Krunica za duše u čistilištu može se moliti kroz devet dana sa žalosnim otajstvima. Preporučimo duše u čistilištu Isusu Kristu i njegovoj Majci, posebno duše naših rođaka, dobročinitelja, prijatelja i neprijatelja; osobito one za koje smo dužni moliti…

Foto: www.stocksnap.io

Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost. Svojom molitvom pomažemo im da se očiste od grijeha i njihovih posljedica kako bi mogli ući u vječno blaženstvo svetih. Istodobno, duše za koje smo molili, ulaskom u nebo, postaju naši vjerni zagovornici kod Boga.

Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve!

Krunica za duše u čistilištu (može se moliti kroz devet dana sa žalosnim otajstvima)

Na križ:

† U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Isuse, to je tebi za ljubav, za obraćenje grešnika i kao naknada za uvrede koje se nanose svetomu i bezgrešnom Srcu Marijinu!

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve.

Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

Na prvo zrno:

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim, i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zla. Amen.

Na tri nova zrna:

Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom. Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus.

1. Koji neka nam umnoži vjeru.

Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše. Amen.

2. Koji neka nam učvrsti ufanje. Sveta Marijo…
3. Koji neka nam usavrši ljubav. Sveta Marijo…

Potom moli umjesto Slava Ocu:

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

I svjetlost vječna svijetlila njima! Počivali u miru! Amen.

I dodaj:

Moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.

Na sljedeće zrno moli:

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim, i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zla. Amen.

A potom:

10 Zdravomarija

Nakon Zdravomarije nadodaješ zazive prema otajstvu koje moliš.

ŽALOSNA OTAJSTVA

1. Koji se za nas krvlju znojio.

2. Koji je za nas bičevan bio.

3. Koji je za nas trnjem okrunjen bio.

4. Koji je za nas teški križ nosio.

5. Koji je za nas raspet bio.

Prije svake desetice mole se sljedeće molitve:

Prije prve desetice:

Gospodine Isuse Kriste, po svojemu znoju, koji si za nas siromašne grešnike prolio na Maslinskoj gori, smiluj se dušama u čistilištu, oslobodi ih od njihova straha i gorčine i tješi ih kaležom nebeske utjehe.

Prije druge desetice:

Gospodine Isuse Kriste, po svojemu bolnom bičevanju, što si za nas siromašne grešnike trpio, molimo te, smiluj se dušama u čistilištu, odstrani od njih bič svoje srdžbe i pokloni im vječno olakšanje.

Prije treće desetice:

Gospodine Isuse Kriste, po svojemu bolnom krunjenju što si za nas siromašne grešnike strpljivo podnosio, molimo te, smiluj se dušama u čistilištu, daj im krunu vječne slave.

Prije četvrte desetice:

Gospodine Isuse Kriste, po svojemu teškom nošenju križa što si za nas siromašne grešnike strpljivo podnosio, molimo te, smiluj se dušama u čistilištu, uzmi im teško breme njihovih trpljenja i vodi ih u vječno veselje.

Prije pete desetice:

Gospodine Isuse Kriste, po svojemu bolnom raspeću što si za nas grešnike tako strpljivo podnosio, molimo te, smiluj se dušama u čistilištu, prikloni im svoje sveto lice i dopusti da još danas uniđu u raj.

U nekim se predjelima dodaje još jedna desetica:

6. Koji neka se smiluje vjernim mrtvima.

Na kraju krunice:

Gospodine Isuse Kriste, po svojih svetih pet rana i svojoj prolivenoj krvi, molimo te, smiluj se dušama u čistilištu, posebno našim roditeljima, rodbini, dušobrižnicima i dobročiniteljima. Iscijeli njihove bolne rane i daj im svoje izbavljenje. Smiluj se u svojoj beskrajnoj ljubavi i (našim) nakanama (reci svoju nakanu) i pokloni po zagovoru dragih duša svako uslišanje i pomoć, što te najviše proslavlja i mojoj duši služi na vječni spas. Amen.

Dragi Spasitelju, budi tako dobar, daj da tvoja predragocjena krv teče u čistilište, gdje trpe siromašne duše. Ah, one trpe teško, budi im milostiv. Čuj našu molitvu. Uzmi siromašne duše još danas u nebo. Amen.

5 razloga zašto moliti za duše u čistilištu

Priređeno prema tekstu iz knjižice “Za duše u čistilištu – devetnice, krunice, molitve za pokojne”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjižici saznajte na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

Ovaj članak Krunica za duše u čistilištu se prvo pojavio na Bitno.net.

Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi. Uvečer našega života, bit ćemo suđeni prema ljubavi.

Foto: Sudnji dan, Hans Memling, 1467./Wikimedia commons

U katoličkoj tradiciji „posljednje stvari“ su one s kojima će se čovjek susresti na kraju svojega zemaljskog života: smrt, sud i vječna sudbina
u raju ili paklu. Crkva se osobito u studenom na njih fokusira. Liturgija poziva kršćane na razmatranje o ovim stvarnostima.

Posebni sud

Smrt je svršetak ljudskog života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu. Novi zavjet govori o sudu poglavito gledom na konačni susret s Kristom o njegovu drugom dolasku, ali u više navrata potvrđuje također neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti, koja će biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri. Prispodoba o siromašnom Lazaru i Kristova riječ dobrom razbojniku na križu, kao i drugi tekstovi Novoga zavjeta, govore o posljednjoj sudbini duše koja može biti različita.

Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi. Uvečer našega života, bit ćemo suđeni prema ljubavi.

Nebo

Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slični Bogu, jer ga gledaju “kao što jest” (1 Iv 3,2), licem u lice: Našom apostolskom vlašću definiramo da, prema općem Božjem određenju, duše svih svetih, koji su otišli s ovoga svijeta prije Muke Gospodina našega Isusa Krista, (…) i svih drugih vjernika koji su umrli pošto su primili sveto Kristovo krštenje, u kojih u času smrti nije bilo ništa za čišćenje (…) ili, ako je nešto bilo ili nešto bude što treba očistiti, čim, poslije svoje smrti, budu očišćene (…) i prije uskrsnuća njihovih tjelesa i općeg suda – i to nakon uzašašća Gospodina i Spasitelja Isusa Krista na nebo – bile su, jesu i bit će u nebu, u kraljevstvu nebeskom i raju nebeskom s Kristom, u društvu svetih anđela. One su poslije muke i smrti našega Gospodina Isusa Krista, ugledale i gledaju Božju bit neposrednim gledanjem, i to licem u lice, bez posredovanja ikakvog stvorenja. Taj savršeni život, to zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima – zove se “nebo”. Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najveće i konačne sreće.

Živjeti u nebu znači “biti s Kristom”. Izabranici žive “u njemu”, ali čuvajući, dapače nalazeći u njemu svoj pravi identitet i vlastito ime: Život znači biti s Kristom; stoga gdje je Krist, tu je život, tu je kraljevstvo.

To otajstvo blaženog zajedništva s Bogom i sa svima onima koji su u Kristu nadilazi svako poimanje i svako predočenje. Sveto pismo nam o tome govori u slikama: život, svjetlost, mir, svadbena gozba, vino (vječnog) Kraljevstva, kuća Očeva, nebeski Jeruzalem, raj: “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9).

Bog se, zbog svoje transcendencije, može vidjeti onakav kakav jest samo kad on sam svoju Otajstvenost otvori neposrednom promatranju čovjeka i kad mu za to dade sposobnost. To promatranje Boga u nebeskoj slavi Crkva naziva “blaženim gledanjem”: Kakva će biti tvoja slava i tvoja sreća: bit ćeš pripušten da gledaš Boga, imat ćeš čast da sudjeluješ u radostima spasenja i vječnoga svjetla zajedno s Kristom, Gospodinom tvojim Bogom, (…) da uživaš u Kraljevstvu nebeskom, u društvu pravednika i Božjih prijatelja, radost postignute besmrtnosti. U slavi nebeskoj, blaženici s radošću nastavljaju ispunjati volju Božju u odnosu prema drugim ljudima i cijelom stvorenju. Oni već kraljuju s Kristom; s njim će “kraljevati u vijeke vjekova” (Otk 22,5).

Pakao

Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svog bližnjega ili protiv nas samih: “Tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života” (1 Iv 3,14.15). Nas Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni, ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći. Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju “pakao”.

Isus često govori o “geheni”, o vatri “koja se ne gasi”, pripremljenoj onima koji do kraja života odbijaju vjerovati i obratiti se, i gdje se istodobno može izgubiti duša i tijelo. Isus teškim riječima navješćuje da će “poslati svoje anđele da pokupe sve (…) bezakonike i bace ih u peć ognjenu” (Mt 13,41-42), i da će izreći osudu: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni” (Mt 25,41).

Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, “vječni oganj”. Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.

Izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu jesu poziv na odgovornost, kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine. Istodobno su hitan poziv na obraćenje: “Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!” (Mt 7,13-14):

Budući da ne znamo ni dana ni časa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da, dovršivši jedini tijek našega zemaljskog života, zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se među blagoslovljene, i da ne budemo kao zli i lijeni sluge otjerani u vječni oganj, u vanjske tmine, gdje “će biti plač i škrgut zubi”.

Bog nikoga ne predodređuje za pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrđe Boga, koji “neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (2 Pt 3,9):

Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje.

Čistilište

Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.

To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem. Nauk vjere s obzirom na Čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom saboru. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma, govori o čistilišnoj vatri:

Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilišna vatra, prema onome što potvrđuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12,31). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu.

Taj se nauk također oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: “Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika:

Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.

Posljednji sud

Posljednjem sudu prethodit će uskrsnuće svih mrtvih, “pravednika i nepravednika” (Dj 24,15). To će biti “čas kad će svi koji su u grobovima čuti glas Sina čovječjega. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv 5,28-29). Tada će Krist “doći u slavi i svi anđeli njegovi s njime (…). I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desna, a jarce slijeva (…). I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,31. 32. 33. 46).

Pred Kristom koji je Istina bit će konačno iznesena istina o stavu svakoga čovjeka prema Bogu. Posljednji sud će otkriti, do zadnjih posljedica, sve što je tko za svoga zemaljskog života dobra učinio ili propustio učiniti: Sve je zlo koje čine opaki zabilježeno – da oni to i ne znaju. U dan kad Bog neće šutjeti (Ps 50,3) (…) okrenut će se prema zlima: “Ja sam, reći će im, na zemlju postavio svoje siromahe, zbog vas. Ja sam, njihov gospodar, stolovao na nebu zdesna svojega Oca – a moji su udovi na zemlji bili gladni. Da ste dali mojim udovima, vaš bi dar bio došao sve do Glave. Kad sam postavio svoje siromahe na zemlju, učinio sam ih vašim dostavljačima, da donose vaša dobra djela u moju riznicu: vi niste ništa položili u njihove ruke, zato kod mene ništa ne posjedujete”. Posljednji sud bit će u vrijeme slavnog povratka Kristova. Samo mu Otac zna sat i dan; samo on odlučuje o njegovu dolasku. Po svom će Sinu Isusu Kristu izreći tada konačni pravorijek o svoj povijesti. Tada ćemo upoznati posljednji smisao čitava stvorenja i svu ekonomiju spasenja; shvatit ćemo čudesne putove kojima je njegova Providnost vodila svaku stvar njezinu konačnom cilju. Posljednji će sud otkriti da Božja pravda pobjeđuje sve nepravde što su ih Božja stvorenja počinila te da je Božja ljubav jača od smrti.

Poruka Posljednjeg suda poziv je na obraćenje dok Bog još daje ljudima “vrijeme milosno, (…) vrijeme spasa” (2 Kor 6,2). Nadahnjuje i sveti strah Božji. Obvezuje na pravdu Kraljevstva Božjega. Naviješta “blaženu nadu” (Tit2,13) povratka Krista Gospodina, koji će doći “da se proslavi u svojim svetima i da se prodiči u svima koji su vjerovali” (2 Sol 1,10).

Nova nebesa i nova zemlja

Na kraju vremenâ, Kraljevstvo Božje doći će u svoj punini. Poslije općega suda, pravednici će, proslavljeni u tijelu i duši, kraljevati zauvijek s Kristom, i sam će svemir biti obnovljen: Tada će Crkva “biti dovršena u nebeskoj slavi, kad dođe vrijeme obnove svega, i kad se s ljudskim rodom sav svijet, koji je s čovjekom tijesno povezan i po njemu dostiže svoj cilj, u Kristu savršeno obnovi”. Tu tajanstvenu obnovu, koja će preobraziti čovječanstvo i svijet, Sveto pismo naziva “nova nebesa i nova zemlja” (2 Pt 3,13). To će biti konačno ostvarenje Božjega nauma da se “u Kristu uglavi sve – na nebesima i na zemlji” (Ef 1,10).

U tom novom svemiru, nebeskom Jeruzalemu, Bog će prebivati među ljudima. “I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti, jer – prijašnje uminu” (Otk 21,4).

Za čovjeka taj će svršetak biti konačno ostvarenje jedinstva ljudskog roda, koje je Bog htio od početka stvaranja i kojemu je putujuća Crkva bila “kao sakrament”. Oni koji budu sjedinjeni s Kristom tvorit će zajednicu otkupljenih, Sveti grad Božji (Otk 21,2), “Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu” (Otk 21,9). Više neće biti ozlijeđena grijesima, ljagama, sebičnošću, što ruši ili ranjava ljudsku zajednicu na zemlji. Blaženo gledanje, u kojemu će se Bog neiscrpljivo otvoriti izabranima, bit će nepresušno vrelo sreće, mira i uzajamnog zajedništva.

U pogledu svemira, Objava potvrđuje duboko sudbinsko zajedništvo tvarnoga svijeta i čovjeka: “Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih (…)” u nadi da se oslobodi “robovanja i pokvarljivosti (…). Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela” (Rim 8,19-23). I vidljivi je svemir, dakle, određen da se preobrazi, “da i sam svijet, obnovljen u svom prvotnom stanju, bude, bez ikakve smetnje, u službi pravednicima”, sudjelujući u njihovoj proslavi u Isusu Kristu uskrslome.

“Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svemira. Prolazi, dakako, vanjski lik ovoga svijeta, izobličen grijehom. No poučeni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se rađaju u ljudskom srcu”.

“Iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji, koje već pruža neku sliku novog svijeta. Stoga, iako treba dobro razlikovati ovozemni napredak od rasta Kristova kraljevstva, ipak je taj napredak, ukoliko može pridonijeti boljem uređenju ljudskog društva, od velike važnosti za Božje kraljevstvo”.

“Sve dobre plodove prirode i našega truda, koje po Gospodnjoj zapovijedi i u njegovu Duhu budemo po zemlji proširili, naći ćemo poslije opet, ali očišćene od svake ljage, osvijetljene i preobražene, kada Krist bude Ocu predao vječno i sveopće kraljevstvo”. Tada će Bog biti “sve u svima” (1 Kor 15,28), u vječnom životu: Stvarni i istinski život jest Otac koji, po Sinu u Duhu Svetome, na sve kao iz izvora izlijeva nebeske darove. Po njegovoj su dobroti i nama ljudima uistinu obećana dobra vječnog života.

Katekizam Katoličke Crkve | Bitno.net

Ovaj članak Što Crkva doista uči o čistilištu, nebu, paklu, posljednjem sudu i vječnosti se prvo pojavio na Bitno.net.

Upitan je li se ikad bojao tijekom svojih susreta s demonima i zlim silama, otac Davis odgovara: “Ako Bog od nas traži da nešto napravimo, onda će nas i zaštititi.”

Foto: Lauren Rushing

“S obzirom na našu sklonost grijehu, moramo biti svjesni da nitko nije potpuno slobodan od demonskog utjecaja”, riječi su dugogodišnjeg londonskog egzorcista, oca Jeremyja Davisa.

Otac Davies razgovarao je nedavno s novinarom Catholic World Reporta, K. V. Turleyem, osvrnuvši se na prasku egzorcizma i njezin razvoj u zadnjih trideset godina koliko se nalazi u službi te na svakodnevne opasnosti u kojima Zlo vreba na nas.

Za egzorcista je postavljen 1987., kada ga je tadašnji nadbiskup Westminstera, kardinal Basil Hume, imenovao u službu. Dugo je vremena bio jedini egzorcist u nadbiskupiji. Danas ih ima osam.

Odgovarajući na pitanje kako bi opisao vrijeme koje je proveo u službi, u jednom od najvećih i najraznolikijih gradova u svijetu, otac Davis jednostavno je poručio: “Intenzivno”, nadodavši kako se u svojoj “karijeri” susreo se s mnogo “opsjednutih ili tlačenih” osoba.

Ističe kako je danas u njegovoj nadbiskupiji puno jednostavnije doći do egzorcista s obzirom na to da svi svećenici u londonskim župama znaju kome se mogu obratiti kad je potrebno. Također, zajedno s pokojnim ocem Amorthom radio je na osnivanju međunarodne mreže svećenika koji se bave opsjednućem, pokrenuvši Udruženje za egzorciste. Tvrdi kako je to poslanje danas “postalo dio normalnog života Crkve”.

Upitan je li se ikad bojao tijekom svojih susreta s demonima i zlim silama, otac Davis odgovara: “Ako Bog od nas traži da nešto napravimo, onda će nas i zaštititi.”

K. V. Turley opisuje oca kao staloženog i mirnog čovjeka, nesklonog senzacijama kakve se često može vidjeti u filmovima koji obrađuju ovu tematiku.

S druge strane Turley ističe kako svećenik nije “naivan”, već iznimno dobro upoznat s opasnostima svog posla.

Otac Davis tvrdi kako su neki egzorcisti koje poznaje zbog zahtjevnosti posla bili blizu “mentalnog sloma”. Duhovni napadi koje trpi svaki svećenik intenzivirani su svakodnevnim bitkama za duše. Međutim, kako sam kaže, manje ga brine vlastita sigurnost. Veći mu je problem suočavanje s tugom zbog nemogućnosti da neku dušu oslobodi sotonskog posjednuća. S obzirom na to da je prije svećeništva radio kao doktor, često povezuje taj osjećaj s osjećajem nemoćnosti u slučaju neizlječivog pacijenta.

Kao jedan od najvećih problema današnjice, junak ove priče vidi traganje za sebičnom srećom te za takve ljude kaže kako “pripadaju Sotoni”. Smatra da su iskušenja svijeta, tijela i vraga i danas iznimno relevantna. Otac Davis pritom je objasnio kako ljudi danas padaju pod utjecaj Sotone. Čovjek obično u jednom trenutku života važe određenu odluku, a prema njegovim riječima često se radi o stvarima seksualne prirode, izabravši ono što ih udaljuje od Krista. U tom trenutku oni suptilno život djeteta Božjeg zamjenjuju životom u laži.

Dodaje kako su se mnogi ljudi s kojima se susreo u svojoj službi sjetili trenutka u kojem su odabrali put protivan vjeri.

Otac Davis stoga naglašava kako borba sa zlom ne završava oslobođenjem od opsjednuća. Oni koji dožive oslobođenje vraćaju se natrag u duhovni boj za duše, u kojem bi neka buduća lijenost mogla biti kobna.

“Najvažnije je da svaka osoba bori svoju borbu”, izjavljuje egzorcist, zaključujući kako je borba protiv Sotone uspješna samo ako čovjek dozvoli Duhu Svetom da uđe u njegovu dušu.

*Više o praksi egzorcizma i opsjednuću u nauku Katoličke Crkve, kao i svjedočanstva osoba koja su prisustvovala takvim događajima možete pročitati OVDJE.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Svećenik-egzorcist: Nitko nije potpuno slobodan od demonskog utjecaja se prvo pojavio na Bitno.net.

Socijalizam je dekonstruirao naše društvo kao društvo osoba koje imaju svoju slobodu i dostojanstvo, i iz koje proizlazi preuzimanje odgovornosti za svoj život. Zato smo tako skloni čekati državu da uredi tržište, umjesto da sami uredimo tržište organiziranjem zadruga ili pokrenemo vlastiti posao

Foto: Shutterstock.com

Ne tako davno, portal Bitno.net objavio je tekst Ive Džebe o nespojivosti libertarijanizma i kršćanstva. I dok je ta nespojivost bespredmetna i iza nje apsolutno stojim, izrekao je dvije stvari s kojima se ne mogu složiti:

1. “Možda se pitate: koja je onda katolička pozicija ako odbacujemo i libertarijanizam i marksizam? Odgovor je jasan i u tekstu već spomenut, iako, nažalost, nedovoljno poznat: Socijalni nauk Katoličke Crkve.”

Ne postoji jedinstvena ‘katolička pozicija’ po pitanju uređenja tržišta ili ekonomskih odnosa. Socijalni nauk može pomoći kao vodič u određivanju nalazi li se neka ekonomska politika unutar matrice onih koje su u skladu s kršćanskim moralom i pogledom na čovjeka. No, ne proskribira vremenite mjere: primjerice, treba li PDV biti 10 ili 25%, treba li nam porez na dodanu vrijednost uopće ili je bolje vratiti se porezu na potrošnju, kojim modelom treba upravljati autocestama i željeznicama, pa čak ni kolike bi trebale biti porodiljne naknade.

Razlog zašto to ne čini jest naprosto različitost društvenih uređenja u svijetu i brzina promjena u kompleksnom gospodarskom okruženju. Papa ne može izdavati novu encikliku zato što se pojavila nova digitalna valuta ili zato što se uvela nova vrsta poreza na promet. No, Učiteljstvo će upozoriti na antropološki i duhovno opasne pojave, primjerice iznajmljivanje maternica, jer one imaju duboke posljedice i ne mogu biti uređene ponudom i potražnjom.^[1]

Crkvi je prvenstveno u interesu spasenje duša. Bit ću slobodan ustvrditi kako promjena neke porezne stope ili modela upravljanja državnom imovinom, iako nisu nevažna pitanja, uglavnom nisu nešto što prijeti našem vječnom dobru. Utoliko nam Socijalni nauk ne može pomoći ako ne posjedujemo i odgovarajuće ekonomsko i drugo stručno znanje. Oboje je potrebno kako bismo došli do kvalitetnih rješenja.

2. “[L]ibertarijanistički (je) pogled na moral u našem društvu već dobrim dijelom dominantan, a znamo da je duhovna pozicija temeljnija od ekonomske, kako je i Kirk naglasio u svojoj kritici libertarijanizma.”

Ova druga Džebina tvrdnja je kudikamo većeg značaja. Tvrdim kako libertarijanistički pogled na moral u našem društvu nije dominantan, već je to marksizam i njegovi nasljednici. Desetljeća pod komunističkom čizmom, gdje se nagrađivala vjernost Partiji i kultu Vođe, a kažnjavalo osobnu inicijativu, poduzetnički angažman i slobodno iznošenje stavova, nisu mogli proći bez posljedica. Činjenica da je ekonomska tranzicija provedena u vrijeme kada nisu postojale odgovarajuće institucije, znanja ili mehanizmi kontrole učinila je taj proces notornim, premda po njemu ne možemo suditi da je tržišna ekonomija intrinzično loša. Samo da mi devedesetih nismo znali kako taj proces provesti na pravedan i transparentan način – ali to je neka druga tema.

Ekonomski sustav Jugoslavije dokinuo je ili znatno ograničavao i ono što Ivan Pavao II. u Sollicitudo rei socialis naziva pravo na poduzetnost u ekonomiji, a “nijekanje takvog prava ili njegovo ograničavanje u ime neke tobožnje “jednakosti” svih u društvu, umanjuje ili čak ruši duh poduzetništva, a to znači stvaralački duh građanina”.^[2] Time, kako kaže dragi Papa, “rađa se pasivnost, ovisnost i podređenost birokratskom aparatu”^[3] – kako nam je samo ovo dobro poznato!

Socijalizam je dekonstruirao naše društvo kao društvo osoba koje imaju svoju slobodu i dostojanstvo, i iz koje proizlazi preuzimanje odgovornosti za svoj život. Zato smo tako skloni čekati državu da uredi tržište ili nam poveća minimalnu plaću, umjesto da sami uredimo tržište organiziranjem zadruga ili pokrenemo vlastiti posao. Kad bi libertarijanizam bio dominantan, to bi značilo da smo prevladali marksistički obrazac ponašanja. Kroz nekoliko brojki ilustrirat ću da smo još uvijek prilično daleko od toga.

a) Udio javne potrošnje u BDP-u je 46.9% prema podacima Eurostata^[4]

Gotovo polovicu našeg bruto domaćeg proizvoda čini javna potrošnja. Ne možemo govoriti o nasrtajima liberalnog kapitalizma ili libertarijanskom moralu ako se nalazimo u okovima Velike Države, koja još uvijek odlučuje o znatnom dijelu proizvedenih dobara. Napomenimo da se većina javne potrošnje financira iz poreznih prihoda^[5]. Opet, od poreznih prihoda, većinu poreza su platile pravne osobe (PDV, porez na dobit). Da vlada libertarijanska misao ili kakav oblik tržišne soteriologije, stope PDV-a i poreza na dobit ne bi bile među najvišima u Europi.

b) Broj zaposlenih u javnom sektoru je 232.240^[6], ili oko petine ukupno zaposlenih u pravnim osobama

U to još nismo uračunali podjednak broj ljudi koji rade u poduzećima u 100%-tnom ili većinski državnom vlasništvu. Dakle, u privatnom sektoru radi tek nešto više od polovice ukupno zaposlenih u pravnim osobama. Kako bismo dobili ukupni broj zaposlenih u privatnom sektoru, moramo im pribrojiti 200.000 zaposlenih u obrtu i slobodnim profesijama i oko 20.000 osiguranih poljoprivrednika, što čini sliku nešto boljom. Ipak, kada je toliki broj osoba vezan uz javni sektor i državna poduzeća, ne možemo govoriti o tome da vlada kakav libertarijanski mentalitet. Prije se može reći kako nismo daleko odmaknuli u tranziciji i kako nas još uvijek čeka dug put.

c) Neto plaća čini samo 63,2% ukupnog troška prosječne plaće^[7]

U prijevodu, čak 36,8% od ukupnog troška plaće (tzv. bruto 2) nikada ne vidimo na svom računu: troška koji poslodavac isplati svakog mjeseca. Ostatak plaće odlazi na: porez i prirez porezu na dohodak, prvi i drugi stup mirovinskog osiguranja te doprinose za zdravstveno osiguranje, zapošljavanje i zaštitu na radu.

Što mislite, je li 36,8% poštena naknada državnim i lokalnim tijelima za sve usluge koje nam isporučuju za taj novac? Da živimo u državi u kojoj je libertarijansko mišljenje prevladavajuće, ne bismo li imali slobodu izbora želimo li plaćati te naknade, ili barem izbor između više ponuđača takvih usluga?

Samo ove tri važna ekonomska pokazatelja ilustriraju da – premda nemam skener misli – sudeći po djelima, mi smo još uvijek daleko od okretanja libertarijanizmu. Uz to, među najpopularnijim strankama nema onih libertarijanskog predznaka, prema tome, ni naznaka da će se u skoroj budućnosti nešto radikalno promijeniti. Ne sumnjam u Džebino intelektualno poštenje, ali smatram da je veća opasnost za hrvatsko društvo još uvijek teret prošlog sustava nego što je to libertarijanizam.

Barem do daljnjega.

Mihovil Katić | Bitno.net

^[1]  Možemo reći i da uređeno tržište podrazumijeva da ne postoji značajna asimetrija informacija između tržišnih aktera, u suprotnom su oni u neravnopravnom položaju i ne mogu postići cijene koje stvarno odgovaraju troškovima/rizicima. A ako je “trošak” nekog čina gubitak milosti, cijena je jednostavno – neprocjenjivo velika.

^[2] Sollicitudo rei socialis, 15.

^[3] Isto.

^[4] Podaci Eurostata za 2015.,

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=gov_10a_exp&lang=en

^[5] Podaci o izvršenju proračuna Ministarstva financija za 1.-6.2017., http://www.mfin.hr/hr/drzavni-proracun-2017-godina

^[6] Statistički prikaz Ministarstva uprave, srpanj 2017.,

https://uprava.gov.hr/UserDocsImages/Statisti%C4%8Dki%20prikaz/Statisti%C4%8Dki%20prikaz-%20final.pdf

^[7] Izračun autora na temelju prosječne isplaćene bruto plaće u pravnim osobama u kolovozu 2017. prema podacima Državnog zavoda za statistiku.

Ovaj članak Katić: U ekonomiji ne postoji ‘katolička pozicija’, a u Hrvatskoj je veći problem od libertarijanizma – marksizam se prvo pojavio na Bitno.net.

“Pjesma govori i o milosrđu. Mislim da postoji razlog zašto je Isus rekao sv. Faustini da je njegova ljubav poput oceana. Ne poput rijeke ili jezera, nego poput oceana. Koji pokriva 90 posto zemlje. Isus je blagoslovio one koji su raspeli. One koji su ga ismijavali. I to je pouka za sve nas kršćane”

Foto: Facebook

Kanadski katolički duhovni glazbenik Matt Maher dao je intervju za podcast bloga “Christopher Closeup” i u njemu progovorio o nizu tema koje su bile nadahnuće za pjesme s njegova novog albuma “Echoes” (Odjeci).

Američka stranica Aleteia prenijela je u pisanom obliku neke od najzanimljivijih dijelova ovoga razgovora. Tako je Maher progovorio o razlogu zbog kojega je svoj album nazvao “Odjeci”. To je povezano s njegovom spoznajom kako se vjera, među ostalim, prenosi i kroz odjeke onoga što izgovorimo i kako živimo, baš kako njegova djeca uče vjeru od njega i njegove supruge.

“Toliko puno moje vjere formirano je pod utjecajem ljudi oko mene, onoga što su rekli i što su zastupali. Tako je i sa mnom i mojim utjecajem na druge. Naravno, uvijek polazimo od katekizma, ali mislim da je važno razvijati i osobniji pristup u naviještanju vjere u svakodnevici”, rekao je glazbenik naglašavajući kako moderna vremena i sredstva komunikacije često iskrivljuju našu poruku. Umjesto na ta sredstva, trebamo se više osloniti na našu savjest i Božji glas koji nam govori preko nje.

“Isus je taj koji nam šapuće u uho kako moramo biti bolji ljudi, učiniti svoj život takav da poboljšava društvo u kojemu živimo… Onaj koji nam kaže da trebamo sanjati velike snove i živjeti naš život u punini”, rekao je.

Maher je progovorio o pjesmi “Clean Heart” (Čisto srce) koja u “ovom vremenu podjela” želi poslati poruku kako je istinska promjena samo ona koja počinje u nama.

“Ne možeš mijenjati druge, nego samo sebe i to uz Božju milost. Postoji razlog zašto se sveta misa nakon ulazne pjesme nastavlja s činom kajanja. Mea culpa… To je početna točka za svakoga od nas, ne samo za kršćane…”

Ali, nastavlja Maher, ono što slijedi nakon kajanja jest oprost:

“Pjesma govori i o milosrđu. Mislim da postoji razlog zašto je Isus rekao sv. Faustini da je njegova ljubav poput oceana. Ne poput rijeke ili jezera, nego poput oceana. Koji pokriva 90 posto zemlje. Isus je blagoslovio one koji su raspeli. One koji su ga ismijavali. I to je pouka za sve nas kršćane.”

Američki glazbenik, jedan od malobrojnih katoličkih koji djeluje i stvara na CCM (Christian Contemporary Music) sceni, pričao je i o bolnom iskustvu gubitka oca koji se razbolio, a nakon što su mu bubrezi otkazali, stavljen je u medicinski induciranu komu, ali je umro nakon tjedan dana. Maher je tih zadnjih tjedan dana očeva života proveo s njim, moleći se uz njegov bolnički krevet. Bilo je to iskustvo, rekao je, “koje me je zauvijek promijenilo”.

Dosta pjesama koje je napisao tijekom prošle godine bile su obilježene iskustvom gubitka oca. Čak je i njegova obrada pjesme “Just As I Am”, koju je snimio prije očeve smrti, tim gubitkom postala obilježena.

“Jedna od stvari koje volim u katoličanstvu jest naše poimanje snage Božjeg milosrđa. To poimanje ide iznad ljudskog shvaćanja. Ta je pjesma postala moja duhovna veza s onim momentima u životu moga oca kada je tražio to milosrđe”, rekao je Kanađanin.

Glazbenik je progovorio i svom poimanju uloge i svrhe svoje glazbe, te izrazio svoje neslaganje s idejom da nas Bog treba “iskoristiti” da ispunimo njegovu volju.

“Sv. Ivan Pavao II. je govorio kako suprotnost ljubavi nije mržnja, nego iskorištavanje. Ja ne želim da me Bog koristi. Iskoristiti nekoga znači da ti do njega nije stalo, da ga tretiraš kao objekt. Ja, ja želim imati duboki odnos s Bogom i s Crkvom. To nije lako i moramo biti pod djelovanjem milosti da se to realizira. Ali, ako nema radosti u mojem životu pri tome, onda je to problem o kojemu trebam razgovarati s nekim ili s Bogom”, rekao je i dodao kako misli da je razlog što tu radost možemo pronaći kod tako malo kršćana “usmjerenost na sebe” i osjećaj važnosti.

“Mislim da su to osjećaji koje ima čovjek u kršćanskoj službi. Jer kada imaš platformu, to može hraniti tvoju narcisoidnost. Odjednom, misliš da Isus svoju misiju ne može ostvariti bez tebe. A nije o tome riječ. Bog nas ne treba da bi širio svoje kraljevstvo, on nas voli”, poručio je glazbenik koji je svirao pred papom Franjom i Benediktom XVI.

Poslušajte izvedbu njegove pjesme “Lord I need You” na Svjetskom danu mladih u Riju 2013.

I prepjev iste pjesme u izvedbi slavljeničkog tima zajednice Božja pobjeda.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] Matt Maher o tome zašto ne želi da ga Bog ‘koristi’, o smrti oca, Božjem milosrđu i grijehu… se prvo pojavio na Bitno.net.

Ako ikada, onda na Dušni dan ne možemo, ili ne bismo smjeli, izbjeći suočenje s vlastitom smrću i s umiranjem

Foto: www.pixabay.com

Dušni je dan. Krizanteme u rukama i na grobnim humcima. Tiho sjećanje, molitva, poneki uzdah i suza koja nam klizne niz obraze. Osušen i slan njezin trag na licu kao da je, uz uspomene i sjećanja, sve što nam je ostalo od naših pokojnika. Molitvom dodirujemo svjetove koji nas približavaju njima, drukčijima od nas, a ipak sastavnim dijelom nas. Današnji nam dan sasvim nedvosmisleno kaže kako vrijeme troši preostatke zrnaca i u pješčanim satovima naših postojanja. Zagledani u grobove i groblja, u svijeće i cvijeće oči dižemo prema horizontima i daljinama. Sjećanjem dotičemo još to jedino što imamo od svojih pokojnika – njihovu upisanost u nas i u postojanje; život koji smo dijelili s njima, njihov značaj i ljubav, riječi i geste… Ako ikad, a ono danas postajemo svjesni: Smrt je sastavni dio nas. Ona nas dotiče i dira, prethodi nam i slijedi nas, nikako nas ne ostavlja ravnodušnima. I ma kako se zabavljali ili skrivali, ne možemo umaći njezinoj sveprisutnoj zbilji. Smrt živi u nama i, kako bi rekao naš A. B. Šimić, raste u nama do trenutka kada ona “dalje ide sama”.

Ako ikada, onda na Dušni dan ne možemo, ili ne bismo smjeli, izbjeći suočenje s vlastitom smrću i s umiranjem. I dok je čitav naš prebučni svijet zabavljen ne bi li bukom i žurbom odagnao pomisao na nju, Dušni nas dan vraća toj zbilji i neminovnosti. Nezaobilazno je to pitanje koje propituju i religije i filozofije. Tako, primjerice, poznata književnica Marguerite Yourcenar kaže: “Treba se truditi i plivati do kraja, plivati u rijeci dok vas ona istovremeno i nosi i odnosi, i unaprijed prihvatiti ishod, koji je utonuti u pučinu. Ali tko je taj koji tone? Dovoljno je prihvatiti nedaće, brige, bolesti drugih i svoje vlastite, smrt drugih i svoju vlastitu, da bismo od njih načinili prirodni dio života… Što se mene tiče, mislim da bih htjela umrijeti pri punoj svijesti, uz proces bolesti dovoljno spor da, na neki način, dopusti da se smrt u meni nastani, da imam vremena da je pustim da se čitava razvije.” Zaista nam treba i hrabrosti i poštenja da se suočimo sa svojim vlastitim umiranjem. Nije riječ ni o kakvim stilskim figurama već o stvarnosti koju ne može ugušiti nikakva varka ni hedonizmi kojima smo izloženi.

Nedavno je u Zagrebu na Festivalu svjetskoga kazališta svojom predstavom “Anđeo smrti” nastupio i poznati belgijski redatelj Jan Fabre. U izjavi za jedne dnevne novine taj raznovrsni umjetnik kaže: “Moj je rad upravo suprotan tom hedonizmu, on govori da sebe trebamo prihvatiti onakvima kakvi jesmo, da trebamo prihvatiti smrt. Respektirati smrt ujedno znači respektirati život. Živimo u društvu u kojem je smrt gurnuta pod tepih… Važno je da budemo izravno suočeni sa smrću, da je prihvatimo, da budemo s njom…”

Da, Dušni je dan. Krizanteme u rukama i na grobnim humcima. Tiho sjećanje, molitva, poneki uzdah i suza koja nam klizne niz obraze. Dovoljno? Kršćani svoj pogled upiru u smrt prepunu nade – u križ Kristov. Samo u njemu moguće im je naći odgovore na vječita pitanja o smislu života i smrti. U križu se Kristovu skupljaju sve naše granice i sve naše nade. Od njega naprijed ne putuje samo “smrt sama” već i najveća od svih nada – nada u život bez kraja.

Anton Šuljić

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Sagraditi kuću”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. 

Ovaj članak Meditacija na Dušni dan: Zagledani u grobove i groblja, u svijeće i cvijeće oči dižemo prema horizontima i daljinama… se prvo pojavio na Bitno.net.

Kad mu se Krist objavio u svjetlećem križu koji mu je pokazao jelen, Hubert je u tom znaku prepoznao poziv da svoj život posveti Bogu

Foto: Samuel L. Carter “Legenda o sv. Hubertu”/www.niceartgallery.com

Rođen je u plemićkoj obitelji 655./658. u Toulouseu u Francuskoj. Kao mladić živio je na dvoru franačkog kralja Teodorika III. u Parizu, a kasnije na dvoru Pipina Hertalskog u Metzu. Bio je cijenjen i sposoban. Oženio se plemkinjom Floribanne 682. s kojom je dobio sina Floriberta koji će kasnije postati biskup. Ostao je vrlo mlad udovac, ili bolje reći kod prvog poroda njihova sina. Hubert se ožalošćen smrću drage žene, povlačio sve češće u šumu i tražio utjehu u lovu.

Tako je prema legendi, dok je na Veliki petak lovio u Ardenima, ugledao jelena koji je imao raspelo među rogovima i čuo poziv na obraćenje, te da ode do biskupa Lamberta. Hubert je pronašao biskupa u Maastrichtu. Lambert, koji je kasnije postao svetac, ljubazno je primio Huberta i duhovno ga savjetovao. Odlučio se posvetiti službi Božjoj. Hubert je sva svoja plemićka prava prenio na mlađeg brata Oda i dao mu svoga sina na skrb, a sva svoja materijalna dobra podijelio je siromasima i postao svećenik. Prema Lambertovu savjetu, otišao je na hodočašće u Rim 708. godine.

U međuvremenu, lokalni plemići ubili su biskupa Lamberta. Prema legendi, papa je u snu saznao za Lambertovo ubojstvo. Imenovao je Huberta za novog biskupa, a ovaj se isticao molitvom i dobrim djelima.

U velikoj ceremoniji, dao je prebaciti tijelo sv. Lamberta iz Maastrichta u Liege u Belgiji, koji je tada bio maleno selo. Sagrađena je bazilika, koja će ubrzo postati katedrala. Liege je zbog toga brzo napredovao i naglo se razvijao. Hubert je postao prvi biskup Liegea, a sv. Lambert je proglašen za zaštitnika grada.U svojoj biskupiji proširio je kršćanstvo, a svojim velikim propovijedima i širenjem Isusova Evanđelja, posebno na području Ardena, zbog kojeg je i nazvan Apostol Ardena.

Ovaj članak Upoznajte najpoznatijeg lovca među svecima se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa je u razgovoru usmjerio pažnju na Psalam 131. u kojem se molitelj uspoređuje s dojenčetom na grudima majke. Taj Psalam objašnjava da sam ja pred Bogom poput djeteta u rukama svoga Oca

Foto: L’Osservatore Romano

Ponekad mi se za vrijeme molitve dogodi da zaspim. To se događalo i sv. Tereziji od Djeteta Isusa. Govorila je kako se Bogu Ocu sviđa kada osoba zaspi – kazao je papa Franjo za vrijeme emisije „Padre nostro – Očenaš“ emitiranoj u srijedu navečer na talijanskoj televizijskoj postaji Tv2000. Riječ je o emisiji koju vodi don Marco Pozza, mladi zatvorski kapelan iz Padove, a na temelju spomenutih susreta nastala je knjiga „Očenaš“ koja će u Italiji biti u prodaji od 23. studenog ove godine.

Nadovezujući se na prethodnu misao, Papa je u razgovoru usmjerio pažnju na Psalam 131. u kojem se molitelj uspoređuje s dojenčetom na grudima majke. Taj Psalam objašnjava da sam ja pred Bogom poput djeteta u rukama svoga Oca, i taj se djetinji pokoj u Očevim rukama tako smatra jednim od brojnih oblika kako se Božje ime posvećuje – rekao je papa Franjo.

Sveti je Otac osim toga oštro kritizirao nevjerodostojne kršćane koji tvrde da su kršćani, da imaju Oca, no žive kao ljudi koji ne vjeruju ni u Boga ni u ljude, bez vjere; žive također čineći zlo, ne žive u ljubavi, nego u mržnji, nadmetanju, ratu. Papa Franjo je upozorio da Božje ime ne posvećuju kršćani koji se među sobom bore za moć, niti oni koji angažiraju ubojice da se riješe svoga neprijatelja, niti oni koji se ne brinu o svojoj djeci.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: Ponekad mi se dogodi da tijekom molitve zaspim se prvo pojavio na Bitno.net.

Mudar suprug moli za svoju suprugu. On započinje moliti prije braka, čak i prije nego što ju je upoznao, te se nastavlja moliti kroz svoj cijeli život.

Foto: Shutterstock.com

Mudar suprug moli za svoju suprugu. On započinje moliti prije braka, čak i prije nego što ju je upoznao, te se nastavlja moliti kroz svoj cijeli život. Niti jedna osoba nije toliko važna u njegovu životu i ona uvijek treba molitvu, iako ona to izričito ne traži. Da biste se mogli djelotvorno moliti za svoju suprugu, morate znati što se događa u njezinu životu, što radi, što misli, što osjeća. Mudar suprug će si postaviti kao prioritet da provede kvalitetno vrijeme sa svojom suprugom. Kako godine odmiču, on će sve bolje moći prepoznati što se događa ispod njezine površine!

Bože, danas pred tebe donosim svoju ženu i molim, prema tvojoj riječi:

Da spozna koja je tvoja volja za njezin život

Da više od svega želi udovoljiti Tebi u svakom pogledu

Da pri tome donosi plodove sa svakim dobrim djelom 

Da bude zdrava i da ima puno energije za svaki dan

Da ju ja oslobodim od briga ili krivnje za stvari za koje ona nije odgovorna ili ih nema pod kontrolom

Da stvari koje želi obaviti danas prođu bez stresa i glatko, te da puno toga stigne obaviti 

Da dobra i pobožna žena dođe u njen život i postane joj prijateljica 

Da ne ogovara te da se ne druži s onim ženama koje to rade 

Da joj dam podršku i mudrost, te da ju zaštitim od onih koji ju žele zavesti 

Da se Ti proslaviš u njenom životu i kroz nju

Da ju ti, Bože, čuvaš sigurnom u Sebi, te da ju čuvaš od očajanja, od gubitka vjere

Da bude sjedinjena s Tobom i sa mnom

Da ostane vjerna Kristu do kraja svog života

Amen.

Molitva za sebe kao muža

Zapitajte se: Što moja supruga stvarno treba od mene? Koje osobine i kvalitete ona treba vidjeti u meni a koje bi joj dale veći osjećaj sigurnosti, povjerenja i pomogle joj da više vjeruje u Boga?

Oče nebeski, pomozi mi da budem onakav muškarac kakvog moja supruga treba danas. Ja znam da joj ja ne mogu ispuniti svaku potrebu – samo Ti to možeš – ali mi pomozi da ju uvijek budem spreman saslušati i da budem pažljiv prema njoj, te da se brinem za njezine potrebe. Pomozi mi da slušam ono što ona želi reći, te da ju uvijek mogu ohrabriti u stvarima koje ona radi. Pomozi mi da ju mogu zaštititi od napada i uvreda, i da mogu s njom podijeliti ono što je na mom srcu – čak i stvari koje se meni čine da bi njoj trebale biti poznate, ali joj možda nisu. Pomozi mi da budem osoba s kojom će biti lako živjeti – zabavan, susretljiv, blag i vjeran. 

Izvor: Obiteljski centar Varaždinske biskupije

Ovaj članak Molitva mudrog muža za njegovu suprugu se prvo pojavio na Bitno.net.

U posljednjih je nekoliko mjeseci porastao broj napada na egipatske kršćane, s nizom samoubilačkih bombaških napada za koje je odgovornost preuzela samozvana Islamska država, a u kojima je ubijeno više od 100 ljudi.

Foto: Asianews

Egipatske su vlasti u proteklih nekoliko dana zatvorile tri koptske crkve u provinciji Minia, u središnjem dijelu te zemlje, iz straha da će ih napasti muslimanski ekstremisti – stoji u priopćenju koje je objavila Koptska pravoslavna biskupija Minia. Kršćani čine između 9 i 10 posto stanovništva te sjevernoafričke zemlje u kojoj živi više od 100 milijuna ljudi. Koptski se kršćani već dugo žale na diskriminaciju u većinski muslimanskoj zemlji, ističući da ih vlasti često nisu uspjele zaštititi od sektaških napada.

U spomenutom priopćenju, koje je objavljeno u subotu, 28. listopada, stoji da su egipatske vlasti zatvorile dvije crkve u toj provinciji, navodeći zlostavljanje i napade od strane ekstremista kao razlog zatvaranja, dok je treća crkva zatvorena iz straha od napadâ. U tekstu nadalje stoji da su prošlog petka ultrakonzervativni muslimani pokušali napasti jednu od crkvi, dodajući da je pritom ozlijeđena jedna koptska vjernica. Kasnije istog dana, rulja je napala kršćanske domove.

Šutjeli smo dva tjedna, ali se situacija pogoršala. Izgleda kao da je molitva zločin za koji se Kopte treba kazniti – stoji u priopćenju, upućujući na stalno zatvaranje koptskih crkvi. Biskupija je pozvala vlasti da okončaju diskriminaciju protiv kršćanâ i da ne podlegnu fundamentalistima.

S druge strane, Esam Badawi, guverner provincije Minia, zanijekao je da su crkve zatvorene iz sigurnosnih razloga, rekavši da je bila riječ o „kućama bez dozvole“ kojima je nedostajala potrebna dokumentacija „za obavljanje bogoslužja“. Međutim, potvrdio je da je došlo do dvaju napada na bogomolje te da je uhićeno 15 osoba, a da policija još traga za 11 drugih osumnjičenika. Napomenuo je da je u provinciji Minia 21 crkva i dalje otvorena za bogoslužje.

Biskup dijeceze Ismailia, Makarios Tewfik, u razgovoru za američku novinsku agenciju „Associated Press“ rekao je da su koptski kršćani na te tri lokacije godinama obavljali bogoslužje. Kazao je da su crkvene vlasti nakon nedavnog donošenja novoga zakona o izgradnji crkvi zatražile službenu dozvolu. No mjesne vlasti često odbijaju dozvoliti gradnju crkvi iz straha da će se ultrakonzervativni muslimani pobuniti. Kršćani su iz tog razloga uspostavili bogomolje bez dozvole, a koje ponekad znaju napasti muslimanske rulje.

Prošloga je kolovoza egipatski parlament donio zakon koji prvi put definira pravilâ o gradnji crkvi, te su se kršćani ponadali da je riječ o koraku koji će ubrzati gradnju. No kritičari strahuju da će se provoditi samo ograničenja. Biskup Makarios je istaknuo da je zakon trebao legalizirati bogomolje bez dozvole, a ne vlastima dati opravdanje da ih zatvori.

U posljednjih je nekoliko mjeseci porastao broj napada na egipatske kršćane, s nizom samoubilačkih bombaških napada za koje je odgovornost preuzela samozvana Islamska država, a u kojima je ubijeno više od 100 ljudi. Tako je u bombaškom napadu na središnju koptsku katedralu u Kairu u prosincu 2016. godine ubijeno 25 osoba, a u bombaškim napadima na druge dvije crkve u gradovima Tanti i Aleksandriji na Cvjetnicu ove godine ubijeno je najmanje 47 ljudi. U svibnju su islamistički teroristi napali autobus u kojem su bili koptski hodočasnici, ubivši pritom 29 osoba.

Papa Franjo je za vrijeme svog posjeta Egiptu u travnju ove godine pozvao sve vjerske vođe da ustanu protiv „zapaljive logike zla“, istaknuvši da je krajnje vrijeme da se „onečišćeni zrak mržnje pretvori u kisik bratstva“. Sveti je Otac osim toga naglasio da je nasilje u Božje ime negacija svakog autentičnog vjerskog izraza.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Egipat zatvara koptske crkve zbog straha od napada radikalnih muslimana; Kopti tvrde: Situacija se pogoršala se prvo pojavio na Bitno.net.

S radom je počela Zaklada Marije Pomoćnice kojoj je glavni cilj pomoć učenicima i studentima slabijeg imovinskog stanja. Prvi javni natječaj traje do 24. studenoga ove godine.

Foto: Shutterstock.com

Ideja za otvaranjem Zaklade Marije Pomoćnice rodila se 31. siječnja, na blagdan svetog Ivana Bosca. Grupica župljana župe Marije Pomoćnice zajedno sa salezijancima svećenicima na splitskom Kmanu odlučila se na ovaj korak kako bi pomogla učenicima i studentima slabijeg imovinskog stanja da se obrazuju i time aktivnije uključe u društvo. Sveti Ivan Bosco najviše je brinuo o siromašnoj djeci i mladima stoga je ovo samo nastavak njegova djelovanja.

Cilj Zaklade je do kraja ove akademske godine podijeliti 12 stipendija učenicima osnovnih i srednjih škola te studentima. Cijela ideja zaklade vrti se oko vrijednosti od 1% pokazujući kako je malo odricanja mjesečno potrebno da se pomogne drugoj osobi u potrebi. U dva mjeseca djelovanja zaklade prikupljeno je dovoljno novca za četiri stipendije, dvije učeničke i dvije studentske.

Na natječaj za stipendije mogu se prijaviti svi studenti i učenici s prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Stipendije za učenike osnovne i srednje škole iznose 500 kuna, a za studente 1500 kuna i isplaćuju se u deset mjeseci. Prijave traju do 24. studenoga, a odluka o dodjeli stipendija će se objaviti po isteku roka za prijavu. Podnositelj zahtjeva za stipendiju mora udovoljiti osnovnim kriterijima sukladno pravilniku Zaklade Marije Pomoćnice.

Sve informacije o mogućnostima doniranja zakladi dostupne su na facebook stranici Zaklada Marije Pomoćnice, gdje se nalaze i ostale informacija o natječaju te svi potrebni dokumenti i formulari za prijavu.

Ako uspijem pomoći samo jednoj osobi da živi bolje, već je to dovoljno da opravda dar moga života. (papa Franjo, Evangelii gaudium 274)

Bitno.net

Ovaj članak Natječaj za dodjelu stipendija Zaklade Marije Pomoćnice učenicima i studentima slabijeg imovinskog stanja se prvo pojavio na Bitno.net.

Odluka je došla nakon što je administracija Donalda Trumpa ukinula obavezu nametnutu Obamacareom

Foto: Shutterstock.com

Katoličko sveučilište Notre dame objavilo je svojim studentima i zaposlenicima kako za 2018. godinu planira ukinuti pružanje usluge besplatnih kontraceptivnih sredstava.

Tako je to katoličko sveučilište postalo prvo koje je objavilo da će iskoristiti mogućnost otvorenu nakon odluke Donalda Trumpa kojom se dopušta da zaposlenici i institucije ne moraju pružati osiguranje koje pokriva one troškove koji se kose s njihovim religijskim i moralnim uvjerenjima.

“Pozdravljamo ukidanje ove obveze i čestitamo na odluci državnog tužitelja da ‘osim u najužim okolnostima, nitko ne bi trebao biti prisiljen birati između življenja svoje vjere i poštivanja zakona'”, napisao je u službenoj izjavi predsjednik sveučilišta John Jenkins koji je time podržao Trumpovu odluku.

Notre Dame je dosad nudio pokrivanje kontraceptivnih troškova preko treće strane, što je sveučilištu omogućilo da djeluje u skladu sa zakonom i istovremeno zadržava svoj stav protivljenja kontraceptivima.

Obaveza pokrivanja usluge osiguranja kontraceptiva nametnuta je „Obamacareom“ koji je obvezivao sve institucije da osiguraju kontracepciju za svoje studente i zaposlenike ili dogovore sa svojim osiguravajućim kompanijama da pokriju te troškove.

Sveučilište se žalilo zbog ove obveze temeljeći svoj prigovor na činjenici da su svi oblici kontracepcije protiv katoličkog moralnog nauka te je 2013. tužilo Obaminu administraciju. Slučaj je još bio na sudu kada je prošli mjesec Trumpova administracija učinila pokrivanje troškova kontraceptiva neobaveznim.

Prema novom programu osiguranja, sveučilište će za svojih 12 000 studenata i 3000 zaposlenika pokrivati troškove uporabe samo onih kontraceptiva koji se koriste u svrhu tretiranja određenih zdravstvenih poteškoća, ali ne kao metoda sprječavanja trudnoće.

No nisu svi oduševljeni ovom odlukom Trumpove administracije i Notre Damea. Planned Parenthood je pokrenuo kampanju kojom potiče poslodavce da nastave pokrivati troškove kontraceptivnih sredstava, ističući kako kontrola rađanja otvara obrazovne i karijerne mogućnosti za žene.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Katoličko sveučilište Notre Dame ukinulo besplatnu kontracepciju za studente i zaposlenike se prvo pojavio na Bitno.net.

Portal Bitno.net već je najavio kako će nastaviti i dalje poticati raspravu o pitanjima otvorenim komentarom našega teološkog urednika Petra Nodila u kojem smo progovorili o pojedinim aspektima katoličkog aktivizma u Hrvatskoj. U skladu s našim obećanjem, objavljujemo komentar Hrvoja Vargića koji se bavi upravo tim pitanjima.

Foto: Shutterstock.com

Nedavno je p. Petar Nodilo, SJ, objavio široko diskutirani članak o tužbi udruge Vigilare protiv Ive Josipovića, a u širem smislu, moglo bi se reći, i o načinu na koji bi katolici trebali djelovati u društvu. Članak je izazvao različite reakcije s različitih strana, a neke od njih predstavljale su krivu interpretaciju onoga što je autor htio reći. Je li uzrok tomu neznanje ili zla volja, možemo diskutirati.

Jedna od takvih krivih, a možda i zlonamjernih interpretacija, predstavlja inicijativa „Ne u moje ime“, koju je index.hr opisao kao „pobunu normalnih katolika protiv Markićke, Košića i Batarela“. Osim same činjenice da su prvi potpisnici peticije liberalna teologinja i dvoje SDP-ovaca te da se na listi može pronaći još sijaset ne-katoličkih imena, svatko tko je razumio poantu članka p. Nodila, može razumjeti da ona nema nikakve veze s ovakvim interpretacijama.

Neki su katolici potom u ironičnom tonu požurili reći kako je članak prouzrokovao sve ove krive interpretacije i time pomogao „neprijateljima“ Crkve. Ovdje treba odmah reći da to nije valjana kritika.

Članak nije ni u kojem smislu uzrokovao ove krive interpretacije. Uzrok manipulacijama i napadima na Crkvu nije Nodilov članak, nego neistinita ideologija koja tim napadima stoji u korijenu. Članak je tek povod koji je ta neistinita ideologija iskoristila za svoje svrhe. Ovakve, naizgled suvišne distinkcije, izuzetno je bitno shvatiti kako bismo mogli zauzeti ispravan stav o ovom pitanju.

Je li unatoč tome p. Nodilo kriv što je napisao članak i „dao povoda“ napadima? Mislim da nemamo temelja da to ustvrdimo. Iz svakodnevnog iskustva možemo sa sigurnošću vidjeti kako uvijek kada netko pokuša pokrenuti neku raspravu temeljenu na istinitoj kritici, neistina pokuša izvrnuti izvorno značenje kritike.

Uzmimo za primjer izjave bilo kojeg pape. Koliko puta se dogodilo da su mediji izvrnuli izvorno značenje riječi pape Franje, a isto vrijedi i za druge (sjetimo se npr. Benediktove izjave o kondomima i seksualnoj odgovornosti homoseksualaca). Ako netko nema istinoljubivost i dobronamjernost u interpretaciji, što god mi rekli može se izvrnuti.

Ako hoćete, to je način na koji djeluje zlo. „Gdje Bog sagradi crkvu, đavao izgradi kapelicu.“ Tako i ovdje. Ovo ne znači ignorirati činjenicu da trebamo paziti na prikladnost kritike, nego da ne možemo evaluirati unutarnju vrijednost nekog stava prema njegovim iskrivljenjima.

Važno je naglasiti još jednu stvar. Članak p. Nodila nije kritizerski, što su mu neki imputirali. On ne promovira „mlako“ kršćanstvo i besplodno kritiziranje onih koji se trude i rade. Taj članak je angažiran, on želi konstruktivno kritizirati kršćansko djelovanje kako bi ga pročistio i unaprijedio. To je i više nego potrebno jer cilj ne opravdava sredstva, a i primarno smo pozvani izvaditi brvno iz vlastitog oka.

Također, članak nije napisan u „nezgodno“ vrijeme. Ne može se reći da je u tijeku neka vrlo važna javna rasprava vezana uz sadržaj članka pa da Nodilo odmaže „svom timu“. Svakako je ponekad potrebno prešutjeti kritiku radi većeg dobra, ali to ovdje nije slučaj. Tužba protiv Josipovića je u društvenom smislu potpuno irelevantna te samim time predstavlja odličan povod da se progovori o nekim karakterističnim problemima, koji se onda manifestiraju i u raspravama koje su zaista bitne.

Konačno, je li baš bilo potrebno o tome progovoriti javno? Brata treba uvijek prvo opomenuti nasamo pa s dvojicom ili trojicom te zatim reći Crkvi. (Mt 18, 15) Ovoga se svakako treba držati kako ne bismo unosili podjele u mistično Tijelo Kristovo, ali svatko tko je iole aktivan u katoličkim krugovima može saznati kako su ove kritike bile upućene već više puta, kako nasamo tako i u krugu nekolicine.

Izreka koju je za prošli Božić popularizirao biskup Košić, kaže da javni posao zavrjeđuje javnu kritiku. Činjenica je da Vigilare svojim djelovanjem dopire do širokog kruga ljudi i posljedično utječe na njihove stavove i mišljenja. Ako bi određena skupina katolika smatrala kako je to djelovanje iz bilo kojeg razloga loše ili kontraproduktivno po ostvarenje ciljeva koje svi želimo ostvariti (npr. zaštite života), imali bi legitimnu težnju obznaniti te stavove što širem krugu ljudi. Ako su nekolicina udruga i inicijativa jedini primjer društvenog djelovanja koje kao katolici imamo, prirodno ćemo misliti kako je takvo djelovanje jedino ispravno i jedino moguće. U ovakvoj situaciji kao da se nameće stav i da smo svi, kao katolici, dužni prionuti uz određenu vrstu društvenog aktivizma, što naprosto nije točno.

Meni je ovo osobno bitno zbog mladih. S obzirom na to da se često krećem u krugovima „mladih aktivnih katolika“, osjećam veliko nezadovoljstvo jer nemamo više kvalitetnijih uzora i mentora među starijom generacijom. Ako na javnoj sceni stalno gledamo primjere određene vrste djelovanja, onda ako postoji bolji put, trebali bismo u javnom prostoru moći vidjeti i alternativnu. Radi obrazovanja javnosti i podizanja svijesti potrebno je da opravdana kritika ponekad bude javna.

Iz ovog razloga ujedno smatram da je objavljivanje ovog članka bilo iznimno bitno. Potrebno je u hrvatskoj kršćanskoj javnosti početi kvalitetnije i dublje promišljati o važnim temama ovog tipa. Trebalo je da najveći katolički mainstream portal započne ovu raspravu, a ne neki opskurni blog ili Facebook status nekog laika. Portal je već stekao povjerenje u vlastitu pravovjernost, a i autor ima određeni autoritet s kojim može progovarati te stoga imaju težinu za upućivanje kritike.

Čini se da u zadnjih nekoliko godina prvi put otvoreno pokrećemo raspravu o (ne)legitimnim načinima djelovanja unutar naših redova i to radimo u kontekstu pravovjernog portala i pravovjernih katolika. Kritika je, naravno, bilo i prije, ali su ili dolazile „izvana“ ili nisu bile ovako otvorene. Katolička civilna scena je u određenom smislu vrlo mlada, najaktivnije udruge nastale su prije nekoliko godina i još se nije dogodio proces sazrijevanja, diferencijacije, profiliranja različitih načina djelovanja.

Na kraju, bilo je potrebno i da se portal Bitno.net ogradi od svih krivih i zlonamjernih interpretacija. Iako je od početka bilo jasno da će članak dobiti „neželjene simpatizere“ i da njegova kritika nema veze s onim što su ovim kasnijim zloupotrebama, trebalo je to i javno reći i posvjedočiti. No, prihvaćajući ovu ogradu, ne bismo ju trebali interpretirati tako da zamaglimo ili ublažimo srž Nodilove kritike i pri tome joj promašimo smisao. Primjerice, jedan nedavni članak tvrdi kako se prilikom neslaganja s Vigilareovim djelovanjem radi „više o stilu i ukusu“.

Mislim da ovdje postoji problem da pretjerano pojednostavimo stvari. Ako kažemo da je neslaganje stvar samo stila i ukusa, svodimo raspravu na pretjerani subjektivizam. Reći da se ne slažemo s nečijim djelovanjem bilo bi kao reći da više volimo čokoladu od vanilije.

Naprotiv, poanta je u tome da mi možemo o (ne)autentičnom kršćanskom djelovanju racionalno razgovarati i da možemo utemeljeno tvrditi kako je jedno djelovanje objektivno bolje od drugoga. Ujedno, iako se svi inspiriramo istim Katekizmom i istim socijalnim naukom, može se dogoditi da neka djelovanja nisu u duhu Evanđelja, nisu u skladu sa socijalnim naukom Crkve ili jednostavno nisu mudra i razborita (što su vrline izuzetno bitne za javno djelovanje).

Čini mi se da su na tom polju pogriješili i mnogi koji su podržali članak. Neki su rekli da je kritika opravdana jer Vigilareova tužba neće uspjeti i samo će dati medijski prostor političkom mrtvacu Josipoviću. Ovo svakako stoji, ali je tek pola priče.

Ne smijemo propustiti dohvatiti dublju poantu onoga o čemu članak govori. Osim same efikasnosti, radi se i o puno temeljnijoj kritici. Ako pozorno čitamo članak, vidjet ćemo da je on puno više usmjeren na temu slobode govora i „komunističko-totalitarni mentalitet s apsolutiziranjem vlastitih političkih i inih stavova“. Iz članka se legitimno može zaključiti da Vigilareova tužba ne poštuje slobodu govora i koristi se totalitarnim metodama. A ako taj zaključak stoji, onda je pitanje može li se i s kolikim navlačenjem takvo djelovanje smatrati autentično kršćanskim.

I to je ono što nas u pozadini ove rasprave zastrašuje i zbog čega možebitno smanjujemo tenzije govoreći da se radi samo o stilu i ukusu. Ako počnemo kopati dublje, moguće je da ćemo otkriti da i sami djelujemo ili podržavamo organizacije koje ponekad ili često ne djeluju u evanđeoskom duhu i u skladu s kršćanskim socijalnim naukom. Vjerojatno je ovo većinom bilo nesvjesno, ali s ovim pitanjima trebamo se suočiti hrabro kako bismo učinili svjesnim te skrivene pretpostavke.

Da je ovo više rasprava o temeljnim principima, nego o efikasnim strategijama, mislim da je najbolje shvatio jedan tradicionalistički bloger. On, naime, shvaća da je njegovo neslaganje s Nodilom u tome što on smatra kako nitko zapravo nema pravo kritizirati Crkvu, dok Nodilo vjeruje (zajedno s Drugim vatikanskim koncilom) u slobodu govora (ovo, dakako, ne implicira kako je vrijeđanje u javnom prostoru nešto pozitivno, niti da treba podržati Josipovićeve izjave).

Zato smatram da nam je jedini put u tome da ovu raspravu odvedemo dalje i dublje. Uvjeren sam kako će se putem manifestirati sve te razlike u „prvim principima“ naših djelovanja te ćemo u jednom trenutku o njima morati progovoriti kritički i racionalno, a ne samo na razini subjektivnih ukusa.

Ovo je primaran zadatak aktivista kako bi dali „inpute“ s terena, ali još više novinara koji teren prate i katoličkih intelektualaca koji o njemu promišljaju. Kad smo kod toga, mislim da katolički intelektualci svoj posao ne rade ni približno dobro. Ponekad se rasprave katoličkih intelektualaca svode na rješavanje imaginarnih problema i odgovaranje na pitanja koja to nisu. Stoga nam trebaju intelektualci koji će teme koje vriju u pozadini katoličkog žića iznijeti na vidjelo i argumentirano o njima progovoriti.

I bojim se da bismo tu mogli otkriti kako su strategije oko kojih se ne slažemo, samo posljedice dubljih postavki iz kojih djelujemo. Sloboda govora, apsolutizacija vlastitih stavova, odnos slobode i istine, subjektivnosti i objektivnosti, može li se istinu nametnuti ili samo predložiti, zavrjeđuje li respekt onaj koji govori laž, što je zajedničko dobro, sekularnost, naravni zakon i tradicija, što je rod i rodna ideologija, proaktivnost i reaktivnost, nastupa li katolik „kao katolik“ kada govori javno te je li opravdano mobilizirati mržnju da bi se pobijedilo u političkoj areni – s tim i sličnim pitanjima nam se suočiti.

Osim toga, problem nije samo na razini idejnog neslaganja, nego je on i prije svega duhovne naravi. Netko može zastupati istinite teze, ali ne činiti to u duhu Istine. Možemo se braniti na strani dobra, ali nesvjesno povećavati količinu zla u svijetu. Zato kršćansko društveno djelovanje ne može biti odvojeno od zrele duhovnosti, kontemplacije, razlučivanja duhova.

„Kršćanin današnjice ili će biti mistik ili ga neće biti.“

Hrvoje Vargić | Bitno.net

Ovaj članak Zašto nam je članak Petra Nodila o Vigilareu bio potreban? se prvo pojavio na Bitno.net.

Na vrhu top ljestvice najtraženijih naslova u listopadu je i dalje novi fantastični hit roman u biblioteci Stilus, “Kad župniku prekipi“, literarni prvijenac autora Jeana Merciera.

Top ljestvica najtraženijih naslova u knjižarama Verbum donosi deset vrijednih naslova i zanimljivih preporuka za čitatelje. Na vrhu top ljestvice najtraženijih naslova u listopadu je i dalje novi fantastični hit roman u biblioteci Stilus, “Kad župniku prekipi“, literarni prvijenac autora Jeana Merciera. Ovaj međunarodni bestseler pobudio je veliko zanimanje i hrvatskih čitatelja te su se predbilježbe za ovaj roman vršile i prije samog objavljivanja. Glavni lik romana je vlč. Benjamin koji se suočava s mnogobrojnim problemima. Jedni mu zamjeraju da je konzervativan i zaostao, a drugi da nije dovoljno predan zaštiti tradicionalnih vrijednosti. Biskup je nezadovoljan, a on krajnje frustriran. Svega mu je dosta, prekipjelo mu je te odlučuje pokupiti stvari i nestati. Čitav niz neočekivanih događaja koji će potom uslijediti čitateljima koji uzmu u ruke ovaj roman jamči odličnu zabavu i istinsko zadovoljstvo čitanja. Na drugom mjestu je jedinstvena knjiga “Nesveti sveti i druge priče” autora o. Tihona Ševkunova. Jedan je od najvećih duhovnih bestselera našega doba te najprodavanija knjiga u Rusiji nakon Biblije. Uz svježinu i neposrednost svojstvene živopisnomu filmu, Tihon Ševkunov pripovijeda o tome kako se pri koncu studija režije, u vrijeme komunizma, nakon mučnih iskustava sa spiritizmom, približio pravoslavlju, obratio se i krstio te osjetivši monaški poziv ušao u jedini aktivni ruski pravoslavni samostan koji je ostao otvoren u komunizmu. U nizu istinitih priča i anegdota, izvanredno živim i zanimljivim stilom, autor nas uvodi u svijet posljednjih ruskih staraca, duhovnih učitelja koji su našli utočište u tomu samostanu, a koji je on sam imao prilike upoznati i ostati zadivljen njime te ga ovdje opisuje kao vjerodostojan svjedok. “Buđenje gospođice Prim” roman je autorice Natalie Sanmartin Fenollera i zauzima treće mjesto top ljestvice. U knjizi je riječ o mladoj i uspješnoj ženi Prudencii Prim koja iznimno dobro poznaje književnost. Odlazi u idilično mjestašce San Ireneo de Arnois prihvativši posao privatne knjižničarke. Prudencia se nadala da će u San Ireneu pronaći prijatelje, ali nije očekivala buđenje ljubavi, kao ni to da će njezini pogledi na život biti pred izazovima koji će je dovesti do nenadanih otkrića, umijeća uživanja u malim stvarima i duboke radosti. Na četvrtom mjestu je knjiga Roberta Hugha Bensona “Gospodar svijeta“. Knjiga je po mnogima najproročanskije djelo u svjetskoj književnosti, koje na vrlo slikovit i uzbudljiv način prikazuje svijet posljednjih vremena. Napeta radnja, živo i znalački opisani likovi, pronicavi prikaz budućnosti doprinijeli su da se ovaj roman nametne kao najpoznatija književna obrada teme kraja povijesti i konačnog sukoba dobra i zla. Knjiga “Uzeti Mariju k sebi” autora Victora Siona se smjestila na petom mjestu top ljestvice najtraženijih naslova. Posljednji je svezak od četiri knjige pod naslovom “Za duhovni realizam”. Autor, ovom knjigom, zaokružuje jedan put ljudskoga i kršćanskoga ostvarenja koji nas vodi u Marijinu školu jednostavna i ispunjena života. Na šestom mjestu je “Fatima – cijela istina“, djelo uglednog vatikanista i autora više priznatih knjiga Saveria Gaete. U samoj knjizi autor donosi cjelovit i iscrpan pogled stoljetne povijesti ukazanja u Fatimi, detaljne opise sva tri dijela tajne, posvetu Bezgrješnomu Srcu Marijinu, kao i pobožnosti koje je preporučila Gospa od Krunice. Gaeta u svojoj knjizi iznosi i sve činjenice vezane za ukazanja kao i mišljenja svih papa o Fatimi. Iz svega, proizlazi cjelovita slika koja pomaže razjasniti intrigantne i nejasne dijelove poruke te sumnje je li u cijelosti objavljena Gospina poruka. Slijedi knjiga “Misli u samoći” prepuno dubokih i snažnih misli, ovo iznimno djelo jednoga od najpoznatijih duhovnih velikana 20. stoljeća, Thomasa Mertona, već desetljećima osvaja srca čitatelja diljem svijeta. U vremenu u kojemu je čovjek neprestano okružen i ispunjen bukom svijeta, međuljudskih odnosa i vlastitih emocija, Merton u prvi plan stavlja samoću kao neotuđivu potrebu svakoga čovjeka. Knjiga Jutte Burggraf “Živjeti slobodu snagom vjere” na osmom je mjestu top ljestvice, a riječ je o jasnoj, pronicavoj, poticajnoj i odvažnoj knjizi koja otvara nove vidike te nudi brojne teme za razmišljanje kao i utemeljene razloge za duboku životnu nadu. Od korica do korica ova knjiga upućuje neodoljiv poziv da se preuzme odgovornost za svoj život i oduševljeno upusti u avanturu odnosa s Bogom. Slijedi knjiga “Jači od mržnje” u kojoj autor Tim Guenard iznosi svoju šokantnu ispovijest, odnosno govori o svom putu od odbačenosti i straha do iscjeljenja životnih rana. Knjiga nosi i poruku nade da svaki čovjek bez obzira koliko je bio ranjen, može oprostiti, voljeti i da je vrijedan ljubavi. Posljednje mjesto top ljestvice najtraženijih naslova u Verbumovim knjižarama u listopadu zauzima knjiga “Nespomenuta“. Riječ je o romanu omiljene autorice Francine Rivers u kojem donosi biblijsku pripovijest o ljubavi Bat-Šebe i Davida, priču o preljubu i potrazi za oproštenjem, bitkama na bojnim poljima i u ljudskim srcima, a progovara i o posljedicama naših izbora, potrebi za oproštenjem i pronalaskom konačnog ispunjenja.

Sve knjige dostupne su u knjižarama Verbum i na web knjižari Verbum.hr.

Bitno.net

Ovaj članak 10 najtraženijih vjerskih knjiga u listopadu se prvo pojavio na Bitno.net.

“Što će vam fiktivni ‘normalni katolici’ pored postojećih, vladajućih ‘ćatolika’, naših dobrih HDZ-ovaca? Demokršćana koji kažu ‘smatram to i to, osobno sam za to i to, ali…”, pita se Nino Raspudić.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

U jeku rasprave o “normalnim” i “nenormalnim” katolicima, u svojem prepoznatljivom stilu oglasio se i Nino Raspudić. U svojoj posljednjoj kolumni za Večernji list Raspudić je najprije otkrio imena nekih od “normalnih” katolika koji su pokrenuli peticiju “protiv udruga Vigilare i U ime obitelji, te biskupa Vlade Košića”, a koju je s oduševljenjem popratio portal Index, te potom odgovorio na pitanje tko su zapravo pravi “normalni” katolici u Hrvatskoj.

“Na prva tri mjesta potpisnika deklaracije ‘normalnih katolika’ nalaze se dvije SDP-ove funkcionarke. Za jednu od njih, Biljanu Gaća, šira javnost je saznala kad je, nakon što je dva dana u Saboru mijenjala tadašnjeg ministra Predraga Matića, taj napor honorirala iskoristivši pravo na šest mjeseci pune saborske plaće i pola plaće idućih šest mjeseci. Ako to nije normalan katolik, ne znamo što jest. Potpuno u skladu s jednom specifičnom interpretacijom katoličkog morala, pogotovo na jugu Europe, u smislu – ne možemo mi toliko griješiti koliko nam dragi Bog može oprostiti, uza što se veže i dubiozno razlikovanje između grijeha i ‘grehote’. Primjerice, grehota bi bila propustiti 145 tisuća kuna za dva dana pojavljivanja u Saboru. Normalna katolkinja Biljana Gaća, normalno i katolički, smatra i kako vjeronauk treba izbaciti iz škola. Uz dvije SDP-ovke na tronu stoji još jedan tip normalne katolkinje, a to je protestantkinja, zapažena u javnosti po kritiziranju druge Crkve, a sada i kao potpisnica peticije za normaliziranje katolika. Sudeći po potpisnicima, normalan katolik bi se trebao zalagati za pobačaj, izbacivanje vjeronauka iz škola, njegovati jugoslavensko naslijeđe, a idealno bi bilo da je protestant”, piše Raspudić, dodajući kako je riječ o mizernom pokušaju medijske manipulacije i dokazu potpune pogubljenosti lijevo-liberalne scene kojoj ne preostaje drugo nego mržnja, etiketiranje i širenje nesnošljivosti.

“Bolje bi bilo da se učlane u HDZ”, savjetuje im Raspudić, budući da je upravo vladajuća stranka postala pravo “uporište za održavanje otančale lijeve kulturne hegemonije i njeno ažuriranje novim, dženderističkim dogmama”.

“Doista, što će vam fiktivni ‘normalni katolici’ pored postojećih, vladajućih ‘ćatolika’, naših dobrih HDZ-ovaca? Demokršćana koji kažu ‘smatram to i to, osobno sam za to i to, ali’. U ovom ‘ali’ se odvija cijela hrvatska politička tragedija. Ili možda u onome što mu prethodi, a što nikada nije bilo uvjerenje nego podilaženje svjetonazorskoj većini koju će se, nakon izbora, u političkoj praksi lako i po stoti put preveslati.”

A posljednji primjer kojim su HDZ-ovci dokazali svoje “ćatoličanstvo” Raspudić vidi u usvajanju Programa rada Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba za 2018. godinu, pri čemu su glasovi HDZ-ovih zastupnika bili presudni, baš kao i kod “briselski navođenog” izglasavanja “Zakona o suzbijanju diskriminacije” 2008. godine.

“Radi se, de facto, o najavi ratificiranja Istanbulske konvencije, rodne ideologije umotane u celofan brige za zaštitu žena od nasilja. Taj program, čiju ćemo realizaciju plaćati iz poreza i prireza, u sklopu promicanje ‘rodne ravnopravnosti’ (ne spolne!) nalaže zadaću ‘promicanja uporabe rodno osjetljivog jezika u tijelima Grada Zagreba kao i u javnom govoru’. No ne staje na orvelovskom novogovoru već traži i ‘suzbijanje rodnih stereotipa i uvođenja rodno osviještenog proračuna’. Predviđa i ‘edukaciju’ (čitaj – ispiranje mozga) gradskih zaposlenika za ‘rodno osjetljivo upravljanje proračunskim sredstvima i za unaprjeđenje položaja žena u procesu javne nabave’ i kao šlag na kraju ‘promicanje rodno osviještenog obrazovanja u osnovnim i srednjim školama’. Također daju okvir za dokidanje gradska sredstva programima koji nisu na liniji rodne ideologije. Dakle, svi će plaćati, a samo pravovjerni dobivati. Program su izglasali lijeva oporba i HDZ. Dio Bandićevih zastupnika bio je protiv, a dio suzdržan. Tako je HDZ ispao ljeviji od Bandićevaca, i ponovo prevario svoje birače…”, piše Raspudić, te zaključuje:

“Tako funkcionira mistično tijelo HDZ-ovo, glava ili stražnjica su negdje drugdje, a u gradskoj skupštini nalaze se ruke koje se nepogrješivo, bez iznimke, mogu dići za bilo što na bilo kakav mig. Takav HDZ je idealna stranka za zastupanje interesa i vrijednosti ‘normalnih katolika’, a pojava bilo kakve savjesti ili odgovornosti prema biračima bila bi čudo jednako pojavljivanju originala Dejtonskog sporazuma.”

Cjeloviti tekst možete pročitati na ovom linku.

Bitno.net

Ovaj članak Nino Raspudić: Zašto su hadezeovci vodeći ‘normalni katolici’? se prvo pojavio na Bitno.net.

Biskup Karlo Boromejski postao je posebno omiljen kod vjernika („San Carlone“) zbog svojeg nesebičnog zalaganja i brige za bolesnike u vrijeme velike kužne pošasti u Milanu 1576.

Foto: Wikimedia/Giovanni_Battista_Crespi

U plavetnim vodama jezera Lago Maggiore zrcale se Boromejski otoci. Nekoć su bili gole stijene, a sad su na njima parkovi s gajevima palmi i naranči. Da bi na njima mogao nastati raj, moralo se mučnim radom hladno kamenje nasuti i prekriti plodnom zemljom. Taj je posao izvršila obitelj Borromeo.

Na južnoj obali jezera leži grad Arona. Tu se rodio god. 1538. Sveti Karlo Boromejski, najveći čovjek svoga roda. Kako još i danas nad svim onim krajem dominira njegov ogroman kip – zvan »San Carlone« – tako je i njegova ličnost po svom utjecaju nad svim crkvenim knezovima njegova vremena. Kultiviranje boromejskih otoka nije bilo njegovo djelo, već kasnijih pokoljenja. No on je izvršio daleko važniju kultivaciju.

Njegova je zadaća bila da Crkvu sjeverne Italije, koja je tada bila samo nešto malo više od neplodnoga stijenja, pretvori u cvatući raj.

Karlo je od svojih roditelja, grofa Giberta II. i Margarete de Medici, baštinio nepokolebljivost značaja. Odgojen prema svome plemićkom staležu, zarana je došao u dodir s ljepotom što ju je pružala umjetnost njegova stoljeća. No vrlo rano suočio se i sa zlima i neugodnostima svoga vremena. Govoriti o njegovu životu znači isto tako govoriti i o zloupotrebama koje su se bile uvukle u Crkvu. Međutim, veoma je značajno za Karla Boromejskoga kako se on u svemu tome držao.

Tada su roditelji običavali određivati životni put svoje djece već u najranijoj dobi. Birali su im zvanje, stalež i bračnoga druga. Drukčije nije bilo ni kod Borromea. I oni su, kao i svaka druga značajnija obitelj raspolagali crkvenim nadarbinama. Ako je koji sin htio uživati te nadarbine, morao je dokazati da želi pripadati kleričkom staležu. Zbog toga ipak nije morao postati svećenik. Bilo je dosta primiti samo tonzuru. Budući da je Karlo imao dobivati prihode opatije u Aroni, njegovi su roditelji dali privolu da mali primi tonzuru već u sedmoj godini pa je o tome sastavljen i službeni dokument. Kao klerik Karlo je bio obvezan nositi kleričko odijelo. No taj se crkveni propis uglavnom nije obdržavao. Mnogi klerici, koji su to bili samo zbog crkvenih dobara, nosili su kleričko odijelo jedino u službenim prigodama. Tako je i Karlo i dalje hodao u baršunu, zlatu te opasan malom sabljom, kako ga prikazuju i slike toga doba. No pripovijeda se da je mali u Crkvi želio ne samo postići visoku karijeru, već i postati pravi Božji sluga. On je odredbu svoga oca ozbiljno shvatio pa mu se domala i rodilo pravo svećeničko zvanje.

Postavši već s 12 godina opat-komendatar, dohotke od te službe i časti nije uzimao za sebe, već ih je dao u korist siromaha. Ipak je preuzeo sve dužnosti što onda baš nije bilo u običaju. Tako je pokazao smisao za savjesnost i odgovornost, nesebičnost i socijalni osjećaj.

Kad mu je bilo 16 godina, poslao ga je otac na studij prava u Paviju. I dok je tamo vladao pomalo lud i raskalašen đački život zajedno s djevojkama po gostionicama, dotle se mladi Borromeo sav usredotočio na studij, a nikad nije zaboravio izmoliti propisani časoslov. Za zvanje se, dakle, Karlo ozbiljno spremao već od malena: revnom molitvom i studijem, prema onoj: »Ora et labora!« – Moli i radi!

Tri godine kasnije umro mu je otac, a kako najstariji sin Federico Borromeo nije bio sposoban razriješiti zapleteno pitanje baštine, učinio je to Karlo i to tako spretno da su se svi divili. Unatoč tim poslovima i prekidu studija, već je naredne godine sve nadoknadio te postao doktor obaju prava i to »summa cum laude«. Što sve može postići i učiniti marljivost! Lijenčina nikad ni na što ne stigne.

U to je doba Karlov ujak kardinal Giovani Medici bio izabran za papu te uzeo ime Pio IV. Spomenimo ovdje kao zanimljivost da je on jedno vrijeme bio i dubrovački nadbiskup te se rado nazivao »cardinalis ragusinus«. Dakako da kao nadbiskup nije stolovao u Dubrovniku, već je po tadašnjem običaju mjesto njega poslove nadbiskupije vodio njegov vikar.

Prigodom izbora Pija IV. sve se žurilo da čestita i mladome Papinu nećaku. Kakva mu se sad sreća smiješi! Nepotizam će opet učiniti svoje. Nasuprot kurijalnim intrigama pape su se mislile osigurati pouzdanim ljudima iz vlastite rodbine. No ta je povjerljivost mnogo puta bila i zloupotrebljavana. Na sva laskanja prijatelja Karlo je ponosno odgovarao da se neće gurati naprijed. U Rim će ići samo onda ako ga Papa bude pozvao. Nije bio karijerist.

Papa ga je pozvao i obasuo častima i službama. Premda nije studirao teologiju niti primio svete redove, već u 21. godini postao je apostolski protonotar, veliki penitencijar, šef uprave crkvene države, kancelar Crkve, kardinal, nadbiskup Milana, protektor raznih redova i država. On je bio i prvi kardinal državni tajnik u današnjem smislu, druga po važnosti ličnost u Crkvi. On drži u rukama niti papine unutrašnje i vanjske politike. Kroz njegove ruke prolazi sva korespondencija s kraljevima i biskupima.

Rezidencija kardinala državnog tajnika bila je u palači Colonna, a dvorska svita brojila mu je 150 osoba. Iako je ispočetka živio raskošno kao i svi ostali tadašnji crkveni knezovi, ipak je sve to bilo nuzgredno, a u središtu njegova života stajao je rad. Svoje brojne službe gledao je ne samo kao nešto što donosi velike prihode, već kao veliku odgovornost, a to je nadasve pozitivno. Imao je veoma razvijen osjećaj odgovornosti. Prilike su u odnosu prema Papi, za vladavine Pavla IV., s vladarima i rimskim pukom bile veoma napete i mladi je kardinal pokazao mnogo diplomatske vještine da sve dovede u normalnu kolotečinu. Uspio je besprimjerno.

Neshvatljivo je kako je mogao obavljati toliko poslova. Bio je pravi fenomen radne sposobnosti, a i to je neprocjenjiva prednost. Bio je čovjek izvanredno jake volje. Kad bi se ražestio, znao je mucati. No i to je svladao i postao je jedan od najvećih propovjednika svoga vremena.

Spavao je samo pet sati. I tako je kraj svih svojih poslova pronalazio vremena za molitvu i studij. Kako je bio dobro potkovan u oba prava, tako o filozofiji i teologiji nije imao gotovo ni pojma. No jakom voljom i marljivošću popunio je i tu rupu studirajući skolastike i stoike. Uvečer bi u vatikanskim vrtovima okupljao oko sebe odlične duhove. Tako je nastala Akademija u kojoj su bili kao članovi i mnogi kardinali. U tim krugovima održavala su se predavanja i diskusije o raznim znanstvenim temama. Neka su od tih predavanja kasnije i tiskana pod naslovom Vatikanske večeri. I tako su zajednički sastanci ušli u povijest duha.

Smrt Karlova starijega brata tako ga je potresla da je odlučio postati posve drugi, još bolji: dao se stoga zarediti za svećenika i biskupa. Započeo je samotnički, strogi i isposnički život i nije se više predavao nikakvim ispraznostima. Otpustio je velik dio svoje dvorske pratnje. Velikim mu je prijateljem i savjetnikom postao sveti Filip Neri.

Velika je zasluga sv. Karla da je nakon mnogih pregovora uspio nadvladati mnogobrojne diplomatske i organizacijske poteškoće da bi se mogao nastaviti i dovršiti obnoviteljski Tridentski sabor. I tako se sabor nakon dugog prekida opet sabrao. Karlo Boromejski bit će jedan od najrevnijih provoditelja u život svega onoga što je zaključio Tridentski sabor.

Milano nije 80 godina vidio svoga biskupa, već su ga zamjenjivali generalni vikari. Karlo je pošao u Milano u svoje nadbiskupsko sjedište. Tamo je najprije sredio prilike u nadbiskupskom dvoru, a onda se dao na obilaženje svoje nadbiskupije. Putovao je pješke ili jašući na konju. Sazivao je pokrajinske sinode na koje su dolazili njegovi biskupi sufragani, a bilo ih je 15. Takvih je sinoda održao 6, a za vlastitu nadbiskupiju 11. U govoru što ga je izrekao na posljednjoj sinodi između ostaloga rekao je i ovo:

»Svi smo doduše slabi, priznajem, ali nam je Gospodin Bog dao sredstva kojima se možemo, ako hoćemo, lako pomoći. Onaj bi svećenik zacijelo htio posjedovati neporočnost života za koju uviđa da se od njega traži, biti suzdržljiv i pokazivati, kako se dolikuje, anđeosko vladanje. Međutim, ne pomišlja da se za to prihvati sredstava: moliti, izbjegavati razgovore zlih kao štetne i opasne prisnosti.

Onaj se opet tuži da, kad uđe u kor, da moli psalme i kad ide slaviti misu, odmah mu dušu obuzme tisuću stvari koje ga odvlače od Boga. Ali što to čini prije nego stupi u kor ili k misi u svetištu, kako se spremio, koja je sredstva uzeo i upotrijebio da očuva sabranost? Želiš li da te poučim kako ćeš napredovati iz kreposti u krepost i, ako si već u koru sabran, kako ćeš drugi put biti još sabraniji i tvoj prinos Bogu još miliji? Slušaj što ću ti reći. Ako je u tebi već zapaljen neki žižak božanske ljubavi, nemoj ga smjesta izdati i izložiti vjetru. Tiganj drži zatvoren da ne ohladi i izgubi toplinu. Izbjegavaj – koliko možeš – rastresenost; ostani sabran s Bogom, izbjegavaj isprazne razgovore.

Dužnost ti je propovijedati i poučavati? Trudi se i prioni uz ono što je potrebno da tu dužnost valjano obaviš. U prvom redu sam čini, propovijedaj životom i vladanjem da ne bi oni koji vide da jedno govoriš, a drugo radiš, ismijali tvoje riječi i vrtjeli glavom. Jesi li ti dušobrižnik? Nemoj zbog toga zanemariti brigu o sebi. Nemoj se tako izdašno drugima porazdijeliti da tebi od tebe ne bi ništa preostalo. Treba da se sjećaš duša kojima si na čelu, ali tako da sebe ne zaboraviš.

Shvatite, braćo, ništa nije tako potrebno svima crkvenim ljudima koliko mislena molitva koja sve naše djelovanje prethodi, prati i slijedi. Molit ću psalme, veli Prorok, i razumjet ću. Obavljaš li sakramente, misli, brate, što činiš; ako slaviš misu, razmatraj što prikazuješ; moliš li psalme u koru, misli kome i što govoriš; ako dušama ravnaš, misli kojom su krvlju oprane. I tako nek se sve vaše obavlja u ljubavi. Tako ćemo lako moći nadvladati sve poteškoće koje, to je nužnost (u to smo naime postavljeni), danomice mnogobrojne, doživljavamo. Tako ćemo imati snage da Krista rodimo u sebi i u drugima.«

Sv. Karlo se marno brinuo za duhovnu obnovu biskupa, klera i puka. Tu su mu pomagali oratorijanci sv. Filipa Nerija, isusovci, a i on je sam osnovao oblate sv. Ambrozija. Za puk se brinuo i preko katehista. Na njegov poziv javilo se 2.000 muževa i žena spremnih poučavati u vjeri. Te katehiste organizirao je u Bratovštini kršćanskoga nauka i napisao im priručnik koji je jedno »remek-djelo odgojne mudrosti« (D. Petry).

Bio je čudo radinosti. Njegova korespondencija u Ambrozijanskoj biblioteci broji 268 folijanata, a sadrži 35.000 pisama. Umro je god. 1584., relativno mlad, u dobi od 46 godina, iscrpljen molitvom, pokorom, napornim radom, brojnim putovanjima – stizao je i u najudaljenije i najzabačenije predjele svoje nadbiskupije – a osobito nesebičnim zalaganjem i služenjem svima za vrijeme velike pošasti kuge u Milanu. Premda je kao crkveni poglavar bio zaokupljen brojnim redovitim dužnostima i problemima, postupno se sve više posvećuje karitativnom radu diljem svoje biskupije. Zbog pomaganja u otvaranju hospicija i bolnica te javnog poticanja na humanitarnu pomoć, uskoro postaje obljubljen u puku. Posebno je ostao zapamćem tijekom gladi 1570. kad je dnevno znao podijeliti više od  tri tisuće obroka ‘maneštre’ – variva. U strašnoj epidemiji kuge koja je 1576. zavladala u gradu i pokosila 18.000 života, što je činilo 10% stanovnika, nadbiskup Karlo  središnja je ličnost – kao organizator i dobrotvor. Pritom je razdijelio svoje preostalo imanje, a siromasima je dao čak i svoju kardinalsku odjeću. Uz to je uspješno njegova i izliječio mnoge bolesnike. Vrijedna su njegova pisana svjedočanstva o epidemiji u Milanu, koja su kasnije obljavljena u knjizi ‘De pestilentia.! Na jednom od svojih pastorlanih obilazaka 1584., na putu u Luzern, Karlo naglo oboli od neke akutne bolesti s visokom temperaturom i nakon nekoliko dana premine. Svetim je proglašen 1610. Proglašen je zaštitnikom od zaraznih bolesti. Umro je, ali i mrtav još govori kao jedan od divova biskupskoga pastorala.

Josip Antolović SJ

Molitva: Gospodine, čuvaj u svome narodu onaj duh kojim si ispunio svetog biskupa Karla: da se tvoja Crkva trajno obnavlja i sve sličnija Kristu svijetu otkriva njegovo lice. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Bitno.net

Ovaj članak Sv. Karlo Boromejski – biskup koji je bio uz svoj narod kada je bilo najteže se prvo pojavio na Bitno.net.

Osnivači Salezijanske osnovne škole, salezijanci suradnici Mjesnog središta Jarun, pokrenuli su kampanju “Izgradimo školu zajedno!” s ciljem promocije rada Salezijanske osnovne škole i prikupljanja donacija potrebnih za rješavanje trajnog prostora škole.

Foto: Facebook

“Ovom kampanjom želimo približiti Salezijansku osnovnu školu svima onima koji nisu izravno uključeni u njezin rad te ih pozvati da postanu trajni podupiratelji škole i njezini graditelji. Kao što se kuća gradi ciglu po ciglu, tako će se Salezijanska osnovna škola izgraditi vašim doprinosom”, kažu organizatori kampanje. 

Izgradnjom škole omogućit će se i novim naraštajima roditelja da svojoj djeci pruže kvalitetan odgoj i obrazovanje nasljedujući duhovnost i pedagoške metode sv. Ivana Bosca kako bi njihova djeca postala dobri kršćani i pošteni građani.

Pozivaju se svi da se uključe u ovu kampanju i svojim prilogom postanu aktivni graditelji Salezijanske osnovne škole.

Pomoć Salezijanskoj školi možete napraviti uplatom na račun:

IBAN: HR6223400091110669192 (PBZ d.d.)
SWIFT: PBZGHR2X
OIB: 30808399592

Više o Salezijanskoj osnovnoj školi možete saznati na linku ovdje.

Bitno.net

Ovaj članak ‘Izgradimo školu zajedno!’ – akcija salezijanaca za prikupljanje donacija za katoličku školu se prvo pojavio na Bitno.net.

U Britaniji Katolička Crkva se nije uspjela efektivno boriti protiv Zakona o pobačaju: tadašnji nadbiskup Westminstera, kardinal Heenan, kasnije je gorko žalio zbog toga. Otkako samo došao u Hrvatsku nisam čuo nijednu propovijed o pobačaju, a izjave službene Crkve o ovoj temi su uvijek vrlo nijansirane

Foto: Facebook Hod za život

U Britaniji se trenutno “slavi”, ili barem obilježava, pedeseta obljetnica Zakona o pobačaju iz 1967. Zakon je legalizirao pobačaj do 28. tjedna od začeća (1990. razdoblje je smanjeno na 24 tjedna – iako, u slučajevima invaliditeta pobačaj danas može biti učinjen sve do trenutka rođenja).

Namjera zakona iz 1967. nije bila legalizacija pobačaja na zahtjev. Da je to bila izričita svrha, nikada ne bi dobio premoćnu podršku parlamentarnih zastupnika na slobodnom glasovanju. 223 je glasalo za zakon, a samo 29 protiv. Kako bi se pobačaj mogao legalno izvesti, dva liječnika se moraju složiti “da bi nastavak trudnoće uključivao rizik za život trudnice, ili narušavanje tjelesnog ili mentalnog zdravlja trudnice, ili bilo kojeg djeteta u njenoj obitelji, veći nego kada bi trudnoća bila prekinuta”; ili “da postoji značajan rizik da bi dijete ako se rodi patilo od takvih tjelesnih ili mentalnih abnormalnosti da bi bilo značajno hendikepirano”.

Nakane Parlamenta je, međutim, brzo i masovno izvrnula medicinska struka i industrija pobačaja. U posljednjih pola stoljeća 8,894.355 trudnoća prekinuto je pobačajem. Izračunato je da je to jednako jednoj smrti svake tri minute.

Ovo se masovno uništenje ljudskih embrija dogodilo unatoč laganom pristupu umjetnoj kontracepciji, čime je posredno pokazana pogrešnom jedna od ključnih tvrdnji protivnika crkvenog nauka o ovoj temi – da prianjanje uz Humanae Vitae vodi do toga da se pobačaj koristi u svrhu kontrole rađanja. Dogodilo se također jasnim kršenjem kaznenog zakona.

Gotovo svi pobačaji se izvode na temelju toga da bi se neizvođenjem pobačaja riskiralo “narušavanje tjelesnog ili mentalnog zdravlja trudnice”. Većina pobačaja se događa unutar ove grupe zato što bi, navodno, u suprotnome mentalno zdravlje žene bilo narušeno. Tvrdnja da bi nepočinjenje pobačaja više naštetilo ženinom mentalnom zdravlju nego njegovo počinjenje je, zapravo, vrlo sporna. Ali, u svakom slučaju, individualna psihološka ili psihijatrijska procjena zakonski je nužna kako bi se došlo do takvog zaključka. U većini slučajeva takva se procjena ne čini niti razmatra. Zapravo, liječnici tako lagodno shvaćaju svoje zakonske – da ne kažem moralne – dužnosti da se formulari koji se odnose na pobačaj često unaprijed potpisuju kako bi se proces ubrzao.

Uvođenje onoga što je praktički jednako – ali nije zamišljeno da bude – pobačaju na zahtjev je, u nekom smislu logično, dovelo do pritiska od strane pobačajnog lobija da se proces u potpunosti dekriminalizira. Ovime se, međutim, ne namjerava pobačaj još više pojednostaviti. Svrha je ukloniti čak i teoretsku mogućnost da liječnici mogu biti tuženi za kršenje onoga što je još uvijek kazneno pravo.

S druge strane argumenta, postojali su ponovljeni pokušaji za smanjenjem razdoblja trudnoće unutar kojeg je pobačaj legalan. Mišljenje javnosti u Britaniji se, kao i drugdje u Europi, promijenilo. Prvenstveno zahvaljujući napretku tehnologije i nevoljkim, ali uvjerljivim, medijskim prezentacijama stupnja tjelesnog razvoja nerođenog djeteta u utrobi u ranim fazama trudnoće, većina ljudi sada smatra kako pobačaj uključuje oduzimanje života ljudskoj osobi. Ali opasnost u Parlamentu je da će svaka nova inicijativa za ograničenjem uvjeta za pobačaj u jednom području voditi do neke neželjene liberalizacije u drugom, kao što je proizvodnja embrija i genetsko eksperimentiranje.

Situacija u Hrvatskoj je drukčija. Na učestala jadikovanja koja se čuju kako je hrvatsko društvo “podijeljeno” u brojnim pitanjima, iako su razumljiva, trebalo bi također gledati kao na ono što ona obično jesu – pokušaj nametanja sekularističkog, anticrkvenog, antiživotnog pristupa, koji je bio dominantan pod komunizmom, na novu državu koja nema potrebe ni želje za njime. Bez jasnih razlika u mišljenju, istina nikada neće prevladati i, posljedično, demokracija će biti samo privid.

Stoga je zdrav napredak to što se laičke skupine u Hrvatskoj glasno zalažu za prava nerođenih. Crkvena hijerarhija općenito nije bila vrlo učinkovita u tome. Danas je to prije svega zadaća laika. U Britaniji Katolička Crkva se nije uspjela efektivno boriti protiv Zakona o pobačaju: tadašnji nadbiskup Westminstera, kardinal Heenan, kasnije je gorko žalio zbog toga. Otkako samo došao u Hrvatsku nisam čuo nijednu propovijed o pobačaju, a izjave službene Crkve o ovoj temi su uvijek vrlo nijansirane.

S druge strane, kada hrvatski političari kažu bilo što o pitanju zaštite života, lako se vidi zašto ispitivanje javnog mnijenja pokazuje tako nisko mišljenje javnosti o političarima. Moguće je razumjeti – a da se ne složimo s njime – političara koji tvrdi da su u pogledu pobačaja važna samo prava žene, zato što nerođeno dijete – ili “fetus” – nije čovjek i prema tome nema prava. Iako bi radikalni ljevičari koji dijele ovo mišljenje bez sumnje bili šokirani time, ta tvrdnja, zapravo, nije bez sličnosti s onom koju su uoči Američkog građanskog rata iznijeli politički vođe zemalja SAD-a koje su imale robovlasništvo. Crnački rob je smatran nečime što nije u potpunosti čovjek te stoga nije posjedovao cijeli spektar ljudskih prava, a ta se ‘činjenica’ trebala odraziti i u zakonu. Baš kao što su robove mogli legalno posjedovati i odbaciti njihovi vlasnici, tako i nerođenu djecu mogu posjedovati i odbaciti njihove majke. U oba slučaja praktički rezultat ovog umanjenja ljudskosti je teška nepravda. Ipak, u oba ova slučaja zagovornici pogleda koji idu u korist robovlasništva i pobačaja barem su govorili, i govore, iskreno.

Puno je teže intelektualno poštovati tvrdnje koje, općenito, ne dolaze s lijeve strane političkog spektra, već od ljudi koji kažu kako predstavljaju kršćansko – obično nazvano ‘demokršćanskim’ – gledište. Ovi se ljudi predstavljaju kao vjerni katolici i, naravno, sretni su kada dobivaju glasove hrvatskih vjernika. U pravilu su spremni prihvatiti da ljudski život počinje kada je dijete začeto, ali onda tvrde da bi bilo pogrešno uvrstiti to u kazneni zakon. Ponekad sugeriraju da bi bilo bolje informirati, savjetovati i pomoći, negoli prijetiti kaznom. To može biti točno, takva je pomoć zasigurno poželjna, ali znači li to da nerođeno dijete prema tome ne bi trebalo imati pravnu zaštitu?

Ponekad ljudi pribjegavaju dobro poznatoj i nepravednoj tehnici isticanja nekog vrlo teškog, ali i rijetkog slučaja. U Engleskoj je tradicionalno upozorenje protiv te tehnike sadržano u staroj pravnoj maksimi “teški slučajevi čine loš zakon”. Uistinu se čini okrutnim reći da, na primjer, žena koja je zatrudnjela zbog silovanja unatoč tomu mora roditi, a ne pobaciti. Nije li dovoljno patila? Zašto sada mora podnositi neželjenu trudnoću koja je u sebi suprotna onome što trudnoća treba biti – donošenje na svijet djeteta koje od začeća utjelovljuje duboki čin ljubavi? Ali ovo nije dobar argument, čak ni i u tom vrlo teškom slučaju. Nerođeno dijete nije ništa skrivilo. Zašto bi on ili ona izgubio/la svoj život? Kako može drugi moralno pogrešan čin – pobačaj – biti opravdan prethodnim – silovanjem?

Drugi primjer neodgovornog komentara koji se može naći na usnama hrvatskih političara je tvrdnja da zabrana pobačaja nikada ne bi “uspjela”, misleći pri tome da nikada ne bi bila učinkovita. Istina je da proglašenje bilo kojeg oblika ljudskog ponašanja nelegalnim nikada u potpunosti ne zaustavlja to ponašanje. Ako je želja dovoljno snažna, negdje i nekako će se dogoditi. To je argument da je određene aktivnosti bolje regulirati, nego pokušati ih suzbiti. Ali pobačaj ne spada u ovu kategoriju.

Evo zašto. Postoje neka djela koja su tako bitno u suprotnosti s vrijednostima društva da, iako ih ono ne može eliminirati, i iako ih se ne može čak ni učinkovito destimulirati, moraju biti jasno i javno zabranjena. Tijekom godina, precizna ravnoteža i sastav tih vrijednosti, a time i kategorije takvih djela, sigurno su se promijenili – ali ne do neprepoznatljivosti. Prijestupe koje društvo odbija prihvatiti kao zakonite, ali koje je vrlo teško spriječiti, su, na primjer, seksualni zločini poput pedofilije ili incesta, uzimanje ili preprodaja teških droga i odnedavno takozvani “zločini iz mržnje”, uključujući “govor mržnje”. Štoviše, s obzirom na to da se većina ubojstava događa između članova obitelji, ili kao rezultat nekog strastvenog čina, i ubojstvo bi se moglo ubrojiti u zločine koje je uglavnom nemoguće spriječiti. Ali ipak je riječ o zločinu.

Izvršenje pobačaja očito nije u istoj kategoriji kao ovi zločini što se tiče motivacije, ali ono što se ovdje želi istaknuti je nešto drugo. Reći, kao što to neki čine, da zato što čin ne može biti uspješno spriječen kriminalizacijom zakon nema svrhu je non sequitur – jer taj se prigovor može primijeniti na mnoga kaznena djela koja nisu pobačaj.

Slučaj pobačaja je ipak u jednom smislu jedinstven. Nerođeni ljudski život je najranjiviji život. Način na koji postupamo s njime pokazuje nam kakav pogled imamo na život kao takav. Država, ako ima ikakvu svrhu, zasigurno postoji kako bi zaštitila život. Ako to ne može učiniti, gubi autoritet. Ali ako to i ne pokušava činiti, gubi moralni legitimitet.

Ovo nipošto nije religijska tvrdnja. Nju se treba prihvatiti kroz filozofski i politički spektar, bez obzira na vjeru. Štoviše, postoji argument da bi za nevjernika štićenje ljudskog života trebalo biti značajnije nego za vjernika. Kao katolik, vjerujem da sve duše pobačene djece uživaju Nebo – Benedikt XVI. je razriješio čak i problem limba. Ali u očima nevjernika nerođeno dijete gubi apsolutno sve – u tom strašnom smrtonosnom trenutku boli kada izvršitelj pobačaja odrađuje svoj posao.

Ako je nerođeno dijete čovjek, čak – da unesemo u raspravu argument onih koji imaju sumnje o čemu je riječ u trenutku neposredno nakon začeća – ako postoji samo mogućnost da je čovjek – država ima dužnost zaštititi ga. Takva je dužnost u sličnim slučajevima uvijek izražena u kaznenom zakonu. Istina je da će društvo, ne država, naposljetku imati veći utjecaj na učestalost pobačaja. Ali društvo u kojem država ne uspijeva intervenirati kako bi zaštitila nevini život – kakve god okolnosti bile, koliko god je slučaj uznemirujuć, kakva god bila očekivana učinkovitost – je društvo koje, na kraju krajeva, uopće ne poštuje život. Kampovi smrti dvadesetog stoljeća pokazuju kamo takav stav vodi.

Robin Harris | Bitno.net

Preveo Ivo Džeba

Ovaj članak Borba za prava nerođenih zadaća je laika, jer crkvena hijerarhija općenito nije bila učinkovita u tome se prvo pojavio na Bitno.net.

Općenito govoreći: za roman je opasno kada čovjeka oslikava jednodimenzionalno, što će reći, ako čovjeka opisujemo samo kao političko biće, dobit ćemo politički pamflet, ako ga prikazujemo samo kao seksualno biće, skliznut ćemo u pornić. Užasava me literatura kojom se ljudi svode samo na jednu dimenziju, u kojoj junaci misle samo jednu misao

Miro Gavran po mnogočemu je jedinstvena pojava u našoj književnosti. Više od domaćih i inozemnih nagrada (da spomenemo tek dvije, nagrade Central European Time te Europski krug), uredničkih potpisa u časopisima Plimi i Epilogu te popisa djela objavljenih na hrvatskom i u brojnim prijevodima o njegovu djelu govori broj ljudi koji svake godine gledaju predstave Teatra Gavran, broj izdanja koji doživljavaju njegovi romani, kao i broj ljudi koji su prošli kroz njegove škole dramskog pisma. Ukratko: Miru Gavrana gleda se, sluša i čita. A upravo je to sržno u književnosti: komuniciranje, uspostava odnosa, susret, ne samo sa svijetom ili s bližnjima nego i s nama samima; s onim najdubljim u nama i onim najvećim iznad nas. U tome smislu, 2017. godina za Miru Gavrana doista je godina vrijednih, novih susreta: njihova brojnost i vrijednost upravo su i povod našeg razgovora s njime.

Gospodine Gavran, mislim da vam odmah na početku možemo dati titulu najparadoksalnijeg hrvatskog pisca. Paradoksa u vašem slučaju ne nedostaje: prvi među njima svakako je činjenica da ćete u roku od mjesec dana imati četiri inozemne premijere na dva kontinenta (da i ne spominjemo češki festival GavranFest posvećen upravo vama), dok se s druge strane čini da se vaše predstave u Hrvatskoj izvan matičnog Teatra Gavran izvode samo iznimno. O čemu je ovdje riječ?

U proteklih dvadesetak godina sam često znao dobiti ovakvo ili slično pitanje od novinara, ali nikada, baš nikada, nisam upao u zamku u koju upadaju ljudi koji se bave umjetnošću i koji smatraju da ih njihova sredina nedovoljno cijeni. Dakle niti u jednom mome razgovoru za medije nećete naći niti jednu moju rečenicu koja bi dala naslutiti moje nezadovoljstvo recepcijom mog književnog i kazališnog rada u Hrvatskoj. Nemam prava na nezadovoljstvo jer imam veliku „vojsku“ svojih čitatelja i kazališnih gledatelja u svojoj domovini… Moje knjige su među najprodavanijim i najposuđivanijim već godinama, a i da me igra samo Teatar Gavran u Hrvatskoj, to „samo“ Teatar Gavran u brojkama znači oko osamdeset repriznih izvedbi godišnje koje pogleda oko dvadeset i pet tisuća gledatelja. S tom brojkom bi svaki pisac bio više nego zadovoljan, pa otkud meni pravo za nezadovoljstvo?

A uz to: u prošloj kazališnoj sezoni se dogodilo da sam u Kazalištu Komedija imao premijeru mjuzikla „Byron“, u Koncertnoj dvorani Lisinski premijeru mjuzikla „Pacijenti“, u Kerempuhu premijeru komedije „Traži se novi suprug“, a u Kazalištu Žar ptica premijeru igrokaza prema mome romanu „Kako je tata osvojio mamu“. Istina je da u ovih mjesec dana imam čak četiri inozemne premijere, što me istinski veseli… i istina je da se ovogodišnji GavranFest održao u Pragu u Češkoj… ali su se ljetos održali i četvrti Dani Teatra Gavran u Malom Lošinju, a za tri tjedna je u Novoj Gradiški treći Let s Gavranom, književna manifestacija posvećena mome radu, tako da i u ta dva meni iznimno draga grada imam istinsku naklonost kulturne javnosti, čitatelja i gledatelja.

Kulturom se svijet koji nas okružuje oplemenjuje, a mi postajemo mudrijima i senzibilnijima. Hrvatska kultura je doista samo jednom u povijesti bila promišljena i trasirana na sustavan način, a to je bilo u devetnaestom stoljeću u vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda

Teatar Gavran ove godine slavi 15. obljetnicu rada protkana šarolikim dramskim repertoarom i ovjenčana brojnim nagradama. S kakvim ste se izazovima tijekom rada susretali? Što za cijelu vašu družinu zapravo znači raditi u vlastitom kazalištu, bez potpora i izvan struje?

Kada smo moja supruga Mladena i ja osnovali putujući teatar i krenuli u tu „avanturu“ nismo mogli znati hoćemo li izdržati duže od sezonu ili dvije. Srećom, publika je u Zagrebu a i diljem Hrvatske s naklonošću prigrlila naše predstave, a i naše suradnike. Usuđujem se reći da okupljamo ponajbolje glumce, redatelje, scenografe, kostimografe, glazbenike, teatarske tehničare. Doista je potrebna velika snaga i jaki nervi za voditi putujući teatar. Ponekad se našalim i ustvrdim da Mladena i ja nismo vlasnici putujućeg teatra, nego njegove sluge. Ali moram priznati da nas grad Zagreb podržava, imamo tu sreću da se naše zagrebačke izvedbe igraju u maloj dvorani Lisinski od tristo mjesta, a Lisinski je ipak hram kulture i dobro mjesto za putujući teatar našeg profila, a i Ministarstvo kulture kroz svoje programe parcijalnog sufinanciranja igranja predstava u siromašnijim mjestima, te kroz programe međunarodnih gostovanja znade podržati naša gostovanja i na tome smo im zahvalni i mi i publika do koje ne bismo doprli bez te potpore.

Rad u putujućem teatru je i glumcima naporniji nego nastupanje u statičnom repertoarnom teatru, ali i zadovoljstvo u susretu sa zahvalnom publikom željnom kazališnog čina je bitno veće. Ja sam proveo sedam godina u repertoarnom teatru, prije nego sam se otisnuo u slobodnjačke vode, tako da je to moj izbor i osjećam da je za dramskog pisca koji se ne boji svoju sudbinu vezati uz sudbinu svojih predstava to mnogo zdravija pozicija od institucionalne zavjetrine.

Lutka, koja je nedavno u Zagrebu doživjela svoju 100. izvedbu, tek je jedna od vaših komedija koje – unatoč smijehu ili upravo zbog njega – uspješno progovaraju o našem svijetu, ponajviše s gledišta muško-ženskih odnosa. Međutim, od nekih kritičara može se čuti kako su to ipak „samo komedije“. Kako odgovarate na to? Zašto nam je komedija uopće potrebna?

Kroz komediju se može progovoriti o najozbiljnijim egzistencijalnim pitanjima. Komedija je bitno zahtjevnija i složenija od drame i traži veću vještinu i preciznost i od glumaca i od redatelja. Proputovao sam jako puno svijeta i nisam pronašao zemlju u kojoj bi publika više voljela drame od komedija. A kada ste kazališni pisac i to znadete, a uz to želite osvojiti publiku, onda shvatite da i dramske priče možete umotati u odmjereni humor i dati ljudima ono što oni vole, a ne iznevjeriti sebe. Komedija nam je potrebna zbog njezina katarzičnog djelovanja.

Mudri Aristotel je odavno objasnio koliko nam je važna komedija i ja to ne znam izreći pametnije od njega. A iskreno: i meni su kao gledatelju draže komedije od drama, iako nikada nisam podcjenjivao drame i s radošću sam ih pisao. U zadnje vrijeme pišem tekstove koji su svojevrsni spoj drame i komedije, tako da bih u te kazališne tekstove ubrojio i spomenutu „Lutku“, ali i „Sladoled“ i „Pivo“ i „Zaboravi Hollywood“ i „Parove“. Svi su ovi spomenuti tekstovi na repertoaru Teatra Gavran i s njima gledatelji dobiju humor, ali i neka bitna pitanja o međuljudskim odnosima danas. A muško-ženski odnosi su mi i najdražom i najčešćom temom koja je atraktivna i za drame i za komedije i za romane.

Prije dvije godine s radom je započeo i Festival kršćanskog kazališta na kojem ste ove godine gostovali i vi. Promatrajući tu i slične manifestacije, valja mi pitati: treba li nam posebno, kršćansko kazalište i što bi to trebalo biti kršćansko u njemu?

Pošto se iz glavne kazališne matice u europskom a i u našem teatru nakon Drugog svjetskog rata duhovnost gotovo doslovno protjerala (sjetite se samo drame apsurda koja je dominirala pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa fizičkog teatra šezdesetih i sedamdesetih godina koji se na izravan način oslonio na hipi pokret, pa se sjetite drama „krvi i sperme“ s kraja devedesetih i s početka ovog stoljeća), onda će vam biti jasno zašto se pojavila potreba da se podsjetimo da postoji i neki drugačiji teatar, teatar u kome se čovjek prikazuje kao kompleksno misleće biće kome su važna i duhovna pitanja, teatar u kome se prikazuje svijet koji ima svoj razlog i svrhu i iz koga neće biti protjeran ni Bog ni onaj red koji on personificira. Potreban nam je teatar koji zagovara i humor i emociju i u kome se dade osjetiti afirmativni odnos prema svijetu koji nas okružuje.

Vratimo se paradoksima. Među malobrojnim ste hrvatskim autorima čiji romani dožive višestruka izdanja. Tako je i s vašim najnovijim romanom Nekoliko ptica i jedno nebo, koji je od prošlogodišnjeg tiskanja već doživio treće izdanje; situacija je slična i s vašim romanima za djecu. No, rijetko vas se spominje kao romanopisca. Što je tomu razlog? Koliko su književnost i kritika kao njezin dio danas zaista slobodne i istinite?

Istinski me obradovao uspjeh romana „Nekoliko ptica i jedno nebo“. U središtu priče je fra Didak Buntić koji je prije točno stotinu godina u vrijeme velike gladi u Hercegovinu poveo akciju spašavanja djece i prevezao ih vlakovima u Slavoniju i Srijem. Meni je ta povijesna pozadina dobro došla kako bih ispisao roman nabijen emocijama, pun dramatike i neke neobične sjete koja se očito svidjela čitateljima.

Iako je ovo moj deseti roman za odrasle, javnost me ipak više percipira kao kazališnog pisca ponajviše zato što kazališna predstava ima jači odjek u javnosti od prozne knjige, ali i pored toga moje se prozne knjige dosta čitaju pa je početkom godine izišlo deseto izdanje romana „Judita“, deveto izdanje „Zaboravljenog sina“, te drugo izdanje „Kafkina prijatelja“.

Postoje pisci koji nisu vjernici, a njihova literatura zrači duhovnošću i humanošću, baš kao što među praktičnim vjernicima ima pisaca čiji nas tekstovi ostavljaju hladnima, ne dopiru do našeg srca. Ja volim kada se etika i estetika zagrle i koračaju „rukom pod ruku“

Središnje mjesto u vašem romanesknom opusu zauzima biblijska trilogija: Judita, Krstitelj i Poncije Pilat, redom svojevrsna ponovna i nova iščitavanja života biblijskih likova. Što doista znači pisati roman s kršćanskom tematikom ili, bolje, kršćanski roman? Gdje su nestali hrvatski pisci nadahnuti kršćanstvom, (ili, možda i važnije, njihovi čitatelji)?

Te romane sam ispisao u velikom zanosu, s nadahnućem koje me držalo dobrih pet godina. Pišući te romane osjećao sam da se obraćam suvremenom čitatelju, i ma koliko bio svjestan odgovornosti i biblijskog izvora na kome sam se napajao, nastojao sam na tome da to budu uvjerljivi, životni, kompleksni romani u kojima se stvarnost prikazuje u svome totalitetu. Želio sam da to bude dobra književnost, da se ljudi kojima je Biblija sveta knjiga ne razočaraju mojim tekstovima, a opet da u njima mogu uživati i oni koji nisu vjernici.

Mišljenja sam da nam treba mnogo više literature koja tematizira čovjeka kao duhovno biće, biće sumnje i vjere, ali koja svoje junake ne svodi samo na jednu dimenziju, pa bila to i duhovnost. Literatura koja opisuje samo ono materijalno i površinsko ne može zadovoljiti zahtjevnijeg čitatelja. Općenito govoreći: za roman je opasno kada čovjeka oslikava jednodimenzionalno, što će reći, ako čovjeka opisujemo samo kao političko biće, dobit ćemo politički pamflet, ako ga prikazujemo samo kao seksualno biće, skliznut ćemo u pornić… Kompleksni, uvjerljivi čovjek od krvi i mesa je i obiteljsko i političko i seksualno i duhovno i poslovno biće… Nastojim na tome da to u svojim romanima pokažem. Užasava me literatura kojom se ljudi svode samo na jednu dimenziju, u kojoj junaci misle samo jednu misao.

Dotakli smo se veze književnosti i kršćanstva općenito. No, na osobnoj razini – može li se o(p)stati umjetnikom bez duhovnosti? Iz kojih izvora po vašem iskustvu vrijedi crpiti da bi se u umjetnosti moglo darivati druge?

Ne volim dijeliti savjete drugima, svaki pisac ima svoj put. Meni osobno i svakodnevna molitva i vjera pomažu da živim sretnije i ispunjenije nego bi to bio slučaj da nisam vjernik. Ali moramo biti oprezni kod uopćavanja, jer postoje pisci koji nisu vjernici, a njihova literatura zrači duhovnošću i humanošću, baš kao što među praktičnim vjernicima ima pisaca čiji nas tekstovi ostavljaju hladnima, ne dopiru do našeg srca. Ja volim kada se etika i estetika zagrle i koračaju „rukom pod ruku“ i nitko me neće uvjeriti da je to staromodno i „prevaziđeno“.

Malo tko je svojim sveukupnim književnim radom toliko zadužio suvremenu hrvatsku kulturu kao vi – kako u njezinu razvoju, tako i u međunarodnom promicanju. No, kao promatraču, izgleda mi da kao zajednica uopće nismo svjesni što je zapravo hrvatska kultura, a bez te predodžbe teško da možemo imati ikakvu viziju za nju. Kako uopće promatrate mjesto kulture u životu čovjeka i društva? Što nam je temeljno potrebno za opstanak i razvoj hrvatske kulture?

Da stari Grci nisu bili svjesni važnosti kulture, danas mi za njih ne bismo ni znali i svijet bi bio bitno lošije mjesto za život nego što je sada. Kulturom se svijet koji nas okružuje oplemenjuje, i čini ljepšim i atraktivnijim, a mi postajemo mudrijima i senzibilnijima nego što bismo bili kada bismo život sveli samo na materijalno. Hrvatska kultura je doista samo jednom u povijesti bila promišljena i trasirana na sustavan način, a to je bilo u devetnaestom stoljeću u vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda… Po onom Sokratovom „znam da ništa ne znam“, naši preci su u tome trenutku prvo posvijestili što nam sve nedostaje želimo li postati „kulturnim narodom“, a ubrzo potom su krenuli graditi institucije nužne za ostvarenje toga cilja. Vjerujem da bismo i danas mogli pronaći nadahnuće za budućnost, kada bismo temeljitije proučili to razdoblje i desetljeća koja su potom uslijedila.

Mišljenja sam da nam treba mnogo više literature koja tematizira čovjeka kao duhovno biće, biće sumnje i vjere, ali koja svoje junake ne svodi samo na jednu dimenziju, pa bila to i duhovnost. Literatura koja opisuje samo ono materijalno ne može zadovoljiti zahtjevnijeg čitatelja

Vratimo se na trenutak kršćanstvu. Kao kršćani neprestano zaboravljamo srž onog Kristova poziva da sve narode učinimo njegovim učenicima – istinu da taj poziv prethodno mora preobraziti sve predjele našeg života. Crkva je kroz prijašnja stoljeća razumjela da to djelo Božje valja ostvarivati raznim sredstvima, pa tako i razvojem kulture. Što mislite o tom kršćanskom poslanju danas? Kakvim se jezikom možemo obratiti današnjem svijetu da bismo ga obratili?

Umjetnost, a napose književnost, doista mogu puno učiniti za svojevrsnu „novu evangelizaciju“, samo se moramo paziti da to ne bude banalna promidžbena rabota bez stila, jer od banalne promidžbe nemaju koristi ni umjetnost ni kršćanstvo.

Ovaj razgovor ne može se bolje završiti nego kratkim putovanjem u poeziju. U jednoj pjesmi kažete: “Neka je blažena misao od koje bježimo.” Uzaludno je tiještiti onu staru što je pjesnik htio reći – tog se običaja dotičete u drugoj pjesmi – ali ipak, postavljam pitanje pjesniku: koja je to misao, koje pitanje od kojeg nam nikako ne vrijedi bježati – i zašto to ne učiniti?

Osobno smatram da ne smijemo bježati od pitanja tko smo i zašto smo na ovome svijetu, a pogotovo ne smijemo bježati od pitanja što nam je činiti da ljudi kojima smo okruženi postanu još sretniji nego što jesu… pa bili mi liječnici, učitelji, pisci, svećenici, ugostitelji, političari, budemo li si to pitanje postavili sa željom da naši bližnji budu još sretniji nego što jesu, i naš život će zadobiti viši smisao i bit će smisleno i svrhovito proživljen.

Razgovarao Luka Tripalo | Bitno.net

Foto: Marin Škarica/Nova Eva

Ovaj članak [EKSKLUZIVNO] Miro Gavran o evangelizaciji u kulturi: Od banalne promidžbe nema koristi ni za kršćanstvo ni za umjetnost se prvo pojavio na Bitno.net.

Svjedočanstvo bračnog para

Foto: Screenshot

Nada i Robert Rukavina u braku su 17 godina, a imaju 10-ero djece.

Zajedno vode uspješan privatni posao, žive u obiteljskoj kući okruženi prirodom, aktivni su u svojim župama, putuju, sudjeluju u mnogim aktivnostima i akcijama kao obitelj te imaju vremena i za molitvu.

Uključili su cijelu obitelj u izradu društvene biblijske igre „Na putu s Marijom, majkom Isusovom“, a najnoviji projekt je igračka „plišana Gospa“ – plišana igračka koju su prvo napravili za svoju djecu, a sada je dostupna u prodaji.

Kako su se kao mladi ljudi odlučili krenuti u privatni posao, zašto su planirali svako dijete, kako organiziraju svoje vrijeme i još mnogo zanimljivosti saznajte u novoj epizodi In Familia Dei u nedjelju u 16 sati.

Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] U braku 17 godina, imaju 10-ero djece, a sada su stvorili igračku ‘plišana Gospa’… Pogledajte njihovo svjedočanstvo se prvo pojavio na Bitno.net.