svjetlu Radosne vijesti ovoga dana vidi i ovu ‘Kuću susreta’ i novu dvoranu s novim mogućnostima i s novim koracima koji imaju preobražajnu snagu. To su četiri susreta sa sjajem Božje prisutnosti.

“Prvi je ‘susret sa sjajem vječnosti’. Danas se na razne načine u našemu društvu prešućuje vječnost, a time i ljudska stvorenost za vječnost. Pritom svaki pokušaj da trajni sjaj dobije ono što je prolazno vodi u neslobodu, razočaranost i u tugu. Okruženi smo zakonima materijalizma koji nas nastoje udaljiti od blizine neba. Molimo da ovo bude rasadište susreta sa sjajem vječnosti, jer u tome sjaju sve dobiva drukčije boje.

Drugi je ‘susret sa sjajem utjehe i ljepote’. Naše brige, opterećenosti i neuspjesi lako nas odvuku u prostore malodušnosti i ružnoće. Isus nam daje čvrsta uporišta i sigurnost boravka s njime u njegovoj riječi i u vjernosti koja ostaje vjernom i u našim nevjerama. Molimo da ovdje razočaranja budu preobražena utjehom i ljepotom onoga plana koji Bog ima za svakoga čovjeka.

Treći je ‘susret sa sjajem križa’. Pred raznim kušnjama sebičnosti i prividnih uspjeha; pred udarcima trpljenja i osamljenosti, Krist je pred nama, s nama i u nama u svojoj muci i u poniznome darivanju. Ta je prisutnost naša sigurnost, sposobna podnijeti svaku nevolju i pobijediti naš grijeh iznutra i prijetnje i progonstva izvana. Molimo da ovdje svaka oholost bude preobražena Isusovim pogledom, vodom i krvlju iz njegovih rana, zrnjem koje umirući donosi rod.

Četvrti je ‘susret sa sjajem svakidašnjice’. U nametanju potreba za iskustvima koja su daleko od običnosti, od redovitosti naših domova, obitelji, poslova, od bližnjih koji su nam povjereni, molimo da ovdje postajemo spremni vratiti se, spustiti se s gore preobraženja ispunjeni sjajem koji ne stane u riječi, nego u ruke i srce koje vidi veličinu u malenome, poput naše nebeske Majke i svetoga Franje.

Na ovome ‘euharistijskom brdu’ živimo u Božjemu svjetlu, preobraženi, da bismo Božjim Duhom preobražavali, zauzimajući se da u našim obiteljima, vjerničkim zajednicama, u narodu i hrvatskome društvu ne ponestane četiriju susreta koji preobražavaju: sjaja vječnosti, obnoviteljske utjehe, ljepote križa i vrijednosti svakodnevice”, istaknuo je biskup Šaško.

Fra Zvjezdan Linić (1941.-2013.) od 1997. godine osmišljavao je i vodio Kuću susreta Tabor koja pripada Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu. U organizaciji Kuće priređuju se duhovne obnove i seminari ozdravljenja i oslobođenja, obraćenja, te biblijski, franjevački, euharistijski i slično. Većinu ih vodi fra Ivan Matić sa suradnicima te brojnim poslužiteljima laicima.

Glavni arhitekt proširenja Tabora bio je Ivan Vučković, koji je s fra Zvjezdanom Linićem na Taboru surađivao još od 1998., najprije kao sudionik seminara, a ubrzo i kao poslužitelj.

Osim obnove Kuće Tabor, vodio je i izgradnju klaustra svetišta Gospe Sinjske, rekonstrukciju crkve Svetoga Križa u zagrebačkom Sigetu, a autor je i projekta i voditelj izgradnje samostana monfortanaca u Zagrebu – Blato.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Biskup Šaško blagoslovio novu dvoranu kuće Tabor: Neka ovo bude mjesto susreta sa sjajem Božje prisutnosti se prvo pojavio na Bitno.net.

„Osobe koje pripadaju tzv. seksualnim manjinana su naša braća i sestre za koje je Krist dao svoj život i koje također želi dovesti do spasenja. Poštovanje prema osobama, međutim, ne može voditi prihvaćanju ideologije koja ima za cilj sprovesti revoluciju u području društvenih normi”

Foto: Shutterstock

„U zemlji traje ofenziva LGBT krugova“, stoji u priopćenju Poljske biskupske konferencije koje je potpisao predsjednik Konferencije nadbiskup Stanisław Gądecki i u kojem su se biskupi očitovali o raspravama o LGBT ideologiji koje se trenutačno vode u toj državi.

Priopćenje Konferencije uslijedilo je nakon više događaja koji su te rasprave intenzivirali. U nekoliko poljskih gradova organizirane su „Povorke ponosa“ (pri čemu je ona u Białystoku završena bacanjem kamenja na one koji su sudjelovali u njoj), gay aktivisti sve češće profaniraju vjerske simbole u svrhu promidžbe svoje ideologije, a zabilježeno je i par napada na svećenike koji su, prema svemu sudeći, posljedicom toga ozračja. Također, djelatnik IKEA-e je dobio otkaz jer je odbio sudjelovati u promoviranju LGBT ideologije na radnom mjestu.

Ne pomaže niti to što su neke lokalne vlasti najavile kako će od jeseni u škole koje su pod njihovom ingerencijom uvesti novi model spolne edukacije koji bi većim dijelom bio utemeljen na rodnoj ideologiji.

Sada nadbiskup Gądecki poručuje kako je zbog tih rasprava pojačanih tom „ofenzivom“ odlučio oglasiti se u ime Konferncije iako je vrijeme odmora.

Nadbiskup je upozorio:

„Osobe koje pripadaju tzv. seksualnim manjinana su naša braća i sestre za koje je Krist dao svoj život i koje također želi dovesti do spasenja. Poštovanje prema konkretnim osobama, međutim, ne može voditi prihvaćanju ideologije koja ima za cilj sprovesti revoluciju u području društvenih normi i međusobnih odnosa. Kako je papa Franjo rekao, ‘ta revolucija u normama i moralu često maše zastavom slobode, ali u stvarnosti donosi duhovnu i materijalnu devastaciju brojnim pojedinicima, najviše onim najranjivijim’“, citira nadbiskup Papu.

Gądecki je apelirao lokalne vlasti da odustanu od uvođenja novoga programa spolnog odgoja u škole.

„Ta bi odluka pod krinkom borbe protiv diskriminacije skrivala ideologiju koja negira naravnu različitost muškog i ženskog spola i njihovu komplementarnost….Apeliram i na parlamentarne zastupnike da se suprotstave dugoročnim planovima LGBT aktivista koji smjeraju k legalizaciji ‘gay brakova’ i mogućnost posvajanja djece u njima“, piše u priopćenju.

Nadbiskup Poznańa komentirao je i napade na metropolitu krakovskog Mareka Jędraszewskog koji je u nedavnoj homiliji kritizirao LGBT ideologiju. Metropolit je na propovijedi izrečenoj 1. kolovoza na obljetnicu Varšavskog ustanka rekao kako Poljskoj više ne prijeti “crvena zaraza”, koristeći u Poljskoj poznatu metaforu za boljševički pokret (nastalu nakon istoimene pjesme poljskog pjesnika Józefa Szczepańskog, ali joj prijeti “zaraza duginih boja koja takođe želi osvojiti naše duše, srca i umove”.

Jędraszewski je napravio paralelu između bolješvičke i LGBT ideologije koje, kako je rekao, obje imaju marksističke korijene, pa je zbog toga oštro napadnut u lijevo-liberalnim medijima zbog propovijedi opisane kao  “govor mržnje”.

„Kritike na račun metropolita, kao i reakcije poslodavaca na radnike koji izražavaju svoje suprotstavljanje LGBT ideologiji ukazuju na stanoviti svjetonazorski totalitarzima koji postoji u određenim krugovim, onaj koji želi neistomišljenike izbaciti iz prostora slobode. Apeliram na sve ljude dobre volje da inzistiraju na brobi protiv diskriminacije ne samo onih koji zagovaraju LGBT ideologiju, nego i prava na izražavanje onih koji joj se suprotstavljaju“, zaključio je nadbiskup.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Poljski biskupi: U našoj zemlji traje ofenziva LGBT revolucije se prvo pojavio na Bitno.net.

Irving Houle izjavio je kako je jednom imao viziju tijekom koje su mu Isus i Marija otkrili uzrok njegovih patnji. Trebao je svake noći trpjeti Muku za spas grešnika te povratak ljudi sakramentima pomirenja i euharistije

Foto: Association for the Cause of Sainthood for Irving “Francis” Houle via Aleteia

Irving “Francis” Houle bio je običan čovjek, baš poput vas ili mene. Od 1948. živio je u skladnom braku s Gail LaChapelle s kojom je odgojio petero djece, pred kraj Drugog svjetskog rata služio je u vojsci, a kasnije je radio u trgovini s cipelama te prodavao sredstva za čišćenje.

Zvuči gotovo kao Al Bundy iz popularne serije “Bračne vode”.

Ono što ga, dakako, razlikuje od glave poznate televizijske disfunkcionalne obitelji jest intenzivan molitveni život i odnos s Gospodinom zbog kojeg je krajem 2018. pokrenut postupak za njegovo proglašenje svetim.

Kauzu je otvorio biskup John Doerfler iz biskupije Marquette, u saveznoj državi Michigan, kojoj je sluga Božji Irving Houle pripadao. U lipnju je njegova kauza dobila “zeleno svjetlo” od Američke biskupske konferencije te je proslijeđena Kongregaciji za kauze svetaca koja će prosuditi je li Houle živio životom herojskih kreposti.

Irving je rođen 1925. u sjevernom Michiganu, u gradu Wilsonu. Imao je petero braće i jednu sestru. Kako piše portal Aleteia, obitelj je tijekom korizme svakog dana zajednički molila krunicu, a otac je nedjeljom nakon mise tražio od njih da mole Križni put. Ta će pobožnost ostati duboko ukorijenjena u Houlovu životu.

Irving je, naime, svakog dana u tri sata poslijepodne razmatrao postaje Križnog puta u župnoj crkvi. Kroz godine proširio se glas o njemu kao živućem svecu te su ga mnogi tražili da moli za njihove potrebe.

Jedan od njih bio je i đakon Terry Saunders, umirovljeni policijski detektiv koji tvrdi kako je prije 25 godina ozdravio od raka zahvaljujući Houlovoj zagovornoj molitvi.

Sounders je također iz prve ruke svjedočio njegovim stigmama.

“Nekoliko dana nakon Uskrsa 1993. Irving je po običaju došao u moju kuću, ali je izgledao umorno i izmučeno”, izjavio je Saunders za OSVNewsweekly.

“Pitao sam ga što se događa, a on je samo podignuo ruke. Imao je dvije male ljubičaste točke u sredini šaka, rekavši kako ga bole. Kad sam ih vidio pao sam na kauč. Znao sam da su to Kristovi znakovi te sam pomislio: ‘Hvala ti, Isuse, što si umro za mene’.”

Irving Houle/Foto: Irving Houle Association

Supruga Gail Houle izjavila je kako se nakon klanjanja na Veliki četvrtak 1993. godine Irving osjećao loše te je otišao kući i legao.

“Te je noći rekao kako ga bole ruke”, prisjeća se Gail. “Pogledala sam, ali ništa nisam pronašla.”

“Kasnije mi je rekao kako ga i glava boli.”

Houle je, što je bilo netipično za njega, na Veliki petak ostao kod kuće, a tako se nastavilo i za Uskrs.

“Nakon Uskrsa imao je crvene točke veličine kovanice od deset centi na rukama. Rekao je da ga bole, ali nije htio razgovarati o tome.”

Gail ističe kako se obitelj teško nosila sa stigmama.

Njegove rane pregledali su doktori, svećenici, biskupi i kardinali, ali nitko nije mogao objasniti što se događa.

Irving je prema vlastitom kazivanju trpio Kristovu muku i imao vizije svake noći. Bol bi obično počela pola sata nakon ponoći te bi trajala 35 minuta. Potom bi imao vizije do 2:30 ili 3 ujutro.

Uzrok je, navodi sam Houle, bila misija koju su mu tijekom jedne vizije otkrili Isus i Djevica Marija, poručivši kako će svake noći trpjeti Muku za spas grešnika te povratak ljudi sakramentima pomirenja i euharistije.

U jednoj viziji iz 1993. Gospa mu je poručila: “Moj ljubljeni sine, dolazim ti ove noći kako bih ti rekla koliko su tvoje molitve i patnja značile mom Sinu i meni. Tvoja patnja je bila duga, dijete moje. Udovoljio si mom Sinu i meni. Bit ćemo ti blizu. Darovane su ti milosti. Sotona pokušava izazvati zbunjenost među vama, ali, kažem ti, neće uspjeti…”

Ponekad je osjećao kao da ga bol od stigmi razdire na dijelove. Tada bi mu Bog pokazao za koga i što je trpio patnju, poput građanskih ratova, pobačaja, beskućnika ili zlostavljanih žena i djece.

Mnogi ljudi dolazili su mu sa svojim potrebama, tražeći molitvu. Prema svjedocima, narod bi satima čekao u redu kako bi vidio vremešnog djedicu sa stigmama koji bi potom položio na njih svoje ruke. Mnogi su plakali i ljubili te iste ruke.

Američki svećenik, otac Rober J. Fox, objavio je 2005. knjigu o Irvingu pod nazivom “Čovjek zvan Francis”, promijenivši mu ime kako bi zaštitio njegov identitet.

Otac Fox svjedočio je Houlovim patnjama te je procijenio kako je stigmatik tijekom života molio za više od 200 tisuća ljudi.

Houle nikada nije tražio vlastitu promociju ili financijsku kompenzaciju i potporu za svoje djelovanje. Čvrsto je vjerovao kako svako ozdravljenje (a bilo ih je i duševnih i tjelesnih) dolazi od Boga te kako nitko ne bi trebao gledati njega već Gospodina Isusa Krista kao pravi izvor duhovnog i fizičkog ozdravljenja.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Irving Houle: Muž, otac, radnik… i stigmatik se prvo pojavio na Bitno.net.

Regina i Erik imaju osmero djece, a kada su doznali da su trudni s devetim, u njihovoj je kući nastala radost

Foto: Aleteia.

Portal Aleteia prenio je na više svojih jezičnih izdanja prekrasnu i dirljivu priču o američkom bračnom paru Regini i Eriku i njhovoj djevojčici Caeli koja je živjela samo sat vremena, ali je zauvijek obogatila njihov život.

Regina i Erik imaju osmero djece, a kada su doznali da su trudni s devetim, u njihovoj je kući nastala radost.

Međutim, ubrzo su na ultrazvuku saznali da Caeli boluje od težeg oblika Edwardsovog sindroma zbog kojeg su liječničke prognoze bile jako loše.

Za bračni par ništa drugo osim poroda nije dolazilo u obzir. Pronašli su i instituciju koja će im pomoći u tome. To je bila Neonatal Comfort Care Program, organizacija koja se bavi porodom upravo u ovakvim slučajevima kada se predviđa da beba neće dugo živjeti.

Caeli je rođena 18. lipnja 2014., a u sat vremena koje je živjela bila je okružena ljubavlju svojih bližnjih.

„Pjevali smo, a svatko od nas držao ju je u rukama. Bili su to momenti koji su bili na stanoviti način radosni“.

Njezina obitelj sada svjedoči kako je u tih sat vremena Caeli ostavila veliki trag na njihove živote.

„Za Boga nema razlike je li život dug ili kratak. Njezin život je bio kratak, ali ispunjen“, rekla je majka Regina.

Pogledajte video (engleski, s titlovima na slovenskom jeziku).

Bitno.net

Ovaj članak VIDEO Caeli je živjela samo sat vremena, ali je zauvijek promijenila život svoje obitelji se prvo pojavio na Bitno.net.

Katedrala Bezgrešnog Začeća dovršena je 1925., samo 500 metara od lokacije na kojoj će dvadeset godina kasnije eksplodirati atomska bomba.

Ruševine katedrale u Nagasakiju nakon eksplozije atomske bombe/Foto: Aihara Hidetsugu via CNA

Drveni križ sa zlatnim obrubom koji je preživio pad atomske bombe na Nagasaki jučer, 7. kolovoza, vraćen je tamošnjoj katedrali Bezgrešnog Začeća.

Prilikom preuzimanja križa, nadbiskup Nagasakija Mitsuaki Takami izjavio je kako je “oduševljen što je križ živ”, prenosi The Asahi Shimbun.

“Žrtve atomskih bombi umrijet će, ali križ će ostati kao živi svjedok onoga što se dogodilo u Nagasakiju”, istaknuo je.

Križ je tijekom godina čuvao Walter Hook, američki marinac i prakticirajući katolik, koji je drveni simbol pronašao u ruševinama katedrale nakon eksplozije.

Hooke je, prema pisanju medija, križ držao u dnevnom boravku obiteljske kuće.

Godine 1982. donirao ga je Centru za mirovne resurse na koledžu Wilmington u saveznoj državi Ohio. Hooke je preminuo 2010. u 97. godini života.

Tanya Maus, direktorica Centra, osobno je uručila predmet nadbiskupu Takamiju.

“Križ utjelovljuje svu brutalnost rata”, izjavila je prilikom predaje. “Ovaj križ predstavlja vapaj američkoj vladi i vladama drugih zemalja koje posjeduju nuklearno naoružanje da prestanu s njegovim korištenjem.”

Sam nadbiskup Takami bio je izložen radijaciji kao dijete u majčinom trbuhu. Kasnije mu je majka pripovijedala o veličanstvenosti srušene katedrale.

“Križ istovremeno daje nadu i progovara o razini brutalnosti koju ljudi mogu doseći”, istaknuo je nadbiskup koji se nada da će sam papa Franjo posjetiti katedralu i pogledati drveni artefakt prilikom pohoda Hiroshimi i Nagasakiju u studenom ove godine.

Katedrala Bezgrešnog Začeća dovršena je 1925., samo 500 metara od lokacije na kojoj će dvadeset godina kasnije eksplodirati atomska bomba. To jutro, 9. travnja 1945., biskupi i deseci vjernika molili su se u katedrali. Eksplozija ih je sve ubila.

Atomske bombe koje je SAD bacio na Japan ubile su 80 tisuća ljudi u Hiroshimi i 40 tisuća u Nagasakiju. Procjenjuje se kako je još nekoliko desetaka tisuća ljudi preminulo od posljedica radijacije.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Križ koji je preživio eksploziju atomske bombe vraćen u Nagasaki se prvo pojavio na Bitno.net.

“Samo sam otišao u crkvu i pitao s kime bih mogao razgovarati o svojoj ideji te zatim izložio što imam na pameti”, rekao je Richardson. “Otvorenih ruku su izrazili dobrodošlicu meni, mojoj poruci i našoj kreaciji.”

Foto: Screenshot

Povijesna katolička crkva u Montrealu nedavno je postala mjesto izvođenja LGBT performansa koji se dogodio točno ispred glavnog oltara i svetohraništa. Ono što u ovom slučaju posebno žalosti jest što se događaj nije zbio na prijevaru nego uz znanje i odobrenje ljudi koji upravljaju tim svetim mjestom.

LGBT umjetnik i aktivist Matthew Richardson ovog je svibnja na YouTubeu objavio video naziva “Hallelujah”, snimljen u crkvi svetog Petra Apostola, čiji je cilj, prema njegovim riječima, promicati poruku “tolerancije” nasuprot “mržnji”.

Riječ je o plesnoj točki izvedenoj uz pjesmu Leonarda Cohena “Hallelujah”, u kojoj dvojica muškaraca obučeni samo u potkošulju i kratke hlačice plešu izvodeći strastvene poze te se pred kraj izvedbe poljube. Video započinje scenama kršćana koji prosvjeduju protiv LGBT zajednica, a završava tako što plesni par ispisuje na bijelom platnu poruku “Choose Love” (Odaberi ljubav).

Mnogi su se katolici s pravom zapitali kako je moguće da se takvo što moglo dogoditi u katoličkoj crkvi, a objašnjenje je dao sam Richardson u intervjuu za web stranicu San Diego Gay & Lesbian News.

“Samo sam otišao u crkvu i pitao s kime bih mogao razgovarati o svojoj ideji te zatim izložio što imam na pameti”, rekao je Richardson. “Otvorenih ruku su izrazili dobrodošlicu meni, mojoj poruci i našoj kreaciji.”

Na svojoj Facebook stranici Richardson je dao još podrobnije objašnjenje, odgovarajući na pitanje jednog svog pratitelja kojega je zanimalo kako su se u crkvi osjećali stajući na stranu gay odnosa:

“Uistinu su dali podršku. Čovjek s kojim sam radio već je vidio moj prvi video pa je znao poruku koju sam želi podijeliti, tako da je uistinu dao podršku onome što radim. Pokazao sam mu cijelu prezentaciju sa svojom porukom, kako bi izgledala, što bi bila, ali želio sam da budu sigurni da neću govoriti ništa loše o religiji. Samo kažem da bez obzira na vašu vjeru, uvijek možete biti ljubazni.”

Prvi video na temelju kojeg je Richardson, prema vlastitim riječima, dobio odobrenje za nastup u crkvi još je eksplicitniji od Hallelujah (zato ovdje nećemo stavljati poveznicu na njega), pa bismo možda mogli zaključiti da je on sam kao gay aktivist pokazao više poštovanja prema crkvi od ljudi koji su ga pustili unutra time što je u crkvi ipak bio malo suzdržaniji.

Stav Katoličke Crkve prema održavanju ovakvih performansa u crkvi vrlo je jasan, kao što je jasno da u ovom slučaju nije bio ispoštivan. U točki 1210 Kanonskog zakonika stoji:

U svetom mjestu neka se dopusti samo ono što služi vršenju ili promicanju bogoštovlja, pobožnosti i vjere, a zabranjuje se sve što nije u skladu sa svetošću mjesta. Ordinarij može za pojedinačni slučaj dopustiti i druge upotrebe koje ipak nisu protivne svetosti mjesta.

Slično gore navedenom, i Katekizam Katoličke Crkve u točki 2120 osuđuje obeščašćivanje svetih mjesta što spada u kategoriju svetogrđa i smatra se teškim grijehom:

Svetogrđe je obeščašćivanje sakramenata i drugih bogoslužnih čina, kao i osoba, predmeta i mjesta Bogu posvećenih, ili nedostojno postupanje s tim stvarima i činima. Svetogrđe je težak grijeh osobito kad je počinjeno protiv euharistije, jer je u tom sakramentu suštinski prisutno sámo tijelo Kristovo.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak LGBT aktivist u povijesnoj kanadskoj crkvi izveo svetogrdni ples uz odobrenje crkvenih službenika se prvo pojavio na Bitno.net.

Radije bih svoju pozornost usmjerio na jednu svoju počinjenu pogrešku, negoli na sve zlo što može biti izrečeno o meni.

Foto: Shutterstock

Kada nastojimo nasljedovati Isusa, nailazimo na nerazumijevanje. To osobito vrijedi ako neki kolege drže da je varanje te površno i nesavjesno obavljanje posla njegov sastavni dio. Ljudi će uvijek pričati, a ponekad će ogovarati i širiti laži o nama, našim postignućima i motivima. Odlomak koji slijedi sažet je iz pisma što ga je Ignacije uputio Isabeli Roser. Ona i suprug velikodušno su davali milostinju, ali su im bližnji uzvraćali zavišću i klevetama.

Spominjete neprijateljstva, spletke i neistine koje kruže o vama. To me nimalo ne iznenađuje, pa čak ni kada bi bilo i gore od toga. Jer, kada odlučite uložiti svaki napor kako biste osigurali hvalu, čast i služenje Bogu, Gospodinu našemu, objavili ste rat svijetu. Pred licem ste mu zamahnuli svojim stijegom i postali pripravni odbaciti uznosito tako što ćete prigrliti ono što je ponizno; prihvaćati ravnodušno čast i poniženje, bogatstvo i siromaštvo, naklonost i mržnju, dobrodošlicu i odbijanje – jednom riječju, slavu ovoga svijeta ili sve nepravde što ih je on kadar svaliti na vas. Ne možemo se previše bojati prijekorâ ovoga života, kada su ograničeni na riječi, jer od svih riječi ovoga svijeta ne će nam ni vlas s glave pasti.

Ako ponajviše želimo živjeti časno i uživati poštovanje naših bližnjih, nikada se ne ćemo moći čvrsto ukorijeniti u Bogu, Gospodinu našemu, te ne ćemo moći ostati nepovrijeđeni kada se susretnemo s njihovim napadima.

Molim na nakanu da te napadaje možete prihvatiti strpljivo i postojano. Sjetite se uvreda što ih je Krist Gospodin pretrpio radi nas.

Radije bih svoju pozornost usmjerio na jednu svoju počinjenu pogrešku, negoli na sve zlo što može biti izrečeno o meni. 

Pisma 11

Razmisli…

• Sve riječi ovoga svijeta ne mogu nam skinuti ni vlas s glave. 
• Kako je Isus odgovarao na uvrede i lažne optužbe?
• Radije bih svoju pozornost usmjerio/la na jednu svoju počinjenu pogrešku, negoli na sve zlo što može biti izrečeno o meni. 

Predoči…

“Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!”

Mt 5,10–12

Upamti…

Ako nam je najveća briga poštovanje naših kolega, nikada se ne ćemo moći čvrsto ukorijeniti u Bogu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige sv. Ignacija Lojolskog “Radi, moli, voli”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Ako vas ogovaraju i nepravedno optužuju na poslu, pročitajte ovo pismo sv. Ignacija Lojolskog se prvo pojavio na Bitno.net.

Židovka sv. Edith Stein (1891.-1942.) obratila se u 26. godini života na katoličanstvo, a ubrzo je osjetila i poziv u karmelski red. Zbog svog židovskog porijekla deportirana je u Auschwitz i pogubljena u plinskoj komori 1942.

Edith Stein u svijetu, a u redu sestra Terezija Benedikta od Križa, bosonoga karmelićanka, rođena je u jednoj židovskoj obitelji 12. listopada 1891. u Breslauu. Bila je posljednje od 11 djece svojih roditelja. Nakon djetinjstva i prve mladosti, proživljene u ozračju istine i molitve, utemeljene na Sv. pismu Starog zavjeta, u dobi od 15 godina, izgubila je vjeru što se, na žalost, naročito u gradovima događa mnogim ljudima. Duh ovoga svijeta, zemaljština, ubija vjeru u sve što je nadnaravno.

Edith je bila vrlo nadarena djevojka pa je g. 1911. u svom rodnom gradu Breslauu započela sveučilišne nauke. Kroz četiri godine studirala je pedagogiju. U to ju je doba privuklo ime Edmunda Husserla (1859. – 1938.), filozofa te utemeljitelja tzv. fenomenologije, filozofske metode kojoj je glavna maksima “Zub den Sachen selbst!” – Ići do same stvari. Editu je, kako rekosmo, privuklo to ime pa je pošla na sveučilište u Göttingen, grad u Pruskoj koji uz sveučilište ima i akademiju znanosti. Husserl je vrlo brzo uočio lucidnost svoje nove studentice. Kod njega je doktorirala o problemu poistovjećenja ili spajanja u jedno. Bilo je to g. 1916. Još iste je godine postala Husserlova asistentica, što samo od sebe govori koliko ju je cijenio.

Samo godinu dana kasnije Edita je počela osjećati nutarnje muke što očitovaše sve više dubine njezine duše. Kako je tada bjesnio I. svjetski rat, dobrovoljno se javila Crvenom križu i to u jednoj vojnoj bolnici u Moravskoj. Tada ju je potreslo kršćansko držanje i vjera žene Adolfa Reinacha kad je on poginuo u ratu. Ona ju je upoznala kod Husserla. Edith o svom dojmu piše: “Bio je to čas kad se srušila moja nevjera, kad je izblijedio moj hebraizam, a mom se pogledu ukazao proslavljeni Krist: Krist u tajni križa.” Od tada se Edith Stein upravila prema istini, u jednom vedrom ali i marnom traženju koje bi zaključeno u proljeće g. 1921. u Bergzabernu, u kući Konrad-Martiusovih, kad joj je u biblioteci došla pod ruku Autobiografija sv. Terezije Avilske. Počela ju je čitati i toliko bijaše njome očarana da je nije puštala iz ruku dok je nije pročitala. Tada je, kako reče, morala povjeriti samoj sebi: “Ovo je istina!” I tako je došao čas milosti koji ju prisili da odmah uzme u ruke Katekizam i Mali misal. Željela je što prije primiti krštenje i primila ga je na Novu godinu 1922., a krizmu 2. veljače 1923. Pod duhovnim vodstvom kanonika Swinda, pa onda benediktinskog opata Walzera iz Beurena, u Speyeru, gdje je od g. 1923. do 1931. predavala u liceju sestara dominikanki – živeći kao jedna od njih, brzo je postigla izvanrednu kršćansku duhovnu zrelost kojoj je pripomogla ne malo i filozofsko-teološka misao svetog Tome Akvinca. U to je doba na njemački jezik prevela i objavila Akvinčevo djelo Questiones disputatae de veritate (Raspravljana pitanja o istini, Tübingen, 1931-1932). Prije tog djela već je g. 1931. objavila pisma umnog engleskog obraćenika Johna Henrija Newmana koji je živio 1801-1890.

Dok se predavala vrlo intenzivnom bavljenju znanošću, održavala je i brojne vrlo cijenjene konferencije te se tako duboko uklapala u život kulture i vjere. Na glas je došla naročito konferencijama O pozivu žene u svijetu i Crkvi. Tema koja već tada bijaše vrlo aktualna. G. 1932. uzaludno se nadala da će postati slobodna docentica na Sveučilištu u Freiburgu in Br. No umjesto toga dobila je mjesto na Višem institutu znanstvene pedagogike u Münsteru gdje je uredila sve što je potrebno da uđe u Karmel. Pokušala je ući u Karmel Himmelspforten-Würzburg u svibnju 1933., ali nije bila primljena. No ona se nije ustručavala pokucati i na druga vrata, u Karmel Lindenthal u Köln. Ondje ju je učiteljica novakinja zapitala: nije li šteta ženu njezina kova i kapaciteta odvojiti od svijeta. Edith je odgovorila: “Neće nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj.” U Njemačkoj se međutim iz dana u dan sve više širio val antisemitizma pa je i Edith Stein, jer je Židovka, morala napustiti profesorsku službu. Dana 25. veljače 1933. održala je na Sveučilištu svoje zadnje predavanje. To joj je olakšalo ostvariti životni san: ući u Karmel. U travnju 1934. bi svečano odjevena u karmelsku odjeću, uzevši redovničko ime Terezija Benedikta od Križa. Prve je redovničke zavjete položila 21. travnja 1935., a svečane na Veliki petak 1938. Opet vrlo znakovito.

Tada politička situacija bijaše veoma mračna, pogotovo za Izraelove sinove i kćeri. Sestra Terezija Benedikta dovrši tada svoje djelo Endliches und ewiges Sein (Konačni i vječni bitak). Djelo će biti objavljeno u Louvainu g. 1950.

Iz razloga sigurnosti sestra Terezija Benedikta bijaše poslana u Karmel u Echtu, u susjednoj Nizozemskoj. Ondje ju sestre primiše s mnogo sestrinske ljubavi. U to je vrijeme sve veće međunarodne političke krize, napada na Crkvu i Židove, sestra Terezija od Križa pisala svoje djelo i g. 1939. dovršila, naslovivši ga Aus dem Leben einer jüdischen Familie (Iz života jedne židovske obitelji). Došla je na žalost samo do g. 1916. Djelo će biti izdano u Louvainu-Fribourgu 1965. Na nalog poglavara napisala je tada i djelo o misli sv. Ivana od Križa, no na žalost nije mu mogla dati konačnu verziju. Predosjećala je da je Isus sprema za žrtvu koja prijeti čitavom njezinom narodu; zato je zamolila svoju poglavaricu da se smije prikazati kao žrtva. I kad je 2. kolovoza 1942. došao Gestapo u govornicu Karmela, zagrlila je svoju sestru Rozu, karmelsku trećoredicu i rekla joj: “Rozo, hajdemo na žrtvu za naš narod!” I tako je počeo njezin križni put počevši od Amersforta, Westerborka do Auschwitza.

Velika i ponizna karmelićanka uspela se na križ ne samo kao Židovka, nego i kao Židovka katolkinja po kojoj je nacionalsocijalizam htio kazniti i Katoličku Crkvu, koja je protestirala protiv njega i osudila ga enciklikom Pija XI. Mit brennender Sorge od 14. ožujka 1937. Edith, posve predana onome Bogu kome se prikazala kao žrtva, pisala je svojoj priorici u Echt iz Westerborka 6. kolovoza 1942. ovako: “Znanost križa se može zadobiti samo ako se osjeća njegova težina u svoj svojoj mučnosti. O tome sam se uvjerila od prvog trenutka te sam rekla: Ave Crux, spes unica! – Zdravo Križu, nado jedina!” U Auschwitzu je živjela od te znanosti predavši se posve u ljubavi, strpljivosti, blagosti, darivanju same sebe, potpunom predanju Bogu i najmanjoj svojoj braći. Svoju je žrtvu završila u jednoj plinskoj komori između 8. i 11. kolovoza 1942.

Svi su je štovali kao mučenicu, a mnogi joj se i preporučivali svojim molitvama. Nije trebalo dugo čekati da se za nju pokrene i postupak za proglašenje blaženom. On je okrunjen uspjehom kad je Ivan Pavao II. prigodom svog drugog pastirskog pohoda Saveznoj Republici Njemačkoj 4. svibnja 1987., Božju službenicu u Kolnu proglasio blaženom.

11. listopada 1998. Papa Ivan Pavao II. proglasio je svetom.

Zaštitnica je Europe, sirotana, mučenika, Svjetskog dana mladih.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net

MOLITVA

Bože otaca naših, napuni nas mudrošću križa, kojom si čudesno obogatio svetu Tereziju Benediktu u času mučeništva, i po njenom zagovoru daj nam da uvijek tražimo Tebe, najveću Istinu, te da budemo do smrti vjerni vječnom savezu ljubavi, kojega je zapečatio tvoj Sin svojom krvlju za spas svih ljudi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Ovaj članak Edith Stein – na svoj križ uspela se kao Židovka i kao katolkinja po kojoj su nacisti željeli kazniti Crkvu se prvo pojavio na Bitno.net.

U Vatikanu je objavljen program apostolskoga pohoda pape Franje Mozambiku, Madagaskaru i Mauricijusu od 4. do 10. rujna.

Foto: Update Images/Shutterstock

Prihvativši poziv šefova država i biskupa Papa će posjetiti Maputo u Mozambiku, Antananarivo na Madagaskaru, i Port Louis na Mauricijusu.

(Navedeno je mjesno vrijeme, Mozambik leži u istoj vremenskoj zoni kao Hrvatska, razlika na Madagaskaru je jedan sat, a na Mauricijusu dva sata).

Geslo putovanja u Mozambik je „Nada, mir i pomirenje“. Papa Franjo krenut će u srijedu 4. rujna u 8 sati iz rimske zračne luke Fiumicino u glavni grad Maputo gdje se očekuje u 18.30 sati.

Sljedeći dan, u četvrtak 5. rujna, Papin program počinje u 9.45 sati kurtoaznim posjetom predsjedniku Mozambika Filipeu Nyusiju u predsjedničkoj palači Ponta Vermelha, nakon čega će se u 10.15 sati susresti s predstavnicima političkoga i društvenoga života te diplomatskoga kora.

U 11 sati na programu je ekumenski susret s mladima u Paviljonu Maxaquene. Nakon ručka u nuncijaturi u 16.15 sati slijedi susret s klerom, redovnicima i bogoslovima u katedrali Naše Gospe od Bezgrešnoga začeća (Nossa Senhora da Conceicao). U 17.25 sati predviđen je privatni posjet domu za djecu s ulice „Matej 25“.

U petak 6. rujna papa Franjo će u 8.45 sati pohoditi bolnicu u Zimpetu a u 10 sati predvoditi misno slavlje na stadionu Zimpeto. Oproštajna svečanost u zračnoj luci u Maputu je u 12.25 sati.

Na logu Papina putovanja u Mozambik je zemljopisni obris te zemlje, papa Franjo i golubica, simbol mira. Tu su još dvije ruke koje simboliziraju gostoprimstvo kojim Mozambik dočekuje Papu, te poruka „nade, mira i pomirenja“ koje Papa donosi mozambičkom narodu. Sve je to prikazano u pet boja mozambičke zastave – zelenoj koja je povezana s nadom, crvenoj koja simbolizira pomirenje, bijeloj koja označava mir, žutoj koja predstavlja Vatikan, te crnoj boji.

Svečanost dobrodošlice u zračnoj luci Antananarivo u Madagaskaru je u 16.30 sati po mjesnom vremenu (15.30 po srednjoeuropskom).

U subotu 7. rujna Papin kurtoazni posjet predsjedniku Andryju Rajoelinau je u 9.30 sati u predsjedničkoj palači Iavoloha. U 10.15 sati počinje susret s predstavnicima političkoga i građanskoga života te diplomatskoga kora u „Ceremony Building“.

Molitvu Angelusa Papa će predvoditi u samostanu bosonogih karmelićanki. Nakon ručka u nuncijaturi slijedi susret s biskupima mjesne Crkve u katedrali Bezgrešnoga začeća (Andohalo) s početkom u 16 sati. U 17.10 sati Papa će se pomoliti na grobu blažene Viktorije Rasoamanarivo a zatim predvoditi bdjenje s mladima na biskupijskom prostoru Soamandrakizay s početkom u 18 sati.

U nedjelju 8. rujna Papa će s početkom u 10 sati predvoditi misno slavlje na prostoru Soamandrakizay, a u 12 sati predvoditi molitvu Angelusa. Nakon ručka u nuncijaturi u 15.10 sati posjetit će humanitarnu organizaciju Akamasoa – Dobri prijatelj, koju je u siječnju 1990. utemeljio slovenski misionar lazarist Pedro (Peter) Opeka, više puta nominiran za Nobelovu nagradu za mir. U 16 sati slijedi molitva za radnike u radionici Mahatzana te u 17 sati susret sa svećenicima, redovnicama i redovnicima i bogoslovima u Koledžu sv. Mihaela.

Geslo Papina posjeta Madagaskaru je „Sijač mira i nade“. Na logu zemlju predstavlja palmolika biljka Ravinala, odnosno ‘putujuće drvo’ i stablo baobaba. Pokraj lika pape Franje nalaze se slike nekoliko svetaca, kao svjedočanstvo zemlje učenika misionara i svjedoka vjere sve do mučeništva.

U ponedjeljak 9. rujna papa će se u 7.30 sati po mjesnom vremenu (5.30 sati po srednjoeuropskom) zrakoplovom uputiti u Port Louis, glavni grad Mauricijusa, gdje ga svečano dočekuju u 10.40 sati. Zatim će Sveti Otac predvoditi misno slavlje s početkom u 12.15 sati kod spomenika Marije, Kraljice Mira. Nakon mise ručat će s članovima Biskupske konferencije Indijskoga oceana (CEDOI) u biskupskom domu. Slijedi u 16.25 sati privatni posjet svetištu Pere Laval, apostola Mauricijusa spiritanca bl. Jakova Desiderija Lavala. U 16.55 sati slijedi kurtoazni posjet predsjedniku u predsjedničkoj palači te u 17.15 sati susret s premijerom. U 17.40 sati Papa će se susresti s predstavnicima političkoga i građanskoga društva i diplomatskim korom. U 18.45 sati slijedi oproštajna svečanost u zračnoj luci Port Louis, a Papa se vraća u Antananarivo. Geslo Papina pohoda Mauricijusu je „Papa Franjo – hodočasnik mira“. U pozadini loga nalazi se zastava te afričke zemlje, a u prvom je planu prikazan Papa kako pozdravlja narod.

U utorak 10. rujna papa Franjo će iz glavnoga grada Madagaskara u 9 sati po mjesnom vremenu (8 sati po srednjoeuropskom) krenuti za Rim gdje se u zračnoj luci Ciampino očekuje u 19 sati, prenosi Vatican News.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Papa će u rujnu posjetiti Mozambik, Madagaskar i Mauricijus: Donosimo raspored apostolskog pohoda se prvo pojavio na Bitno.net.

Žena koja u središtu svojeg života drži Krista nikada nije sama, nikada nije napuštena, i nema potrebu osjećati se kao da joj je život bez svrhe ili cilja. Edith Stein neudanim ženama nudi taj bitan podsjetnik u svojom djelu “Duhovnost kršćanske žene”

Foto: www.stocksnap.io

Žena koja se oslanja samo na svoje vlastite snage trpjet će ozljede “i na tijelu i na duši” upozorava Stein. A njezin samački život obično završi na ovaj način:

“U najboljem slučaju, taj samački život se može podnositi s iscrpljujućom rezignacijom, ali obično, on se zadrži na ogorčenosti i pobuni protiv “sudbine” ili bijega u svijet iluzija. To što nije osobno odabrano i stvarano s vlastitom slobodom i radošću, može se ostvariti samo ako žena vidi Božju volju u svim prilikama, a ima za cilj ništa drugo nego uskladiti svoju volju s božanskim. A, koja god podloži svoju volju Bogu na ovaj način, može biti sigurna da će primiti posebne Božje milosti.

Katolička žena je prije svega pozvana uzeti za uzor u svom životu Blaženu Djevicu Mariju, koja nam je dala refren koji moramo ponavljati: “Neka mi bude po riječi tvojoj.” Izgovoriti ove riječi s njom i biti iskren znači dopustiti našoj volji da postane Božji sužanj, što znači da se u cijelosti prepustimo Bogu koji zna broj vlasi na našoj glavi i ono što nam je potrebno prije nego što i sami znamo za to.

No, ova molitva mora poprimiti radikalan karakter. Izbor riječi Edith Stein je precizan. Ideja da budemo “robovi” bilo čemu ili nekomu je strana u našem svijetu, u kojem se samo-ispunjenje, samo-uveličavanje, i sloboda raditi što god čovjek želi najviše cijene. Rečeno nam je kako sva ograničenja ženske slobode zatvaraju i ograničavaju njezin potencijal. Pa ipak, podložiti se Božjoj volji, uzdati se u Njegovu providnost i Njegov dizajn, zapravo je izvor naše slobode.

Neudana žena nosi svoj križ, a to se baš uvijek i ne priznaje. Ona se ponekad osjeća kao usamljeni putnik, hodočasnik samac. Osjećaj nošenja tog križa može biti težak. Ima dana kada osjećamo da ga više ne možemo nositi. A kako vrijeme prolazi, drugi to uopće ne primjećuju. Svijet slavi samački život kao optimalno razdoblje života za seks bez ograničenja i vrijeme za samopovlađivanje i samoispunjenje. U župama se baš i ne moli za živote samaca, osim kada je riječ o osobama koje razmatraju poziv, koji svakako zaslužuju naše molitve, ali ona ne rješava veću i univerzalnu potrebu za zajedništvom i ljubavlju.

U tim trenucima kada se osjeća izostavljena, žena mora gledati u Krista kako bi prihvatila trenutke neizvjesnosti, trenutke u kojima sam odabir da Njemu vjerujemo može biti težak. Ponavljam rečenicu iz Evanđelja po Marku koju je Krist uputio Jairovoj kćeri, za koju se vjerovalo da je mrtva: “Djevojko, kažem ti, ustani.” (Mk 5, 41)

Svaka žena može naučiti “znanost križa”, umijeće fiata i slobode koja dolazi kada se kaže “da” Gospodinu, čak i u naizgled malim prilikama tijekom dana. On želi našu sreću više nego što je mi sami želimo. Koji kontra-kulturalni način razumijevanja naše ženstvenost: da se povjerimo Gospodinovoj zaštiti!

Kako Stein primjećuje, neudani život možda nije svjesno odabran. Ali možemo imati slobodu unatoč tome. Otac Jacques Phillippe piše u Unutarnjoj slobodi: “Moramo shvatiti da postoji još jedan način prakticiranja slobode: na početku manje uzbudljiv, siromašniji, skromniji, ali i mnogo uobičajeniji, koji je iznimno plodonosan, i ljudski i duhovno. To znači pristati na ono što niste sami birali.” Zasigurno život samca nije jedino vrijeme kada žena može naučiti što znači predati se okolnostima koje bi najradije promijenila. No, to se može promatrati kao poseban dar, vrijeme koje nam je Bog dao da prakticiramo ženske darove prijemljivosti, otvorenosti, kao i spremnost za vježbanje vjere, nade i ljubavi. To je također vrijeme za naučiti umijeće biti žena u svemu, od toga kako se odijevati kako bi se pridonijelo ljepoti svijeta, kako upravljati financijama (praktične vještine za čitav svoj život) i kako biti milostiva u prihvaćanju ili odbijanju muškarca a istovremeno ga afirmirati kao čovjeka. To je bogato vrijeme za učenje o sebi i o tome kako se odnositi prema drugim ljudima.

To razdoblje života je prilika za razlučivanje osobnog poziva i poslanja koje je Bog posebno osmislio za srce svake žene. Dok nas svijet potiče na vlastiti uspjeh, katolička žena treba tiho i uz molitvu slušati kako bi bila ispravno vođena. Dakako, Bog će raditi kroz njezine prirodne želje, njezin temperament i mogućnosti koje joj stavlja na njezin put kako bi otkrila Njegovu misija za nju i kako će voljeti. No, ona mora biti spremna poslušati. I stišavanje srca je također bitno kako bi se čuo Božji glas. Stein pita: “Što znači biti pozvan? Poziv mora biti poslan od nekoga, za nešto, i za nekoga na upečatljiv način.”

Vidjeli smo da se taj “netko” može sresti kroz naše svakodnevne odnose s ljudima ili na poslu. No, Njega se najlakše susreće na svetoj misi. Ja mogu govoriti iz iskustva kada kažem da često primanje Euharistije može održati ženu u njezinu samačkom životu: može joj pomoći u formiranju njezinih emocija, kako bi joj posao bio mjesto susreta, pomoći joj da bolje služi svojoj obitelji, navigirati pitanja srca u vezi sa susretom i odnosom s muškarcima, i razjasniti pitanje o redovničkom zvanju.

Kako Stein sama napominje:

“Najvažnije je da Sveta Euharistija postane žarište našeg života: da spasitelj u euharistiji bude središte našeg postojanja, da svaki dan primite iz Njegove ruke i posvećujete dan njemu; da o svim događanjima kroz dan raspravljate s njim. Na taj način Bogu je pružena najbolja prilika da ga čujete u vašem srcu, da vam formira dušu, i da vaše sposobnosti budu pronicljive i oprezne za nadnaravno.”

Ne može svatko sudjelovati u svakodnevnoj euharistiji. No, postoje načini kako Krista držati na umu tijekom čitavog dana, što samo može pomoći ženi da se sjeti koliko joj je On blizu u svakom trenutku.

Jedan od najboljih načina da to učinite jest da se zadržite u društvu svetaca i velikih duhovnih pisaca, od tradicije do našeg suvremenog doba, posebno onih žena koje su molile na svom putu kroz razlučivanje, nemire, anksioznost: pada mi na pamet sveta Katarina Sijenska, službenica Božja Elisabeth LeSeur, sv. Gianna Molla, Caryll Houselander, Heather King, Flannery O’Connor, i naravno, sv. Terezija Benedikta od Križa (vjersko ime Edith Stein), samo da nabrojim nekoliko imena. Čitajući njihove riječi i uvide, pa čak i osobne molitve, došla sam do zaključka da, iako svako pojedino žensko srce ima svoju neponovljivu zamršenost, dijelimo univerzalne osjećaje, iskustva i želje. Uzimajući poruke od drugih kako bismo se snalazili sa svim našim pitanjima i održali vjeru, nadu, i ljubav je od neizmjerne pomoći.

Neke od najboljih savjeta za način kako gledati na jedan samački život dao mi je dominikanski svećenik na duhovnim vježbama prije nekoliko godina. Govorio je o kušnjama osoba u njihovim dvadesetim ili tridesetim godinama, da mjere svoj život na linearan način: da mjere svoju vrijednost i uspjeh po tome jesu li ili nisu ostvarile određene standarde i postignuća za koje osjećaju kako su ih “trebali” postići: završiti fakultet, pronaći posao iz snova, ući u brak, imati određeni broj djece po određenoj dobi, i kupiti kuću. Svećenik je rekao kako bismo trebali mjeriti naše živote vertikalno, poput tijela na križu. Trebali bismo mjeriti naše živote po tome koliko smo duboko uronili u sadašnji trenutak i koliko ljubavi stavljamo u njega. On je napomenuo da nam liturgijski kalendar ovdje postaje dar: u vremenu kroz godinu trebamo iskazati ljubav u našim svakodnevnim životima, u korizmi trebamo biti svjesni pokore, na Uskrs bismo trebali biti istiniti u našoj radosti, i tako dalje. Ta naracija vremena je nepovratno oblikovala moj pogled na način na koji mjerim svoj život, svoj posao, i svoje odnose s obitelji, prijateljima i muškarcima. Vjerujem da je to ono što je Edith Stein zagrlila u mnogim pokretima svoga života, i u mnogim prekretnicama koje je imala.

Stein oslikava portret ženske duše za svoje čitatelje. To je duša koja se mora obrađivati i hraniti, bez obzira na stanje u kojoj se jedna od nas nalazi: sama, u posvećenom životu, ili u braku. To je duša koju samo žena i Bog mogu formirati – nitko drugi to ne može učiniti za nju. Ona piše:

“Duša jedne žene mora stoga biti PROSTRANA i otvorena za sve ljude, ona mora biti MIRNA – tako da njezin mali i slabi plamen ne ugase olujni vjetrovi, TOPLA – kako se ni bi oštetili krhki pupoljci, ČISTA – kako se štetočine ne bi nastanile u mračnim kutovima, SAMOSTALNA – tako da nijedna invazija izvana ne može ugroziti njezin unutarnji život; PRAZNA U SEBI (ispražnjena od sebe) – kako bi život drugoga mogao imati mjesta u njoj, i konačno, GOSPODARICA sebi i svom tijelu – tako da joj cijela osoba bude lakše na raspolaganju svakom pozivu.”

Od svih darova koje nam je Edith Stein ostavila, ovaj portret žene možda je njezin najveći dar. I pored ove slike, ona nudi praktične savjete da postanete ta žena. Naoružani time, vrlo malo toga nam stoji na putu ispunjenja našeg poziva da volimo.

Izvor: CNA | Quovadiscroatia.com

Ovaj članak Savjeti Edith Stein neudanim ženama o tome kako pronaći izvor istinske radosti i slobode se prvo pojavio na Bitno.net.

Na udaru cenzure našle su se knjige poput Andersenove Djevojčice sa šibicama, Defoeova Robinsona Crusoea i Čehovljeve Vanjke.

Kinesko ministarstvo obrazovanja odlučilo se riješiti riječi poput “Bog”, “Biblija”, “molitva” iz književnih klasika koje obrađuju djeca u petom razredu osnovne škole.

Na udaru cenzure našla su se djela poput Andersenove Djevojčice sa šibicama, Defoeova Robinsona Crusoea i Čehovljeve Vanjke.

U izvornoj priči Djevojčica sa šibicama, kada se baka siromašne djevojčice pojavi u njezinom viđenju, kaže: “Kada zvijezda padne, duša odlazi kako bi bila s Bogom.” U revidiranoj kineskoj verziji baka, pak, izgovori: “Kada zvijezda padne, osoba napušta svijet.”

U romanu Robinson Crusoe, glavni junak nasukan na pustom otoku uspijeva pronaći Biblije i molitvenike.

“Pronašao sam tri vrlo dobre Biblije… neke portugalske knjige također; i među njima dva ili tri katolička molitvenika i nekoliko drugih knjiga”, piše u originalu.

U novoj verziji izbrisane su riječi “Biblije” i “molitvenika”, pa je ostalo samo: “Pronašao sam također neke portugalske knjige.”

Još jedna od žrtava cenzure bila je Čehovljeva priča Vanjka. Iz nje su izbrisane rečenice iz pisma koje je Vanjka poslala svojoj baki, a u kojima se spominju vjerski motivi, poput: “Nadam se da će te Bog blagosloviti” ili: “Kada umreš molit ću se za tvoju dušu kao što se molim za majčinu.”

Jedna od učiteljica koja je imala hrabrosti dati izjavu o ovom pitanju, za Ucanews je rekla kako nikada nije čula da se cenzuriraju književni klasici.

“Ako sam ja ta koja moram održati predavanje, uistinu ne znam što bih trebala reći djeci”, rekla je. “Ako u budućnosti saznaju da je ono što ih danas podučavam različito od onoga što piše u izvornom djelu, kako da se suočim s njihovim pitanjima?”

Izrazila je i bojazan da bi ovakvi potezi mogli ograničiti dječju težnju za znanjem i razumijevanjem. “Uistinu ne znam s kakvim će se udžbenicima djeca susresti u budućnosti niti kako će biti obrazovana. To je užasno”, zaključila je.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Kineske vlasti iz književnih klasika za djecu izbacile vjerske motive: Cenzurirani Andersen, Čehov, Defoe… se prvo pojavio na Bitno.net.

Ono što Eliot u svojemu ogledu naziva „provincijalizmom“, Dreher u Benediktovoj opciji proglašuje „barbarstvom“. Naznačujući stanje svijesti mladih naraštaja, Dreher citira političkoga teoretičara Patricka Deneena sa Sveučilišta Notre Dame, koji je ustvrdio kako su njegovi studenti „dragi, ljubazni i pristojni mladi ljudi“, ali su isto tako i „neznalice“ čiji su „umovi uglavnom ispražnjeni“

Foto: Screenshot.

„U naše doba, kad se čini da su ljudi više nego ikada prije skloni brkati mudrost sa znanjem, a znanje s informacijom te pokušavaju životne probleme riješiti uz pomoć tehnike, javlja se nova vrst provincijalizma, koja možda zaslužuje i novo ime. Taj provincijalizam nije prostorni, nego vremenski; on je od one vrste za koju je povijest samo kronika ljudskih izuma što su poslužili svrsi, a zatim bačeni u staro željezo, od one vrste za koju je svijet isključivo vlasništvo živih, vlasništvo u kojemu mrtvi nemaju nikakva udjela. Opasnost od takve vrste provincijalizma je u tome što svi mi zajedno, svi ljudi na Zemljinoj kugli možemo postati provincijalni; a oni koji se nisu voljni prikloniti provincijalizmu, mogu jedino postati pustinjaci“, napisao je T. S. Eliot 1944. godine.

Iako svojevrsna digresija od glavnoga tijeka misli u Eliotovu ogledu Što je klasik? – ili upravo zbog toga – ovaj ulomak moglo bi se tumačiti kao supstrat publicističkoga djela Roda Drehera Benediktova opcija: Strategija za kršćane u postkršćanskome svijetu (Verbum, 2019.; prijevod Emine Kovačević) [u izvornome naslovu postkršćanski nije „svijet“, nego „nacija“ – no iako je knjiga uvelike pisana iz američke perspektive, ona zahvaća globalne trendove te je hrvatskome čitatelju posve pitka i lako razumljiva].

Pođimo od kraja – što znači postati pustinjakom u suvremeno doba? Za Drehera, u svijetu 21. stoljeća pustinjaštvo se, u kršćanskome kontekstu, treba postići u odnosu na popularnu kulturu i ono što se u knjizi, u skladu s tradicijom različitih kršćanskih kulturno-kritičkih tekstova, naziva modernošću. Ideal „Benediktove opcije“ nije pustinjački život u samoći, nego pustinjaštvo kao vrsta življenja izvan dominantnih društvenih tokova. Ključna pretpostavka od koje Dreher polazi jest da je bitka za kršćanske vrijednosti na političkome polju na gotovo cjelokupnome Zapadu već izgubljena; zakonodavstva sjevernoameričkih i zapadnoeuropskih zemalja pervertirala su kršćanski moral na kojemu se temelje, a svjetonazor i običaji glavnine stanovništva, čemu se mogu nadodati i statistički pokazatelji konfesionalne dekristijanizacije s perspektivom daljnjega pada, u navedenim se dijelovima svijeta, ali i šire, najjednostavnije mogu opisati pridjevom postkršćansko. Stoga je, drži Dreher, besmisleno pokušavati utjecati na društvene procese u postojećem političkome i društvenom okviru; potrebno je poći suprotnim smjerom i oblikovati posve novu, autentičnu kršćansku kontrakulturu koja će očuvati tradiciju i stvoriti potencijal ponovnoga prelijevanja kršćanskih vrijednosti na nekršćanska društva. Naslovni Benedikt sveti je Benedikt iz Nursije, utemeljitelj niza samostana na ruševinama Rimskoga Carstva, a kojega se – upravo zahvaljujući kreiranju mogućnosti očuvanja starih znanja i kršćanskoga pravovjerja – danas slavi kao zaštitnika Europe, koji je u doba civilizacijskoga rasapa stvorio intelektualne i duhovne oaze suprotstavljene pustoši tadašnjega Zeitgeista.

Iako najznamenitijim uzorom „Benediktove opcije“ Dreher vidi naslovnu osobnost svoje knjige, u nizu poglavlja iznosi pregled mnogobrojnih i raznovrsnih primjera življenja „Benediktove opcije“ u suvremenosti i nedavnoj prošlosti, u rasponu od najnovijega naraštaja nursijskih benediktinaca, koji svoj dan temelje na čvrstoj strukturi zadanoj Benediktovim Pravilom, preko talijanske zajednice Tipi Loschi, koja je proizišla iz privatne škole nadahnute zamislima G. K. Chestertona, pa do prošlostoljetnoga iskustva češkoga disidenta i Havelova sudruga Václava Bende, koji je osmislio koncept „paralelnoga polisa“ kao mreže mehanizama za širenje proskribirane misli, kako kroz izvaninstitucionalno školovanje, tako i kroz različite vrste duhovnih i svjetovnih supkultura. Dreher ne propisuje kako „Benediktova opcija“ točno treba izgledati – u digitalnome kontekstu današnjeg trenutka izgradnja kontrakulture može se voditi i bez napuštanja vlastita doma – nego donosi smjernice koje ukazuju na mnogobrojne varijacije njezinih potencijalnih realizacija, od onih koje će se oblikovati oko privatnoga školstva, preko onih koje će se usredotočiti na razne vidove kulture, pa do onih koje podrazumijevaju zajednički život u lokalnoj ili od svijeta izdvojenoj zajednici.

Ono što Eliot u svojemu ogledu naziva „provincijalizmom“, Dreher u Benediktovoj opciji proglašuje „barbarstvom“. Naznačujući stanje svijesti mladih naraštaja, Dreher citira političkoga teoretičara Patricka Deneena sa Sveučilišta Notre Dame, koji je ustvrdio kako su njegovi studenti „dragi, ljubazni i pristojni mladi ljudi“, ali su isto tako i „neznalice“ čiji su „umovi uglavnom ispražnjeni“. Deneen zaključuje: „Oni su vrhunac zapadne civilizacije – civilizacije koja je zaboravila gotovo sve o sebi pa je, posljedično, postala gotovo potpuno ravnodušna prema vlastitoj kulturi“, a Dreher od prvih do zadnjih stranica navodi i druge značajke suvremenih barbara, od napuštanja uvjerenja o postojanju objektivnih moralnih načela, do negativnih učinaka tehnologije koja – postajući „protejskom teologijom“ – u boga pretvara „promjenjivo Jastvo koje traži oslobođenje od svih granica i neizabranih obveza“. Dreher nadalje podsjeća na istraživanja Philipa Rieffa, koji je 1970-ih godina obrazovne tendencije odustajanja od izučavanja vlastite civilizacijske baštine proglasio „golemom kulturnom promjernom“ po čijemu završetku ćemo „mi, moderni ljudi, završiti (…) u barbarstvu“. Definirajući suvremene barbare, Rieff piše kako je riječ o ljudima „bez povijesnoga pamćenja“ te kako „radikalna suvremenost zapravo znači barbarstvo“. „Oslobodivši se svih autoriteta iz prošlosti ne udaljavamo se od barbarstva, nego mu se približavamo“, zaključuje Rieff. Za Drehera je barbarstvo, dakle, transhistorijski pojam: „Kada pomislimo na barbare, zamišljamo divlje, gramzive plemenske ratnike koji pustoše gradove, bezobzirno uništavajući civilizacijske strukture i institucije samo zato što to mogu. Barbare vodi jedino njihova težnja za moći, a nije im stalo niti znaju što pritom uništavaju. Prema navedenomu mjerilu, unatoč bogatstvu i tehnološkomu napretku, mi na današnjemu Zapadu živimo u barbarskomu svijetu, premda toga nismo svjesni, (…) Naši barbari, umjesto životinjskoga krzna i kopalja iz prošlosti, nose dizajnerska odijela i pametne mobitele“.

Najčešći prigovor upućen Benediktovoj opciji jest kako je riječ o nekovrsnome priznavanju poraza i posljedičnome povlačenju u samodovoljni izolacionizam. Dreher, međutim, ne poziva na sektašku izdvojenost iz svijeta, već ukazuje na potrebu za iznalaženjem novih načina povezivanja kršćana i novih načina djelovanja u svijetu. Primjeri „Benediktove opcije“ sežu i prije sv. Benedikta – od prvih kršćana iz katakombi u vremenima prije Konstantina – pa sve do „paralelnoga polisa“ u prošlostoljetnomu komunizmu, a koji za Drehera „ne znači stvaranje zatvorene zajednice za kršćane, nego uspostavljanje (…) zajedničkih praksa i institucija koje se mogu oduprijeti izolaciji i fragmentaciji suvremenoga društva“ kao posljedici individualne atomizacije i civilizacijske dezintegracije.

Ponajveća zamjerka koja se može uputiti Dreherovoj knjizi stoga je manje vezana uz srž njezine poruke, a više uz jedan vid argumentacije pri objašnjavanju povijesnih preduvjeta koji su doveli do onoga što Lyotard naziva krajem „velikih pripovijesti“, a Bauman pojavom „tekuće modernosti“. Riječ je o odveć jednoznačnome poimanju modernosti kao negativnoga fenomena, uslijed čega se korijeni današnje krize smještaju u pobjedu Ockhamova nominalizma nad tomističkim metafizičkim realizmom u 14. stoljeću, zbog čega je – kako piše Dreher – došlo do nestanka „ključne poveznice između transcendentnoga i materijalnog svijeta“. U srednjemu vijeku, piše Dreher, „naš odnos sa svijetom posredovan je Bogom, a naš odnos s Bogom posredovan je svijetom“. Kidanjem tih spona, uvjeren je autor Benediktove opcije, otpočeo je niz procesa koji se kroz stoljeća manifestirao kroz vjerske raskole, prosvjetiteljstvo i nesvršenu seksualnu revoluciju kao masovne odjeke individualističke emancipacije od Boga. „Sjena koju je bacilo prosvjetiteljstvo svojim neuspjelim pokušajem da zamijeni Boga razumom progutala je zapadni svijet“, piše Dreher, podsjećajući na navod Ursule K. Le Guin po kojemu „zapaliti svijeću znači baciti sjenu“. Slojevitiji bi odgovor na pitanja današnjice bio onaj koji nam sugerira misao Jacquesa Maritaina po kojoj svijet istodobno postaje sve bolji i sve lošiji, što bi značilo i da suvremeni fenomeni mogu biti iskorišteni za veće dobro i zlo nego ikada dosada. Prosvjetiteljstvo, stoga, nije isključivo negativno, kao niti isključivo pozitivno, nego ga – poput Ockhamova nominalizma i još nekih fenomena koje Dreher kritizira – valja prosuđivati u kontekstu Kristova nauka, kao kriterija razlučivanja dobroga od lošeg. U tome smislu, simbol svijeće ne predstavlja prosvjetiteljstvo, nego nešto znatno elementarnije – pojavu Dobra kao preduvjeta istinskog razlučivanja svjetla od tmine.

Ono što razlikuje uvodnu Eliotovu misao i smisao Dreherove knjige samo je jedna, nipošto nevažna pojedinost – Eliot, naime, piše u jednini, a Dreher u množini. Uzdižući ideal pustinjaštva kao izlaza iz provincijalizma ili barbarstva na kolektivnu razinu, Dreher kao da poziva: budimo pustinjaci, ali – zajedno!

Matija Štahan | Bitno.net

Tekst je prvotno objavljen u časopisu Republika.

Ovaj članak Benediktova opcija kao zaklon od novoga provincijalizma koji prijeti ovladati dušama se prvo pojavio na Bitno.net.

“Ako uklonite središnje istine naše Crkve na doktrinarnoj razini, vjerujte mi kad vam kažem, naposljetku ćete ukloniti posvećenost siromašnima.”

Foto: Screenshot

Biskup Los Angelesa i poznati YouTube evangelizator Robert Barron nedavno je objavio video u kojem se osvrnuo na istraživanje koje je pokazalo kako samo 50 posto američkih katolika poznaje crkveni nauk o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u Presvetom sakramentu, dok ih samo trećina taj nauk prihvaća.

“Prijatelji, teško je opisati koliko sam ljut nakon što sam pročitao posljednje istraživanje Pew Researcha koje je pokazalo kako se samo trećina katolika slaže s Crkvom da je euharistija stvarno Tijelo i Krv Isusa Krista. Ovo bi trebao biti poziv na buđenje za sve nas u Crkvi – svećenike, biskupe, redovnike, laike, katehiste, roditelje, svakoga”, napisao je biskup u uvodu svojeg videa.

Ova činjenica je za Crkvu u Americi posebno poražavajuća jer je riječ o središnjoj istini katoličke vjere, naglasio je Barron, te zatim citirao poznato katoličku spisateljicu Flannery O’Connor koja je na pitanje o tome je li euharistija samo simbol odgovorila: “Ako je samo simbol, onda k vragu s njom.”

“Ne znam kako to lijepo kazati, ali ako u pitanju ove središnje činjenice za naše ponašanje i vjerovanje postoji toliko dubokog nerazumijevanja, nešto je jako pošlo po krivu”, upozorio je biskup Los Angelesa koji je zatim upro prstom u one koji odvajaju katehezu, ili intelektualni dio vjere, na jednu stranu i ljubaznost prema drugim ljudima koje se želi približiti vjeri na drugu stranu.

Ono što vidimo su “gorki plodovi” takve strategije, rekao je Barron, govoreći iz svog iskustva svećenika koji je odrastao u Crkvi 60-ih i 70-ih čija je, kako kaže, temeljna poruka bila “budimo samo ljubazni jedni prema drugima, zaboravimo na knjige i ideje i slične stvari”.

To svođenje religije na moral biskup je nazvao “neprihvatljivim za katoličanstvo”, te upozorio kako je “briga za siromašne bitan dio života Crkve, ali ona ne čini čitav život Crkve”.

Štoviše, sve velike ličnosti iz života Crkve koje su se brinule za siromašne, podsjeća Barron, bile su ujedno osobe koje su imale duboku euharistijsku pobožnost. “Vinko Paulski, Majka Terezija, Dorothy Day… Što su oni imali zajedničkog? Ono što im je bilo zajedničko je duboko razumijevanje i ljubav prema euharistiji”, rekao je biskup Barron, nakon čega je izveo zaključak:

“Euharistija je povezana s Isusovim božanstvom, s Utjelovljenjem, sa sakramentima Crkve i sa svime ostalim. Ako uklonite središnje istine naše Crkve na doktrinarnoj razini, vjerujte mi kad vam kažem, naposljetku ćete ukloniti i posvećenost siromašnima.”

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Barron o nepoznavanju euharistije među katolicima: Posljedica odvajanja nauka od pastorala se prvo pojavio na Bitno.net.

“Iako nisam bio plačljiva osoba, počeo sam nekontrolirano plakati i čuo sam glas koji mi je šaptao…”, izjavio je Brant Cryder.

Brant Cryder, predsjednik sjevernoameričkog odjela modnog branda Yves Saint Laurent/Foto: Screenshot

Mnogi vjernici (i ne samo oni) svijet mode doživljavaju kao dekadentno mjesto u kojem nema previše mjesta za tradicionalno misleće ljude (barem u pitanju moralnih i životnih vrijednosti).

No stvarnost, kao i uvijek, nije crno-bijela.

Ljepota i katoličanstvo neraskidivo su povezani što se može vidjeti u bogatoj kulturnoj ostavštini potonjeg. Upravo je Crkva nerijetko predstavljala vrhunac arhitekturalnog, slikarskog ili glazbenog izričaja svoga vremena. Moda je pak svoju nišu pronalazila u dizajniranju svećeničkih i biskupskih halja, mitri i liturgijskog ruha.

U svijetu mode i danas rade brojni vjernici. Jedna od njih je Isabelle d’Ornano, osnivačica kozmetičkog brenda Sisley Paris, koja je u nekoliko intervju istaknula svoju pripadnost i privrženost katoličkoj vjeri.

Nedavno je, pak, svoju vjeru posvjedočio i dugogodišnji glavni direktor Yves Saint Laurent Nort America, Brant Cryder.

U razgovoru tijekom kartaške igre “rata” s pastorom Levijem Luskom, Cryder je otkrio kako je susret s Bogom u njemu probudio ljubav prema modi i ljudima.

Boga je, kaže, upoznao na jednom događaju koji je organizirala evangelička organizacija “Promise Keepers” koja među muškarcima promiče čednost i bračnu vjernost, prenosi Faithwire.

“Tražio sam odgovore, našao bih skupinu ljudi, ali moja žeđ ne bi bila ugašena”, rekao je Cryder, dodavši kao je godinama išao na glazbene festivale i rave partyje koji bi ga privremeno ispunili, ali bi iduće jutro osjećaj praznine i dalje bio prisutan.

Jednog ljetnog dana 1996. godine, na događaju u organizaciji Promise Keepersa u Denveru, sve se promijenilo.

“Iako nisam bio plačljiva osoba, počeo sam nekontrolirano plakati i čuo sam glas koji mi je šaptao: ‘Ja sam odgovor za kojim tragaš.”

“U tom sam trenutku Bogu predao svoj život i to ga je zauvijek promijenilo.”

Predsjednik sjevernoameričkog odjela modnog branda Yves Saint Laurent, koji je u svojoj karijeri radio i za Pradu te Armani, istaknuo je kako se u početku bojao da će se zbog vjere morati odreći stvari koje voli.

“Postojala je zabrinutost na samom početku da ću biti spašen i pridružiti se ‘dosadnom’ timu”, rekao je Cryder dodavši kako je zapravo njegov susret s Bogom tog ljetnog dana u Denveru samo dodatno produbio ljubav prema modi.

“Čak i prije nego sam upoznao Boga, smatrao sam ga iznimno snažnim, divljim, moćnim, otvorenim. Otkrio sam da je njegovo traganje za mnom, za nama, puno stvarnije, strastvenije, osjetilnije i višedimenzionalnije od ‘dosade’.”

“Jednom kad primite njegovu ljubav, vaša sposobnost da volite druge postaje puno veća. Smatram da bi ponekad bilo preteško pružati ljudima potrebnu ljubav i milosrđe bez njega koji to pokreće u meni.”

“Želim da moj odnos s Gospodinom bude takav da ga i moja djeca žele”, zaključio je Cryder koji sa suprugom Mary ima četvero djece.

Cijeli intervju pogledajte ovdje:

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak VIDEO Svjedočanstvo direktora poznatog modnog branda: Počeo sam plakati, a onda sam čuo glas se prvo pojavio na Bitno.net.

„Sablazan može biti kušnja, poput raskalašenosti koja može izazvati požudu koju ne stvara nego je potiče. To je na stanoviti način ugodno jer odvraća našu pozornost od nas samih i naših grijeha, te nam pomaže pronaći neko žrtveno janje…”

Poznati književnik J. R. R. Tolkien redovito je pisao pisma obitelji i prijateljima, a jedno od najvrjednijih i duhovno poučnih jest ono u kojem svoga sina Michaela savjetuje kako izliječiti krizu vjere kroz koju prolazi. Krizu koja je, čini se, bila izazvana nezadovoljstvom ponašanja svećenika.

Poljsko izdanje Aleteie objavilo je fragmente toga pisma, navodeći kako ono može koristiti svakome od nas u vremenu u kojem živimo.

Jer nam nije dostupno pismo Michaela, ne možemo znati njegov sadržaj, ali iz očeva odgovora možemo zaključiti kako je riječ o lamentaciji nad krizom vjere i to, po svemu sudeći, zbog sablazni koju su neki svećenici izazvali kod sina autora Gospodara prstenova, Hobita i ostalih remek-djela.

Pismo je napisano u listopadu 1963. i u njemu Tolkien piše kako je vjera „čin volje pojačan ljubavlju“. I taj čin mora biti neprestano ponavljan, pri čemu ga molitva mora podržavati.

Tolkien piše da se naša ljubav može ohladiti, a volju nam može ugroziti pogled na mane, ludosti, pa i grijehe Crkve i njezinih službenika. Ali, to nije razlog da odbacimo vjeru.

„Sablazan može biti kušnja, poput raskalašenosti koja može izazvati požudu koju ne stvara nego je potiče. To je na stanoviti način ugodno jer odvraća našu pozornost od nas samih i naših grijeha, te nam pomaže pronaći neko žrtveno janje… Dio nas pokušava pronaći razlog za nevjernost Bogu izvan nas samih. Što je ta kušnja veća, tim nas drugi ljudi više sablažnjavaju“, napisao je Tolkien, pa potom nastavio:

„Puno sam trpio u životu zbog glupih, umornih, otupjelih, čak i zlih svećenika. Poznajem sebe dovoljno dobro da bi mi bilo jasno da ne trebam zbog toga napustiti Crkvu. Crkvu mogu napustiti samo zbog gubitka vjere… Imamo dakle izbor – ili vjerovati u Krista i prihvatiti sve posljedice te vjere ili ga odbaciti – ponovno prihvaćajući sve posljedice.“

Tolkien piše sinu kako je najbolji lijek za dvojbe u koje je upao – euharistija. I to svakodnevna.

„Iako je uvijek savršen, potpun i nedodirljiv, Preveti sakrament ne djeluje jednom zauvijek i cjelovito na nas. Kao što ponavljamo Vjerovanje, tako ponovno i ponovno pristupamo i pričesti, rastući u njoj.“

Zatim Tolkien preporučuje sinu sljedeće:

„Evo ti jedne vježbe, za koju ćeš, nažalost, lako pronaći odgovarajuće uvjete. Primaj što češće pričest u okolnostima koje vrijeđaju tvoj ukus. Odaberi nekog svećenika koji mrmlja nerazumljive stvari ili nekog oholog redovnika. Crkvu koja će biti puna običnog priprostog naroda i loše odgojene djece. Prljavih muškaraca bez kravata i žena u hlačama s nepokrivenom glavom. Pristupi pričesti zajedno s njima i moli se za njih. Bit će ti jednako, a možda i bolje, kao na misi koju slavi očito svet čovjek, s pobožnom i poniznom pastvom. (Ništa ne može biti gore nego nered kakav je ostao nakon hranjenja 5000 ljudi, s čime je naš Gospodin najavio hranu koja tek ima doći)“, zaključuje autor.

Kako bi ovaj savjet postao jasniji, treba napomenuti kako je Tolkien bio veliki zaljubljenik u tradicionalnu misu i kako su muškarci bez kravate i žene u hlačama i nepokrivene glave na misnome slavlju predstavljali za njega estetski, pa i duhovno mučan prizor.

Unatoč tome, on savjetuje sinu da ode upravo na takvo misno slavlje.

Zbog čega drugoga nego zbog toga da sin nauči kako svakoj autentičnoj vjeri u središtu mora biti Krist, pa i po cijenu odustajanja od naših prohtjeva koji su često, možda ne uvijek, ali često, tek prolazan i nevažan estetski hir.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Tolkienov sin imao je krizu vjere, čini se, zbog svećenika… Otac mu je dao dobar savjet se prvo pojavio na Bitno.net.