Quantcast
Channel: Bitno.net
Viewing all 41761 articles
Browse latest View live

Pater Stjepan Horvat koji već četiri godine evangelizira na Ultri: Jedna me stvar malo rastužuje

$
0
0

Pater Stjepan Horvat: “Iako ovaj projekt nailazi na ogromno odobravanje mnogih, ipak me jedna stvar malo rastužuje…”

Stjepan Horvat

don Stjepan Horvat/Foto: Facebook

Pater Stjepan Horvat, misionar Krvi Kristove, objavio je zanimljiv Facebook status o evangelizaciji na Ultri, na kojoj sudjeluje već četiri godine. Njegov status prenosimo u cijelosti:

“Evo i četvrta godina evangelizacije na Ultri je iza nas. Ne mogu vam opisati koliko me, uvijek iznova, razveseli ovaj projekt. Grupa mladih koji su odlučili svoje vrijeme pa i novac odvojiti i potrošiti kako bi pružili posjetiteljima Ultre ono što mogu: čašu vode, stisak ruke, toplu riječ, zagrljaj, ili se pomolili zajedno, onako po strani, nenametljivo. Iako ovaj projekt nailazi na ogromno odobravanje mnogih, počevši od samih partijanera, organizatora, šire javnosti, velikog broja medija, većina novinara… ipak me jedna stvar malo rastužuje, a to je šačica novinara koja nas poput lešinara slijedi u stopu i gleda gdje ćemo učiniti nešto što se može prikazati kao loše i onda kako bi napravili senzaciju od toga. Pa onda prikažu jednog od volontera kako pleše s partijanerima, „strašno!“ ili kako se grlimo s partijanerima, još „strašnije!“… Ma nije mi cilj osuditi ih, ustvari ja ih žalim. Kad netko gleda kako jedan ovakav projekt ocrniti nekim spletkama, onda me to rastužuje. Ne poznajem te novinare, ali ih ne razumijem. Razgovarao sam s mnogim ljudima ovdje, mnogi su sa mnom podijelili svoje teške životne situacije, mnogi su zaplakali ili me nakon razgovora zagrlili i znam koliko im to znači, no u četiri godine provedenih na Ultri, dragi takvi “izgubljeni” novinari vi ste mi, uz nekoliko onih koje sam susreo da su drogirani ili su pretjerali sa alkoholom, jedino negativno iskustvo evangelizacije na Ultri. No dobro, ljudi ste i imate pravo na pogrešku, kao i svatko od nas. Možda ćete jednom shvatiti da nema puno koristi od takvog načina izvještavanja. Ako vam bude ikada nešto trebalo, čaša vode, stisak ruke, razgovor, molitva ili samo zagrljaj, javite se, mi smo tu i za vas. Ili nam se možda želite pridružiti, bit će nam drago, javite se! Bog vas blagoslovio i čuvao!”.

Ekskluzivnu fotogaleriju s ovogodišnje evangelizacije na Ultri možete pogledati OVDJE.

Evo i četvrta godina evangelizacije na Ultri je iza nas. Ne mogu vam opisati koliko me, uvijek iznova, razveseli ovaj…

Objavljuje Stjepan Ivan HorvatPonedjeljak, 15. srpnja 2019.

Bitno.net

Ovaj članak Pater Stjepan Horvat koji već četiri godine evangelizira na Ultri: Jedna me stvar malo rastužuje se prvo pojavio na Bitno.net.


Otvoren 10. festival Orgulje Zagrebačke katedrale – donosimo program

$
0
0

Festival Orgulje Zagrebačke katedrale ove godine slavi desetu obljetnicu. Koncertni program, u organizaciji Udruge Zvuci tišine, održavat će se od 11. srpnja do 26. rujna 2019.

Foto: zagreb-cathedral.org

S velikim veseljem i ponosom gledamo unatrag na niz prekrasnih koncerata na jednim od najljepših orgulja u Europi. Nastupilo je preko osamdeset umjetnika iz cijeloga svijeta, a posebno smo ponosni što su na njima i prvi put izvedena djela posebno naručena za ovaj festival. Tako smo imali priliku čuti praizvedbe djela hrvatskih skladatelja Brune Vlaheka, Davora Bobića, Dalibora Bukvića, Ante Knešaureka, Matije Ivšića i doajena glazbe za orgulje Anđelka Klobučara kao i talijanskog skladatelja Grimoaldoa Macchiae i francuskog Jean-Paul Verpeauxa. Na taj smo način uvrstili djela nastala na poticaj Festivala u svjetsku literaturu za orgulje.

Takav intenzivan rad usmjerio je pažnju široke javnosti na ljepotu i vrijednost orgulja jednako kao i na potrebu očuvanja i održavanja naše kulturne baštine što je rezultiralo pokretanjem (djelomične) obnove orgulja te se nadamo da će za obljetnički festival i orgulje zasjati u novom svjetlu.

Zahvaljujući našoj vjernoj publici koja stvara posebnu atmosferu mira i posvećenosti glazbi u uvijek prepunoj Prvostolnici, imamo mogućnost i ovaj deseti festival Orgulje Zagrebačke katedrale obilježiti s deset vrhunskih koncerata na kojima ćemo predstaviti najmlađu generaciju hrvatskih glazbenika poput sopranistice Antonije Dunjko, trubača Igora Mrnjavčića, violinistice Katarine Kutnar, orguljaša Nikole Cerovečkog uz renomirane svjetske orguljaše Andreasa Boltza (Njemačka), Christiana Iwana (Austrija), Piotra Rachona (Poljska) te Eugenia Marie Fagiania (Italija) uz, naravno, hrvatske orguljaše Edmunda Andlera Borića, Ivana Bosnara, Milana Hibšera, Nevena Kraljića, Katarine Javora te Katedralnog mješovitog zbora pod dirigentskim vodstvom Matije Škvorca.

Obilježit ćemo i 130. obljetnicu rođenja skladatelja i katedralnog orguljaša Franje Lučića te se prisjetiti njegova orguljskog opusa, a imat ćemo prilike čuti i skladbe Krste Odaka, Davora Bobića te praizvedbu Scherza za violinu i orgulje Milana Hibšera, uz niz orguljskih djela iz svjetskog repertoara.

Vjerujemo da su to sve razlozi da nam se i ove godine pridružite na festivalu Orgulje Zagrebačke katedrale.

Ususret 10. festivalu Croatia Records izdala je CD Orguljske toccate iz Zagrebačke katedrale koji je snimio umjetnički voditelj Edmund Andler-Borić.

Sanda Vojković, umjetnička savjetnica festivala | Bitno.net

Ovaj članak Otvoren 10. festival Orgulje Zagrebačke katedrale – donosimo program se prvo pojavio na Bitno.net.

Pet načina da na odmoru susretnete Boga

$
0
0

Bez obzira na to gdje vi, vaša obitelj i prijatelji idete na odmor, Bog je tamo

Foto: Unsplash

Ljeto je stiglo i počeli su školski praznici. Mnoge obitelji po cijelome svijetu odlaze na odmor da se odmaknu od uobičajene svakodnevne rutine i svojih pretrpanih rasporeda. Neki ljudi ostaju kod kuće i tako provode odmor. Neki idu na plažu ili u planine. Neki idu u pustinju, a drugi pak na jezera, rijeke, jezerca, ili idu na krstarenja. Bez obzira na to gdje vi, vaša obitelj i prijatelji idete na odmor, Bog je tamo.

Prioriteti

Kada idete na odmor, što su vam prioriteti? Želite li razgledati znamenitosti, pronaći zabavu, ići u kupovinu, opustiti se, ići u prirodu, tulumariti i plesati, naći neka sportska događanja… ? Isplanirate li sve unaprijed ili pustite da se sve razvija svojim tijekom?

Bez obzira na vaše odgovore na ova pitanja, važno je staviti Boga na prvo mjesto. Odmor od rada na znači odmaranje od katoličke vjere. Odmor je savršeno vrijeme da se usredotočite na Boga, da On bude središte vašega života. On želi da idete na odmor, uživate i da vam bude lijepo s vašom obitelji i prijateljima. Nemojte da vam prilika da provedete vrijeme s Njim tek tako prođe.

Pet načina da na odmoru susretnete Boga

1. Pri planiranju

Kada planirate odmor, izrecite strelovitu molitvu. Planiranje odmora može biti užitak, a može biti i velik stres, ovisno o vašoj osobnosti. No Bog želi biti dio vašega života. Dajte mu mjesta da vas iznenadi. Kada planirate, započnite planirajući redovite odlaske na nedjeljnu misu. Vidite gdje ćete biti nedjeljom, pronađite crkvu, i neka vam misa bude prioritet. Bili kod kuće ili na odmoru, odlazak na nedjeljnu misu je crkvena zapovijed i velika povlastica. To je glavno mjesto za susret s Bogom.

Drugo što možete potražiti su katolička sveta mjesta blizu mjesta kamo idete. Ima li starih crkava, misijskih crkava, svetišta ili nečega sličnoga na području gdje ćete biti? I to mogu biti predivna mjesta za susret s Bogom.

2. U prirodi

Bog je Stvoritelj svih vidljivih i nevidljivih stvari. Iskoristite priliku i otiđite u prirodu. Planinarite, plivajte u oceanu, hodajte šumama. Kamo god pošli, čak i usred kaotičnoga grada, držite oči otvorenima za Božja remek-djela. Sve što je dobro, istinito i lijepo upućuje na Njegovu veličanstvenost. Dopustite mu da vam govori po svojim čudesnim djelima.

3. U drugim ljudima

Jedan od najzanimljivijih načina da na odmoru sretnete Boga jest po komunikaciji s drugim ljudima. Na novim mjestima, sa strancima, imate predivnu priliku da prakticirate kršćansku ljubav. Neka vas Duh Sveti vodi, i neka vam svaka osoba koju sretnete bude prilika za susret s Bogom. Kada idete u restorane ili na mjesta popularna među turistima, potrudite se i budite ljubazni prema ljudima koji tamo rade. Ako vidite osobu koja živi na ulici, možda biste mogli kupiti im nešto hrane, pitati ih kako se zovu, i sjesti i jesti s njima. Tražite prilike za susret s drugim ljudima.

4. Na grobljima

Ovisno o tome gdje se na svijetu nalazite, groblja mogu biti veoma različita. U nekim starijim gradovima groblja se mogu protezati kilometrima. U nekim ih dijelovima Louisiane grade iznad zemlje. U nekim europskim gradovima ima grobova u katakombama. Ako budete imali prigodu, otiđite na groblje i pomolite se za pokojne. Svatko od njih je jedinstveno, neponovljivo ljudsko biće stvoreno na sliku Božju, i On ih savršeno ljubi. No Bog nam je dao izniman dar da molimo za mrtve, naročito za duše u čistilištu. Možda je netko od tih ljudi za koje molite već u raju. Ako je tako, onda mogu kod Boga zagovarati vas i vašu obitelj.

Moliti na groblju s obitelji možda nije uobičajena aktivnost, ali imat će učinka na vašu djecu. Tako će shvatiti da kršćani odaju počast svojim pokojnima i da je molitva za pokojne važna. Možemo se nadati da će jednoga dana kada i vi i ja budemo pokojni neka dobra nepoznata osoba moliti za pokoj naše duše.

5. Služenjem

Odmor je savršeno mjesto da nađete prigodu za služenje. Dok planirate, možete se moliti Bogu i dati mu u molitvi do znanja da ste otvoreni za služenje. I na novome mjestu gdje budete, baš kao i kod kuće, uvijek ima potrebitih ljudi. Kao sljedbenicima Kristovim važno je da ne prekinemo prakticiranje djela milosrđa. Zajedničkim služenjem, kao obitelj, susrest ćete Boga. Svaki put kada sam tako činio, mnogo sam naučio o Bogu, sebi i o našoj ljudskoj obitelji.

Budite otvoreni

Naravno, ovo nije konačan popis. Najbolji savjet koji vam mogu dati je da budete otvoreni tome kako Bog djeluje u vašemu životu. To vrijedi kod kuće i na poslu, ali i na odmoru. Odmor nam daje priliku da se odmaknemo od uobičajenih životnih obrazaca i Boga vidimo novim očima, da ga čujemo otvorenim ušima. On vam se želi očitovati, želi vas privući bliže vječnom spasenju, čak i na odmoru. Jeste li otvoreni tome da ga susretnete?

Will Wright | Catholic Link

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Ovaj članak Pet načina da na odmoru susretnete Boga se prvo pojavio na Bitno.net.

Upoznajte Kineza koji je godinama bio ovisan o opijumu, umro mučeničkom smrću i proglašen svetim

$
0
0

Prilikom izvršenja smrtne presude, Ji je molio svoje progonitelje da ga ubiju posljednjeg kako nitko od njegove obitelji ne bi umro sam. Kada je došao red na njega zapjevao je litanije Blažene Djevice Marije, i tako otišao u smrt.

Foto: Wikipedia

Nije nam nepoznata činjenica da se sveci međusobno vrlo razlikuju, no teško da bismo molgi očekivati da među njima postoji jedan koji je bio ovisnik o opijumu. Upravo je takav svetac živio krajem 19. stojeća u Kini, a njegovo je ime Mark Ji Tianxiang.

Ji je godinama bio uzoran katolik, odgojen u kineskoj katoličkoj obitelji. Bio je voditelj vjerske zajednice i ugledan liječnik koji je besplatno pomagao siromašnima.

No nakon što je zadobio teško želučano oboljenje, liječio se opijumom, što je bilo u skladu s medicinskim dostignućima. Nevolja je bila u tome što je Ji s vremenom postao ovisnik, koji se nije mogao riješiti svoje ovisnosti.

Ji je često odlazio na ispovijed i priznavao korištenje opijuma, ali poslije par godina ispovijedanja istog grijeha svećenik mu je odbio dati odrješenje jer je smatrao kako Ji nije dovoljno odlučan u svojim nastojanjima da se popravi. Istina je da je korištenje opijuma grešno ponašanje, no tada se ovisnost nije shvaćala kao bolest, nego kao manjak volje za poboljšanjem.

Nemogućnost da dobije odrješenje nije Jija udaljila od Katoličke Crkve. Punih 30 godina pohađao je svetu misu i održavao odnos s Bogom, iako nije mogao primiti sakramente. Molitva koju je naročito prikazivao Bogu bila je da mu omogući da umre mučeničkom smrću jer je smatrao kako je to jedini način da bude spašen.

Bog mu je molitvu uslišio 1900. godine tijekom Bokserskog ustanka. Riječ je o oružanom sukobu na području Sjeverne Kine za vrijeme kojega su se vršili masovni napadi na ne-Kineze, prvenstveno kršćanske misionare i obraćenike.

Kao kršćanin, Ji je bio uhićen zajedno sa svojim sinom, šestero unučadi i dvije snahe. Na suđenju mu je bilo omogućeno da bude pušten na slobodu ako se odrekne vjere, ali on je to odbio. Iako nije uspio nadvladati svoju ovisnost, nikakve prijetnje ni mučenja nisu mogli nadvladati njegovu vjernost Kristu.

Dok su njega i njegovu obitelj vodili u zatvor gdje su trebali čekati do svojeg pogubljenja, unuk ga je preplašen upitao: „Djede, kamo idemo?“, na što mu je Ji odgovorio: „Idemo kući.“

Prilikom izvršenja smrtne presude, Ji je molio svoje progonitelje da ga ubiju posljednjeg kako nitko od njegove obitelji ne bi umro sam. Kada je došao red na njega zapjevao je litanije Blažene Djevice Marije, i tako otišao u smrt.

Njegov spomendan se slavi 9. srpnja, zajedno s još više od stotinu kineskih mučenika koji su ubijeni zbog svoje vjere. Ako u svojoj obitelji ili blizini imate osobu koja se bori s ovisnošću, sveti Mark Ji Tianxiang se čini kao prava osoba kojoj se možete obratiti za zagovor.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Upoznajte Kineza koji je godinama bio ovisan o opijumu, umro mučeničkom smrću i proglašen svetim se prvo pojavio na Bitno.net.

Zašto ne biste trebali reći da vam je ‘dosta’ djece?

$
0
0

Baš kao što bi tek udanoj ženi koja samouvjereno misli da želi imati 12 djece bilo mudro da smanji vremenski okvir unutar kojeg je isplanirala koliko veliku obitelj želi imati u budućnosti te razmišlja o tome godinu po godinu, tako bismo trebale razmišljati i mi žene koje osjećamo da bi nam dobro došla pauza od rađanja i umjesto da kažemo: „Dosta je i točka“, trebamo reći: „Dosta je za sada“

Foto: Shutterstock

Mislim da sam trudna već čitavu vječnost. One stvarčice koje računaju koliko je još vremena ostalo do poroda kažu da je prošao 31 tjedan i četiri dana, ali ja sam uvjerena da je dosad sigurno prošlo bar 50 tjedana. Usput, je li netko možda čuo u vijestima da je došlo do pomaka u vremenu i prostoru, zbog čega je vrijeme toliko usporilo da je počelo teći puževim korakom? Jer ja sam sigurna da tjedni prolaze bar dvaput sporije nego inače.

Moram odmah napomenuti da sam svjesna da imam problem sa zahvalnošću. Trebala bih se osjećati počašćenom jer mogu sudjelovati u čudu stvaranja novoga života i trebala bih radosno prihvaćati relativno male poteškoće koje dolaze s donošenjem ove nove duše na svijet. Iskreno, radim na tome. Ali pored zdravstvenih komplikacija opasnih po život, zbog kojih sam završila u bolnici, misteriozne jutarnje mučnine u trećem tromjesečju, neprestanog umora, nesanice i otežanog disanja – a kao šlag na torti, tu je i kaos koji svakodnevno proživljavam kao majka koja kod kuće školuje svoje petero male djece koja su već tu – imam problema s „radosnim podnošenjem patnji“.

Možda zato ni ne čudi što sam već nekoliko puta u proteklih mjesec dana pomislila: „Dosta je“. Još kada uzmemo u obzir da sam u srednjim tridesetima i da imam zdravstvenih problema koji se u trudnoći još više pogoršavaju (i koji su uzrokovali plućne embolije zbog kojih sam prošli mjesec završila u bolnici), lako je pomisliti na sve prednosti u kojima bih uživala da ne moram ponovno prolaziti kroz sve ovo.

Ali pokušavam se boriti protiv takvog načina razmišljanja jer što više razmišljam o tom problemu i molim na tu nakanu, to više shvaćam da je važno promatrati sve velike odluke koje se tiču otvorenosti prema djeci kao privremeno duševno stanje. Baš kao što bi tek udanoj ženi koja samouvjereno misli da želi imati 12 djece bilo mudro da smanji vremenski okvir unutar kojeg je isplanirala koliko veliku obitelj želi imati u budućnosti te razmišlja o tome godinu po godinu, tako bismo trebale razmišljati i mi žene koje osjećamo da bi nam dobro došla pauza od rađanja i umjesto da kažemo: „Dosta je i točka“, trebamo reći: „Dosta je za sada“.

Više možete pročitati na portalu Žena vrsna.

Bitno.net

Ovaj članak Zašto ne biste trebali reći da vam je ‘dosta’ djece? se prvo pojavio na Bitno.net.

Gospa Karmelska – ona koja štiti vjernike koji nose njezin škapular

$
0
0

Danas slavimo blagdan Gospe od brda Karmela. To lijepo brdo u Palestini uz obalu Sredozemnoga mora bijaše mjesto odakle je prorok Ilija vatreno branio vjeru u Izraelu. U srednjem vijeku vjernici su počeli slaviti uspomenu na zaštitu Majke Božje, što ju je Gospa pružila nosiocima karmelskoga škapulara.

Gospa Karmelska 1

Foto: www.wordofthevine.com

Škapular je, zapravo, komad gornje odjeće što je nose mnogi redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstratenzi, karmelićani. Simbolički škapular, koji se sastoji od komadića platna, počeli su kasnije nositi i svjetovnjaci kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinih redova. Najpoznatiji je od tih škapulara karmelski koji nose kao zalog posebne zaštite Majke Božje u prvom redu karmelićani i karmelićanke, a onda i mnogi vjernici u svijetu koji na taj način postadoše dionicima duhovnih dobara karmelskoga reda. Taj je red za vrijeme križarskih vojna g. 1155. osnovao križar Bertold iz Kalabrije. U lijepoj karmelićanskoj crkvi na brde Karmelu u Haifi razni natpisi uklesani u mramor još i danas svjedoče o postanku karmelskoga reda. Novoosnovani je red doživio bujan procvat za vrijeme svoga trećega generala sv. Šimuna Stocka, koji je upravljao karmelićanskom zajednicom od 1242. do 1262. Tome se generalu pripisuje i nošenje škapulara, odjeće koju je redu kao zalog svoje zaštite dala sama Blažena Djevica Marija. Jednoj privatnoj objavi pripisuje se i tzv. “subotnja povlastica”, a koju je g. 1322. potvrdio papa Ivan XXII. Povlastica se sastoji u tome da će Gospa nosioce njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze što iz prihvaćanja škapulara proizlaze, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišnih muka. Povijesna je činjenica da su pape nosiocima karmelskoga škapulara podijelile mnoge oproste.

U Svetom pismu, u Knjizi proroka Izaije, govori se o pustinji u kojoj je “dana divota Karmela” (Iz 35,2), da “vidi slavu Jahvinu, divotu Boga našega”. Te ćemo riječi razumjeti iz samoga značenja imena “Karmel”. To ime znači “plodna vrtna zemlja”. Kad palestinski hodočasnik prolazi kraj divnih karmelskih nasada, onda mu je za to brdo takav naziv posve opravdan. Tumači Svetoga pisma misle stoga da je Karmel slika prisutnosti pravoga Boga, slika ljupkosti i plodnosti njegove milosti, slika Djevice Marije, osobe što je nepodijeljena srca sva pripadala Bogu. Ona, osjenjena Duhom Svetim, postade mjestom, u kojem se Božja prisutnost na osobit način očitovala na blagoslov svima onima koji “gladuju i žeđaju za pravednošću”. Slaveći danas Gospu od brda Karmela dobro je da mislimo baš na tu stvarnost.

Kao sveto brdo Karmel je slika i naročite Božje blizine. Najveći mistik i naučitelj iz karmelskoga reda sv. Ivan od Križa dao je naslov svome djelu, u kojem je sadržana uputa kako će čovjek naći Boga, Uspon na brdo Karmel. Za njega taj uspon u prvom redu znači oslobođenje od svega onoga što nije Bog. Ne može se uspeti do Božje blizine bez žrtvovanja osjetnih stvari. Ne dolazi se do kontemplacije Boga ako srce nije što više očišćeno od svega onoga što nije Bog.

Zanimljiva je činjenica kako jednostavan puk voli pobožnost prema Karmelskoj Gospi i kako rado nosi njezin škapular. U prošlosti je to bilo daleko jače izraženo nego danas. Tako znamo da je koncem XVII. stoljeća na svijetu bilo više od tisuću karmelskih bratovština. U njima su se nalazili i mnogi svjetovni i crkveni odličnici. Sve su te bratovštine, skupa s karmelskim redom, u znak zahvalnosti za zaštitu Presvete Djevice slavile s najvećom svečanošću današnji blagdan. Tko je primio karmelski škapular, neka ga pobožno nosi kao znak da je na osobit način posvećen Majci Božjoj. Noseći ga, neka moli i radi za svoje vječno spasenje, ali neka to isto čini i za spasenje svih ljudi! Majci Mariji – Spasiteljevoj i našoj Majci – ne može učiniti draže djelo.

Josip Antolović SJ

Molitva: Pomogao nas molimo, Gospodine, časni zagovor slavne Djevice Marije, da, zaštićeni njezinim okriljem, prispijemo brdu – Kristu, koji s Tobom živi i kraljuje u sve vijeke vijekova. Amen!

Bitno.net

Ovaj članak Gospa Karmelska – ona koja štiti vjernike koji nose njezin škapular se prvo pojavio na Bitno.net.

O karmelskom škapularu – kako je nastao, što znači i tko ga može nositi…

$
0
0

Kako predaja prenosi, tadašnji general karmelićanskog reda Šimun Stock se ustrajno molio Blaženoj Djevici da zaštiti karmelićane. Ona mu se ukazala držeći škapular u rukama i govoreći: “Ovo je privilegij za tebe i za tvoje: tko bude u njemu umro spasit će se.” Nakon toga počinje se širiti škapularska pobožnost.

karmelski skapular

Smeđi škapular koji prikazuje Blaženu Djevicu Mariju od gore Karmela, Foto: www.sciencemuseum.org.uk

Škapular je dio gornje odjeće što ju nose redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstrati i karmelićani. Simbolički škapular, načinjen od komadića platna, nosi i pobožni puk, kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinoga reda. Najpoznatiji od tih škapulara jest karmelski kojega nose kao zalog zaštite Majke Božje.

O nastanku karmelskog škapulara

Ime karmelskog Reda dolazi od naziva brda Karmel u Izraelu (heb. karmel – cvatući vrt, vinograd, vrt Božji), na kojem su se od vremena proroka Ilije (9. st. prije Krista) pustinjaci povlačili da u tišini i sabranosti žive povezanost s Bogom. Od u 12. st., uslijed križarskih ratova, tamo se povlače i neki hodočasnici i križari te započinju živjeti redovničkim životom u duhu proroka. Blaženu Djevicu Mariju karmelićani od svojih početaka štuju kao Bogorodicu, Majku i Sestru te i danas imaju službeno ime Braća blažene Djevice Marije od gore Karmela. Kada su muslimani u 13. st. osvojili Svetu Zemlju i goru Karmel, karmelićani prelaze u Europu, gdje se postavilo pitanje njihova opstanka zbog zabrane osnivanja novih redova. Kako predaja prenosi, tadašnji general Reda Šimun Stock se ustrajno molio Blaženoj Djevici da zaštiti karmelićane. Ona mu se ukazala držeći škapular u rukama i govoreći: “Ovo je privilegij za tebe i za tvoje: tko bude u njemu umro spasit će se.” Nakon toga počinje se širiti škapularska pobožnost.

Znak vjere

Kako se u svakodnevnom životu služimo raznim znakovima i tako utječemo na što bolju međusobnu komunikaciju, tako se i u kršćanskom životu služimo vidljivim znakovima kako bismo lakše doživjeli otajstvenu stvarnost. Osim liturgijskih znakova postoje u Crkvi i drugi znakovi, sakramentali ili blagoslovine, povezani s kakvim događajem, predajom, ili osobom. Katekizam Katoličke Crkve o istima kaže: ”Blagoslovine ne podjeljuju milost Duha Svetoga na način kao sakramenti, nego po molitvi Crkve pripravljaju za primanje milosti i raspolažu za suradnju s njom. Pravo raspoloženim vjernicima pruža se mogućnost da im se svaka zgoda života posveti božanskom milošću koja proistječe iz vazmenog otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća, iz kojega svi sakramenti i blagoslovine crpe svoju moć” (KKC 1670). Dokument Drugog vatikanskog sabora, Sacrosanctum concilium, u br. 60 za sakramentalije ili blagoslovine doslovno kaže: ”Uz to (uz sakramente) je sveta Majka Crkva ustanovila blagoslovine. To su sveti znakovi kojima se poput sakramenata označuju i na zagovor Crkve postižu učinci, osobito duhovni. Njima se ljudi pripremaju primiti glavni učinak sakramenata i posvećuju se različite životne prigode”. Jedan od takvih znakova jest i karmelski škapular.

Škapular je u srednjem vijeku bio posebni dio kratke gornje odjeće, bez rukava, otvoren s obje strane, koji je osim ramena pokrivao prsa i leđa. Naziv škapular potječe od latinske riječi scapulae – ramena, jer se nosio preko ramena. Kod redovnika je služio kao zaštita za odijelo, habit. Tako je kao sastavni dio odijela mnogobrojnih monaha i redovnika postao i općeniti znak za Bogu posvećeni život. Uz svoje funkcionalno uskoro je poprimio i simbolično značenje: redovničko, kristološko i marijansko.

Kristološko je značenje križa Isusova učenika koji treba danomice uzimati i ići za Učiteljem, kao jaram Kristov. To je izraženo u Isusovim riječima: “Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik” (Lk 14,26), “Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.” (Mt 11,29-30). Vanjski znak tog unutarnjeg stava bio je škapular koji se poput jarma stavlja na ramena. Kasnije je dobio i svoje marijansko značenje, kao znak pripadnosti Mariji i zalog njezine zaštite, osobito kod redova koji su se na poseban način isticali Marijinim štovanjem. Postoji više škapulara s marijanskim značenjem koji su odobreni od Crkve i sadrže posebne milosti prema tome kojoj redovničkoj ustanovi pripadaju. Međutim, karmelski škapular je u praksi najstariji i najrašireniji.

Znak posvete i pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji

Pobožnost karmelskog škapulara nema neki poseban vanjski oblik osim posvetne molitve i obveze trajnog nošenja škapulara. Naglasak je na unutarnjem odnosu prema Mariji, intimnoj povezanost s Marijom kroz svakodnevnu molitvu i pobožnost, molitvu krunice, slavlje njezinih blagdana, hodočašća i sl. te u marijanskom načinu života.

U duhovnoj nauci karmelskih svetaca: Terezije Avilske, Ivana od Križa i Male Terezije, čiju je vrijednost priznala Crkva proglasivši ih Naučiteljima, Blažena Djevica Marija je istaknuta kao uzor za nasljedovanje u kreposnom i kontemplativnom životu. Uzor je naročito njezina čistoća i živa vjera koja se sastoji u savršenom predanju u Božju providnost, poniznost, evanđeosko siromaštvo i sutrpljenje ili sudjelovanje u Muci Gospodinovoj. Zatim njezin život koji je, premda je bila obdarena milošću kao ni jedno stvorenje, sav prožet jednostavnošću i svakodnevicom. Stoga je ona istinski uzor kako živjeti i kako rasti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu unutar tih običnih svakodnevnih okolnosti života.

Kontemplativni Marijin život opisan je u evanđeoskoj rečenici: ”Brižno je čuvala sve te događaje i razmišljala o njima u svome srcu” (usp. Lk 2,19.51). Marija trajno, i usred svakodnevnih obveza i briga, ostaje živjeti u Božjoj nazočnosti, intimno povezana s Bogom u središtu svoga srca. O tome i govori sržna rečenica Karmelskog Pravila: “Dan i noć razmatrajte zakon Gospodnji i bdijte u molitvi.”

Škapular, dakle, kao marijanski znak predstavlja nastojanje da se nasljeduje Isusa Krista poput Marije koja nas poučava:
– da slušamo i razmatramo Božju riječ kroz molitvu i prema njoj oblikujemo svoj život (Lk 2,51)
– da živimo otvoreni za Boga i njegovu volju, kako nam se očituje u svakidašnjem životu (usp. Lk 1,26-38)
– da budemo solidarni s našim bližnjima koji su u potrebi (usp. Iv 2,1-12))
– da budemo ustrajni u molitvi i zajedništvu s braćom i sestrama (Dj 1,14), otkrivajući Božju prisutnost u svim okolnostima.

Uz pobožnost karmelskog škapulara vezana je i tzv. Subotnja povlastica ili “Bolla sabatina”. Nju je prema predaji napisao u Avignonu papa Ivan XXII, 3. ožujka 1323., nakon viđenja Marijina i obećanja da će onima koji su pobožno nosili škapular i utjecali se njezinoj zaštiti, nakon njihove smrti pomoći u izbavljenju iz čistilišta. Odobrenjem pape Pavla V., 1613. god., izdan je Dekret koji govori da se oni, koji nose škapular sukladno odredbama, mogu nadati posebnoj Marijinoj pomoći u izbavljenju iz čistilišta u skladu s naukom Crkve.

Znak pripadnosti Karmelu

Oduvijek je postojala želja i praksa mnogih kršćana da žive pridruženi redovničkim zajednicama po bratovštinama. Laici nose izvanjski znak sudioništva u istome duhu. Među karmelićanima to je postao škapular, ali za laike u prilagođenom obliku. Škapular se, nakon što je blagoslovljen, prima po posebnom obredu i od ovlaštene osobe. Svi nositelji škapulara su na svoj način dio karmelske obitelji i dionici duhovnih dobara Reda Blažene Djevice Marije od gore Karmela.

U Hrvatskoj imamo:
– Karmelićane i klauzurne sestre Karmelićanke te Svjetovni red uz njihove samostane;
– sestre Karmelićanke Božanskog Srca Isusova sa Zajednicom karmelskih laika BSI i Mladima Karmela BSI – pridruženim članovima;
– škapularsku bratovštinu (širi pojam, svi koji su obukli škapular).
Laici su samostalni ogranak karmelske redovničke obitelji, sa svojim specifičnim identitetom i doprinosom unutar karmelske obitelji.

Uz škapular je također vezano i podjeljivanje oprosta. ”Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana, to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanje Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca.” (KKC 1471).

Neke praktične napomene o primanju Karmelskog škapulara

  • Škapular može nositi svaka osoba koja se želi posvetiti Mariji, neovisno o tome pripada li već nekoj crkvenoj/duhovnoj zajednici ili pokretu. Škapular je potrebno neprekidno nositi.
  • Oblačenje škapulara, odnosno primanje u škapularsku bratovštinu, treba biti učinjeno s dostatnim znanjem o njegovu značenju.
  • Smeđi karmelski škapular se sastoji od dva komadića smeđeg sukna povezanog vrpcama koji se stavljaju na prsa i leđa. Na jednoj strani se nalazi slika Srca Isusova, a na drugoj lik Gospe Karmelske. Kako bi se uskladila pobožnost i zahtjevi modernoga života, papa Pio X. je 1910. godine dopustio da se platneni škapular može zamijeniti nošenjem medaljice. Ipak, u obredu primanja škapulara, primanje treba biti učinjeno platnenim škapularom. Nakon toga može se bez ograničenja nositi medaljica karmelskog škapulara koja na sebi također ima lik Srca Isusova i Karmelske Gospe. Nije neophodno da se škapularska medaljica mora nositi oko vrata kao platneni škapular već može biti pričvršćena na odijelo, kao narukvica i sl. Po svom porijeklu i značenju škapulara kao Marijine odjeće preporučuje se nositi platneni škapular, ako prilike to dopuštaju.
  • Prvi platneni škapular mora blagosloviti i staviti svećenik prema obredniku primanja karmelskog škapulara. Ako se platneni škapular istroši te ga je potrebno zamijeniti novim, nije ga potrebno blagosloviti. No, svaku novu škapularsku medaljicu mora blagosloviti svećenik.
  • Primanjem karmelskog škapulara postaje se članom velike duhovne obitelji – „Škapularske bratovštine” koja je povezana s karmelskim Redom te se ima udjela u njegovoj duhovnosti. To znači da članovi „Škapularske bratovštine” postaju dionici duhovnih dobara (svetih misa, molitava i dr.) cijelog karmelskog Reda. Oni mogu uz uobičajene uvjete, dobiti potpuni oprost za sebe ili ga namijeniti za svoje pokojne u sljedeće dane:
    na dan primanja u “Škapularsku bratovštinu”,
    16. srpnja – na svetkovinu Gospe Karmelske,
    20. srpnja – na blagdan sv. Ilije proroka,
    1. listopada – na blagdan sv. Male Terezije,
    15. listopada – na svetkovinu sv. Terezije Avilske,
    15. studenog – na blagdan Svih Svetih karmelskog Reda,
    16. studenog – na Velikodušni dan karmelskog Reda,
    14. prosinca – na svetkovinu sv. Ivana od Križa.
    Uvjeti za stjecanje potpunog oprosta su sljedeći: sakramentalna sveta ispovijed, sveta pričest, molitva na nakanu Svetog Oca (Oče naš, Zdravo Marijo ili neke druge odgovarajuće molitve) i obnova obećanja bratovštini.
  • Kao svakodnevna molitvena obveza za članove „Škapularske bratovštine“ preporučuje se neka od molitava Majci Božjoj (npr. posvetna molitva Karmelskoj Gospi, Anđeo Gospodnji, sveta krunica i sl.) po kojoj će doći do izražaja srdačna prisnost s Majkom Marijom. Prema očitovanoj Gospinoj želji u Fatimi o pobožnosti prvih pet subota u čast i zadovoljštinu Bezgrešnom Srcu Marijinu, za osobu koja nosi škapular, zacijelo bi bio čin ljubavi i zahvalnosti Gospi i izvor novih milosti da odgovore na ovaj Marijin poziv.
  • Škapulare možete nabaviti u karmelskim samostanima ili u katoličkim knjižarama.

Iz svega navedenog jasno je da škapular ne možemo promatrati samo pod vidom “posljednjih stvari” i subotnje povlastice, nego da cijeli naš život treba biti u znaku škapulara, odnosno oblikovan u duhu Marijinu. Škapular nije amajlija koja automatski pomaže, nije sam po sebi jamac spasenja ili olakšica od zauzetog kršćanskog življenja, nego znak vjere i odnosa koji se pod tim znakom utemeljuje i živi. Posveta Mariji je jedan poseban odnos, jedna vrsta saveza iz kojeg proizlaze i određene odgovornosti i obaveze na život vjere u skladu s evanđeljem.

Sve milosti dobivene po Mariji dolaze od Krista. Kada se kaže da je škapular Marijina odjeća, onda se pri tome nikada ne smije zaboraviti da je u prvom redu Kristovo odijelo. Sveti Pavao tumači život u Kristu kao “zaodjenuti se Kristom” (usp. Rim 13,14; Gal 3,27), tj. zaodjenuti se životom sinovske milosti kršćanina, što je opisano slikom odjeće. Zbog toga oblačenjem škapulara oblači se Krista, želi mu se suobličiti poput Marije, savršene učenice svoga Sina (usp. LG 63-65; MC 16-23.28.57) i koja mu je bila majkom više po srcu i po duhu nego po samome tijelu. A obući Krista znači upustiti se u proces preobrazbe u Krista.

Smeđi karmelski škapular svima nama je znak vjere da smo zaštićeni u Bogu, da nas Marija prati svojom majčinskom ljubavlju i da pripadamo karmelskoj obitelji u kojoj smo pozvani živjeti ideal evanđelja u intimnom prijateljstvu s Bogom po molitvi i služenju braći i sestrama.

Karmelski škapular i Marijina ukazanja u Lurdu i Fatimi

Znakovito je i značajno da se Blažena Djevica Marija u Lurdu (1858. g.) i Fatimi (1917. g.) ukazala u povezanošću s njezinim nazivom Karmelske Gospe. Njezino posljednje ukazanje Bernardici Soubirous koje se dogodilo na svetkovinu Karmelske Gospe, 16. srpnja 1858., kao da želi privući pozornost na stvarnost njene Majčinske ljubavi i zaštite čiji je znak škapular.

U Fatimi, također za vrijeme posljednjeg u nizu Marijinih ukazanja Jacinti, Franji i Luciji, u petak 13. listopada 1917. djeca – pastiri su imali vizije veoma dramatičnih događaja u budućnosti svijeta kao posljedice grijeha, vrijeđanja Boga i toga što se ne čini pokora-zadovoljština za brojne grijehe. U tijeku ovog ukazanja se dogodilo i „čudo sa suncem“ pred 70.000 prisutnih osoba za vrijeme kojeg su djeca imala ukazanja Marije kao Gospe s krunicom, potom u liku Gospe žalosne te na kraju u liku Karmelske Gospe sa škapularom. Lucija je kasnije rekla: „Gospa mi nikada nije izgledala tako divna kao kada se očitovala u Karmelskom odijelu.“ Kada je u jednom razgovoru Lucija (koja je postala redovnica karmelićanka u Coimbri) upitana da kaže svoje mišljenje o tome zbog čega se upravo u svom zadnjem ukazanju Marija pokazala kao Gospa od Gore Karmela sa škapularom u ruci, ona je rekla: „Zato što naša Gospa želi da svi nose škapular; to je znak posvete njenom Bezgrešnom Srcu.“ A upravo zahtjev za posvetom njenom Bezgrešnom Srcu je jedna od temeljnih poruka Fatimskih objava.

Posvetna molitva Gospi Karmelskoj

Blažena Djevice Marijo, Majko i Kraljice Karmela, posvećujem se Tebi iz zahvalnosti i ljubavi; obećavam Ti služiti u djetinjoj ljubavi i vjernosti. Po Tvom uzoru hoću u vjeri i ljubavi slijediti Tvoga Sina, Isusa Krista. Želim poput Tebe molitvom, žrtvom i djelotvornom ljubavi služiti Bogu i ljudima. Poslušaj dobra Majko, moje obećanje i primi ga milostivo. Daj mi milost da pod Tvojim okriljem ustrajem u vjernosti Kristu i Njegovoj Crkvi. Amen.

Izvor: mladi.karmelbsi.hr

Ovaj članak O karmelskom škapularu – kako je nastao, što znači i tko ga može nositi… se prvo pojavio na Bitno.net.

FOTO ‘Ako ne budete kao djeca, nećete u kraljevstvo nebesko’ – 16 fotografija blaženih i svetaca kada su bili mladi

$
0
0

“Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko”, riječi su Isusa. Biti kao dijete, otvorenog srca prema Bogu i ljudima, važno je, ako ne i presudno za odgovor na Njegov poziv. Pogledajte galeriju fotografija na kojima su prikazani sveci i blaženici Katoličke Crkve u svojim mlađim danima. Oni kojima je uspjelo, unatoč godinama koje su često donosile i teške kušnje, ostati poput djece.

 

1. Sveta Mala Terezija (1873. – 1897.) – poznata i pod imenima sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica, na poseban je način živjela duhovnost djetinjeg odnosa prema Bogu – “duhovno djetinjstvo” – što je i opisala u svojoj autobiografiji “Povijest jedne duše”. Razvila je nov način postizanja svetosti, nazvan “Mali put” – spremnost srca da sve čini iz ljubavi prema Bogu i ljudima. Njezin je slogan bio: “Samo ljubav vrijedi!” Umrla je od tuberkuloze u 25. godini života, nakon samo devet godina provedenih u Karmelu.

Mala Terezija

2. Sveti Maksimilijan Kolbe (1894. – 1941.) – poljski franjevac, utemeljitelj katoličke udruge “Vojska Bezgrešne” i junak Drugog svjetskog rata. Nakon okupacije Poljske, odveden je u logor Auschwitz, gdje je, kao i mnogi drugi logoraši, bio izvrgnut strašnim mučenjima i ponižavanjima. Svoj je život završio tako što se dragovoljno predao u smrt u zamjenu za drugog osuđenog logoraša.

Kolbe

3. Sveta Katarina Marija Drexel (1858. – 1955.) – druga je proglašena svetica rođena u Americi. Već je kao mlada osjetila nepravdu koje je tadašnje društvo nametnulo Indijancima i crncima. Kada je od roditelja naslijedila veliko bogatstvo, odlučila ga je posvetiti ovim ugroženim ljudima. Godine 1891. osnovala je Sestre blaženog sakramenta za Indijance i obojene ljude. Za života ove svetice, diljem Amerike otvoreno je više od 60 škola pod vodstvom njezine kongregacije, od čega je najvažnije utemeljenje Sveučilišta Xavier – prve takve institucije za crnce u Americi.

Katarina Drexel

4. Sveti Josemaria Escriva (1902. – 1975.) – rano je osjetio svećenički poziv, a samo tri godine nakon ređenja osnovao je Opus Dei – put posvećenja u svijetu kroz svakodnevan rad; na poslu, u obitelji, u ispunjavanju kršćanskih dužnosti. U svojoj knjizi “Put” Josemaria kaže: “Želiš doista biti svet? Ispunjavaj sitne dužnosti svakog časa. Čini ono što si dužan i budi sav u onom što činiš. Velika se svetost sastoji u neprestanu ispunjavanju malih dužnosti.”

Josemaria Escriva

5. Sveta Gemma Galgani (1878. – 1903.) – “Prerano odrasla djevojčica, velika svetica koja je ostala dijete.” Ovako opisuju Gemmu Galgani. Prerano odrasla zbog boli, siromaštva i nevolja kojima je bilo obilježeno njezino djetinjstvo, a sveta je postala zahvaljujući jednostavnom životu, djetinje otvorenom milosti Božjoj i Njegovim neobičnim darovima, koji su je pretvorili u prvu mističarku 20. stoljeća, koja je primila stigme.

Gemma Galgani

6. Sveti papa Ivan XXIII. (1881.- 1963.) rođen kao Angelo Roncalli, svijet je osvojio svojom dobrotom, smislom za humor, jednostavnošću. Još za života vjernici su ga nazvali “Dobri papa”. I danas mnogi pamte njegove riječi: “Život je hodočašće. Mi smo načinjeni od neba. Ovdje zastajemo kratko vrijeme, a onda nastavljamo putovanje”. Napisao je “Deset zapovijedi opuštenog mira”.

Papa Dobri

7. Sveti Pio iz Pietrelcine (1887. – 1968.) – jedna od najkarizmatičnijih ličnosti prošlog stoljeća. Kroz 50 godina nosio je na svom tijelu stigme, znakove Isusove muke i smrti. Već za života otac Pio je bio na glasu svetosti zbog svojih kreposti, žrtve i velike predanosti za dobro duša. Bio je to fratar koji se zaljubio u Krista zahvaljujući molitvi, a vrhunac i puninu duhovnosti predstavljala je za njega sveta misa.

Padre Pio

8. Sveta Mary McKillop (1842. – 1909.) – prva australska svetica, osnivačica je reda Sestara sv. Josipa od Presvetog Srca. Tijekom života osnivala je škole za siromašne, borila se protiv gladi diljem Australije i Novog Zelanda. Danas njezin rad nastavljaju časne sestre u redu koji je osnovala, djeluju u sedam zemalja i imaju 850 članica.

Mary

9. Sveti Ivan Pavao II. (1920. – 2005.) – “najbrži svetac” u povijesti kanonizacija Katoličke Crkve. Kad je umro, milijuni ljudi okupili su se u Vatikanu i uzvikivali: “Santo subito!” (Svetac odmah!) Ipak – malo je njih stvarno mislilo da će se to dogoditi već devet godina poslije. “Ivan Pavao II. naučio nas je kako se pati i umire i to je, po mom mišljenju, junaštvo”, rekao je tada argentinski kardinal a sadašnji papa, Jorge Mario Bergoglio.

Ivan Pavao II

10. Sveta Edith Stein (1891. – 1942.) – rođena je u Poljskoj, u ortodoksnoj židovskoj obitelji. U mladosti je postala ateistkinja, a na kršćanstvo se obratila u 26. godini života. Zbog svog židovskog porijekla deportirana je u Auschwitz i pogubljena u plinskoj komori. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 1998. svetom, a godinu kasnije suzaštitnicom Europe.

Edith Stein

11. Sveta Bernardica iz Lourdesa (1844. – 1879.) – godine 1858., tada 14-godišnjoj Bernardici ukazala se, kako je sama rekla, “gospođa u bijelom”, Blažena Djevica Marija s porukom ljudima da se vrate svome Stvoritelju i povjeruju Evanđelju. Na Bernardicu je susret s Gospom toliko djelovao da se odlučila potpuno posvetiti Bogu. Godine 1866. ušla je u samostan da se posveti njezi bolesnika. Umrla je u 35. godini života.

Sveta Bernardica

12. Sveti Alberto Hurtado (1901. – 1952.) – čileanski svetac koji je vrlo štovan u svojoj zemlji jer je dao svoj život siromašnima. Osnovao je “Kristove kuće” u kojima se beskućnicima, djeci, ženama i muškarcima u teškoj situaciji nudi gostoprimstvo. Pitanje koje se provlačilo kroz cijeli njegov život i rad bilo je: “Što bi Krist učinio na mom mjestu?” Papa Benedikt XVI. kanonizirao ga je 2005. godine.

Alberto Hurtado

13. Sveta Gianna Beretta Molla (1922. – 1962.) prva liječnica koja je proglašena svetom. Za vrijeme trudnoće dijagnosticirana joj je cista na jajniku i predloženo joj je da pobaci. Izjavila je: “Ako morate birati između moga i djetetova života, ne oklijevajte, izaberite dijete, inzistiram. Spasite ga.” Preminula je sedam dana nakon poroda. Zaštitnica je trudnica, djece i promicatelja kulture života.

Gianna Beretta Molla

14. Blaženi Pier Giorgio Frassati (1901. – 1925.) – postao je jedan od omiljenih zaštitnika Svjetskog dana mladih. Njegovi posmrtni ostaci doneseni su iz njegova rodnog grada Torina u Sidney za Svjetski dan mladih 2008. godine, te 2013. u Riju. Kao mladić bio je aktivan u katoličkim studentskim organizacijama koje su imale za cilj karitativno djelovanje i širenje nauka Katoličke Crkve. Umro je nakon teške bolesti u 24. godini života.

Pier Giorgio Frassati

15. Blažena Chiara Luce Badano (1971. – 1990.) – u dobi od devet godina pridružila se Pokretu fokolara, a osnivačica Chiara Lubich nadjenula joj je nadimak “Luce” – svjetlo. Umrla je u devetnaestoj godini, nakon dvije godine borbe s tumorom kostiju. Prije smrti izjavila je: “Ne plačite nada mnom. Ja idem kod Isusa. Na mojoj sahrani ne želim ljude koji plaču, nego koji glasno pjevaju.“

Chiara Luce Badano

16. Blažena Majka Terezija (1910. – 1997.) – odlučila je svoj život posvetiti najsiromašnijima i gubavcima živeći među njima. Godine 1950. utemeljila je kongregaciju Misionarki ljubavi i otvorila više domova u Indiji. Njezino djelo nastavilo je živjeti na svim kontinentima po rukama mnogobrojnih Misionara i Misionarki ljubavi.

Majka Terezija

Irena Vukčević |Bitno.net

Ovaj članak FOTO ‘Ako ne budete kao djeca, nećete u kraljevstvo nebesko’ – 16 fotografija blaženih i svetaca kada su bili mladi se prvo pojavio na Bitno.net.


VIDEO Policija uhitila svećenika, redovnika i dvoje laika jer su odgovarali žene od pobačaja

$
0
0

Svećenik, redovnik i laici uhićeni su po odredbama zakona koji zabranjuje ometanje rada klinikama za pobačaje

Foto: Life Site News/Jake Hart

Policija u američkoj državi New Jersey uhitila je svećenika i redovnika koji su ušli u kliniku za abortuse kako bi odgovarali žene od pobačaja, izvijestila je stranica Life Site News, objavljujući istodobno video na kojem se vidi kako policajci iznose uhićene iz klinike.

Osim dijecezanskog svećenika Dave Nixa te redovnika franjevca iz reda Franjevačke braće od obnove fra Fidelisa Moscinskog, uhićeni su i dvoje laika – Will Goodman i žena koja je željela ostati anonimna iz solidarnosti s neimenovanim, abortiranim bebama.

Njih četvero ušli su 13. srpnja u kliniku za pobačaje te dijelili ruže ženama koje su čekale na red i odgovarali ih od abortusa. Oni su članovi organizacije Red Rose Rescue, nadahnute kanadskom pro-life aktivisticom Mary Wagner koja ulazi u klinike za pobačaje, dijeli cvijeće i razgovara sa ženama koje žele napraviti pobačaj.

Svećenik, redovnik i laici uhićeni su po odredbama zakona koji zabranjuje ometanje rada klinikama za pobačaje, a koji je usvojen još za administracije predsjednika Billa Clintona upravo kako bi spriječio pro-life aktiviste da na miran način prosvjeduju protiv rada klinika.

Glasnogovornica Red Rose Rescua Lisa Hart rekla je za LSN kako je ulazak u kliniku ipak urodio plodom. Jedna od žena koja je čekala na abortus odustala je od njega, a bila je tu jer ju je nagovorila njezina majka.

Hart je rekla i kako su po njihove aktiviste došli policajci s desetak vozila. Nakon što su pro-liferi odbili napustiti kliniku, strpali su ih u policijske automobile. Nema informacija o tome koliko dugo su aktivisti bili zadržani u pritvoru i je li protiv njih podignuta kaznena prijava.

Fra Fidelis je rekao kako je “spašavanje” bilo održano 13. srpnja, u čast Bezgrešnog Srca Marijina, na dan kada je vidiocima u Fatimi objavila svoje tajne.

“Molili smo se za zagovor Srca Marijina, predali svoju vjeru u snagu Božje milosti koja mijenja ljudima srce i um”, rekao je franjevac.

Moscinski je već bio u pritvoru zbog aktivnosti ove organizacije. Već je bio uhićen početkom ove godine o čemu je naš portal pisao OVDJE.

Pogledajte video.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak VIDEO Policija uhitila svećenika, redovnika i dvoje laika jer su odgovarali žene od pobačaja se prvo pojavio na Bitno.net.

Katolička Crkva u Indiji protivi se uvođenju smrtne kazne za zlostavljače djece

$
0
0
Indija

Crkva “ne može poduprijeti pogubljenja zato što je Bog gospodar života. Crkva vjeruje da se čak i najtvrdokorniji kriminalci mogu promijeniti“.

Indija

Foto: Wikipedia

Vođe Katoličke Crkve u Indiji izjavile su kako ne mogu podržati odluku indijskih vlasti da se u Zakon o zaštiti djece uvede smrtna kazna.

Savezni kabinet koji vodi predsjednik vlade Narendra Mondi prošlog je tjedna odobrio amandmane na Zakon o zaštiti djece od seksualnih napada kojima će biti omogućene strože kazne za prijestupnike, uključujući i smrtnu kaznu.

Kabinet je amandmane opisao kao „povijesnu odluku“ te naglasio kako je njihov cilj zaustaviti „trend seksualnog zlostavljanja djece“, te im osigurati „sigurnost i dostojanstvo“.

Međutim, Katolička Crkva u Indiji protiv je smrtne kazne bez obzira na zločin, rekao je biskup Rajkota Jose Chittooparampil.

“Smrtnu se kaznu ne može smatrati učinkovitim načinom za sprječavanje bilo kojeg zločina, koliko god on užasan bio”, rekao je te primijetio da kada bi smrtna kazna bila učinkovito sredstvo sprječavanja zločina, da se zločini koji su kažnjivi smrću ne bi se događali nigdje u svijetu.

“Službeni stav Katoličke Crkve je za život, uzevši u obzir da je život Božji dar”, rekao je Chittooparampil. Crkva “ne može poduprijeti pogubljenja zato što je Bog gospodar života. Crkva vjeruje da se čak i najtvrdokorniji kriminalci mogu promijeniti.“

To se ne bi trebalo tumačiti tako da Crkva u bilo kojem smislu podupire ili odobrava gnjusne zločine poput silovanja malodobnih djevojaka, ili bilo koji drugi oblik nasilja, izjavio je indijski biskup, dodavši kako se slaže s time kako “trebaju postojati stroge kazne za one koji se igraju životima nevine djece koristeći bilo koji oblik seksualnog prijestupa, kako bi se stvorio strah među onima koji čine takve prijestupe”.

Vlč. Maria Stephan iz Ureda za odnose s javnošću Katoličke Crkve u saveznoj državi Madhya Pradesh izjavio je kako dužnost države “nije oduzeti život, nego ga štititi”.

Čak se i serijski počinitelji mogu promijeniti uz pomoć psihološkog savjetovanja i drugih korektivnih metoda, smatra Stephan.

“Uzeti život je lagano, ali vratiti počinitelje u normalan život trebala bi biti naša glavna briga”, ustvrdio je.

Seksualni prijestup može biti počinjen iz naglog impulsa i mnogo je primjera u kojima su mladi zažalili takvo ponašanje, dodao je indijski svećenik, te zapitao: “Ne bismo li im trebali dati šansu za život?”

Prema službenim podacima, u Indiji se svaki dan siluje više od 50 djece. Broj silovane djece mlađe od 16 godina porastao je s 8541 u 2012. godini na 19 765 u 2016. godini.

Podaci iz 2016. pokazuju kako je 40 posto žrtava mlađe od 12 godina dok je oko 10 posto žrtava mlađe od 6 godina.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Katolička Crkva u Indiji protivi se uvođenju smrtne kazne za zlostavljače djece se prvo pojavio na Bitno.net.

Fabrice Hadjadj za časopis Kanu: Problem obitelji danas je što svatko u njoj ima svoj ekran za gledanje

$
0
0

Časopis Kana objavio je u svom novom broju iscrpan razgovor s francuskim filozofom Fabriceom Hadjadjom. Prenosimo dio razgovora kojega u cijelosti možete pročitati u novom broju Kane.

Fabrice Hadjadj. Foto: Kana

Fabrice Hadjadj francuski je filozof i pisac židovskoga podrijetla. Prije obraćenja zanosio se idejama anarhizma i nihilizma, a danas je veliki zagovornik kršćanske misli. Oženjen je i ima sedmero djece. Živi u Fribourgu u Švicarskoj gdje je direktor Europskoga instituta za kršćansku antropologiju „Philanthropos.“

Član je Papinskog vijeća za laike, obitelj i život. Za novi broj kršćanske obiteljske revije Kana s njim je razgovarala Martina Vuk i zabilježila niz intrigantnih odgovora o spolnosti i ljubavi, kršćanskoj antropologiji, skandalima koji su potresli Crkvu, europskoj politici, teologiji oslobođenja, o obitelji, važnosti i jedinstvenosti žene, tijela i spolnosti…

– U suvremenom svijetu bombardirani smo razilaženjima oko pogleda na spol i seksualnost. Ne vidim to kao prijetnju, već kao svojevrsnu osobnu i socijalnu dezintegraciju koja bi mogla ostaviti nepoželjne posljedice na samu osobnu cjelovitost. Što Vi mislite o tome i je li potrebno razdvajati seksualnost od spola? Zbog čega?

Danas više ne živimo u svijetu ideologija. Živimo u svijetu koji je određen tehnologijom. Ali zato su veliki ideološki diskursi koncentrirani na ravnopravnost i jednakost muškaraca i žena učinili da nestane stvarne razlike između tih dvaju spolova. Iza svega stoji tehnološki i tehnokratski aparat koji diktira procesom razmišljanja. Što podrazumijeva tehnologija? (…) Tehnologija nas opskrbljuje bazom podataka kojima se može manipulirati i transformirati ih prema vlastitoj volji. (…) Dodatno, postoji i mogućnost umjetnoga stvaranja djece i poboljšanja kvalitete djece. Spolnost ne može diktirati jer je ona darovana i realna datost. To znači da spolnost uključuje dramu i suprotstavlja se programu. (…) Kada inzistiram na spolnosti kao nečem tjelesnom, tada inzistiram na tome da se to tjelesno pokaže kao otpor tehnokratskoj paradigmi.

– Vaše je obraćenje povezano s ulogom Blažene Djevice Marije. Kako je taj događaj i Vaš odnos prema Mariji utjecao na Vaš odnos prema liku žene?

Da, utjecali su… Možda zato što je Marija žena i što je ženska vlastitost njezina otvorenost prema prihvaćanju. Marija kao žena u sebi je prihvatila pokret koji ona ne kontrolira. Muškarac je s druge strane usmjeren na izvanjsko, on ima projekte u svojoj glavi, dizajn mu prolazi kroz glavu i dolazi u njegove ruke… (…) Kada žena nešto začne, ona ne planira, dopušta djelovanje prirode, spontanost procesa… Kroz trudnoću i materinstvo zaista postoji mistična dubina koja ne postoji u muškarcu… (…) Zato mislim da mi često kad se nađemo pred zidom i ne razumijemo ništa, ne možemo kontrolirati proces, tražimo utočište u naručju naše majke… To je ono što je Djevica Marija učinila sa mnom. (…) Žena može lakše reći „da“ životu, čak i u onome što joj izmakne. (…)

– Obiteljski ste čovjek, napisali ste mnogo o izazovima suvremene obitelji. U čemu vidite najveći problem suvremene obitelji?

Danas je napadnut bilo koji oblik obitelji, ne samo kršćanske obitelji… Problem je kršćanske obitelji u tome što je nositeljica određene ideje o obitelji, ali to nije dovoljno. Jer možete se boriti protiv loših ideja koje su izvan tog djelokruga, ali pravi problem obitelji je i borba protiv loših praksi same obitelji. Danas je problem obitelji da više ništa ne radimo zajedno. Obitelj je postala vrsta u nizu potrošačkih kolekcija, a u toj potrošačkoj kolekciji svatko ima svoj ekran. I tako je obitelj podijeljena iznutra. Stoga je pravo pitanje obitelji zajedništvo obitelji, odnosno što to obitelj radi zajedno? Problem nije problem moralnih vrijednosti, već problem konkretne prakse.  (…)

– Što su prema Vašem mišljenju i iskustvu glavni potresi kršćanske antropologije i gdje leži bît njezine obnove?

Kršćanstvo nije puka duhovnost. To je duhovnost utjelovljenja. S toga gledišta ne postoji rivalstvo između božanskoga i ljudskoga. Rekao bih da ono što kršćanska antropologija podrazumijeva što smo više ljudi, time postajemo više Božji, i što smo više Božji, to smo više ljudi. Biti više Božji ne smije umanjivati biti više čovjek. A da biste bili više ljudski, ne smijete biti manje božanski. Slično se može primijeniti i u odnosu duhovnoga i tjelesnoga. (…)

Intervju u cijelosti potražite u novom broju Kane.

 

Ovaj članak Fabrice Hadjadj za časopis Kanu: Problem obitelji danas je što svatko u njoj ima svoj ekran za gledanje se prvo pojavio na Bitno.net.

Dominikanci prvi put izabrali Azijca za vrhovnog poglavara reda

$
0
0
Fr Gerard Francisco Timoner

„Mi smo propovjednici čak i ako smo bolesni. Mi smo propovjednici čak i ako radimo ozbiljna istraživanja sami u svojim sobama. Mi smo propovjednici kada pomažemo potrebitima. Mi smo propovjednici. To je naš identitet”, rekao je novi vrhovni poglavar fr. Gerard Francisco Timoner.

Fr Gerard Francisco Timoner

Fr Gerard Francisco Timoner

Prošle je subote na Općoj izbornoj skupštini dominikanskog reda fr. Gerard Francisco Timoner izabran za novog vrhovnog poglavara reda.

Pedeset jednogodišnji fr. Timoner dolazi s Filipina i 88. je po redu vrhovni poglavar, te prvi koji dolazi iz Azije.

Novi je poglavar svojoj braći rekao kako u početku nije želio prihvatiti njihov odabir, ali ga je prihvatio nakon što su ga subraća ohrabrila podsjetivši ga kako je glasanju prethodio zaziv Duha Svetoga.

U svom je obraćanju nakon izbora fr. Timoner izjavio kako se čini da Crkva danas „treba Franju i Dominika“, budući da „postoji potreba za novom evangelizacijom“ te podsjetio okupljene da su „pozvani da čine upravo to“.

Govoreći o misionarskom pozivu braće novi poglavar je izjavio: “Misija nije nešto što činimo. Ona je ono što jesmo. I ako je to jasno, sve ostalo će slijediti“, te nastavio govorom o propovjedničkom identitetu dominikanskog reda: „Mi smo propovjednici čak i kada ne propovijedamo. Mi smo propovjednici čak i kada smo u poodmakloj dobi i ne možemo više govoriti. Mi smo propovjednici čak i ako nismo zaređeni.“

„Mi smo propovjednici čak i ako smo bolesni. Mi smo propovjednici čak i ako radimo ozbiljna istraživanja sami u svojim sobama. Mi smo propovjednici kada pomažemo potrebitima. Mi smo propovjednici. To je naš identitet.”

Fr. Timoner je iskoristio priliku i kako bi ohrabrio članove reda da razgovaraju jedni s drugima kako bi prebrodili unutarnje razlike te ojačali jedinstvo kako bi njihovo poslanje bilo učinkovitije.

Gerard Francisco Timoner rođen je 1968. u filipinskom gradu Daetu, a prije nego što je izabran za vrhovnog poglavara bio je pomoćnik prethodnog poglavara za područje Azije i Pacifika.

Diplomirao je filozofiju na Filipinskom dominikanskom centru za međunarodne studije, a teologiju na sveučilištu Santo Tomas u Manili. Za svećenika je zaređen 1995. godine. Godine 2014. papa Franjo ga je imenovao članom Međunarodne teološke komisije.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Dominikanci prvi put izabrali Azijca za vrhovnog poglavara reda se prvo pojavio na Bitno.net.

VIDEO Pogledajte taj tužni trenutak kada je zabranjeni križ skinut sa zida parlamenta

$
0
0

Sada je na internetu objavljen i video toga tužnoga prizora skidanja križa koji će biti premješten u – muzej parlamenta

Foto: Screenshot.

Naš portal već je pisao o nedavno donesenom zakonu u kanadskoj provinciji Quebec kojim je zaposlenicima u javnim službama zabranjeno nošenje i isticanje vjerskih simbola poput križića, krunice ili različitih pokrivala za glavu.

Zakon o „poštivanju laičnosti države“, kako je to definirano, potaknuo je i inicijativu pokrajinskog ministra za imigracije, različitost i inkluziju Simona Jolina-Barrettea, koji je tražio uklanjanje križa koji u sabornici pokrajinskog parlamenta stoji već više od 80 godina.

Sada je na internetu objavljen i video toga tužnoga prizora skidanja križa koji će biti premješten u – muzej parlamenta.

Više o zakonu koji su mnogi kritizirali pročitajte OVDJE.

Bitno.net

Ovaj članak VIDEO Pogledajte taj tužni trenutak kada je zabranjeni križ skinut sa zida parlamenta se prvo pojavio na Bitno.net.

‘U civilnom sam braku, a ja i suprug imamo preko 70 godina… Mogu li na pričest?’

$
0
0

“Budući da i jedno i drugo imamo preko sedamdeset godina, mogu li ja ići na svetu ispovijed i pričest, što bih jako željela? Koji je uvjet za to?”

Foto: burst.shopify.com

Poštovani!

Već preko četrdeset godina sam u civilnom braku sa svojim mužem, kojega jako volim i poštujem i s kojim sam rodila dvoje djece. Oni su sada odrasli, a mi smo već ostarjeli. S mužem nisam nikada sklopila crkveni brak, jer on nije nikada želio na to pristati. Sve do danas je ustrajan u tome.

Molim vas, moje je pitanje sljedeće: “Budući da i jedno i drugo imamo preko sedamdeset godina, mogu li ja ići na svetu ispovijed i pričest, što bih jako željela? Koji je uvjet za to?”

Slavica, Rijeka

Poštovana gospođo Slavice,

vaša tvrdnja da svoga muža “jako volite i poštujete” i da ste s njim preko četrdeset godina u braku, daje nam pravo zaključiti da i on vas voli i poštuje, odnosno da vas je iz ljubavi oženio. Ako vas je volio i poštivao, trebali ste od njega tražiti, da vama za ljubav, prihvati crkveno vjenčanje. Poznato mi je da je crkveno vjenčanje u vrijeme komunizma moglo biti opasno, odnosno povezano s gubitkom posla i tome slično. Danas, kada živimo u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, crkveno vjenčanje ne donosi nikakvu opasnost, pa bi vaš muž, vama za ljubav, trebao sada prihvatiti crkveno vjenčanje, kako biste vi “mogli ići na svetu ispovijed i pričest, što jako želite”. Uostalom on time ne bi ništa drugo trebao obećati, nego da će s vama živjeti do kraja života, što je u ostalom obećao i na civilnom vjenčanju i čemu je ostao vjeran, kako vi tvrdite, sve do svoje starosti. Budući da on to ni sada ne želi, vi nas pitate da li ima ikakva mogućnost da ipak možete ići na svetu ispovijed i pričest?

Postoje dvije mogućnosti.

Prva: Crkva u Zakoniku Katoličke Crkve o sakramentu ženidbe u kanonu 1161, § 1. donosi odredbu, “da se neka nevaljana ženidba, može ozdraviti u korijenu bez obnove privole”. Dva su slučaja kada se to može učiniti, to jest u slučaju ako je postojala neka zapreka za pravovaljano vjenčanje, pa ta zapreka prestane, te u slučaju ako nije obavljen kanonski oblik vjenčanja, to jest nije obavljeno crkveno vjenčanje. Ovaj zadnji je vaš slučaj. Ozdravljenje u korijenu može dati Apostolska (Sveta) Stolica. Isto tako u pojedinačnim slučajevima može ga dopustiti i dijecezanski biskup. U obadva slučaja potrebno je da su mladenci, u trenutku vjenčanja, jedno drugome dali privolu. Ukoliko ta privola nije dana, ne može se podijeliti milost ozdravljenja u korijenu. Još je jedan uvjet za podjeljivanje ozdravljenja u korijenu: mora postojati vjerojatnost da stranke žele ustrajati u zajedničkom ženidbenom životu. Upozoravam da Zakon određuje da se ozdravljenje može valjano dati i bez znanja jedne stranke.

Poštovana gospođo Slavice, u vašem slučaju postoje svi preduvjeti da zatražite od vašega riječkog nadbiskupa milost ozdravljenja u korijenu vaše ženidbe koju ste sklopili s vašim suprugom pred matičarom.

Oboje ste dali privolu pred matičarom, oboje živite i želite trajno živjeti zajedno. Vi pak želite da vaše civilno vjenčanje bude blagoslovljeno i od Boga, kako biste mogli živjeti svoju vjeru i primati svete sakramente. Da biste to dobili, trebate poći k vašem župniku i zatražiti da on podnese zahtjev nadbiskupu, da vam podijeli milost ukrepljenja ženidbe bez obnove privole. Vi o tome ne trebate ništa govoriti vašem suprugu. Kada vam nadbiskup podijeli milost, poći ćete na svetu ispovijed, a onda čista srca i na svetu pričest. Inače ovo ste mogli zatražiti davno prije, tako da ste već godinama mogli primati svete sakramente.

Druga mogućnost: Vi kažete da ste oboje ostarjeli i da imate preko sedamdeset godina, zbog čega mislite da biste mogli ići na sakramente. Nisu godine odlučujuće u ovom pitanju. Naime, kada kršćanin i kršćanka sklope samo civilnu ženidbu, koju Crkva ne priznaje pravovaljanom, njihov intimni bračni život predstavlja grijeh protiv šeste Božje zapovijedi: “Ne sagriješi bludno”. Razumljivo je da njihov zajednički život uključuje i njihove intimne odnose, koji su, kako rekoh, protivni šestoj Božjoj zapovijedi. Oni ne mogu dobiti odrješenje od grijeha, jer nisu spremni da više ne griješe, što predstavlja bitni preduvjet za oproštenje grijeha. Budući da se s teškim grijehom ne smije poći na svetu pričest, onda se oni u stvari ne mogu ni ispovijedati ni pričešćivati. No, ako dvoje koji su samo civilno vjenčani nemaju više intimnih odnosa, odnosno ako su spremni uzdržavati se od tjelesnosti, onda mogu primiti oproštenje grijeha, jer mogu obećati da neće više griješiti, a dosljedno tome mogu se i pričešćivati.

Poštovana gospođo, ako vi s vašim suprugom nemate više tjelesnih odnosa, onda možete pristupati svetim sakramentima. U ovom slučaju pođite najprije na dobru životnu ispovijed i predajte svoju prošlost Božjemu Milosrđu skrušenim kajanjem, a onda se i pričestite, što možete onda redovno činiti. Vaš suprug koji ne želi pristupiti crkvenom vjenčanju, premda nema nikakve zapreke za to, ne može primati svete sakramente ispovijedi i pričesti.

U nadi da ste me razumjeli, iskreno vas pozdravljam i šaljem vam svoj svećenički blagoslov.

fra Smiljan Kožul

Veritas.hr | Bitno.net

Ovaj članak ‘U civilnom sam braku, a ja i suprug imamo preko 70 godina… Mogu li na pričest?’ se prvo pojavio na Bitno.net.

‘Franjevačka ljekarna’ u Dubrovniku i njezini proizvodi upravo su doživjeli veliko priznanje…

$
0
0

Franjevci su određene lijekove usavršavali uz pomoć saznanja do kojih su dolazili zahvaljujući farmaceutskim udžbenicima, usmenoj predaji i bogatom iskustvu, tako da se neki od ovih farmaceutskih proizvoda mogu slobodno zvati „fratarskim”

Foto: Grgo Jelavić/PIXSELL

Ministarstvo kulture svojim Rješenjem od 9. srpnja 2019. zaštitilo je Ljekarništvo Male braće u Dubrovniku kao nematerijalno kulturno dobro. Kao takvo bit će upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara.

U obrazloženju Rješenja Ministarstva između ostalog stoji:

„Ljekarna Male braće u Dubrovniku (Gradu) neodvojiva je cjelina koju čine ljekarna, umijeće izrade pripravaka i muzej uz kulturni prostor prenošenja i očuvanja ljekarničkoga znanja i praksi. Današnji se prostor u kojem se te aktivnosti obavljaju tijekom stoljeća naziva Ljekarna Kod Male braće. Utemeljena je 1317. kao samostanska ljekarna, namijenjena pripadnicima franjevačkoga reda, a uskoro je počela i javno djelovati što čini i danas. Bila je značajna za ekonomsku stabilnost samostana, međutim njezina je uloga u široj zajednici bila znatno veća.

Naime, osim pripravaka, franjevci su u skladu s poslanjem svojega reda, davali savjete i duhovnu potporu potrebnima, a nesumnjivo je imala važnu karitativnu i socijalnu ulogu u zajednici. Znanja i vještine izrade pripravaka i njihove primjene prenosila su se generacijama pisanim i usmenim putem unutar samostanske zajednice. Iskusniji ljekarnici Male braće, „spičari”/„špicijari”, podučavali su mlađe, a njihova znanja i vještine nastala su spajanjem civilizacijskih medicinskih tekovina zapadnoga i istočnoga svijeta, konvencionalnoga i tradicijskoga ljekarništva. Umijeće izrade tradicionalnih galenskih pripravaka dio je povijesnoga identiteta ljekarne franjevačkoga samostana Male braće i grada Dubrovnika. Izrada pripravaka obvezatno je ručna, a posebna se pozornost poklanja izboru sastojaka visoke kakvoće. Neke od brojnih galenskih vodica, krema, masti i si. koji se izrađuju u ljekarni jesu: Aqua rose, Aqua rosmarini, Aqua lavandulae, Aqua aurantii, Antrid krema, Ceratum labiale, Satar itd. (…) Ljekarna svjedoči o 700 godina kontinuiranog prenošenja znanja o izradi galenskih pripravaka i humanosti franjevaca te doprinosi autentičnosti Grada, neraskidivoj vezi materijalnoga i nematerijalnoga nasljeđa, znanja i prakse temeljene na povezanosti s prirodom“.

Ovim činom Ministarstva kulture priznalo je već davno od struke prihvaćenu činjenicu kako se franjevci u Dubrovniku ljekarničkim poslom bave najmanje sedam stoljeća, što je ponovno 2017. potvrdila proslava 700. obljetnice Ljekarne Male braće, održana u Dubrovniku, uz simpozij „700 godina ljekarništva u Dubrovniku“. Uz visoke domaće predstavnike farmaceutske struke, proslavi je tada nazočio Rajesh Patel, predsjednik Farmaceutske liječničke komore EU-a, kao i Eeva Teräsalmi, potpredsjednica Svjetske farmaceutske federacije.

Ovo Rješenje potvrđuje i dodatno zaštićuje neraskidivu vezu materijalnoga i nematerijalnoga nasljeđa, kao i visoku kulturnu vrijednost franjevačkih farmaceutskih eksponata, prostora i proizvodnje tradicionalnih ljekarničkih pripravaka.

Franjevci su određene lijekove usavršavali uz pomoć saznanja do kojih su dolazili zahvaljujući farmaceutskim udžbenicima, usmenoj predaji i bogatom iskustvu, tako da se neki od ovih farmaceutskih proizvoda mogu slobodno zvati „fratarskim“. To je vjerojatno i razlog da se ovim preparatima „vjeruje“ i da je ljekarna Male braće često puna kupaca i znatiželjnika.
IKA | Bitno.net

Ovaj članak ‘Franjevačka ljekarna’ u Dubrovniku i njezini proizvodi upravo su doživjeli veliko priznanje… se prvo pojavio na Bitno.net.


Blažene karmelićanke iz Compiègnea – mučenice iz vremena Francuske revolucije ubijene zbog ‘vjerskog fanatizma’

$
0
0

Kad je buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev da svuku svoje redovničko odijelo. Znale su dobro da nije u pitanju toliko uniforma koliko njihovo zvanje

Foto: www.escuelapedia.com

Jednog lijepog rujanskog dana 1977. ukrcao sam se u Parizu na Gare du Nord u brzovlak za Amsterdam. Vlak je po ustaljenoj europskoj praksi točno na sekundu krenuo put sjeveroistoka prema Belgiji. Na dugoj relaciji do Hertogenboscha u Nizozemskoj za mene je bio najzanimljiviji Compiègne, grad na rijeci Oise, koji broji samo tridesetak tisuća stanovnika. Nisam sišao s vlaka niti sam se prošetao njegovim ulicama; nije bilo vremena za to, pa ipak sam na dugom putovanju mislima boravio baš u tome gradu. Razlog tome nije lijepi kraljevski dvorac iz XVIII. stoljeća, nije bogati muzej, nisu tvornice, nisu ni povijesni događaji iz novije europske povijesti.

Poznato je da je u željezničkom vagonu u Compiègneskoj šumi 11. studenoga 1918. pred maršalom Fochom, vatrenim katolikom, potpisana kapitulacija Njemačke. U istom je vagonu 22. lipnja 1940. Hitler primio kapitulaciju poražene Francuske. Za mene je Compiègne zanimljiv zbog 16 karmelićanki, koje su za vrijeme Francuske revolucije poginule kao mučenice. Njihovo je mučeništvo prava epopeja koja je ušla u najljepše stranice svjetske književnosti, koju je uglazbio Francis Poulenc, koju je režirao poznati filmski režiser Philippe Agostini, stvorivši vrhunski film Razgovor karmelićanki.

Otkako je g. 1931. Gerdtruda von Le Fort objavila o karmelićankama iz Compiègnea svoj roman Posljednja na stratištu, u svijetu umjetnosti djelo neosporne umjetničke vrijednosti, zanimanje za njih raste. P. R. Bruckberger, nadahnut tim djelom, želio je snimiti film, a redakciju teksta za film povjerio je g. 1937. Georgesu Bernanosu. Njemu je tek deset godina kasnije uspjelo izraditi tekst, ali ga je smrt spriječila da ga još bolje dotjera. God. 1949. Bernanosov je tekst objavljen kao zasebno djelo Razgovor karmelićanki, doživjevši posvuda izvanredan uspjeh. A. Beguin ga je brzo priredio za pozornicu, a uspjeh je drame posvuda bio neočekivan. Tko su, dakle, te junakinje koje svojim junaštvom zatraviše i naše suvremenike, koje su pružile umjetničko nadahnuće tolikim umjetnicima? – Upoznajmo ih prema sigurnim povijesnim izvorima, no ne zadovoljimo se samo time, već nastojmo ući u sve ono tako lijepo i privlačno u njihovu životu i mučeništvu.

To je u prvom redu njihov poziv. I one su kao i Abraham, praotac naše vjere, jednog dana čule glas: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati” (Post 12,1)! Čule su taj glas i zaputile se kamo ih je Gospodin zvao. Bilo ih je 16, a glavarica im je bila majka Terezija od sv. Augustina, u svijetu Marija Magdalena Klaudija Lidoine, rođena 22. rujna 1752. u Parizu, u skromnoj obitelji, tako da joj je potreban miraz za samostan morala pribaviti kraljica Marija Antoinetta. Iz skromnih su obitelji potjecale i sve ostale sestre, osim gospođice de Croissy, Colbertove nećakinje, u redu sestre Henrikete od Isusa. Sve su one čule Božji zov te pošle u Karmel u Compiègne.

Taj je samostan osnovan g. 1641., a prve su sestre došle u nj iz Amiensa. Uz samostansku zgradu nalazi se i crkva Navještenja, tajna puna sadržaja i poticaja za svaku karmelićanku. Iako se samostan nalazio u blizini kraljevskoga dvorca, gdje je kraljeva obitelj sa svom svojom svitom svake godine provela po nekoliko tjedana, iako je bio pod naročitom zaštitom kraljice Ane Austrijske, Marije Terezije Austrijske i Marije Leczinske, u njemu je uvijek cvao pravi redovnički duh, hvale vrijedna revnost, opsluživanje pravila, ideali sv. Terezije Velike. Zbog svih tih je vrlina uživao velik ugled ne samo u Compiègnu, već i drugdje. Čak mu je uspjelo održati se po strani žučljivih janzenističkih prepirki, koje su zahvatile i zatrovale mnoge francuske samostane i redovničke zajednice. Zato je Francusku revoluciju sa svim njezinim strahotama dočekao spreman i dorastao.

Kad je buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev da svuku svoje redovničko odijelo. Znale su dobro da nije u pitanju toliko uniforma koliko njihovo zvanje. Videći tmaste oblake što se nadviše na Francusku, sestre su se g. 1792. slijedeći nadahnuće svoje majke glavarice Terezije od sv. Augustina, ponudile Bogu kao žrtve paljenice “da bi ublažile njegov gnjev te izmolile Crkvi i domovini onaj božanski mir što ga je na svijet donio Božji Sin”. Svoj su čin predanja Bogu svaki dan kroz dvije godine obnavljale, dok ga nisu mučeničkom smrću pod giljotinom i zapečatile.

Strašni su događaji revolucije munjevitom brzinom slijedili jedni druge. I karmelićanke iz Compiègnea 14. rujna 1792. bile su iz samostana istjerane. No one su i dalje nastavile svoj život molitve i žrtve, podijeljene u četiri skupine u gradu pod mudrim vodstvom majke priorice Terezije od sv. Augustina. Ona, prema sebi uvijek veoma stroga, prema sestrama je pokazivala začudnu dobrotu i blagost.

Revolucionarni je komitet otkrio sestre te ih 24. lipnja 1794. sve zatvorio u samostan sestara od Pohođenja koji je, po nalogu “naroda”, bio pretvoren u zatvor. Odatle su bile prevezene u Pariz, kamo stigoše 13. srpnja i biše zatvorene u strašni zatvor Conciergerie. Tu je bilo mnoštvo svećenika, redovnika, redovnica, koji su čekali smrt. Karmelićanke su iz Compiègna pružale svima primjer izvanredne smirenosti, vedrog pouzdanja u Boga, nepokolebljive vjernosti Kristu i privrženosti Crkvi. Njihova je prisutnost zračila pravu radost. Na blagdan Karmelske Gospe, kao izraz svoje duhovne radosti, a predviđajući skoro mučeništvo, jedna je karmelićanka na melodiju Marseljeze ugljenom napisala pjesmu, koja je i himan i molitva.

Sutradan, tj. 17. srpnja, sestre su po kratkom postupku osuđene na smrt zbog svoje vjernosti redovničkom zvanju i zbog svoga “fanatizma”, koji se odnosio na njihovu pobožnost prema Srcu Isusovu i Marijinu. Istog su dana odvedene na stratište Barriere-du-Throne. Dok su ih kraj mnoštva, koje je u šutnji sve promatralo, vozili u smrt, sestre su na glas pjevale psalam “Miserere” te himan “Zdravo Kraljice” i “Tebe Boga hvalimo”. Došavši do podnožja giljotine, sestre su zapjevale himan “O dođi Stvorče Duše Svet”! Zatim je jedna za drugom pred majkom prioricom obnovila redovničke zavjete. To je bilo sve što su još na ovome svijetu mogle učiniti. Okrutna ih je sjekira sve poubijala. Posljednja je pošla pod giljotinu majka priorica, koja je za tu svečanost sestre tako divno pripremila. Bila je to divna duša koja običavaše govoriti: “Ljubav će uvijek pobijediti. Kad se ljubi, onda se sve može.”

Te slavne mučenice, tako vjerne svome pozivu, tako neustrašive u progonstvu, tako žarke u ljubavi i pobožnosti, tako poučljive prema Gospodinovu vodstvu, blaženima je proglasio 13. svibnja 1906. papa Pio X. Tko ih želi još dublje upoznati neka čita Bernanosov Dijalog karmelićanki. Imamo ga, hvala Bogu, u hrvatskom prijevodu. To je pjesma u prozi i mora biti pjesma kad je najdivnija pjesma bio sam život i mučeništvo blaženih karmelićanki iz Compiègnea. Tko se ne bi svega toga, vozeći se kraj Compiègnea, sjetio? Po njima je taj grad postao slavan slavom koja je poput neuvelog vijenca neprolazna.

Na smrt karmelićanki iz Compiègna možemo primijeniti Pavlove riječi: “Krist uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosne vijesti” (2 Tim 1,10). One su u to vjerovale i zato su s pjesmom na usnama pošle u smrt znajući da idu u život i besmrtnost, u pravu radost. Njihova se Golgota pretvorila u Tabor, smrt u preobraženje.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net

Ovaj članak Blažene karmelićanke iz Compiègnea – mučenice iz vremena Francuske revolucije ubijene zbog ‘vjerskog fanatizma’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Započnite danas devetnicu svetoj Ani za supruge i majke

$
0
0

Svetoj se Ani u zagovor utječu žene željne poroda, trudnice i majke općenito. Ovdje donosimo jednu devetnicu svetoj Ani – za supruge i majke, koja se moli ili na devet utoraka ili devet dana prije samog blagdana (od 17. do 25. srpnja).

Foto: Wikimedia.org

26. srpnja Crkva slavi spomendan sv. Joakima i Ane, roditelja Blažene Djevice Marije. U našem je narodu posebno raširena pobožnost prema svetoj Ani, pa tako postoje različite molitve toj svetici, koje mnogi svakodnevno mole, a napose u vrijeme prije blagdana i na sam dan. Svetoj se Ani u zagovor utječu žene željne poroda, trudnice i majke općenito. Ovdje donosimo jednu devetnicu svetoj Ani – za supruge i majke, koja se moli ili na devet utoraka ili devet dana prije samog blagdana (od 17. do 25. srpnja).

Uvodna molitva sv. Alfonsa Liguorija

Slavna majko Bogorodičina, koja si mnoge godine u najvećoj poniznosti podnosila sav prezir i poruge, jer te smatraše neplodnom i zabačenom od Boga, no Bog te napokon utješi neizmjerno više davši ti za kćer Majku Božju. Ti si se velikodušnom pokazala i onda kada si se rastajala sa svojom najmilijom kćeri prikazujući je u hramu. Tebi se dakle preporučujem, o velika svetice, da mi od Boga isprosiš milost strpljivosti u svim tugama, progonstvima i napadajima, koji mogu snaći svakog čovjeka za ovoga života pokore, a napose onoga koji neće da izgubi nagrade, kojom Bog ražalošćene nagrađuje u raju.

Moli za nas, sv. Ano!

Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se: Bože koji si se udostojao blaženoj Ani dati milost da zavrijedi biti mati roditeljice jedinog Sina Tvojega, podaj milostivo da nam kod tebe pomogne zaštita one koje svetkovinu slavimo. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu Tvojem, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

1. DAN: moli za mudrost

Sv. Ano, majko Djevice premudre, isprosi mi od vječne mudrosti dar mudrosti, taj veliki dar Duha Svetoga. Pošalji mudrost, koja stoji uz prijestolje Božje, k meni, da bude uza me i da sa mnom djeluje u svako doba, da svagda znam što imam činiti i što propustiti i da me vodi kod vršenja mojih dužnosti. Od sebe ne znam ništa i ne vidim pravo. Rasvijetljena božanskim svjetlom neću nikada zalutati. Pokaži mi, sveta zaštitnice, uvijek pravi put, kojim trebam ići i daj mi sredstva da vazda učinim što je pravo. Daj mi mudrost, koja je potrebna kršćanskoj ženi i kao supruzi i kao majci. Amen.

Oče naš ― Zdravo, Marijo ― Slava Ocu

2. DAN: moli za jakost

Sveta Ano, majko Djevice moguće, daj mi svetu jakost da ne podlegnem teškoćama svoga teškog staleža, nego da čvrsto stojim u svim borbama i da junački podnesem sve tegobe. Od sebe sam slaba a milošću Božjom mogu sve. Izmoli mi je po Mariji od Isusa da po uzoru jake žene budem potpora svome mužu i palica djeci svojoj i tako izvojujem krunu života vječnoga. Amen.

Oče naš ― Zdravo, Marijo ― Slava Ocu

3. DAN: moli za krotkost i strpljivost

Sveta Ano, majko Djevice milostive, molim te za duh krotkosti, koji je toliko potreban u obiteljskom životu, i za svetu strpljivost kojoj je u različitim nevoljama bračnog života i materinskog zvanja obećano blaženstvo. Isposluj mi kod božanskog Srca Isusova krotko srce koje će svladati sklonost k srditosti i nestrpljivost, te će biti uzor prave krotkosti. Nauči me da nosim teret bližnjega i da tako ispunim zapovijed Kristovu, koji je krotkima obećao zemlju. Amen.

Oče naš ― Zdravo, Marijo ― Slava Ocu

4. DAN: moli za mir i slogu

Sveta Ano, koja si ženidbenom vezom bila vezana s bogobojaznim Joakimom, poveži nas kršćanske ženidbene drugove tim svetim vezom, koji proizlazi iz tog velikog sakramenta, otajstva puna milosti i blagoslova. Uzdrži u nama duh sloge da kao miroljubivi drugovi budemo djeca Božja. Otkloni od nas sve što bi moglo pomutiti tu svetu slogu. Osobito odagnaj daleko sve strasti i poroke, ponajprije opasnu ljubomoru. Daj da sačuvamo ženidbenu vjernost sve do smrti, daj mi smisao i ljubav za kuću i upravi sav moj posao prema svetoj volji i želji Božjoj. Amen.

Oče naš ― Zdravo, Marijo ― Slava Ocu

5. DAN: moli za pravu nadnaravnu ljubav

Sveta Ano, majko Marije, Majke krasne ljubavi, podari mi pravu bračnu ljubav, nauči me muža ljubiti, jer to Bog hoće i kako on hoće, da u mužu ljubim Boga koji mi ga je dao kao svog nasljednika. Umnoži u meni svetu ljubav da godinama biva sve veća sve čišća i svetija i da u starosti postane savršena. Podari mi majčinsku ljubav k djeci mojoj, daj da u njima uvijek gledam djecu i sliku Božju, što ih moramo odgojiti za život vječni. Amen.

Oče naš ― Zdravo, Marijo ― Slava Ocu

6. DAN: moli za poslušnost

Sveta Ano, zaručnice svetog Joakima, koja si mužu svojem bila pokorna radi Boga, daj mi krepost poslušnosti. Daj da uvijek vjerno vršim tu prvu i najnužniju dužnost žene i da slušam muža u svemu što dolikuje pred Gospodinom kao što je Crkva poslušna Kristu. Ne daj da ikada zaboravim da je muž po Božjoj ustanovi glava ženi. Daj da slušam u ljubavi i iz ljubavi, koja pravu poslušnost olakšava i zaslađuje. Isprosi mi kod Isusa milost da po bračnoj poslušnosti obogatim zaslugama za nebo i dospijem u vječno blaženstvo. Amen.

Oče naš ― Zdravo, Marijo ― Slava Ocu

7. DAN: moli za stalešku čistoću

Sveta Ano, majko Prečiste majke Marije, isprosi mi po svojoj prečistoj kćeri kod njezina božanskoga sina Isusa dragocjenu i za bračnu sreću toliko potrebnu krepost staleške čistoće. Nauči me da brak držim svetim i čistim. Uvijek me pravo nadahni da vršeći naređene dužnosti, uvijek samo ono činim što je dopušteno i Bogu milo. Daj da moj brak bude doista prilika tajanstvenog svetog veza Krista s Crkvom, u čemu i jest najveće dostojanstvo kršćanske ženidbe, njezin blagoslov i njezina vrhunaravna zaslužnost. Amen.

Oče naš ― Zdravo, Marijo ― Slava Ocu

8. DAN: moli za svoje posvećenje

Sveta Ano, majko Majke Božje milosti izmoli mi moćnim zagovorom tvoje presvete kćerke kod Isusa milost za pobožan, bogobojazan, krepostan život u bračnom staležu, da postignem blaženstvo obećano ženama, ako ustraju u vjeri i posvećenju. Posveti mene korijen da i grane, djeca moja postanu svetima. Daj mi jakost za vjerno, svjesno i bogumilo vršenje svih dužnosti svoga zvanja da svojim zvanjem po Božjoj volji postanem sretna i blažena. AmenOče naš ― Zdravo, Marijo ― Slava Ocu

9. DAN: moli za dobar odgoj djece

Sveta Ano, majko Kraljice svih svetih, isposluj mi kod Isusa po Mariji milost dobra odgoja djece o čemu ovisi i moja cijela vječnost. Kao što si ti svoje dijete Mariju u najnježnijoj dobi donijela u hram i prikazala Gospodinu, nauči i mene kako ću svoju djecu od najranije mladosti za vječni život odgajati zajedno s njihovim ocem a svojim mužem. Daj da ne marim manje za duh i srce svoje djece, nego za njihovo tjelesno dobro, daj mi razum i snagu, da kod teškog tog posla dječjeg odgoja, uvijek upoznam pravi način i to svom snagom provedem. Daj da djecu odgojim uputama i opomenama, po potrebi i kaznama ali prije svega dobrim primjerom riječju i činom. Pomozi mi, dobra majko, da odgojim svoju djecu za sluge Božje i svece koji su pozvani da zauzmu u nebu prazna mjesta palih anđela. Daj da sa svojom djecom i po njima dođem jednom uz svog muža u vječno blaženstvo. Amen.

Oče naš ― Zdravo, Marijo ― Slava Ocu

Bitno.net

Ovaj članak Započnite danas devetnicu svetoj Ani za supruge i majke se prvo pojavio na Bitno.net.

Planned Parenthood smijenio predsjednicu – žele vođu koji će agresivnije zagovarati pobačaj

$
0
0

“Novo rukovodstvo je odlučilo da će prioritet nastavka rada Planned Parenthooda biti znatno povećanje zagovaranja prava na pobačaj.”

Planned Parenthood

Foto: Youtube – screenshot

Dr. Leana Wen jučer je objavila da je otpuštena s čelne pozicije Planned Parenthooda, američke organizacije posvećene pružanju reproduktivnih zdravstvenim usluga, te najvećeg izvršitelja pobačaja u SAD-u.

Wen, koja je na dužnost stupila prije 8 mjeseci, u objavi u kojoj je obznanila da više neće obnašati dosadašnju dužnost istaknula je kako je između nje i vodstva organizacije došlo do neslaganja po pitanju bi li naglasak rada Planned Parenthooda trebao biti na zdravstvenoj zaštiti ili zagovaranju za pobačaj.

“Upravo sam saznala da je @PPFA odbor okončao moje zaposlenje na tajnom sastanku na koji nisam bila pozvana. Prethodno smo u uzajamnom povjerenju vodili pregovore o mome odlasku utemeljene na filozofskim razlikama po pitanju smjera i budućnosti Planned Parenthooda“, napisala je Wen na svom Twitter profilu te nakon nekoliko minuta objavila službenu izjavu:

“Kao liječnica i voditeljica javnog zdravstva, došla sam u Planned Parenthood voditi nacionalnu organizaciju zdravstvene skrbi koja pruža osnovnu i preventivnu skrb milijunima žena i obitelji koji nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu i zagovarati za široki raspon politika koje utječu na zdravlje naših pacijenata”.

“Smatram da je najbolji način da se zaštiti usluga pobačaja biti jasan u tome da to nije političko nego zdravstveno pitanje, te da možemo proširiti podršku reproduktivnim pravima nalaženjem zajedničkog jezika s velikom većinom Amerikanaca koji smatraju da je skrb za reproduktivno zdravlje temeljni oblik zdravstvene skrbi, što i jest.”

Dodala je kako je na intervjuu za mjesto predsjednice pitala odbor vide li organizaciju primarno kao zagovaračku „s medicinskim uslugama koje su nužne kako bi se osnažio utjecaj“, ili kao organizaciju zdravstvene skrbi „sa zagovaranjem kao nužnim sredstvom da se zaštite prava i pristup pravima“.

Wen je istaknula kako čvrsto vjeruje da je temelj rada Planned Parenthooda zdravstvena skrb te da je „došla u Planned Parenthood kako bi vodila nacionalnu organizaciju zdravstvene skrbi i zagovarala za širok raspon javnih zdravstvenih politika koje utječu na zdravlje pacijenata“.

No, prema njezinim riječima, “novo rukovodstvo je odlučilo da će prioritet nastavka rada Planned Parenthooda biti znatno povećanje zagovaranja prava na pobačaj”.

Planned Parenthood je objavio kako je bivša članica odbora Alexis McGill imenovana vršiteljicom dužnosti predsjednika, te da se organizacija nada da će izabrati novog predsjednika do kraja ove godine.

Veći naglasak na zagovaranje pobačaja koji je Planned Parenthood postavio kao svoj cilj ne čudi, uzevši u obzir kako se sljedeće godine u SAD-u održavaju predsjednički izbori, a pobačaj je ove godine postao jedna od gorućih tema budući da je nakon potpune liberalizacije pobačaj u državama poput New Yorka, uslijedilo uvođenje pro-life zakona u Georgiji i Alabami, te je isto najavljeno i u drugim saveznim državama.

Iako se stav prema promicanju pobačaja donedavne predsjednice Wen pokazao umjerenijim od ostatka vodstva Planned Parenthooda, njezina podrška i promicanje široko dostupnog pobačaja nikada nisu došli u pitanje. Na kraju krajeva, bila je na čelu organizacije koja vrši oko 320 000 pobačaj svake godine.

Dodajmo kako je nakon otkaza osobnu podršku dr. Wen dala Abby Johnson, bivša ravnateljica klinike Planned Parenthooda, a sada pro-life aktivistkinja. “Leana, dobro znam kako Planned Parenthood funkcionira i znam SVE o njihovim tajnim sastancima. Ako ikada poželiš razgovarati o svojem iskustvu (u potpunom povjerenju), ovdje sam. Pomoći ću ti koliko god mogu u tvojem prijelasku”, napisala je Johnson.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Planned Parenthood smijenio predsjednicu – žele vođu koji će agresivnije zagovarati pobačaj se prvo pojavio na Bitno.net.

Svjedočanstvo Vanesse Mioč: ‘Evo zašto smo se, u vrijeme kada se svi iseljavaju iz Hrvatske, mi odlučili vratiti’

$
0
0

Vanessa Mioč je članica Molitvene zajednice Srce Isusovo koja je u suradnji s Alanom Hržicom nedavno objavila pjesmu “Vjerujem”. U ekskluzivnom razgovoru za Bitno.net Vanessa progovara o djetinjstvu u Švicarskoj, smrti oca, ali i za mnoge potpuno nelogičnom preseljenju u Hrvatsku, gdje je doživjela obraćenje. Sada svjedoči: “Bog je očito htio da ga upoznam upravo u Hrvatskoj”

Vanessa Mioč, članica molitvene zajednice “Srce Isusovo”, djevojka koja je nedavno objavila svoju prvu pjesmu “Vjerujem”, na prvi pogled djeluje kao i svaka druga radosna 21-godišnja studentica. Međutim, u trenutku kada počinje iznositi svoju životnu priču, koju je obilježio gubitak oca u 12. godini života i mnogima potpuno nelogično preseljenje iz Švicarske u Hrvatsku, Vanessa postaje ozbiljnija. Njezin se govor usporava, riječi postaju mudrije, pa vam se čini kao da razgovarate sa znatno starijom sugovornicom, odnosno ženom s mnogo više životnog iskustva. Vanessa vjeruje kako izvor njezine mudrosti proizlazi iz odnosa s roditeljima, posebice onoga s pokojnim ocem, koji ju je kao djevojčicu znao često “posjesti za stol” i zatim s njom voditi duge i ozbiljne razgovore.

Njezina životna priča započinje u gradu Badenu, na sjeveru bogate Švicarske, gdje je rođena 11. svibnja 1998. godine, kao starija kći hrvatskih iseljenika Klaudije i Perice Mioč, oboje podrijetlom iz Bosanske Posavine. U sedmoj godini života Vanessa dobiva sestru Vivien. Kaže kako je do 12. godine živjela gotovo idilično, okružena toplom i dobrostojećom obitelji. Njezina je majka bila bankarica, a otac je radio u afirmiranoj švicarskoj kompaniji za proizvodnju brodskih motora. “Moje djetinjstvo je bilo obilježeno lijepim danima. Tata je bio čovjek koji je volio akciju i stalno nas je poticao na druženja i duge šetnje, tako da smo kao obitelj često odlazili u šetnje prirodom”, prisjeća se.

Jedna od najdražih uspomena iz djetinjstva jest upravo šetnja jednim velikim parkom, gdje su naletjeli na kapelicu, u kojoj se, kako su kasnije saznali, slavila tradicionalna latinska misa. Na ulazu ih je dočekao stariji svećenik koji je govorio francuskim jezikom. Roditelji su se odjednom poželjeli ispovjediti. Svećenik ih je, očito pomalo sumnjičav, upitao: “Jeste li vi katolici?” Mama je odgovorila da jesu, naravno da jesu, pa svi Hrvati u Švicarskoj su katolici. “Mama mi je nedavno priznala kako je nakon toga često promišljala o njegovom pitanju i shvatila da ustvari tada nije bila nikakav katolik”, priznaje Vanessa.

Dan kada je tata preminuo

Mioči su u to vrijeme bili tradicionalni vjernici, koji su nedjeljom redovito sudjelovali na svetim misama, ispunjavali sve vjerske dužnosti, ali još nisu poznavali živoga Boga. Nisu doživjeli susret nakon kojega sveta misa prestaje biti tek disciplina, nekakvo odrađivanje dužnosti, nego postaje događaj koji se očekuje s nestrpljenjem. Vanessa pamti kako je kao djevojčica ipak “čeznula za nečim višim, duhovnim”. Prisjeća se trenutaka kada bi, ako njezina obitelj nije bila na nedjeljnoj misi, u svojoj sobi otvarala knjigu s Prve svete pričesti te naglas čitala molitve i pjevala duhovne pjesme, kako bi nadoknadila propušteno.

Vanessa s tatom i mlađom sestrom

Vanessa i tata Perica

Vanessin tata preminuo je krajem ljeta 2010. godine. Bila je nedjelja. “Sestra i ja smo taj cijeli dan provele kod jedne majčine prijateljice. Obuzeo me nekakav osjećaj sumnje. Sve mi je bilo sumnjivo. Majčina prijateljica nas je prijepodne odvela u dugu šetnju, a poslijepodne kod jednog čovjeka koji nam je trebao obznaniti tatinu smrt”, objašnjava. U Švicarskoj, naime, postoji posebna dušobrižnička služba, odnosno ljudi koji članovima obitelji objavljuju smrt bliske osobe. “S tim čovjekom smo kasnije ostale povezane. Nevjerojatno da mi je on ostao u dobroj uspomeni, bez obzira na to što mi je priopćio najgoru vijest u životu”, objašnjava. Prisjeća se tužne vožnje prema kući. Automobil je vozio suprug majčine prijateljice, a Vanessa, njezina sestra i majka su šutke gledale kroz panoramski krov. U automobilu je vladao muk, potpuna tišina. “Tada mi nije bilo jasno zbog čega ništa ne osjećam, kao da nisam mogla ili sam odbijala prihvatiti sve što se događa. U međuvremenu sam shvatila da me je tatina smrt iznenadila, dogodila se toliko naglo, pa nisam znala kako bih reagirala”, priznaje.

Njihova nova obiteljska kuća, u koju su se uselili nekoliko mjeseci prije očeve smrti, sljedećih nekoliko tjedana je bila puna ljudi, odnosno prijatelja i rođaka. “Među njima je bilo mnogo ljudi koji su nam pomagali, ali i onih koji su nas, nažalost, dodatno povrijedili”, priznaje. Vanessa kaže kako je s majkom i sestrom ubrzo iz potpuno neobjašnjivih razloga počela češće putovati u Hrvatsku. Prije su dolazili samo ljeti, a odjednom su počeli dolaziti znatno češće, odnosno svaka dva mjeseca, kada su u Švicarskoj bili školski praznici. “U Hrvatsku nas je privlačila jedna radost, ali i mir za kojim smo očito silno čeznule. Mene su prvenstveno oduševili ljudi, jer ja intenzivno doživljavam odnose s ljudima, odnosno mir i nemir koji oni unose u moj život”, objašnjava. Vanessa kaže kako je spoznala da su ljudi u Hrvatskoj još uvijek znatno sretniji i opušteniji od onih u Švicarskoj.

S mamom Kladijom i sestrom Vivien

‘Zašto ne bismo otišle živjeti u Hrvatsku?’

Vanessa je jednom prilikom, nakon što se s obitelji vratila iz Zagreba, upitala majku: “Mama, a zašto mi ne bismo bile sretne i otišle živjeti u Hrvatsku?” Gospođa Klaudija ju je gledala u čudu. Za početak, ona nikada nije živjela u Hrvatskoj, jer je kao dijete hrvatskih iseljenika rođena u Švicarskoj, a sada joj njezino dijete iznosi neobičnu ideju. “Pa, Vanessa, sada svi odlaze iz Hrvatske, pa gdje ću ja sama s vas dvije tamo?”, rekla je. Majka i kći o tome više nisu pričale, ali je ta rečenica gospođu Klaudiju očito zagolicala, pa se počela moliti na tu nakanu.

Inače, Vanessina majka Klaudija je nakon suprugove smrti nastavila svoju duhovnu potragu, koja je rezultirala susretom sa živim Isusom, obraćenjem i promjenom života. U skladu s time gospođa Klaudija je u molitvi tražila Božju želju za svoj život, pa je tako u Božje ruke predala i Vanessinu želju. U jednom trenutku, neposredno prije Vanessine krizme, majka je zavapila prema nebu i zatražila od Boga odgovor. U srcu je napokon osjetila da treba spakirati kofere za Hrvatsku. Konačnu potvrdu dobila je od teško bolesne prijateljice, koja zbog poodmaklog karcinoma više nije mogla ni govoriti, ali je osmijehom blagoslovila Klaudijine planove. “Mami je to bilo bitno, jer joj je ta žena bila bliska prijateljica, za koju se brinula”, objašnjava Vanessa.

Vanessa priznaje kako je počela sve intenzivnije promišljati o majčinom obraćenju. “Ta promjena mi nije bila odbojna, što se kod tinejdžerki najčešće događa, nego me je, upravo suprotno, počela nekako privlačiti. Mislim da se to dogodilo jer mama nije bila dosadna, nije me prisiljavala da budem pobožna, nego je bila nenametljiva i u kući nam je postala primjer”, kaže. Vanessa je, tako, uz svoju majku otkrila vjeru koja je s vremenom ispunila njezino ranjeno srce.

Teško razdoblje u Zagrebu

Obitelj Mioč se 2012. godine preselila u Zagreb, gdje je Vanessa upisala osmi razred osnovne škole. “Iskreno, ja sam očekivala nekakvu obećanu zemlju, a uslijedilo je teško razdoblje, u kojem smo se sve tri osjećale usamljene”, kaže. Vanessa je upisala zagrebačku 7. gimnaziju, koju ju tada vodila Ljilja Vokić. Ravnateljica je jednom prilikom pozvala Vanessu u svoj ured i nakon razgovora joj poručila: “Zapamti ovaj dan. Danas ti kažem kako ćeš jednom napraviti nešto veliko u životu.” To je bila misao, odnosno poruka, na koju su se Vanessa i njezina majka često vraćale, pogotovo kada im je bilo teško.

A takvih teških razdoblja bilo je sve više. Vanessa kaže kako su njih tri, majka i dvije kćeri, zakoračile u jedno komplicirano razdoblje suočavanja sa životom koji ih je dočekao u Hrvatskoj. Taj život je svakako bio mirniji i manje stresan od onoga u Švicarskoj, ali istovremeno je bio daleko od idiličnog. “Sve se počelo mijenjati kada je mama na Facebooku saznala za ekipu koja se redovito okuplja na molitvi krunice kod Kamenitih vrata. Istina, malo ju je mučilo jer je mislila da se radi o isključivo mladim ljudima, što ona više nije bila, ali im se ipak jednog dana pridružila”, kaže Vanessa. Klaudija Mioč se kući vratila oduševljena molitvom i ljudima koje je upoznala.

Vanessa Mioč i Alan Hržica

Razgovor s Alanom Hržicom

Vanessa je tada bila u fazi ljutnje na Boga zbog očeve smrti, ali i zbog toga što joj nije dao odgovore na pitanja. “Tada sam imala 16 ili 17 godina, formirala sam se kao osoba i čeznula sam za konkretnim odgovorima. Možda sam baš zbog toga pristala otići s mamom na jedan susret zajednice Srce Isusovo”, prisjeća se. Na molitvi joj je, kako kaže, bilo lijepo pa je postala redovita. Za nekoliko mjeseci je otišla na prvo hodočašće u Međugorje sa Zajednicom. Na putu prema Zagrebu, dakle na povratku s hodočašća, osjećala se očajno. U autobusu su svi pričali o nekakvom miru i predivnim iskustvima, bili su nevjerojatno sretni i raspjevani, a ona je u sebi osjećala neopisiv nemir. “Ja sam tada bila osoba koja je previše promišljala i sve predetaljno analizirala. Zbog toga nikako nisam mogla osjetiti olakšanje”, kaže.

Kada se autobus zaustavio na jednom odmorištu, Vanessa je prišla Alanu Hržici i zamolila ga za razgovor. U suzama mu je priznala kako je frustrirana, ljuta i bijesna. Alan ju je samo dugo promatrao. “Osjetila sam da me samo želi razumjeti i biti uz mene. U tom trenutku sam trebala samo jednu mušku osobu koja će mi reći da nisam sama”, prisjeća se. Alan Hržica joj je rekao da bude strpljiva, neka malo pričeka, jer plodovi Međugorja najčešće dolaze tek nakon puta. Najvrjedniji plod toga hodočašća u Međugorje bila je Molitvena zajednica Srca Isusova, gdje je Vanessa, kako kaže, stekla novu obitelj te dobila bratsku ljubav i podršku.

Vanessa je oduvijek voljela glazbu. Još je kao djevojčica, vozeći se s obitelji na zadnjem sjedištu automobila, pjevušila pjesmu s radija i, promatrajući kroz prozor prizore prirode, sebe zamišljala kako nastupa na velikim svjetskim pozornicama. Zbog toga ju je majka ubrzo nakon dolaska u Zagreb upisala u Školu pjevanja Husar i Tomčić. Njezina mentorica bila je Ivana Husar Mlinac, koja joj je pružala profesionalnu, ali i ljudsku podršku te naposljetku postala draga prijateljica. U molitvenoj zajednici su također prepoznali njezin talent za pjevanje, pa je Vanessa uskoro ušla u slavljenički tim Alana Hržice, s kojim je proputovala cijelu Hrvatsku i nekoliko europskih zemalja. Alan Hržica joj je ponekad znao reći kako će jednoga dana imati svoju pjesmu, ali da, kao i kod svega velikoga, mora biti strpljiva.

Kako je dobila svoju prvu pjesmu

Od tada je prošlo dosta vremena. U proljeće ove godine, kada je Vanessa sjedila na predavanjima u Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, primila je telefonski poziv od majke. “Brzo dođi do ureda u Palmotićevoj”, poručila je majka. Vanessa je odjurila do centra grada. U uredu su je dočekali majka i Alan, koji je u ruci imao gitaru. “Ovo je ta pjesma. Zove se ‘Vjerujem’ i za tebe ju je napisala Romana Bilaver”, rekao je. Alan je zapjevao, a uskoro mu se pridružila i Vanessa. Kada su završili s pjevanjem, mama i kći su plakale, a i Alanov se pogled mrvicu zasjenio. Pjesma “Vjerujem” je nedavno objavljena, a reakcije su odlične. “Javljaju mi se ljudi koje je pjesma dotaknula. Jedna osoba mi je rekla da upravo prolazi kroz teško razdoblje, a ova pjesma ju je ohrabrila i podigla”, kaže.

Vanessa čvrsto vjeruje kako joj se sve u životu događalo s razlogom. Brojni ljudi ne mogu shvatiti odluku njezine obitelji da se iz bogate Švicarske preseli u siromašnu Hrvatsku. Međutim, Bog je u njezino srce stavio onaj osjećaj koji ju je privlačio u Hrvatskoj, baš u vrijeme kada se u našoj domovini počelo događati duhovno proljeće. Bilo je to razdoblje kada su se u Crkvi počeli formirati brojni duhovni pokreti i molitvene zajednice, poput Srca Isusova ili Božje pobjede. Vanessa za to nije znala, ali je u srcu bila privučena. Bog je očito htio da ga upozna upravo u Hrvatskoj.

“Nekada mislim da sam došla ovdje i kako bih mladim ljudima poručila da u inozemstvu nije bolje. Naši mladi bi trebali skakati od sreće što su se rodili ovdje i što imaju privilegiju živjeti u Hrvatskoj”, kaže. Vanessa smatra kako je Hrvatska posebno lijepa zemlja i domovina dobrih ljudi, onih teta u Konzumu koje će, unatoč maloj plaći, sa svima srdačno popričati. “Nadalje, Hrvatska posjeduje vrijednosti koje se ne mogu kupiti, a tu prvenstveno mislim na duhovne stvarnosti, kojih naš narod nije dokraja svjestan ili ih ne zna cijeniti. Upravo zbog toga nikada neću požaliti što sam se odselila iz Švicarske”, završava.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Foto: Arhiva obitelji Mioč

Ovaj članak Svjedočanstvo Vanesse Mioč: ‘Evo zašto smo se, u vrijeme kada se svi iseljavaju iz Hrvatske, mi odlučili vratiti’ se prvo pojavio na Bitno.net.

O opasnostima politeizma: Mnogoboštvo je i danas među nama, na skriveniji način

$
0
0

Makar je tradicionalni politeizam kao takav više-manje nestao iz suvremenoga zapadnoga svijeta, politeizam je i dalje prisutan, no ne onako očito kao što je to bio slučaj u pretkršćansko i ranokršćansko doba…

Foto: Shutterstock

„Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje“ početak je Apostolskoga vjerovanja koje bi svim katolicima trebalo biti dobro poznato iz redovitoga moljenja krunice. No što znači ispovijedati te riječi? Ukratko, to znači priznati opstojnost jedinoga istinskoga Boga koji je stvorio cjelokupni svemir, ali istodobno i nijekati postojanje drugih bogova, odnosno politeizam. I dok i danas nailazimo na politeističke religije (primjerice, politeističke verzije hinduizma ili mormonizam), zapadni svijet odbacio je panteon grčkih, rimskih, slavenskih i nordijskih bogova. Međutim, i dalje možemo govoriti o politeističkim tendencijama u modernome čovjeku. Stoga ćemo u ovome tekstu nastojati odgovoriti na pitanje: u kojemu smislu možemo govoriti o politeizmu danas?

Predstavljaju li bogovi prijetnju jedinome istinskome Bogu?

Prije nego što se uhvatimo u koštac s pitanjem mnogoboštva danas, htio bih učiniti kratki ekskurs. Istina jest da kršćanin odbacuje politeizam, no pitajmo se: bi li postojanje drugih bogova predstavljalo prijetnju jedinome istinskome Bogu? Kao što sam pokazao u tekstu „Ne postoji Zeus! Nema drugoga boga doli Boga!“, čak i kada bi Zeus, Odin ili Thor doista postojali, to za klasičnoga teista ne bi predstavljalo problem. Ako bismo slijedili tomističku verziju klasičnoga teizma i metafizički sustav na kojoj se temelji, onda bi doista moglo biti da istodobno postoje „bogovi“ i Bog. I dok bih zainteresirane čitatelje uputio na ranije navedeni tekst, ipak bih ukratko htio pojasniti zašto smatram da za klasičnoga teista nije nužno problematično ako bi uz jedinoga istinskoga Boga postojali i drugi bogovi.

Naime, prema tomističkoj bi verziji klasičnoga teizma ti bogovi bili bića sastavljena od zbiljnosti i mogućnosti, odnosno bila bi riječ o bićima koja su uzrokovana. Na metafizičkoj bi hijerarhiji ti bogovi mogli biti iznad ljudi, kao što je slučaj s anđelima, jer bili bi moćniji i posjedovali bi brojne sposobnosti koje ostala stvorena bića nemaju. No klasični bi teist argumentirao da je riječ o bićima koja su – kao što smo naznačili ranije – sastavljena od zbiljnosti i mogućnosti. K tomu bi ti bogovi na metafizičkoj hijerarhiji bili niži od anđela jer bi, za razliku od njih, bili sastavljeni od tvari i forme i posjedovali bi sva ograničenja s kojima se susreću ostala materijalna bića. Dakle, njihovo postojanje, čak i kada bi bilo zbiljsko, ne bi nijekalo postojanje jedinoga istinskoga Boga koji je ipsum esse subsistens, actus purus ili čista zbiljnost bez primjese mogućnosti i bilo kakve nesavršenosti. I kao što američki filozof Edward Feser potvrđuje, bogovi bi doista mogli postojati, ali bili bi puka stvorenja „među drugima i stoga (poput svega drugoga) slabašni u usporedbi s Bogom klasičnoga teizma“. Drugim riječima, čak i kada bi postojali, bogovi se ne bi značajno razlikovali „od moćnih vanzemaljaca, bića iz različitih dimenzija i drugih stvorenja moderne znanstvene fantastike“ (Feser 2012), a upravo ih se takvima prikazuje u pop-kulturi. Ukratko, „Thor, Loki i društvo jednostavno ne bi bili dostojni štovanja čak i kada bi postojali“ (ibid).

Vratimo se tako pitanju s početka: bi li postojanje drugih bogova predstavljalo prijetnju jedinome istinskome Bogu? Vjerujem da je poprilično jasno kako bogovi ne predstavljaju nikakvu ugrozu Bogu i da Bog ne bi bio impresioniran bogovima kao što ni Kapetan Amerika ni Hulk nisu bili impresionirani bogovima-slabićima Asgarda.

O politeističkim tendencijama u čovjeku

Vratimo se pitanju o politeizmu danas i u tome bih kontekstu usmjerio pažnju na riječi sajlonskoga modela broj Tri, jednog od likova iz znanstveno-fantastične serije Battlestar Galactica, koja izjavljuje: „Nema Zeusa. Ne postoji bog doli Bog!“ Riječi su to s kojima se kao kršćani u potpunosti slažemo. Međutim, iako bogovi, čak i kada bi postojali, ne bi predstavljali prijetnju jedinome istinskome Bogu, i dalje postoji problem politeističkih tendencija u ljudima koje su posljedica ograničenosti ljudskoga uma, slabosti volje i neurednih sklonosti, a zbog kojih je čovjek spreman apsolutizirati stvorenja i vlastite težnje stvarajući od njih idole. I upravo bi zbog tih politeističkih tendencija čovjek bio spreman klanjati se „bogovima“. Problem postaje još teži jer čovjek zbog tih sklonosti može promašiti svoj konačni cilj – vječno blaženstvo. No o čemu je točno riječ?

U svojoj knjizi Uvod u kršćanstvo, Joseph Ratzinger navodi tri glavna oblika politeizma: štovanje kruha, erosa i moći. Pritom nas upozorava da su „[s]va ova tri puta lutanja i apsolutizacija nečega što nije apsolutno, a time i podjarmljivanje čovjeka“ (Ratzinger 1970, 85). Budući nas Papa podsjeća kako su Izrael i kršćanstvo odbacili politeizam i prihvatili klanjanje jedinome istinskome Bogu, naviještajući rat tome trostrukome obožavanju i općenito umnogostručenju božanskoga. Odričući se drugih bogova i pristajući uz Gospodina, Židov se istodobno odriče „od pokušaja da se političkoj moći i kozmičkim događajima umiranja i rađanja (‘Stirb und werde’) dade božanski biljeg“ (ibid). Kršćanin se pak priznanjem jedinoga istinskoga Boga „odrekao … klanjanja vladajućoj političkoj moći na kojoj je počivalo kasnorimsko carstvo, odrekao se obožavanja užitka, kulta straha i praznovjerja, koji je općenito vladao svijetom“ (ibid, 86). I zapadni je svijet zahvaljujući kršćanstvu odbacio grčki, rimski, nordijski, slavenski i sve druge panteone koji su ljude odvlačili od spoznaje jedinoga istinskoga Boga.

Međutim, makar je tradicionalni politeizam kao takav više-manje nestao iz suvremenoga zapadnoga svijeta, politeizam je i dalje prisutan, no ne onako očito kao što je to bio slučaj u pretkršćansko i ranokršćansko doba. Promotrimo li današnji svijet, vidjet ćemo ljude, a među njima i brojne kršćane, koji su okrenuli svoja leđa jedinome istinskome Bogu i štuju kruh, eros i moć, misleći pritom da su slobodni. No riječ je o laži, običnoj iluziji.

„Kad se čovjek uskraćuje Bogu, onda ga spopadaju bogovi“, upozorava Ratzinger i nastavlja: „Do oslobođenja čovjeka, dakle, ne može doći drugačije nego da se dopusti da bude oslobođen i da prestane tražiti uporište u samome sebi“ (ibid, 88). Mnogi ljudi tako očituju da su mnogobošci: možda ne riječju i mišlju, već u načinu djelovanja pokazuju da kruh, eros i moć imaju status božanstva u njihovim životima, koji ih zauzvrat čine robovima.

Put oslobođenja

Koji je put oslobođenja od robovanja tome (praktičnome) politeizmu? Predložio bih rješenje koje sveti Ignacije Lojolski nudi u svojemu razmatranju O dvjema zastavama (usp. DV 136-148) u kojemu suprotstavlja dvije zastave: onu „Krista, našega vrhovnog Vođe i Gospodina“ i onu „Lucifera, krvnog neprijatelja naše čovječje naravi“ (DV 136). Opisujući Sotonin način postupanja, sveti Ignacije ističe kako se Zli u porobljavanju i zavođenju ljudi koristi trima glavnim oružjima: pohlepom za bogatstvom, težnjom za taštom ljudskom časti i ohološću, „a odatle ih navodi na sve druge grijehe“ (DV 142). Istina, sveti Ignacije ne govori izričito o apsolutiziranju, pobožanstvenjenju bogatstva, časti i moći u ljudskim životima, ali u njegovoj je misli – a vjerujem i u misli Josepha Ratzingera – problem neurednoga odnosa prema stvorenome taj zbog kojega smo skloni štovati kruh, eros i moć. I poradi toga neurednoga odnosa prema stvorenome, koji je posljedica grijeha, čovjek je u opasnosti promašiti svrhu za koju je stvoren. Koja je to svrha? Sveti Ignacije objašnjava:

„Čovjek je stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu, a ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu budu od pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren. Odatle slijedi da se čovjek smije njima poslužiti toliko koliko ga podupiru u njegovu određenju, a toliko treba da ih se otrese koliko ga u tome priječe. Stoga je potrebno da se učinimo neopredjeljenima prema svim stvorovima u svemu onom što je prepušteno izboru naše slobodne volje i nije zabranjeno, tako da, što se nas tiče, ne volimo zdravlje više od bolesti, bogatstvo više od siromaštva, čast više od sramote, dug život više od kratka života, pa tako i u svemu ostalom, želeći i birajući jedino ono što nas više dovodi k svrsi za koju smo stvoreni“ (DV 23)

Razvidno je da je Bog kao „neizmjerno savršen i blažen u sebi samome, u naumu čiste dobrote, slobodno … stvorio čovjeka da ga učini dionikom svoga blaženog života“ (KKC 1). Sotona nas pak kao neprijatelj ljudske naravi želi spriječiti u ostvarivanju svrhe za koju smo stvoreni, a jer je svjestan naših neurednih sklonosti i naše tendencije da apsolutiziramo kruh, eros i moć, koristi te naše slabosti kako bi nas naveo na stranputicu.

Koji je onda put oslobođenja? Sveti Ignacije predlaže trostruki lijek: siromaštvo i želja za pogrdama i prezirom, a iz toga dvoga slijedi poniznost (usp. DV 146). Kada sveti Ignacije govori o siromaštvu, na umu su mu dvije vrste: 1) duhovno siromaštvo ili nenavezanost na bogatstvo i stvorenja na koje su pozvani svi kršćani, a koje je obvezatno za ulazak u Kraljevstvo nebesko (usp. KKC 2544); i 2) dragovoljno (ili, kao što sveti Ignacije piše, „istinsko“) siromaštvo koje, pretpostavljajući prvo, označava odricanje od posjedovanja materijalnih stvari kako bismo se što više suobličili Gospodinu našemu Isusu Kristu. Kao što smo naznačili, svi su Kristovi vjernici pozvani na duhovno siromaštvo, odnosno ispravno ravnati svojim osjećajima „da ih ne bi upotreba stvari ovoga svijeta i privezanost uz bogatstvo nasuprot duha evanđeoskoga siromaštva odvratila od nastojanja oko savršene ljubavi“ (KKC 2445). Na dragovoljno i materijalno su pak siromaštvo pozvane osobe posvećenoga života koje trebaju, kao što piše sveti Ignacije u Ustanovama Družbe Isusove, ljubiti siromaštvo „kao tvrdu zidinu redovništva“ (Cons. 553).

I dok nam je siromaštvo bilo duhovno bilo istinsko lakše shvatljivo, makar to ne znači da ga je lako živjeti, želja za pogrdama i prezirom čini nam se stranom i to u tolikoj mjeri da bismo vjerojatno rekli da nešto nije u redu s osobom koja bi posjedovala tu želju. No za shvatiti što sveti Ignacije podrazumijeva pod željom za pogrdama i prezirom, trebamo se sjetiti Isusovih riječi: „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!“ (Mt 5,10-12). Isus nam također govori: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi“ (Iv 15,18-19). Svjesni smo tako da će nas svijet grditi, progoniti i klevetati jer je prije nas progonio Gospodina Isusa Krista, a sluga nije veći od svoga gospodara (usp. Iv 15,20). U svjetlu tih riječi možemo reći da želja za pogrdama i prezirom označava spremnost da podnosimo vrijeđanje i poruge u ime Isusa Krista koji je pretrpio grozne muke u svome čovještvu i umro za nas na križu. Suočeni s pogrdama, vrijeđanjima, klevetama i progonima, naš bi stav danas trebao biti onaj nebrojenih kršćana kroz povijest počevši od Petra i apostola koji su bili progonjeni zbog Isusa Krista: naime, radost „što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime“ (Dj 5,41). Još više od spremnosti, međutim, sveti Ignacije možda ima na umu i uvećanje zasluga osobe koja doista trpi poruge za Krista te usavršavanje u krepostima koje proizvodi spremno i stvarno podnošenje pogrda za Krista (u onome koji ih je spreman podnijeti).

Sve nas to dovodi do poniznosti koju, kao što don Damir Stojić ispravno upozorava, ne bismo smjeli izjednačavati s lažnom skromnošću, samosažaljenjem ili nekom umišljenom požrtvovnošću. Radije to je kvaliteta po kojoj osoba, uzimajući u obzir svoje ograničenosti, spoznaje kakva doista jest, voljno se podlažući svemogućemu Bogu i drugima poradi Boga (usp. Devine 1910). Riječ je, dakle, o vrlini „pomoću koje čovjek, poznajući sebe onakvim kakav doista jest, sam sebe unizuje“ (sv. Bernard). Vrlina poniznosti sastoji se, kao što sveti Toma Akvinski objašnjava, u tome da se držimo unutar vlastitih granica, ne pružajući se prema onome što je iznad nas, već se podlažemo svome nadređenome (usp. SCG IV.55.20). Ispravno shvaćena i življena, poniznost će nas učiniti spremnima „graditi dobre odnose i prema Bogu i prema ljudima“. Pritom je važno istaknuti da Ignacijev trostruki lijek treba biti popraćen redovitom molitvom, sakramentalnim životom i djelatnom ljubavlju.

Opisani je Ignacijev put zahtjevan i ne možemo ga ostvariti pomoću svojih naravnih snaga. Međutim, to ne znači da je neostvariv: „Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“ (Mk 10,27). Mi na tome putu nismo sami, već imamo Boga, Oca svemogućega, koji svoju svemoć ne iskazuje toliko stvaranjem svemira ni iz čega, koliko u milosrđu, ljubavi i praštanju. I toliko nas je ljubio da je „dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Imamo također Crkvu, mistično tijelo Kristovo, koja je naša Majka po krštenju i koja putem sakramenata hrani naš život vjere, ufanja i ljubavi. Prema tome, ovo nam korizmeno vrijeme može biti prilika da, slijedeći primjer Gospodina Isusa Krista u pustinji (usp. Mt 4,1-11; Lk 4,1-13), reknemo ‘ne’ lažnim bogovima koji nas porobljavaju i odvraćaju od svrhe za koju smo stvoreni, a ‘da’ Trojedinome Bogu koji jedini može dati istinsku slobodu i zadovoljiti čežnje našega srca.

Luka Ilić | Bitno.net

 

Korištena literatura

a) Arthur Devine. „Humility“. New Advent. URL: http://www.newadvent.org/cathen/07543b.htm Pristupljeno: 6. ožujka 2019.

b) Edward Feser. 2012. „The Avengers and classical theism“. Edward Feser. URL: https://edwardfeser.blogspot.com/2012/09/the-avengers-and-classical-theism.html Pristupljeno: 6. ožujka 2019.

c) Ignacije Lojolski. 2012. Duhovne vježbe. 9. izdanje. Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove.

d) Joseph Ratzinger. 1970. Uvod u kršćanstvo, prev. Ivo Stipičić. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

 

Napomena: Tekst je originalno objavljen na stranici Konzervativac.

Ovaj članak O opasnostima politeizma: Mnogoboštvo je i danas među nama, na skriveniji način se prvo pojavio na Bitno.net.

Viewing all 41761 articles
Browse latest View live


<script src="https://jsc.adskeeper.com/r/s/rssing.com.1596347.js" async> </script>