“Izabrali smo korumpirane vođe prema njihovoj plemenskoj pripadnosti”

Foto: Shutterstock

“Problemi afričkog kontinenta su posljedice pogrešnih izbora i to izbora loših političara”, izjavio je predsjednik afričkog Caritasa nadbiskup Gilbert Justice Yaw Anokye.

Nadbiskup grada Kumasija u državi Gani ovo je izrekao na skupštini Biskupskih konferencija Afrike i Madagaskara održanoj nedavno u Ugandi.

“Izabrali smo korumpirane vođe prema njihovoj plemenskoj pripadnosti. Izabrali smo vođe koji nisu pomogli afričkim državama od njihove neovisnosti. Imali smo neke dobre vođe koji su bili svrgnuti vojnim udarima, koje su podržavale države koje su u tome imale svoje interese”, rekao je predsjednik Caritasa, naglašavajući kako neke države u Aziji, poput Singapura ili Malezije, pokazuju kako postkolonijalne države mogu uspjeti ako imaju dobro političko vodstvo.

“Afrika se također može probuditi. Dugo smo spavali i vrijeme je da se probudimo. To možemo napraviti birajući dobre vođe za naše demokracije. Vođe s dobrim programima i to ne samo za njihova plemena ili džepove njihovih obitelji. Ta su vremena u Africi prošla i nikada se više ne trebaju vratiti”, poručio je nadbiskup.

Progovorio je i o aktivnostima afričkog Caritasa te velikim iseljavanjima iz Afrike izazvanim političkim događanjima i prirodnim katastrofama.

“Ratovi u Južnom Sudanu i Eritreji. Vjersko nasilje i terorizam u Somaliji i Nigeriji i Mauritaniji, nestabilnosti u Obali Bjelokosti i Burkini Faso. Tome dodajmo prirodne katastrofe. Ali, postoje i katastrofe koje je izazvao čovjek pretjeranim iskapanjima… Caritas dolazi kada je situacija već alarmantna, ali ako možemo nešto spriječiti od svega toga, to je najbolja opcija. Zdravstvena skrb ima tri dimenzije: prevenciju, liječenje i rehabilitaciju. Isto vrijedi i za Caritas. Recimo, puno radimo na rehabilitaciji i pomoći izbjeglicama da započnu novi život”, zaključio je nadbiskup.

Bitno.net

Ovaj članak Afrički nadbiskup: Problemi Afrike posljedica su naših loših izbora političara se prvo pojavio na Bitno.net.

Rudolf Höss, najdugovječniji zapovjednik koncentracijskog logora Auschwitz, odgovoran je za smrt stotina tisuća ljudi. Na kraju života, potaknut nevjerojatnim činom čuvara u poljskom zatvoru, u kojem je čekao izvršenje smrtne presude, pokajao se za svoje grijehe i vratio vjeri svoje mladosti.

Rudolf Höss tijekom suđenja

Božje milosrđe nije milosrđe ovog svijeta, nekakva sapunica koja se raspline u kontaktu s čovjekom, dotičući ga, ali ne i mijenjajući.

Božje milosrđe je snažno, nerijetko skandalozno i sposobno promijeniti i najtvrdokornija srca.

Pa i ono koje je direktno i indirektno krivo za smrt stotina tisuća ljudi.

Oni koji su preživjeli Auschwitz nazivali su Rudolfa Hössa “životinjom”. Höss je najdugovječniji upravitelj zloglasnog koncentracijskog logora te je implementirao i razvio mnoge metode egzekucije zarobljenika. Smatra se kako je odgovoran za smrt stotina tisuća Židova i ostalih logoraša.

U tekstu za portal Aleteia, John Burger piše kako je tijekom Godine milosrđa sa suprugom u župnoj crkvi slušao nagovor poljske redovnice, sestre Gaudije, koja je progovorila o obraćenju upravitelja Auschwitza.

Zloglasni koncentracijski logor nacisti su izgradili u jugozapadnom dijelu Poljske nakon što su 1939., zajedno sa sovjetima, izvršili invaziju te podijelili njezin teritorij.

Procjene govore kako je u Auschwitzu stradalo oko milijun i sto tisuća osoba, od kojih su većina Židovi. Smatra se kako je jedan od šest ubijenih Židova u holokaustu stradao u ovom logoru. U logoru su ubijeni i mnogi katolički svećenici i redovnice, među njima i Edith Stein te Maksimilijan Kolbe.

U svom nagovoru, sestra Gaudia istaknula je kako su nacisti jednog dana u logor “odveli cijelu isusovačku zajednicu”. Jedino nisu ulovili poglavara samostana koji se tada nalazio na putu.

“Nakon što se vratio, bio je u tolikoj boli da je rekao: ‘Moram biti sa svojom braćom.'”

Poglavar se nekako ušuljao u logor tražeći svoju braću isusovce, no ulovili su ga stražari i odveli Hössu.

“Bili su potpuno uvjereni da će ga ubiti bez pitanja”, rekla je redovnica, no, na njihovo iznenađenje, Höss ga je pustio.

Nakon rata zapovjednika logora zatočili su Britanci te je u Poljskoj osuđen na smrtnu kaznu vješanjem. Kazna je izvršena 16. travnja 1947. u Auschwitzu. Posljednje dane svog života proveo je u zatvoru u Wadowicama (rodnom mjestu Karola Wojtyle, budućeg pape i sveca Ivana Pavla II.).

S lijeva na desno: Richard Baer (Zapovjednik logora Auschwitz), dr. Josef Mengele i Rudolf Höss/Foto: Wikimedia Commons

Höss, kojeg su nakon uhićenja britanski vojnici nekoliko puta pretukli, bojao se osvete poljskih čuvara.

Kako svjedoči sestra Guadia, nacistički upravitelj bio je “potpuno uvjeren” kako će ga Poljaci “mučiti tijekom boravka u zatvoru” i to na najgore moguće načine.

“Koliko li je bilo veliko njegovo iznenađenje kad su čuvari – muškarci čije su žene, kćeri i sinovi bili ubijeni u Auschwitzu – dobro postupali prema njemu. On to nije mogao shvatiti.”

I to je, prema riječima redovnice, bio trenutak njegova obraćenja.

“Prema njemu su se ponašali milosrdno. Milosrđe je ljubav za koju znamo da ju ne zaslužujemo. On nije zaslužio njihov oprost, njihovu dobrotu, njihovu pristojnost. A opet je sve to dobio.”

Zanimljivo je kako je Höss odgojen u katoličkoj obitelji, ali je vjeru napustio u mladosti. Već se 1922. učlanio u Nacističku partiju.

Suočen sa smrću, ali i milosrđem svojih čuvara, zatražio je svećenika.

“Htio je ispovjediti svoje grijehe prije nego što umre”, rekla je sestra Gaudia.

No, bilo je to vrijeme nedugo nakon rata i mnoge su rane bile svježe te “nije bilo lako pronaći svećenika koji bi htio slušati ispovijed Rudolfa Hössa”.

Nakon što nisu uspjeli pronaći nijednog koji bi to bio voljan, Höss se sjetio isusovačkog poglavara kojeg je nekoliko godina prije pustio na slobodu: oca Władysława Lohna. Preklinjao je čuvare da ga potraže.

I pronašli su ga, u svetištu Božjeg milosrđa u Krakovu, gdje je služio kao kapelan pri Sestrama Gospe od Milosrđa. Otac Lohn pristao je čuti njegovu ispovijed.

Ispovijed je “trajala i trajala”, te je poznati nacist primio odrješenje. Idućeg je dana isusovac ponovno došao u ćeliju kako bi ga prije smrti pričestio.

“Čuvar koji je bio prisutan rekao je kako je trenutak u kojem je vidio ‘životinju’ kako kleči, sa suzama u očima, izgledajući poput malenog dječaka i primajući euharistiju, primajući Isusa u svoje srce, bio jedan od najljepših u njegovu životu”, poručila je redovnica, dodavši: “Nezamislivo milosrđe.”

U pismu državnom tužitelju, poslanom četiri dana prije egzekucije, Höss je priznao težinu svojih zlodjela.

“Moja me savjest obvezuje da napišem sljedeću izjavu. U samoći svoje zatvorske ćelije došao sam do gorke spoznaje kako sam smrtno griješio protiv čovječanstva. Kao zapovjednik Auschwitza, bio sam odgovoran za izvršenje dijela okrutnog plana ‘Trećeg Reicha’ za uništenje ljudi. Čineći to, nanio sam ogromne rane čovječanstvu. Izazvao sam neizrecivu patnju posebno poljskom narodu. Za to ću platiti svojim životom. Neka mi Gospodin Bog jednog dana oprosti što sam učinio. Molim poljski narod za oprost. U poljskom sam zatvoru prvi put osjetio što je ljudska ljubaznost. Unatoč svemu što se dogodilo, iskusio sam humani tretman koji nikako nisam mogao očekivati i koji me duboko posramio. Neka činjenice o odvratnim zločinima koje izlaze na svjetlo dana učine ponavljanje ovakvog zločina nemogućim za sva vremena.”

Rudolf Höss pred egzekuciju/Foto: Wikimedia Commons

Slično je ustvrdio i u oproštajnom pismu supruzi Hedwig Hensel s kojom je imao petero djece.

“S obzirom na moje sadašnje znanje mogu jasno vidjeti, s ljutnjom i gorčinom, kako je cijela ideologija o svijetu u koji sam toliko snažno i nepokolebljivo vjerovao bila temeljena na potpuno krivim osnovama te se jednoga dana definitivno morala urušiti. Stoga su moja djelovanja u službi te ideologije bila potpuno kriva, premda sam vjerno smatrao da je ideja ispravna. Logično je da su se sada u meni pojavile sumnje je li se i moj odlazak od Boga temeljio na potpuno krivim osnovama. Bila je to teška borba, ali sam ponovno pronašao svoju vjeru u Boga.”

U oproštajnom pismu djeci, Höss je najstarijem sinu poručio:

“Čuvaj svoje dobro srce. Postani osoba koja sebi dopušta da ju primarno vode toplina i ljudskost. Nauči razmišljati i prosuđivati svojom glavom, odgovorno. Ne prihvaćaj sve nekritički i kao potpunu istinu… Najveća pogreška mog života bila je što sam vjerovao svemu što je dolazilo s vrha i nisam si dopuštao imati najmanju sumnju u istinu koja mi je bila predstavljena… U svim svojim pothvatima ne dopusti samo umu da govori, već prvenstveno slušaj glas svog srca.”

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Čak ni ‘životinja’ poput zapovjednika Auschwitza, Rudolf Hössa, nije izuzeta od Božjeg milosrđa se prvo pojavio na Bitno.net.

“Sv. Toma Akvinski je rekao kako zbog mogućnosti zloupotrebe određenog dara ne treba odbaciti njegovo korištenje. Činjenica da sloboda u ekonomskom prostoru može biti zloupotrebljena, da ljudi mogu napraviti idole od materijalnih stvari, da mogu dopustiti ekonomiji narušiti obiteljski život ili obezvrijediti život radnika, ne znači da se tržišna ekonomija ne smije koristiti za dobre svrhe”

Foto: Acton.org

Vlč. Robert Sirico vjerojatno je najveći zagovaratelj slobodnog tržišta među klerom. Ovaj 68-godišnji Amerikanac godine 1990. osnovao je danas vrlo ugledni Acton institute čiji je cilj promicanje slobodnog tržišta unutar judeo-kršćanskog moralnog okvira, ili kako moto instituta kaže “spajanje dobrih namjera s razumnom ekonomijom”.

S vlč. Siricom razgovarali smo o tome kako ekonomija slobodnog tržišta može odgovoriti na goruće izazove suvremenog društva, te koje odgovore nudi na neka pitanja od značaja za Socijalni nauk.

Kako ste kao svećenik došli na ideju da ga pokrenete ACTON institut?

U vrijeme kad sam bio bogoslov, tijekom ranih 1980-ih, teologija oslobođenja bila je u središtu pozornosti. Znao sam da su njezine ideje apsurdne jer ja sam bio politički uključen na strani ljevice tijekom 1970-ih, i doživio sam obraćenje, prvo ekonomsko, a zatim duhovno. Na bogosloviji sam smatrao da je suludo što se stalno ponavljaju određene pogreške i želio sam odgovoriti na njih.

Tijekom studija upoznaoznao sam suosnivača Acton instituta, Krisa Maurena, koji je studirao ekonomiju i međunarodne odnose. Nakon što je on diplomirao, a ja bio zaređen za svećenika, odlučio sam da je vrijeme da neke od ideja koje sam imao stavim u institucionalni oblik i tako je nastao Acton

Kao što ste i sami rekli u prošlosti ste bili promicatelj lijeve političke ideje. Što je utjecalo vaše ‘obraćenje’ na promicatelja slobodnog tržišta? 

Prije svega, uvijek sam bio iskrena osoba, čak i kada bih shvatio da sam u krivu. Još kao mlad čovjek upoznao sam se s jednim poznanikom s kojim sam počeo imati rasprave vezane uz ekonomska pitanja, i on mi je dao neke knjige koje sam počeo čitati. Nakon šest mjeseci čitanja sam počeo shvaćati kako je ono što sam želio istovjetno onome o čemu sam čitao, samo što je put do toga bio potpuno različit. Nije bila riječ o prepuštanju ekonomije državi, nego o zaštiti ljudske slobode, privatnog vlasništva. To mi je omogućilo da shvatim kako društvo zapravo funkcionira. Ono što je važno vezano za to iz moje sadašnje perspektive kao katolika i svećenika, jest što sam dobio širu sliku ljudske svrhe, ljudskog porijekla. To je utjecalo i na moje vraćanje vjeri koju sam bio zapustio 13 godina prije toga.

Papa Ivan Pavao II. u enciklici Centesimus Annus kada govori o komunizmu kaže da se nije urušio primarno zbog krivog pogleda na ekonomiju, nego upravo zbog krivog pogleda na ljudsku narav. Kakav pogled na čovjeka promovira ekonomija slobodnog tržišta?

Ako pogledate tko je ljudska osoba vidjet ćete da je prva očita stvar to da je tjelesna, ali ne samo tjelesna, nego i transcendentna. Imamo želje koje idu iznad tjelesnog, poput osjećaja časti, osjećaja za lijepo, osjećaja ljubavi. Sve su to nedodirljive, netjelesne stvarnosti, koje nisu ništa manje stvarne samo zato što nisu tjelesne. Nadalje, ljudska bića su istovremeno i individue i članovi društva. Individue smo u genetskom smislu. Od prvog trenutka našeg začeća imamo vlastiti genetski kod, dakle u tom smo smislu autonomni, ali ostvarujemo odnos s našom majkom u trbuhu.

Ostatak našeg života prolazi u tome da smo i individue i članovi društva. Dakle, te stvarnosti oblikuju temelj onoga što nastaje dok ljudska bića djeluju, dok razmišljaju, dok pokušavaju preživjeti. Ekonomija nastaje kao posljedica činjenice da smo preplašeni, da živimo usred opasnosti, te da moramo donositi odluke kako raspodijeliti naše resurse na najučinkovitiji, ali i najmoralniji način. Mislim da je to temelj ne samo slobodne ekonomije nego i slobodnog društva, onoga što zovemo društvom slobode i vrlina. Slobodno tržište je jednostavno izraz načina na koji ljudska bića djeluju kako bi oni i njihove obitelji imali koristi od toga.

Nema sumnje da slobodno tržište ima velik zasluge što se tiče materijalnog napretka u društvu, ali činjenica je da postoje i neki negativni pokazatelji kao što su manjak pažnje usmjeren prema obitelji, otuđenja među ljudima, opadanja vjere u društvu, kako bi ste to komentirali?

Sve što ste rekli o negativnim stranama slobodne ekonomije može se reći i o negativnim stranama slobode. Može se reći i o negativnim stranama ljudske spolnosti. A ipak, ljudska spolnost je sakramentalizirana u braku. Sveti Toma Akvinski je rekao kako zbog mogućnosti zloupotrebe određenog dara ne treba odbaciti njegovo korištenje. Činjenica da sloboda u ekonomskom prostoru može biti zloupotrebljena, da ljudi mogu napraviti idole od materijalnih stvari, da mogu dopustiti stvarima, ili ekonomiji da naruši obiteljski život, ili obezvrijedi život radnika, ne znači da se tržišna ekonomija ne smije koristiti za dobre svrhe. Zato je jako važno reći, i to naglašavamo u Acton institutu, da iako je ekonomska sloboda nužna, nije dovoljna.

Ekonomska znanost nam govori neke istine o ljudima, o ljudskom životu, ali ne govori nam cijelu istinu. Ne govori nam da postoji veća istina o onome tko ljudska bića jesu, te da je ta veća istina, telos, ono što bi trebalo voditi naše djelovanje na tržištu. Dakle, te je stvari nužno držati zajedno. Važno je reći da Acton nije jednostavno slobodnotržišni think tank, mnogo je takvih i mi ne bismo bili toliko uspješni kada bismo bili samo to. Ono što mi dodajemo ovoj priči jest pitanje: Koja je čovjekova svrha? Zašto postojimo? Tržište je samo jedna dimenzija tog šireg pitanja.

Više puta ste isticali kako ljudi kada kritiziraju slobodnotržišni kapitalizam, zapravo kritiziraju ortački kapitalizam, što je često slučaj i u Hrvatskoj. Što biste predložili kao prvi korak od ortačkog kapitalizma prema slobodnotržišnom kapitalizmu?

Prvo što treba učiniti jest identificirati i razlikovati ove stvari. Ljudima pomaže naučiti razliku između poduzetnika i ortačkog kapitaliste. To je najbolje učiniti preko primjera. Znate li odakle potječe riječ lobiranje? Potječe od lobija jednog hotela u Washington D.C.-u. U lobiju tog hotela, prije nego što su ga preuredili, postojalo je prekrasno kružno sjedište iz 19. stoljeća. Političari iz Bijele kuće ili Kongresa dolazili bi u taj hotel kako bi jeli u restoranu. Predstavnici pojedinih kompanija bi se vrtjeli oko tog okruglog sjedišta i čekali političare da izađu iz restorana kako bi im mogli prići i reći “Znate, viski koji mi proizvodimo je bolji od konkurencije, zato što je stariji. Trebali biste zabraniti proizvodnju tog lošijeg konkurentskog viskija zato što Amerikanci zaslužuju samo dobar viski. Trebali biste dati licencu samo nama.”

Prema meni, u cijelom mom životu, nitko nije vršio lobiranje za takvo nešto jer ja nemam moć. Tajna okončanja ortačkog kapitalizma jest u ograničenju moći zakonodavaca, u ograničenju moći političara da mogu favorizirati jednog sudionika na tržištu nad drugim. To se mora dogoditi regionalno, nacionalno i globalno. Naravno, danas imamo međunarodne lobije koji su u stanju kupiti čitave vlade kako bi zaštitili svoje poslovne interese i dobili ekskluzivno pravo na, primjerice, rudarenje i slično. Najvažnija stvar koju treba učiniti jest ograničiti moć političke klase. Politička klasa je ono što ortačkim kapitalistima da je moć, a ne tržište. Tržište je natjecateljsko, političari su protiv natjecanja.

Kad smo spomenuli lobiranje, danas postoji sve veća opasnost da neki veliki igrači na tržištu poput Facebooka, Googlea, Netflixa… postanu toliko veliki da mogu nametati određene vrijednosti čitavom društvu, primjerice LGBT agendu, liberalizaciju pobačaja, surogatstvo, itd. Pri tome često djeluju sinkronizirano. Kako odgovoriti na taj izazov nametanja ideologije od strane utjecajnih igrača u okvirima slobodnog tržišta?

Dopustite mi dvije primjedbe. Prva je da ovo nije prvi puta da se suočavamo s velikim korporacijama koje izgledaju kao da imaju monopol. Sjetite se IBM-a 1950-ih, 1960-ih, 1970-ih. Bilo je nezamislivo da bi se netko mogao natjecati s IBM-om. Danas je Microsoft uništio IBM. Mislim da već sada vidimo dolazak konkurencije Netflixu, Googleu, Facebooku, te smatram da će im ona u roku 5-10 godina značajno smanjiti utjecaj.

Druga stvar koju bih htio istaknuti jest da ako pažljivo promatrate vidjet ćete da su ove nabrojene kompanije svjesne da utjecaj mogu zadržati samo tražeći državu da im pomogne. Već smo vidjeli da Zuckerberg zove vladu da intervenira u njegov posao. Što to znači? To znači da želi zaštitu, koju bi vlada trebala ponuditi njegovom poslovanju. On se ne želi natjecati u okviru tržišne ekonomije. To se događalo mnogo puta u povijesti i dogodit će se opet. Doći će kreativni ljudi koji će se natjecati s današnjim liderima i imat ćemo alternative.

No postoji jedna stvar oko koje sam ovdje skeptičan. Nedavno je vlasnik Tesle Elon Musk izjavio da svaki onaj tko želi promijeniti nešto u svijetu mora raditi 80 – 100 sati tjedno. Uz tu količinu rada nemoguće je voditi kvalitetnu brigu o obitelji, prijateljima, odnosu s Bogom. No, ako na tržištu postoje ljudi koji su spremni toliko luđački raditi, kako da se katolik s njima natječe bez zanemarivanja drugih dužnosti.

Mislim da je apsurdno misliti da raditi dulje nužno znači raditi bolje. Zapravo, brojne studije o učinkovitosti su pokazale da nakon određenog broja radnih sati čovjek postaje umoran i ne može raditi na razini na kojoj radi kada je odmoran. Istovremeno, dok Musk to govori, postoji čitave industrije koje pozivaju ljude da posvijeste potrebu za, opuštanjem, odmorom, meditacijom. To je ono što u teologiji zovemo molitvom ili danom za Boga.

Moramo imati te druge stvari koje utječu na naš život ako želimo biti učinkoviti. Helenistički narodi koji su okruživali Židove smatrali su ih lijenčinama. Rimljani su držali da su Židovi lijeni zato što su svaki sedmi dan zaustavljali svoj posao. Naravno, to nije bilo zato što su bili lijeni ili zato što su mrzili rad, nego zato što su shvaćali da rad treba shvaćati kao sredstvo. Da moraju razmišljati nad onime što su radom ostvarili kako bi bili učinkovitiji. Dakle, mislim da Muskovi ovog svijeta završavaju sa živčanim slomovima, ili ovisnošću o drogama, ili samoubojstvom, ili rastavom. Sve je to vrlo stresno i ne dovodi do učinkovitosti koju misle da ostvaruju.

Što se tiče potrebe za odmorom, kakav je vaš stav o zakonskoj regulaciji rada nedjeljom? Katekizam kaže da se “kršćani moraju truditi da nedjelje i blagdani Crkve budu zakonski priznati kao neradni dani”, ali s druge strane mnogi tvrde da bi to ugrozilo slobodu tržišta. Bismo li se, po vama, trebali boriti za neradnu nedjelju?

Mislim da je pouzdanije i učinkovitije od toga nastojati da kultura prepozna potrebu odmora. Želim blagdane, ali kako bismo ih imali, ne možemo očekivati da će pogani, koji su sve brojniji među zakonodavcima, biti jamac naše duhovnosti. Mislim da ljudi trebaju imati slobodne dane. Francuska revolucija je naučila tu lekciju. Oni su ukinuli nedjeljni odmor i prebacili se na desetodnevni tjedan. To je imalo jako loš učinak.

Ipak, smatram da zakonodavstvo nije prvo na što se trebamo usredotočiti. Moramo promijeniti kulturu, ako želimo da stvari budu učinkovite. Možete reći nekome: “Ne smiješ raditi nedjeljom”, ali ako njegova djeca nemaju što za jesti, onda će ta osoba morati raditi i nedjeljom. To čak i Crkva u Katekizmu dopušta. Ne kaže da je rad zabranjen nego da je zabranjen rad koji nije nužan.

Možda ovo još uvijek ne primjećujete u Hrvatskoj, ali, kada govorimo o blagdanima, porazno je da u SAD-u ljudi ne znaju što je Došašće. Vodi se kulturološka bitka i mislim da se mi u nju trebamo uključiti, ali nećemo je pobijediti time što ćemo postati lobisti. Razgovarali smo o ortačkom kapitalizmu, to bi bilo ortačko kršćanstvo. Tjerat ćemo druge ljude da obave posao za nas. Ne, ne slažem se s time. Naš je posao da promijenimo kulturu.

Često se postavlja pitanje kako slobodno tržište može dati odgovor na globalne probleme, poput pitanja zaštite okoliša. Možemo li jednostavno pustiti da tržište kazni one koji ne brinu za okoliš, ili možemo zatražiti od vlade da uvede određene regulacije kako bi se okoliš zaštitio?

Problem zaštite okoliša je problem definicija i granica privatnog vlasništva. Problemi nastaju kada se ljude ne kažnjava za narušavanje vlasništva drugih ljudi. Zagađenje je dobar primjer toga. Kada jasno definirate prava vlasništva, potičete ljude da čuvaju svoje vlasništvo. Primjer bi bila rasprava u dvije Afričke zemlje, mislim da je riječ o Zambiji i Nigeriji, po pitanju bjelokosti i populacije slonova. Država koja je omogućila plemenima vlasništvo nad slonovima na kraju ima više slonova. S druge strane, država koja je nacionalizirala slonove kako bi ih očuvala ima manje slonova. Zašto? Zato što kad nešto nacionalizirate onda nitko nije u vlasništvu i nitko nema interesa štititi posjed.

Plemena koja žive u područjima kretanja slonova, koja nisu mogla imati koristi od njih, molila bi krivolovce da ih ubiju jer su slonovi prolazili njihovim selima i činili im štetu. Tada bi krivolovci ubijali slonove i uzimali samo bjelokost. S druge strane, plemena koja su posjedovala slonove osiguravala bi zaštitu od krivolovaca. Kada bi na kraju vršili odstrjel slonova nisu uzimali samo bjelokost, nego bi iskoristili čitavog slona, zato što im je to predstavljalo vrijednost. Mislim da je to metafora, ili primjer onoga što se općenito događa s vlasništvom. Kada su ljudi u posjedu svojeg vlasništva, bolje ga čuvaju od ljudi koji nisu u vlasništvu. To vidite u mnogim životnim područjima. Primjerice, biste li radije išli u javni wc ili u wc kod svog prijatelja?

Dotaknimo se malo i pape Franje i nekih njegovih stavova. U Evangelii Gaudium (Radost evanđelja) Papa upozorava na veliku neravnotežu između manjine koja živi u velikom bogatstvu i većine koja živi u teškim ekonomskim uvjetima. “Dok malobrojni sve više i više zarađuju, većini je sve dalje blagostanje koje uživa ta manjina koja je bila sretne ruke. Ta neravnoteža ima svoje ishodište u ideologijama koje brane apsolutnu autonomiju tržištâ i financijskih spekulacija”, piše Sveti Otac. Po vašem mišljenju, postoje li neki mehanizmi kojima se može umanjiti spomenuta neravnoteža, te bismo li je uopće trebali nastojati smanjiti?

Dopustite da se prvo složim s Papom prije nego što izrazim neslaganje. Ono s čime se slažem jest da sam protiv apsolutne autonomije tržišta. No, razlika između onih koji imaju više bogatstva od onih koji imaju manje nije središnje moralno pitanje. Gornja granica koliko osoba može zarađivati nije središnje moralno pitanje. Središnje moralno pitanje vezano je za one koji su na dnu i način na koji oni žive. Ono što želimo učiniti jest podići one koji žive u najtežim uvjetima. Želimo podići njihov životni standard. Ako želimo znati kako to učiniti, sve što trebamo jest pogledati u povijest.

U posljednjih 150-200 godina imali smo iznimnu eksploziju porasta bogatstva po cijelome svijetu. Istina je da neki ljudi postaju bogatiji brže nego drugi, ali nije istina da ti drugi postaju siromašniji. Nije istina da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Bogati postaju sve bogatiji, ali i siromašni postaju sve bogatiji, samo ne postaju bogatiji jednakom brzinom. Pitanje koje se nameće je sljedeće: Ako imate ekonomski sustav koji omogućuje da ukupno bogatstvo društva raste, ali unutar njega neki ljudi brže postaju bogati, a drugima bogatstvo raste nakon toga, jeste li spremni uništiti takav sustav i što biste stavili umjesto njega? Jer ako uništite taj sustav 6-7 milijardi ljudi koji danas žive u svijetu neće imati za životne potrebe. Potrebno je jako malo kako bi se razmontirao složen mehanizam, i jako puno kako bi se sastavio.

Još jedna stvar s kojom se slažem s Papom je njegova izjava da ga nije briga za ekonomiju. Opisao je sebe kao osobu koja je alergična na ekonomiju. Mislim da ne razumije ekonomiju, nije ga briga za nju, i mislim da je jako opasno kada jednostavno izražavate želje i osjećaje, bez shvaćanja mehanizma koji stvara bogatstvo. Većinu povijesti je cijeli svijet živio na sličnoj razini dohotka, sve do prije 200 godina, a ono što je promijenilo stvari je industrijalizacija, a sada još i više suvremena tehnologija. Pogodili smo jackpot. Većinu vremena na ovom planetu ljudi su se mučili kako preživjeti, danas se moramo mučiti s pitanjem kako živjeti s obiljem. To je pravo pitanje. Bilo bi mi drago kada bi Sveti Otac jasnije govorio o tom pitanju.

Jedno od osnovnih načela koje kapitalizam naglašava jest da u njemu stvari ne funkcioniraju zbog pohlepe za novcem, nego zbog zadovoljavanja društvenih potreba. Ipak, danas vidimo kako, primjerice, mnoga djeca u 2. razredu osnovne škole imaju iPhone uređaje iako ne koriste niti 5% njihovih mogućnosti, pa je očito riječ o kupovini učinjenoj pod društvenim utjecajem. Sličnih primjera bi bilo mnogo. Možemo li reći da je danas dobar dio proizvodnje ipak u prvom redu uvjetovan pohlepom za gomilanjem stvari, a ne samo potrebom?

Mislim da nije ili jedno ili drugo, mislim da je oboje. Ja sam župnik, a u Americi mnoge župe imaju svoje privatne katoličke škole. U školi koju ja vodim djeci nije dozvoljeno imati iPhoneove u učionici, iako smiju posjedovati pametne telefone ako im roditelji to dopuštaju. Mislim da je dobro da ih imaju zbog, primjerice, sigurnosnih razloga. Sada znamo gdje su, mogu nam se javiti, mi se možemo javiti njima, tako da ne mislim da je utjecaj samo negativan. Ono što moramo učiniti jest naučiti djecu da je telefon sredstvo koje služi svojoj svrsi, ali kojemu se ne smije dopustiti da ovlada nama. To u našoj školi i radimo.

Ipak, htio bih reći kako ne trebamo iPhoneove kako bismo se natjecali po pitanju statusa s drugima. Djeca su to radila i kada sam ja bio dijete, davno prije pametnih telefona. Ponekad je bilo riječ o tenisicama, ili čarapama koje bismo nosili. Trendovi su uvijek bili prisutni. U ljudskoj je naravi htjeti se natjecati u nekim površnostima s drugima, i zato trebamo moralnu disciplinu.

Zaključimo s jednim pitanjem koje uključuje i jednu filozofsku dimenziju. Opća deklaracija Ujedinjenih naroda iz 1948., čiji je potpisnik i Sveta Stolica, navodi određena pozitivna prava poput prava na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, kulturu, hranu pa čak i stanovanje. Mogu li ta prava biti zadovoljena bez da se naruši princip slobodnog tržišta, ili ih jednostavno treba proglasiti ‘popisom lijepih želja’?

Mislim da se sva ta prava odnose na pravo na težnju za tim stvarima, ili kao što bismo mi rekli u Američkoj deklaraciji neovisnosti pravo na “potragu za srećom”. Ipak, nitko nikome ne može jamčiti sreću.

Mislim da moramo biti jako oprezni kada proglašavamo prava i kada kažemo da nam netko nešto duguje. Ne smijemo tražiti stvari koje bi zahtijevale da netko drugi bude naš rob. Dakle, reći da osoba ima pravo na određeni predmet je opasno jer to podrazumijeva da netko ima obavezu omogućiti nam to. Ako želimo omogućiti da ljudi imaju kulturu, zdravstvenu zaštitu, dom, hranu… onda moramo postaviti pitanje kako te stvari nastaju: Kako se kuće izgrađuju? Kako se hrana proizvodi? Kako nastaje kultura? Kako nastaje zdravstveni sustav? Odgovor na to je: tako što ljudi slobodno koriste svoj razum kako bi proizveli stvari koje omogućuju život njima i drugima oko njih. Mislim da tržišna ekonomija to čini na iznimno učinkovit način, kada joj se dopusti da to čini.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak RAZGOVOR Vlč. Robert Sirico (Acton Institute): Slobodno tržište je nužno, ali nije dovoljno za istinu o čovjeku se prvo pojavio na Bitno.net.

Prošle je godine u Niepokalanówu, svetištu i samostanu koje je utemeljio sv. Maksimilijan Kolbe, otvorena Kapela neprestane adoracije Presvetog Sakramenta. Otvaranju te kapele prethodilo je nedavno otkriveno proročanstvo sv. Maksimilijana i vizija njegova subrata koju je imao čak 80 godina kasnije. Naš portal je bio u Poljskoj i napravio ekskluzivnu reportažu o tome koju smo premijerno objavili prošle godine, a danas na spomendan sv. Maksimilijana Kolbea je ponavljamo.

Sv. Maksimilijan, oltar buduće kapelice i fra Andrzej s relikvijama svoga zaštitnika

Vruć ljetni dan u Niepokalanówu – Gradu Bezgrešne – tom svetištu koje je 1927. osnovao sv. Maksimilijan Kolbe u poljskom seocetu Paprotni, smještenom nekih četrdesetak kilometara od Varšave u pravcu Poznańa.

Ljetna žega nije smanjila protok hodočasnika koji dolaze iz svih krajeva svijeta kako bi obišli mjesto gdje je sv. Maksimilijan te 1927. zamislio, a zatim i sproveo u djelo, gradnju prve duhovne tvrđave Vojske Gospe Bezgrešne.

Vojska je neka vrsta družbe koju je utemeljio nekoliko godine ranije u Rimu i koja je bila posvećena borbi protiv krivovjerja i obraćenju grješnika, posebice masona. I upravo tu gdje smo proveli taj dan, u Niepokalanówu, poljski je konventualac htio izgraditi prvo „uporište“, s tiskarom, izdavačkom kućom, samostanom i svim ostalim institucijama koje su u funkciji duhovnog rata kojega je važnost sv. Maksimilijan osjetio još tijekom studija u Rimu.

„Znate, prije godinu dana posjetio nas je kardinal Robert Sarah“, priča nam fra Andrzej Sąsiadek, župnik župe Bezgrešnog začeća Marijina koja je dio svetišta u Niepokalanówu, dok prolazimo pored hodočasnika koji traže odmor u sjeni drveća koje okružuje baziliku Bezgrešne.

„Rekao nam je: Braćo, zapamtite, vi se nalazite na svetom zemljištu“, nastavlja fra Andrzej, potom staje i okreće se prema nama, kao da želi naglasiti ono što nam ima za reći.

„I tako je lako to zaboraviti kada hodaš predugo tim svetim zemljištem. Neki dan, zaustavlja se autobus ispred bazilike pun japanskih hodočasnika, oni izlaze van, plaču od sreće i ljube zemlju ispred bazilike. Došli su na mjesto gdje je njihov voljeni sv. Maksimilijan nekada živio. Jako me to dirnuo i podsjetilo na kardinalove riječi“, priča nam mladi konventualac.

Brojni japanski katolici dolaze na mjesto povezano s poljskim franjevcem, onim istim koji je proveo šest godina u njihovoj zemlji (od 1930. do 1936.) i tamo izgradio još jedan Grad Bezgrješne, u blizini Nagasakija. Ali poljski Niepokalanów posjećuju deseci, pa i stotine tisuća hodočasnika iz cijeloga svijeta i mole se u crkvi kojoj je sv. Ivan Pavao II. dao 1980. počasni naslov manje bazilike. On je glavno marijansko svetište središnje Poljske, mjesto gdje je Poljska biskupska konferencija održala dva plenarna zasjedanja i gdje je održano nekoliko marijanskih teoloških kongresa. U svetištu i dalje djeluje tiskara gdje se tiska nekoliko katoličkih publikacija, kao i radijska postaja Radio Niepokalanów…

Naš dolazak tamo povezan je sa skorašnjim otvaranjem još jednog sakralnog objekta u svetištu. Objekt je to koji je već dulje vrijeme postojao u vizijama i molitvama fra Andrzeja, a sada će postati i očima vidljiva stvarnost.

To je kapela neprestane adoracije Presvetog sakramenta koja će biti izgrađena pored bazilike i bit će dijelom projekta Svjetskih centara molitve za mir, duhovnog projekta koji ima svoje podružnice na nekoliko lokacija diljem svijeta. A sada će imati i u Niepokalanówu.

Ali, o tome projektu molitve za mir više ćemo napisati kasnije. Vratimo se na kapelicu.

Fra Andrzej nam priča kako već dugo ima viziju mjesta gdje će se vjernici moći neprestano klanjati pred Presvetim oltarskim sakramentom. Imao ju je još u vrijeme kada je bio kapelan u župi.

„Želio sam takvo mjesto za sve nas, ovdje u svetištu. Znamo da upravo kroz klanjanje često ostvarujemo brojne milosti za Crkvu i sebe. Klanjanje nas poziva na rast, na duhovno sazrijevanje i mislim da je svatko od nas pozvan biti mistikom, onaj koji je sjedinjen s Gospodinom. I upravo je to ono čemu nas klanjanje uči. A mi se istodobno moramo učiti klanjati“, objašnjava mladi franjevac konventualac.

U vrijeme njegova kapelanstva okolnosti za otvaranje kapelice još nisu bile „sazrele“. On je ideju ostavio za kasnije. A to „kasnije“ bilo je vrijeme kada se nakon kraćeg izbivanja iz Niepokalanówa vratio da bi bio župnik. Tada je ponovno razgovarao s gvardijanom samostana i on mu je samo rekao:

„Nastavi promišljati o tome i moliti se. Kada budeš imao nešto konkretnije, pričat ćemo o tome.“

Konkretnijom je cijela ideja postala kada je fra Andrzej pronašao odgovarajuće mjesto za kapelicu. Bile su to dvije prostorije pored bazilike koje su služile kao „druga sakristija“ i mjesto gdje su bile čuvane liturgijske haljine i ostalo liturgijsko oruđe.

Nakon suglasnosti braće fra Andrzej je krenuo u traženje osobe koja će osmisliti i dizajnirati cijeli projekt unutrašnjosti kapelice. Znao je da ta osoba mora biti vjernik.

„Nisam htio da to bude neki umjetnik koji će to napraviti lijepo, ali bez Duha. Zato vjerujem da je naša bazilika nešto posebno. Jer 80 posto te crkve izgradili su redovnici. Ondje je svaka cigla izmoljena“, kaže.

Imao je i viziju o tome kakav bi to oltar u kapelici trebao biti. Nije želio klasični oltar, nego da cijeli oltar na neki način bude pokaznica.

Preporučili su mu čovjeka koji se zove Mariusz Drapikowski i koji ima studio koji se bavi uređenjem sakralnih prostorija. Mislio je kako će ovaj vjerojatno biti preskup za njihovu zajednicu, ali se odlučio ipak susresti s njim.

„Kada mi je Mariusz počeo objašnjavati svoju ideju, pomislio sam: To je to! Ovo je čovjek vjere i ovo što predlaže upravo je ono što sam zamislio“, prisjeća se fra Andrzej.

Što je Drapikowski predložio?

Predložio je srebrni kip Marije Bezgrešne u prirodnoj veličini koja pruža ruke u poznatom gestu otvorenosti i molitve. Presveti sakrament bit će smješten na mjestu njezina srca, bit će to hostija velika 20 centimetara. Kip će biti okružen ljiljanima, simbolima Marijine čistoće, koji će također biti napravljeni od srebra. Marija će biti osvijetljena izvorom svjetlosti s donje stražnje strane, a snop će isticati hostiju u sredini kipa. Oko kipa će biti raspoređeni slojevi kristalnog stakla koji će svojim odbljescima pokušati dočarati onu istu svjetlost kojom je Marija bila osvijetljena tijekom ukazanja u Lurdu, Guadalupi i Fatimi. Oko nje će biti 12 izbrušenih kamenja, simbol 12 zvijezda iz Ivanova Otkrivenja.

Dolazimo s fra Andrzejom do stare kapele. Prvog sakralnog objekta izgrađenog u Niepokalanówu te 1927. godine. Tamo, u toj drvenoj građevini, nalazi se redovnička ćelija u kojoj je nekada boravio sv. Maksimilijan.

„Želite li vidjeti i častiti Maksimilijanove relikvije?“, a mi se začuđeno pogledamo jer znamo da je tijelo sveca spaljeno u krematoriju nacističkog logora. Franjevac primjećuje našu zbunjenost i odmah nam objašnjava.

„Kada se vratio iz Japana, Maksimilijan je odlučio obrijati svoju veliku bradu. Brat koji ga je obrijao znao je da ima posla s velikim čovjekom i zato je sačuvao dio obrijane brade. I tako danas imamo relikvije prvoga stupnja sv. Maksimilijana“, priča fra Andrzej prije nego će otići do kapelice i vratiti se s relikvijarom koji ćemo poljubiti i kratko se pomoliti nad njim.

Nastavljamo hod, ovaj put u smjeru župnog ureda, a ne kapele koja je, kaže nam fra Andrzej, sasvim nedovršena i nemamo još uvijek što tamo vidjeti. Franjevac nam nastavlja svoju priču o projektu kapelice i dolazi do dijela koji će njemu i svima ostalima angažiranima pokazati kako u tome što rade imaju zagovor sveca, a time i zaštitu Bezgrešne.

„Kada smo radili na projektu, zamolio sam sestre da mi donesu iz arhiva neke fotografije iz vremena građenja crkve. Među fotografijama bilo je i pismo sv. Maksimilijana koje je napisao 1934. dok je živio u Japanu…“, priča fra Andrzej i ponovno zastaje u hodu, a glas mu počinje drhtati.

Napamet nam govori sadržaj toga pisma za koje do toga trenutka nije znao niti za njega čuo. U njemu je Maksimilijan Kolbe napisao o budućoj crkvi koju je već tada vidio kao baziliku:

„Zamišljam prekrasan kip Marije na velikom oltaru, a iza kipa između raširenih ruku monstrancu s neprestano izloženim Presvetim oltarskim sakramentom. I braću koja se neprestano klanjaju pred njim.“

Kada je pročitao ove redove Andrzej je odmah zazvonio do Mariusza Drapikowskog i rekao mu kako mu mora „pročitati pismo koje mu je davno napisao sv. Maksimilijan“. Pročitao ga je, a umjetnik je zaplakao. Shvatio je kako je bio oruđe u Božjim rukama, onaj koji je pomogao ispuniti proroštvo koje je Gospodin uputio te 1934. preko sv. Maksimilijana i pisma za koje nitko nije, do toga trenutka, znao.

Dio bazilike gdje će biti izgrađena kapela

Radovi na kapelici počeli su u travnju 2017. Sada se primiču kraju. Ali, naravno nisu prošli bez problema. Glavni je bio financiranje projekta. Kada su došli prvi računi, priča nam franjevac, ostao je u stanju šoka.

„’Otkuda nama takvi novci, Bože’, bilo je prvo što sam pomislio“, priča nam dok sjedimo u župnom uredu i nastavlja:

„Tri dana prije nego je istekao rok za plaćanje, dolazi kod mene na ova vrata žena koju vidim prvi put u životu i pruža mi kuvertu u kojoj je bio iznos koji nam je bio potreban.“

Platio je ono što je trebao i ponovno bio na nuli. Takve situacije ponavljale su se tijekom cijele gradnje.

„To nije ona situacija gdje mi imamo milijune, pa onda razmišljamo – ok, idemo sada pozlatiti strop – ili takvo nešto. Ne. To je bila situacija gdje smo mi uvijek imali točno onoliko koliko nam je bilo potrebno u tom trenutku. A često nismo imali ništa. Sve što smo radili, morali smo raditi u vjeri“, kaže.

U jednom trenutku, inicijativa gradnje kapele postala je još šira u svojim duhovnim dometima. Nakon što su čuli kako se gradnjom kapele u Niepokalanówu ispunjava proročanstvo sv. Maksimilijana Kolbea organizacija Communita Regina della Pace odlučila je pomoći.

Riječ je o organizaciji utemeljenoj 2008. s nakanom ispunjavanja duhovnog testamenta sv. Ivana Pavla II. koji je u svom nauku neprestano ukazivao na važnost adoracije pred Presvetim sakramentom kao sredstva postizanja mira u svijetu. Ta organizacija odlučila je izgraditi 12 mjesta na svijetu, za 12 zvijezda u Marijinoj kruni, gdje će se neprestano klanjati pred Presvetim sakramentom. Nakon Betlehema, Međugorja (gdje je organizacija darovala župi monstrancu, ali kapelica još nije izgrađena), Oziornoja u Kazahstanu, Kibeha u Ruandi, Yamoussoukroa u Obali Bjelokosti te Namyanga u Južnoj Koreji, sedma zvijezda bit će kapelica u Niepokalanówu. Tako će svetište u Niepokalanówu i Međugorje biti povezani.

„Riječ je o molitvi za mir, za mir shvaćen ne samo kao društveno stanje bez rata, nego za mir kao duhovno stanje koje vlada u svima nama. Preostalo je sagraditi još pet kapelica, ali ne zna se gdje, to je prepušteno providnosti“, rekao nam je fra Andrzej Sąsiadek.

Franjevac konventualac misli kako će otvorenje kapelice, predviđeno za 1. rujna, promijeniti svetište kojeg je njegova župa dio.

„Naše svetište je poznato, ali u velikoj mjeri zbog sv. Maksimilijana i njegove mučeničke smrti. Ponekad ljudi zaboravljaju kako je taj herojski čin bio konzekvenca njegova života. A njegov je život bio velika posveta Bezgrešnoj. Ovo svetište je tako i zamišljeno – da bude prije svega marijansko svetište, naravno obilježeno životom sv. Maksimilijana, ali prije svega marijansko. Njegova je želja bila da ovo mjesto bude prije svega čašćenje Marije“, objašnjava.

Bazilika u Niepokalanówu

Skoro svaki dan pred njegova vrata dolaze ljudi koji žele pomoći gradnji kapelice. Dolaze jer se žele odužiti Bezgrešnoj i sv. Maksimilijanu. Dolaze i s nakanama i intencijama, koji će dobar dio biti ugrađen u oltar nove kapele. Fra Andrzej priča o jednom čudesnom slučaju:

„Došla mi je ta žena i rekla kako želi pomoći jer je sv. Maksimilijan pomogao njezinoj majci. Doslovno ju je oživio. Majka je bila u bolnici i prestalo joj je kucati srce. Medicinske sestre su već proglasile smrt, skinule su je, oprale i ostavile na krevetu. Ta žena je kasnije pričala kako je u tom stanju vidjela Mariju i sv. Maksimilijana koji joj je rekao: Ako želiš u nebo, moli krunicu. Probudila se, vidjela je kako je naga i počela zvati sestre koje su, naravno, pale u nesvijest kada su je vidjele (smijeh). Prvo što je rekla bilo je: Dajte mi krunicu. I to se sve događalo na dan beatifikacije Maksimilijana.“

Mladi poljski franjevac siguran je da će kapela, koja će biti otvorena za nekoliko tjedana, biti mjesto gdje će biti izmoljeno puno milosti. Jer, kako kaže, jedan dio proročanstva sv. Maksimilijana sada će biti ispunjen. A došlo je vrijeme za ispunjenje onoga drugoga, također sadržanoga u istome pismu.

U njemu je sv. Maksimilijan Kolbe napisao:

„Ljudi ulaze u crkvu, padaju na koljena, klanjaju se pred Presvetim sakramentom. Pogledaju na lice Bezgrešne, odlaze, a ona kod Gospodina Isusa njihovu nakanu rješava…”

Goran Andrijanić | Bitno.net

Fotografije: Barbara Andrijanić i kaplica.niepokalanow.pl

Ovaj članak Reportaža o kapeli koja povezuje Niepokalanów i Međugorje i koju je u viziji vidio sv. Maksimilijan Kolbe se prvo pojavio na Bitno.net.

Kao i ranijih godina, u poslijepodnevnim satima, unatoč lošim vremenskim uvjetima, rijeke hodočasnika počele su pristizati ispred komušanske crkve.

Foto: Nedjelja.ba

Slavlje na uočnicu svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, 14. kolovoza, u najvećem marijanskom svetištu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji Komušini kod Teslića predvodio je vrhbosanski nadbiskup metropolit kardinal Vinko Puljić.

Misu je kardinal slavio u koncelebraciji s komušanskim župnikom i čuvarem svetišta preč. Borisom Salapićem, provincijalom Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavkom Sliškovićem i još 15-ak svećenika. Na misi su se uz veliki broj vjernika, domaćih, iz BiH i inozemnih, okupili i redovnici, redovnice i bogoslovi, kao i predstavnici javnog, društvenog i političkog života, među kojima je bila i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, izvještava portal nedjelja.ba.

Kao i ranijih godina, u poslijepodnevnim satima, unatoč lošim vremenskim uvjetima, rijeke hodočasnika počele su pristizati ispred komušanske crkve. Mnogi od njih stigli su pješice iz usorskoga kraja, te su pristupali sakramentu pomirenja, a upriličena je molitva krunice te obilazak slike Gospe Kondžilske. Na početku misnog slavlja sve je pozdravio župnik Salapić.

Kardinal Puljić u propovijedi je istaknuo: ʺKad bih možda pitao što nas je to sve dovelo ovdje, vjerujem, svatko od vas bi imao svoju potrebu, svoju muku, a jedno je sigurno – doći Majci znači moći reći da smo djeca Božja, da smo Marijina djeca. Ona je predana nama s križa da nam bude majka, a prava majka uvijek ima srca za svoju djecu i mi smo joj došli kao djeca (…) Središte u Gospinu svetištu je euharistija. Ona nas vodi na euharistiju – dakle Isusu nas vodi. Nema svetijeg čina na zemlji od svete mise. Istina, živimo u vremenu kad je čovjek izgubio osjećaj za sveto, međutim, gubeći osjećaj za sveto gubi i osjećaj za grijeh. Zato moramo, ponovno i ponovno obnavljati tu vjeru – svijest svetog događaja: ovo činite meni na spomenʺ.

Rekao je kako su vjernici došli Majci Božjoj, ne samo da ju vole, nego i da uče od Nje. ʺBlažena ti što povjerova, reći će njezina rodica Elizabeta (…) Ne znam je li znala Elizabeta što nosi Marija pod svojim srcem – da je on začela po Duhu Svetomu, ali je proročki rekla nešto duboko istinito. Bez vjere nema blaženstva. Zašto smo mi tako često nezadovoljni? Pa zato što pristupamo životu hladne, mlitave i nikakve vjere. Zato je potrebno da ovdje doživimo – učite od Marije vjerovatiʺ, pozvao je kardinal te poručio kako Marija, ne samo da je zagovornica, nego je vjernicima i uzor.

Nakon mise upriličen je blagoslov nabožnih predmeta. Ovogodišnjoj proslavi Velike Gospe u Komušini prethodila je duhovna priprava kroz devetnicu.

U Komušini se osim hodočašća za Veliku Gospu održavaju još dva: jedno u posljednjoj nedjelji svibnja kao hodočašće mladih Vrhbosanske nadbiskupije, i drugo krajem listopada kao hodočašće okolnih župa. U župi stalno živi samo nekoliko stotina vjernika. Gospina se slika prvi put spominje 1779., i samo je dva puta duže vremena izbivala iz župe. Prvi put 1888. za vrijeme restauracije u Grazu, a drugi 1992. kada su srpski ekstremisti protjerali sve katolike i razorili župnu crkvu. Slika je 1996. vraćena iz Hrvatske u Žepče, a 1999. u Komušinu.

Više fotografija s uočnice možete pogledati OVDJE.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Tisuće vjernika okupilo se na uočnicu Velike Gospe u najvećem marijanskom svetištu Vrhbosanske nadbiskupije se prvo pojavio na Bitno.net.

Marijino uznesenje je stoga događaj koji iz naše perspektive trebamo promatrati kao čudo i kao čudesan dar. Bog je i po njoj pokazao da je za nas ljude nebo otvoreno, te da sada s povjerenjem možemo hoditi put vječnosti.

Foto: Shutterstock

Čovjek je oduvijek sanjao doći do neba, pa i onda kada je samo sanjao letjeti. No upravo takva njegova želja svjedoči o njegovim duhovnim upućenostima prema nebeskim visinama. Ali jedno je bila želja i potreba dosegnuti nebesa, a drugo je bila stvarnost i mogućnost. Nikada nitko nije uspio ostvariti tu vječnu želju i težnju koja postoji u ljudskim grudima. Jer je nebo bilo i previsoko i predaleko, nedostupno za običnoga čovjeka da bi se mogao do njega popeti, to jest uzići na nebesa.

Isus otvara nebesa

U povijesti ljudskoga roda, međutim, dogodilo se nešto izuzetno onda kad je Sin Božji sišao s neba utjelovivši se kao čovjek. Služeći se slikovitim govorom možemo reći kako je Bog rastvorio nebesa i sišao među ljude i spasio ljudski rod od grijeha i osude. Zato je njegov Sin i bio Emanuel – S nama Bog. No on je osim toga imao zadaću biti i Spasitelj, to jest onaj koji čovjeku omogućuje dolazak u nebesku slavu.

Koliko je velik događaj bio njegov silazak, to jest ključan za provođenje njegova budućega plana, potvrđuje sam Isus koji će reći da nikome nije i ne može poći za rukom uzići na nebo: Nitko nije uzišao na nebo doli onaj koji siđe s neba (Iv 3,13). Praktički za sebe je ustvrdio kako je on jedini bio u stanju za takav podvig, jer jedini je on otvorio nebo za zemlju, te je isto tako bio jedini moćan sa zemlje popeti se na nebo. Zato je jedno od velikih Isusovih obećanja učenicima i bilo: Zaista, zaista kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega (Iv 1,51). Time je najavio i svoje slavno Uzašašće kao veliko čudo nakon utjelovljenja, kojem će se potom diviti i klanjati čak anđeli. On je rastvorio nebesa tako da su postala dostupna i sa zemlje, što prije nije bio slučaj.

No to što je Isus učinio kad je uzlazio, bilo je čudo uzdignuća ljudske naravi u nebesa. A sve je bilo učinjeno poradi nas, kako bismo mi mogli biti kao djeca Božja po svu vječnost u blaženome zajedništvu s nebeskim Ocem. Čudesno je i jedinstveno njegovo otajstvo za čovjeka, jer nitko nije uzišao na nebesa osim njega koji siđe s nebesa. Ali onaj koji je sišao s nebesa uzišao je u našem smrtnom tijelu, jer je došao kako bi se zaodjenuo ljudskošću i kako bi joj omogućio spasenje. Time je svakome smrtnom tijelu omogućio taj isti dar, naravno pod uvjetima koje je on sam odredio svojim uskrsnućem.

Marija uznesena na nebesa

Prvi plod njegova nastajanja potom bilo je uznesenje Majke Marije koja je također dušom i tijelom bila uzdignuta na nebesa. On ju je sebi pridružio u slavi, to jest pritjelovio ju je svome proslavljenom tijelu. Od tada dok gledamo Sina Čovječjega proslavljenoga u slavi Očevoj, gledamo u toj istoj slavi i Mariju koja je primila proslavu kao prvina stvorenoga nakon njegove proslavljene ljudskosti. Marijina proslava u nebu nije neka samostalna proslava ljudskoga bića, ma kako bilo sveto i čisto, već je najuže vezana s njegovim životom i njegovom proslavom, sukladno svemu iznesenome. Zato je Marijina proslava čudesni dar Isusove milosti, te najveća potvrda njegova spasenjskog djela. Dolikovalo je, naime, da ona koja je s njime surađivala dok je silazio s neba, prva nakon njega prođe u nebo. Ona koja mu je bila prihvatilište dok je silazio na zemlju, zavrijedila je da on njoj bude prihvatilište na nebesima. Ona koja je njemu priuštila utočište u ljudskom siromaštvu, primila je dar da je on prihvati u nebesku slavu.

Marijino uznesenje je stoga događaj koji iz naše perspektive trebamo promatrati kao čudo i kao čudesan dar. Bog je i po njoj pokazao da je za nas ljude nebo otvoreno, te da sada s povjerenjem možemo hoditi put vječnosti. To je bila potvrda da Gospodin Isus nije samo za se otvorio nebo, to jest da nije na nebo uzišao samo onaj koji je sišao, već da na nebo uzlaze i svi koji se njemu pritjelove. A prva od svih je bila ona koja je njega pritjelovila sebi na zemlji utjelovivši ga, pa ju je on za uzvrat pridružio sebi u svojoj nebeskoj slavi. Marijino uznesenje na nebo izvrsni je znak da sada svako ljudsko biće može imati nadu vječnoga života, te da treba svoje korake odlučno upraviti put neba, jer nam nebo nije više nedostižno i nedohvatljivo odredište. Doista, nebo nam više nije nepoznanica, niti moramo strahovati koje nas sve zamke i izazovi čekaju na tom putu, jer imamo siguran prolaz koji nam sam Bog jamči krvlju svoga Sina, nevinog Jaganjca.

Stoga smo svi pozvani ovom izuzetnom svetkovinom prionuti na posao oko svoga spasenja, a to znači tješnje se združivati s Kristom, kao što je to činila i naša nebeska Majka, jer je sam on jamstvo otvorenoga neba, te nas u svome tijelu uznosi do vječne slave. Neka nam njezino uznesenje bude izvrsni znak nade koji nam Bog daruje, jer više ne moramo svijetom putovati kao slijepci, niti biti u bespućima ljudskoga bez orijentira i oznaka na putu. Trudimo se još više i zanosnije razmatrati nebesa otvorena i hoditi tim otvorenim putem koji je Gospodin Isus trasirao svojim uskrsnućem i uzašašćem, te častimo i Mariju koja je prva nakon njega tim putem cjelovito, dušom i tijelom prošla.

A kako bismo i sami mogli proći tim otvorenim putem i ući u nebesku slavu kroz nebesa otvorena, pozvani smo sada poput Marije živjeti otvoreno pod otvorenim nebom. To znači živjeti od milosti i otvoreni njezinim poticajima, kao što je činila Marija. Jer dok je naš život otvoren svim poticajima Duha, znak je da će nam nebo biti otvoreno za ulazak u vječnost. Dok nas nebo ‘hrani’ milošću, to je dokaz da, poput Marije, imamo vrelo snage na hodu do neba, pa nastojmo i sami proći kroz otvoreno nebo do spasenja.

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ovaj članak Rastvaranje nebesa se prvo pojavio na Bitno.net.

Pogledajte osam prekrasnih prikaza Naše Gospe!

Danas slavimo svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Veliku Gospu koja posebnom milošću svemogućega Boga nije okusila trulež smrti, nego je njezino tijelo, proslavljeno od Presvetoga Trojstva, ujedinjeno s dušom i uzdignuta na nebo, odakle kraljuje u slavi, zajedno s Isusom, kako bi slavila Boga i zagovarala nas. Donosimo vam neke od najstarijih prikaza Djevice Marija

1. Gospa s Isusom

Najstariji prikaz Blažene Djevice Marije nalazi se u Priscilinim katakombama u Rimu, a datira iz 2. stoljeća. Prikazuje Djevicu Mariju kako doji novorođenog Isusa.

Foto: historyofinformation.com

2. Gospa s Isusom i poklonstvo mudaca

Crtež Blažene Djevice Marije sa sarkofaga iz 3. stoljeća danas se čuva u Vatikanskim muzejima.

Foto: Wikimedia Commons

3. Zaštitnica rimskog naroda

Kao i mnoštvo drugih slika i slika Gospe Rimske pripisuje se svetom Luki. Povjesničari umjetnosti njezin nastanak ipak smještaju u 5. stoljeće.

Foto: Wikimedia Commons

4. Gospa s Isusom okružena anđelima i svecima

Bogata riznica sinajskog manastira svete Katarine čuva ovu prekrasnu Gospinu sliku koja datira iz 6. stoljeća. Uz Blaženu Djevicu Mariju nalaze se sv. Teofor i sv. Juraj, te dva anđela, a iznad njih prikazana je ruka Boga Oca.

Foto: Wikimedia Commons

5. Rođenje Kristovo

I ova prekrasna ikona nalazi se u manastiru sv. Katarine, a datira iz 7. stoljeća.

Foto: pravmir.com

6. Bogorodica

Ova ikona iz 7. stoljeća nastala je Carigradu i jedna je od rijetkih koja je preživjela ikonoklastičke borbe toga vremena. Nalazila se u carigradskoj kapeli Hagia Soros (Sveta relikvija) po kojoj je dobila i ime “Agiosoritissa”. Danas se čuva u rimskoj crkvi svete Marije od Krunice.

Foto: communio.stblogs.org

7. Blažena Djevica Marija

Na bjelokosnim koricama Lorškog evanđelistara (Codex Aureus iz Lorscha) iz 8. stoljeća nalazi se prekrasan prikaz Blažene Djevice Marije s Isusom. Na lijevoj strani prikazan je sv. Ivan Krstitelj, dok je s desne strane njegov otac Zaharija. Iznad njih nalaze se dva anđela koji drže medaljon u kojemu je Krist prikazan bez brade. Na dnu se nalazi prizor Isusova rođenja. Evanđelistar je nastao u Aachenu, a danas se jedan dio evanđelistara čuva u Vatikanu.

Foto: Wikimedia Commons

8. Bogorodica s Isusom

Ova ikona Bogorodice iz 9. stoljeća danas se čuva u Gruzijskom muzeju umjetnosti.

Foto: Wikimedia Commons

Bitno.net

Ovaj članak Osam najstarijih prikaza Blažene Djevice Marije se prvo pojavio na Bitno.net.

Htio bih vjerom u njezin zagovor iskreno moliti da i danas svaka djevojka i žena dosegne puno dostojanstvo.

Foto: Shutterstock

U Katoličkoj Crkvi danas slavimo blagdan Velike Gospe. To je po sadržaju blagdan Uznesenja blažene Djevice Marije u nebo. Taj blagdan počiva na vjeri kršćana da je Isusova Majka, nakon završetka svojega zemaljskog života, u istoj slavi vječnosti zajedno sa svojim uskrsnulim Sinom Isusom. U našoj domovinskoj Crkvi taj blagdan nazivamo jednostavno Velikom Gospom, a u nekim krajevima i Velikom mašom. To je stoga, jer se tog dana u Marijinim svetištima na svetu misu okupljaju brojni hodočasnici i takve su mise sigurno puno posjećenije i na taj način i veće te su dale obilježje i samom blagdanu.

Liturgijski u ovom blagdanu slavimo promociju žene. Godina je žene. Za kršćane je jedinstvena žena koja je ostvarila svoje puno dostojanstvo žene i majke blažena Djevica Marija. Tajnu svog ženskog bića ostvarila je u punoj i nesebičnoj ljubavi kojom se sva darovala Bogu, a plodnost je njezina zasjala u Sinu Isusu kojim je obdarila čitav svijet.

Dva znaka prevladavaju u misnim čitanjima. Znak zmaja koji simbolizira grubost, oholost, razaranje i smrt. To je simbol svega onoga po čemu prepoznajemo prisutnost đavla u ovome svijetu, a isto tako i svega onog đavolskog u čovjeku, kada čovjek svoje duhovne sposobnosti razuma koristi sve više za ubijanje i uništavanje života. Drugi je znak žena. Ona je odjevena u sunce. Trudna je i nosi pod srcem tajnu života. To je simbol ljubavi, nježnosti, života.

Pobjeđuje ona. Zmaj pokazuje silnu snagu, ali budućnost pripada ženi i njezinu plodu. Prepoznajemo u tom znaku Veliku Gospu, Mariju, Isusovu Majku. Ona će zmaju, staroj zmiji, satrti glavu.

Danas se izdiže pred našim očima Velika Gospa, jedinstvena žena svijeta. U njoj je svaka žena pozvana da otkrije svoje vlastito dostojanstvo, da se i bori za istinsku afirmaciju tajne što ju je Bog stavio u žensko biće. Ta Velika Gospa je ponizna službenica. Ona je pažljiva rođakinja koja rado priskače u pomoć postarijoj trudnici Elizabeti i želi joj biti u svemu na usluzi. Ona je brižna kućanica koja diskretno otkriva potrebu svatova u Kani i zauzima se kod Isusa da učini što može. Ona je hrabra u ljubavi i ne dopušta da negativni osjećaji obuzmu njezino srce dok uspravno stoji pod križem svoga Sina. Ona se ne bori za svoju afirmaciju nego želi biti u službi potvrde života svakoga i svakome. Zato je Crkva časti ne samo kao Isusovu Majku, nego i kao Majku Crkve, tj. kao onu koja i danas, na način koji je Bogu znan, pomaže u svakoj prilici i svakoj afirmaciji onih koji je žele imati za Zagovornicu.

Htio bih vjerom u njezin zagovor iskreno moliti da i danas svaka djevojka i žena dosegne puno dostojanstvo. Htio bih da osjete, u svjetlu primjera jedinstvene žene svijeta, da imaju pravo na poštovanje i na život u ljubavi i služenju. Na to imaju pravo i muškarci, ali na osobit je način Bog obdario žene darovima osjetljivosti i pažnje, pa prema tome i ljubavi i sposobnosti da usrećuju druge. U Mariji uznesenoj na nebo podignuta je na jedinstveno prijestolje dostojanstva i ljepote žena koja ima srce i koja svoje sposobnosti koristi da bi svijet i danas bio ispunjen srećom i ljubavlju.

fra Zvjezdan Linić

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pripravi srce za susret”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Fra Zvjezdan Linić: Na današnji blagdan slavimo promociju žene se prvo pojavio na Bitno.net.

“Ponekad nam se želi nametnuti dojam da oni uznemiruju naš osjećaj slobode”

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Hrvatski kardinal i nabiskup zagrebački, Josip Bozanić, održao je danas propovijed na misi u Svetištu Majke Božje Bistiričke, u 11 sati. Propovijed prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, predragi bistrički hodočasnici! 

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo je blagdan kršćanske radosti, nade i budućnosti. Današnja svetkovina pokazuje da je ljubav jača od smrti, da je u Boga neizmjerna snaga i da je Božja snaga dobrota i ljubav. Bog je pobjednik. Ljubav je pobijedila. Život je pobijedio. 

Danas razmatramo Presvetu Bogorodicu u sretnom završetku njezina ovozemnog života. »Na kraju je neokaljana Djevica, sačuvana slobodnom od svake ljage istočnoga grijeha, pošto je dovršila tijek zemaljskoga života, tijelom i dušom bila uznesena u nebesku slavu« (LG, 59). Marija je ne samo dušom, nego i tijelom uznesena na nebo, jer kod Boga ima mjesta i za ljudsko tijelo. 

Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo govori kako je svaki Marijin dan, življen u šutnji, svaki sat njezina života proveden u strpljenju i poniznosti, sve radosti i trpljenja njezine duše, svaka tamna noć i sve neizmjerne nade njezina života, baš sve, ušlo je u vječnost i sada je dio zajedništva nebeske slave. To je vječnost, to je život budućega vijeka, to je zajedništvo duše i tijela, duha i srca, to je bogatstvo uskrsnuća tijela i života vječnoga, kako to ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju. 

Dragi vjernici, nebo za nas nije više daleka i nepoznata stvarnost. U nebu imamo Majku, Majku Božjeg Sina i našu Majku. Sam Isus na križu dao nam je Mariju za Majku, kad je učeniku rekao: »Evo ti majke!« (Iv 19, 26). U nebu imamo Majku. Nebo nam je otvoreno. Svi se danas radujemo u Gospodinu i pjevamo Bogu našemu, jer je Blažena Djevica Marija uzdignuta nad sve korove anđela i zauvijek pridružena svome Sinu u nebeskoj slavi. Bog, naime, nije dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila utjelovljenoga Božjeg Sina, začetnika svakoga života (usp. Predslovlje Velike Gospe). 

Proročko misno čitanje uvodi nas svečanim riječima u Slavlje. »Znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda« (Otk 12, 1). Današnja Svetkovina nagoviješta budućnost čovjeka i svijeta, jer nam pokazuje put koji je Marija već prošla kao naša prethodnica. Stoga je Marija uznesena na nebo početak i slika konačnog savršenstva Crkve te putokaz nade i utjehe kršćanskom narodu. Kao vjernici nosimo u sebi sjeme te budućnosti, koja je obasjana Božjim svjetlom. U našim je srcima posijano sjeme ispunjeno nadom i obećanjem. Iako u životu trebamo proći kroz borbu i tamu zla, a toliki nam događaji daju privid osporavanja vjerničke nade, slavlje Velike Gospe obasjava naš životni hod, jača našu vjeru i obnavlja snagu za život. Ova nam svetkovina otkriva istinsku ljepotu života, ljubavi i zajedništva, kako međusobnog zajedništva, tako i zajedništva s Bogom.

Draga braćo i sestre, Velika Gospa je hrvatski ljetni Božić. Ovaj nam blagdan samim slavljem daje osjetiti snagu vjere i pomaže jače živjeti odlike našega kršćanstva. Identitet hrvatskoga kršćanstva duboko je obilježen marijanskom pobožnošću. Crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji i Marijina svetišta diljem naše Domovine preplavljena su danas mnoštvom Marijinih štovatelja, jer na neki način svi mi osjećamo da se danas kao vjernici, katolici, trebamo naći zajedno kod Isusove i naše Majke, Presvete Bogorodice Marije. 

Pobožnost prema Majci Božjoj dovela nas je ovamo da s djetinjim pouzdanjem iz Marijinih ruku primimo milosne dare za sebe, za svoje drage i napose za one kojima je posebno potrebno Božje milosrđe. Ujedinjeni smo s našom braćom i sestrama diljem Lijepe naše i svekolikog svijeta, koji danas hodočaste u marijanska svetišta. U intimi mira koji nas ispunja, molimo Mariju da nas primi u svoje naručje i prikaže svome Sinu sa svim našim čežnjama, radostima i nadom, bolima i tugom. Današnja svetkovina unosi u naš život zrake svjetla i nebeske radosti. Otvorimo se tom daru neba i zazovimo pomoć Majke Marije. 

Došli smo danas zahvaliti Gospodinu i njegovoj i našoj Majci za beskrajno milosrđe od kojega živimo i po kojem djelujemo. Svoju odanost Blaženoj Djevici Mariji izričemo molitvom, pjesmom, vapajem i dobrim djelima. Svjesni smo da je sve to dar i milost te da, unatoč osobnom trudu i podnesenim naporima, uvijek više primamo po Isusu Kristu u Duhu Svetomu od Boga, koji je dobar i milosrdan Otac. 

I mi smo sada okupljeni u ovom, svima nama dragom prošteništu, Hrvatskoga nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke. I nije slučajno što smo sada ovdje. Mi ovime živimo i potvrđujemo vjekovnu tradiciju hrvatskih vjernika. Ovaj sabrani, sveti narod Božji, kako bi to rekao papa Franjo, ima svoje lice, svoju povijest, ima svoj identitet i svoje poslanje. 

Braćo i sestre, rekli smo da je marijanska pobožnost duboko obilježila identitet hrvatskoga kršćanstva. Sveti papa Ivan Pavao II., po povratku u Rim, nakon što je na ovome mjestu proglasio blaženim pastira Crkve zagrebačke, kardinala i mučenika Alojzija Stepinca, u osvrtu na Apostolski pohod Hrvatskoj, 7. listopada 1998. godine u općoj audijenciji rekao je: »Ovo je vrlo značajna činjenica. Naime, kada se jedan narod suoči s trenucima muke i križa, vrlo snažno, kao ni u jednoj drugoj zgodi, osjeti povezanost s Kristovom Majkom te mu ona postaje znak nade i utjehe. Tako je bilo u mojoj domovini, u Poljskoj, tako je bilo i u Hrvatskoj i u svakoj drugoj kršćanskoj naciji koja je bila izložena teškim povijesnim iskušenjima«.

Dragi vjernici, hrvatski je narod u marijanskim svetištima od svoje Majke i Kraljice stoljećima tražio i dalje traži potporu i snagu za duhovnu obnovu. Naša su svetišta mjesta posebne evangelizacije. Ovdje se u ispovjedi pomirujemo s Bogom da bismo unosili mir u naše obitelji i sredine u kojima živimo. Veliki događaji u životu hrvatskoga naroda uvijek su na neki način vezani uz Mariju i njezinu nebesku pomoć. I drevna i suvremena povijest našega naroda, naše istinske obnove i oslobođenja, svoje uporište nalaze u zagovoru Presvete Bogorodice Marije. 

Drago mi je što sada vidim ovdje okupljene obitelji, roditelje s djecom, osobito onom najmanjom. Vas posebno pozdravljam. Dragi roditelji, poput Marije, Josipa i Isusa, vi danas hodočastite sa svojom djecom našoj zajedničkoj nebeskoj Majci. I to je jedna od prevažnih odlika hrvatskog kršćanstva: poštivanje obitelji. Obitelj je sveta ustanova koju treba čuvati, njegovati i promicati. Hvala Bogu što je u Hrvata obitelj visoko cijenjena ustanova, čak i ondje gdje se susreću poteškoće, lomovi i križevi. Potrebno je ponovno i ponovno otkrivati ljepotu obiteljskoga života; da su brak i obitelj bogatstvo, da je dobro vjenčati se i imati djecu, da su bake i djedovi blagoslovljeni u svojoj unučadi, da mladići i djevojke trebaju dublje upoznati ideal obiteljskoga poziva kao i duhovnih zvanja u Crkvi. 

Kristova se ljubav u našem svijetu utjelovila u obitelji te po svjedočanstvu kršćanskih obitelji u svakom naraštaju ima moć mijenjati sredinu u kojoj živi, pomiriti društvo s Bogom i graditi zajedništvo među ljudima. Ne dopustimo da na nas utječu obeshrabrujući primjeri ravnodušnosti i neprijateljstva koji prouzrokuju boli, odbacivanja, razočaranja, izdaje… Kako je danas potrebno štititi prava najkrhkijih, još nerođenih ili starijih, jer nam se ponekad želi nametnuti dojam da oni uznemiruju naš osjećaj slobode. Svakodnevno svjedočenje vjernosti Kristu i uzajamne vjernosti, osvaja ljudska srca, širi dobrotu i unosi ozračje vedrine u našu sredinu. Vi ste, kršćanske obitelji, nada hrvatskoga društva. 

Čuvajmo, predragi vjernici, i naše rodbinske veze. Sve su to važna uporišta u životu, posebno za naše mlade naraštaje u današnjem svijetu koji se sve više globalizira i u kojem čovjek lako gubi sigurna uporišta. Zajednička molitva u obitelji i redovita nedjeljna misa, bili su tijekom naše bremenite povijesti, a i danas su, prokušana hrana za život i rast kršćanskih obitelji. Neka i ova današnja svetkovina, po zagovoru Blažene Djevice Marije na nebo uznesene, utvrdi svakoga od nas: roditelje, djedove i bake, djecu i mlade, muškarce i žene, svećenike, redovnike i redovnice, u promicanju radosti Evanđelja. Budimo svi navjestitelji Evanđelja obitelji kao radosti i nade za naš hrvatski narod i čitav svijet. 

I na kraju želim naglasiti i važnost kršćanskog domoljublja, kao uporišta našega vjerničkog života. Naš Gospodin Isus Krist rodio se kao Židov i nije skrivao ljubav i odanost prema svome narodu. Marija i Josip prenijeli su mu tradiciju otaca. Kršćansko domoljublje je oblik zahtjevne ljubavi prema bližnjemu što uključuje potpunu i svestranu odgovornost za opće dobro naroda i svakog državljanina, za baštinjeni dio zemlje, za učvršćivanje važnih narodnih institucija, za kulturnu baštinu i jezik. Kršćansko nas domoljublje potiče na izgradnju zajedništva, na međusobno razumijevanje i opraštanje. Kršćansko domoljublje ne dopušta da ostanemo ravnodušni prema siromašnima, zaboravljenima i odbačenima. 

Kršćansko nas domoljublje uči ispravno vrednovati vlastitu tradiciju i poštivati tuđu. I danas, kao i u prošlosti, kršćani naše Domovine obogatili su i obogaćuju naš život mudrošću koja se rađa iz vjere. I u najmračnijim časovima povijesti Hrvatske oni su u vjeri pronalazili izvor takve hrabrosti i takvog nastojanja kojim su postali nezaobilazni za kovanje očekivane slobode, pravednosti, solidarnosti i dostojanstva svakog muškarca i žene. Kršćanska je poruka bila sastavni dio tog života te oblikovala govor, misao i kulturu hrvatskoga društva. Stoga molimo zagovor Presvete Bogorodice Marije, danas, u vremenu kad slušamo polifonije suvremenih društvenih i političkih rasprava, da ne zaboravimo baštinjene poruke prosvjetljene Evanđeljem koje su nas sačuvale u prošlosti i koje nam i dalje mogu davati snagu za život u sadašnjosti i budućnosti. 

Zaključujem riječima blaženoga Alojzija Stepinca: »Očevi i djedovi naši upirali su u svakoj pogibelji svoje oči k Onoj koja je osjetila bol ugroženih, progonjenih, ispaćenih… Nju molimo da nam pomogne i u budućnosti te ostanemo vjerni Bogu i zakonu njegovu« (Propovijed na Zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba u srpnju 1940.).

Blažena Djevice Marijo na nebo uznesena, Kraljice neba i Kraljice Hrvata, moli za nas, za naše obitelji, za našu Domovinu i za sav svijet! Amen.

Bitno.net

Ovaj članak Kardinal Bozanić u Mariji Bistrici: Danas je potrebno štititi prava najkrhkijih, još nerođenih ili starijih se prvo pojavio na Bitno.net.

U Svetištu Gospe Sinjske na slavlje svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo 15. kolovoza 2019. okupilo se više desetaka tisuća vjernika iz svih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Hodočasnici, od kojih su neki pješačili i po nekoliko sati, u svetište su počeli pristizati u ranim jutarnjim satima pa im je već od 3 sata na raspolaganju za sakrament pomirenja bilo mnoštvo svećenika.

Proslava Velike Gospe u Sinju/Foto: Miranda Cikotic, Pixsell

Slavlje svetih misa započelo je u 4 sata, a mise su potom slavljene svakih sat vremena, sve do 9.30 sati kada je slavljenje zvona i sviranje fanfara označilo da iz Gospina svetišta kreće svečani ophod – tradicionalna procesija gradskim ulicama sa slikom Čudotvorne Gospe Sinjske.

Staru Gospinu sliku, okićenu zlatom, dragim kamenjem te brojnim zavjetnim darovima nosili su alkarski momci u starim odorama, a uz njih u procesiji su sudjelovali i bogoslovi, redovnice, djevojke u narodnim nošnjama, predstavnici gradskih i županijskih vlasti, hrvatske vojske, MUP-a, braniteljskih udruga, majke, vjeroučitelji, vatrogasci, profesori, glazbenici, djelatnice Caritasa župe Sinj, poduzetnici, medicinsko osoblje, različite crkvene i civilne udruge te puk grada Sinja i cijele Cetinske krajine.

Euharistijsko slavlje, kao i svečani ophod, predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić, u koncelebraciji s provincijalom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Markom Mršom, sinjskim gvardijanom fra Antom Čovom, župnikom Gospe Sinjske fra Pericom Maslaćom, dekanom Cetinskog dekanata don Stipom Ljubasom i brojnim svećenicima. Misi su, između ostalih, nazočili predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković, sinjska gradonačelnica Kristina Križanac, splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban, ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman i ostali.

Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić/Foto: Miranda Cikotic, Pixsell

Pozdravivši sve okupljene hodočasnike, Oce franjevce, predsjednika Vlade, gradonačelnicu grada Sinja, Alkarsko viteško društvo, branitelje te sve nositelje državnih i županijskih vlasti i čestitavši Sinjanima Dan grada, nadbiskup Barišić je na početku homilije kazao: „’Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo’, kliče Majka Marija u susretu s Elizabetom! U hvalospjevu Marija očituje svoju vjeru hvaleći Gospodina. Ona u riječi stavlja dobro koje joj je Bog učinio. Marija, uznesena Gospa, u svojem životu je potpuno i hrabro okrenuta dobru i nebu, a ne sivilu i zemlji. Kliče o svojem bogatstvu, onom što je najvažnije u njenom životu, o Svesilnom – o dobrom Bogu“.

Pojasnio je kako su riječi Marijina hvalospjeva istinite za sva vremena i za sve generacije jer je Bog Svesilni i dobar. Iz toga proizlazi kako je čovjek, koji je stvoren na sliku Božju, pozvan činiti dobro. Zatim se osvrnuo na sliku čovjeka u suvremenom svijetu i društvu, rekavši: „Digitalna komunikacija daje čuti i vidjeti slike ne samo našega društva nego i svijeta. Slike koje vidimo na ekranima najčešće nam govore o sivoj pozadini i tamnoj strani društva i svijeta: skandalima, kriminalu, korupciji, nepotizmu, nepravdi, trgovini ljudima, nasilju nad djecom, mržnji, podjelama i krađama. Ne možemo zanijekati da se danas senzacije i skandali bolje prodaju kao ni činjenicu da se o dobru premalo govori te da se često prešućuje vijest o dobru koja kola u venama čovjeka koji je slika Božja, stvoren kao dobar i za dobro“.

Istaknuo je kako se čovjek, bez obzira na vrtlog grijeha i negativnosti, uvijek može oduprijeti zavodljivosti zla. „Dobro možda ne dolazi uvijek do izražaja, ali po svojoj naravi dobru ni ne treba ocjena i aplauz svijeta. Dobro govori samo od sebe. Ima izvor u Bogu i nikada ne može nestati! I nikad se dobro ne može poistovjetiti samo s materijalnim dobrima. Našu ljudskost određuje to što smo učinili drugima, a ne to što posjedujemo. Dobrota gradi – otvara put prema drugima, a sebično posjedovanje materijalnih dobara gradi ograđene utvrde. Dobrota, a ne sama materijalna dobra mijenjaju našu stvarnost“, rekao je nadbiskup.

Foto: Miranda Cikotic, Pixsell

„Svetkovina Marijina Uznesenja u nebo pruža nam šansu da nadiđemo skučeno i definirano ponašanje levita i hramskog svećenika i svoj život upravimo putem milosrdnog Samarijanca – Isusa Krista, bogočovjeka, koji svojim sinovskim gestama izvlači svijet iz sivila i čini ga dobrim domom, a čovjeka bližnjemu iskrenim bratom“, nastavio je mons. Barišić.

Osvrćući se na djelo anonimnog Samarijanca, čovjeka koji spašava brata u nevolji, nadbiskup je kazao kako njegov zadivljujući primjer mijenja stvarnost i odnose unutar društva. „Mogao je Isus navesti mnoge slučajeve razbojstva i toliko drugih zaobilazaka čovjeka u potrebi, ali božansko-ljudski slučaj Samarijanca, osobe dobrih gesta, za Isusa je dovoljan da nas uputi na druge staze i otvori nove horizonte života. Kristovo izvješće o izranjenom čovjeku je poziv i vijest koja nas već dvadeset stoljeća ne ostavlja na miru. Isus je primjer posrednika, ‘medijskog djelatnika’ koji najprije traži i gleda dobro, ali ništa ne ispušta i sve vrednuje“, istaknuo je nadbiskup. „Prva koja koracima i djelima slijedi put svoga Sina i primjer milosrdnog Samarijanca je majka Marija. Evanđelist Luka nam donosi vijest o događaju Marijina pohoda Elizabeti. Dobrota i ljubav je pokreću i čine bližnjom u potrebi. I sama je nošena božanskom ljubavlju koju nosi u sebi. Marija ljubi jer je ljubljena. Za razliku od onih vremena, danas nam sredstva komunikacije daju velike mogućnosti, ostavljaju nas u kontaktu, pružaju neku vrstu daleke blizine, ali osobna prisutnost uvijek je poželjnija od tipkanja, ukucavanja i biranja broja“, dodao je.

Naglasio je i kako je važan cjelovit pristup životu, pristup koji uključuje i materijalnu i duhovnu dimenziju. „Naša kuća može biti velika i lijepa, možemo imati dobar posao i velika primanja, ali ako su nam u braku, obitelji, među rodbinom i u društvu odnosi poremećeni, to nije dom nego građevina bez duše. Društvo bez radosti. Zemlja bez neba“, rekao je mons. Barišić.

Foto: Miranda Cikotic, Pixsell

Pozvao je sve vjernike na geste dobrote, plemenitosti, pažnje i solidarnosti jer nas one oslobađaju individualizma i egoizma te nas potiču na nasljedovanje Krista i Marije.

Zaključujući, poželio je da nas Marija učini svjedocima dobra, kako bismo „u svjetlu Radosne vijesti spasenja bili dobra vijest bližnjima te tako doživjeli puninu Kristova uskrsnuća i Marijina uznesenja dušom i tijelom u Nebo“.

Na kraju misnog slavlja, na kojem je pjevao zbor Svetišta, hodočasnicima se obratio gvardijan i upravitelj Svetišta Gospe Sinjske fra Ante Čovo zahvalivši svima koji su na bilo koji način sudjelovali u svečanosti. Slavlje je završilo nadbiskupovim blagoslovom i himnom “Lijepa naša”. Gospina slika je u procesiji vraćena u crkvu Gospe Sinjske.

Splitsko-makarska nadbiskupija | Bitno.net

Ovaj članak FOTO Deseci tisuća ljudi proslavili blagdan Velike Gospe u Sinju se prvo pojavio na Bitno.net.

U životu je važno tražiti velike stvari, inače se gubimo u mnogim sitnicama. Marija nam pokazuje da ako želimo da nam život bude sretan, Boga se mora staviti na prvo mjesto, jer samo je On velik.

Foto: PAES/ Shutterstock

Papa Franjo održao je nagovor u sklopu molitve Anđeo Gospodnji na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Nagovor pročitajte u cijelosti: 

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U današnjem Evanđelju, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, Blažena Djevica moli ovim riječima: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju“ (Lk 1, 46-47). Pogledajmo glagole ove molitve: veliča i klikće. Dva glagola: „veliča“ i „klikće“. Klikće se kad se dogodi nešto tako lijepo da nije dosta radovati se u nutrini, u duši, nego želimo izraziti sreću čitavim tijelom: tada se klikće. Marija klikće zbog Boga. Tko zna je li se i nama dogodilo da klikćemo u Gospodinu: likujemo zbog postignutog rezultata, zbog dobre vijesti, ali Marija nas danas uči kliktati u Bogu. Zašto? Jer On – Bog – čini „velika… djela“ (usp. r. 49).

Na velike stvari podsjeća drugi glagol: veličati. „Veliča duša moja“. Veličati. Naime, veličati znači uzvisivati neku stvarnost zbog njene veličine, ljepote… Marija uzvisuje Gospodinovu veličinu, uzdiže mu hvalu govoreći da je On zaista velik.

U životu je važno tražiti velike stvari, inače se gubimo u mnogim sitnicama. Marija nam pokazuje da ako želimo da nam život bude sretan, Boga se mora staviti na prvo mjesto, jer samo je On velik. Koliko puta, naprotiv, u životu idemo za stvarima od male važnosti: predrasude, zlopamćenja, suparništva, zavisti, iluzije, suvišna materijalna dobra… Kolike samo tričarije u životu! To nam je itekako poznato. Marija nas danas poziva dignuti pogled prema „velikima stvarima“ koje je Gospodin izveo u njoj. I u nama, u svakome od nas, Gospodin čini mnoge velike stvari. Moramo ih prepoznati i uzvisivati, veličati Boga zbog tih velikih stvari.

To što danas slavimo su „velike stvari“. Marija je uznesena na nebo: ona, neznatna i ponizna, prva prima najveću slavu. Ona, koja je ljudsko biće, jedna od nas, postiže vječnost u duši i tijelu. I ona nas ondje čeka, poput majke koja čeka da joj se djeca vrate kući. Naime, Božji narod je zaziva kao „vrata nebeska“.

Mi smo na putu, putnici prema nebeskom domu. Danas gledamo Mariju i vidimo cilj. Vidimo da je jedno stvorenje uzneseno u slavu Isusa Krista uskrsloga i da to stvorenje nije mogao biti nitko drugi doli ona, Otkupiteljeva Majka.

Vidimo da je u raju, zajedno s Kristom, Novim Adamom, također Marija, nova Eva, i to nam daje utjehu i nadu na našem ovozemaljskom hodočašću.

Blagdan Uznesenja Marijina poziv je svima nama, posebno onima koje muče sumnje i žalosti, i žive pognute glave, ne uspijevaju podići pogled. Pogledajmo gore, nebo je otvoreno; ne ulijeva strah, nije više daleko, jer na pragu neba je majka koja nas čeka i naša je majka. Ljubi nas, smiješi se i brižno nam pritječe u pomoć. Kao i svaka majka želi najbolje za svoju djecu i kaže nam: „Dragocjeni ste u Božjim očima; niste stvoreni za sitna zadovoljstva ovoga svijeta, nego za velike radosti neba“. Dà, jer Bog je radost, ne dosada. Bog je radost. Pustimo da nas Majka Božja primi za ruku. Svaki put kad uzmemo krunicu u ruke i molimo se njoj činimo korak naprijed prema velikom životnom cilju.

Pustimo da nas privuče istinska ljepota, ne dopustimo da nas potpuno zaokupe sitnice života, nego izaberimo veličinu neba. Neka nam Blažena Djevica, Vrata nebeska, pomogne svaki dan s povjerenjem i radošću gledati ondje gdje je naš pravi dom, gdje je ona, koja nas čeka kao majka.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,

izražavam svoju blizinu stanovništvima više zemalja Južne Azije koja su teško pogođena monsunskim kišama. Molim za žrtve i raseljene, za sve obitelji koje su ostale bez krova nad glavom. Neka Gospodin dade snage njima i onima koji im pomažu.

Danas su se u Čenstohovi, u Poljskoj, okupili brojni hodočasnici da proslave Djevicu na nebo Uznesenu i spomenu se stote godišnjice obnove diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Poljske. Pozdravljam sve okupljene podno nogu Crne Gospe i pozivam ih da mole za čitavu Crkvu. Pozdravljam također Poljake koji su ovdje!

Srdačan pozdrav vama, talijanskim i hodočasnicima iz raznih zemalja. Posebno pozdravljam misionarsku obitelj Donum Dei, Union Seglar de San Antonio Maria Claret, venecuelsku skupinu “Festeros de San Vicente” koja je biciklom došla iz Valencije, te mlade iz Novolija koji se nalaze na školskom kampu.

A sada vas molim da popratite ovu gestu molitvom: blagoslovit ću veliki broj krunica namijenjenih sirijskoj braći. Na inicijativu Udruge „Pomoć Crkvi u nevolji“ napravljeno je oko šest tisuća krunica; izradile su ih sestre karmelićanke, u Betlehemu. Danas, na ovaj veliki Marijin blagdan, blagoslivljam ih a zatim će biti podijeljene katoličkim zajednicama u Siriji kao znak moje blizine, posebno obiteljima koje su nekoga izgubile zbog rata. Molitva izmoljena s vjerom je snažna! Nastavimo moliti krunicu za mir na Bliskom Istoku i u čitavome svijetu.

Prije blagoslova izmolimo jednu Zdravo Mariju.

[Zdravo Marijo]

Blagoslov

I želim vam svima dobar blagdan Uznesenja. Molim vas, ne zaboravite moliti za mene. Dobar tek i doviđenja!

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: Pustimo da nas Majka Božja primi za ruku se prvo pojavio na Bitno.net.

Ima čak i – ‘ajmo reć’ – desničarskih portala, k’o fol domoljubnih, kao filo-katoličkih, u kojima je redovno slična situacija: prvi naslov i tekst i slika (parafraziram): „Gospa nas upozorava: kraj je blizu! Počnimo moliti!“ a drugi odmah iza slijedi: „Naša S… skinula sve sa sebe, pomutila nam razum svojim oblinama, prava božica pohote“. Stvarno, pomućen razum i ludost na kub.

Foto: Shutterstock.com

Moja je pokojna baka (baba) Bosanka bila prava legenda. Nije znala ni pisati ni čitati (unuk joj to sve, znamo, preobilno nadoknađuje), živjela je s djedom u trošnoj kućici bez tekuće vode i kupaonice, u malom raju na posavskoj zemlji, kraj izvora planinske vode, u krasnom zelenilu i „u đul-bašći, kraj šimšira“ kako veli sevdah. Krhke vanjštine (podsjećala nas je vazda na Majku Tereziju), „istetovisanih“ – naravno – ruku, kako je već ondje uzvišeni običaj, bila je ipak gigant duhom. Nema da nema krunice u rukama. Poput tajnog agenta, krstila je potajno svojih osmero djece (jedno umrlo mlado) jer djedu Partija nije dozvoljavala takvo „praznovjerje“. Napatila se strašno, em tjelesno em duhovno em psihički. Ali, ostala je vjerna – u vjeri, usprkos i možda upravo zbog svih tih križeva. Nije bila u nekom posebno izraženom pravcu duhovnosti, jednostavno je bila s Isusom i svi su mogli vidjeti da je bila Isusova. Zapanjivala me njezina mudrost, u svoj toj skromnosti življenja. Često se sjetim nekih „bisera“ kojima nas je častila za života. Na primjer, govorila je „doći će vrijeme kad ljudi više neće imati vremena“. To je izgleda čula u crkvi, iz evanđelja, kojega je na svoj način protumačila. Nastavljala je, kako će „u ta vremena ljudi čeznuti da vide druge, ali ih neće naći… A kad pomisle da su našli nekoga, razočarat će se, jer to nije čovjek nego – drvo. A drvo nemereš zagrliti.“ I to je nekako okrenula, iz evanđelja, sjetit ćemo se. Onda je znala ubrati jedan cvijet, ne znam mu naziv. Bijel, poširok cvijet, u čijem je središtu sasvim mali crni cvijetak, iste vrste, druge boje. Pričala je „vid’ bolan, kad se izgubi ovaj cvijetak u ovom velikom bijelom, nestat će stida na zemlji.“ I kazivala nam je kako je u vrijeme njezine mladosti taj tamniji dio bio puno, puno veći. Danas kad dođem u dvorište, u tom cvijetu više ne vidim taj drugačiji dio. Pogodila je sto posto. Kad je umirala, ostavila mi je „u amanet“ tri stvari: poderanu, tisućama poljubaca izblijedjelu sliku (kao razglednicu) Lica Isusova, najobičniju plastičnu krunicu (onu najjeftiniju, špagica i sitna zrna) te kutiju Filtera 160, uz žalosnu napomenu „meni ne daju da ćiburim“. Sliku gledam i ljubim (ljubim, ljubim svakog dana), krunicu molim, a cigare sam već odavno s najvećom indignacijom izćiburio, dokraja. Jer, ne daj Bože pušenja, to je danas – uz ubojstvo životinje i ozlijede stabla – najveći grijeh, smrtni. Sve se može oprostiti, ali pušenje ne može. Znam vrlo „pobožne“ osobe, koje opraštaju vidjelici koja je napisala poznatu „Knjigu Istine“ što joj se „omaklo“ pa je, u vrijeme slobodno od financijskih malverzacija i luksuznih kupovina ustvrdila kako je sve to što „prorokuje“ izvrstan marketinški trik, pa „nek’ vjeruje ‘ko hoće“, ali nikako ne bi mogle oprostiti svećeniku s cigarom. Zato, mira radi, mudro, u ljubavi i poštovanju prema osobama kojima zrela i odrasla vjera najstrože zabranjuje druge dimove osim svetog kađenja u crkvi, „kunem se“ da sigurno ne pušim Filter 160. Čist sam od tog demona, mogu me i dalje voljeti, mirišljavog, čitaj: istinski pobožnog.

Ne bih mogao izbrojiti koliko su mi se ljudi tužili zadnjih godina, kako se „nema vremena“ za išta, kao da ja to sâm ne vidim. Tjedan i mjesec, pa i godina, odlete kao minuta. Svi se trude što više dobiti na vremenu, iskoristiti vrijeme, proživjeti život, počesto i na krive načine. I tu mi je moja bakica bila proročica: sve je manje vremena, ono nam je „skraćeno“ – zbog čitavog mozaika situacija – ali i sve je manje druženja, posjećivanja, razgovora općenito. Nemamo vremena za to, za druge. Ne bih htio da to sad zvuči kao neko kukanje ili kao sentimentalno prisjećanje života otprije 30 godina, već eto, samo primjećujem, ponavljam za tisućama koje sam čuo isto govoriti. Žalosno je to, ali kako to promijeniti? Uza sve izazove i obveze koje nosi ovo vrijeme? Mora se raditi i zarađivati, mora se kupovati i prodavati, mora se biti kreativan i inovativan, snalaziti se, probijati, napredovati. Vrijeme silovito teče, uz masu briga. I sve je nesigurno: danas imaš sve po planu, zdravlje i novci su tu, a već sutra ili tumor ili depresija ili atomska bomba na Iran, koja bi vjerojatno započela onu pravu apokalipsu. I onda više nemaš i ne možeš ništa. Vrijeme nam je skraćeno da bismo se – obratili, eto zašto. Da bismo razmišljali o skorom odlasku odavde, o transcendentnoj stvarnosti.

No, dok čekamo, možemo si ipak nekako, barem malo, povećati vremena za Boga, za sebe, kvalitetno i za drugoga. Na primjer, ne moramo svakodnevno provoditi puste sate čitajući portale, novine, surfajući po netu. Ne moramo! Obavi samo nužno i amen. Ja sam si tako odredio da nedjeljom ne uključujem čak ni mobitel. Ta, nedjelja je dan Gospodnji – dan za Gospodina. Jedan dan drugima bez mene pri telefonu i mailu i bez posla za mene, dan samo posvećen molitvi, čitanju, liturgiji, klanjanju, odmoru, šetnji i već se nekako drugačije osjećaš. Već ti ta nedjelja ima neki drugi smisao, završava jedan tjedan raznoraznih dogodovština, a ispunja te snagom za sljedeći tjedan, koji tko zna što sve ne donosi. 

Također, nabavio sam si malo dobrog vremena i time što sam na najmanju moguću mjeru dnevno reducirao znatiželjno (znatiželja je moguće veći grijeh čak i od pušenja) pregledavanje web-portala. Osim ovog na kojem pišem, jasno. Bez zafrkavanja, sati provedeni uz portale mogu nam poprilično zamiješati u glavi, oslabiti nas i izbaciti iz ravnoteže koju nam je Gospodin kao svojima namijenio. Prvo, mnogi nam tekstovi oduzmu mir, da već ne govorim o blagoslovima. Pogotovo ovi politički tekstovi. Kad čitaš, što nam sve podmeću, kako sve izobličuju, kako provociraju, prave nas ludima i glupima… Zatim, mnogi tekstovi su (ne)čista manipulacija i stopostotna obmana. Jednostavno iskrivljuju istinu, navode na krive zaključke, izmišljaju, čine da sudimo i da se žestimo, da dalje prepričavamo laži i zablude, izvlače iz nas najgore osjećaje i moguće reakcije. Zar stvarno misliš da ne postoje izuzetno inteligentni ljudi pa i organizacije, moćni, bogati, s (na)silnom logistikom, koji dok mi spavamo – stvaraju, prerađuju, dorađuju, osmišljavaju kako lijepo zamotati zlo, grijeh ili smeće? Zar je nemoguće da iz takvih kuhinja izađu podmuklosti glede pape, Crkve, svećenstva, Hrvata, Domovinskog rata, borbe za život nerođenih, odgoja mladih… I svega ostaloga? Tko drži medije, drži ljude u šaci, umove u mreži. To su znali svi diktatori iz prošlosti. Kako je brzo maknut članak o tri milijuna Europljana, koji godišnje posjećuju Tajland zbog seks-turizma… Jer, samo svećenici moraju biti pedofili, zar ne? Kako je brzo nestao članak o tisućama djece-izbjeglica, koja se „pogube“ na putu prema Zapadu… Gdje su, kako su, jesu li živa, ili su poslužila kao donori organa, ili i u svrhu prostitucije…? Kako nikoga ne zanima prava priča iza „čina nasilja“ nad jednim političarem, oko kojeg se jednoć digla takva strašna buka? Nećeš naći kolumnu ili članak (u mainstream medijima, naravno) o užasu i tragediji javnih kuća ili o dijaboličnom projektu surogat-majčinstva, ili o strahovitoj patnji neke djevojke s hiv-infekcijom. To ne ulazi u „prava žena“ i o tome se ne smije pisati, u slobodnoj državi sa slobodnim novinarstvom. Kao i o mnogim drugim tabu-temama, u vremenu kada više navodno ništa nije tabu. I, zašto onda čitati takve portale? Zašto se dobrovoljno trovati? Zašto se hraniti grijehom? Dao sam si truda… U tjedan dana, na tri dnevna portala naših poznatih medijskih kuća, našao sam, zanimljivog primjera radi, 37 eksplicitno erotskih odnosno i pornografskih pisanih i slikom popraćenih uradaka, koji pobuđuju niske strasti, danas vrlo visoko cijenjene. Ne govorim o ljubavi, nego o požudi, iskorištavanju tijela, perverzijama. Mislio sam prepisati naslove, ali ipak neću, neki su toliko sramotni, da zaista ne mogu to prenijeti ovdje, iz puke pristojnosti. A sve to čitaju i stariji i djeca i mladi. Dnevne novine. Bi li ti urednici ili tko već, dao te gadosti svojoj baki, djedu, djetetu na „razmatranje“? Možda i bi, kad danas više ništa nije sveto. Tako se eto, prvo pere mozak, i onda opran, ispunjava se najprljavijim mogućim strastima. Tragikomično je u tomu to, što vrlo često imamo dva naslova i članka, jedan odmah ispod drugoga, kao skroz različiti, a opet… Prvomu je naslov (parafraziram): „I. K. (19) ubio dvije djevojke na spavanju, saznajte kako je izgledao ovaj izrazito krvavi pohod alkoholiziranog mladića“. A odmah ispod, drugi naslov: „’Najbolje orgazme doživljavam kad sam pijana k’o majka’ kaže L…, iako žali što u takvom stanju zna biti agresivna“. Razumiješ li ovo? Kako se vrijeđa i izruguje Bog, u čovjeku, po čovjeku. I kako se udara po zdravom mozgu. Kako bi to moglo biti bez posljedica po duh, dušu i tijelo, po međuljudske odnose? Gospa u Fátimi vapi pastirčićima: „Neka ljudi prestanu vrijeđati Boga! Već je previše izrugivan! Ti vam se grijesi vraćaju u nasilju, ratovima, bolestima!“ 

I tako, takve slike i priče pratimo neprestano, posvuda, bez ikakvog obzira, granica, kulture… Filmovi i serije prepuni rezanja grkljana, vađenja utrobe, sado-mazohističkim morbidnostima, orgija s davljenjima (i ne samo predvečer) – a onda silne lamentacije, pa kako je moguć ovakav zločin… Moguć je, i bit će još gorih izvedbi zločina, samoubojstava, nasilja svih vrsta, ratova, sukoba, netrpeljivosti; u osobi, u obitelji, među narodima, jer je nestalo vrijednosti, nestalo je onog cvijetića u onom većem cvijetu. I to „njima“ paše. Zapravo, to paše duhovnom neprijatelju, onom kojeg Isus naziva „čovjekoubojicom i lašcem od početka“ (usp. Iv 8, 48) (Njemu ponajviše paše da se ništa o njemu ne zna i ne piše, a da zakulisno on svime manevrira. Paše mu da se ismijavaju oni koji ga poznaju, koji znaju njegove smicalice i prepoznaju ga po tragovima njegove tame.) Brzo, od 37 slika i tekstova postaje 370, pa 3700. Čak se više ne trebaju otvarati prave pornografske stranice. A sve to, dragi, ostaje u našim umovima i srcima. Svaka riječ, svaka slika. I kad naiđe prilika, može se i hoće se i ostvariti, na ovaj ili onaj način. Ima čak i – ‘ajmo reć’ – desničarskih portala, k’o fol domoljubnih, kao filo-katoličkih, u kojima je redovno slična situacija: prvi naslov i tekst i slika (parafraziram): „Gospa nas upozorava: kraj je blizu! Počnimo moliti!“ a drugi odmah iza slijedi: „Naša S… skinula sve sa sebe, pomutila nam razum svojim oblinama, prava božica pohote“. Stvarno, pomućen razum i ludost na kub. Koji mora zaraziti i druge, jer tako zlo radi – tlači iznutra autore, da jednostavno moraju sa svojim ranjenostima opterećivati druge. No, sve se smije, sve se može, sve je u redu, budi i katolik i čitaj te ogavnosti, a možeš i usput prakticirati i jogu i bioenergiju, nema problema. 

Izgleda jednostavno – isključiti se iz toga. Međutim, otkrit ćeš da je i to jedna teška, konstantna borba. Ako želiš biti slobodan, ipak se moraš isključiti!

Idući za zdravo-seljačkim natuknicama moje pokojne bake, mogu zaključiti da se danas nalazimo u vremenu sveopće konfuzije, dezorijentacije i pred-kaosa svjetskih razmjera. Gledam s ishodišta jednog prosječnog katolika. Kako se postaviti? Koju, na primjer, duhovnost odabrati? To je važno! Evo primjera. Ja sam oduvijek volio gregorijanski koral (znam mnoge himne napamet), ne bi mi nikakav problem (dapače) bio da slavim Misu okrenut prema glavnom oltaru, vrlo poštujem redovničko odijelo, kad god treba govorim Misu na latinskom jeziku, bez obzira što mi to nije glavna crta osobne duhovnosti, poštujem one koji poštuju katoličku predaju, običaje, ostavštinu starih. Stari misni obred ima sigurno svoju ljepotu i neke su stvari nepotrebno ukinute, neke molitve, blagoslovi, geste… Šteta, izgubio se dio identiteta i autentičnosti, ona mistična strana, jedna posebna dubina. Međutim, ono što mi je neprihvatljivo je – stav, koji se najčešće krije iza obnove i povratka tih gesta i takvog proživljavanja pobožnosti ili duhovnosti danas. Naime, sam po sebi latinski jezik ili starinski način slavljenja Mise nije automatski izraz svetosti, nije mehanički način osobnog ili zajedničkog posvećenja, nije isključivi način sviđanja se Bogu, nije apsolutni dohvat jedine istinitosti i jedina moguća slika moje katoličke vjere. Iz takvog gledanja na stvar, može se roditi veliki i nepremostivi animozitet, štoviše antagonizam prema onima koji tako ne prakticiraju svoju vjeru. Iz usta ili pera vrlo mnogih koji ljube i promiču Tradiciju, dolaze krajnje bezobzirne osude, napadi, podmukle zajedljivosti, nemilosrdna etiketiranja ad hominem. Gotovo i ad baculum. I pape i papinih i svih drugih. Kao da nismo braća. Kao da smo mi koji slijedimo Drugi vatikanski sabor osuđeni na pakao. Nula tolerancije prema drukčijem mišljenju. Tako to ponekad izgleda, uz tu jednu krutu uniformiranost, daleko od realnosti vremena, koja stvara jednu oholu enklavu prozirne duhovnosti, samo izvanjske, formalne i strogo uniformirane, koju uopće ne vidimo u evanđelju. Meni je svet svaki jezik, ne samo latinski. Misne pjesme na arapskom, na primjer, silno podsjećaju na gregorijanski koral. Ali slijepi razdor razdire. Nije li i taj razdor djelo razaratelja i tvorca svih razdora – Đavla? Je li, dakle, Tradicija mjesto i način bijega, rješenje, pomoć? Ili nije? Koju, dakle duhovnost izabrati u vremenima totalne konfuzije, u kojoj svi izgleda sve znaju i svi mogu biti mali bogovi? Staru, novu, neku srednju? Onda, koje pastire slijediti? Koje pastire slušati, one  možda, koji su od crkava načinili „grozotu pustoši“ – dozvolivši čak golotinju, bogohuljenje, uništavanje svega otprije, unakazivši ljepotu kako liturgije tako i crkve kao građevine? Čini mi se da su militantne, žestoke u stavovima i konfliktne krajnosti zapravo dva lica jedne iste medalje. S tim, da se ova krajnost modernizma i desakralizacije bolje vidi, tko gleda. No, sve je manje i zainteresiranih promatrača; rasprave na Mreži najvećem dijelu običnih ljudi su potpuno irelevantne, da ne velim glupe. Kojeg, dakle, pastira slušati, nameće nam se pitanje? Jedan hvali papu, drugi ga proglašava heretikom. Jedan će na sve načine progoniti karizmatike, drugi će ih primati široko otvorenim zagrljajem i štoviše, sam će moliti u jezicima i polagati ruke. Jedan će stajati s moliteljima „za život“ pred bolnicom, drugi će sablažnjavati svoje malene ugošćujući ljude sa Zapada, koji će opravdavati abortuse i eutanaziju i sve ostale izraze „civilizacije smrti“ – u ime iste Crkve, koja službeno sve to u temelju i oduvijek prepoznaje kao zasjede Zloga. Govorit će milijune milozvučnih riječi koje zvuče ispravno, ali ne varajmo se, djela su jedino bitna. Onda, reći će netko, ta mnogo je i pastira optuženih i čak i zatvorenih zbog bolesnih zločina učinjenih najmanjima, djeci, mladima, ili zbog prikrivanja istih… A tražili su slijepu poslušnost i propovijedali svetost. Bože, smiluj nam se. Koga slušati? Koga slijediti? Teže je nego u vremenima Francuske revolucije ili fašizma i komunizma… Svakako, slijedimo Krista. Ali čijega? Nije to uopće bezazleno niti je trik-pitanje, odgovor je odlučujući za naše spasenje. Da, slušati Sveto pismo, no s kojim komentarom? Jer vidimo da se i najsvetije može itekako pretvoriti u naj-nesvetije.

Čitam i neke današnje aktualne teološke rasprave, čak dulje od ovih mojih kolumni, u kojima je sve tako stručno složeno i objašnjeno i prožeto samom ljubavlju prema čovjeku, korektno, inteligentno, uljudbeno i s velikom erudicijom. Samo je jedan problem, naime nigdje nema ni spomena imena Isusa Krista, koji bi, o čudo, trebao biti izvor, svrha i cilj katoličke teologije. Kako sve to razumjeti, uz sve ostalo što nam se u ova vremena dvojbi i smušenosti događa? Uvijek ljubim i branim papu Franju. Dopuštam si misliti: ne znamo sve, niti moramo i možemo znati sve. Ništa prije kraja nije sasvim jasno, niti se o ičemu prije mnogo, mnogo događaja može donijeti sasvim jasan sud. Tko će znati tajne diplomacije i enigme nekih ustupaka. Možda je i ovaj papa, kao neki prije, imao neku viziju? Zašto bi to bilo nemoguće? Možda se ponegdje mora poniziti, radi nekog kudikamo većeg dobra? Možda su njegovi neprijatelji toliko jaki i lukavi, da mi to niti u najmanjoj mogućoj mjeri možemo zamisliti? Znam samo da je papa neizrecivo puta stao uz nevoljne, prezrene, uz nerođenu djecu, uz katolički moral, uz nauk prethodnika, uz svetost obitelji, uz malenog i trpećeg čovjeka, da slavi sakramente kako ih treba slaviti. Smiješ ga kritizirati, ali pazi – za svaku ćemo riječ odgovarati, kaže Pismo. (Uz ovolike tekstove, drhtim od suda i molim Gospodina da mi bude blag jer sam samo htio dobro, bez obzira što ga vrlo često nisam znao ispravno izreći ili ostvariti). Odakle su, nadalje, tvoji izvori, informacije? Od onih istih portala, koji te „časte“ najpodlijim uvrjedama kao kršćanina, koji pljuju po tvojoj majci – Crkvi, koji ti ubacuju na dnevnoj bazi mnoge infuzije bluda, gorčine, zavisti, bijesa i tjeskobe? Nepojmljivo mi je da jedan katolik može s mržnjom, s prijezirom ocrnjivati Svetog oca. Niti meni nisu jasne neke stvarnosti glede nekih papinih izjava i poteza (ako jesu papini) ali čekam da sve bude jasnije, da ne upadnem u mrežu osude i („svete“ dakako) agresije. Jer na kraju, na to se izgleda cijela rasprava i svodi – optužbe i napadi, radi „većega dobra“. No, Crkva uistinu jest u situaciji nevjerojatno kompliciranoj i teškoj! Samo što zaboravljamo: baš kad je teško, Bog ima najviše mogućnosti nešto dobro i slavno činiti u nama. Put iz Getsemanija vodi prema praznom grobu, sjetimo se.

*Ovo je prvi dio nove kolumne patera Marka Glogovića. Drugi dio kolumne u kojem pater Marko govori, između ostaloga, o problemima u Katoličkoj karizmatskoj Obnovi u Duhu Svetom objavit ćemo sutra.

Pater Marko Glogović | Bitno.net

Ovaj članak Pater Marko Glogović: Kako ostati normalan u vrijeme opće konfuzije se prvo pojavio na Bitno.net.

Pogledajte kako su tisuće hrvatskih vjernika proslavili jedan od najvećih kršćanskih blagdana

Donosimo vam fotogaleriju iz nekoliko hrvatskih biskupija u kojima je stotine tisuća vjernika proslavilo blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marija. Pogledajte kako se ovaj veliki kršćanski blagdan slavio u Aljmašu, Sinju, Mariji Bistrici, Škabrnji, Gori, Vrpolju i Biškupcu.

Aljmaš, Đakovačko-osječka nadbiskupija

Sinj, Splitsko-makarska nadbiskupija

Gora, Sisačka biskupija

Marija Bistrica, Zagrebačka nadbiskupija

Škabrnja – Zadarska nadbiskupija

Vrpolje, Šibenska biskupija

Biškupec, Varaždinska biskupija

Bitno.net

Ovaj članak FOTO Aljmaš, Sinj, Marija Bistrica, Gora, Škabrnja… Stotine tisuća vjernika proslavilo blagdan Velike Gospe se prvo pojavio na Bitno.net.

Nema nas, draga braćo i sestre, to si moramo pošteno priznati, ne zato što smo toliko siromašni, nego zato što smo komotni. Djeca se ne rađaju ne zato što roditelji nemaju novaca, najčešće ne zbog tog razloga – nego zato što su roditelji komotni, ne žele obavezu

Đuro Hranić/Foto: Đakovačko-osječka nadbiskupija

Prenosimo cjelovitu propovijed nadbiskupa đakovačko-osječkoga, Đure Hranića, kojom je, tijekom proslave blagdana Velike Gospe u Aljmašu, snažno, iskreno i ispravno detektirao mnoge probleme hrvatskog društva:

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici, draga braćo svećenici i bogoslovi, poštovane časne sestre redovnice.

Liturgija svetkovine Uznesenja Marijina progovara zajedničkim odrednicama koje bismo mogli nazvati slavljem života. U Knjizi Otkrivenja, u prvome čitanju, čuli smo i vidjeli pred nama dramatičan prizor trudne žene “obučene u sunce, mjesec joj pod nogama, a na glavi kruna od dvanaest zvijezda”. Ženi prijeti zmaj, koji joj želi proždrijeti dijete, a svojim repom obara zvijezde nebeske, obara ideale i snove. Najčešće, ta je žena Crkva, Crkva koju u vrijeme nastajanja Knjige Otkrivenja ima pred svojim očima njezin pisac, sv. Ivan apostol i evanđelist, Crkva koju u to vrijeme progoni carska vlast. Osim Crkve, u toj ženi mi vidimo i BDM, Isusovu Majku, jer je ona slika, prototip poziva i vjere Crkve. No, u toj ženi može se prepoznati i svatko od nas.

Naime, riječ je o našem ljudskom životu, o životu koji se mora boriti sa silama razdora i rušenja, sa svime što ga pokušava ugušiti, otuđiti, osiromašiti, isprazniti od svih vrednota koje mu pripadaju i tako ga uništiti. I kao pojedinci, ali i kao čitavo ljudsko društvu borimo se sa zmajem kojemu “rep povlači trećinu zvijezda nebeskih te ih obara na zemlju”, obara ideale i
snove o društvu u kojemu su ljudi braća i sestre. Zmaj želi ugasiti zvijezde, štoviše onemogućiti bilo kakav pogled u nebo. Možda se možemo i čuditi toj biblijskoj slici, ali metafora se zbog svoje aktualnosti zadržala sve do danas. I mi zato kažemo da netko nekome »skida zvijezde s neba« – odnosno uništiva ideale, bezobzirno gazi i ismijava ono što je nekome sveto te tako ljudsku dušu ostavlja praznu i u mraku. Skinuti zvijezde s neba znači zatvoriti ljudski život isključivo u ovozemne horizonte i lišiti ga pogleda prema nebu, prema transcendenciji, prema nadnaravnome, prema vječnosti, prema trajnim i neprolaznim vrednotama; te tako čovjeka lišiti ustvari njegova dostojanstva, trajnih i neprolaznih vrijednosti, životne radosti, smisla života i pretvoriti ga u pozemljara i crva koji živi od danas do sutra.

I nismo li, draga braćo i sestre, i mi u situaciji da se kao trudna žena o kojoj govori prvo čitanje moramo boriti da nam taj zmaj ne proždre dijete – sve ono što je sveto u našem ljudskom životu, da se u nas ne uvuče prizemni i sebični mentalitet. Trajno vidimo oko sebe jedan mentalitet koji se postupno uvlači i u nas: Gledaj na sebe, da tebi bude što bolje, jednostavnije i komotnije! Prepusti se užitku! Ma opće dobro, ma pusti ideale! Zašto bi praštao ili praštala onome tko ne traži oprost, tko se ogriješio o tebe i iskorištava tvoju dobrotu? – Vrati jednakom mjerom! Rastani se! – Zašto se gnjaviti s neodgovornim ili teškim bračnim drugom?! Pusti snove o bračnoj vjernosti kad ti se nudi druga mlađa, ljepša i atraktivnija žena! Zašto se lišiti komotnosti i prihvatiti ustajanje noću i služenje. Ma imamo već jedno dijete, što će nam još jedno?! Zašto ne uživati, nego se gnjaviti s više djece, s njihovim školskim zadaćama, s kuhanjem, pranjem i peglanjem?! Želim svoj mir!

Zlo, draga braćo i sestre, želi proždrijeti i srušiti svaku zvijezdu vjere i mogućnost ostvarenja iskrene i nesebične ljubavi, zvijezdu nesebičnog bračnog predanja i bračnoga sklada, zvijezdu koja se zove radost očinstva i majčinstva, zvijezdu doživjeti starost zajedno. Ne proždire li i  nas danas zmaj – pomodarstva i javnoga mnijenja, kulture smrti i grešnih struktura, ideale
tolikih u sebi dobrih, plemenitih, poštenih i čestitih ljudi? Ne rušimo li zvijezde s neba i mi jedni drugima? Nisu li toliki ljudi u situaciji da se moraju boriti da ne klonu duhom jer stalno moraju slušati o korupciji moćnih i bahatih, bore se da ostanu čestiti i pošteni dok moraju gledati kako upravo takvi – baš zato što su čestiti i pošteni, najčešće stradavaju. Jer gledano ljudski – oni kojima u životu ništa nije sveto, ti u životu lakše i bolje prolaze. I nisu li sa zmajem koji ruši zvijezde suočeni i toliki mladi ljudi među nama, koji su – puni idealizma i vjere da je bračna ljubav i vjernost te žrtva jednoga za drugo nešto uzvišeno i sveto, prisiljeni ići u brak gledajući rastući postotak rastava brakova, pa čak i vlastite rastavljene roditelje. Prisiljeni su ići u život gledajući raskršćanjenu sredinu u kojoj se živi kao da Boga i ničega svetoga nema. Mnogi se u permisivnoj i erotiziranoj kulturi muče da sačuvaju vjeru u svetost, uzvišenost i dostojanstvo tijela i spolnosti; ljepotu bračne ljubavi; ma
vjeru uopće u mogućnost uspjeloga braka i sretne obitelji. Već toliki mladi ljudi upali su u gorčinu i bezvoljnost, i dižu ruke i odlaze jer su im nepoštenje, očito krštenje zakona te tolerancija i tromost mjerodavnih institucija srušili zvijezdu poštenja i društvene pravednosti.

Srušili smo im zvijezde i oni odlaze tražeći svjetlo sređenijega društva. No, draga braćo i sestre, mi se nismo ovdje okupili kako bismo plakali i zdvajali nad svojim osobnim i obiteljskim poteškoćama, nad socijalnim i društvenim problemima, nad odlaskom mladih, nad mnoštvom praznih kuća, nad starenjem i demografskim izumiranjem našega hrvatskoga sela i čitavoga naroda ili da bismo prokazivali druge kao odgovorne za takvo stanje, nego smo danas ovamo došli Gospi od Utočišta, Blaženoj Djevici Mariji, koja se također susretala s poteškoćama, ali je na njih reagirala vjerom i predanjem Bogu. I zato smo i mi došli danas ovamo k Njoj, kako bismo samokritički priznali da grešne strukture i objektivne poteškoće ne ispričavaju, niti mogu opravdati našu osobnu mlakost, kršćansku nedosljednost i nevjeru, te da ponajprije mi, koji se zovemo kršćanima, koji smo ovamo došli kao hodočasnici, da mi nažalost nismo dovoljno snažna i zdrava kršćanska alternativa, niti
dovoljno privlačna snaga uskrsne preobrazbe Slavonije i Hrvatskoga društva. I da je nama potrebno obraćenje, da je potrebno slijediti Blaženu Djevicu Mariju.

Došli smo ovamo u ovo svetište koje već preko 300 godina okuplja žitelje ovog kraja kako bi i nama – kao našim starima nekoć – do ušiju doprla poruka o blaženstvu skromnih, malenih i poniznih koji su spremni staviti se u službu Bogu i čovjeku, o čemu pjeva Marija u svom himnu kojega smo čuli u evanđeoskom tekstu. Došli smo kako bismo u ovom svetištu molili za svoje osobno obraćenje i za obraćenje našega naroda. Došli smo i želimo svatko od nas pojedinačno i zajednički, kao članovi hrvatskoga društva, usvajati Marijinu vjeru i nadahnjivati se njezinim vjerničkim predanjem u službi Isusu Kristu, hraniti se njezinim životnim stavovima i vrednotama po kojima je ona u potpunosti ostvarila poslanje koje je Bog stavio pred nju i upisala se u povijest uskrsne preobrazbe ovoga dragoga – iako grešnoga – svijeta i društva.

Ovdje smo, draga braćo i sestre, kako bismo usvojili i prihvatili Božji naum o čovjeku. A taj je da je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku, kao jedino mjesto Božje prisutnost na zemlji, i da je zato čovjek hram Božji, kruna stvaranja, najveća vrednota, da je kao slika Božja stvoren ili kao muškarac ili kao žena, te da biti čovjek znači postojati kao osoba “za” drugu osobu; darivati se u ljubavi i biti obdaren ljubavlju druge osobe, a ne gledati kako će meni biti lakše, jednostavnije i komotnije, nego kako što više ljubiti. Isusov kršćanski pogled na čovjeka kaže da je darivanje u ljubavi – počevši od braka, prijateljstva, radnoga mjesta, odgovornosti koju imamo i prihvaćamo, temeljni i urođeni poziv svakog čovjeka, upisan u našu ljudsku narav.

Sveti papa Ivan Pavao II. je stoga tvrdio: “Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. On ostaje po sebi neshvatljivo biće, njegov je život lišen smisla, ako mu ne biva objavljena ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne učini svojom, ako na njoj živo ne sudjeluje.” I Biblija nas uči da je čovjek, zato, slika Božja – i to ne toliko u trenutku samoće – kao slika u kojoj se odražava samoća Osobe koja upravlja ovim svijetom, koliko je čovjek slika Božja u trenutku zajedništva; i ta slika Božja nisu samo muškarac i žena pojedinačno, nego se u njihovu međusobnom zajedništvu odsijeva zajedništvo ljubavi među osobama unutar Presvetoga Trojstva. Čovjek je, dakle, slika Presvetoga Trojstva, a najdublje zajedništvo u kojemu se odražava Presveto Trojstvo je iskrena, nježna, vjerna i postojana bračna ljubav; zajedništvo muža i žene. A, budući da je čovjek i njegovo tijelo, i da čovjeka nema bez njegovoga tijela, to znači da kvaliteta slike Božje obuhvaća i ljudsko tijelo, i spolnost. U otajstvu stvaranja slika je Božja utisnuta u čitavoga čovjeka. I zato – bračno darivanje muža i žene, njihova međusobna ljubav i vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, njihovo zajedništvo koje obuhvaća i tijelo i spolnost je sakrament – vidljivi znak i uprisutnjenje nevidljive Božje ljubavi – aktualizacija onoga Trojstvenoga zajedništva koje se spušta na zemlju i ostvaruje među nama ljudima. U njihovoj bračnoj ljubavi se na vidljiv način očituje veličina, snaga, ljepota, vjernost, postojanost i uzvišenost Božje ljubavi prema nama ljudima. Može li se, draga braćo i sestre, reći nešto ljepše i uzvišenije o dostojanstvu čovjeka, tijela, spolnosti i bračne ljubavi od onoga što nam o tome kaže kršćanski nauk?!

Život, dijete koje napada zmaj iz prvoga čitanja, čuva se i brani, draga braćo i sestre, usvajanjem vrednota, oduševljavanjem idealima, kršćanskom dosljednošću, svjedočkim životom i plivanjem protiv struje malodušnosti i zla. I nismo li mi zato ovdje – da nam Krist svojim primjerom ljubavi prema čovjeku do kraja objavi tajnu ljudskoga života; da otajstvo, život i djelo Isusa Krista, njegovo predanje do kraja na križu, njegova smrt i uskrsnuće, evanđeoska logika o dragovoljnom darivanju i umiranju po kojemu se postiže punina života, postanu nadahnućem i svjetlom svakoga od nas, naših bračnih drugova i obitelji, ali i
društvenoga te socijalnog angažmana, odnosa prema radnom mjestu, prema radu, prema profesionalnim obvezama, prema volonterskom angažmanu, prihvaćanju poteškoća i prema svim područjima i dimenzijama života – svjesni da je to onaj krajnji pokazatelj istinske vjere i pobožnosti jer je uskrsna radost uvijek izvor snage i smisla za život, pa i u suočavanju s
najvećim poteškoćama.

To je znala i Blažena Djevica Marija. Bila je ona realna žena. Sjetimo se samo kako pita anđela Gabrijela koji joj dolazi s viješću da treba postati majkom – Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?. Kako tu čudesnu trudnoću objasniti Josipu, roditeljima, društvu u ono  vrijeme? Našla sam se trudna po Duhu Svetome. Mislite da su Mariji lakše vjerovali nego što bi danas povjerovali jednoj djevojci da to kaže? Ali kada je Marija shvatila da Bog od nje nešto traži, bilo joj je teško, ali ona kaže Fiat. Neka mi bude. Neka mi bude po tvojoj riječi. i prihvaća životne poteškoće. I baš zato što je prihvatila da bude Majkom Sina Božjega suočavala se s poteškoćama. I zato smo, draga braćo i sestre, danas ovdje, da bi i do nas, kao i do Blažene Djevice Marije doprla poruka da je žena koja rađa blažena, da Bog po ljubavi – osobito po onoj bračnoj i obiteljskoj – čini velika djela, da se blaženstvo Isusove Majke Marije ne stječe po obilju zemaljskih dobara ili snagom moći, vlasti i utjecaja, nego životnim svjedočanstvom, poniznim, tihim, samozatajnim, poštenim i nesebičnim radom i služenjem, povjerenjem u Boga i onda kad je teško; dopuštajući mu da on svojim pozivom i svojom riječju mijenja mene i moj život, moje želje i planove, da on slaže – i da dopustim da Bog promijeni moje planove i moja očekivanja. Prihvaćenjem poteškoća, prihvaćanjem i poraza i neuspjeha, da prihvatim žrtvu i križ. Možemo mi govoriti kako nas je malo… Danas vidimo kako je ustvari čovjek najveća vrijednost. Sad kada nas nema, kada vidimo da nedostaje čak i radne snage, vidimo kako je to velika realnost – da je čovjek najveća vrednota. Inače nam se u danim okolnostima može činiti kao najobičnija floskula – a čovjek je ustvari najveća vrednota.

Nema nas, draga braćo i sestre, to si moramo pošteno priznati, ne zato što smo toliko siromašni, nego zato što smo komotni. Djeca se ne rađaju ne zato što roditelji nemaju novaca, najčešće ne zbog tog razloga – nego zato što su roditelji komotni, ne žele obavezu. I zato smo danas ovdje – da si to priznamo, da se udarimo u prsa i da budemo velikodušniji poput Blažene Djevice Marije u odnosu prema Bogu i odgovorniji prema ovome društvu, da se osjetimo suodgovorni za ono što se događa i za razvoja ovoga društva. I zato, draga braćo i sestre, kao članovi Crkve sjedinimo se s onom koja je Majka Crkve, sjedinimo se s Blaženom Djevicom Marijom, i molimo da nas dijete Isus u njezinim rukama zaštiti od zmajeva nevjera, da na On zaštiti od grijeha u našim srcima, da po nedjeljnoj svetom misi i po redovitom pristupanju svetoj pričesti u nama započne i da se trajno ostvaruje uskrsna preobrazba, po kojoj mijenjamo ovo društvo i po kojoj smo na sigurnom putu prema cilju na kojega je Blažena Djevica Marija već dospjela – a to je nebo, to je zajedništvu s Isusom Kristom i dioništvo u Božanskom Trojstvenom životu.

Bitno.net

Ovaj članak Mons. Đuro Hranić u snažnoj propovijedi: Djeca se ne rađaju zato što smo komotni i ne želimo obvezu se prvo pojavio na Bitno.net.

Danas se spominjemo svetog Roka, sveca koji je svoj život posvetio brizi za oboljele od kuge – bolesti od koje je kasnije i sam obolio. Proglašen je zaštitnikom od kuge, ali i od ostalih zaraznih bolesti.

Sveti Rok se rodio g. 1295. u Montpellieru, čudesno lijepom i starodrevnom gradu u južnoj Francuskoj, koji posjeduje jedno od najstarijih europskih sveučilišta, staru katedralu, muzej, galerije slika i biblioteke. Otac mu je bio grof, a njegovi su se pređi borili za oslobođenje Svete zemlje. Prema najstarijem Rokovu životopisu, koji je vrijedan povjerenja, roditelji su ga od Boga izmolili učinivši zavjet. Dulje su vremena bili bez poroda, a tako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac.

Dobra i brižna Rokova majka pružila mu je odličan odgoj. U svojoj nježnoj dobi dječak je iz majčina srca upijao spasonosne pouke. One će dati ispravan smjer svemu njegovom kasnijem životu. Koliko put su u dugoj povijesti kršćanstva baš dobre majke pružale djeci ono najpotrebnije, ono što im drugi nisu mogli niti htjeli dati, a što ih je u čitavom životu pratilo kao neugasivo svjetlo.

Vratimo se našem junaku i svecu svetom Roku da vidimo kakve je konkretne posljedice u njegovu kasnijem životu imao odgoj vrijedne majke. On je još prije nego je navršio 20 godina ostao bez roditelja. Što je tada učinio? Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Učinio je, dakle, ništa manje nego što Isus traži od svakoga tko želi biti savršen. Postupio je drukčije nego ono bogati mladić iz Matejeva evanđelja (19,16–22). Njemu je Isus rekao: “Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me! Kad mladić ču te riječi, udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje” (Mt 19,21–22).

Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, ušao je u njegovo srce, zahvatio ga i on se nije zadovoljavao površnošću, polovičnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve. Njegova se ljubav nije zaustavila na stupnju erosa, na stupnju onoga što će on steći i zadobiti, već je prešla u agape, gdje se, ljubeći, Bogu sve daje, sve bez pridržaja. On je prigrlio ideal tolikih svetih ljudi: “Peregrinari pro Christo.” Iz ljubavi prema Kristu postati hodočasnik, čovjek koji prolazi svijetom kao zaljubljenik i hodočasnik Isusa Krista. A nije li to bolje, uzvišenije, plemenitije nego trčati za užicima, zabavama, bogatstvom, negoli se predati potrošačkom mentalitetu, kojem su se danas toliki, a osobito mladi predali?

Na svome hodočašću u Rim sveti Rok se zaustavio u Acquapendenteu gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. I opet se u svetom Roku susrećemo s evanđeoskom dubinom. Isus je veoma naglasio ljubav prema bližnjemu, štoviše, nju je postavio kao mjerilo vjerodostojne ljubavi prema Bogu. Njegov apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici piše kršćanima: “Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega – od Isusa – tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!” (1 Iv 4,20–21).

Sveti Rok tu Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu shvaća i prakticira posve ozbiljno. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Koje onda čudo da je Bog njegov evanđeoski radikalizam potvrđivao i čudesima? Gdje ima jake i proživljene vjere, gdje je vjera život, a još više gdje ima istinske ljubavi, ondje će biti i čudesa. To potvrđuje ne samo život sv. Roka već i tolikih drugih svetaca. Postoji jedna Božja logika koju shvaća samo duhovan čovjek. Oni koji to nisu sve skupa će jeftino i na laku ruku otpisati kao mit i legendu, koja nema veze sa stvarnim životom.

Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima i tako se svečevo hodočašće za Krista pretvorilo u hodočašće ljubavi.

Gdje ima jake i proživljene vjere, gdje je vjera život, a još više gdje ima istinske ljubavi, ondje će biti i čudesa. To potvrđuje ne samo život sv. Roka već i tolikih drugih svetaca. Postoji jedna Božja logika koju shvaća samo duhovan čovjek. Oni koji to nisu sve skupa će jeftino i na laku ruku otpisati kao mit i legendu, koja nema veze sa stvarnim životom.

Rokova svetost bit će potvrđena još jednim dokazom: križem, patnjom. I bez toga ne može biti prave svetosti. Svetac je učenik i sljedbenik raspetoga Krista, zato mora biti dionik njegova kaleža, mora s njim piti čašu gorčine. U Piacenzi se Rok sam razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili toliki slikari.

Današnji kritički duhovi smatraju da je pas koji sv. Roku donosi kruh legenda. Dopustimo da je prizor sa psom u životu sv. Roka čista legenda. No ta legenda ima ipak jednu veliku poruku, a ta je svečeva vjera u Božju providnost, pouzdanje u nju i, s druge strane, Božja briga za čovjeka, pogotovo onoga koji se u njega uzda. To je važno, to je ono glavno, a to svakako nije nikakvo praznovjerje. Ne može li se Bog i na čudesan način brinuti za svoje pravednike koji sve svoje pouzdanje stavljaju u njega?

Ne čitamo li u Starom zavjetu da je Gospodin proroku Iliji uputio ovu riječ: “Idi odavde i kreni na istok, i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu. Pit ćeš iz toga potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.” I nastavlja Sveto pismo: “Ode on i učini po riječi Jahvinoj, i nastani se na potoku Keritu, nasuprot Jordanu. Gavrani su mu jutrom donosili kruha, a večeram mesa; iz potoka je pio” (1 Kr 17,2–6).

Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga kao tobože sumnjiva tipa i špijuna te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima. No Gospodin će svoga vjernog slugu proslaviti još i više jer će ga vjernici štovati kao malo kojeg sveca.

Štovanje se najviše uvriježilo u okolici Montpelliera. Prvi pismeno sačuvani podaci o tom kultu potječu iz g. 1420. Iz južne Francuske štovanje se brzo proširilo u sjevernu Italiju, osobito u Bresciju i Piacenzu. Kad je g. 1477. opet izbila kuga, u Veneciji je u čast sv. Roka osnovana njegova bratovština. Odande je kult prešao i k nama u Dalmaciju. U Korčuli postoji još i danas jedna veoma stara bratovština Rokovaca, pod zaštitom svetoga Roka.

U Rimu postoji još od godine 1499. Bratovština svetog Roka, koja je svom zaštitniku na Ripeti sagradila crkvu, a ona se ondje, u blizini hrvatske crkve sv. Jeronima nalazi još i danas. Za vrijeme velike pošasti kuge g. 1522., 1527. i 1530. bolnica je, uz crkvu sv. Roka – mislim po pripadnosti – u gradu Rimu odigrala važnu ulogu jer su u njoj našli utočište brojni bolesnici.

Sveti Rok je općenito bio biran kao zaštitnik protiv kuge, što je također veoma pridonijelo njegovu štovanju i slavi. Samo u Italiji podignuto mu je u čast oko 3000 crkava, kapela i oratorija. Štovanje se sveca proširilo praktično po cijeloj Europi, uključivši i cjelokupno hrvatsko jezično područje. Na selima su ga seljaci zazivali u pomoć protiv bolesti domaćih životinja i u raznim prirodnim katastrofama. U vinorodnim krajevima zazivaju ga u pomoć protiv filoksere. Svečevo su štovanje širili naročito franjevci i kapucini. Papa Grgur XIII. unio je ime sv. Roka u Rimski martirologij, što je kasnije potvrdio i Urban VIII.

I kod nas su svetom Roku podignute brojne crkve, kapele i oltari. Pobožni ga narod još i danas štuje, a njegov je blagdan dan okupljanja na bogoslužje mnogih vjernika. Možemo to samo podržati naglašavajući one poruke što ih svetac svakomu daje.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net

Ovaj članak Sveti Rok – zagovornik bolesnika se prvo pojavio na Bitno.net.

U konfuziji raznih karizmi, tradicija, življenja Božjeg zakona itd., ako kažeš nešto protivno onomu što jasno vidiš kao konfuziju, odmah se stvara „sindrom pseudo Patera Pija“ odnosno – „mi smo žrtve, mi smo progonjeni, mi smo mučenici, Crkva nas tlači, kao onda Patera Pija“. I što ćeš onda? Zanimljivo mi je kako svi imamo demone, a ovi „evangelizatori“ nemaju?

Foto: Shutterstock.com

Ovo je drugi dio nove kolumne patera Marka Glogovića. Prvi dio pod naslovom ‘Kako ostati normalan u vrijeme opće konfuzije’ objavljen je u četvrtak, 15. kolovoza, a možete ga pročitati OVDJE.

Vrijeme dezorijentacije i konfuzije, nedorečenosti i labavljenja nauka i običaja ostavlja svoj trag i na drugim vidovima duhovnosti, na primjer ponegdje u nekim tzv. karizmatskim krugovima. Što reći na sljedeće… S jednom sam zajednicom ne tako davno sudjelovao u jednoj zagovornoj molitvi. Trebala mi je, tražio sam preporučene molitelje, karizmatskog tipa. Volim se moliti s onima koji poznaju silu Duha. Volim upotrijebiti i emocije, volim se radovati ili plakati pred Gospodinom, volim kad mogu, a kad ne mogu samo ležim i šutim ili samo držim raspelo – i to je molitva. U dotičnoj su zajednici gostovali dakle ljudi, koji su već gostovali na nebrojenim mjestima u nas, kako sam čuo i saznao. Pomažu u molitvama otklinjanja jednom poznatom svećeniku, druže se s mnogim svećenicima koji ih rado pozivaju. Drže javne pouke i svjedoče, govore o svojem obraćenju i o Božjim divnim intervencijama. Inače, vrlo dragi ljudi, zaista, simpatični, pristupačni, ja ih ne mrzim, ne vrijeđam i ne apostrofiram kao osobe. Jeli smo i pili i pričali zajedno, činili su mi se u redu. Molili su osobno nad nas dvadesetak, nad svakim oko sat vremena – uzgred budi rečeno, gdje se to danas može doživjeti, samo valjda u takvim zajednicama.

Mogao sam ostati sa strane, ali krenuo sam prvi, jer ja kao svećenik prvi trebam pomoć da bih mogao pomagati drugima. Sve je počelo dobro, rekao sam neke svoje probleme, pomolili smo se „Oče našom“ i pitali su me smiju li me uhvatiti za ruke ili rame, što mi je bilo sasvim u redu: ta braća smo, rodbina u Isusu, držati nekoga za ruku ili rame simbol je prijateljskog zagrljaja, blizine, podrške, utjehe, zajedništva. Svećenik polaže ruke kao svećenik, vjernici kao vjernici, kao braća. Molili smo „u jezicima“, kako ponekad običavam. Molim se nekad i na latinskom, Pavao kaže „budi svima sve“. Odlučno se suprotstavljam mentalitetu da se uz molitvu u jezicima osoba mora ponašati čudno, izvitopereno, mučno i uz neke nenormalne uzdahe, krikove ili slinjenje. Eh, da je tako lako raspoznati demončiće… Da je tako lako takvim „reakcijama“ osloboditi se svega u nama… No, tada je krenulo, oni su počeli vikati, preokretati očima, mahati… Napominjem, najiskrenije ljubim Obnovu u Duhu, poslužujem kad mogu, odazivam se kad stignem, imam divnih iskustava, od nas i iz mnogih zemalja. Uglavnom, da ne duljim, pri tom apsolutno nepotrebnom vikanju oni su „vidjeli“ čovjeka s bijelim šeširom, koji je na mene „bacio urok“. Kada, tko, kako: to mi nije objašnjeno. Nadalje, neka mi je „žena plave kose, jače tjelesne građe, zavezala ljubavni urok, u mašnu“. U glavi sam počeo razmišljati, što bi to zapravo bilo i tko bi to mogao biti? Znam neke plavuše, ali tko će znati, jesu li prirodne ili obojane kose, je li tada bila „jače građe“ ili je danas…? Mogla bi biti ova… Ne, vjerojatno ova… Da, ova je, sto posto. A možda i nije.“ (Inače, ja sam zaljubljen samo i uvijek samo u Ženu – Mirjam, moje je srce potpuno njezino i uopće ne trzam na migove, poruke, prijedloge, šale ili ne-šale eventualnih sestara ili ne-sestara u Kristu. To mi je moja baba izmolila.) Na kraju, jedan je od ove dvije osobe „spoznao“ kako imam i duha, koji mi je „ubačen vudu-magijom“, imena Hišija i koji se nalazi – ispod moje lijeve lopatice na leđima. Pozvali su me da ga se glasno odreknem i pitali su me osjećam li da izlazi kroz – lijevu nogu, u pod…! Dragi moji, ovo vam je živa živcata istina. Sve do slova. 

Vi koji ne favorizirate pretjerano karizmatsku duhovnost, molim vas, nemojte likovati, jer ovo je žalosno i bijedno. Nemojte ni osuditi cijeli dragi pokret, mnoge divne molitvene zajednice. Nemojte ni apostrofirati neke ili pozivati se na mene protiv nekoga – ja ovdje želim dati jednu sliku, jedno upozorenje i jedan primjer konfuzije. Radije budimo tužni zbog ovakve dezorijentacije. Nakon nekog vremena vidio sam da neke osobe više ne dolaze u zajednicu, da su ljudi nekako smrknuti. Sazvao sam sastanak, zamolio za ozbiljnost i izrekao svoje najsrdačnije dvojbe oko takve vrste molitve, takvog nastupa i te duhovnosti, koja ne može biti katolička i nije katoličko-karizmatska! Svi do jednoga su opisali totalno i potpuno isto svoj susret s ovima, samo što je netko „imao“ više a netko manje demona odnosno uroka. Dakle, dvadesetak ljudi, predanih vjernika, koji žive sakramentima, koji mole i sudjeluju i u župama i u molitvenoj zajednici… Svi do jednoga su, svaki osobno a neki i sa cijelom obitelji pod vudu-urocima! Kad su počeli iznositi svoja iskustva, skoro sam pao u nesvijest od šokova. Na primjer, draga mlada žena, majka troje dječice, redovita u crkvi, vrlo dobrodušna i autentična u svojoj vjeri: samo zato jer ima hladne ruke (problemi s cirkulacijom) – po njihovu  ima „demona Šive“ i morala ga se odricati… Jednoj su dragoj osobi „dijagnosticirali“ čak „legiju“ u njoj, a žena je uistinu sveta i skromna i postojana. Drugoj su osobi „vidjeli“ da netko krvlju neke ptice „pečati“ zlo nad obitelji, i to – pazite – tako, da je uzeo ptića iz gnijezda i ubio ga. Zaista… Mnogi su od njih samo pomislili kako im je uroke „nabacila“ svekrva, kuma, prijatelj iz mladosti… A nekima su baš te detektirali!! Počeli su kopkati, sumnjičiti, istraživati, optuživati dotične. Užas jedan, dokle to ludilo ide i vodi. Nakon molitve svi smo bili pokisli, uznemireni, neki uspaničeni. Dezorijentirani. Jedni su se posvađali doma „do krvi“. Svi su ispitivali što dalje, kako se riješiti svih tih demona… A ja sam bio ljut k’o ris. Bio sam prevaren i izigran. Ovo nema veze s Katoličkom crkvom. Jedva sam čekao da ti „šamani“ i njihovo „skidanje uroka“ odu. Još kad sam čuo druge „bisere“ kao na primjer, kako oni u Međugorju redovito viđaju Gospu, kako od njih bježe tumori u vidljivoj materijalizaciji, kako se množe novci ljudima u kreditima, kako su „oslobađali“ prostore od zloduha… Pa naravno. Zar bih uopće sumnjao? Danas je popularno biti „vidjelac“. Što se tiče mene, niti imam blage veze tko je čovjek s bijelim šeširom, niti sam ikada bio niti namjeravam biti u ikakvoj vezi s bilokakvom plavušom, niti me takve halucinacije uopće ne diraju, osobno. Niti se bojim uroka niti su mi krivi za sve prapradjedovi. Ali ja sam bio tamo kao svećenik, i morao sam to kao svećenik ispraviti! Izgovarati izmišljena imena demona, vrištati, urlikati, siktati, pjeniti se… Oponašati egzorcizme… Nepojmljivo. Nikada, nikada, nikada više neću dozvoliti cirkus, idiotarije i ovakve nastrano duhovne egzibicije. Da je ne znam tko u pitanju, da je ne znam kakva glorificirana osoba, s ne znam kakvim spiritualnim kvalifikacijama od ne znam kakvih viših i nad-duhovnih persona. A pravih egzorcizama ni za lijek, s druge strane. A čujem da se takva nimalo bezazlena i potpuno kriva događanja događaju posvuda! Čak se hodočasti takvima i sličnima! Stanje njihove duše glede ovakvih nedopustivih formi kvazi-karizmatskih prenemaganja je kritično, zaista jest, ali kako im to reći, kad su „nedodirljivi“, neupitno „posebni“, prepuni „nebeskih spoznaja?“ Takvi su postavili na stotine krivih „dijagnoza“ i napravili nevjerojatno mnogo duhovne i duševne štete naivnim, neupućenim i trpećim vjernicima!

Nekomu će ovo biti smiješno. Meni nije. Netko će me prokleti, naravno u dobroj namjeri, jer će pročitati čega nema u ovom iskazu. Pa i par ljudi u toj zajednici nije se složilo te im i dalje vjerno odlaze, vjerujući da su demoni i preci krivi za sve nevolje i da ih samo ovi mogu riješiti. 

Jasno mi je ipak zašto se to danas događa: čovjek je u trpljenju, a ne zna si pomoći. Traži pomoć, vapi. Luta. Često su mu i crkvena vrata zatvorena. Ne razumiju ga. Ako se onda mora birati između dvije opcije, odnosno mukotrpnog obraćenja, pokore, posvećivanja, truda te između momentalnog „istjerivanja“ demona koji su, uz grešne pretke, za sve odgovorni… Ta tko će krenuti tim prvim putom? Vrlo sklisko tlo! Tko bubne, nosit će masnice dugo, dugo. Dakle, zaključujem: blago onomu tko ne poludi uza svu tu konfuziju. Ovaj zadnji primjer je možda ekstreman ali takve se stvarnosti rapidno šire, privlače svojom ekstremnošću, jer smo danas navikli da sve bude nekako ekstremno: ekstremno se napij, ekstremno vrijeđaj susjeda, ekstremno skidaj kile, itd… Ako nije ekstra i ekstremno, očigledno nije autentično – tako mnogi misle. A tako je i kod drugih, ne samo u nas katolika. Gledao sam neki filmić o jednoj poznatoj pastorici, kako je ona primila „apostolsko pomazanje“ od nekog „apostola“. Dakle, morala je stajati na rukama, dok joj je taj, već prije pomazani, „apostol“ lijevao vodu po nogama i glavi, dok nije bila sasvim mokra. Poslije je urlala i savijala se, lamatala rukama, skakala po bini, kao „dokaz“ pomazanja. Živa istina! Još sama kaže, kako je zahvaljivala Bogu da nije taj dan nosila haljinu. Koje li prežalosne budalaštine! Ali pustimo protestante, imamo mi dovoljno svojih izokrenutosti. 

Crkva bi ipak hrabro morala odrediti nekoga za to, nekoga tko se razumije, tko voli te ljude, ali tko neće biti u kompromisu s takvim pokatoličenim poganskim new-age okultizmom u njegovim suludim praksama. Naša duhovnost treba biti zdrava i zrela, oslonjena na križ a ne na „raj zemaljski“. Ne govorim o svima i o praksi svih koji se poistovjećuju s karizmatskim pokretom, nego o poremećajima, koji su slični u svim pravcima, u nas i u denominacijama protestantizma. Ili evo, ta neprestana „oslobađanja“ koja traju godinama… Tako, gledam na jednom seminaru dugogodišnju poznanicu, finu jednu gospođu, vrlo angažiranu u župi, inače blage naravi, koja na molitvi (kad se malo uključi, nakon nekog vremena) rokće i napadno kašlje, oko deset minuta, a na kraju se snažno protrese i pada na pod, dok joj iz grupe, upoznate s ovim „procesom“ postavljaju već pripremljeni jastučić. „Oslobađa se“. Ima problema u braku, ovako se rješavaju. Ovako ih sigurno nećeš riješiti! Nije dakle dovoljna ispovijed, „obična“ molitva, blagoslov. Mora biti nešto napadno, ili to nije „to“. Patnja drugoga je sveta i najsvetija stvar, ali jednom se treba i reći istina o zabludama rješavanja patnje. Čačka se nadalje često i po „obiteljskom stablu“ – ma kad je ijedan svetac takvo nešto u prošlosti činio? To je mojim mišljenjem čisti spiritizam i donosi samo loše stvari. Sada to vidim vrlo jasno, možda prije nisam. Kad pristupaš nekomu s „darovima“ prvo ga pitaj: „tko ti je dao mandat za to?“ Ako je odgovor: „Bog, Isus, Duh Sveti, Gospa, Sv. Ivan Krstitelj…“ Bježi glavom bez obzira. Bježi koliko te noge nose. Juri i uteci jer iz te se je mreže vrlo teško izvući.   

U konfuziji raznih karizmi, tradicija, življenja Božjeg zakona itd., ako kažeš nešto protivno onomu što jasno vidiš kao konfuziju, odmah se stvara „sindrom pseudo Patera Pija“ odnosno – „mi smo žrtve, mi smo progonjeni, mi smo mučenici, Crkva nas tlači, kao onda Patera Pija“. I što ćeš onda? Zanimljivo mi je kako svi imamo demone, a ovi „evangelizatori“ nemaju? Htio bih reći: nas spašava križ Gospodina Isusa i nošenje našega križa njegovim putom. Ne spašava nas dobro zdravlje pa niti potpuno rasterećenje od nekih bremena života. Samo križ. Samo Raspeti na križu. 

Jedan mi je mili znanac iz ne naše Crkve poslao jednu knjigu o nekom njihovom slavnom pentekosnom karizmatiku, s velikim darom ozdravljanja, iscjeljenja… Sa slikom njegove ogromne glave na naslovnici. A mogao je staviti Isusa, npr., umjesto svoje glavurde. Znate što, nakon desetak stranica ja to više nisam mogao čitati. Ide mi više sve to na živce, ta napadnost, to pokazivanje, ta manifestacija čudesnih moći koja od čovjeka čini supermena. Dosta mi je više „kršćanske bioenergije“. Pomame za ovozemaljskim beneficijama. To svođenje cjelokupne vjere na osjetilno, tjelesno, sadašnje. On ovo, on ono. Neprestano traženje nekakve senzacije. Sve puno uzvišenih pobjeda, pomazanosti, probuđenja, proboja. Traženje Edena. Tu ozdravio sto ljudi od kratkih nogu, tamo sto od gluhoće, tamo dalje sto od reume, skolioze, spondiloze, mononukleoze, išijasa, alergija… „Kad sam slab, onda sam  jak“. I ne vidi, da gdje god dođe ljudi ga obožavaju. Stvara se kult osobe. Kad čitam životopise naših svetaca, nailazim na sasvim drugačije priče. Ovo mi je sve postalo plitko. Ja zaista vjerujem u čuda, i molim za ozdravljenje, ali nema istinskog ozdravljenja bez istinskog obraćenja. I takve službe trebaju biti u nekim granicama, u redu a ne u neredu. I nije ozdravljenje svrha samom sebi, nego je jedino važno spasenje – ta potpuno zdrav možeš završiti u paklu. Hvataju me grčevi od „pet načina kako se osloboditi od…“ i od „osam koraka za zadobivanje…“ i od „šest ključeva za vrata iscjeljenja“.  A plodovi? A poslušnost autoritetu? A hijerarhija? A šutnja? A pokora? Ne kažem da toga apsolutno nema kod poznatih karizmatika, samo primjećujem da to nije atraktivno ni njima ni nama. Nije lako to sve ovdje objasniti, ne bih htio nikoga povrijediti, ali postoji ta vrlo izražena težnja za životom bez problema, kroz koju se proteže samo jedan vid evanđeoskih savjeta i uputa i službi. Daj, brate, malo uspori s neprestanim dokazivanjem Krista koji ne mora uvijek raditi samo vidljiva čuda, daj odrasti u Isusu. Daj Njemu, Isusu, da radi i na druge načine, ne samo na tvoj. Daj razmišljaj – što znači „zrela vjera“? Daj se malo spusti na zemlju, zemljani. Ok, Gospodin je ozdravljao, imamo i sakrament ozdravljenja i svi su sakramenti ozdravljujući… Važno je moliti, postiti, tražiti od Boga zdravlje. On želi dati zdravlje, svakako i to. No to nije epicentar milosti. On se nalazi ipak na – križu. Tu smo kratko, pa ne moramo biti vazda savršeno zdravi, pa nije zdravlje jamstvo vječnosti i spasenja, pa daj jednom kreni na drugu stepenicu, daj gledaj malo šire, daj se pitaj ima li ta bolest i neki smisao, daj vidi Boga u tom svemu, daj se ponizi malo, daj prikaži malo, daj se nauči i žrtvi, daj vidi kako žive ovi koji nemaju što ti imaš, daj ne ganjaj cijeli život samo za čudesima i vidi sâm život kao čudo, daj i prestani kukati, daj stani na noge, daj budi djelatan i djelotvoran, daj se oslobodi svojega „ja“, daj se probudi, itd. Nikomu nije lako s bolešću i svi bismo htjeli biti izliječeni. Ali gdje je uz ta silna „oslobađanja darova zdravlja“ vrijednost križa, dragocjenost poniznosti i borbe, nasljedovanje Krista-patnika, prikazivanje Bogu zasluga trpljenja… Zdravlje je postalo IDOL. A idol postaje demon. Molimo za zdravlje, ali ako se isključivo na tomu zaustavimo, onaj pravi demon će znati kako nas uvaliti u još mnogo goru bol i bolest nego prije. To je jako duga tema… Ne mogu sve sada objasniti… U jednom Psalmu čitamo: „Umirio sam dušu svoju, kao dojenče na grudima majke, ne idem više za stvarima velikim, iznad mene…“

Kakva korist od svih tih ushićenja, ako nema učeništva, ako nema stabilnosti pa i muke? Mora biti neka muka! Mora biti progona! Mora biti rezova! Moraš i plakati u životu. Muka je verifikacija naše vjere, ona je naša škola, naš „slatki jaram i lako breme“. A ne non-stopno obilaženje seminara, traženje čudesa, primanje darova, lebdenje i egzaltacije. I tako živeći, možeš nabasat na ovakve „duhovnjake“ koji „u ime Isusovo“ izbacuju vudu-magiju, na koju očigledno svi pate. A propós, za vudu-magiju treba vudu vještica, obred, DNK uzorak osobe, poznanstva, novaca i još novaca. I vrlo ozbiljan motiv onoga koji tako želi naštetiti. Ja zaista ne mogu vjerovati da je cijela jedna zajednica iz središnje Hrvatske, koja se vjerno okuplja već punih 15 godina, pod utjecajem baš tih demona…  Vrlo čudno, vrlo nezrelo. Primjećujem kako je danas postalo vrlo normalno biti nenormalan. Sve možeš, samo nemoj normalno! Danas trebamo puno, puno razmišljati i vagati, ne prihvaćati ništa zdravo za gotovo, istraživati i tek nakon nekog vremena donijeti zaključke. Neka nam i poniznost i blagost Djevice Marije bude jedan od putokaza. I čitajmo naše stare dobre svece, mistike, naučitelje Crkve, dokumente Crkve, katekizam – uz Bibliju, na prvome mjestu. To će nam jako pomoći u trenucima koji dolaze: shizme, raskola, utamničenja, mučenja, mučnih procesa, kriza. Da, to je sve pred nama. No, prije kraja – krajnosti, naravno. O tome tu pričam. Tu treba mudrosti, raspoznavanja duhova. Nije sve kako se čini da jest. Pretjerivanja, strančarenja, nebuloze. „Svatko tko vas ubije mislit će da služi Bogu“ kaže Evanđelje. Ili smo fokusirani na Isusa, ili na čovjeka i čovječje. Ostavi „spaljivanje vještica“ i gori vatrom Duha, ali ispravno shvaćenom i prihvaćenom. Život nam je jako kratak, ne trati ga na prazno i isprazno. Otrovana priroda, otrovan čovjek – ali još uvijek imaš protuotrove, iskoristi ih. 

Dakle, dezorijentiranost posvuda, a spasa samo preko naših koljena, ustrajnosti u križu i ljubavi prema neprijatelju. Uz sakramente. Najbolji je lijek – onaj GORKI. (To su govorile naše bake.) Dok ne dođe vrijeme velikog otpada, onda će biti teže s tim sakramentalnim životom, ali hrabro, Bog svoje neće ostaviti. Toliko je, vidimo, tih struja danas: od potpune mlakosti, permisivizma, do militantnih „svetaca“, preko lažnih karizmatika, ljutih ravnozemljaša, judeokršćanskih genderista, vrlo obogaćenih mistika… Zar nije i Gospodin to najavio, kad veli da će u „posljednje vrijeme doći mnogi lažni proroci“? Koji tako nazivaju papu, možda će se grdno iznenaditi. 

Da vam kažem kako ja to vidim: mnogi su zapravo psihički pali, slomili se. Te silne psihoze, neuroze, nesanice, strahovi, pesimizam, anksioznosti, suicidalnosti, izljevi svakojakih emocija, neuravnoteženosti, razočaranosti i nemoći… Danas su dosegli vrhunac. Ljudi su iznemogli, ne mogu se snaći, gube se. Nije to sramota, nije to stigma! Bolest je samo – bolest. Ja se nadam, da će Gospodin u svojem neizrecivom milosrđu, ipak naći načina da spasi naše duše. Možda baš iz sućuti zbog naših boleština. Možda će morati malo promijeniti neke standarde, spustiti kriterije za ulazak u nebo – nadam se! Nisam ni ja u redu, i ja imam koji kilogram putra na glavi i krvav sam ispod kože i po koži. I ja sam psihički opterećen, duhovno neuravnotežen i u meni nešto nekad pukne. Ni ja nažalost nisam lišen krivih izbora, puteljaka, odluka, stavova. I ja se borim sa svim mogućim nevoljama i udarcima. Ni meni nije sve jasno. Upitno je jesam li uvijek u pravu. Moram li uvijek biti u pravu? Ne bih baš u svemu sebe slušao – govorim tebi. I ja sam, svi smo, u toj dezorijentiranosti, iz dana u dan sve više. Ali… Ali! Sjećam se svoje babe, i kad padnem odmah i ustanem. Neću se dati. Borit ću se do zadnjeg zuba. „Ni zrno žita neprijatelju“ – kako su nas učile drugarice u pionirima, hehe. Na kraju svakog tunela ima svjetlo. Najtamnije je pred svitanjem. Hrabro. Bog vodi kroz dolinu smrti. Ima još napretek pravovjernih pastira, dobrih duhovnosti, načina da se proslavi Bog. Ne zaboravi najvažnije: tko si da si, Gospodin te ljubi, skroz te ljubi. Nećeš se izgubiti, ako barem 15 minuta dnevno provodiš s Isusom, samo s njim. Ako ne provodiš… Onda nastavi neumjereno i nekritički čitati portale i gledati odvratnosti i slobodno izlijevaj žuč u komentarima i vodi svoje križarske ratove s braćom i sestrama. Možda se Isus još neko vrijeme neće vratiti. Ali to ti je samo jedno veliko, veliko „možda“. 

 Pater Marko Glogović | Bitno.net

Ovaj članak Marko Glogović o kvazi-karizmaticima: Kako su iz moje lijeve lopatice izgonili vudu-demona ‘Hišiju’ se prvo pojavio na Bitno.net.

“Suprug nije htio ni treće dijete, a za četvrto je samo rekao neka se skloni. Roditelji su mi također držali prodike zbog čestih trudnoća.” Jasminka je na kraju, kao i toliko žena do sada, otišla na pobačaj nesigurna u svoju odluku. Govori nam kako je mislila da će nakon zahvata osjetiti “olakšanje i zadovoljstvo”, ali…

Jasminka Bogojević/Foto: Marin Škarica

Sljedeći tekst prenosimo iz nadolazeće monografije o djelovanju udruge Betlehem koja ove godine slavi 20. obljetnicu postojanja. Autor monografije naš je novinar Tino Krvavica, dok je za fotografije zadužen suradnik portala Marin Škarica. Udruga Betlehem pod vodstvom patera Marka Glogovića već dva desetljeća spašava i brine se o životima nerođenih, njihovih majki te čitavih obitelji. U ovom tekstu autor donosi razgovor s Jasminkom Bogojević, majkom i suprugom koja je nekoliko desetljeća nakon počinjenog abortusa doživjela ozdravljenje u sklopu programa “Oprostom oslobođene” koji organizira udruga “Hrvatska za život”. Program “Oprostom oslobođene” vodi Lidija Dugan, a razgovor s njom objavljen je na portalu Bitno.net u utorak 13. kolovoza te ga možete pročitati OVDJE. 

S Jasminkom Bogojević, ženom u zrelim godinama, razgovarali smo u društvu Lidije Dugan, voditeljice programa “Oprostom oslobođene” koji pomaže ženama s ranama namjernog i/ili spontanog pobačaja.

Spomenuti program pomogao je da naša sugovornica doživi ozdravljenje nakon što je s 20 godina abortirala svoje četvrto dijete. 

“Udala sam se sa 16, majka postala sa 17, a s 20 godina rodila treće dijete. Porod je bio u lipnju da bih već u prosincu saznala da sam trudna po četvrti put”, govori nam u kafiću vukovarskog trgovačkog centra.

Nije ju sram pričati svoje svjedočanstvo, odlučna je u namjeri da ljudi saznaju istinu o abortusu.

“Moja prva misao bila je što i kako napraviti. Suprug nije htio ni treće dijete, a za četvrto je samo rekao neka se skloni. Roditelji su mi također držali prodike zbog čestih trudnoća.”

Jasminka ističe kako je voljela djecu te da vjerojatno ne bi pobacila da joj slobodna volja nije bila sputana.

“Nisam smatrala abortus grijehom, tada i nisam bila u vjeri. Više sam se bojala za sebe, da će me jako boljeti ili da će mi se nešto dogoditi.”

Na kraju je, kao i toliko žena do sada, otišla na pobačaj nesigurna u svoju odluku. Govori nam kako je mislila da će nakon zahvata osjetiti “olakšanje i zadovoljstvo”, ali…

“Ja sam tog trena umrla. Govorila sam sebi: ‘Raduj se, pa sve je prošlo ok, nećeš roditi’, no bila sam prazna.”

Tri godine kasnije doživjela je svoj prvi psihički napad da bi u 28. godini “psihički potonula”. Liječila se, svjedoči, gotovo 30 godina.

“Koja god klinika postoji, ja sam ju posjetila, koji god lijek, ja sam ga probala.”

Foto: Marin Škarica

“Više puta sam sanjala da je dijete koje sam pobacila bio sin, crne kose i plavih okica. Postala sam živčana, nezadovoljna, a nisam znala čemu bih to pripisala. Svemu sam se radovala kratko i onda bih opet potonula. Pijem šaku lijekova, ali pomaka nema, noge klecaju, u glavi se vrti, gušim se, imam napadaje panike… ne mogu čak ni u trgovinu.”

Njezino stanje utjecalo je i na bračni život.

“Neprestano smo se svađali, a i spolni odnosi postali su problem jer sam se stalno pitala što imam od toga ako poslije moram ići na abortus.”

O uzroku svog problema nije imala s kim razgovarati. 

“Muž je bio presretan jer sam abortirala, a roditeljima nisam ni rekla za trudnoću. Slagala sam ih da sam imala problema s bubregom i da sam zato išla u bolnicu.”

Situacija se počela mijenjati nakon što je krenula u molitvenu zajednicu.

“Počela sam se otvarati, spoznala Boga, naučila molitve, ali sam još uvijek bila zakočena. I jednom sam na zajednici, vjerojatno me Duh Sveti nagnao, rekla da sam napravila abortus i da mi je to rak-rana.”

Na jednoj duhovnoj obnovi u molitvi je, tvrdi, dobila spoznaju da se treba uključiti u apostolat za život.

“Nakon godinu i pol upoznala sam Lidiju koja mi je rekla za ’40 dana za život’ i znala sam – to je to. Stajala sam pred bolnicom i molila za nerođene. Kad je krenuo program ‘Oprostom oslobođene’ i tu sam se uključila i doživjela potpuno ozdravljenje.”

Tvrdi kako joj je program pomogao da se dodatno otvori.

“Shvatila sam da sam oprostila i suprugu i drugima, ali da nisam mogla sebi oprostiti. Ljutila sam se na sebe što sam bila tolika kukavica da nisam ni suprugu ni roditeljima mogla reći: ‘Ma tko vas šiša, ja ću roditi makar se rastali’. Išla sam linijom manjeg otpora i od onog trena kad sam napokon oprostila sebi postala sam druga osoba.”

“Ožiljak je ovdje i nikada neće nestati, ali je rana zacijeljena. Mogu o tome pričati da ne plačem i da ne osjećam krivnju, slobodna sam osoba.”

Nakon što je prošla program nestali su i njezini zdravstveni problemi.

“Došla sam na kontrolu psihijatru i on me pitao što ja tu tražim jer sam mu izgledala zdravo. Odgovorila sam da me je Bog oslobodio, a on je u nalazu napisao: ‘Ozdravila ju je vjera’.”

Danas je gotovo cijela njezina obitelj uključena u apostolat za život.

Lidija Dugan i Jasminka Bogojević/Foto: Marin Škarica

“Kći je voditeljica 40 dana za život u Vukovaru, unuka je u inicijativi u Đakovu. Druga kći radi u lokalnoj ginekološkoj ordinaciji te je također u timu inicijative dok ostali mole ispred bolnica. Čak me i suprug vozi na molitvu te, ponekad, kratko i ostane.”

Jasminka ističe kako se i on polako mijenja.

“Gledao je moje svjedočanstvo na Laudato TV-u i, što me iznenadilo, plakao je. No, i dalje pobačaj ne vidi kao grijeh…”

Jasminka bi voljela kada bi i druge žene njezinih godina koje su abortirale svoju djecu prošle kroz proces oslobođenja, oproštenja i ozdravljenja.

“Jako me boli i iznimno se brinem za žene mojih godina koje su to napravile, a još si nisu posvijestile težinu toga. Treba ih pozvati i educirati jer mnoge od njih će umrijeti a da nikome nisu rekle ili ispovjedile svoj grijeh. Osjećam veliki poriv da radim s njima.”

*Pročitajte više: Molitva za žene i djevojke koje trpe od krivice zbog počinjenog grijeha pobačaja

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Kako sam ozdravila od rane pobačaja – priča Jasminke iz Vukovara koja je pobacila svoje četvrto dijete se prvo pojavio na Bitno.net.

Proizvodnja originalnih prehrambenih produkata koji se potom prodaju radi pokrivanja troškova samostana uobičajena je “strategija” među trapistima, ali i drugim monaškim redovima

Trapistički samostan u češkom Novom Dvuru ne proizvodi pivo nego senf i namaze koje potom prodaje, a novac koristi za troškove samostana. Foto: Arhiva samostana Novy Dvur

Red cistercita strogog opsluživanja ili – kako ih kolokvijalno zovu, trapisti – ima oko 146 samostana po cijelome svijetu, a od toga njih 14 ima dopuštenje za proizvodnju različitih vrsta piva koje se ubrajaju među najcjenjenija na svijetu, piše stranica Aleteia.

Stranica je pisala o jednom od samostana koji ima tu dozvolu, koju izdaje Međunarodna trapistička organizacija, institucija koja koordinira rad onih samostana toga reda koji proizvode autentične proizvode s trapističkim certifikatom. Riječ je o samostanu Mount Saint Bernard Abbey u engleskoj pokrajini Leicestershire koji je prije otprilike godinu dana počeo proizvoditi autentično trapističko ale pivo – Tynt Meadow.

Potražnja za njim, piše stranica, toliko je velika da trapisti ne stižu svojom proizvodnjom pokriti zahtjeve.

Proizvodnja prehrambenih produkata koji se potom prodaju radi pokrivanja troškova samostana ili karitativnih djelatnosti uobičajena je “strategija” među trapistima, ali i drugim monaškim redovima.

Kada je naš portal prije nekoliko godina radio reportažu iz samostana Novy Dvur u Češkoj (pročitajte je OVDJE), obišli smo tada i radionicu u kojoj se proizvodi senf i namazi s isključivo prirodnim sastojcima.

“Moramo raditi jer su nam potrebni novci, a moramo raditi i jer nam je to potrebno kao ljudima, što je sv. Benedikt dobro znao“, rekao nam je tada brat Bernard koji je bio zadužen za proizvodnju senfa.

Tada smo pitali brata Bernarda za neke od belgijskih trapističkih samostana u kojima se proizvode ponajbolja piva na svijetu i gdje je ta manufaktura postala unosan posao.

„Da, tamo se zaradi puno novca. Ali, potom taj novac odlazi tamo gdje je potreban. Recimo na naše samostane po Bliskom istoku i Aziji gdje monasi ne bi preživjeli bez pomoći. Ili na karitativne djelatnosti“, odgovorio nam je tada brat.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Trapistički samostani proizvode neke od najboljih piva na svijetu, a zarađeni novci idu u dobre svrhe se prvo pojavio na Bitno.net.

Brazier smatra da bi se prema trenutnom raspoloženju do kraja idućeg desetljeća mogli pojaviti i pokušaji da se upotrijebi sustav dodatnog oporezivanja za obitelji s više djece.

Foto: Shutterstock

Nedavna izjava britanskog princa Harryja kako on i njegova supruga Meghan neće imati više od dvoje djece jer bi to bilo neodgovorno prema okolišu, potaknula je britanskog novinara i dobitnik prestižne televizijske nagrade Emmy, Colina Braziera, da izrazi svoju bojazan kako bi iduća meta kulturnog rata mogle biti velike obitelji.

“Pojavljuje se glasan i gnjevan lobi koji tvrdi da je jedini način za spašavanje našeg planeta, čija se populacija približava brojci od 10 milijardi, donijeti osobnu odluku da se posve odustane od rađanja”, napisao je Brazier za Catholic Herald.

Da to nije puka panična reakcija svjedoči i činjenica kako u Britaniji još od travnja 2017. godine obitelji ne dobivaju nikakve olakšice za treće ili svako iduće dijete “osim ako se može dokazati da je začeto kao posljedica silovanja”, te da postoje prijedlozi pojedinih aktivista da bi se djeci koja nemaju braće i sestara moglo omogućiti besplatno studiranje, kako bi se roditelje obeshrabrilo da imaju više od jednog djeteta.

Brazier smatra da bi se prema trenutnom raspoloženju do kraja idućeg desetljeća u parlamentu mogli pojaviti i pokušaji da se upotrijebi sustav dodatnog oporezivanja za obitelji s više djece, a tome ide u prilog i činjenica da je prema anketi koja se izvršila nakon izjave princa Harryja utvrđeno kako 53 posto Britanaca smatra da je nužno ograničiti veličinu obitelji kako bi se pomoglo planetu Zemlji, dok svaka deseta mlada osoba razmišlja o tome da se odrekne očinstva ili majčinstva zbog očuvanja okoliša. Tome valja dodati i podatak kako se samo tijekom jedne generacije broj obitelj s jednim djetetom udvostručio.

Problem ograničenja broja djece nije samo u tome, upozorava Brazier, što bi se Britanija mogla vrlo brzo naći u demografskim problemima u kojima se Kina trenutno nalazi zbog svoje uvrnute politike jednog djeteta, nego i u tome što su kineski jedinci naviknuli da sva pažnja bude usmjerena prema njima, pa se puno teže odlučuju da imaju ijedno dijete, što problem čini dugoročnim.

Odgovor na izazov koji protivnici imanja djece stavljaju pred nas, smatra Brazier, treba biti “globalan, empirijski i liberalan”. Globalan zato što u zemljama diljem svijeta stopa fertiliteta ubrzano opada. U Japanu je ponovno pala na 1,2 dok i Ujedinjeno Kraljevstvo, koje silno želi smanjiti broj djece, ima stopu fertiliteta 1,7.

Iako priznaje da broj ljudi na svijetu ukupno gledajući raste, Brazier naglašava kako će prema sadašnjim trendovima broj ljudi rasti idućih 40 godina, nakon čega će početi opadati, a to se opadanje već događa u brojnim zemljama koje nisu meta masovnih migracija.

S druge strane, prema tvrdnji novinara Sky Newsa, analize pokazuju da su “prednosti” za okoliš dobivene smanjenjem djece anulirane činjenicom da sve više ljudi živi samo, što za sobom povlači potrebu za većim brojem stanova, većim stvaranjem smeća po glavi stanovnika, i tako dalje. Prema službenim podacima broj ljudi koji žive sami u Britaniji prvi put se popeo iznad 8 milijuna, a prošle je godine zbog toga osnovano i posebno ministarstvo koje se brine za usamljene ljude.

Na kraju, Brazier smatra da bismo se prilikom borbe protiv ograničavanja broja djece trebali pozivati na slobodu, što se čini pomalo kontraintuitivno, jer je sloboda riječ koju obično koriste oni koji ne žele djecu. Ipak, prema podacima lijevo nastrojenog britanskog Instituta za istraživanje javnih politika, razlika između broja djece koje bi Britanke htjele roditi i broja djece koje se uistinu rode je oko 100 tisuća godišnje, dok je istraživanje u SAD-u pokazalo kako čak 40 posto Amerikanki ne rodi onoliko djece koliko bi htjele.

Također, imanje braće i sestara od velike je dobrobiti za djecu. Prema statističkim podacima, djeca koja imaju brata ili sestru, idealno više od jednog, imaju manje problema s mentalnim zdravljem i manju vjerojatnost da će biti pretila. Također, američki psiholozi su dokazali da jedinci najteže podnose rastavu braka roditelja. Zbog navedenog Brazier smatra kako bi se današnji borci za prava djece trebali boriti “za pravo djeteta na brata ili sestru”.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Britanski novinar: ‘Progresivci’ bi uskoro mogli objaviti otvoreni rat protiv velikih obitelji se prvo pojavio na Bitno.net.

Ove svete majke nas razumiju, jer su i same u svojim obiteljima osjetile bol i podnosile žrtve, pa im zbog toga možemo povjeriti svoje obiteljske probleme

Svaka obitelj ponekad prolazi kroz teške trenutke. Najčešće se tada osjećamo usamljeno i bespomoćno. Međutim, u takvim situacijama bismo se trebali obratiti našim duhovnim majkama koje nam mogu pružiti potrebno duhovno vodstvo. Aleteia donosi popis osam svetih majki koje nam mogu pomoći prebroditi teške obiteljske situacije.

Sveta Monika – kada je vaše dijete buntovno

Sveta Monika nikada nije odustala od svojeg sina Augustina, nego ga je posebnom ljubavlju i strpljenjem vodila putem koji je završio velikim obraćenjem.

Sveta Majka Terezija – kada vam je potrebno suosjećanje

Premda Majka Terezija nikada nije rodila dijete, ona je čitavog života pokazivala majčinsku brigu prema nebrojenoj djeci i ljudima. Svojim svetim životom nam je pokazala kako ispuniti fizičke, psihičke i duhovne potrebe djece.

Sveta Ivanka (Gianna) Beretta Molla – kada ste suočeni s teškim odlukama

Svaka majka ponekad mora donijeti tešku odluku. U takvim situacijama se možete obratiti majci i liječnici koja je žrtvovala život kako bi spasila svoje nerođeno dijete.

Sveta Zelié (Azelija) Martin – kada su vam djeca nezahvalna

Ova majka je uspjela odgojiti svoju djecu u vjeri. Sva njezina djeca, uključujući i svetu Tereziju od Lisieuxa, postali su redovnici. Ova sveta majka je svoju djecu naučila zahvaljivati na svemu što im je darovano, a to je poruka koju bi danas trebala čuti većina djece, ponajviše zbog konzumerizma u kojem žive.

Sveta Elizabeta Ana Seton – kada ste suočeni s tegobama

Roditelji se u odgoju djece često suočavaju s financijskim poteškoćama. U tom problemu pomoć mogu zatražiti kod samohrane majke petero djece koja je, osim za odgoj djece, pronašla snagu i za otvaranje prve katoličke škole u Americi.

Sveta Franciska Rimska – za jedinstvo obitelji

Kada ju je njezin sin pokušao isključiti iz života, ova majka šestero djece nikada nije odustala od njega. Unatoč uvredama i poniženjima, koje je strpljivo podnosila, ona se nikada nije prestala boriti za mir i jedinstvo u svojoj obitelji.

Sveta Felicita – kada vam je potrebno više mentalne i fizičke snage

Ova rimska svetica je bila u zatvoru kada je postala majka. Njezin suprug, koji je bio poganin, u više ju je navrata preklinjao neka, iz ljubavi prema djetetu, žrtvuje bogovima, ali je ona na to odgovorila kako ne može iznevjeriti Krista. Tragedija svete Felicite se završila na pijesku arene preplavljene krvlju, uz rikanje divljih zvijeri, povike razjarena mnoštva, uz tihe molitve umirućih.

I za apsolutno sve naše obiteljske nakane… Blažena Djevica Marija!

Foto: Shutterstock

Povjerite svoje brige i tražite vodstvo od Majke svih majki. Blažena Djevica Marija je osjetila bol i svjedočila žrtvi koja je spasila čitavo čovječanstvo. Njezinom zagovoru možete povjeriti sve svoje brige jer nas ona zagovara u našim potragama za mirom i razumijevanjem.

Bitno.net

Ovaj članak 8 svetica kojima se možete obratiti kada imate problema u obitelji se prvo pojavio na Bitno.net.