Tako biblijski čovjek kleči kada Boga hoće posebno usrdno zamoliti za nešto. Petar prigiba koljena kada moli za uskrisenje upravo umrle Tabite, jednako čine i Pavao i starješine zajednice za dramatična Apostolova oproštaja u Miletu, a jednako tako i za oproštaja od braće u Tiru.

Foto: Ronai Rocha

Iako je stajanje na neki način temeljni stav biblijskoga molitelja, ono nipošto nije jedini stav. Postoje trenutci kada je jedini primjeren stav pred Bogom “prigibanje koljena”. Tako biblijski čovjek kleči kada Boga hoće posebno usrdno zamoliti za nešto¹. Petar prigiba koljena kada moli za uskrisenje upravo umrle Tabite ², jednako čine i Pavao i starješine zajednice za dramatična Apostolova oproštaja u Miletu ³, a jednako tako i za oproštaja od braće u Tiru.⁴ Pavao prigiba koljena i u svojoj svečanoj prošnji u Ef 3,14–21.

I bolesnici⁵, odnosno njihovi rođaci⁶, klečeći mole Isusa za ozdravljenje. Ali i onaj bogataš koji hoće slijediti Isusa pada pred njim na koljena moleći ga⁷.

Čak i sam Krist u Getsemanskomu vrtu na koljenima moli Oca da ga, ako je moguće, mimoiđe kalež patnje. No nije posve jasno koja se gesta ovdje točno misli; slično je i u nekim kasnijim tekstovima. Jer kod Luke Krist “pade na koljena”⁸, kod Marka “ruši se na zemlju”⁹, a kod Mateja “pade ničice”¹⁰. Prigibanje obaju koljena često prelazi u potpuno prostiranje na tlo.

Kao i stajanje, tako i prigibanje [obaju] koljena izriče duboko strahopoštovanje, bilo iskreno ¹¹, bilo licemjerno, kao primjerice kada rimski vojnici izruguju Krista¹². Prigibanje koljena vidljiv je znak priznavanja veličanstva onoga pred kojim se izvršava ova gesta.

“Preda mnom će se prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati govoreći: ‘Jedino je u Gospodinu pobjeda i snaga!’”¹³

Kao i biblijski čovjek, tako su se ponašali i oci za koje je njihov primjer još bio samorazumljiva norma.

Govoreći ovo [tj. da treba moliti stojeći] nipošto ne želimo ukloniti pobožan i lijep [običaj] prigibanja koljena! Jer i prorok Daniel je vapio Bogu klečeći na zemlji u treći, šesti i deveti čas.¹⁴

Ako stajanje u molitvi izriče strahopoštovanje i sabranu pozornost, kako se i dolikuje stvorenju pred njegovim Stvoriteljem, taj stav ipak nije bez dostojan­stva. No kako je rečeno, postoje trenutci kada je čovjek ostao upravo bez ovoga dostojanstva i tada bi stajanje pred Bogom i podizanje očiju prije značilo drskost nego strahopoštovanje. Stoga čovjek posve spontano klekne na zemlju pred Bogom kada ga hoće moliti za oproštenje svojih grijeha.

Osim toga treba znati da je – kada se netko hoće pred Bogom optužiti za svoje grijehe, zamoliti za izlje­čenje od njih i njihovo oproštenje – prigibanje koljena nužno jer ono služi kao obilježje onoga tko se poniža­va i podlaže, kako kaže Pavao: “Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji”¹⁵.

No čini mi se da duhovno prigibanje koljena, na­ zvano tako jer se svako živo biće “u ime Isusovo” tre­ba poniziti i umanjiti pred Bogom, Apostol naznačuje ovim riječima: “Da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i pozemnik┹⁶. Ali i prorokova riječ: “Preda mnom će se prignuti svako koljeno”¹⁷ znači isto.¹⁸

Jednako kao i stajanje, tako i prigibanje koljena tjelesno izriče “sliku posebna raspoloženja koje dolikuje duši za vrijeme molitve”¹⁹, naime “poniženje i snižavanje duha”, kako je govorio Josip Bousnaya.

Budući da je prigibanje koljena poglavito – iako ne i isključivo – gesta ponižavanja, a zbog toga i gesta pokore, razumljivo je da su joj pridržana određena vremena. Jer i vrijeme, zbog ispunjenja povijesti spasenja u Kristu, zadobiva novu dimenziju, simboličko obilježje koje je usmjereno na ovo ispunjenje. Jedino ovaj odnos prema Kristu čini ovu općeljudsku gestu specifično kršćanskom gestom.

Pitanje: Ako prigibanje koljena u molitvi pribli­žava Bogu one koji mole više nego stajanje u moli­tvi te čini da se obilnije očituje Božje suosjećanje, za­što onda molitelji ne prigibaju koljena u dane Gospod­nje i od Uskrsa do Duhova? I odakle potječe ovaj obi­čaj u crkvama?

Odgovor: Jer nam je potrebno da se uvijek prisje­ćamo obiju činjenica: i našega padanja u grijeh i mi­losti našega Krista po kojoj ustajemo od pada. Stoga je naše prigibanje koljena u šest dana [tjedna] simbol našega pada u grijeh. A to da u dan Gospodnji ne pri­gibamo koljena simbol je uskrsnuća po kojemu smo – Kristovom milošću – oslobođeni i krivnje i smrti, ko­ju je on obeskrijepio.

Ovaj je običaj započeo u apostolsko doba, kako ka­že blaženi Irenej, mučenik i biskup iz Lyona, u spisu O Pashi²⁰, u kojemu spominje i Duhove, kada ne pri­gibamo koljena jer su oni po svojemu značenju jed­naki danu Gospodnjemu, zbog razloga navedenih za ovaj dan.[/note]

Običaj da se u nedjelju i za trajanja čitava uskrsnoga vremena do Duhova ne prigibaju koljena jedna je od onih “izvornih nepisanih predaja” apostolâ koje su Istoku i Zapadu nekoć bile zajedničke, ali su danas očuvane samo na Istoku.

U skladu s predajom moramo se jedino u dan Go­spodinova­ uskrsnuća suzdržavati ne samo od ovoga, nego i od svakoga znaka straha i svake prakse koja iz toga proizlazi… jednako tako u vrijeme Duhova ko­je obilježavamo upravo istom radosnom svečanošću. U ostalome, zar nekomu može predstavljati poteškoću da se svakoga dana prostre pred Bogom, barem u pr­voj molitvi kojom započinjemo dan? No u dane posta i dane “stacija”²¹ neka se nijednu molitvu ne obav­lja bez prigibanja koljena i drugih uobičajenih poni­ženja. Jer tada ne samo da molimo, nego i javno traži­mo oproštenje i dajemo zadovoljštinu Bogu, Gospodi­nu našemu.²²

Iako obrazloženje zabrane da se u određenim vremenima prigiba koljena može biti različito od oca do oca, ipak je temeljna misao ista: jedinstvo tijela i duše takvo je da stav tijela mora biti u skladu s nutarnjim stavom koji se svaki put traži.

U dan Gospodnji molimo stojeći, izričući [time] sigurnost budućega eona. U drugim danima prigiba­mo koljena naznačujući time pad ljudskoga roda zbog grijeha. Kada se podižemo nakon klečanja, time jasno naznačujemo uskrsnuće koje nam je Krist svima da­rovao i koje se slavi u dan Gospodnji.²³

Prigibanje je koljena, kakvo mi danas poznajemo na Zapadu, u bitnomu statična gesta: do današnjega dana vjernici za vrijeme osobne molitve ili zajedničke pobožnosti, čak i za vrijeme slavljenja svete mise, često ostaju dugo vremena na koljenima, gotovo nepokretni. Jamačno, i kršćani istočne Crkve katkada mole na koljenima, ali ovdje se prigibanje oba­ju koljena, poglavito kada je posrijedi pokornička gesta, ponavlja puno puta zaredom, uglavnom praćeno kratkim zazivom koji nalikuje prethodno spomenutim strjelovitim molitvama; radi se, dakle, o dina­mičnoj gesti.

Ranije je tako bilo i na Zapadu sve do srednjega vijeka. U nekim starim tekstovima nije uvijek jednoznačno radi li se doista o prigibanju koljena u stvarnomu smislu ili pak o prostracijama (“metanije”). Ova nesigurnost postoji primjerice (za nas) u sljedećemu izvatku iz jednoga pisma zatvorenoga monaha Ivana iz Gaze:

Ako ti se, dakle, dogodi napast ove [noćne] borbe [demonskih misli], načini sedam puta sedam prigiba­nja koljena, to jest četrdeset devet prigibanja koljena, a kod svakoga izgovori: “Gospodine, sagriješio sam, oprosti mi zbog svojega svetog imena!” A ako si bole­stan ili je nedjelja, kada nije dopušteno prigibati koljena, izgovori ove riječi sedamdeset puta umjesto četr­deset devet prigibanja koljena.²⁴

Može biti da se ovim “prigibanjem koljena” (go­nyklisiai) zapravo misli na prostracije. No da se pritom radi o dvije različite geste, postaje jasno kada čitamo da je pobožna grofica Ada (oko 1090.) svakoga dana šezdeset puta molila Anđeo Gospodnji, i to dvadeset puta prostrta po zemlji, dvadeset puta pri­gnutih koljena i dvadeset puta stojeći²⁵ .

Time smo došli do pitanja koje si je možda netko već i postavio: što sada, stajati ili klečati? I jedno i drugo! Razni molitveni stavovi ne isključuju jedan drugoga. Tako o jednomu monaškom ocu čitamo da je nakon svakoga psalma (koji je recitirao stojeći) prigibao koljena i (stojeći) izgovarao molitvu²⁶ .

Slično su činili i monasi skitijske pustinje, kako nas izvješćuje Ivan Kasijan. Nakon psalmodije, koju su recitirali čitači, a koju je zajednica pratila sjedeći, svi ustaju na molitvu. Potom prigibaju koljena i prostiru se po tlu u kratkoj adoraciji da bi potom opet ustali i dulje molili.²⁷

Isti “obred” u bitnomu pretpostavlja i Benedikt u svojemu Pravilu²⁸. Daleki odjek toga i danas nalazimo u liturgiji Velikoga petka kada đakon poziva vjernike na velike zazive u općoj molitvi: flectamus genua – levate: prignimo koljena, ustanite!

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Gabriela Bungea “Kako moliti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

Ovaj članak Postoje trenutci kada je jedini primjereni stav pred Bogom – klečanje se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveta Elizabeta i sveti Zaharija roditelji su svetog Ivana Krstitelja. Prema riječima svetog Luke “oboje bijahu pravedni pred Bogom, jer su živjeli besprijekorno prema svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim”.

Foto: www.lds.org

Zahvaljujući njima, po Lukinom evanđelju, dobili smo na dar i dva predivna hvalospjeva “Magnificat” i “Benedictus”. Elizabeta je potjecala iz svećeničkog plemena patrijarha Arona, a njezin suprug Zaharija bio je veliki svećenik. Živjeli su u vlastitoj kući u Ain Karimu, selu nedaleko Jeruzalema. Zašli su u već poodmakle godine, ali nisu imali djece. O događajima koji su slijedili majstorski izvještava sveti Luka u svojem evanđelju. Zahariji su u Hramu kao prvom čovjeku u evanđelju, ukazao anđeo Gabriel i najavio mu rođenje sina. Zaharija nije u to povjerovao pa je zanijemio sve do dana kada se zbio radosni događaj. Kad se navršilo šest mjeseci od Ivanova začeća, anđeo Gabriel je u Nazaretu najavio Djevici Mariji začeće Sina Božjega.

Prema predaji, Elizabetina majka Sobe i Marijina majka Ana, bile su sestre. Kad je Marija doznala da je njezina rodica Elizabeta već u šestom mjesecu trudnoće, odmah se zaputila u Zaharijinu i Elizabetinu kuću, “u gorski kraj, u Judin grad”. Čim je Elizabeta ugledala Mariji i čula njezin pozdrav, zaigralo je dijete u njezinoj utrobi i ona se napunila Duhom Svetim. Kliknula je glasno: “Najblagoslovljenija si ti među ženama! I blagoslovljen je plod utrobe tvoje! Odakle meni ovo da majka Gospodina mojega dolazi k meni! Jer, čim glas pozdrava tvojega odjeknu u mojim ušima, od veselja mi dijete zaigra u utrobi. Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što je rečeno od strane Gospodina!”

Kad je Elizabeta rodila sina, Zaharija je prema Gabrijelovom zahtjevu zatražio da se dječak nazove Ivan, progovorio je i hvalio Boga. Unatoč prvoj nevjerici, poslušao je i usvojio Božju poruku. Njegova duga šutnja pretvorila se u veliki proročki hvalospjev “Benedictus”, “Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov”.

O Elizabeti i Zahariji nakon Ivanova rođenja Sveto pismo više ne govori. Za vrijeme općeg pokolja nevine djece u betlehemskom kraju i okolici, Elizabeta se prema predaji s malim Ivanom sklonila u jednu spilju. Za vrijeme opasnosti, anđeo je dokotrljao kamen na ulaz, a kad je opasnost prošla, kamen je uklonjen. Zaharija je prema predaji ubijen u Hramu, jer nije htio Herodu odati boravište svoga sina, pa ga uvrštavaju među mučenike.

Sveti Ivan Krstitelj rano je ostao bez roditelja. Pretpostavlja se da je brigu o Elizabetinom i Zaharijinom sinu vodila rođakinja, Blažena Djevica Marija, a kad je odrastao, povukao se u pustinju sve do dana svoga javnog očitovanja pred Izraelom.

Sveta Elizabeta je zaštitnica trudnica i rodilja.

Josip Antolović SJ

Hvalospjev Zaharijin

Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov,
što pohodi i otkupi narod svoj;
podiže nam snagu spasenja
u domu Davida, sluge svojega,
kao što obeća na usta
svetih proroka svojih odvijeka:
spasiti nas od neprijatelja naših –
i od ruke sviju koji nas mrze;
iskazati dobrotu ocima našim,
i sjetiti se Saveza svetoga svojega,
zakletve kojom se zakle Abrahamu,
ocu našemu:
da će nam dati
te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja,
služimo bez straha
u svetosti i pravednosti pred njim
u sve dane svoje.

A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati
jer ćeš ići pred Gospodinom
da mu pripraviš putove,
da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu
po otpuštenju grijeha njihovih,
darom premilosrdnog srca Boga našega
po kojem će nas pohoditi
Mlado Sunce s visine,
da obasja one što sjede u tmini
i sjeni smrtnoj,
da upravi noge naše na put mira.

Bitno.net

Ovaj članak Elizabeta i Zaharija, roditelji sv. Ivana Krstitelja se prvo pojavio na Bitno.net.

Najgore što se može dogoditi je da dođe netko, te pod izlikom očinstva Božjega uzima sebi časti koje mu ne pripadaju, ili pak stječe koristi različite vrste. Takav onda stavlja svoj interes na prvo mjesto, a skriva se čak iza službe koja mu je povjerena.

Foto: Screenshot Youtube

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus je vrlo kritičan prema pismoznancima i farizejima, te im jasnom slikom ukazuje neprimjerenost života u odnosu na službu koju obnašaju. Naime, Isus polazi od utvrđene činjenice da su oni preuzeli vršiti službu koju je nekada u narodu imao Mojsije: Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. A znamo da je ta katedra, simbolički rečeno, bila uloga vođe Božjega naroda koji je kao Božji čovjek imao čast primiti i objaviti narodu neprolazni ćudoredni zakon. Upravo zato jer je svjestan važnosti ‘Mojsijeve stolice’ Isus poučava narod potičući ga da ipak sluša sve pouke koje dolaze s te stolice – katedre, jer o tim poukama ovisi njihova dobrobit i njihov život. Takve pouke ne treba slušati i vršiti radi onih koji sjede na katedri, već radi onoga čija je katedra, to jest radi same stvari. Doista, Mojsijeva stolica nije Mojsijeva u smislu da bi je uspostavio Mojsije kao čovjek u svoju čast, već je ona Božja, budući da je Bog povjerio Mojsiju da vodi narod i da ga pouči vječnom Zakonu.

Isus, kako vidimo, brani činjenicu i potrebu da u narodu bude Mojsijeva katedra, to jest da u narodu budu duhovni vođe koji vrše službu koju je Bog povjerio svome sluzi Mojsiju. S druge pak strane ukazuje na neprikladnost onih koji sjede na njoj, jer ne vrše svoju službu na jednako častan i čestit način na koji je Mojsije vršio svoju službu ispunjen osjećajem strahopoštovanja prema Bogu, a to bi trebali. No i kad ukazuje na neprikladnost onih koji sjede na njoj, ne daje za pravo vjernome puku da se odmakne od nje, to jest da živi u neposluhu i nevjernosti. Osim toga njegove pouke nisu ostale samo za učenike koji su slušali u tom trenutku pouku o Mojsijevoj stolici, već su valjane i za nas danas koji smo primili isti Božji zakon, ali i cjelovitu objavu Božje ljubavi.

Doista, nakon svega rečenoga veliko je pitanje koliko bismo mi vjernici i svećenici Kristovi trebali osjetiti odgovornost i strahopoštovanje prema položaju u kojem se mi nalazimo s obzirom na Mojsijev nauk i zadaću u narodu. Kako smo vidjeli, Isus nije dokinuo Mojsijeve katedre, nego je ukazao na njezino neprolazno značenje. Nije je čak opozvao niti onda kad je vidio da njome upravljaju neprikladni ljudi. Naprotiv, pozvao je mnoštvo koje ga je slušalo da u mogućem buntu i protestu ne odbacuje nauk koji je ta katedra jamčila, pa i onda kad ga prenose oni koji ga ne vrše. A opet trebamo znati da Mojsijeva katedra nije ništa u usporedbi s onom koju je nama Gospodin povjerio. A nas je zadužio da sjedimo na njegovoj stolici koja je ne samo božanskoga porijekla i prava, već je i sam Božji Sin na njoj sjedio. Isus nas stoga potiče na dosljednost, svjestan koliko je to zahtjevno i teško. Tko bi se, uostalom, od nas ljudi mogao pohvaliti takvom dosljednošću između riječi i djela da bi sebi polagao pravo da sjedi na toj katedri? Nema toga tko je zaslužio biti na njoj, te nam postaje jasno koliko mi trebamo držati do nje i do svojih djela, jer nas je on ovlastio da sjednemo. Ako je branio dostojanstvo Mojsijeve predbacujući nedosljednost riječi i djela onih koji su na njoj sjedili, koliko više mu smeta ako na njegovoj sjede isto tako nedosljedni i nedostojni učitelji i vođe naroda.

Najgore što se može dogoditi je da dođe netko, te pod izlikom očinstva Božjega uzima sebi časti koje mu ne pripadaju, ili pak stječe koristi različite vrste. Takav onda stavlja svoj interes na prvo mjesto, a skriva se čak iza službe koja mu je povjerena. Služi se Bogom da sebi priskrbi ugled i stekne povlastice ili korist, umjesto da služi narodu Božjemu. A narodu Božjemu se ne služi samo riječima, u smislu pouke ili dijeljenja lekcija, već prije svega primjerom prihvaćanja svega što je Bog govorio. Onaj tko nije osjetio da je njemu u prvom licu upravljena riječ Božja i sve obveze koje iz nje proistječu, taj je spreman koristiti se njome da zadrži položaj i stekne ugled.

A kao što je iz Isusovih riječi izvirala obveza kako za vjerni puk, tako i za one koji su sjedili na Mojsijevoj stolici, jednako vrijedi, samo u većoj mjeri, i za one koji sjede na Isusovoj stolici, to jest za one koji slušaju pouke u ime iste. Nikome nije dano pravo tražiti izgovore za svoje loše ponašanje prema toj katedri, bilo onima koji ne žele biti na visini poslanja, bilo onima koji ne bi u njima tražili izgovor da ne slušaju poruku spasenja samo zato što ima neodgovornih koji sjede na istoj. Isus očekuje od nas izravnu odgovornost pred njegovom Katedrom, to jest pred naukom spasenja koji nam preko nje dolazi. Onda kad shvatimo da je ta Katedra dana nama kao dar i pomoć spasenja, tada nećemo tražiti izgovore, već se truditi svi zajedno, jer je i vjernom puku povjerena učiteljska služba Isusova, to jest vjerodostojno svjedočanstvo za Isusa. Ne odbacujmo stoga ulogu Isusove stolice, već se prema njoj postavimo još odgovornije i vjernije živimo prema njezinim naputcima, prihvaćajući u poniznosti nauk koji nam je objavio naš Spasitelj. A on nam je svima dao svoju stolicu kao dar i kao zadaću da druge svojim primjerom i poniznošću utvrđujemo u vjeri i zajedništvu s Bogom, pa stoga odazovimo tom časnom pozivu neporočnim životom i evanđeoskim svjedočanstvom.

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ovaj članak Činite što vam kažu, ali ne ravnajte se po njihovim djelima se prvo pojavio na Bitno.net.

Dođite na veliku tribinu u Zagrebu…

Studetnski pastoral Zagrebačke nadbiskupije (SPAS), pod vodstvom studentskog kapelana don Damira Stojića, organizira ovog utorka veliku tribinu o blaženom hrvatskom kardinalu Alojziju Stepincu.

Na tribini će gostovati dr. Jure Krišto, član Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca, koji će okupljenima pokušati približiti rad komisije, ali i odgovoriti na neke od čestih prigovora koji su se upućuju kardinalovu postupanju za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Tribina pod imenom “Stepinac – razbijanje mitova”, održat će se ovog utorka, 7.11., u kino dvorani “Forum”, u Studentskom domu Stjepan Radić s početkom u 20 h.

Svi ste dobrodošli čuti izvorne informacije o ovom aktualnom pitanju u našoj Crkvi i društvu.

Bitno.net

Ovaj članak Velika tribina o Stepincu: Član Mješovite komisije, dr. Jure Krišto, razbija mitove o blaženom kardinalu se prvo pojavio na Bitno.net.

Vjerujem da je, kao što kaže sveta Mala Terezija iz Lisieuxa, „ljubav tako snažna da može izvući korist iz svega, iz onog dobrog i lošeg u meni“.

Foto: Ines Perković

Osobama s manjkom samopoštovanja često se savjetuje da se usredotoče na svoje jače strane. To može biti dobro, no ako u pozadini leži ideja da samo jake osobe nešto vrijede, onda nam taj savjet ne pomaže mnogo. „Dugo sam mislio da je negativna slika koju sam imao o sebi neka vrsta krjeposti. Često su mi govorili da se čuvam oholosti i taštine pa sam počeo vjerovati da podcjenjujući sebe činim dobru stvar. No sada uviđam da je pravi grijeh nijekati Božju bezuvjetnu ljubav i previđati vlastitu izvornu dobrotu. Jer, ako se ne oslanjam na tu prvu Božju ljubav i na tu izvornu dobrotu, gubim doticaj sa svojim pravim ‘ja’ i upropaštavam sama sebe tražeći među ‘krivim’ ljudima i na ‘krivim’ mjestima ono što se može naći jedino u domu mojega Oca.“¹

Kada bismo doista vjerovali da imamo dostojanstvo Božje djece, tada bismo posjedovali i zdravo uvjerenje o vlastitoj vrijednosti. Najintimnije središte moga bića nešto je što dolazi od samoga Boga, ono je otajstvo, jedinstvena slika o meni koju je stvorio Bog. Onome tko zna da ga Bog bezuvjetno voli i štiti nije teško vjerovati u vlastitu vrijednost. „Nemoj se premalo cijeniti jer te Bog silno cijeni“, govori jedna poslovica s Istoka.

U našemu životu često nedostaje žara. Možda izbjegavamo mračne dubine svojega života kako bismo izbjegli bol, no na taj način ne dospijevamo niti do njegovih visina. Živimo u malograđanskoj prosječnosti koja izbjegava svaki „ekstrem“.

Ako se čovjek skriva iza debelog zida i zatvara transcendentnome, onda nije u doticaju sa samim sobom, niti će se moći otvoriti svijetu. Kako bi to ostvario nužno je da „položi oružje“, da prihvati vlastitu ranjivost, prizna svoje granice, pukotine i nedostatke te konačno odbaci ono u čemu većina ljudi pronalazi sigurnost. U tomu podvigu neće mu manjkati Božje ljubavi. Bog želi pokazati svoju snagu upravo po ljudskoj slabosti (usp. 2 Kor 12,9) i stoga najčešće bira ono što je slabo i beznačajno u očima svijeta (usp. 1 Kor 1,27).

Isus se dotiče tog otajstva u prispodobi o svadbenoj svečanosti koju kralj priređuje za svojega sina. Oni koji su uživali društveni ugled, nesumnjivo plemeniti i religiozni ljudi, odbili su njegov poziv. Imali su drugog posla; previše su bili zaposleni. Prosjaci, bogalji i hromi, pak, bili su slobodni; došli su i napunili dvoranu (usp. Mt 22,1–14; Lk 14,15–24). Ovdje vidimo kako su se stvari obrnule: maleni su bliži Bogu, odbačeni su izabrani.

Bog može činiti čudesne stvari s mojom bijedom. Stoga mogu reći „da“ onom najbjednijem i najneuglednijem što pronalazim u dubini svoga srca. Vjerujem da je, kao što kaže sveta Mala Terezija iz Lisieuxa, „ljubav tako snažna da može izvući korist iz svega, iz onog dobrog i lošeg u meni“.² Imati zdrav osjećaj vlastite vrijednosti znači znati prihvatiti svoju svijetlu stranu, kao i onu mračnu, svoje visine i dubine, ono uzvišeno, kao i ono nisko.

Onaj tko je u stanju drugima priznati vlastite nedostatke istinski je snažan. Primjer nam daje papa Benedikt XVI. koji je, dok je još bio kardinal, u jednom intervjuu ispričao kako je u svojim školskim danima patio što je najgori u razredu iz tjelesnog odgoja, umjesto da se usmjerio na to da uvijek bude najbolji u svim ostalim predmetima.³ Snažna je i ona osoba koja može ostati mirna kada je drugi osuđuju zato što je postupila prema vlastitoj savjesti. Biti ono što jesi znači osjećati se slobodnim i čistim. Ne biti ono što jesi znači osjećati se otuđenim i uprljanim.

Na kraju, jasno vidimo da se pred nama nalazi mnogo više mogućnosti nego što smo mislili, kao i to da Bog može učiniti mnoga čudesa u nama ako se sjedinimo s njim.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Živjeti slobodu nagom vjere” Jutte Burggraf. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

Ovaj članak Ne bježimo od naše bijede – Bog s njom može učiniti najčudesnije stvari se prvo pojavio na Bitno.net.

Osobno me žalosti vidjeti ljude koji psihološki žive trčeći za ispraznošću časti. Mi kao Isusovi učenici ne smijemo činiti to, već među nama uvijek treba vladati jednostavno i bratsko ponašanje – rekao je Sveti Otac.

Tko ima autoritet, mora služiti i voditi osobnim primjerom – rekao je papa Franjo pred tisućama hodočasnika i posjetitelja koji su se danas okupili na Trgu svetoga Petra u Vatikanu kako bi prisustvovali na molitvi Anđeoskoga pozdravljenja. U središtu je Papinog razmišljanja bio današnji evanđeoski odlomak (usp. Mt 23,1-12) koji govori o posljednjim danima Isusova života u Jeruzalemu. Ti su dani ispunjeni iščekivanjem, ali i napetostima – napomenuo je Sveti Otac. S jedne strane Isus žestoko kritizira pismoznance i farizeje, a s druge strane Gospodin kršćanima svih vremena, pa tako i nama, ostavlja važne pouke.

Isus je rekao mnoštvu: „Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu“. Papa je kazao da to znači kako su oni imali ovlast podučavati ono što je u skladu s Božjim zakonom. Međutim, odmah potom Isus dodaje: „ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine“ (Mt 23,2-3). Papa Franjo je upozorio da je to česta pogrješka onih koji imaju vlast kako na civilnom tako i na crkvenom području: oni nešto zahtijevaju od drugih, ali sami to ne slijede. Vode dvostruki život – kazao je Sveti Otac i naveo Isusove riječi: „Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli“ (Mt 23,4).

Tu se radi o tome da se loše vrši vlast, a oni koji imaju vlast trebali bi ponuditi dobar primjer. Autoritet se rađa iz dobrog primjera, kako bi pomogao drugima činiti ono što je dobro i nužno, podupirući ih u vrijeme kušnji na koje nailaze na putu dobra. Autoritet treba biti pomoć, no ako se vrši loše, postaje tlačiteljski i ne dopušta ljudima da rastu. Tako se stvara atmosfera nepovjerenja i neprijateljstva, te također vodi u korupciju – upozorio je Papa.

Isus otvoreno kritizira ponašanje farizeja i pismoznanaca: „Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’“ (Mt 23,5-7). To je napast koja odgovara ljudskoj oholosti i koju nije uvijek lako nadvladati. Riječ je o napasti da živimo samo za vanjštinu – napomenuo je Sveti Otac.

Papa Franjo je rekao da Gospodin potom svojim učenicima daje zadaću: „Vi pak ne dajte se zvati ’Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen“ (Mt 23,8-11).

Mi kao Kristovi učenici ne smijemo težiti ni za kakvim počasnim naslovima, vlašću ili vrhovništvom – istaknuo je papa Franjo – Osobno me žalosti vidjeti ljude koji psihološki žive trčeći za ispraznošću časti. Mi kao Isusovi učenici ne smijemo činiti to, već među nama uvijek treba vladati jednostavno i bratsko ponašanje – rekao je Sveti Otac.

Svi smo mi braća i sestre – nastavio je Papa – te ni na koji način ne smijemo druge nadvladavati i gledati svisoka. Ne, svi smo mi braća i sestre. Sve darove koje smo primili od Oca Nebeskog trebamo staviti u službu drugima, a ne kako bismo od njih profitirali za svoje osobno zadovoljstvo i interes. Ne smijemo se smatrati višima od ostalih. Skromnost je ključna za postojanje koje se želi suobličiti nauku Isusovu koji je bio blaga i ponizna srca te koji je došao na svijet ne kako bi bio služen, nego da bi služio – naglasio je Sveti Otac.

Neka nam Djevica Marija pomogne svojim majčinskim zagovorom da izbjegnemo ponos i taštinu, te da budemo blagi i poslušni u ljubavi koja dolazi od Boga kako bismo služili našoj braći i sestrama te za njihovu radost koja će također biti i naša – kazao je na kraju nagovora papa Franjo.

Sveti je Otac nakon molitve Angelusa pozdravio brojne hodočasnike iz Italije i svijeta te je podsjetio da je jučer u indijskom gradu Indoreu blaženom proglašena sestra Regina Maria Vattalil, redovnica Družbe franjevačkih klarisâ, koja je 1995. godine ubijen zbog svoje kršćanske vjere. Sestra Vattalil je dala svjedočanstvo za Krista u ljubavi i blagosti te se pridružuje dugom nizu mučenika našega vremena – istaknuo je Papa te zaključio – Neka njezina žrtva bude sjeme vjere i mira, naročito u Indiji.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: Mi smo braća i sestre i ne smijemo gledati jedni druge svisoka se prvo pojavio na Bitno.net.

Simona Mijoković, nekadašnji model poznat pod imenom Simona Gotovac, svjedoči o svom životu, putu koji je prošla od tame grijeha do svjetla s Isusom. 

Simona i Stanislav Mijoković/Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Kuća susreta Tabor bila je mjesto dugo očekivanog razgovora sa Simonom Mijoković, djevojački Ištvanović, nekadašnjim modelom, široj javnosti poznatom iz braka s poduzetnikom Antom Gotovcem. Ova samoborska oaza mira za duhovno ozdravljenje i oslobođenje toliko je važna za njezin život, s obzirom na to da je prije nepunih šest godina upravo ovdje upoznala Isusa, živoga Boga, primila oprost grijeha i otvorila srce kako bi Bog polako počeo zacjeljivati mnoge rane koje joj je težak život nanio. Stoga je uz supruga Stanislava, kći Gabrijelu i četveromjesečnog sina Jošuu, došla Isusu zahvaliti na daru novoga rođenja, što je u tako malo vremena stvorio od Simone istinskog svjedoka svoje ljubavi, darujući joj prekrasnu obitelj, a mnogima po njoj predivno svjedočanstvo Božje ljubavi koja ne odustaje ni od koga.

Sat vremena razgovora prošlo je u trenu, jer je trebalo poći fra Zvjezdanu Liniću, utemeljitelju Tabora, na grob reći hvala što se Bog njime poslužio da Simonu vrati među žive. A u razgovoru se valjalo prisjetiti mnogo toga, od njezinih životnih početaka u roditeljskom domu do nove stranice života, nedavno otvorene u austrijskom gradu Linzu, gdje sada Mijokovići sretno žive.

– Roditelji su mi se rastali u mojem ranom djetinjstvu te sam se s mamom preselila u Sloveniju. Već tada sam kao mala djevojčica seksualno zlostavljana. To su već one prve veće rane koje su me kasnije odvele u sve veće grijehe. S trinaest godina ušla sam u svijet mode i droge: počela uzimati “ecstasy” i “speed”, čula da je kokain bolji i onda htjela probati nešto jače i to je bio heroin. Travu sam pušila svaki dan od sedmog razreda osnovne škole pa sve do kraja srednje trgovačke škole. Godinu-dvije kasnije okusila sam i blud, homoseksualizam, oboljela od bulimije, počela bježati od kuće, odlaziti redovito na noćne zabave… na pogrešnim mjestima tražila sam ljubav koju nisam primila od roditelja. Zapravo, drogirala sam se da bih pobjegla od stvarnosti i svih tih rana u svijet koji ne postoji te sam se dobro osjećala dok sam bila omamljena. I tako sam zalutala u loše društvo, odnosno u prostituciju kada mi je bilo šesnaest godina. Da bih se spasila od toga, upoznala sam dilera te se još više navukla na drogu. I onda, bježeći od njega, u 18. godini upoznala sam bivšeg supruga Antu Gotovca i k njemu se doselila u Zagreb. Moj život je bio jedno veliko bježanje – iz grijeha u grijeh, od jedne osobe k drugoj. Na kraju, kada sam ostavila Antu, otišla sam k vračarama. Samo sam se htjela spasiti, ali uzalud je bilo tražiti spasenje u ovome svijetu, prisjeća se Simona prolaska kroz sve “krugove pakla” koji postoje već ovdje na zemlji.

S trinaest godina ušla sam u svijet mode i droge: počela uzimati “ecstasy” i “speed”, čula da je kokain bolji i onda htjela probati nešto jače i to je bio heroin…

Takav život nije njezino srce pretvorio u ono koje mrzi sve ljude, više ili manje krive za sve loše što je iskusila, već je postala ona koja oprašta, počevši od roditelja kojima je i zahvalna na svemu što su joj dali u životu. Imala je, kako kaže, sve ovosvjetovno što dijete može poželjeti, ali ne i ono najvažnije – roditeljsku ljubav.

Potrebna pomoć egzorcista

– Sada imam svoju djecu i ne želim priuštiti iste propuste i pogreške mojih roditelja koji me nisu upoznali s Isusom, nego sam se sama odgajala. Mama me slala u crkvu, ali nije išla sa mnom, niti objasnila tko je Bog, što je Isus učinio za nas. Povremeno sam gledala filmove o Isusu, pa sam ga doživljavala kao nestvarnog filmskog lika, iako sam vjerovala da Bog postoji. Nisam znala ni što je sveta misa ni što je pričest, a ispovjedila sam se samo prije krizme, ali ne kreposno, jer nisam znala što i kako se treba ispovjediti. Prvu pravu životnu ispovijed učinila sam kod fra Zvjezdana, ispisavši grijehe na sedam papira. No, još puno, puno poslije, sve do unatrag tri godine, po nadahnuću Duha Svetoga dolazili su mi grijesi koje sam još prije počinila. I kada sam sve to predala Bogu, osjetila sam da u meni ima još nešto mračno, u korijenu što me drži, ne da mi ići naprijed, kao da sam okovana lancima. Na misi sam znala imati reakcije. Shvatila sam da mi treba duhovna pomoć, te se obratila p. Petru Vrapcu, egzorcistu u Sloveniji. Svaki mjesec sam punih godinu dana dolazila k njemu na molitve oslobođenja od svakoga zla, nakon čega mi je rekao da sam ozdravila i oslobođena. Ono što je Isus započeo sa mnom kroz fra Zvjezdana, s p. Petrom je dovršio, ali mi je naglasio da svakodnevno u svom danu pronađem mjesta za svetu misu, pričest i molitvu krunice, te da izbjegavam grešne prigode, nastavila je Simona.

Na sam spomen Tabora srce joj zaigra, širok osmijeh razlije se po njezinom licu, a ni poneke suze radosnice i zahvalnice ne nedostaje. Vjerojatno ni potpuno svjestan kako se Bog njime služi, prvi suprug Ante Gotovac doveo ju je prvi put na ovo mjesto i na razgovor s fra Zvjezdanom. Ispričala nam je da ju je poznati franjevac, već četiri godine pokojni, pitao je li došla jer je nagovorena ili je sama htjela. Šutjela je tada cijelo vrijeme.

– Možemo ljudima svjedočiti Isusa, ali ne ih i nagovarati da dođu k njemu. Čim nekoga nagovaramo, ta osoba će se vratiti na ono staro. Naš Bog je silan Bog, a ne nasilan, On je strpljiv i čeka na nas sve dok ne poslušamo njegov glas. Nekoga će dočekati nakon bolesti, rastave braka ili pak smrti bližnje osobe. Tako je i dočekao mene nakon što sam grijesima dotaknula dno života. Dok sam griješila, odnosno kada bih izašla van i znala da će biti droga, a potom i nemoral, vapila sam sve snažnije, da ne želim tako živjeti. Dva dana nakon odlaska od kuće došla bih kući, gledala se u ogledalo i plakala. Naručivala bih potom velike količine hrane, prežderavala se i povraćala. I tako svaki vikend. Sodoma i Gomora. Toliko sam puno i dugo bila u grijehu da sam oslijepila, nisam znala koliko duboko tonem. Čak sam mislila da je normalno drogirati se, da to nije ništa strašno, kao i to da muškarci varaju svoje žene, da se izmjenjuju bračni partneri. Ismijavali smo to, doista bili zavedeni od Zloga, poručila je Mijoković.

Tako je malo po malo došla i u ruke vračara, gdje je prvi put odvedena od strane naše poznate komercijalne televizije. Tamo su se vršili obredi nad njom: topilo se olovo, pila je i umivala se iz vode nad kojom je vračara nešto zazivala, pokušavala stvoriti neko oko na njezinom čelu, koristeći nadnaravne sile koje je i njoj polako davala da se njima koristi. Učila je Simonu gatati i gledati u karte, davala joj hranu koju je jedino mogla i jesti, a drugu odbacivala. “Svaki put me nešto vraćalo tamo, neki demoni. Zbog toga sam noću sve više osjećala neki strah, prisustvo neke mračne sile oko mene. Čak se sama od sebe pomicala deka s moga kreveta. Bila sam skroz svjesna svega toga. Slijepo sam bila naivna, vjerovala da mi može pomoći, jer sam bila nesretna. Imala sam civilni brak s Antom, a to je bilo sve samo ne zajednica ljubavi. U biti, grijeh nas je vezao, ništa drugo. Vjerujem da je sve što se događalo Isus vodio, u vrijeme kada je htio da se dogodi, a sve s ciljem kako bih mogla primiti milosti koje mi obilno daje te shvatiti razloge zašto sam sve to morala proći”, smatra Simona.

Često su mi poznanici govorili da neću naći muža s kojim ću svakoga dana ići na svetu misu, moliti ujutro i navečer. No, Isus je rekao: tražite i naći ćete!

I u mraku života Bog je bio uz mene

Sada jasno vidi da je i u tom dugom mračnom razdoblju njezina života, Bog bio uz nju. Tako je snažno bio prisutan dok joj se dogodila velika prometna nesreća u Vodicama, kada se na povratku iz kluba s najnovijom klasom Mercedesa zabila u zid, projurivši kroz pješačku zonu gdje svakodnevno šeta veliki broj ljudi, osobito roditelja s djecom. Na automobilu je nastala totalna šteta, prema procjeni oko 300 tisuća kuna. To se dogodilo oko svetkovine Velike Gospe i čvrsto vjeruje da su je Isus i Majka Marija sačuvali od smrti, a i da ne ubije nekoga. Također, veliko svjedočanstvo joj je i rođenje kćeri Gabrijele. Ante je tada Simonu odveo na Kamenita vrata i u crkvu sv. Petra te je prvi put iskreno molila za svoju kćer da ne bi imala posljedice droge, bulimije, ničega od njezinih životnih tereta. Priznaje da tada nije znala moliti. Jednom joj je jedan muškarac poklonio ikonu s Gospinim likom i nju je objesila na zid u stanu. Svaku večer se pred njom pomolila za Gabrijelu i tražila da joj pošalje muškarca koji će je spasiti od svih zala u koja je upala. Mislila je na čovjeka, a Majka Marija, kako vjeruje, poslala joj je svoga Sina Isusa da je spasi i oslobodi.

– Ljudi kada dožive obraćenje misle da je time sve riješeno, ali obraćati nam se valja svakoga dana iznova. Ne činim više grijehe iz prošlosti, sve je to ostalo samo dio moga sjećanja nakon prve svete ispovijedi, ali uvijek dođu neki novi padovi, poput sada u braku kada je u pitanju povjerenje i ljubomora prema suprugu. To su također moje rane, jer nisam imala povjerenje muškaraca, bila sam prevarena od njih. Tada zavapim: Isuse, slaba sam, pomogni mi da to prevladam. Isus me svojom smrću spasio, ali me svakodnevno spašava od mojih novih grijeha koji bi me mogli odvesti u propast. Stoga, obraćenje znači primiti od Boga novo srce, ne više ono od kamena, nego od mesa, srce koje ljubi, prašta, daruje se… Boga ljubimo tako što se klonimo grešnih prigoda, truditi se obdržavati njegove zapovijedi; a bližnjega svoga tako da ga ne osuđujemo, ali ću ga opominjati u ljubavi i istini kada sagriješi, kako bi spoznao svoje dostojanstvo. Posebno su mi u tom smislu djevojke i žene na srcu, kako bi sačuvale dostojanstvo svoga tijela, stvorenog da se daruje mužu u braku a ne za pokazivanje. Kroz to pokazivanje često traže pažnju i ljubav, a jedina ljubav je Bog. U sakramentu svete ispovijedi doživjela sam istinsko obraćenje – susret s milosrdnim Isusom koji oprašta i ne osuđuje. Tu sam jasno spoznala: Isus mi je oprostio! Daruje mi puninu života u radosti i ljubavi, u miru koji mi više nitko ne može oduzeti, ma koliko god me proganjali, a i nitko osim Boga ne može mi ga ni dati. Taj mir tako onda lijepo legne na savjest, a da bi ona bila čista valja se kreposno i redovito ispovijedati. Tako ću od Boga dobiti snagu da ne padnem ponovno u grijeh i da se još čvršće njega držim, kaže Simona.

Iz svake njezine riječi svjedočanstva izvire Simonina zaljubljenost u Isusa, što mogu potvrditi svi oni koji prate njezin profil na Facebooku ili je imaju prilike poslušati uživo dok svjedoči. Ne skriva stoga da je prvotno htjela postati časna sestra klarisa, ali Bog je htio drugačije i poslao joj Stanislava, prvo kao najboljeg prijatelja, a potom i kao supruga da je prati u njezinom hodu za Isusom. Rado progovara ljudima i o iskustvu bračnog života, ali ne zaboravlja im reći i da postoji zlo, Sotona.

Čovječe, ne dimi nego izgori za Krista!

– Često su mi poznanici govorili da neću naći muža s kojim ću svakoga dana ići na svetu misu, moliti ujutro i navečer. No, Isus je rekao: tražite i naći ćete! Molila sam ako je Božja volja da takvog muža pronađem te ako je moguće da bude i nešto mlađi. Stanislav je stariji od mene i veliki mi je blagoslov jer kroz njega puno učim. On je blag i smiren, a ja sam jako temperamentna. Jako molim Isusa za trn poniznosti. Želim reći da se nisam bogato udala, iako je moj suprug jako predan poslu. No, njegovo najveće bogatstvo je u djelima ljubavi, radosti, Božjim darovima. Trenutno sam na porodiljnom dopustu, ali se ponovno vidim u poslu nakon što Jošua malo poraste. Ipak, sada je najvažnije da sam s djecom, da kuham, spremam, čistim… Tu je moj udio u bračnoj zajednici. Navečer kada dođe s posla, zajedno idemo na svetu misu i zahvalimo Gospodinu za sve što nam daruje. Svakoj osobi bih željela takav brak koja ima poziv za to, dodaje Mijoković i nastavlja:  

– Ima ljudi koje poznajem iz “prošloga života” koji su Bogu zavapili, došli na Tabor te nastavili svjedočiti Isusa svojim životom. Nažalost, ima i onih koji su slijedili njihov primjer, ali se vratili prijašnjem načinu života. Ništa se neće promijeniti u našim životima ako Bog nema naš “da”, obraćenje srca koje želi ljubiti Boga više od ičega na ovome svijetu i ne poznaje druge, lažne bogove. Srce koje čezne za živim Bogom, spozna ga; kada ga spozna, onda ga ljubi; a kada ga uzljubi, ne vraća se u prošlost. Na nama je da molimo i prikazujemo te osobe. Najviše mi se ljudi javlja koji imaju problema s djecom i u braku, mnogi od njih jako trpe. Onima koji imaju bračnih problema savjetujem da se ne rastave i da mole za svoje muževe, mada mi znaju spočitati kako sam se rastavila od Ante, ali nisam imala crkveni brak. Spomenem im kao uzore svete Moniku i Ritu, koje su molile godinama i na kraju im je Bog učinio silna djela. Ljudima je teško ustrajati u molitvi kada ih stisnu problemi, jer htjeli bi da se odmah sreća dogodi. Čovječe, ne dimi nego izgori za Krista! Naposljetku, savjetujem svima da se obrate svećeniku, ali im podarim provjeren recept iz svakodnevnog vlastitog iskustva: misa, pričest, ispovijed, molitva, Sveto pismo. Bez toga nema sreće.    

Njezin životni put trenutno se s obitelji odvija u Linzu, gdje ih je smjestio. Po ljudski, tamo namjeravaju i ostati, ali… U Linzu izvan obitelji Simona nema nikoga s kim se druži, pa ljudski gledano, sama je. Tvrdi da nije više osoba koja će izlaziti u kafiće, nema više potrebu za tim, osim u nedjelju nakon mise kada Mijokovići posjete slastičarnicu i počaste se kolačima ili sladoledom. Njezino darivanje usmjereno je k obitelji, te već uči Jošuu o Bogu koji već s četiri mjeseca zna prepoznati Blaženu Djevicu Mariju na slici. Njemu i Gabrijeli prenaša dar vjere koji je primila od Boga, a koji će kasnije oni sami u životu nastaviti graditi. Zaključuje: obitelj u kojoj se vjera živi, primaju sakramenti i zajedno moli, tamo je i blagoslov, što vodi prema vječnoj radosti u Nebu.

– Prikazujem svaki dan i cijeli život Isusu, jer ne znam što donosi budućnost. Sigurna sam da je Bog vodi i zna što je za mene najbolje. Svjesna sam da moj život može i sutra skončati. Samo želim sve činiti Isusu na hvalu i slavu, a meni i bližnjima na spasenje. Prije da umrem nego da smrtno sagriješim. Rekla sam: Isuse, tvoja sam mala olovka, ona drvena, obična, koja malo pukne ili otupi pa je moraš opet našiljiti. Ti me vodi, piši sa mnom. Imam 33 godine i ne znam gdje će moj život biti za godinu dana. Mogu u Linzu ostati do posljednjeg dana života, a mogu se za nekoliko godina vratiti u Hrvatsku i nastaviti život ovdje. Duše Sveti, gdje Ti pušeš, tamo neka budem!

 Često mi ljudi tražimo da imamo savršeni život i sve u njemu – brak, zdravlje, molitvu. Ako je Isus koji je savršen živio u nesavršenom svijetu, bio progonjen, gladan, rođen u štalici… zašto onda težimo sjaju ovozemaljskoga?

Isusu predati i najmanju slabost da nas oslobodi

“Stalno svjedočenje vjere u Isusa nosi trpljenje. Nema Uskrsa bez Golgote. Iza svakog svjedočenja dobijem “po nosu”, bilo riječima, bilo progonom, ali sve to prikazujem na hvalu i slavu Isusu. Svako svjedočenje nije neki moj nastup kojim ću ljudima govoriti što moraju činiti. Bog nam je svima dao slobodu da jedino tako izaberemo pravi put koji vodi u vječnu, nebesku radost s Kristom. Često mi ljudi tražimo da imamo savršeni život i sve u njemu – brak, zdravlje, molitvu. Ako je Isus koji je savršen živio u nesavršenom svijetu, bio progonjen, gladan, rođen u štalici… zašto onda težimo sjaju ovozemaljskoga? Molimo najprije za ljubav prema onima koji su nam najteži u životu i Bog će nam je dati. Prvotnu težnju za nebeskim kraljevstvom uvijek naglašavam, jer sve ostalo što tražimo u ovome svijetu Bog će nadodati, kao što brine za sva svoja stvorenja. Ako je neka osoba pozvana za brak, Bog će joj dati supružnika; ako li je za posvećeni život, Bog će i to providjeti. On je milosrdan, ali i pravedan pa itekako moramo paziti što govorimo da naše riječi budu potkrijepljene djelima. Zato trebamo razmatrati strah Božji, da Isusa ne povrijedimo grijesima. Griješimo svakoga dana i stoga je potrebno na kraju dana imati ispit savjesti te Isusu predati i onu najmanju slabost da nas oslobodi od toga. Svaki napad koji doživim nakon svjedočenja, osjetim kao diranje u ranu, odnosno buđenje savjesti u toj osobi, njezin “ja” koji želi time ušutkati, njezinu oholost i sebičnost. Ljudi žele imati ovu radost, mir, ispunjenje što mi imamo, ali ne vide da je to moguće samo u Bogu i s Bogom”.  

Hrvati, ispovijedajte se i pričešćujte!

“Iskustvo koje sam doživjela u Linzu, gdje sada živim, u jednoj crkvi u kojoj se okuplja veliki broj Hrvata, jako me šokiralo. Naime, bilo je jako puno ljudi na misi, ali ih se malo pričestilo. Duša me boli kada vidim da ljudi ne dolaze Isusu, jer mnogi su zavedeni od Kneza ovoga svijeta koji ih je zaslijepio da ne vide uzvišenost primanja Isusa u svetoj hostiji. To je kao da si najboljeg prijatelja pozvao k sebi u kuću, napravio svečanu večeru, pozdravio ga i zalupio mu vrata na nos. Isto to ljudi rade Isusu. Dok nisam došla na Tabor nisam ni ja znala što znači pričestiti se živim Bogom. Naši ljudi također se boje i svete ispovijedi, misle da nisu teško sagriješili. Već u tjedan dana se nakupi “sitnih” grijeha poput prašine, pa valja Isusu predati da očisti dušu. Uz to, na ispovijedi dobijem i koristan savjet za daljnji život te obećavam Isusu da ću se truditi izbjegavati grešne prigode. Tu onda dolaze blagoslov i milosti od Boga. Zato treba moliti Duha Svetoga za njegove darove i vapiti za oslobođenjem od ovih okova koje imamo.”

*Copyright Bitno.net, sva prava pridržana

Jakov B. | Bitno.net

Ovaj članak [EKSKLUZIVNO] Životno svjedočanstvo Simone Mijoković: Želim biti olovka kojom će Bog pisati se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti Leonard je jedan od veoma popularnih svetaca u srednjoj Europi, odakle je njegovo štovanje došlo i u hrvatske krajeve, osobito u Međimurje te samoborski kraj.

Foto: www.alchetron.com

Jedan učenjak kaže da je njemu u čast podignuto ništa manje nego 600 crkava i kapela, u koje valja ubrojiti i crkve i kapele u našim krajevima od kojih je, svakako, najljepša ona u Kotarima kod Samobora, što se ubraja među najvrjednije barokne kulturne spomenike Hrvatske. Sv. Leonard je prisutan i u toponomastici, po njemu se, naime, nazivaju neka mjesta, ali isto tako i u folkloru, narodnim običajima.

Sv. Leonard si je iskupio naročito veliko poštovanje i slavu za vrijeme križarskih vojna kad je po njegovu zagovoru bio oslobođen iz sužanjstva slavni križar Boemund od Antiohije. On je upao u ropstvo muslimanima g. 1100., a iz njega je oslobođen po svečevu zagovoru dvije godine kasnije. Vrativši se u Europu, darovao je svetištu Saint-Léonard-de-Noblac srebrne verige, slične onima što ih je kao zarobljenik nosio. Kako se onda mnogo govorilo i pisalo o slavnim vitezovima i križarima, jasno je da je pobožnost jednoga Boemunda prema Sv. Leonardu djelovala na pučku maštu, pa i na srce, te su ga u toj pobožnosti mnogi nasljedovali šireći tako posvuda svečevo štovanje. Sveti Leonard iz Noblaca ili Limogesa u Francuskoj bio je, zapravo, svetac otkriven tek početkom XI. stoljeća, otkad potječu i prvi njegovi životopisi koji su prilično legendarni. I oni su širili svečevu slavu i štovanje. Navodim sve te povijesne činjenice da nam bude jasno odakle je došlo do tako velike popularnosti sv. Leonarda.

Leonard se rodio u Galiji za vrijeme cara Anastazija, koji je vladao između 491. i 518. godine. Rodio se u krilu plemićke obitelji, a njegovi su roditelji bili intimni prijatelji velikoga franačkoga kralja Klodviga, koji je malome Leonardu bio krsni kum. Znamo iz povijesti da se Klodvig kao prvi franački knez pokrstio, a za njim i njegovi Franci, pa je to krštenje bilo presudno i za budućnost Europe jer će Franci kasnije stvoriti na Zapadu najjaču državu.

Kad je Leonard odrastao, nije se – kako su to inače činili plemićki sinovi – posvetio vojničkom staležu, već se radije stavio u službu sv. Remigija koji je postao nadbiskup u Reimsu. Znamo da je taj svetac krstio Klodviga. Kako je sv. Remigije bio prijatelj s kraljem Klodvigom, imao je povlasticu da vrati slobodu svima zarobljenicima na koje bude naišao; istu je povlasticu zatražio i Leonard, dobio je i njome se u korist zarobljenika više puta poslužio. Ne zaboravimo da je to bilo u doba seobe narodâ, u jednom burnom razdoblju kad je bilo toliko nedužnih zarobljenika.

Kralj je ponudio Leonardu i časti, pa i biskupsko dostojanstvo, no svecu nije bilo stalo do ljudske slave, moći i ugleda, jer je želio živjeti prema Evanđelju. Zato se povukao u samoću najprije kod sv. Maksimina u Micyju, a zatim u obližnju okolicu Limogesa, usred šume koja se zvala Pavum. Tamo je provodio pustinjački život molitve i pokore.

Jednoga je dana Leonardovu samoću prekinuo kralj Klodvig koji se s velikom pratnjom nalazio u lovu. S kraljem je bila i kraljica koju su baš tada spopali nenadano porođajni bolovi. Molitva i briga sv. Leonarda osiguraše kraljici sretan porod. Kralj je u zahvalu dao Leonardu jedno zemljište kraj izvora i sredstva da ondje sagradi samostan i crkvicu u čast Majke Božje. Osim zahvalnog kralja, koji mu se često obraća za savjet zbog raznih, osobito zdravstvenih, teškoća, obraća mu se i puk, koji ga je nakon njegove smrti nastavio slaviti kao zaštitnika od mnogih bolesti, posebno onih kroničnih.  Nakon toga postao je i službenim zaštitnikom zatvorenika, kovača, rodilja. Zaziva se i protiv mrazeva te bolesti konja. Pokraj toga samostana razvilo se kasnije i naselje, što je na početku pokrštavanja europskih naroda manje-više svagdje bila praksa. Godina smrti sv. Leonarda nije nam poznata, no zato nam je poznata njegova slava u kršćanskome puku koja je samo odsjev one slave što je uživa u blaženome gledanju Boga.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net

Ovaj članak Sveti Leonard iz Limogesa – nudili su mu biskupske časti, ali on je samo htio pustinjački život posvećen Bogu se prvo pojavio na Bitno.net.

Prema pisanju CNN-a, najmlađa žrtva pucnjave ima 5, a najstarija 72 godine. Među ubijenima je i 14-godišnja kćer pastora te crkve.

Foto: screenshot

Najmanje je 26 osoba ubijeno, a na desetke ih je ozljeđeno u napadu na baptističku crkvu u teksaškom Sutherland Springsu.

Prema pisanju CNN-a, najmlađa žrtva pucnjave ima 5, a najstarija 72 godine. Među ubijenima je i 14-godišnja kćer pastora te crkve.

Policija je objavila kako je napadač 26-godišnji bijelac Devin Patrick Kelley koji je služio u zračnim snagama američke vojske. Kelley je 2012. osuđen na godinu dana pritvora zbog napada na svoju suprugu i njihovo dijete. Dvije godine kasnije dobio je nečasni otpust iz vojske zbog “lošeg ponašanja”.

Motiv napada nije poznat, kao niti razlog zašto je Kelley odlučio napasti malu baptističku zajednicu pedesetak kilometara udaljenu od svog rodnog New Braunfelsa.

#Texas church shooting: What we know about suspected gunman Devin Kelley https://t.co/34nrDCib1z pic.twitter.com/IErj94OSbU

— RT America (@RT_America) 6. studenoga 2017.

Sutherland Springs malo je naselje u blizini grada San Antonia, opisano kao mjesto u kojem “svatko poznaje svakoga”.

Napad se dogodio u nedjelju oko 11:20 ujutro po lokalnom vremenu kada je Kelley, obučen u crnu odjeću, neprobojni prsluk te naoružan automatskom puškom započeo svoj krvavi pohod.

Napadač je parkirao auto i prije ulaska u crkvu pucao po zidu. Nakon što je ušao u crkvu otvorio je vatru po kongregaciji, ubivši i ozlijedivši na desetke ljudi. Uskoro je na njegovu pucnjavu odgovorio lokalni Teksašanin koji je također bio naoružan, navodno pogodivši napadača koji je krvareći napustio prostor.

Nekolicina naoružanih lokalaca pratilo je potom Kelleya po susjednom okrugu. Napadač je uskoro pronađen mrtav u svom autu. Nije poznato je li izvršio samoubojstvo ili je njegovu smrt prouzrokovala rana zadobivena u crkvi.

Policija je navodno u njegovom autu pronašla veću količinu oružja.

Ovo je najveći masakr u povijesti Teksasa, a njegov motiv još uvijek nije poznat.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Najmanje 26 osoba ubijeno u napadu na crkvu, policija identificirala napadača se prvo pojavio na Bitno.net.

U subotu 18. studenog 2017. u samostanu karmelićanki Božanskog Srca Isusova u Zagrebu održat će se duhovna obnova za one koji nose ili žele primiti Gospin karmelski škapular.

Foto: www.thefatimaproject.org

U samostanu karmelićanki Božanskog Srca Isusova u Zagrebu (Vrhovec 29), u subotu 18. studenog 2017., od 9 do 18 sati, održat će se duhovna obnova za one koji nose ili žele primiti Gospin karmelski škapular.

Program se sastoji od obreda primanja škapulara, kateheze, molitve, klanjanja, svete mise i zajedničkog ručka.

Prijave i informacije putem e-maila: s.mirjanabanic@yahoo.com.

Više o pobožnosti karmelskog škapulara pročitajte ovdje.

Bitno.net

Ovaj članak Duhovna obnova za one koji nose ili žele primiti Gospin karmelski škapular se prvo pojavio na Bitno.net.

Samandar Singh, njezin ubojica, u zatvoru se pokajao i potpuno promijenio, što je svoj vrhunac imalo u pomirbenom zagrljaju, 2002. godine, sa sestrom Selmy Paul, sestrom ubijene Rani Marije.

Foto: Asia News

Sestra Rani je bila gladna i žedna pravednosti. Zbog toga je ubijena 25. veljače 1995. godine. Ubojica ju je napao i zadao joj 54 uboda nožem. (…) Dok ju je ubijao, redovnica je ponavljala Isusovo ime – rekao je kardinal Angelo Amato, pročelnik Zbora za proglašenje svetih. Danas je sestra Regina (Rani) Maria, rođena kao Mariam Vattalil, redovnica Družbe franjevačkih klarisâ, proglašena blaženom. Obred je održan u Indoreu, u Indiji, a predvodio ga je, kao Papin izaslanik, upravo kardinal Amato. Papa Franjo je 23. ožujka ove godine priznao njezino mučeništvo, otvarajući tako put za njezinu beatifikaciju.

Sestra Rani Maria je rođena u Kerali, a posljednje je dvije godine radila u Udaynagaru, u indijskoj saveznoj državi Madhya Pradeshu, posvećujući se posebno ratarima i ženama u tamošnjim selima. Dok je autobusom putovala u Bhopal, bila je primorana sići, te ju je, pred svim ostalim putnicima, njezin ubojica izbo nožem. Bilo je, naime, jasno kakva sudbina čeka one koji su se u preobrazbi seoske Indije pokušavali suprotstaviti zakonu jačega. Njezin je neumoran rad u pomoći siromašnima počeo smetati tamošnjim ‘gospodarima’.

Razlog tako ubojitoga bijesa – objasnio je kardinal Amato – bila je činjenica da je redovnica propovijedala evanđelje ljubavi, i štitila siromašne od nepravde onih koji su si prijevarom prisvajali zemlju. Sestra Rani je nastojala odvratiti male zemljoposjednike od samoubojstva ili pak od potpune bijede, i to konkretnim inicijativama suradnje i mikrokredita – napomenuo je kardinal. Njezina je smrt imala snažan odjek, te su nakon njezina sprovoda održane javne manifestacije, uz sudjelovanje tisućâ ljudi različitih religijâ, a sve ustanove u državi Madhya Pradeshu bile su zatvorene u znak žalosti.

Znakovita je pak promjena do koje je došlo nakon ubojstva sestre Rani. Samandar Singh, njezin ubojica, u zatvoru se pokajao i potpuno promijenio, što je svoj vrhunac imalo u pomirbenom zagrljaju, 2002. godine, sa sestrom Selmy Paul, sestrom ubijene Rani Marije. Singh je izdržao kaznu, i to zahvaljujući obitelji žrtve koja se zauzela za njegovo puštanje na slobodu. Sestra Selmy Paul je za agenciju AsiaNews nedavno rekla da Singh živi 30-ak kilometara daleko od njezina samostana koji on često posjećuje. A svake godine na obljetnicu preminuća Rani Marije, odlazi na njezin grob, a sestrama daruje pšenicu sa svojega polja kao simbol obnovljenoga života. To je način na koji on naviješta Božje milosrđe – kazala je sestra Selmy.

Ali, što za misiju u Udainagaru i za cijelu Katoličku Crkvu u Indiji znači žrtva sestre Rani Marije, uzimajući u obzir da je Madhya Pradesh danas jedna od tvrđava hinduističkoga integralizma? Ona je bez sumnje blagoslov – odgovara kardinal Amato. Brojni misionari u njoj pronalaze nadahnuće i zaštitu za svoj teški posao u svrhu dobra – kazao je pročelnik Zbora za proglašenje svetih te na kraju istaknuo da su mučenici oduvijek činili zemlju plodnom za naraštaje novih kršćana.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Ubojica ju je usmrtio s 54 uboda nožem, a danas redovito posjećuje njezin grob – nedavno je proglašena blaženom se prvo pojavio na Bitno.net.

Od straha da će se od mene tražiti više nego što imam, oslobodi me, Isuse…

Foto: wikimedia.org

Od uvjerenja da moram zaslužiti Tvoju ljubav,

oslobodi me, Isuse.

Od straha da sam nevoljen,

oslobodi me, Isuse.

Od lažne sigurnosti da imam sve što mi je potrebno,

oslobodi me, Isuse.

Od straha da će me povjerenje u Tebe osiromašiti,

oslobodi me, Isuse.

Od svake sumnje u Tvoje riječi i obećanja,

oslobodi me, Isuse.

Od protivljenja djetinjemu povjerenju u Tebe,

oslobodi me, Isuse.

Od odbijanja i nevoljnosti u prihvaćanju Tvoje volje,

oslobodi me, Isuse.

Od straha od budućnosti,

oslobodi me, Isuse.

Od nezadovoljstva i pretjeranog razmišljanja o prošlosti,

oslobodi me, Isuse.

Od isprazne zagledanosti u samoga sebe,

oslobodi me, Isuse.

Od nevjerovanja u Tvoju ljubav i prisutnost,

oslobodi me, Isuse.

Od straha da će se od mene tražiti više nego što imam,

oslobodi me, Isuse.

Od razmišljanja da moj život nema smisla ili vrijednosti,

oslobodi me, Isuse.

Od straha pred onim što Ljubav traži od mene,

oslobodi me, Isuse.

Od obeshrabrenja,

oslobodi me, Isuse.

Da me Ti uvijek pratiš, štitiš i voliš,

Isuse, uzdam se u Tebe.

Da je Tvoja ljubav veća od mojih grijeha i padova, i da me mijenja,

Isuse, uzdam se u Tebe.

Da je nepoznavanje onoga što donosi sutra poziv da se oslonim na Tebe,

Isuse, uzdam se u Tebe.

Da si Ti sa mnom u mojoj patnji,

Isuse, uzdam se u Tebe.

Da će moja patnja, ujedinjena s Tvojom, donijeti plodove u ovom i sljedećem životu,

Isuse, uzdam se u Tebe.

Da me nećeš ostaviti samoga, i da si prisutan u svojoj Crkvi,

Isuse, uzdam se u Tebe.

Da je Tvoj plan bolji od svega drugoga,

Isuse, uzdam se u Tebe.

Da me uvijek čuješ i da mi uvijek odgovaraš u svojoj dobroti,

Isuse, uzdam se u Tebe.

Da mi daješ milost da prihvatim oproštenje i da oprostim drugima,

Isuse, uzdam se u Tebe.

Da mi daješ svu snagu koju trebam za ono što me čeka,

Isuse, uzdam se u Tebe.

Da je moj život dar,

Isuse, uzdam se u Tebe.

Da ćeš me naučiti da Ti vjerujem,

Isuse, uzdam se u Tebe.

Da si moj Gospodin i moj Bog,

Isuse, uzdam se u Tebe.

Da sam tvoj ljubljeni,

Isuse, uzdam se u Tebe.

s. Faustina Maria Pia |  www.sistersoflife.org

Ovaj članak Litanije povjerenja – molitva kojom ćete pronaći mir i pouzdanje u Boga se prvo pojavio na Bitno.net.

Znala sam da je ona jednom davno abortirala treće dijete. Usput je to spomenula u ženskom razgovoru, tipično za generaciju žena kojima je to ‘čišćenje’ bilo skoro rutina. Živjele su tako, a mnoge još uvijek žive, u magli nesvjesnosti da su učinile nešto loše. Ne samo loše za dijete nego i za vlastitu dušu koja zbog toga može biti osuđena na propast…

Foto: www.stocksnap.io

Prošlo je tek nešto više od godine dana otkako je Dragica dobila dijagnozu teškog oblika karcinoma, neoperabilnog, s lošim prognozama. Primala je terapije, borila se, ali se stanje svejedno pogoršavalo. Mlada žena kojoj je nedostajalo još sedam godina do mirovine, s nevjericom i tugom samo bi tu i tamo uzdahnula: „Da sam bar još malo mogla normalno živjeti, da bar nisam dobila tu prokletinju!…“ Stanovala sam u susjedstvu, mogla sam tjedan za tjednom vidjeti tjelesno propadanje koje je sad već bilo toliko ubrzano da su njezina odrasla, zaposlena djeca, krenula tražiti palijativnu skrb jer nisu više mogli uz nju sami dežurati danju i noću.

Nitko nije gubio nadu, stalno se tražila još neka alternativna metoda, još neki spasonosni pripravci i svi su se trudili da se život produlji koliko god je moguće. Pokušavala sam joj i ja nabavljati nešto za jačanje imuniteta, veselilo me svako malo poboljšanje, ali nitko nije slutio da, osim bolesti koja galopira, mene još nešto muči kod Dragice. Znala sam da je ona jednom davno, nakon što je rodila svoje dvoje starije djece, abortirala treće dijete. Pisala sam o tome u jednom tekstu (OVDJE), usput je to spomenula u ženskom razgovoru, tipično za generaciju žena kojima je to „čišćenje“ bilo skoro rutina. Živjele su tako, a mnoge još uvijek žive, u magli nesvjesnosti da su učinile nešto loše. Ne samo loše za dijete nego i za vlastitu dušu koja zbog toga može biti osuđena na propast, ako se za grijeh ne pokaju. Nakon pokajanja Bog daje oprost, djeluje zapravo jednostavno, ali u praksi gdje vjera nije živa, meni je slijedila mučna situacija. Trebala sam zamoliti osobu kojoj se bliži skora smrt da se ispovjedi nakon jako puno godina. Ona bi se mogla zbog toga uvrijediti, odbiti me, mogla sam izazvati sasvim suprotnu reakciju od one koju sam htjela. Znala sam da je Dragica u djetinjstvu primila sakramente, udala se u crkvi, ali se jako dugo nije ispovjedila i tek bi nekoliko puta godišnje otišla u crkvu.

I dalje me mučila moja stara boljka, da se ne miješam u tuđa posla, ali ovaj put nisam smjela šutke promatrati da netko pored mene umre bez sakramenta pomirenja, bez oprosta koji se može dobiti samo pokajanjem. Bila sam na sto muka, čak je i fizički to bilo teško izvesti jer bolesnica skoro nikad nije bila sama, stalno su oko njezina kreveta bila djeca ili rodbina, nikako nisam mogla uhvatiti nekoliko pogodnih minuta da joj izložim tako ozbiljnu i tešku stvar. Nije mi bilo svejedno ni ako se netko od djece pobuni i zaustavi me u onome što sam joj htjela reći jer nitko od njih nije živio vjerski život, sakramente su po tradiciji „obavljali“ do vjenčanja i to je bio uglavnom kraj vjerskog života.

Ispovijed i bolesničko pomazanje imali su prizvuk smrti, a u današnje vrijeme smije se govoriti samo o borbi, svi moramo biti „hrabri lavovi“ koji se borimo s bolešću do zadnjeg daha života, nema pomirenosti u kojoj se i duša pripravlja. Posljednje stvari – smrt i sud, izbačeni su iz naših života. Naravno da se treba boriti do kraja, nema jačeg instinkta od onoga za preživljavanjem, ali spremnost da se prijeđe u vječnost, kao nešto u potpunosti izvjesno za sve nas, trebala bi biti prisutna svaki dan, u teškoj bolesti naročito.

Pomiri se s bratom dok si još s njim na ovozemaljskom putu

U mom djetinjstvu, u sredini gdje sam tada živjela, za susret sa smrću ljudi su se pripravljali. Sjećam se i danas, nakon puno godina, izraza tuge i boli na licu mog djeda u onim teškim, zadnjim danima, dok je bolovao od iste bolesti kao i Dragica. Jasno još vidim njegove suze koje je suzdržavao, osmijeh koji se miješao sa strahom i ruke koje je zadnjim naporom snage na izmaku položio na glavu svakome od nas unučadi dok nas je blagoslivljao. Rijeka ljudi posjećivala ga je tih dana, svi oni koji su ga voljeli, ali i oni koji nisu. S posebnom se pažnjom i čašću čekao kao najuzvišeniji gost jedan čovjek iz sela s kojim je djed bio u dugogodišnjoj svađi zbog neke davne uvrede, povoda jadnog, kako i obično izgledaju naše mizerije i inati u usporedbi s konačnim stvarima. Tadašnji seoski ljudi, koliko god tvrdi bili, kad se nekome približavao posljednji čas, znali su što se mora: ići kod umirućega, tražiti oproštenje i pružiti oprost, moralo se pomiriti jer pobožni ljudi znaju da se svi dugovi na ovome svijetu moraju podmiriti, nikakva se zavada ni zla krv sa sobom ne smije nositi u vječnost. Barem onda kad je bilo sigurno da je bolest teška i smrt se bliži bez pogovora su se pokoravali riječima Evanđelja – sporazumi se bez otezanja sa svojim protivnikom dok si još s njim na putu, da vas Sudac obojicu ne baci u tamnicu! Ispovijed se podrazumijevala, pričest, bolesničko pomazanje, njihova se nužnost nije dovodila u pitanje, svećenik bi došao u takvim prilikama da je trebalo i s kraja svijeta. Ni danas se to nije svugdje izgubilo, ali u Dragičinoj obitelji vjera se svodila na ono malo vjeronauka u djetinjstvu, ceremoniju vjenčanja i sprovode. Na misu se nije išlo ni na Božić i Uskrs.

Osjećala sam težinu i nelagodu svog nauma, ne držim se sposobnom za evangelizaciju ili propovijedanje čak ni aktivnim vjernicima, a pogotovo ne nekom drugom. No, znala sam da moram ja jer neće nitko drugi, moram, makar mi to bila najveća sramota što ću je proživjeti.

Oprost u Godini milosrđa i dijete koje nije dolazilo

Dakle – pokušati nagovoriti ženu u terminalnoj fazi bolesti da se ispovjedi i pritom joj i ukazati da treba ispovjediti abortus, smrtni grijeh, trebalo je izvesti u nekoliko minuta nasamo, onih minuta do kojih danima nisam mogla doći jer su se oko nje stalno razmjenjivali djeca i rodbina. Uporno sam dolazila, nastojala prikriti nervozu i napetost, ulog je ipak bio velik, sudbina nečije duše trebala se odlučiti u tih nekoliko minuta. Jedno poslijepodne uspjela sam uskočiti u neko vrijeme pauze između posjeta patronaže i spavanja i krenula pričati kao navijena, upravo onako kako sam i mislila da ću to izvesti – zamuckujući, nespretno, s krajnjom neugodom podsjetivši Dragicu na onaj davni razgovor, koji je vjerojatno zaboravila, u kojemu je spomenula abortus napravljen prije 30 godina ili više. Pitala sam je li to ikad ispovjedila.  U čudu me je gledala, zbunjena, i odmahnula glavom.

„Nemoj se ljutiti, molim te“, nastavila sam, „ali sad ti je prilika, Papa je proglasio Godinu milosrđa, to je posebno vrijeme za sve oproste, sad se grijeh abortusa može ispovjediti kod svakog svećenika, prije je to bilo malo kompliciranije. Nitko te ništa ne prisiljava i ne osuđuje, ne brini se, znam da se to u ono doba radilo masovno, jako puno žena je to napravilo, nisi ti kriva što se to tako shvaćalo, nije se znalo ni moglo drugačije, sve je to sad nebitno, bitno je da se čovjek ipak ispovjedi, da shvati da je pogriješio, da se pokaje zbog grijeha, nakon kajanja se dobiva oprost, treba zamoliti i Boga i dijete za oprost, djetetu daj ime, neko koje ti se sviđa, nebitno muško ili žensko, u znak prihvaćanja u obitelj i sve će biti u redu…“ Govorila sam velikom brzinom, sigurna sam da je zvučalo još puno gore od ovoga što pišem, a ona me samo netremice gledala, kao u čudakinju koja joj je upala u sobu i pokrenula najluđi film. „Čula sam i na nekim predavanjima“, ide moj monolog dalje, „ne znam koliko je to točno jer se ne razumijem u to, ali možda može nešto značiti, da poneki čini i grijesi predaka mogu imati neke posljedice i na naše potomstvo, ne mora biti nikakve direktne uzročno-posljedične veze, ali mi zapravo ne znamo precizno kako stvari u duhovnom svijetu funkcioniraju i dužni smo poduzeti sve da očistimo mrlje i grijehe u našem životu. Jedan je propovjednik spomenuo i da nepokajani i neispovjeđeni abortusi mogu ostaviti posljedice ponekad i na plodnost naše djece i unučadi, da ne mora tako biti, ali ispovijed je najmanja, a najveća stvar koju možemo učiniti, može imati velike učinke.“

Ne znam koliko sam u ovo zadnje vjerovala, no znam da su mi se te riječi propovjednika urezale u pamćenje upravo zbog Dragičine kćeri Sanje koja u devet godina braka nije mogla zanijeti iako nisu nalazili organskih zapreka ni kod nje ni kod muža. U više sam navrata molila na tu nakanu, ali moja molitva nije bila uslišana. Nekako sam slutila da to ipak mora biti „sređeno“ unutar obitelji. Taman kad sam je upitala smijem li nazvati našeg župnika da ju dođe ispovjediti, ušla je susjeda.

Prekinula sam temu, provele smo sve tri još neko vrijeme u razgovoru o nečem sasvim drugom, zbog nervoze i napetosti ne sjećam se niti jedne riječi koje smo dalje razmijenile. Onda sam pošla. Tek sam se na vratima, sa zadnjom nadom u srcu, okrenula prema Dragici i uputila joj upitni pogled. Ona je, razumjevši bez riječi, samo tiho rekla: „Može.“

Kratko „Može!“ i svijet je krenuo drugim smjerom. S olakšanjem i uzbuđenjem u istom otrčala sam kući, nazvala župnika, objasnila ukratko o čemu se radi, a on je došao kod nje za par dana. Bližilo se vrijeme Uskrsa pa je čak ispalo da je došao u redovitu predblagdansku ispovijed bolesnika, nitko nije postavljao pitanje tko ga je pozvao. Župnik mi je naknadno samo kratko javio da je ispovijed obavljena i da je sve u najboljem redu. Odahnula sam.

Blagoslov na kraju agonije

Dragica je nakon toga doživjela još nekoliko iznenađujuće dobrih faza privremenog oporavka. Posjećivala sam je periodično, pričale smo o drugim stvarima, ništa o obavljenoj ispovijedi nismo govorile. Bila sam sretna da je na to pristala i da je još dobila i bolesničko pomazanje. No, bolest je neumoljivo napredovala i nekih osam mjeseci nakon tog Uskrsa svratila je do mene njezina kći Sanja, dosta psihički iscrpljena jer je mami bivalo sve gore. Bilo je to točno dva dana prije nego je Dragica umrla. Tada mi je Sanja objavila vijest koja me istodobno šokirala i silno razveselila. Naime, uslijed cijele drame i majčine borbe s bolešću, Sanja je zatrudnjela. Bila je trudna dva mjeseca. „Jeste rekli mami?“ pitala sam uzbuđeno.

„Naravno da jesmo, bila je izvan sebe od sreće, znaš koliko nas je sve to mučilo“, kazala je. Pričala je kako su to protumačili činjenicom da više nisu razmišljali ni o djetetu ni o začeću pa se spontano dogodilo ono što devet godina nije išlo. Nisam proturječila, to je vrlo vjerojatno i znam da se često događa, kad su parovi zaokupljeni drugim stvarima, kad zbog nekih izvanjskih okolnosti ili posvojenja djeteta „zaborave“ na problem neplodnosti, nestane pritisak pa se začeće dogodi spontano. Logično je da se tako dogodilo i u ovom slučaju i nisam joj imala namjeru ikad išta reći o mom razgovoru s Dragicom. Uostalom, sad više nije ni bitno, u takvoj tuzi svima je trebao sretni događaj i novi život.

No, kad je ona nastavila pričati o maminoj bolesti i kako su joj silni lijekovi pomutili mozak pa je jednom prilikom čak neki abortus spominjala, pojavila mi se ista stara nelagoda i isti stari poriv da ipak kažem ono što će možda i njoj utjecati na život. Ispričala sam joj za ispovijed i abortus zbog kojega sam Dragicu na ispovijed i nagovorila. Koliko god znam da kemija iz jakih lijekova zaista poremeti stanje mozga u zadnjim danima, htjela sam da shvati kako žena ipak nije baš sve umislila. Sanja do tada nije znala za taj abortus. Dogodio se nakon što je mama rodila nju i brata. Nije joj bilo ni previše čudno, bilo je puno žena koje su to napravile, ali njezina mama njoj nije o tome pričala. Ovaj put me pratio još gori osjećaj neugode što sam se upetljala u taj dio tuđe intime, ali sam još jednom pregrizla dostojanstvo i izgovorila sve, nadajući se da će biti nekakve koristi. Možda ona jednog dana bude u prilici da nekoga odgovori od abortusa. Vidjela je da mi je neugodno pa me utješila da mi ništa ne zamjera i zna da sam njezinoj mami željela samo dobro. Svejedno sam ostala pod dojmom da nije posve shvatila o čemu govorim, o kakvim mogućim duhovnim posljedicama. Nelagodu sam preživjela, tješeći se da sam nešto posijala, a tko će i kako žeti, nije na nama da znamo.

Ne znam hoće li išta od toga imati utjecaja na Sanjin duhovni život i shvaćanja, ali danas vidim da jedna mala djevojčica sretno raste kraj svojih roditelja. Znam i ono što je puno važnije – da je jedna dobra duša otišla pred svog Stvoritelja bez teškog tereta. Grijeh je ostao ovdje na Zemlji, oprošten za Nebo. Duša je otišla onako kako bismo svi trebali otići, ostavivši teret svojih grijeha pred ispovjednikom, da nas njihovo mnoštvo i težina ne optuže na Sudu.

Margita Tošić | Bitno.net

Ovaj članak Svjedočanstvo: Kako sam potakla prijateljicu da prije smrti ispovjedi abortus koji nije ni doživljavala kao grijeh se prvo pojavio na Bitno.net.

Foto: Shutterstock.com

Priča kaže kako je poznati psihijatar Viktor Frankl jedanput razgovarao s čovjekom večer prije njegova vjenčanja. Taj čovjek je dobio seksualnu ponudu od nevjerojatno lijepe žene, prijateljice njegove zaručnice. Imao je osjećaj da takvu priliku ne smije propustiti. Pitao se kad bi se opet takva prilika mogla pojaviti. Bio je uvjeren da se takva prilika ne propušta i da je to jedna od onih jedinstvenih prilika u životu. Dr. Frankl mu je elegantno uzvratio da je doista riječ o jedinstvenoj prilici u životu. Dapače, bila je to prilika kakva će se teško opet pojaviti. Bila je to prilika za reći ‘ne’ zbog njegove odgovornosti prema samome sebi i svojoj odabranici. (Izvadak iz knjige Teorija i praksa grupne psihoterapije, Irvin D. Yalom)

Vjerojatno ste i vi, kao i ja, imali nekakve prilike u životu (ne nužno seksualnog karaktera) za koje ste mislili da je to jedinstvena prilika i da je jednostavno moraš iskoristiti šansu koja ti se pruža. Koliko ste puta i vi pomislili da je to ona situacija ‘sad ili nikad’? Znače li sve prilike u životu – priliku za iskorištavanje? Znači li propustiti priliku i nešto loše? Znači li reći ‘ne’ ujedno i okrenuti leđa životu? Treba li uzimati sve ono što ti život pruža?

Naš zemaljski život je doista ograničen trenutkom začeća i trenutkom smrti. Život u jednom trenutku počinje, a u drugom završava. Ono između stvarno brzo prolazi i nemamo baš previše vremena na razbacivanje. Neke prilike se doista pojavljuju samo jednom u životu. Ponajviše zbog toga što je svaki trenutak našeg života neponovljiv. Život treba živjeti punim plućima, do kraja. S druge strane, tko kaže da živjeti punim plućima znači samo govoriti ‘da’? Zar taj ‘ne’ znači da sam okrenuo leđa životu, i da sam smanjio kapacitet svojih pluća? Tako gledajući, život u klauzurnim samostanima, samački život ili udovički život je život sa smanjenim kapacitetom pluća. Život u celibatu, čistoća prije braka, suzdržavanje od hrane i pića (post) isto mogu zvučati kao život sa smanjenim kapacitetom pluća. Vjernost, poštenje, vjerodostojnost, autentičnost… Sve su to neke kategorije koje su pred svakodnevnim izazovima. Toliko je prilika za napraviti upravo suprotno, za živjeti upravo suprotno.

Mislim da nije stvar u tome da ja sad napišem što znači živjeti punim plućima ili smanjenim kapacitetom pluća. Stvar je u tome da se ti sam(a) zapitaš što to znači za tebe. Još više, važno je zapitati se tko je taj tko mi je važan u životu (ili što je to što mi je važno u životu) i što moje ‘da’ ili ‘ne’ znači u odnosu na tog nekoga tko (ili što) mi je važan. Kad imamo to pitanje odgovoreno, puno je lakše definirati što znače te propuštene i iskorištene prilike i što znače živjeti punim plućima.

Možda se sad vrijedi još jednom vratiti na početak ovoga teksta i još jednom pročitati Franklovu priču.

fra Željko Barbarić | Bitno.net

Ovaj članak Propuštena prilika ili – što to znači živjeti punim plućima? se prvo pojavio na Bitno.net.

Da bismo upoznali duh podnošljivosti i strpljivosti sv. Martina prema njegovu prilično svojeglavu i tvrdu učeniku Brcku, neka posluži ova njegova izreka: “Ako je Krist podnosio Judu, zašto ja ne bih podnosio Brcka?” Prije nego je Brcko postao svetac, bio je, zaista, i nepodnošljiv, i uobražen, i razdražljiv, i sklon klevetanju, dakle, pun mana.

Sveti Brcko i sveti Martin, Foto: Wikipedia.org

Pišem o tom biskupu iz nama vremenski dalekog IV. stoljeća, jer se po njemu u blizini Zagreba naziva župa Brckovljani, kojoj je on i zaštitnik. Kad o njemu pišemo, moramo odmah postaviti pitanje, kako to da je jedan čovjek, koga složno i povjesničari i legende opisuju kao osobu veoma teška značaja, malo preporučljivu, mogao ipak doći do milosti nedvojbene svetosti?

Povijesna je, naime, činjenica da je Brcko bio učenik osobe izuzetne svetosti, svetog Martina, slavnog turonskog biskupa, čiji se blagdan 11. studenoga vrlo svečano slavi, jer on se ubraja među najpopularnije svece. Isto je tako činjenica da je Brcko bio neposrednim nasljednikom sv. Martina na njegovoj biskupskoj stolici, kao i da mu je postao takmacem u natjecanju za svetost, barem u kasnijim godinama svoga života.

Da bismo upoznali duh podnošljivosti i strpljivosti sv. Martina prema njegovu prilično svojeglavu i tvrdu učeniku Brcku, neka posluži ova njegova izreka: “Ako je Krist podnosio Judu, zašto ja ne bih podnosio Brcka?” Prije nego je Brcko postao svetac, bio je, zaista, i nepodnošljiv, i uobražen, i razdražljiv, i sklon klevetanju, dakle, pun mana.

Brcko je bio najprije u Toursu đakon biskupa sv. Martina, pomalo mu zavidan zbog njegove svetosti. To je išlo tako daleko da bi onima koji su željeli vidjeti sv. Martina zbog njegove velike svetosti, govorio ovako: “Tražite toga bezumnika? Gledajte ga: eno ga tamo, kao i uvijek gleda u nebo kao luđak!”

Za Brcka svečeva uzvišena viđenja ne bijahu drugo do smiješna praznovjerja, njegova strogost samo licemjerstvo, njegova mudrost ludost. On je bio tako umišljen, da je u turonskoj pa čak i u cijeloj Crkvi savršenim držao jedino samoga sebe.

No u stvarnosti je Brcko bio sam veoma nesređen i nezgodan redovnik, koga je sv. Martin često puta morao prekoravati. Na sreću je to uvijek činio razborito i s ljubavlju, što je bila uspješnija metoda odgajanja. Govorio mu je da je došao u samostan siromašan, a sada drži za sebe konjušnice i sluge. No branio ga je, kad mu je netko iz svoje bolesne mašte prišivao da se on osim konja i slugu okružio i dražesnim sluškinjicama.

Sv. Martin je bio dalekovidan čovjek pa je shvatio da i njegov još nesređeni đakon jednoga dana može ipak doći do duhovnog savršenstva. I zbog toga nije prestajao prema njemu biti krajnje strpljiv i očinski dobrohotan. Prorekao mu je da će ga čak i naslijediti na biskupskoj stolici, ali da će kao biskup imati poteškoća te morati mnogo trpjeti. Tako je i bilo. Sv. Martin je umro svršetkom IV. stoljeća, a Brcko ga je naslijedio. Postavši biskup, bio je daleko od toga da odmah postane savršen. To je postao malo-pomalo, radeći na izgradnji svoga značaja te vlastitom duhovnom i ćudorednom savršenstvu. Vremena je, hvala Bogu, imao, jer je bio biskup gotovo pola stoljeća.

Kad je ostario, jedna ga je teška kleveta prisilila da napusti grad Turon i ode u Rim. Vratio se nakon sedam godina, kad je bio oslobođen svake sumnje. Jedan za drugim poumirali su dvojica biskupa, koji su bili izabrani nakon njega, te je on opet mogao uzeti u svoje ruke upravu biskupije. Posljednjih je godina naročito pokročio u svetosti te na taj način iskupio slabosti prijašnjega života. Uvidio je i veliku svetost svoga negdašnjeg učitelja sv. Martina te svoje nesmotrenosti prema njemu iskupio gradnjom prve bazilike na njegovu grobu.

U istoj je bazilici pokopan i on, nakon što je preminuo u dubokoj starosti. Narod je i njega počeo častiti kao sveca.

Život sv. Brcka uči nas da za svetost nikad nije kasno, uči nas da i po prirodi teški značajevi mogu uz Božju milost i rad na samome sebi postići kršćansko savršenstvo. Štoviše, onaj koji se morao boriti s više slabosti, svladati veće poteškoće, pokazuje još zaslužniju svetost od onoga koji je nekako već po prirodi dobar. To nas može veoma ohrabriti da ne padamo u malodušnost zbog svojih slabosti, već da uvijek upiremo pogled prema Gospodinu, koji i od kamenja može stvoriti djecu Abrahamovu i od tvrdih i oporih značajeva prave svece.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net

Ovaj članak Sveti Brcko – kako je jedan od najnepodnošljivijih i najrazdražljivijih ljudi svog vremena postao svetac se prvo pojavio na Bitno.net.

Potrebni su, dakle, klanjanje i tiha hvala, pred tim otajstvom neposlušnosti i milosrđa koje nas čini slobodnima, i pred tom ljepotom neopozivih darova kao što su izbor, obećanje i savez – potaknuo je papa Franjo.

Kada Bog dade neki dar, taj je dar neopoziv; ne daje ga danas, a sutra ga ponovno uzima. Kada Bog zove, taj poziv ostaje cijeloga života – tim je mislima papa Franjo započeo propovijed na misi slavljenoj jučer u Domu svete Marte.

U povijesti spasenja tri su bila Božja darâ i pozivâ njegovu narodu – kazao je Papa. I svi su neopozivi, jer Bog je vjeran. Bio je to dar izbora, obećanja i saveza. Tako je bilo za Abrahama, i tako je za svakoga od nas. Svatko je od nas izabranik, Božji izbor. Svatko od nas nosi obećanje koje je dao Gospodin: ‘Idi u mojoj nazočnosti, budi besprijekoran i ja ću ti to učiniti’. I svatko od nas sklapa savez s Gospodinom. Može ga sklopiti, a ako ne želi, slobodan je – objasnio je Papa.

To je činjenica; ali trebali bismo se također pitati: kako ja osjećam taj izbor? Osjećam li se kršćaninom slučajno? Kako živim to obećanje, obećanje spasenja na svojemu putu, i kako sam vjeran savezu? Kako je On vjeran? – napomenuo je Sveti Otac. Dakle, pred samom vjernošću koja je Bog – dodao je Papa – nama ne preostaje drugo nego upitati se: osjećamo li njegovo „milovanje“, njegovu brigu za nas, i njegovo traženje kada se udaljimo?

Govoreći o Božjemu izboru – nastavio je Papa osvrćući se na Pavlovu poslanicu Rimljanima – apostol se četiri puta vraća na dvije riječi: na ‘neposlušnost’ i ‘milosrđe’. Gdje je bilo jedne, bilo je i druge – primijetio je te dodao – To je naš put spasenja. To znači da će na putu izbora, prema obećanju i savezu, biti grijeha, bit će neposlušnosti, ali pred tom se neposlušnošću uvijek nalazi milosrđe. To je poput dinamike našega hoda prema zrelosti: tu je uvijek milosrđe, jer On je vjeran, On nikada ne povlači svoje darove. Pred našim se slabostima i grijesima uvijek nalazi milosrđe, i kada Pavao dolazi do tog razmišljanja, učini korak više, ali ne tako da nama objašnjava, nego se pokloni.

Potrebni su, dakle, klanjanje i tiha hvala, pred tim otajstvom neposlušnosti i milosrđa koje nas čini slobodnima, i pred tom ljepotom neopozivih darova kao što su izbor, obećanje i savez – potaknuo je papa Franjo. Mislim da nam svima može činiti dobro ako danas mislimo na to da smo izabrani, na obećanjâ koja nam je Gospodin dao, na to kako živim savez s Gospodinom. I na to kako se prepuštam Gospodinovu milosrđu pred svojim grijesima i svojim neposlušnostima.

I na posljetku – dodao je Sveti Otac – jesam li poput Pavla sposoban hvaliti Boga zbog toga što je dao meni, što je dao svakomu od nas; hvaliti ga i učiniti čin klanjanja. Ali pritom nemoj nikada zaboraviti da su Božji darovi i njegov poziv neopozivi – istaknuo je na kraju papa Franjo.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: Kad Bog daje neki poziv taj poziv ostaje cijelog života se prvo pojavio na Bitno.net.

Na sajmu knjige Interliber u Paviljonu broj 5, na novom štandu 8b, Verbum će uz nove hitove izložiti i oko 600 svojih naslova s prigodnim popustom od 20% do 50%, a široka i raznovrsna ponuda uključuje duhovnu literaturu, romane, publicistiku, knjige za djecu, obiteljsku literaturu, priručnike za samopomoć itd.

Od 7. do 12. studenoga na Zagrebačkom velesajmu održava se 40. međunarodni sajam knjiga i učila Interliber na kojemu nastupa i nakladna kuća Verbum i to ove godine na novom, većem štandu koji se kao i prošlih godina nalazi u paviljonu br. 5, ali sada na novoj pogodnijoj lokaciji s oznakom 8b (drugi red od glavnoga ulaza u paviljon).

Nakladna kuća Verbum na Interliberu nastupa od 2001. godine, a za sve ljubitelje dobre knjige pripremila je prigodne popuste: opći popust na sva Verbumova izdanja od 20%, dok će prigodni kompleti knjiga biti dostupni uz popuste od 30% do 50%.

Verbumova široka i raznovrsna ponuda uključuje niz vjerskih izdanja, romane, publicistiku, knjige za djecu, obiteljsku literaturu, priručnike za samopomoć itd., tako da među tim izdanjima svatko može naći nešto za sebe.

Od noviteta valja izdvojiti knjigu “Nesveti sveti i druge priče” poznatoga ruskog monaha o. Tihona Ševkunova koja je oduševila čitatelje diljem svijeta, prevedena je na više od deset svjetskih jezika te je prodana u milijunima primjeraka, postavši najprodavanija knjiga u Rusiji nakon Biblije.

Pažnju publike na Interliberu svakako će privući i trenutačno najprodavanija vjerska knjiga u Hrvatskoj – međunarodni bestseler “Kad župniku prekipi“. Riječ je o knjizi koja u obliku humorističnog romana na izvrstan način spojio duhovitost i duhovnost, zabavni humor, ali i dubinu.

Jedan od dugo očekivanih naslova svakako je upravo objavljena knjiga “Za pet sati ću vidjeti Isusa” – potresna ispovijest, dnevnik ubojice Jacquesa Fescha osuđenog na smrt. Ovo potresno svjedočanstvo jedna je od najdramatičnijih ispovijesti o obraćenju suvremenoga doba.

Na Interliberu će biti dostupna i knjiga “Kad mi je duša napustila tijelo” Patricka Theilliera u kojoj iznosi iskustva ljudi koji su iskusili stanje kliničke smrti i koji svjedoče da su se tijekom njega našli u nekom drugom svijetu, veličanstvenu i lijepu. Od toga iskustva više ne razmišljaju kao prije, postali su svjesni svetosti života i više se ne boje smrti. Najmlađe čitatelje razveselit će izdanja za djecu objavljena u nakladi Verbuma – Biblije za najmanje, slikovnice, bojanke itd.

Osim spomenutih noviteta Verbum će na svom novom štandu 8b u Paviljonu 5 izložiti i ostale svoje naslove, gotovo 600 naslova s područja književnosti, duhovnosti, publicistike, dječjih izdanja, multimedijalnih izdanja koji će zadovoljiti različite ukuse, dostupne uz prigodne popuste.

Dana 7., 8. i 9. studenoga Interliber će biti otvoren od 10 do 20 sati, a u petak i subotu 10. i 11. studenoga od 10 do 21 sat. Ulaz za sve posjetitelje je besplatan.

Bitno.net

Ovaj članak Verbum na Interliberu na novom, većem štandu i s mnoštvom noviteta se prvo pojavio na Bitno.net.

Dokazi izneseni u knjizi važni su zbog brojnih sumnji i teorija zavjere koji su okruživali smrt pape Luciana

„Papa Luciani: Kronika jedne smrti“, naslov je knjige koja otkriva detalje i dokaze vezane za smrt pape Ivana Pavla I. Nasmiješeni papa, kako mu je bio nadimak, preminuo je 1978., samo 33 dana nakon imenovanja. U knjizi se potvrđuje da je uzrok smrti bio srčani udar, kako se dosad vjerovalo, no otkriveni su i neki drugi detalji.

Autorica knjige je talijanska novinarka Stefania Falasca, ujedno i vicepostulatorica kauze za proglašenje Ivana Pavla I. svetim. Falasca čitateljima predstavlja dosad nepoznata liječnička izvješća, izjave svjedoka i vatikanske dokumente kao plod svog višegodišnjeg istraživanja.

Državni tajnik Svete Stolice Pietro Parolin, koji je napisao predgovor knjizi, opisao ju je kao „rekonstrukciju napravljenu u skladu s rigoroznom historiografskom metodom, baziranom na iznimnoj dokumentaciji koja je dosad bila neobjavljena“.

Dokazi izneseni u knjizi važni su zbog brojnih sumnji i teorija zavjere koji su okruživali smrt pape Lucianija, od toga da je njegova smrt bila povezana s navodima da je bio viđen kao „potencijalna prijetnja“ zbog korupcije u Vatikanskoj banci, do priča kako je ubijen zbog svoje borbe protiv masona unutar Vatikana.

Ipak, unatoč tome što knjiga potvrđuje službenu priču o smrti zbog srčanog udara, izneseno je svjedočanstvo 76-godišnje sestre Margherite koja je pod zakletvom posvjedočila kako je ona uz sestru Vincenzu bila prva koja je pronašla Papino tijelo, dok je prvotna informacija iz Vatikana bila da ga je pronašao njegov tajnik.

Objava knjige dolazi uoči redovne sjednice Kongregacije za kauze svetaca na kojoj bi trebao biti proglašen ‘herojski stupanj kreposti’ Ivana Pavla I., a očekuje se da će istog dana papa Franjo potpisati dekret. Uz to, trenutno je u postupku istraga dvaju navodnih čuda koja se pripisuju zagovoru pape Lucianija.

Iako je njegov pontifikat bio među najkraćima u crkvenoj povijesti, mnogi smatraju da nije ostao bez traga na papinsku službu kao i cijelu Crkvu. Nasmiješeni papa je znao privući simpatije svijeta govoreći jednostavnim i izravnim rječnikom koji su njegovi nasljednici prihvatili, a bio je i prvi papa koji je odbacio obraćanje u prvom licu množine, umjesto toga govoreći jednostavno u prvom licu jednine.

Zahtjevi za proglašenje Ivana Pavla I. blaženim počeli su pristizati odmah nakon njegove smrti iz svih krajeva svijeta, a 23. studenog 2003. njegov ga je nasljednik, papa Ivan Pavao II., proglasio slugom Božjim.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Otkriveni detalji vezani za smrt Ivana Pavla I. se prvo pojavio na Bitno.net.

Nakon iskrenog svjedočanstva koje je Simona Mijoković, nekada poznata kao Simona Gotovac, dala ekskluzivno za Bitno.net, na portalu su se, uz mnoge lijepe komentare podrške i zahvalnosti, pojavili i neki doista ružni, neukusni komentari. Odlučili smo stoga prenijeti odgovor koji je sastavila sama Simona na svom Facebook profilu te joj još jednom zahvaliti na njezinom snažnom svjedočanstvu.

Foto: Facebook

… sjećam se svojih početaka. Kad sam došla na Tabor. Prvi duhovni film koji sam pogledala bio je Sveta Rita i Sveti Franjo. Vidjela sam kako je sveti Franjo sve poklonio i darovao. Isto sam učinila, dio garderobe (torba, cipela, itd…) koji je nosiv sam poklonila, a dio (bludnički) sam bacila.

E, onda su mi “neki” rekli da ako želim slijediti Isusa, moram se zapustiti. Prestati trčati (trenirati), prestati se šminkati, jednostavno prestati biti uređena. Jer to je grijeh, “kažu”…

Dobro je to meni sve došlo, jer u tom periodu uz mnoga oslobođenja nisam imala ni neku volju za ‘uljepšavanjem’. Važna je duša. Svakako! … ali čovjek jest duh, duša i tijelo!

Ne možemo reći “važna je samo duša”, istina da duša ide (prva) Bogu, ali tijelo jest hram Duha Svetoga. I ne zaboravimo da će u drugom Isusovom dolasku doći do uskrsnuća tijela pravednika.

E, sad, mislite li da je meni u tom periodu životu bilo ‘lakše’? Ne. Isto su me progonili zbog izgleda, ali na drugi način: “Pogledaj ju kako je propala, udebljala se, zapustila…”

Danas, kada sam (sretno) udana žena i majka, žena i majka koja za svog supruga i svoju dječicu želi biti lijepa i uređena, a opet dostojanstvena, nekima to smeta…

Iako je moja profesija, vjerujem, od Boga talent mi darovan – šminkanje, i s time zarađujem novac za svoju obitelj, nekima to smeta.

Iako često nosim nakit moje drage prijateljice Ivane koja mi ga često i pokloni, želim joj izreći znak pažnje i hvala time što i stavim slikicu s njenim nakitom – nekima to smeta.

Život moje obitelji; mog ljubljenog muža, moje Gabice i Joshue je radostan i obasjan ljubavlju i poštovanjem, ljubavlju međusobnom i Božjom, ali nekima to smeta.

Milosrdni Bog blagoslovio je naš život mnogim darovima, ali ne da se uzvisujemo nego da Ga proslavljamo i zahvaljujemo Mu, pomažemo koliko možemo duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa… ali naš život nije glamurozan!

Glamur je “lažna hvala i lažna slava” ovoga svijeta, i nema mjesta u našem domu, jer duh svijeta nije naš prijatelj. Svejedno, nekima to smeta!

I dok nekima smeta moj život, moja obitelj, meni NE smeta nitko ali smeta mi zlo, jer zlo dolazi od đavla, jedinog mog i tvog, brate, sestro – neprijatelja, onoga koji ti želi oduzeti dušu i vječnu radost s Gospodinom. Zato čuvaj srce, ne dopusti da se u njemu ukorijeni oholost, ljutnja, neposluh i zavist!

Živi za Boga, svim srcem i svom dušom i tijelom; svjedoči Njegova predivna djela i ne zaboravi: naš Bog je živi Bog i sve vidi. SVE.

Ali On ne gleda kao što gleda čovjek očima, nego Bog gleda što je u srcu.

Kakvo nam je srce, takav će biti život.

BOGU HVALA!

Simona Mijoković

Bitno.net

Ovaj članak Simona odgovorila ‘hejterima’: I dok nekima smeta moj život i moja obitelj, meni ne smeta nitko se prvo pojavio na Bitno.net.

“Ne umanjujući ulogu Duha Svetog koji djeluje na konklavi, u tom trenutku povijesti jedini čovjek koji je imao potreban ugled, mudrost i iskustvo da bude izabran bio je Ratzinger”

Sveti Otac Franjo otkrio je kako je na konklavi 2005. poticao kardinale da izaberu tadašnjeg kardinala Ratzingera za novog papu.

Kako piše Catholic Herald, Franjo je to izjavio u novoj knjizi-intervjuu “Latinoamérica: Conversaciones con Hernán Reyes Alcaide”. Reyes je argentinski novinar i dopisnik iz Rima za tamošnju novinsku agenciju Telam.

Prema različitim informacijama koje su se pojavljivale u javnosti nakon spomenute konklave, navodno je i sam papa Franjo na njoj imao velik broj poklonika, osobito među reformistički nastrojenim kardinalima.

Ipak, prema vlastitom priznanju, poručio je svojim kolegama da glasaju za Ratzingera koji je u to vrijeme bio prefekt Kongregacije za nauk vjere i jedan od najbližih suradnika upravo preminulog Ivana Pavla II.

“Ne umanjujući ulogu Duha Svetog koji djeluje na konklavi, u tom trenutku povijesti jedini čovjek koji je imao potreban ugled, mudrost i iskustvo da bude izabran bio je Ratzinger”, izjavio je papa Franjo u intervjuu, dodavši kako bi u “u suprotnom postojala opasnost izabiranja ‘kompromisnog pape'”, što, prema njegovim riječima, “nije baš evanđeoski”.

Papa Franjo je već nekoliko puta tijekom pontifikata govorio biranim riječima o svom predšasniku. Tako je 2013. njegov nekadašnji učenik Jorge Milia, opisavši razgovor koji je vodio s Franjom, izjavio kako Sveti Otac ima veliko poštovanje prema papi Benediktu XVI.

“Ostavio mi je pomalo dojam nekoga tko je pronašao jednog starog prijatelja, školskog kolegu, nekog koga se sretne s vremena na vrijeme, koji su u školi pohađali jedan ili dva tečaja nakon našeg i kojima smo se na neki način divili”, izjavio je Milia, citiravši potom Franjine riječi o Benediktu: “‘Ne možeš ni zamisliti poniznost i mudrost tog čovjeka’, rekao mi je. ‘Ne bih mogao odbiti savjet jedne takve osobe, bilo bi to glupo s moje strane!'”

Također, o. Federico Lombardi, predsjednik vatikanske Zaklade Joseph Ratzinger – Benedikt XVI., istaknuo je jednom prilikom “bratski odnos” dvojice papa.

“Rekao bih da svaki put kad vidimo zajedno papu Franju i njegova prethodnika, svi osjećamo veliku radost, i za sve nas je to lijepi primjer jedinstva Crkve, u različitosti položaja”, zaključio je o. Lombardi.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Sveti Otac Franjo rekao kako je poticao kardinale da 2005. za papu izaberu Benedikta XVI. se prvo pojavio na Bitno.net.