Quantcast
Channel: Bitno.net
Viewing all 41761 articles
Browse latest View live

Iz sabornice pokrajinskog parlamenta Quebeca uklonjen povijesni križ

$
0
0

Križ će iz dvorane parlamenta biti, vrlo simbolično, biti premještem u muzej.

Foto: Collection Assemblée nationale

Kanadski predstavnici „religije sekularizma“ u Quebecu ostvarili su još jednu pobjedu. Nakon što je nedavno u skladu sa zakonom o „poštivanju laičnosti države“ zaposlenicima u javnim službama zabranjeno nošenje i isticanje vjerskih simbola poput križića, krunice ili različitih pokrivala za glavu, glavna dvorana pokrajinskog parlamenta Quebeca ostala je i bez povijesnog križa koji se posljednjih osamedeset godina nalazio iznad glavne saborske govornice.

I premda je zahtjev za uklanjanjem križa nekoliko puta odbačen, nakon promjene mišljenja premijera Françoisa Legaulta koji je svojevremeno, braneći križ, tvrdio kako nije riječ o vjerskom već povijesnom simbolu, križ će iz dvorane parlamenta biti, vrlo simbolično, premještem u muzej.

Inicijativu koja je u konačnici realizirana pokrenuo je ministar za imigracije, različitost i inkluziju Simon Jolin-Barrette, potaknut pokrajinskim zakonom koji javnim službenicima zabranjuje istivanje vjerskih simbola.

I dok su pojedini političari željeli zadržati križ u dvorania parlamenta, te isticali kako je riječ o kulturnoj baštini, većina je križ proglasila neprijateljem sekularizma, te prihvatila njegovo uklanjanje iz javnog prostora.

Inicijativa iz Quebeca ne predstavlja novost u kanadskom društvu. Prije nekoliko mjeseci potvrđeno je kako križ s gradske vijećnice u Montrealu nakon restauracije zgrade neće biti vraćen, budući da je „postavljen u potpuno drugačijem razdoblju od ovoga u kojem živimo“, a u kojem križ „više nije relevantan“, objasnila je tada gradska vijećnica Laurence Lavigne-Lalonde.

„Živimo u društvu koje je napredovalo i koje predstavljaju demokratske institucije koje moraju biti sekularne, neutralne i otvorene svim građanima“, kazala je Lavigne-Lalonde.

Njezine izjave komentirali su iz Nadbiskupije Montreal, podsjetivši kako je križ „živi simbol koji simbolizira otvorenost i poštivanje prema svim ljudima, a tako i drugim vjerskim zajednicama i tradicijama, koji se s pravom drže svojih vjerskih simbola“.

Za europski kontekst važno je podsjetiti kako je i Europski sud pravde legitimirao zabranu nošenja vjerskih simbola na radnom mjestu, a možda najbolji komentar odluke Suda, ali zabrana u Quebecu, dao je profesor crkvenog prava i filozofije prava na Sveučilištu Roma Tre dr. Carlo Cardia:

„Zamislimo da se ukloni religiozna simbologija sa svakog kontinenta: srušimo u Aziji statue Bude, znakove hinduizma, ugasimo u Latinskoj Americi simbole njene tradicije, na Zapadu judeo-kršćanske znakove, Deset zapovijedi, Bibliju, križ… Razmislimo o tome. Tako bi počinili najgluplji čin vjerskog i kulturnog zamračenja koji bi se mogao zamisliti, a koji je protiv korijena i tradicije na kojima se nadahnjuje svaki narod. Možda je upravo to ono što nedostaje odluci Suda pravde: onaj univerzalni duh prihvaćanja koji jamči slobodu mišljenja, izražavanja, vjere – duh koji je sve potrebniji globaliziranom svijetu u kojem ljudi susreću, upoznaju i poštuju zakone i običaje, ideje, vjeru i tradiciju drugih. Na ovakvim idealima je izrasla Europa, sa svojim kršćanskim i liberalnim korijenima. Bez njih ona može samo propasti.“

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Iz sabornice pokrajinskog parlamenta Quebeca uklonjen povijesni križ se prvo pojavio na Bitno.net.


Dvije godine nakon oslobođenja, u Mosul se vratilo jedva četrdesetak kršćana

$
0
0

Dvije godine nakon oslobođenja iračkog grada Mosula od tzv. Islamske države, nekoć brojna kršćanska zajednica danas broji svega četrdesetak pripadnika.

Foto: CNS

Ovaj tragični podatak podijelio je i prokomentirao u razgovoru za ACN, sirokatolički svećenik o. Amanuel Adel Kloo koji se u Mosul vratio ubrzo nakon oslobođenja grada. Kao jedini svećenik u gradu, o. Amanuel odlučio je, kako kaže, „služiti pod znakom križa“ i „održavati i spasiti kršćansku povijesnu baštinu“.

I dok u samom Mosulu živi tek nekolicina kršćana-povratnika, njihov je broj u okolnim mjestima nešto veći, objasnio je svećenik. Većinom je riječ o studentima koji svakodnevno putuju na predavanja, te radnicima koje je država angažirala na obnovi uništene infrastrukture.

Nakon što dovrši obnovu crkve Marijina Navještenja, o. Amanuel želio bi izgraditi dom za studente i sve koji su u potrebi, te na prvom mjestu školu, budući da u ovom milijunskom, danas u potpunosti muslimanskom gradu, više nema kršćanskih škola. O svim tim projektima ovisi i povratak kršćana kojih je u Mosulu 2003. godine bilo oko 35 tisuća.

„Ljudi su i dalje prestrašeni. Ipak, kad otvorimo crkvu i ostale ustanove, osjećat će se sigurnijima… I mnogi će se odlučiti na povratak“, uvjeren je ovaj odlučni svećenik.

Prema izvješćima organizacije Open Doors, od početka rata u Iraku gotovo je polovica iračkih kršćana napustila svoju domovinu. Od nekadašnjih milijun i pol kršćana koliko ih je sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća živjelo u Iraku, 2014. godine ostalo ih je oko 300 tisuća, dok ih je danas ondje jedva 100 tisuća.

Većina povratnika živi na za kršćane nešto sigurnijem području Doline Ninive, no povratak preostalog izbjeglog stanovništva, unatoč naporima nekih zapadnih zemalja, i dalje ide vrlo sporo, a prema nekim izvješćima sve više povratnik ponovno napušta Irak. Glavni razlog predstavlja trajna nesigurnost i strah od ISIL-ovih ‘spavača’ koji su se ‘utopili’ u stanovništvo, ali i dalje vode sporadične borbe. Osim toga, teorističke kampanje spaljivanja polja pšenice, čija je ovogodišnja žetva trebala biti jedna od najbogatijih u posljednje vrijeme, izazvala je dodatno razočaranje i strah među stanovništvom.

Kako piše o. Benedict Kiely, osnivač udruge Nasarean koja pomaže progonjenim kršćanima na Bliskom istoku, kršćanski povratnici suočavaju se sa svakodnevnim strahom i prijetnjama šijitske milicije koju podupire Iran, a koja predstavlja realnu vlast na području Iraka.

„Kršćani s ovoga područja osjećaju se zaboravljenima od onih koji su obećali učiniti toliko toga za njih. Nakon što su preživjeli genocid 2014., čini im se kako im, u slučaju da se zlo ponovi, Zapad neće priskočiti u pomoć. Medijsko praćenje prijetnji prema drevnom kršćanskoj civilizaciji u Iraku čini se ograničenim i slabim“, piše o. Kiely, dodajući kako velika odgovornost leži na zapadnim politčikim, ali i crkvenim vođama koji su, prema riječima nadbiskupa Erbila Bašara Warde, zbog politčike korektnost i straha da ih se ne proglasi ‘islamofobima’, zatvorili usta.

O. Kiely se nada kako će planirani posjet pape Franje Iraku donijeti nadu i utjehu kršćanskom stanovništvu ove izmučene Zemlje, koje je dvije tisuće godine godina živjelo i čuvalo svoju vjeru.

Molimo za iračke kršćane!

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Dvije godine nakon oslobođenja, u Mosul se vratilo jedva četrdesetak kršćana se prvo pojavio na Bitno.net.

Roditelji, ne morate biti savršeni! Dajte si pravo činiti pogreške i ispravljati ih!

$
0
0

»Ne morate biti savršeni roditelji i sve znati otprve. U pitanjima odgoja smatrajte se vječnim šegrtima. Dajte si pravo činiti pogrješke i ispravljati ih. Dajte si vremena naučiti svoj zanat roditelja.«

Foto: Shutterstock.com

Svi znamo da nismo savršeni roditelji, no znamo i da se možemo usavršavati, ali pod jednim uvjetom: da se smatramo vječnim šegrtima željnim učenja i napredovanja. Gdje i kako dakle naučiti roditeljski zanat?

Naši su prvi učitelji sama djeca. Pod njihovim pritiskom moramo svoja načela neprestano sučeljavati s konkretnom stvarnošću. U odgoju nije bitno znati odgajati djecu općenito, nego svako dijete zasebno. U obiteljima s brojnom djecom roditelji dobro znaju da je svako novo dijete početak nove pustolovine. Činjenica da su se »uvježbali« na starijima ne znači da će znati odgajati i ovo novorođeno dijete koje će ionako biti drukčije od svoje braće i sestara!

Bitan uvjet napretka je sposobnost prepoznavanja vlastitih pogrješaka, a to nije lako! Katkad nam je teško priznati svoje pogrješke, katkada odlazimo u suprotnu krajnost i predbacujemo si od jutra do sutra; u oba slučaja zaslijepljeni smo svojom ohološću koja nam onemogućuje da napredujemo. Katkada ne prihvaćamo sebe kakvi jesmo, sa svojim ograničenjima i nesavršenostima, jer pod svaku cijenu hoćemo biti »dobri roditelji«. Imamo pravo to htjeti, ali nemojmo pokušavati to postići samo svojim snagama, na svoju ruku; prihvatimo činjenicu da su nam potrebni drugi ljudi, da nam je potreban Bog.

Znajmo prepoznati i svoje kvalitete i svoje talente. Ako je istina da je svako dijete jedinstveno, istina je i da su roditelji jedinstveni! Takvi kakvi jesmo posjedujemo nezamjenjivo bogatstvo koje možemo pružiti svojoj djeci. Najbolji odgoj nije neki standardizirani odgoj koji bi sve obitelji stavio u isti kalup! Ne traži se od nas da odgajamo djecu kao što ih odgajaju naši prijatelji ili kako su to činili naši roditelji, jer mi nismo ni naši prijatelji ni naši roditelji. Od nas se traži da odgajamo svoju djecu talentima koje smo mi primili: počnimo prepoznavajući svoja vlastita bogatstva da bismo ih mogli umnažati. Poniznost je istina.

I drugi se ljudi zanimaju za našu djecu te su izbliza ili izdaleka uključeni u njihov odgoj: učitelji, vjeroučitelji, pedijatri, bake i djedovi, kumovi i kume, prijatelji itd. Iako jesmo i u svakom slučaju ostajemo prvim i glavnim odgojiteljima svoje djece, znajmo saslušati što nam drugi imaju reći. Oni mogu i pogriješiti, pa se ne valja slijepo držati njihova mišljenja, ali bi ipak bilo šteta uopće ga ne uzimati u obzir. Budući da djecu vide iz drugog kuta, budući da našu obitelj promatraju izvana, oni mogu vidjeti neke stvari koje nama promiču.

»Čovjek daje iz svoje punine. Postanite najprije posuda, a tek onda kanal« (sveti Bernard). Da bismo bili dobri roditelji, moramo si znati uzeti vremena za predah, za osvježenje, za usavršavanje, za izobrazbu na svim područjima. To nije nikakav luksuz. Treba ostati budan i ne dopustiti da nas zarobe brige oko materijalnih stvari koje nas stalno preplavljuju. Odvojiti vrijeme i pozabaviti se drugim stvarima osim svakodnevnih kućnih obveza nije nikakva sebičnost, naprotiv. Što je naša osobnost bogatija, to će djeca od nje imati više koristi.

Izobražavati se znači i dopustiti da nas oblikuje Duh Sveti koji je Odgojitelj u punom smislu riječi. Kako? Najprije u tišini i u siromaštvu molitve. Uvijek se vraćamo na tu temu. Sadržaj i oblik molitve nisu važni, budući da nije bitno što ću ja reći Bogu, nego što Bog želi reći meni; nije bitno ono što ja činim, nego ono što Duh Sveti čini u meni. Molitva nas ne oslobađa naših životnih obveza, ali sve ujedinjuje i sve neprestano usmjerava prema onom bitnom. Potrebno je postaviti si bitna pitanja: Što uopće znači biti »dobar roditelj«? Koji je krajnji cilj odgoja? Što je doista važno na tom području: naše stajalište, naša ambicija, naša načela, naši planovi… ili Božji?

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Ovaj članak Roditelji, ne morate biti savršeni! Dajte si pravo činiti pogreške i ispravljati ih! se prvo pojavio na Bitno.net.

Evangelizacija na Ultri: katolički volonteri ‘partijanerima’ dijele vodu

$
0
0

Poruka koju su ove godine odlučili zalijepiti na boce s vodom glasi “Slavan si u mojim očima.”

06.07.2018., Split – Prva večer Ultra Europe festivala. KatoliČki volonteri iz Zagreba dijele vodu posjetiteljima festivala. Foto: Borna Filic/PIXSELL

I ove godine mladi katolici iz cijele Hrvatske, zajedno sa svećenicima, časnim sestrama i bogoslovima sudjeluju u evangelizaciji na najvećem festivalu elektroničke glazbe, popularnoj “Ultri“, koji se ove godine održava u splitskom Parku mladeže. Brojni domaći mediji već su prenijeli informaciju kako će katolički volonteri dijeliti vodu, a kako su cijene flaširane vode vrlo visoke (čak 35kn za pola litre vode!), očekuje se kako će evangelizatori privući brojne žedne “partijanere” i svojim svjedočenjem utažiti ne samo tjelesnu, već i duhovnu žeđ. Poruka koju su ove godine odlučili zalijepiti na boce s vodom glasi “Slavan si u mojim očima.”

Podsjećamo kako je u evangelizaciji na prošlogodišnjoj Ultri sudjelovalo pedesetak laika, svećenika, bogoslova i časnih sestara, potaknuto riječima pape Franje tijekom Svjetskog dana mladih, kada im je poručio kako moraju biti evangelizatori svojim vršnjacima i pozvao ih da izađu među njih. Reakcija mladih je uvijek jednaka. U početku ne mogu vjerovati kako razgovaraju sa stvarnim svećenikom, a kada se u to uvjere, onda ga mole za fotografiju koju će kasnije poslati svojim pobožnim bakama. Pojedini sa svećenikom dijele svoje pomalo nostalgične priče iz djetinjstva. Pričaju mu kako su njihovi djedovi nekada bili sakristani, a i sami su primili svete sakramente, kao mali su ministrirali ili pjevali u crkvenom zboru, a sada samo njihove bake mole za njih. Ustvari, ponašaju se kao da se žele opravdati.

„Najčešće nas pitaju zbog čega im poklanjamo vodu. Ja im na to kažem kako to činim jer ih volim“, objašnjava don Damir Stojić, salezijanac i jedan od organizatora evangelizacije na Ultri, koji je ove godine sudjelovao u pripremi evangelizacije, ali zbog smrtnog slučaja u svojoj redovničkoj zajednici nije mogao biti na Poljudu. Don Damiru je jednom prilikom na Poljudu prišla grupa salezijanskih suradnika iz Madrida, koji su ga, očito oduševljeni njegovim prisustvom, automatski počeli grliti i opravdavati se kako su u Split došli samo kako bi se naplesali.

Nažalost, kako piše Slobodna Dalmacija, u četvrtak navečer, ekipa Hitne pomoći iz Splita imala je pune ruke posla pomažući mladima koji su se valjali, spavali, povraćali i mokrili po Zapadnoj obali i okolnim travnatim površinama, dok su neki sugovornici izrazili jasno negodovanje zbog ponašanja turista.

Preporučamo u molitve sve katoličke volontere i sve mlade koji su u potrazi za smislom života!

Pročitajte našu reportažu s prošlogodišnje Ultre: Evangelizatori su opet naviještali Boga na Ultri… Proveli smo dan s njima i doznali kako su se pripremali

Bitno.net

Ovaj članak Evangelizacija na Ultri: katolički volonteri ‘partijanerima’ dijele vodu se prvo pojavio na Bitno.net.

Večer otvorenih vrata crkve u Dubrovniku: brojni turisti molili, pjevali i klanjali se pred Presvetim

$
0
0

U crkvi Male braće u Dubrovniku 11. srpnja održan je „Nightfever“ u organizaciji Vijeća za mlade Dubrovačke biskupije.

Foto: IKA

Ovaj projekt međunarodnog karaktera pokrenut je 2005. godine u Kölnu, nakon Svjetskog dana mladih, a u Dubrovniku je prvi put održan 2013. godine. Kao i svake godine do sada, pobudio je interes mnogih stranih i domaćih gostiju, ali i stanovnika Grada, a osobito mladih. Osmišljen je kao večer otvorenih vrata crkve s ciljem da ljudima, koji se tu večer zateknu u Gradu, omogući trenutke molitve i meditacije. Specifičnost projekta je u pjesmi, molitvi i meditaciji na više svjetskih jezika – hrvatskom, engleskom, španjolskom, talijanskom.

Oko 40 mladih volontera na Stradunu su pozivali zainteresirane da uđu i zapale svijeću pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom na oltaru u crkvi Male braće. Unutar crkve posjetitelji su mogli i napisati svoje molitvene nakane, čitati Riječ Božju te slušati meditacije iz postsinodalne apostolske pobudnice upravljene mladima „Christus vivit“. I sakramentu ispovijedi se moglo pristupiti na više stranih jezika.

Taj projekt je do sada održan u šezdesetak svjetskih gradova, poput Rima, Sydneya, Glasgowa, Münchena, Lourdesa te Splita u kojem je projekt realiziran prvi put u Hrvatskoj 2012. godine. Velika posjećenost tog molitveno-meditativnog programa i odaziv i stranih i domaćih gostiju svjedoči o potrebi takvog sadržaja i tijekom turističke sezone u Dubrovniku. Prije početka Nightfevera misu za volontere predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Večer otvorenih vrata crkve u Dubrovniku: brojni turisti molili, pjevali i klanjali se pred Presvetim se prvo pojavio na Bitno.net.

PJ Harvey – glazbenica koja potiče na preispitivanje pojma umjetnika i smisla umjetnosti kao poziva

$
0
0

“All About Eve” možda sam po sebi kao album ne bi toliko bio povod pojavljivanju ove rock-poetese na ovim internetskim koordinatama, ali kad ga se uzme u paketu s cjelokupnim opusom kojem i potpisom i stvaralačkom logikom pripada, razloga je više nego dovoljno da PJ Harvey napokon dobije svoje mjesto i na Bitno.net.

Koristimo li u svakodnevnim razgovorima olako termin “umjetnik”? Ili, koliko je izraz “umjetnička duša” postao klišej? Pridodajemo li olako te i slične “teške” etikete i ne banaliziramo li time taj vrlo bitan čovjekov poziv, rekao bih čak iskonski poziv, iznjedren iz same čežnje kao okosnice stvorenja iz savršene ljubavi stvorena na Božju sliku? A nadalje, spustimo li se u konkretno područje popularne kulture, koliko smo široke ruke pa nalazimo umjetnost i ondje gdje kolo vode najobičnija zabava i niske strasti, odnosno, linijom druge krajnosti, koliko je nas spremno negirati umjetnost u tom bazenu pa (snobovski?) kazati kako, primjerice, Liszt jest, ali Dylan nije umjetnost?

Takva pitanja uvijek mi se iznova otvaraju upravo kad naiđem na nekoga čiji rad, bez obzira na popularnost ili pripadajući segment publike, bez obzira na datum ili podrijetlo, djeluje na mene upravo onako kako istinska, iskrena umjetnost treba djelovati – oplemenjujuće, kroz autentični glas osobe koja traga, koja slijedi zov u svoje biće utisnute čežnje. Neki će, pomalo površno, reći kako umjetnost prije svega mora šokirati; djelomično da, u smislu da glasno postavlja dotad zatomljena ili neprepoznata pitanja i poziva na preispitivanja olako prihvaćenih obrazaca, ali ako iza toga nema oplemenjujućeg učinka, ako nema ljepote i elementarne dobre volje njezina autora, onda je u pitanju puki senzacionalizam i kratkovječni panfletizam, nerijetko i samoljublje. No, da ne duljim s uvodom, ono što me je ovoga puta natjeralo na ova zapitkivanja i polurazrađene misli pojava je i djelo jedne uistinu jedinstvene glazbenice, a usudit ću se reći i istinske umjetnice na svojim poljima djelovanja.

Polly Jean Harvey nedavno je, naime, objavila – doduše, zasada samo u digitalnom obliku – svoj novi album, koji mi je ipak poslužio prije svega kao podsjetnik na ovu englesku kantautoricu. Jer, “All About Eve” zapravo je soundtrack istoimenog kazališnog komada u režiji belgijskog avangardista Iva van Hovea, a koji predstavlja suvremeniju verziju slavnog filma Josepha L. Mankiewicza iz 1950. PJ Harvey, kako glasi njezino scensko ime, nije bez iskustva kad je kazalište u pitanju, ali ovo je prvi put da je jedina dvostruka dobitnica nagrade Mercury skladala cijeli (službeni) album, koji se samim tim izdvaja iz fascinantne niske albuma što ih je nanizala od početka devedesetih naovamo. Kao pretežno instrumentalna zbirka (tek dvije od dvanaest pjesama su pjevane, ali ne od strane same autorice), “All About Eve” možda sam po sebi kao album ne bi toliko bio povod pojavljivanju ove rock-poetese na ovim internetskim koordinatama, ali kad ga se uzme u paketu s cjelokupnim opusom kojem i potpisom i stvaralačkom logikom pripada, razloga je više nego dovoljno da PJ Harvey napokon dobije svoje mjesto i na Bitno.net.

PJ Harvey je odrastala sedamdesetih u južnoengleskoj grofoviji Dorset u hipijevskoj obitelji, gdje se od malih nogu susretala s glazbom. U obitelji su se slušali Bob Dylan, Captain Beefheart, Neil Young te pregršt bluesa, kojeg je, uz poetiku spomenutih glasovitih pojedinaca, uskoro ucijepila i u vlastitu glazbu. A glazbom se aktivno počela baviti vrlo brzo, učeći svirati saksofon i gitaru, kojima je postupno, očito glazbeno nadarena, dodavala i druge instrumente, poput glasovira, harmonike, violine i, posebno zadnjih godina, autoharfe. Krajem osamdesetih bila je član bristolskog sastava Automatic Dlamini, gdje je upoznala čestog kasnijeg suradnika, multiinstrumentalista Johna Parisha, te dvojac s kojim je oformila vlastiti trio, Roba Ellisa i Iana Olivera. Kao trio, snimili su dva iznimna albuma, oba potpisana kao PJ Harvey – “Dry” iz 1992. i “Rid of Me” iz 1993. – koji su je instantno lansirali u red obećavajućih kantautora svoga doba. Jer, da, oba su albuma bili prakrički njezini autorski radovi, natopljeni sirovim bluzerskim rifovima i eruptirajućom energijom mladog, gnjevnog glasa. Ali od samih početaka ne isprazno gnjevnog koliko jednostavno prepunog stvaralačke strasti, ne gladnog instant slave koliko pronalaska pravog kanala za artikulaciju kreativnih preokupacija. Dok je “Dry” bio, prema riječima same Polly Jean, ekstreman u smislu da ga je snimala kao da će joj biti zadnji te je u tih četrdesetak minuta nastojala nagurati sve što je imala za reći, samim time na trenutke forsirajući u pravcu nehotičnog manirizma, “Rid of Me” je bio remek-djelo nepatvorene rokerske žudnje, četrnaest krvavo sirovih pjesama izvađenih iz mulja rocka i bluesa, punka i poezije, te oblikovanih preko ruku studijskog alt-rock genijalca Stevea Albinija.

Na sirovost emocija, a potom i samoga zvuka svakako je utjecao živčani slom kojeg je mlada glazbenica proživjela nakon uspjeha prvijenca i koncertnog tempa koji se uslijed svega nametnuo. PJ se zbog svega sklonila u osamu, u rodni Dorset, gdje je u miru mogla pisati i skladati nove pjesme. Iako često opisivane kao (post)feminističke, pjesme PJ Harvey iz te rane faze glas su koji ne progovara programski niti je nužno vezan uz svoj spol; i ona sama odbacivala je takva tumačenja, uporno tvrdeći da je ne zanima spol kao takav, već narativ iz prvog lica koji je u njezinu slučaju, naravno, ženski. A narativ je nešto na čemu PJ posebno inzistira, jer se i tada, a pogotovo u kasnijem radu uporno držala podalje od izlaganja svojih stavova, bili oni politički ili općenito svjetonazorski, prije svega se koncentrirajući na samo pripovijedanje na razini poezije i glazbe. To je od “Rid of Me” i načinilo tako snažnu zbirku, natopljenu intimističnim, ali i kriptičnim, pripovjedačkim stihovima, a podcrtanu glazbom koju je Albini gurnuo u ekstremno bezbojni kolorit kakav ne ostavlja mjesta bilo kakvoj šminki ili pozi.

Ono što dodatno obilježava glazbu PJ Harvey već od tih ranih godina njezino je uporno pomicanje vlastitih granica – opet ne programski, opet bez senzacionalističnog pristupa koji bi bio samom sebi svrha – pomicanje nužno za istinski razvoj vlastitog jezika, vlastitog pisma kao direktne komunikacije sa svojom čežnjom. Zato je “To Bring You My Love” iz 1995., prvi album nakon raspuštanja trija, odveo svoju potpisnicu u glazbeno mirnije i kompleksnije vode s pritocima u bluesu i alternativnom rocku, te u poetiku blisku, primjerice, Nicku Caveu, s kojim će ubrzo imati i kratku vezu. Novi trijumf mlade engleske glazbenice posve predane američkoj glazbenoj baštini donio je i istaknute biblijske, odnosno, vjerske motive. Odrasla u obitelji koja vjeri nije pridavala veće značenje, PJ Harvey nije odgojena niti je postala praktični vjernik, ali je vremenom postala sve zainteresiranija za kršćanstvo, upravo u tom ključu tražeći odgovore na pitanja što su je mučila, nerijetko redefinirajući i sama pitanja. Taj pristup religiji – kao području koje može nuditi odgovore i otvarati horizonte – nastavila je njegovati tijekom cijele karijere, pa i na njoj osobno najdražem joj albumu, “Is This Desire?” iz 1998., gdje je, primjerice, pjesma “The Wind” inspirirana svetom Katarinom i posebno njezinom kapelicom u selu Abbotsburyju, blizu PJ-ina rodnog mjesta. Zbirka pjesama koje su više poezija nego rock lyrics i gdje su gitare ostale zakopane sloj ispod klavijatura i elektroničkih efekata bila je riskantan, ali prije svega iskren umjetnički iskorak koji je potom, na samom izdisaju milenija, omogućio njezin možda najpristupačniji album, sjajnu indie rock zbirku “Stories from the City, Stories from the Sea”, za koju je, sasvim zasluženo, prvi put osvojila nagradu Mercury.

I kasniji albumi stalno su nijansirali njezinu poetiku novim tonovima i smjerovima pa ju je oporiji i manje uravnotežen “Uh Huh Her” predstavio stranicama notesa s jedva dovršenim pjesmama, a minimalistični “White Chalk” istaknuo tek glasovir (kojeg je učila svirati usput, kao način za “oslobađanje imaginacije”) i njezin uistinu predivan glas uzdignut u dotad najviše registre. Stari suradnik John Parish, s kojim je tijekom godina potpisala i dva solidna albuma (“Dance Hall at Louse Point” iz 1996. i “A Woman a Man Walked By” iz 2009., gdje je ona autor stihova, a on glazbe), i Mick Harvey, genijalni glazbeni um koji je desetljećima bio srce i duša Caveovih The Bad Seeds, iz albuma u album postali su njezini stalni suradnici i savršena glazbena podrška, što je u novije vrijeme rezultiralo remek-djelom “Let England Shake” i tek nešto tanjim “The Hope Six Demolition Project”, zbirkama u kojima je PJ Harvey gotovo odustala od klasične forme rocka, tkajući kompleksnu glazbenu tapiseriju u službi naracije kojom je htjela progovoriti o širim društvenim pitanjima.

“Let England Shake” snimljen je u crkvi sv. Petra u dorsetskom selu Eype, i to na ponudu tamošnjeg župnika, a donio je nisku pjesama o ratovima u kojima su Englezi sudjelovali ili na njih utjecali kroz povijest koju PJ Harvey ispisuje kroz svoje oči, ali poput redatelja dokumentaraca, videći u njoj i njezine krvave krajobraze i temelje civilizaciji i kulturi kakvu danas poznajemo. Snažne pjesme i dojmljiva izvedba u kojoj je autorica iznova tražila i našla glas kakvim ih može uvjerljivo ispjevati, uz to što su joj priskrbile novu nagradu Mercury, još su jednom dokazale koliko je stvaralački poriv i poziv PJ Harvey duboko proživljen i preuzet s odgovornošću i zahvalnošću. To je dodatno podcrtao i nedavni “The Hope Six Demolition Project”, kojim se dotaknula američke socijalne politike, progovorivši ipak i daleko šire, čak do Kosova i Afganistana, koje je u to vrijeme i posjetila. Za razliku od brojnih joj kolega, ona pritom ne vijori zastave niti se rasipa sloganima i samoljubljivim stihoklepstvom, mjestimice i nauštrb estetike vlastitih stihova. Ona se upravo doima kao netko tko naprosto slijedi glas što je vodi i stalno nježno, ponekad i malo grublje, gura naprijed. Naprijed koje ne mora uvijek biti i više ili sjajnije.

Sve nas to dovodi do ovog najnovijeg albuma, soundtracka predstave o kojoj nisam u mogućnosti pisati jer je nisam gledao, ali koja i nije potrebna da bi svejedno uspjeli u glazbi PJ Harvey osjetiti sve dramatične tenzije što ih evocira. Minimalistična koliko i slojevita glazba na razmeđi klasične i suvremene, oslonjena na Liszta, odnosno, njegovu “Liebesträume”, koja je obilježila filmski izvornik, donosi nam svoju prirodno ambicioznu potpisnicu na novom vrhuncu svoje stvaralačke zrelosti. Dvije pjesme što ih pjevaju glumice Gillian Anderson (“The Sandman”) i Lily James (“The Moth”) doimaju se kao da su zalutale sa Badalamentijevog i Lynchovog soundtracka za “Twin Peaks”, ali istodobno otkrivaju i stara izvorišta PJ Harvey, zvonko nam govoreći koliko je daleko ova predivna dama dogurala od sirovih nota “Dry” i “Rid of Me” do danas. Iako – što je boljka većine soundtrackova – ne nudi mnogo toga za što se trajnije možemo uhvatiti, “All About Eve” vrlo nam jasno zbori o svojoj potpisnici, koliko god njezine umjetničke preokupacije tu tek služe datoj cjelini. Pa možda baš i time jasno zbori – o talentu koji se nije dao zavesti predatorskim ili brzopoteznim obećanjima i logikom utrke za uspjehom, o talentu kojeg je njegova primateljica prigrlila ne ispuštajući iz vida odgovornost koju taj dar nužno donosi, pa ni zahvalnost koju i bez vjerskog odgoja adresira iskrenije nego neki po tom pitanju bar deklarativno jasniji kolege.

Zato me PJ Harvey uvijek iznova potiče na preispitivanje ne samo pojma umjetnika već i smisla i logike umjetnosti kao poziva. Ona i kad snima slabije albume (što nikako ne znači da su loši), poput “Uh Huh Her” ili “Dance Hall at Louse Point”, zvuči i djeluje kao da su i takve postaje nužni, nezaiobilazni dio puta i kao da bez njih ne bi bilo ove nje kakvu vidimo i čujemo u “Let England Shake” ili sada u soundtracku za “All About Eve”. A kroz sve svoje albume ona zvuči vrlo otvoreno, kao uistinu otvoren um i srce, duh i tijelo. I dok ponavlja kako ne trebamo tražiti u njezinoj glazbi i stihovima autobiografske elemente već ih uzimati također otvoreni i spremni na vlastita pitanja i vlastite verzije odgovora, ova uvijek zanimljiva glazbenica svjedoči umjetnički poziv upravo onako “kako Bog zapovida”, rekli bi u mom kraju. Bez suvišnih pojašnjenja – čistim, iskrenim, čežnji odanim primjerom.

https://www.youtube.com/watch?v=uh8jAkZH5lY

Toni Matošin | Bitno.net

Ovaj članak PJ Harvey – glazbenica koja potiče na preispitivanje pojma umjetnika i smisla umjetnosti kao poziva se prvo pojavio na Bitno.net.

EKSKLUZIVNE FOTOGRAFIJE Pogledajte kako je izgledao prvi dan evangelizacije na Ultri: svećenici, redovnice i mladi molili s ‘partijanerima’ i dijelili vodu

$
0
0

“Što oko ne vidje i uho ne ču” (…i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube, 1 Kor 2,9), natpis je koji je vrlo vjerojatno privukao brojne ‘partijanere’ okupljene na ovogodišnjem Ultra festivalu, a nalazi se na štandovima katoličkih volontera koji su i ove godine odlučiti evangelizirati na ovom vrlo popularnom festivalu. Brojni mediji već su prenijeli informaciju kako će katolički volonteri dijeliti vodu, a kako su cijene flaširane vode vrlo visoke (čak 35kn za pola litre vode!), očekuje se kako će evangelizatori privući brojne žedne “partijanere” i svojim svjedočenjem utažiti ne samo tjelesnu, već i duhovnu žeđ. Poruka koju su ove godine odlučili zalijepiti na boce s vodom glasi “Slavan si u mojim očima.”

Kako piše Slobodna Dalmacija, u četvrtak navečer, ekipa Hitne pomoći iz Splita imala je pune ruke posla pomažući mladima koji su se valjali, spavali, povraćali i mokrili po Zapadnoj obali i okolnim travnatim površinama, dok su neki sugovornici izrazili jasno negodovanje zbog ponašanja turista. Splitska policija  nakon prvog dana Ultra Europe​ privela je119 hrvatskih i stranih državljana i to zbog kršenja Zakona o suzbijanju zlouporabe droge.

Preporučamo u molitve sve katoličke volontere i sve mlade koji su u potrazi za smislom života!

Pogledajte fotogaleriju!

Foto: Euangelion

Pročitajte našu reportažu s prošlogodišnje Ultre: Evangelizatori su opet naviještali Boga na Ultri… Proveli smo dan s njima i doznali kako su se pripremali

Bitno.net

Ovaj članak EKSKLUZIVNE FOTOGRAFIJE Pogledajte kako je izgledao prvi dan evangelizacije na Ultri: svećenici, redovnice i mladi molili s ‘partijanerima’ i dijelili vodu se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti Kamilo de Lellis – zaštitnik bolesnika i zdravstvenih djelatnika

$
0
0

Govoriti o svetom Kamilu znači govoriti o kršćanskoj ljubavi prema bolesnicima, o brizi za one koji trpe i pate. 

Sveti Kamilo de Lellis

Sveti Kamilo de Lellis, sin jednog časnika, rođen 25. svibnja 1550. u Bucchianicu, u Abruzzima u Italiji, nije bio rođeni svetac. Štoviše, posve suprotno tome: dijete s ćudi veoma teškom za odgoj. Ta se nedaća još i povećavala s činjenicom što mu je otac radi službe često bio odsutan, a majka umrla kad mu je bilo tek 12 godina, dakle, u času kad mu je roditeljski odgoj bio najpotrebniji.

Ostavši udovac, otac je Kamila poslao u školu, no dječak za učenje i obuku nije pokazivao baš nikakve volje. Zato se često okolo skitao, kockao i kartao. Otac mu je bio na sto muka pa ga je uvukao u vojsku. Tada to nije bila neka redovita državna već plemićka vojska u kojoj je bilo avanturista svake vrste i boje.

Kad se spremala glasovita lepantska bitka, tome su se vojnome pohodu htjeli pridružiti i otac i sin de Lellis. Na putu prema Anconi, gdje se trebao ukrcati u brod, časnik je de Lellis naglo obolio i umro, a bolest zahvati i sina mu Kamila. Kod njega se radilo o groznici koja nije bila opasna. No tome je pridošlo još nešto, ispočetka bezazleno, ali što se kasnije pretvorilo u trajnu neiscjeljivu ranu na desnoj nozi. Kamilo se našao u nevolji videći kako mu se noga gnoji i ne zacjeljuje. U strahu i tjeskobi za svoje zdravlje, ali i bez ikakvih materijalnih sredstava, učinio je zavjet da će postati franjevac. Zdravstveno mu se stanje nešto poboljšalo i on brzo zaboravi na svoj zavjet. Još uvijek je bio lakomisleni momak koji je život i obećanja premalo ozbiljno shvaćao. Umjesto u samostan htio se pridružiti vojsci što je kod Lepanta izvojevala veliku pobjedu nad Turcima. No rana na nozi bi zapreka da se to ostvari.

Sveti Kamilo se tada uputi u Rim u bolnicu Sv. Jakova na liječenje. Nije to bila bolnica u današnjem smislu te riječi, već više ubožnica, sirotište, u kojem su nalazili utočište bolesnici, siromasi, prosjaci, ali u njoj je znalo biti i neugodnih tipova. Takav je bio i naš Kamilo de Lellis koga zbog nediscipliniranosti, svadljivosti, strastvenog kartanja moradoše brzo otpustiti.

Ne mogavši baš na ulicu, Kamilo se opet javio u vojsku. Taj put je stupio u venecijansku vojsku te s brodovljem Republike sv. Marka, a u borbi protiv Turaka, došao je sve do Kotora. Kasnije prijeđe u španjolsku vojsku te sudjelovaše na jednom vojnom pohodu u sjevernoj Africi. Nalazeći se na moru u strašnoj oluji, gledajući smrti u oči, sjeti se opet svoga nekadašnjeg zavjeta te ga ponovno obnovi. Ako iz oluje izvuče živu glavu, postat će franjevac. Glavu je doduše izvukao živu, ali je na zavjet opet zaboravio. Predavao se i dalje svojim strastvenim igrama te je prokartao i prokockao sav novac što ga je u vojsci zaslužio, vojničku kabanicu, pa čak i košulju. Tko bi se onda mogao nadati da će od tako bijedna čovjeka jednom postati najveći prijatelj bolesnika i svetac? No, što je kod ljudi nemoguće, kod Boga je moguće. Što ne može narav sama, može potpomognuta milošću odozgora.

Sveti Kamilo je pao na prosjački štap. Neki mu je čovjek tada našao zaposlenje pri gradnji jednog kapucinskog samostana. Rad ispočetka Kamilu nije baš osobito prijao. Nikakvo čudo, kad je naučio posve drugačije živjeti. No, vidio je da dotadašnjim načinom više ne može i ne smije živjeti, svladao se, prionuo uz posao i tada prvi put u životu poče osjećati neko smirenje i unutarnje zadovoljstvo. Kod posjeta jednom drugom samostanu Kamilo je doživio pravo obraćenje. Kapucini su ga stoga primili kao pripravnika za svoj red. Revni je obraćenik svojim duhom pokore i dubokom poniznošću svima bio na pobudu. Kapucini ga zbog zloćudne rane na nozi proglasiše ipak neprikladnim za svoj red i otpustiše.

Sveti Kamilo ode opet u Rim u bolnicu Sv. Jakova. Prošlo je više od tri godine dok mu noga nije opet zarasla. Vratio se tada kapucinima, ali rana se opet otvori, i on, iako je želio, nije mogao položiti redovničke zavjete. Sad mu je bilo posve jasno da od njegova kapucinskoga zvanja neće biti ništa pa se konačno vratio u bolnicu Sv. Jakova gdje je bio primljen s velikom radošću. Bio je, naime, posve drukčiji nego kad je ovamo prvi put došao i zbog slaba vladanja morao biti otpušten. Uzoran u svemu, brzo je izabran za pročelnika cijele bolnice. Svim se žarom dao na dvorbu bolesnika s ljubavlju, trpeći mnogo zbog spoznaje što kod svih dvoritelja bolesnika nije bilo dosta potrebne ljubavi prema njima. Stoga mu se po glavi sve više vrtjela misao kako bi pronašao ljude koji će u bolesnicima gledati samoga Krista i Njemu u njima služiti. Bio je na najboljem putu da u Božjem svjetlu pronađe svoje životno poslanje.

Prve suradnike za svoju misiju pronašao je u četvorici svjetovnjaka i jednome svećeniku. Ti su bili spremni skupa s njime, živeći u zajednici, služiti istom i uzvišenom kršćanskom idealu. Taj tako plemeniti i idealni plan u bolnici, na žalost, nije naišao na dobar odjek pa je stvorio pravi razdor. Najbolje namjere, najnesebičniji planovi, ali uslijed ljudske uskrogrudnosti naiđoše na otpor. I samome Kamilovu ispovjedniku sv. Filipu Neriju činilo se preuzetnim da jedan neizobraženi laik postane voditelj jedne zajednice. Kamilo se kao pravi svetac, međutim, nije dao ničim smesti. U dobi od 32 godine još jednom sjede u školske klupe i poče marljivo učiti latinski. Pod duhovnim vodstvom sv. Filipa Nerija u isto je vrijeme moralno dozrijevao. Nakon dvije godine studija latinskoga, a i nešto teologije, bio je g. 1584. zaređen za svećenika.

Sv. Filip Neri je ipak još uvijek držao da Kamilo de Lellis nije prikladan za osnivanje jedne družbe te da za to i nema pravoga poziva od Boga. No, tadašnje su prilike upravo vapile za družbom koja će se posvetiti dvorbi bolesnika. Njih je bivalo sve više, ali nije bilo onih koji bi ih u pravom duhu dvorili.

Bolnica Sv. Jakova u Rimu nije shvaćala Svetog Kamila i njegove drugove i oni su bili prisiljeni napustiti je. Sada su, barem, bili slobodni dvoriti bolesnike po drugim bolnicama i privatnim kućama. Broj se dragovoljnih dvoritelja bolesnika povećao pa g. 1591. papa Grgur XIV. odobri i kanonski podigne novu Družbu za dvorbu bolesnika. Kamilo joj je jednoglasno bio izabran za vrhovnoga poglavara.

I tada poče blagotvorno djelovanje njegovih redovnika s crvenim križem na habitu. Sveti Kamilo je prednjačio svojim primjerom, dobrotom, ljudskošću i milosrđem prema bolesnicima. Kad se radilo o dobru bolesnika, za njega nijedan posao nije bio ponižavajući, nijedna usluga nešto odvratno.

Svečev je stav prema bolesnicima bio vrijedan svakog udivljenja. On je bio najčvršće uvjeren da u patniku služi samome Kristu pa je koji put, promatrajući bolesnika upadao u zanos. Kad ga je koji bolesnik molio za kakvu uslugu, odgovorio bi mu: “Ti me ne trebaš za to moliti, već zapovijedati, jer ja sam tvoj sluga!” Stoga je svetac svoje služenje bolesnicima često obavljao klečeći.

Jednom je sam Papa posjetio bolnicu Santo Spirito, gdje je Sveti Kamilo najradije boravio i radio. On se nije dao smesti u svome poslu zadržavši na sebi i svoj bolesnički haljetak. Netko mu je zbog toga prigovorio da je to pomanjkanje poštovanja prema Papi. Kamilo je odvratio: “Kako? Kad sam zaposlen oko samoga Krista, mogu li se brinuti još i za njegova namjesnika?” U tome je sva mistika Kamila de Lellisa. On je u bolesnicima gledao, susretao, doživljavao samoga Krista, zato je tom službom bio prožet kao kakvim bogoslužjem.

Tako silna požrtvovnost i ljubav prema bolesnicima postala je zarazna pa je red Kamila de Lellisa procvao brojnim idealnim zvanjima. To je pak djelatnost reda proširilo i na druge gradove: Napulj, Milano, Genovu itd. Redovnici Kamila de Lellisa imali su poseban dar za službu onima već na umoru pa ih je puk počeo nazivati “braćom dobre smrti”.

Kad je Henri Dunant kasnije osnovao društvo Međunarodnog crvenog križa, imao je pred očima redovnike sv. Kamila koji su g. 1595. na bojištu u ratu protiv Turaka prvi put obavljali onu službu što će je kasnije obavljati pripadnici Crvenoga križa.

Mnogi su redovnici kamilijanci umrli dvoreći okužene od kuge, postavši tako mučenici ljubavi prema bližnjemu, a i izvor posebnog blagoslova za svoj red. Njihova je ljubav prema bolesnicima po uzoru njihova utemeljitelja bila upravo nezasitna. On je govorio: “Kad više ne bi bilo nikakvih bijednika, morali bismo kopati sve do središta zemlje samo da ih pronađemo.”

U njegovu životopisu čitamo također kako se svetac jednom brodom vraćao iz Genove u Napulj. Na brodu su mornari svojim besramnim razgovorima na račun žena i djevojaka prevršili sve moguće granice najosnovnije pristojnosti. Svetac im je tad progovorio: “Zar se ne bojite Božje kazne? Zaslužujete da vas Bog skupa s brodom potopi u dubinu morsku. Ako ne promijenite svoj život, to će vam se i dogoditi!”

Bezobrazni se mornari nisu ništa obazirali na te ozbiljne riječi te su ismijavali sveca i dalje nastavili sa svojim gadarijama. Još iste godine stigla ih je Božja kazna. Kad se njihov brod u pratnji grofa Mirande nalazio na putu prema Španjolskoj, doživio je u Lionskom zaljevu na Mediteranu brodolom te je s cijelom posadom potonuo. Spasio se jedan mornar koji je svoje drugove prekoravao zbog njihova nemoralna života.

Uz svoj naporan posao sv. Kamilo je cijeli život trpio od otvorene rane na nozi, a radi poslova morao je ipak mnogo putovati što pješke što na konju, a to je teret bolesne noge još samo povećavalo. Toj nevolji nadošli su i bubrežni napadi pa bolest želuca. Sam bolestan, još je bolje razumijevao druge bolesnike. Pred konac života doživio je neugodnost i od neke subraće koja su smatrala da se od njih previše traži, a neke su bolnice upale i u teške dugove. Svetac je zbog toga trpio strašne duševne muke. God. 1607. dao je ostavku na službu generalnog poglavara reda, ali je i dalje neumorno radio dvoreći bolesnike sve dok su mu sile to iole dopuštale.

Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. Grob mu se nalazi u crkvi sv. Magdalene. Papa Leon XIII. proglasio je 1886.godine sv. Kamila zaštitnikom svih bolnica, bolničara, bolesnika i umirućih.  Zbog nikad potpuno zalječenih rana na nogama postoa je zaštitnikom i od tih bolesti.Taj divni svetac ljubavi prema bližnjemu svojih pet bolesti nazivaše pet Božjih smilovanja prema njemu. On je u njima gledao Božju ljubav koja će iz trpljenja proizvesti čudesna djela. Rimski hodočasnik, koji u crkvi sv. Magdalene kleči na Kamilovu grobu, zna da kleči pred posmrtnim ostacima jednoga od najvećih karitativnih radnika, diva nepatvorene kršćanske ljubavi. Njegov je život i djelo u povijesti Crkve jedna od najsjajnijih stranica.

Sveci.net | Bitno.net

Ovaj članak Sveti Kamilo de Lellis – zaštitnik bolesnika i zdravstvenih djelatnika se prvo pojavio na Bitno.net.


Prava ljubav prema Bogu ne pravi računice i ne pozna oklijevanja

$
0
0

Prava ljubav na Bogu nadahnuta ne pozna, stoga, ni oklijevanja ni dvoumljenja. Ona ne pravi računice, ne procjenjuje i ne podcjenjuje. Ona jednostavno izvire iz Boga i prelijeva se na bližnjega ne pitajući se tko je on niti odvagujući zašto bi mu trebali pomoći.

Evangelizacija na festivalu Ultra Europe | Foto: Euangelion

U svakome od nas postoji golemi potencijal života, to jest izuzetna mogućnost djelovati na takav način da zahvaljujući svojim činima dođemo do vječnosti. Najčešće nam se, međutim, dogodi da taj potencijal ne iskoristimo u praksi, već nam ostane kao dobra teorija, ali nikad primijenjena. Eventualno te naše sile koje posjedujemo ulažemo u neke druge dimenzije života, ali počesto ne u ono najbitnije. Na ovaj ili na onaj način taj potencijal u nama se zatomljuje i guši ili se razvija na nepravilan način. Jer i kad imamo dovoljno oštroumnog rasuđivanja, ne znači da imamo i spremnosti primijeniti to što znamo.

A to se često događa radi toga što djelovanje pretpostavlja i veće osobno uključivanje u život ljudi oko nas, kao i veću odgovornost za njih, dok nam je počesto lakše baviti se svojim poslovima i tražiti svoje probitke i užitke, umjesto da ‘gubimo vrijeme’ na tuđe probleme. I kad smo u sebi donijeli takve odluke ili zauzeli stavove, nakon toga je potrebno za njih iznaći dobra opravdanja. No mi ljudi smo tako vješti u traženju raznoraznih izgovora. Tako ‘nemamo snage’ ili pak čekamo da drugi naprave svoje, jer su oni pozvaniji to činiti. Napose očekujemo da društvo preko svojih institucija čini svoj posao, jer se mi ne želimo miješati u područje njihove nadležnosti. U nama je čak prisutan i strah da ćemo time mi sami nešto izgubiti ako izdvojimo vrijeme za potrebne. Bojimo se da ćemo izgubiti korak u utrci s drugima koje bi mogli bolje proći i otići naprijed dok se mi zaustavljamo služiti onima koji su potrebni naše pomoći. Tako onda mi vješto pronađemo šablonske odgovore za isto takve izgovore.

Ali Gospodin Isus kojemu je stalo da mi naučimo bitne stvari u životu, ne dopušta nam ovakav ležeran pristup ni svome ni tuđemu dobru. Jer to bi bilo poigravanje životom vječnim na koji nas je pozvao. S time da dolazak u život vječni nije prepušten slijepoj igri sudbine ili sreće, već ovisi o ozbiljnosti našega stava prema Bogu. Zato je Isus kao ključ života istaknuo ljubav prema Bogu, ali ne teoretska ni ljubav iz običaja, ako bi takva i mogla postojati. Već prava i živa ljubav koja pokreće srce i dušu, osjećaje i razum, noge i ruke da idemo ususret vječnosti, ali i ususret braći. A ljubav prema Bogu nije nešto što se može ‘znati’, jer ljubav nije informacija. Ljubav uvijek pretpostavlja živi i djelatni odnos. Jer ona je tako konkretna da i ne dopušta ništa drugo nego ljubiti i biti ljubljen. Time što netko zna kako treba ljubiti Boga, još uvijek nije postigao svrhu ni cilj. Bio bi poput kuhara koji zna kako se priprema ručak, ali dok ga ne bi napravio, ne bi bilo koristi od njegova znanja.

Zato Isus i zakonoznancu pokazuje da nije dovoljno znati što mu je činiti da život vječni baštini, već to mora primjenjivati, činiti. Pogotovo kad je pokazao da zna da treba ljubiti Boga svim srcem, dušom, snagom i umom, tim više bi bilo proturječje u njemu ako to ne bi primjenjivao. Zato Isus i insistira govoreći mu: To čini i živjet ćeš. Jer ljubav prema Bogu ne može postojati samo kao neka uopćena spoznaja, neki zakonski zaključak, već živo zajedništvo koje prožima biće do same srži, do posljednje pore. Ljubiti Boga na takav način znači dopustiti prije da nas njegova ljubav zahvati i prožme do kraja, te da u nama aktivira sav potencijal za koji smo stvoreni i koji je Bog položio u naša srca. U protivnom, život koji ne otkrije u sebi taj položeni potencijal i koji se aktivira ljubavlju Božjom, ostaje mrtvi kapital položen u nas, a koji nismo iskoristili za ono za što nam je dan.

Prava ljubav na Bogu nadahnuta ne pozna, stoga, ni oklijevanja ni dvoumljenja. Ona ne pravi računice, ne procjenjuje i ne podcjenjuje. Ona jednostavno izvire iz Boga i prelijeva se na bližnjega ne pitajući se tko je on niti odvagujući zašto bi mu trebali pomoći. Dovoljan razlog za postojanje djelatne ljubavi nije u ljudima, već u Bogu koji je nas prvi ljubio i u naša srca izlio svoju neprolaznu ljubav, te svaki onaj koji je prima i njome natapa život, sebi jamči neprolaznost i baštinu života vječnoga. To je pouka koja nam je danas upućena i prispodobom o milosrdnom Samaritancu, čovjeku koji ne pravi računicu dok iskazuje drugima ljubav i milosrđe. Dopustimo i sami da nas zahvati ovakav izljev ljubavi Božje koji nam jamči da ćemo i sami živjeti, jer je neprolazno ono što je ljubavlju Božjom učinjeno i oblikovano. Ne dopustimo da nam ljubav prema Bogu samo teorija, mrtvi kapital i zapušteni potencijal, jer o njoj ovisi koliko ćemo uopće biti ljudi ovdje na zemlji, kao što o tome ovisi i neprolazni život u vječnosti kojemu težimo.

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ovaj članak Prava ljubav prema Bogu ne pravi računice i ne pozna oklijevanja se prvo pojavio na Bitno.net.

Pro-life feministkinja udružila se s kršćanima kako bi pomogla ženama i djeci na američkoj granici

$
0
0

“Novovalne feministkinje” najveće su partnerstvo ostvarile s organizacijom And Then There Were None, koju je pokrenula Abby Johnson, bivša zaposlenica Planned Parenthooda koja je postala pro-life aktivist i o kojoj je snimljen film “Unplanned”.

Američko-meksička granica (lijevo San Diego u SAD-u, desno meksički grad Tijuana)/Foto: Wikimedia Commons

Migrantska kriza koja sve više pogađa jug SAD-a potaknula je Destiny Herndon-De La Rosu, agnostičku feministkinju, da svoje pro-life stavove stavi u praksu.

La Rosa nije tipična feministica. Tijekom Marša za žene, koji se 2016. odvio u Washingtonu, organizacija koju je osnovala isključena je s prosvjeda jer se protivi pobačaju.

Tri godine kasnije New Wave Feminists u suradnji s 50 neprofitnih i pro-life udruga pokreće drugu po redu akciju Bottles to the Border kojom žele prikupiti pomoć za migrante na američko-meksičkoj granici.

U telefonskom razgovoru za Faithwire, La Rosa je istaknula, suprotno prigovorima koji se u SAD-u često čuju na račun pro-life aktivista, kako je “pogrešna premisa” da aktiviste za život zanima zaštita djece samo do trenutka rođenja.

“Po meni, vidjeti koji zapravo ljudi svakog dana pomažu na granici je ono što uništava narativ da mi brinemo samo za djecu u utrobi. Dolje su pretežito katoličke dobrotvorne udruge i redovnice koje vode te sadržaje. Upravo su pro-life ljudi oni koji cijelo vrijeme odrađuju posao”, istaknula je.

U svojoj suradnji s pro-life udrugama, “novovalne feministkinje” su najveće partnerstvo ostvarile s organizacijom And Then There Were None, koju je pokrenula Abby Johnson, bivša zaposlenica Planned Parenthooda koja je postala pro-life aktivist i o kojoj je snimljen film “Unplanned“.

Do danas, akcija je uspjela prikupiti više od 120 tisuća dolara potrepština, među kojima su dječje bočice, higijenski proizvodi za žene, voda i odjeća, koji će dostaviti u pogranični grad McAllen u saveznoj državi Teksas.

“Glavna pro-life poruka kojoj se uvijek vraćam je da se nijedno ljudsko biće ne bi trebalo osjećati neželjeno, bez obzira nalazi li se u majčinoj utrobi ili u sabirnom centru”, zaključila je Herndon-De La Rosa.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Pro-life feministkinja udružila se s kršćanima kako bi pomogla ženama i djeci na američkoj granici se prvo pojavio na Bitno.net.

FOTO Veličanstveni prizori iz Iraka: 77-ero djece primilo sakrament prve pričesti!

$
0
0

Nadbiskup Kaldejske katoličke Crkve Bashar Warda predvodio je svečano misno slavlje tijekom kojega je 77-ero djece primilo prvu svetu pričest. Sveta misa slavljena je 11. srpnja u crkvi svetog Petra i Pavla u Ankawi nedaleko Erbila.

Prema izvješćima organizacije Open Doors, od početka rata u Iraku gotovo je polovica iračkih kršćana napustila svoju domovinu. Od nekadašnjih milijun i pol kršćana koliko ih je sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća živjelo u Iraku, 2014. godine ostalo ih je oko 300 tisuća, dok ih je danas ondje jedva 100 tisuća.

Kaldejska katolička Crkva je najbrojnija skupina katolika na području današnjeg Iraka, a više o njezonoj povijesti možete pročitati u tekstu našeg suradnika Ante Vučića na ovom linku.

Pogledajte fotogaleriju!

Foto: abouna.org | Bitno.net

Ovaj članak FOTO Veličanstveni prizori iz Iraka: 77-ero djece primilo sakrament prve pričesti! se prvo pojavio na Bitno.net.

Poučavanje o razvoju djeteta od začeća do poroda postaje dio školskog kurikuluma

$
0
0

Savezna država Ohio odlučila je svoje školarce uvesti u kulturu života

Foto: Shutterstock.com

Svi učenici javnih škola u saveznoj državi Ohio tijekom školovanja će biti upoznati sa svim znanstvenim informacijama o razvoju nerođenog djeteta. Prema zakonskom prijedlogu pod nazivom „Humanost nerođena djeteta“ savezni uredi za školstvo i zdravstvenu zaštitu izradit će poseban odgojno-obrazovni program koji će postati dio školskog kurikuluma, a koji će sadržavati „precizne, znanstveno utemeljene informacije o anatomskim i psihološkim karakteristikama nerođena djeteta“ tijekom trudnoće, prenosi CNA.

„Kad poučavate kako djetetovo srce počinje kucati između šestog i osmog tjedna, kako se nokti formiraju u desetom tjednu, a bol osjeća oko dvadesetog tjedna, time pomažete stvaranju kulture života“, kazao je republikanski zastupnik i autor zakonskog prijedloga Niraj Antani.

Zakon koji je na snagu stupio 11. srpnja obvezuje ured za zdravstvo na objavu popisa agencija koje omogućavaju podršku i pomoć trudnicama i novopečenim majkama, te izradu edukativnih materijala o zdravlju trudnica, prenatalnoj zaštiti, vitaminima i prehrani, potrebi izbjegavanja alkohola i droge i ostalim potrebnim informacijama.

I dok mnogi pozdravljaju ovu zakonsku inicijativu, glavni lobist Američke udruge za civilne slobode (ACLU) Gary Daniels u razgovoru za Huffington Post kazao je kako je riječ o propagandi koje naglašava jedno gledište, dok je Jennifer McNally iz Planned Parenthooda izjavila kako zakon nameće „standarde koji su neprecizni i ideološki motivirani“. Ovakve reakcije izazvala je odredba prema kojoj će organizacijama koje promoviraju i izvode pobačaje biti onemogućeno sudjelovanje u izradi kurikuluma, dok će djelatnicima škole biti zabranjeno usmjeravati učenike prema pobačaju.

Podsjećamo kako je parlament države Ohio krajem prošle godine podržao nacrt zakona kojim bi se zabranio pobačaj nakon trenutka u kojem se mogu detektirati otkucaji djetetova srca. Očekivano, nacrt je izazvao kritike zagovornika kulture smrti, među kojima su na prvom mjestu članovi organizacije Planned Parenthood koji su upozorili kako bi usvajanje nacrta zakona dovelo do opasnih metoda obavljanja pobačaja.

Zakon koji je trebao stupiti na snagu prošloga tjedna, privremeno je blokiran odlukom federalnog suca i to nakon tužbe koju je uputila Američka udruga za civilne slobode (ACLU) kao predstavnik Planned Parenthooda i različitih klinika za pobačaje. Iz ACLU-a su poručili kako bi usvajanje zakona praktički onemogućilo većinu pobačaja, budući da se najveći broj izvodi nakon djetetova osmog tjedna života.

Prema izvješću Zdravstvenog ureda države Ohio, od 20.893 pobačaja izvršena tijekom 2017. godine, gotovo polovica bila je obavljena nakon devetog tjedna trudnoće.

FOTO Pogledajte nevjerojatne fotografije razvoja djeteta od začeća do poroda

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Poučavanje o razvoju djeteta od začeća do poroda postaje dio školskog kurikuluma se prvo pojavio na Bitno.net.

Kako svjedočiti i braniti svoju vjeru?

$
0
0

Što reći ljudima u okolini koji nisu vjernici, ali ipak “vjeruju u nešto”. I to “nešto” za njih nije taj naš smiješni Bog, a ako i jest – sigurno ne traži izvršenje naših kršćanskih obaveza poput odlaska na ispovijed ili u Crkvu jer, citiram: “Moliti se možeš i u svom domu i što bi ja nekom svećeniku povjeravao svoje grijehe kad taj isti svećenik vozi skupi auto, a propovijeda skromnost?” Ovo je rečenica gdje se uvijek slomim jer sve su to činjenice. Ja znam da nije moja obveza obraćati ljude oko sebe, ali ponekad mi smeta kad ostajem bez riječi ispred ljudi za koje znam da nisu u pravu kad je u pitanju vjera i duhovnost. Voljela bih reći nešto racionalno, a dovoljno duhovno motivirajuće za njih da preispitaju svoja stajališta. Umorila sam se govoriti stalno iznova da nisu svi svećenici isti, i da ne vjerujemo u svećenike već u Boga koji ih je posvetio, i da je njihov grijeh ljudski jednako kao i naš laički. Takvi odgovori ne zadovoljavaju moje prijatelje u okolini, a ja gorim od želje da im približim našu vjeru na drugačiji način jer su svi oni u svojoj srži zaista dobri ljudi čime se i stalno iznova brane – “ne kradem, ne lažem itd. i Bogu je to dovoljno”. Sve me to nekad toliko frustrira, da i sama posumnjam u svoju vjeru koju je sve teže svjedočiti. Unaprijed Vam hvala na odgovoru!

Foto: Shutterstock.com

Poštovana,

Puno ti hvala na ovom pitanju. Ono mi govori o tome koliko ti je stalo do toga da svoju vjeru i živiš i širiš, kako nam je Gospodin i naložio – «učinite sve narode mojim učenicima» (Mt 28,19).

Već sveti Petar – prvi papa, u svojoj Prvoj poslanici piše: “Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama”. Međutim, da bi nekome mogli odgovarati na pitanja o vjeri, najprije je potrebno da ljudi postavljaju pitanja, da ih zanima kako i zašto mi živimo svoju vjeru. Zato je prvi korak u evangelizaciji svakako primjeran život – biti dobar susjed, kolega, prijatelj, rođak. Kada ljudi vide – kako papa Franjo često naglašava – radosnog kršćanina koji je milosrdan i rado služi, zainteresirat će se.

 

Drugo, danas puno ljudi, osobito pod utjecajem protucrkveno nastrojenih medija, imaju prema Crkvi mnogo predrasuda. Smatraju da su vjernici mentalno skučeni, skloni osuđivanju, arogantni i tako dalje. Doduše, valja priznati da i mi vjernici svojim nedostacima “lice Boga često više skrivamo nego otkrivamo”, kako stoji u jednoj konstituciji Drugoga vatikanskog sabora. Stoga u svom nastupu trebamo pokazati ono suprotno – suosjećanje, razumijevanje, strpljivost, poniznost, blagost, poštovanje. Djela govore više od riječi. Da bi bili u stanju ovako postupati, trebamo prvenstveno raditi na sebi – moliti, ispravljati se, rasti u kreposti.. Također, ne treba bježati od svega onoga što u životima vjernika, pa i svećenika, nije dobro. Sam je Isus otvoreno prozivao farizeje. Potrebno je samo ukazati i na drugu, ljepšu stranu medalje, počevši od svetaca, te na činjenicu da će se od onih kojima je više dano, više i tražiti. Prihvaćanje “loših vjernika” može se predstaviti i kao test: ako ja ne želim zajedništvo s njima jer su gori od mene, zašto bi onda savršeni Bog htio zajedništvo sa mnom?

Treće, treba si posvijestiti da je Bog jedini koji može nekoga obratiti: on “otvara vrata vjere” (Dj 14,27). To s jedne strane znači da treba moliti i prikazivati osobne žrtve, sjedinjene sa Kristovom žrtvom u euharistiji, kako bi naša evangelizacija bila plodna. Trebamo biti otvoreni vodstvu Duha Svetoga i pouzdati se u njega, poput prvih evangelizatora (usp. npr. Mk 16,20; Dj 8,29). S druge strane, ta nam spoznaja da je evangelizacija Božje djelo omogućuje da se opustimo, ne pripisujući sebi preveliku važnost ili odgovornost za rezultat. “Ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći.« (Lk 12,11-12) Ako dođe i do odbacivanja naših riječi, trebamo sačuvati mir. Na koncu, Isusa Krista neki su izravno odbacili, pa kako onda neće i njegovo djelovanje po nama? No, ne treba podcijeniti ni vlastitu ulogu. Napisala si mi kako bi htjela svojim sugovornicima reći nešto “racionalno i duhovno motivirajuće”. Iako središnja poruka evangelizacije ostaje prilično jednostavna (o tome malo kasnije), oko mnogih detaljnijih objašnjenja i odgovora treba se malo više potruditi. Takve stvari redovito dolaze kao plod dugotrajne suradnje s Božjom milošću. Treba molitveno čitati Sveto pismo, Katekizam, duhovnu i teološku literaturu, životopise svetih, proučavati liturgiju, sudjelovti u životu Crkve te primjenjivati sve to najprije u vlastitom životu. Samo tako će ono što ćeš reći biti uistinu uvjerljivo i snažno. Možeš drugoga uvesti u otajstvo samo onoliko koliko si sama u njemu.

Nadalje, redovito se pokazuje vrlo korisnim, pa čak i temeljnim, pružiti vlastito svjedočanstvo. Sam je Isus rekao apostolima “bit ćete mi svjedoci” (Dj 1,8). Pojam “svjedok” pripada pravosudnom kontekstu, sudnici. Stoga je važno da uočimo da u sudnici postoje i druge uloge, koje u evangelizaciji nismo pozvani preuzimati: sudac, tužitelj, branitelj, vještak, publika. Svjedok je onaj koji govori iz vlastitog iskustva – “što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama, da i vi imate zajedništvo s nama” (1 Iv 1,3). Dakle, radi se o pripovijedanju kako si ti uspostavila i razvijala svoj odnos s Bogom i što je on učinio u tvome životu – što te naučio, čega te oslobodio, kako te usmjerava i hrabri, što si sve u stanju učiniti s pomoću njegove milosti, kako si zbog svoje vjere potpunija i bolja osoba. Svjedočanstvo je izvrsno iz tri razloga. Prvo, ono je konkretno i osobno, a redovito čovjeka više diraju životne priče nego visoke apstrakcije. Drugo, svjedočanstvo nije pogodno za žustre rasprave. Treće, za svjedočanstvo ne treba puno teološkog znanja. Ovdje je također važna priprema, da prvo sama u sebi posložiš svoje duhovno iskustvo, kako bi ga mogla i drugima prenijeti.

U razgovorima o vjeri dobro je i postavljati dosta pitanja. Tako se može bolje upoznati sugovornika i njegova perspektiva, a onda i prilagoditi svoje svjedočanstvo njegovim potrebama i mogućnostima shvaćanja.

 

Što se tiče samog sadržaja, treba se koncentrirati na bitno:

  1. Bog nas bezuvjetno i beskonačno ljubi i zato nas je stvorio na svoju sliku i priliku
  2. Grijeh, koji je ušao u svijet u počecima čovječanstva na nagovor Sotone, odvaja nas od Boga i vodi u smrt, duhovnu i tjelesnu; samo nas Bog može spasiti
  3. Radosna vijest: Bog je poslao svoga Sina Isusa Krista da nam objavi puninu istine o sebi i spasi nas od đavla, grijeha i smrti
  4. Pozvani smo sudjelovati u Kristovoj pobjedi i božanskom životu, koji su se očitovali u uskrsnuću: ova ponuda spasenja traži naš odgovor vjere, pokajanja, predanja i sudjelovanja u zajednici spašenih – Crkvi, vođenoj Duhom Svetim
  5. Živeći već sada u zajedništvu s Bogom, povezani s njime vjerom, molitvom, sakramentima i dobrim djelima, nadamo se i vječnom, blaženom životu s njime i svima koji su njegovi

Što se tiče direktnijih odgovora koje bi mogla uputiti onima koji kažu da je “Bogu dovoljno da ne lažu i ne kradu”, možeš razmisliti, primjerice, o slijedećem:

  1. Kako znaju što je Bogu dovoljno, a što nije? Objava nam govori o nužnosti vjere za spasenje i o 10 zapovijedi, ne samo o dvije
  2. Bog nas zove na puninu života, ne samo na neki minimum
  3. To što netko ne laže i ne krade, ne može ga spasiti od vječne smrti niti pobožanstveniti
  4. Ljudi se redovito ne žele otvoriti Bogu zbog navezanosti na svoje grijehe (osim krađe i laganja, a redovito se radi o šestoj zapovijedi); je li to razuman izbor ili ropstvo?
  5. Kako ćeš upoznati i ostvariti ono za što si stvoren, ako odbijaš kontakt sa Stvoriteljem i uputama koje je on dao?

Nadam se da će ti navedeno pomoći u tome da još vjerodostojnije i plodonosnije svjedočiš svoju vjeru. U tome će te svakako pratiti i moja molitva.

Btb,

don Damir

Ovaj članak Kako svjedočiti i braniti svoju vjeru? se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Franjo: Ne dopustimo da nas povuče sebična neosjetljivost!

$
0
0

Papin nagovor prije i nakon molitve Anđeo Gospodnji u nedjelju 14. srpnja 2019.

Foto: Shutterstock.com

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas nam Evanđelje stavlja pred oči slavnu prispodobu o „dobrom Samarijancu“ (usp. Lk 10, 25-37). Na pitanje nekog zakonoznanca o tome što je potrebno da bi se baštinilo vječni život, Isus ga poziva da pronađe odgovor u Svetome pismu te kaže: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (r. 27). Postojala su, međutim, različita tumačenja o tome koga bi se trebalo smatrati „bližnjim“. Naime, taj čovjek nadalje pita: „A tko je moj bližnji?“ (r. 29). Tada Isus odgovara prispodobom, ovom prekrasnom prispodobom: pozivam sve vas da pročitate današnje Evanđelje, Evanđelje po Luki, deseto poglavlje, redak 25. To je jedna od najljepših prispodobi iz Evanđelja.

Ova je prispodoba postala paradigmatskom za kršćanski život. Ona je postala model kako kršćanin mora djelovati. Zahvaljujući evanđelistu Luki, imamo ovo blago. Protagonist ove kratke prispodobe je Samarijanac, koji na putu nailazi na čovjeka kojeg su opljačkali i pretukli razbojnici te preuzima brigu za njega. Znamo da su Židovi s prezirom gledali na Samarijance, promatrajući ih kao one koji su se otuđili od Izabranog naroda. Nije, dakle, slučajnost da je Isus izabrao upravo Samarijanca kao pozitivnog lika u prispodobi.

Tako želi nadvladati predrasude, pokazujući da je također stranac, i onaj koji ne poznaje pravog Boga i ne dolazi u njegov hram, sposoban ponašati se u skladu s njegovom voljom, osjećajući suosjećanje prema bratu u potrebi i pomažući mu svim sredstvima koja su mu na raspolaganju.

Istim tim putem, prije Samarijanca, bili su prošli svećenik i levit, to jest ljudi posvećeni bogoštovlju. Međutim, vidjevši siromašnog čovjeka na tlu, otišli su dalje ne zaustavivši se, vjerojatno zato da se ne onečiste njegovom krvlju. Jedno su ljudsko pravilo vezano uz bogoštovlje – ne onečistiti se krvlju – stavili ispred velike Božje zapovijedi, koji prije svega želi milosrđe.

Isus, dakle, predlaže kao uzor Samarijanca, upravo onoga koji nije imao vjere! I mi pomislimo na tolike ljude koje poznajemo, koji su možda agnostici, koji čine dobro. Isus je odabrao za uzor osoba koja nije bila vjernik. I taj čovjek, ljubeći svoga brata kao sebe samoga, pokazuje da ljubi Boga svim srcem svojim i svom snagom svojom – Boga kojega nije poznavao! –, i istodobno izražava istinsku religioznost i puno čovještvo.

Nakon što je ispripovijedao ovu prekrasnu prispodobu, Isus se ponovno obraća zakonoznancu koji ga je upitao: „Tko je moj bližnji?“ te mu reče: „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?“ (r. 36). Tako stubokom izokreće pitanje svoga sugovornika, ali i logiku svih nas.

Daje nam do znanja da nismo mi ti koji, prema našim kriterijima, definiramo tko je bližnji a tko ne, nego osoba u potrebi mora biti u stanju prepoznati tko je njezin bližnji, to jest „onaj tko mu iskaza milosrđe“ (r. 37). Biti sposobni oćutjeti samilost: to je ključno. To je ključno za nas. Ako pred osobom u potrebi ne osjetiš samilost, ako ti se u srcu ne probudi ganuće, to znači da nešto nije u redu. Budi oprezan, budimo oprezni. Ne dopustimo da nas povuče sebična neosjetljivost. Sposobnost suosjećanja postala je kamen kušnje kršćanina, štoviše Isusova učenja.

Sâm Isus je Očeva samilost prema nama. Ako prolaziš ulicom i vidiš beskućnika kako ondje leži i prođeš pokraj njega a da ga ni ne pogledaš ili pomisliš: „To mu je učinilo vino. On je pijanac“, nemoj se pitati je li taj čovjek pijan, nego se zapitaj je li tvoje srce otvrdnulo, je li ti srce postalo led.

Ovaj zaključak pokazuje da je milosrđe prema ljudskom životu u stanju potrebe pravo lice ljubavi.

Tako se postaje Isusovim pravim učenikom i očituje se Očevo lice: „Budite milosrdni, kao što je vaš Otac milosrdan“ (Lk 6, 36). A Bog, Otac naš, je milosrdan zato što je suosjećajan; on je sposoban imati tu samilost, približiti se našoj boli, našemu grijehu, našim manama, našim bijedama.

Neka nam Djevica Marija pomogne shvatiti i iznad svega sve više živjeti neraskidivu vezu koja postoji između ljubavi prema Bogu, našem Ocu, i konkretne i velikodušne ljubavi prema našoj braći, i neka nam dadne milost da imamo suosjećanje i rastemo u samilosti.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,

želim još jednom izraziti svoju blizinu ljubljenom venezuelskom narodu, koji je posebno teško kušan krizom koja traje već duže vrijeme. Molimo Gospodina da nadahnjuje i prosvjetljuje uključene strane, kako bi što prije prispjele dogovoru kojim će se okončati patnja naroda za dobrobit zemlje i čitave regije.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: Ne dopustimo da nas povuče sebična neosjetljivost! se prvo pojavio na Bitno.net.

Marin Miletić: O dobrom Samarijancu ili Srbin pomaže Hrvatu


Evo kako je prije 50 godina papa Pavao VI. komentirao prvo slijetanje čovjeka na Mjesec

$
0
0

Američki astronaut Neil Armstrong 21. srpnja 1969. godine postao je prvi čovjek koji je kročio na Mjesec. U podnevnim se nagovorima 13. i 20. srpnja te godine Pavao VI. osvrnuo na taj ubrzo ostvareni pothvat, te istaknuo njegov povijesni rezultat, ne zaboravljajući pritom drame koje su potresale naš planet

Mjesec

Prvo slijetanje čovjeka na Mjesec/Foto: NASA/Neil A. Armstrong – Apollo 11 Image Library, Public Domain via Wikimedia Commons

Prije pedeset godina, 13. srpnja 1969., papa Pavao VI. posvetio je nedjeljni nagovor misiji američkih astronauta na Mjesecu. Krenuvši 16. srpnja s Apollom 11 iz Svemirskoga centra John Kennedy (Kennedy Space Center), letjelica se spustila na Mjesec nakon gotovo 5 dana putovanja. Neil Armstrong bio je prvi čovjek koji je kročio na Mjesec te izgovorio glasovitu rečenicu: “Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo”.

Čovjek, Božje stvorenje, otkriva nam se kao gigant

Osam dana prije toga papa Pavao VI. je u podnevnom nagovoru govorio o tom posebnom i divnom događaju. Znanost se i tehnika tu očituju na tako neusporediv, slojevit način, tako odvažan da obilježavaju vrhunac svojih postignuća i ostavljaju nam da naslutimo druge, o kojima ni mašta sada ne može ni sanjati – rekao je papa te dodao da ono što najviše zadivljuje jest to da vidimo da nije riječ o snovima. Znanstvena fantastika postaje stvarnost.

Spominjući organizaciju mudrih glava, aktivnostī, ekonomska sredstva, sa svim istraživanjima, pokusima i pokušajima koje zahtijeva takav pothvat, Pavao VI. je istaknuo da divljenje prelazi u razmišljanje. A razmišljanje se okreće čovjeku, svijetu i civilizaciji iz kojih izviru tako mudre i snažne novìne. Posebno se okreće čovjeku – ponovio je papa te upitao – Tko je to biće toliko sposobno? Tako maleno, tako krhko, (…) a tako superiorno, toliko gospodar stvari, toliko pobjednik nad vremenom i prostorom?

Čovjek, to Božje stvorenje, koje je u središtu ovoga pothvata više od otajstvenoga Mjeseca, otkriva nam se kao gigant – kazao je Pavao VI. – Otkriva nam se božanski, ne po sebi, nego u svojem načelu i u svojoj sudbini. Čast čovjeku, njegovu dostojanstvu, njegovu duhu i životu. Molimo danas za njega, odnosno za cijeli ljudski rod; za mislioce i heroje ovoga nevjerojatnoga pothvata – potaknuo je papa.

Pravi napredak ljudskoga roda – bratstvo i mir

Papa Montini je o toj svemirskoj misiji ponovno govorio u podnevnom nagovoru u nedjelju, 20. srpnja 1969. godine, dan prije nego će čovjek stupiti na Mjesec, te pozvao na razmišljanje o tom izvanrednom i zapanjujućem događaju; na razmišljanje o svemiru koji nam – kako je rekao – otvara svoje nijemo, otajstveno lice. Međutim, potaknuo je također da se ne zaborave drame koje još uvijek potresaju čovječanstvo, te uputio na putove istinskoga napretka.

Znamo da su na Zemlji još uvijek u tijeku tri rata: u Vijetnamu, u Africi, na Bliskom istoku. Njima se, s tisućama žrtava, pridružio i četvrti, između Salvadora i Hondurasa. Upravo ovih dana! – napomenuo je Pavao VI. te pritom istaknuo i veliku glad koja – kako je rekao – pogađa čitave narode. Gdje je istinska čovječnost? Gdje su bratstvo, mir? – upitao je. Kakav bi bio pravi ljudski napredak kad bi ta zla potrajala i kad bi se povećala? Neka se, naprotiv, napredak, čiju veliku pobjedu danas slavimo, okrene istinskom dobru, vremenitom i moralnom, ljudskoga roda – rekao je papa Montini te na kraju potaknuo na molitvu u tu svrhu.

Vatican News | Bitno.net

Ovaj članak Evo kako je prije 50 godina papa Pavao VI. komentirao prvo slijetanje čovjeka na Mjesec se prvo pojavio na Bitno.net.

VIDEO Donosimo pet argumenata da Bog doista postoji

$
0
0

Argumenti za postojanje Boga…

argumenti za postojanje Boga

Argumenti za postojanje Boga/Foto: Shutterstock.com

Kroz povijest različiti su filozofi i teolozi razvili velik broj argumenata (uspješnih i manje uspješnih) koji govore u prilog postojanja Boga. Mnoge od tih argumenata ponovno je popularizirao i modernoj publici približio kršćanski filozof dr. William Lane Craig. Craig je u tu svrhu pokrenuo i apostolat te internetsku stranicu Reasonable Faith koju možete posjetiti ovdje, a prisutan je i na dvama YouTube kanalima: Reasonable Faith (duži format, cijela predavanja) i drcraigvideos (kraći format, izvadci i ključne točke). Neke od tih videa portal Bitno.net je već objavio u pojedinačnim člancima. Sada ih po prvi puta objavljujemo na jednom mjestu. Dakako, ovime nisu iscrpljeni svi argumenti za Božje postojanje stoga preporučujemo da posjetite već spomenutu internet stranicu dr. Williama Craiga.

1. Leibnizov argument – Bog je najbolje objašnjenje postojanja svemira

Leibnizov argument jedna je od najpoznatijih inačica kozmološkog argumenta u povijesti filozofije o Bogu. Ne nedostaje vrhunskih filozofa koji ga i danas zagovaraju i brane. Više materijala o njemu možete pronaći ovdje ili pak ovdje.

 

2. Moralni argument – Bog je najbolje objašnjenje objektivnog morala

Ako Bog ne postoji, sve je dopušteno (poznata je tvrdnja iz romana “Braća Karamazovi”). Ali sve nije dopušteno. Stoga Bog postoji. Tako bismo mogli sažeti jedan od najpopularnijih argumenata za Boga u povijesti filozofske misli. Za one koji žele znati više, dr. William Lane Craig  brani moralni argument kako na popularnoj, tako i na učenjačkoj razini. Jedan lakši članak dostupan je ovdje, a predavanje za širu publiku ovdje. Nešto zahtjevniji tekst može se naći ovdje. Craig je moralni argument branio i u više debata, primjerice s jednim od poznatih “jahača novoga ateizma” Samom Harrisom te s Richardom Taylorom.

 

3. Kalam argument – Bog je najbolje objašnjenje nastanka svemira

Zašto postoji svemir? Što je uzrokovalo njegov nastanak? Prema suvremenoj kozmologiji, naš svijet nije vječan, nego je počeo postojati prije gotovo 14 milijardi godina. Najnovije znanstvene spoznaje dale su novi zamah kalam kozmološkom argumentu za postojanje Boga, koji je privlačan zbog svoje jednostavnosti. Za oživljavanje kalam argumenta najvećim je dijelom zaslužan već spomenuti William Lane Craig. Da biste produbili svoje znanje o ovoj inačici kozmološkog dokaza za Božje postojanje i znali kako odgovoriti na neke od tipičnih prigovora, mogle bi vam koristiti ove poveznice:

 

4. Teleološki argument – Bog je najbolje objašnjenje precizne ugođenosti svemira za život

Znanstvenici su u zadnjih četrdesetak godina došli do zapanjujućeg otkrića: da bi postojao bilo kakav fizički, interaktivan život, potrebno je izvanredno precizno uskladiti čitav niz temeljnih konstantni i kvantiteta koje određuju svojstva našega svemira. Vjerojatno najpoznatiji zagovornik ove inačice teleološkog argumenta je Robin Collins. Na njegovoj web-stranici možete pronaći više materijala koji detaljnije razlažu ovaj teistički dokaz. Od koristi mogu biti i dolje navedeni članci – akademski i popularni – o argumentu iz precizne ugođenosti svemira.

 

5. Ontološki argument – ako je Bog moguć, onda postoji

Ako je moguće da Bog postoji, onda Bog postoji. To je ključni uvid ontološkog argumenta – dokaza koji je u 20. stoljeću neočekivano dobio novi život s razvojem modalne logike te stekao neke od najuglednijih filozofskih branitelja. Početnu inačicu ovog popularnog dokaza razvio je sveti Anzelmo Canterburyjski u 11. stoljeću.

Opširnije o modalnom ontološkom argumentu:

 

Dodatak:

Svi argumenti predstavljeni u ovome nizu opširno su i puno detaljnije razrađeni u Blackwell Companion to Natural Theology, koji je nezamjenjiv dodatak vašoj filozofski informiranoj osobnoj knjižnici.

Ako želite proučiti još argumenata o postojanju Boga preporučujemo odličan niz o četiri puta svetog Tome Akvinskog. Tekstove iz spomenutog niza možete pročitati OVDJE.

*Video uratke i kratke tekstove priredio Hrvoje Juko

Bitno.net

Ovaj članak VIDEO Donosimo pet argumenata da Bog doista postoji se prvo pojavio na Bitno.net.

Velečasni Adnan Jašarević proslavio svoju mladu misu, inače prvu u povijesti sarajevske župe Marijin Dvor

$
0
0

Vlč. Adnan Petar Mihael Jašarević slavio je u subotu 13. srpnja u župnoj crkvi sv. Josipa u Marijin Dvoru u Sarajevu svoju mladu misu, prvu u povijesti te župe, osnovane godine 1936.

Foto: www.nedjelja.ba

Euharistijsko slavlje u ispunjenoj župnoj crkvi počelo je svečanom procesijom u kojoj je bilo 20-ak svećenika, izvještava portal nedjelja.ba. Propovijedao je domaći sin vlč. Vlado Vrebac, župnik u Bijelom Brdu kraj Dervente, koji je kolegi mladomisniku, ohrabrujući ga, poručio da svako jutro i večer spremno Bogu kaže: „Evo me”. Misno slavlje animirao je župni zbor udružen s Katedralnim mješovitim zborom Josip Stadler.

Na kraju se okupljenim vjernicima obratio sam mladomisnik koji je uputio riječi zahvale, te pozvao na druženje za obiteljskim stolom u Svećeničkom domu Vrhbosanske nadbiskupije.

Župa se za prvu mladu misu u svojoj povijesti pripremala trodnevnicom, čineći tako duhovnu pripravu i prikazujući Bogu zahvalu za mladomisnika.

Velečasni Jašerević potječe iz mješovite obitelji. Krstio se u protestantskoj zajedinici, zatim stupio u puno jedinstvo s Katoličkom Crkvom i naposljetku nedavno u sarajevskoj katedrali zaređen za svećenika.

Više o mladomisniku možete pročitati OVDJE.

Nedjelja.ba | Bitno.net

Ovaj članak Velečasni Adnan Jašarević proslavio svoju mladu misu, inače prvu u povijesti sarajevske župe Marijin Dvor se prvo pojavio na Bitno.net.

VIDEO Popularni brazilski svećenik napadnut pred tisućama mladih tijekom mise: ‘Đavao me mrzi’

$
0
0

Vlč. Marcelo Rossi jedan je od najpopularnijih svećenika u Brazilu.

Foto: YouTube

Popularni brazilski svećenik vlč. Marcelo Rossi, napadnut je tijekom mise na kojoj je sudjelovalo više tisuća mladih. Misa je slavljena u sklopu konferencije u organizaciji karizmatske zajednice Canção Nova Community.

Dok se obraćao mladima stojeći ispred oltara, mlađa žena je utrčala na pozornicu i gurnula 52-godišnjeg Rossija s više od metra visine.

Bogu hvala, brazilski svećenik nije pretrpio nikakve ozljede, a nakon što se oporavio od pada ponovno se obratio mladima. Objasnio im je da se incident dogodio jer ga „đavao mrzi“, te zahvalio Majci Božjoj što ga je sačuvala.

Vlč. Marcelo Rossi jedan je od najpopularnijih svećenika u Brazilu. Prije nego što se zaredio za svećenika diplomirao je na kineziološkom fakultetu, a vjersko obraćenje doživio je nakon obiteljske tragedije.

Postao je član karizmatske zajednice u Brazilu te vrlo brzo postao omiljen među mladima. Snimio je više CD-ova duhovne glazbe koji su prodani u preko 11 milijuna primjeraka što ga je učinilo najvećim kršćanskim glazbenim fenomenom u Latinskoj Americi.

Zbog njegova evangelizacijskog rada, 21.listopada 2010. papa Benedikt XVI. mu je uručio „Nagradu kardinala Van Thuana za solidarnost i razvoj“.

Podsjetimo, prošlog je mjeseca također u Brazilu muškarac uoči mise pokušao vandalizirati crkvu, ali se nije baš dobro proveo.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak VIDEO Popularni brazilski svećenik napadnut pred tisućama mladih tijekom mise: ‘Đavao me mrzi’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Nakon neuspješne potrage za kostima Emanuele Orlandi, Vatikan otvara nove kosturnice

$
0
0

Nakon praznih grobnica pronađene dvije kosturnice…

Misterij nestanka Emanuele Orlandi, talijanske tinejdžerke čiji je otac radio kao izaslanik Prefekture Papinske kuće, i dalje ostaje neriješen.

Nakon što je anonimna informacija odvela istražitelje do Teutonskog groblja, Vatikan je, slijedeći trag, odlučio otvoriti dvije grobnice njemačkih plemkinja iz 19. stoljeća. Grobna mjesta su pritom pronađena prazna, što je samo potaknulo nove teorije zavjere koje ovu priču obilato prate već više od 35 godina.

Istražitelji su otvorili grobnice vojvotkinje Šarlote Frederike, umrle 1840., te princeze Sofije von Hohenlohe, umrle 1836. Sveta Stolica je o nestanku njihovih ostataka obavijestila članove obitelji te naredila nastavak istrage.

Nedugo potom pronađene su dvije kosturnice.

Glasnogovornik Tiskovnog ureda Svete Stolice, Alessandro Gisotti, otkrio je da će kosturnice biti otvorene 20. srpnja u prisutnosti stručnjaka kako bi se ispitalo pripadaju li njemačkim plemkinjama.

Gisotti je također ustvrdio kako su pronađeni dokumenti koji potvrđuju da je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća izvršena temeljita renovacija Teutonskog zavoda uz koje leži groblje. Moguće je da su tom prilikom premještene i kosti.

Dvije kosturnice pronađene su ispod popločanog poda prilikom ispitivanja zavodskih prostorija koje se nalaze usporedno s otvorenim praznim grobnicama.

Otvori u kojima su se kosturnice nalazile “odmah su zapečaćeni radi daljnjeg ispitivanja i pregleda kostiju”, zaključio je Gisotti.

Spomenimo i kako je Emanuela Orlandi nestala 1983. godine.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Nakon neuspješne potrage za kostima Emanuele Orlandi, Vatikan otvara nove kosturnice se prvo pojavio na Bitno.net.

Viewing all 41761 articles
Browse latest View live


<script src="https://jsc.adskeeper.com/r/s/rssing.com.1596347.js" async> </script>