Potpisivanje Istanbulske konvencije je iznimno štetno za Hrvatsku, ističu iz inicijative.

Istina o Istanbulskoj konvenciji naziv je građanske inicijative čiji je cilj upoznati hrvatsku javnost sa sadržajem i realnim posljedicama Istanbulske konvencije. Istanbulska konvencija je skraćeni naziv za Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koju je Vijeće prihvatilo 11. svibnja 2011. u Istanbulu.

Inicijativa želi ukazati na činjenicu da bi ratificiranje Istanbulske konvencije ugrozilo vrijednosti koje temeljno određuju hrvatski narod čime bi se narušio hrvatski nacionalni, kulturni i vjerski identitet.

Jasno osuđujući svaki oblik obiteljskog nasilja, iz inicijative navode kako u Hrvatskoj već postoji konsenzus svih društveno-političkih čimbenika o tome pitanju te kako bi predmet ratifikacije trebali biti samo dokumenti koji su opće prihvaćeni, a ne oni koji izazivaju kontroverze poput Istanbulske konvencije.

Opasnosti Istanbulske konvencije

Prvi problem vezan za Konvenciju polazi od činjenice da ona ima status međunarodnog ugovora, što znači da sve države koje ju ratificiraju preuzimaju obavezu da sve ostale zakone podrede zahtjevima Konvencije.

Nadalje, Konvencijom se prvi put u jednom međunarodnom ugovoru definira termin „rod“. Prema definiciji tamo iznesenoj, „rod“ je društveni konstrukt i varijabla neovisna o spolu. Time se stvara uvjerenje da čovjek može slobodno izabrati hoće li biti muškarac ili žena ili neki drugi rod. Prihvaćanje te definicije zahtijeva identifikaciju s određenim dogmama rodne teorije koje nemaju svoje znanstveno uporište (štoviše, neznanstvene su) niti ustaljeno mjesto unutar pravnog poretka RH, navode iz inicijative.

Potpisnici konvencije se obvezuju iskorijeniti sve „predrasude, običaje i tradicije“ koje se temelje na „stereotipnim ulogama žena i muškaraca“. S obzirom na to da nema definicije koje bi to stereotipne uloge bile, otvara se široki prostor da se zemljama potpisnicama nametne jedan pogled na brak i obitelj koji bi bio u suprotnosti s vrijednosnim stavovima zemalja potpisnica.

Najveća zabrinutost izražena je za djecu i mlade u Hrvatskoj. Stav je inicijative kako bi ratifikacija onemogućila roditeljima da slobodno odlučuju o odgoju vlastite djece. Naime, od zemalja potpisnica se očekuje da uključe pitanja „roda“ i „nestereotipnih rodnih uloga“ u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja.

Osim sadržaja, problematičan je i sam način na koji je Konvencija nastala. To je prvi međunarodni ugovor u povijesti Vijeća Europe koji nisu sastavljale države članice, već stručna skupina, a države su preko Vijeća ministara samo mogle prihvatiti ili ne prihvatiti konačni tekst.

Ratifikacija Konvencije

Istanbulsku konvenciju su dosad ratificirale 24 zemlje od 47 zemalja članica Vijeća Europe. Unutar Europske unije ratificiralo ju je 14 od 28 članica.

Očekuje se da bi Hrvatski sabor o ratifikaciji trebao odlučivati potkraj ove godine, u svrhu čega je pokrenuta i javna rasprava na Vladinoj stranici e-Savjetovanje, koja je trajala od 3. srpnja 2017. do 3. kolovoza 2017. U raspravu se uključilo oko 300 sudionika od kojih je većina (cca 80 posto) izrazilo protivljenje prihvaćanju Konvencije.

Ako želite izraziti svoje neslaganje s ratificiranjem Istanbulske konvencije, možete to učiniti na stranicama inicijative, koja će o broju potpisnika peticije izvijestiti predsjednika Vlade i Hrvatski sabor.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Inicijativa ‘Istina o Istanbulskoj konvenciji’: Potpisivanjem Konvencije narušava se hrvatski nacionalni, kulturni i vjerski identitet se prvo pojavio na Bitno.net.

Boraveći na selu, približio sam se jednom traktoru da pozdravim na njemu svojega poznanika pocrnjelog od sunca pri radu na slavonskim poljima. Razgovarali smo o svemu i svačemu, izmijenili pitanja kako smo, a onda sam ga zapitao zašto se još nije oženio, a već mu je 35 godina.

Foto: www.pexels.com

Odgovorio je da je to davno htio i da još uvijek želi, ali da to, jednostavno, ne ide. “Nisu djevojke kao nekad”, rekao je. “Ja radim petnaest dana na brodu, a petnaest dana sam kod kuće. Žene danas žele samo da im muž donese novac, da se one mogu dobro odijevati i šminkati. Na selu žene više ne rade napolju, nemaju više ni domaćih životinja, i već se počinju bojati djece. Tako žena zapravo ne zna što bi sa sobom. Kad bih došao kući, ponašala bi se kao da mi nije žena, osjećam da ne bismo imali o čemu razgovarati, da ne bi bilo razumijevanja za muke onih petnaest dana dok radim danonoćno.” Vidio sam da ga takvo propovijedanje zanosi. Riječi mu dolaze iz srca i vidim da ima neku patnju koju bi želio izraziti. Upitao sam ga zar ne može razgovarati s djevojkama i vidjeti da ipak nisu sve takve. Odgovorio je da je mnogo djevojaka otišlo iz sela u grad, rade bilo gdje, na neki se način prodaju, smatra on, a na selu jedva tko želi ostati. “One koje su ostale prave se važne”, kaže on, “prijete da će otići od muža ako ne bude ispunjavao njihove želje, one nalaze uzor u glumicama iz raznih filmova i serija koje svakodnevno gledaju, te su s njima jedva mogući razgovor, dogovor i razumijevanje.”

Vidio sam iz svega da se on iznutra boji. A onda je to i sam izrazio. “Prije ili poslije moraš postati rob. One znaju postati grube i čvrste. One se osjećaju samostalne. Žena može napraviti sve što treba, a istodobno radi i može zaraditi i kupiti sve što treba. Ona može živjeti sama sretno i zadovoljno. A muškarac ne. Dok mi je majka živa, ona pere moje rublje, kuha mi i čisti sobu. No, kad nje ne bude bilo, ne znam ni sam što će biti sa mnom. Žene znaju biti strašno “oštre”, nastavio je on, “katkad bezočne, bez nekog osjećaja za čovjeka. One nas zapravo ne razumiju. Ne znam, ali čini mi se da svijet ide svojoj propasti. U ženama se rađa neka mržnja prema muškarcima, tobožnji strah od njih, a zapravo mi se bojimo njih. Da samo vidiš”, govorio je dalje, “kako muškarci zašute kad se javi žena, ili kako je tridesetak muškaraca u bazenu jednog lječilišta tiho kad žena daje naredbe za različite gimnastičke vježbe. Žene obično misle da je naša snaga u tome što idemo u gostionice popiti i što onda postajemo agresivni i bijesni. A to je izraz naše slabosti. Mi zapravo bježimo od njih, jer nas one kritiziraju, ne shvaćaju, jer su zapravo sposobnije od nas i životnije od nas. One, napokon, i duže žive. Eto”, zaključio je, “sad shvaćaš da se ne mogu ženiti. Nekako mi je lakše ovako, imam mira, radim i živim slobodno, a poslije ćemo vidjeti. Znam i osjećam da bi trebalo imati potomstvo, da netko ostane nakon mene i da nastavi moj život, ali kako ću kad je danas teško živjeti”, završio je moj znanac.

Dok sam ga slušao, činilo mi se da se neki teški oblaci valjaju iza horizonta. Imao sam osjećaj da svijet potresa zapravo neki novi strah kojega nismo dovoljno svjesni. To je strah muškaraca od žena, od života, od samih sebe. Njihov strah od braka, strah od vlastite spolnosti, strah od sile koja ih zarobljava, strah od osame i besperspektivnosti. Treba liječiti svaki dio društva. Muškarac izgleda u javnosti slobodan, miran, sretan, ali je u osami i tišini svoje sobe, svojega privatnog života, često potišten, osamljen, nesnalažljiv. On je strahovito ranjiv. On mora izgledati jak, snažan i borben, ali ispod te vanjske snage i maske čezne za pohvalom, za nekim tko će ga uhvatiti za ruku, dodirnuti mu dušu i reći mu da je dragocjen, da je poželjan i da je lijepo što postoji. Žena se lakše izražava, ona lakše izriče sebe, svoje osjećaje i nježnost, ona se lakše približi djetetu i ljudima, i može, prema tome, otvorenije primiti nježnost, povjerenje i samu svoju dušu. Muškarac je zatvoreniji, on zna govoriti o objektivnoj stvarnosti, o stvarima, društvu, brojevima, ali teško o svojoj duši. On je često uvučen u sama sebe. Nikakvo čudo ako se zbog toga u muškarca pojavljuju infarkti i različite vrste bolesti koje ga satiru. Pogotovo su veliki patnici muškarci u vojsci i u ratu, u velikim industrijskim kompleksima, kao ravnatelji, upravitelji, kao odgovorni ili kao menadžeri, poslovni ljudi, s dužnostima na raznim mjestima u društvu.

Bog je stvorio muškarca da izvana zaštiti ženu, a ženu je stvorio da iznutra zaštiti muškarca. Bog je stvorio muškarca da ljubi ženu i ženu da nježno ljubi muškarca. Stvorio ih je da žive jedno za drugo, da budu jedno u drugom, da budu zapravo jedno i da to jedinstvo vide u svojoj djeci. Raspadanjem toga prirodnog sustava raspada se čovjek sam. Otišli smo predaleko od čovjeka. Valja nam se vratiti. Otac nas čeka na kućnome pragu. Molitelji će ga brzo prepoznati, a onda ćemo moći povesti sve, i muškarce i žene i djecu i starce, u roditeljski dom da živimo život u izobilju.

don Tomislav Ivančić

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića “Duhovno pomoći čovjeku”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Ovaj članak Tomislav Ivančić: Zašto se zapravo ti muškarci ne žene? se prvo pojavio na Bitno.net.

U svome pozdravnom govoru državni tajnik kardinal Pietro Parolin, koji u Zagrebu boravi na poziv kardinala Bozanića, pozvao je okupljene da budu ponosni na naslov koji obilježava njihovo Sveučilište kao „katoličko“

Svečanim činom blagoslova Velike dvorane, kojeg je predvodio državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin, započela je u ponedjeljak 30. listopada 2017. godine proslava Dana Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Akademski čin otvorio je zagrebački nadbiskup i veliki kancelar Hrvatskog katoličkog sveučilišta kardinal Josip Bozanić, istaknuvši kako nas prisutnost državnog tajnika kardinala Parolina potiče da se uključimo u široke obzore univerzalne Crkve, u povijesni hod naroda i nacije te ujedinimo napore traženja i nastojanja za dobro čovječanstva u kompleksnim povijesnim okolnostima današnjice.

Ovaj je kampus od samoga početka i gradilište, što se može i danas vidjeti. To govori o svijesti i pogledu prema onomu što je bitno i veoma važno, ali i o nemogućnostima s kojima se treba nositi te strpljivo i ustrajno graditi. A djelo kojem se danas radujemo Crkva zagrebačka daje mladim naraštajima da bude u funkciji izobrazbe i odgoja, znanosti i kulture – kazao je kardinal Bozanić, dodajući da danas još jasnije vidimo da su izobrazba i odgoj, znanost i kultura, područja na kojima se čuvaju i razvijaju temeljne vrijednosti, izložene opasnostima kojima se u njih pokušavaju ugraditi nove razorne ideologije.

Neka i ova dvorana i naš današnji susret bude pomoć da suvremeno hrvatsko društvo toliko puta zagušeno i stegnuto strahom pred budućim i u strepnji za zemaljskim, bude nošeno svježinom Božjega Duha, njegovom istinom i njegovim svjetlom – zaključio je kardinal Bozanić.

Okupljenima se potom obratio rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić, koji je naglasio kako je ova dvorana jedna od najvećih investicija u području znanosti u Hrvatskoj, ostvarena zahvaljujući Zagrebačkoj nadbiskupiji. Rektor je zahvalio kardinalu Bozaniću na brizi i očinskoj potpori, koju kao osnivač ovog Sveučilišta stalno pokazuje, a gostu HKS-a, kardinala Parolina zamolio da Svetom Ocu Franji poruči kako u Zagrebu postoji katoličko sveučilište koje želi pomoći mladima da ustraju u svojim snovima i nadama.

U svome pozdravnom govoru državni tajnik kardinal Pietro Parolin, koji u Zagrebu boravi na poziv kardinala Bozanića, pozvao je okupljene da budu ponosni na naslov koji obilježava njihovo Sveučilište kao „katoličko“. Ono mu povjerava još jedno posebno poslanje koje ga oplemenjuje: održavati živim vrijednosti i ideale Evanđelja te nastaviti prožimati kulturnu baštinu vašeg naroda tim vrijednostima – kazao je kardinal Parolin.

Predsjednik Rektorskog zbora Republike Hrvatske prof. dr. sc. Vlado Guberac usporedio je Hrvatsko katoličko sveučilište s gorušičinom sjemenkom jer je kao malo sveučilište toliko postiglo u posljednjih nekoliko godina. Neka vas prati Božja providnost u godinama ispred vas, kao što vas je pratila i u godinama iza vas – zaključio je rektor Guberac.

Upravo su katolička visoka učilišta obrazovala tisuće intelektualaca koji su se ugradili u crkveni i nacionalni život. Ponosni smo na tu tradiciju – naglasila je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u svom obraćanju te dodala kako je Hrvatsko katoličko sveučilište postalo ugledan dionik hrvatskog akademskog života. Istaknula je primjer blaženog Alojzija Stepinca koji se neumorno zalagao za intelektualni razvoj hrvatskog naroda i koji je ne samo za katolike, nego i za sve ljude dobre volje, istinski svjedok u obrani istine i protivljenju svim ideologijama.

konferencije predvođeni predsjednik HBK-a mons. Želimirom Puljićem, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković, ministri u Vladi RH, saborski zastupnici, veleposlanici, predstavnici građanske vlasti, predstavnici sestrinskih Crkava i drugih vjerskih zajednica te ostali predstavnici znanstvenog, kulturnog i društvenog života Hrvatske.

U glazbenom dijelu programa nastupio je Mješoviti pjevački zbor studenata Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije | Bitno.net

Ovaj članak Kardinal Parolin: Hrvati trebaju biti ponosni što imaju sveučilište s predznakim ‘katoličko’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Vjernici katolici u Hrvatskoj Stepinca mogu častiti kao blaženika i zazivati ga kao prijatelja Božjega te ga promatrati kao uzora i svjedoka u našem vremenu koja su drugačija od onih u kojima se on morao suočiti s trima totalitarizmima – rekao je kardinal Parolin

Nakon obreda blagoslova Velike dvorane Hrvatskog katoličkog sveučilišta i Lectio magistralis, državni tajnik Svetog Oca kardinal Pietro Parolin održao je tiskovnu konferenciju, na kojoj su uz njega sudjelovali domaćin susreta zagrebački nadbiskup i Veliki kancelar Hrvatskog katoličkog sveučilišta kardinal Josip Bozanić na čiji je poziv Državni tajnik došao u Zagreb, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giuseppe Pinto, rektor HKS-a prof. dr. Željko Tanjić i vlč. Borna Puškarić, pročelnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije.

Premda je njegov raspored boravka u Zagrebu vrlo gust, kardinal Parolin želio je susresti predstavnike medija. Odgovarajući na prvo pitanje vezano uz kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca, kardinal Parolin je rekao da poznaje veliku ljubav koju puk osjeća prema tom velikom pastiru hrvatskog naroda.

Kardinal Stepinac je bio branitelj istine, a to je posvjedočio ne samo svojim riječima i naukom, već je za to položio i vlastiti život. Stoga nam je drago ustvrditi da je njegova svetost već potvrđena procesom beatifikacije. Vjernici katolici u Hrvatskoj Stepinca mogu častiti kao blaženika i zazivati ga kao prijatelja Božjega te ga promatrati kao uzora i svjedoka u našem vremenu koja su drugačija od onih u kojima se on morao suočiti s trima totalitarizmima – rekao je kardinal Parolin.

Odgovarajući kada će doći trenutak kanonizacije, kardinal Parolin poslužio se šaljivom uzrečicom koju poznaje iz vremena svoje službe apostolskog nuncija u Venezueli: Božje vrijeme je savršeno vrijeme. Iščekujmo to Božje vrijeme da bih mogao odgovoriti na vaše pitanje.

Osvrćući se na rad Mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve čija je zadaća bila zajednički razmotriti ulogu nadbiskupa Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, kardinal Parolin naglasio je da je papi Franji stalo do rezultata njezina rada.

Vidjeli ste zajedničko priopćenje. Nismo došli do istoznačne interpretacije povijesnog konteksta u kojem je Stepinac živio. Od početka je bilo jasno, kako je i napomenuto u zajedničkom priopćenju da je kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca unutarnje pitanje Katoličke Crkve i to mi se čini važno istaknuti.

Želja Svetog Oca je da to ne bude pitanje koje će stvarati tenzije između dvaju naroda, već pomoći u zajedničkom hodu. Držim da je rad Komisije bio koristan i da je ovaj proces pomagao putu zajedničkog dijaloga i razumijevanja. Čini mi se da je onaj prvi koji je bio zadovoljan upravo kardinal Stepinac.

Na pitanje kada bi papa Franjo mogao posjetiti Hrvatsku, Državni tajnik odgovorio je da smatra da Papa razmišlja o tom pozivu. Ono što je činjenica jest da morate voditi računa da je Sveti Otac primio doista puno poziva iz cijeloga svijeta. Mora se razmotriti što je moguće da bi se donijela konačna odluka. Vjerujem da razmišlja o tom pozivu, iako napominjem da u ovom trenutku nema konkretnih informacija niti glede samo dolaska niti vremena kada bi se to moglo dogoditi – rekao je kardinal Parolin.

Kardinalu Parolinu upućeno je i pitanje vezano uz Međugorje.

Jučer dok sam dolazio u Hrvatsku letom iz Rima prema Splitu susreo sam veliku grupu hodočasnika iz Argentine prema Međugorju. Nedavno sam razgovarao s ljudima koji su posvjedočili da postoji veliki interes za Međugorje. Koliko mi je poznato ovog ljeta održao se i veliki skup mladih. Vi znate da je bila ustanovljena komisija koja imala za cilj studirati taj fenomen. Komisija je zaključke predala u ruke Svetoga Oca. Naravno da uz pitanje razmatranja nadnaravnog karaktera događaja u Međugorju, postoji cijelo pitanje vezano uz pastoralnu skrb u Međugorju, a to je ono što nas u ovome trenutku najviše interesira jer mnogi hodočaste u to mjesto. Stoga želja Svete Stolice jest da pomogne regulirati taj fenomen kako bi vjernici koji tamo dolaze mogli bolje osluškivati Božju riječ, slaviti sakramente i doživjeti autentično iskustvo vjere. S tim ciljem je nedavno u Međugorju u pohodu bio mons. Hoser koji je imao zadatak prikupiti informacije i izvijestiti Svetu Stolicu o stanju stvari, ali napominjem s ciljem da se odgovori na izazove pastoralne skrbi. Sve s ciljem kako bismo razmotrili koji bi bio idući korak koji bi se donio u tom vidu –  rekao je kardinal Parolin.

Državni tajnik Svete Stolice odgovorio je na pitanje vezano uz ugovore Svete Stolice i Republike Hrvatske.

Osobno ne vidim razlog za revizijom tih četiriju međunarodnih Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Čini mi se da ti ugovori još uvijek mogu vrlo dobro regulirati odnose između Crkve i države, unutar društva koje je zasigurno više pluralno nego u prošlosti, ali gdje još uvijek Crkva zbog povijesnih razloga i aktualne uloge ima vrlo važnu ulogu. Još bih želio reći nešto općenito o pitanju ugovora kojima države uređuju svoje odnose sa Svetom Stolicom. U ovom trenutku Sveta Stolica radi na mnogim takvim ugovorima, posebice onih država koje se tek pojavljuju i poprimaju se veću važnost, u Africi na primjer. Želio bih napomenuti da ugovori nisu izraz privilegija nego obostrane pomoći koju oba čimbenika, Sveta Stolica i pojedinačne države imaju u cilju ostvarenja općeg dobra pojedinca i zajednica. Iz toga proizlazi i smisao takvih ugovora – naglasio je kardinal Parolin.

Na kraju je kardinal Parolin odgovorio na pitanje vezano uz nastojanja na putu prema pomirenju i miru s obzirom na poteškoće koje se nailaze u tom procesu.

Na teorijskoj razini stvari su vrlo jednostavne. Crkva treba biti faktor jedinstava, zajedništava i pomirenja. To je njezina zadaća koja izlazi iz njezine same biti. Čini mi se da se u tom pravcu čine važni koraci. Čini mi se da su odnosi između kršćanskih crkava u Hrvatskoj vrlo pozitivni. Činjenica je da smo imali i Mješovitu komisiju na temu kardinala Stepinca upravo je pozitivan znak da smo na dobrom putu. Žao mi je ako ponekad mogu biti neki glasovi izvan zbora, ali tu trebamo biti strpljivi te ići naprijed, makar polako. Rane koje ostavljaju povijesne činjenice ne mogu se premostiti od danas do sutra. Čini mi se da je važno imati na umu pravac kojim trebamo težiti, tj. rad na međusobnom zajedništvu i miru. Međureligijski i ekumenski dijalog je prvi i temeljni alat za ostvarenje tog cilja – zaključio je kardinal Parolin.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije | Bitno.net

Ovaj članak Tiskovna konferencija kardinala Parolina: Stepinac je bio branitelj istine, to je potvrdio i svojim životom se prvo pojavio na Bitno.net.

Većina hrvatskih medija zabilježila je naš komentar o Vigilareu i prenijela njegove teze. Dogodile su se i pogrešne interpretacije i pokušaji manipuliranja njegovim porukama

Photo: Patrik Macek | PIXSELL

Naš urednički komentar iz pera teološkog urednika Petra Nodila u kojem je ovaj progovorio o pojedinim akcijama iza kojih stoji udruga Vigilare i uputio im kritiku, izazvao je jake reakcije.

Bilo je to očekivano, jer se možda i prvi put transparentnije u javnosti pokazalo kako i u onom segmentu civilnog društva koje usmjeravaju katolici i preko kojeg artikuliraju svoje interese, postoje stanovite razlike po pitanju strategija, možda čak donekle i shvaćanja najvažnijih ciljeva djelovanja o kojemu je riječ.

Rasprava o tome, smatramo u uredništvu Bitno.neta, može biti samo korisna jer će voditi prema profiliranju i jačanju glasa katoličkih vjernika u hrvatskom društvu na koji kao građani imamo pravo. Zbog te korisnosti objavili smo taj komentar čija će se važnost i relevantnost, uvjereni smo, pokazati u razdoblju koje dolazi.

Tema ovoga teksta, međutim, nije spomenuta rasprava, koju ćemo sigurno i dalje poticati, nego pogrešne interpretacije našega komentara i pokušaji stanovitog manipuliranja njegovim porukama.

Većina hrvatskih medija zabilježila je naš članak i prenijela njegove teze. Ipak, najveću mu je pažnju posvetio zagrebački Večernji list koji je u svom jučerašnjem izdanju objavio veliku priču o katoličkom aktivizmu kojoj je povod bio naš tekst.

Naslov članka „Vjera se radikalizira – Vigilare je preagresivan za Crkvu“ kao i njegova ilustracija kao da idu u tom već spomenutom smjeru iskrivljavanja poruka našeg komentara. Večernjakov je tekst, naime, ilustriran fotografijom molitelja iz „40 dana za život“, akcije koja se u našem komentaru uopće i ne spominje. Ta činjenica nije urednicima smetala da preko fotografije molitelja „zalijepe“ takav naslov i citat iz Nodilova teksta.

Neugodan dojam nakon pogleda na takvu montažu (montažu u doslovnom i prenesenom značenju), ipak se nešto popravi nakon čitanja korektno napisanog članka koji ima više sugovornika, među njima i biskupa dubrovačkog Matu Uzinića. Međutim, između redova te korektnosti probija se jedna dosta opasna teza koja svoje potkrjepljenje želi potpuno neopravdano pronaći i u našem komentaru.

Ta teza, koju ne zastupa samo Večernji list u ovom članku, nego i drugi mediji koji su popratili naš tekst, glasila bi otprilike ovako: Vigilare i ostale udruge katoličkog usmjerenja koje se zalažu za promicanje kršćanskih vrijednosti u društvenom životu (ostale udruge se ne spominju u tekstu, ali jasno je na koga se misli) jesu „radikalni“ i „ekstremni“ katolici, a „umjereni“ su pak oni koji te vrijednosti nisu spremni zastupati u javnosti. Večernji list, tako, primjerice piše kako „Crkva (misli se na kler, op. a.) ne zagovara agresivnu borbu za ‘život od začeća do prirodne smrti’ i potpunu zakonsku zabranu pobačaja“.

To stvaranje umjetnih i nepostojećih podjela u tijelu Crkve (nepostojećih, jer nećete naći katolika koji slijedi katolički nauk a da neće reći da je abortus apsolutno, intrinzično zlo) ne događa se prvi put u napisima hrvatskih medija. Medijski mainstream u Hrvatskoj, naime, nikako da se navikne na činjenicu da su katolici tu. I da su potpuno spremni zauzeti prostor u javnom diskursu koji im pripada i koji im je toliko dugo bio uskraćivan. Stoga je za taj mainstream svaki društveni angažman koji ima katolički predznak – „ekstremistički“. Osim ako nije riječ o nekoj karitativnoj akciji.

Tako smo došli do semantičkih konstrukcija u kojima se molitelji ispred bolnica, kritičari rodne ideologije ili zagovornici obiteljskih vrijednosti proglašavaju – „radikalnim katolicima“, a svako zagovaranje katoličkog nauka automatski se proglašava ekstremizmom. Idući put kada na naslovnicama tih medija, dakle, vidite termin „radikalni katolik“, zapamtite, u ovoj novoj terminologiji to vam je onaj vjernik koji slijedi nauk Katoličke Crkve. „Umjereni“ pak katolici su, prema toj terminologiji, oni koje taj nauk ne zanima, ali se i dalje smatraju katoličkim vjernicima, ma što to u praksi značilo.

Vidimo kako političke kategorije „radikalnog“ i „umjerenog“ neki uporno nameću kao pojašnjenje duhovne stvarnosti Crkve. Međutim, ta stvarnost onu političku nadilazi i u njoj vrijede duhovne kategorizacije koje naše akcije mjere samo po jednom kriteriju – vjernosti evanđelju.

I upravo zato ovdje jasno poručujemo – u tom smislu nema nikakve razlike između nas na Bitno.netu, odgovornih u udruzi Vigilare i ostalim katoličkim udrugama i naših biskupa, počevši od Uzinića pa do svih ostalih. Svi mi slijedimo Katekizam Katoličke Crkve i njime se nadahnjujemo u svom društvenom angažmanu. To, međutim, ne znači kako među nama ne smiju postojati razilaženja u pristupima i shvaćanjima toga angažmana. Ta smo razilaženja svojim komentarima istaknuli i o njima vrijedi i dalje raspravljati.

Međutim, čini se kako je upravo protiv, kako nova semantika piše, „radikalnih“, što će reći pravovjernih katolika usmjerena i peticija „Ne u moje ime“, o kojoj su danas opširno izvijestili mediji. Inicijatori akcije, očito hvatajući lažan kairos pogrešnih i zlonamjernih interpretacija našega članka, požurili su složiti tekst kojem bi „umjereni“ katolici („normalni“ kako ih opisuje Index.hr), iskazali svoje „neslaganje“ s onim snagama u Crkvi koje zastupaju za njih neprihvatljiva stajališta.

O kakvim je to stajalištima riječ postaje jasno nakon iščitavanja dijela teksta u kojima se napadaju udruge Vigilare i U ime obitelji. Udruge su napadnute jer se „zalažu za promjene zakona kakve bi ugrozile najranjivije skupine društva, posebice žene“ (misli se očito na promjene zakona o abortusu). Istodobno, organizatori peticije ističu potrebu za „zdravstvenim, spolnim i vjerskim odgojem koji uključuje znanstvene činjenice, učenje o jedinstvu u različitosti i važnosti njegovanja različitosti“ (zagovara se, dakle, rodna ideologija i permisivni spolni odgoj). Jasno je, organizatori peticije bune se, prije svega, protiv katoličkog socijalnog i moralnog nauka i onih koji ih zastupaju, ne protiv njegovih „pogrešnih interpretacija“, a to postaje još jasnije kada se pogleda popis prvih potpisnika među kojima su, po svemu sudeći, i inicijatori potpisivanja.

Među njima je, tako, liberalna teologinja Jadranka Brnčić o kojoj smo već pisali i koja po pitanju abortusa i spolnog morala zastupa stajališta koja su u očitom raskoraku s katoličkim naukom. Sljedeće dvije potpisnice cijeloj inicijativi daju pomalo odbojan politikantski prizvuk – riječ je o Agati Cvitić i Biljani Gaći, aktivnim političarkama Socijaldemokratske partije. Kakvo bi zapravo to njihovo „socijaldemokratsko katoličanstvo“ koje ova peticija neizravno zagovora, trebalo izgledati možda će postati jasnije ako se sjetimo nedavne inicijative u toj stranci. SDP-ovac Mirko Lukić je tako pokrenuo udrugu Kršćanski socijaldemokrati te je progovorio negativno o abortusu i zvijezdi petokraki kao simbolu totalitarnih zločina. Ono što je uslijedilo bila je oštra kritika na njegov račun iz vodećih krugova stranke. Znači li to da je danas u Hrvatskoj nemoguće biti lijevo politički orijentiran i predani katolik – prepustit ćemo razmišljanju članovima te stranke i onima koji glasaju za nju.

Vratimo se na peticiju čiji se organizatori u svom „pravedničkom gnjevu“ pozivaju i na papu Franju, ali propuštaju podsjetiti na njegove izjave da je abortus „najgori zločin“, a rodna ideologija „nova ideološka kolonizacija“. Jer im se ne uklapaju u njihovu ideološku agendu. Imati takvu agendu, naravno, u demokratskom društvu sasvim je legitimna stvar.

Ono što pak nije legitimno ni u demokratskom, a ni u vjerničkom smislu, jest svoje sasvim prozaične teološko-političke ciljeve maskirati u „borbu za autentične poruke evanđelja“.

Jer autentično evanđelje i njegove poruke nikada se ne mogu braniti manipulacijama.

To bi trebali znati organizatori spomenute peticije. Ali i svi oni koji su ovih dana pokušali izmanipulirati poruke našeg komentara.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Jesu li Bitno.net i biskup Uzinić ‘umjereni’, a Vigilare i U ime obitelji ‘ekstremni’ katolici? se prvo pojavio na Bitno.net.

“O, Gospodine! Kada bih znao, i kada bih mogao, služio bih Ti poput svih stvorova na nebu i na zemlji zajedno.” …. “Najveći je izraz ljubavi biti poslušan Bogu.”

Foto: www.jesuit.ie

Zaštitnik posljednjega listopadskog dana je sveti Alfons Rodriguez, španjolski isusovački laik. Rodio se 25. srpnja 1532. godine u španjolskom gradu Segoviji kao drugo od jedanaestero djece bogatog trgovca vunom. Kao dječak od 10 godina susreo je isusovca blaženog Petra Fabera, koji ga je pripremio za Prvu pričest i snažno utjecao na njegov budući život. Sa 14 godina počeo se školovati kod isusovaca, ali mu je iznenada umro otac, pa se vratio kući kako bi preuzeo njegov posao. Oženio se s 26 godina, ali kad mu je ubrzo umrla supruga i troje djece, odlučio se potpuno posvetiti duhovnom životu. Napustio je sve što je posjedovao i pokušao se pridružiti Družbi Isusovoj, ali je zbog nedostatka naobrazbe isprva bio odbijen. Ipak, primljen je 31. siječnja 1571. g. u Isusovački red kao brat laik u Valenciji, a nakon šest mjeseci poslan je na otok Mallorcu.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net

Ovaj članak Sveti Alfons Rodriguez – ponizni vratar koji je svojim žarkim molitvama ozdravljao mnoge ljude se prvo pojavio na Bitno.net.

Razboritost nam govori što Bog želi od nas, a što ne želi. Time nam pokazuje našu obvezu da odgovaramo na poticaje milosti i da budemo poslušni svim drugim znacima Božje volje.

Foto: www.stocksnap.io

Ova iluzija ne bi bila tako kobna kada razboritost sama po sebi ne bi bila jedna od najvažnijih krjeposti duhovnoga čovjeka. Uistinu, razboritost je ta koja nas mora poučiti razlici između kukavičluka i razboritosti. Ako ti je dakle oko bistro… Ako je svjetlost koja je u tebi tamna…

Razboritost nam govori što Bog želi od nas, a što ne želi. Time nam pokazuje našu obvezu da odgovaramo na poticaje milosti i da budemo poslušni svim drugim znacima Božje volje.

Lijenost i kukavičluk stavljaju naše trenutno zadovoljstvo ispred ljubavi Božje. Oni se boje nesigurnosti budućnosti jer nemaju povjerenja u Boga.

Razboritost nas upozorava na uzaludan napor, ali za kukavicu svaki je napor uzaludan. Razboritost nam pokazuje kada je napor uzaludan, a kada je obvezan.

Lijenost se udaljava od svakoga rizika. Razboritost se udaljava od beskorisna rizika, ali potiče nas da poduzmemo rizike koje vjera i milost Božja od nas zahtijevaju. Jer kada je Isus rekao da se kraljevstvo nebesko silom grabi, time je htio reći da ga možemo zadobiti jedino po cijenu određenih rizika.

I prije ili kasnije, ako slijedimo Krista, trebat ćemo riskirati sve da bismo sve dobili. Trebamo baciti kocku na nevidljivo i riskirati sve što vidimo, kušamo i osjećamo. Ali znamo da je vrijedno rizika jer nema ničega nesigurnijeg od ovoga prolaznog svijeta. Jer, prolazi obličje ovoga svijeta (1 Kor 7,31).

Bez odvažnosti nikada ne možemo doseći istinsku jednostavnost. Kukavičluk nas čini podvojenima – oklijevajući između svijeta i Boga. U ovomu oklijevanju nema istinite vjere – vjera ostaje osobno mišljenje. Nikada nismo sigurni jer se nikada potpuno ne predajemo vlasti nevidljivoga Boga. To je oklijevanje smrt nade. Nikada ne dopuštamo da nestanu vidljivi oslonci koji nas, znamo to dobro, jednoga dana sigurno moraju napustiti. Ovo oklijevanje također istinsku molitvu čini nemogućom – nikada se ne usudimo za nešto moliti ili, ako zamolimo, toliko smo nesigurni da ćemo biti uslišani da u samu činu molitve svojom ljudskom mudrošću krišom tražimo pogodan zamjenski odgovor (vidi Jak 1,5–8).

Kakva je korist od molitve ako, u trenutku dok molimo, imamo tako malo povjerenja u Boga da smo zaokupljeni smišljanjem odgovora na vlastitu molitvu?

Thomas Merton

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Misli u samoći” Thomasa Mertona. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

Ovaj članak Ovo su dva najveća neprijatelja duhovnog života koji se često preruše u ‘razboritost’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Vjernici koji u prvih osam dana u studenome pobožno pohode groblje, te se pomole za vjerne pokojne, dobivaju potpuni oprost koji se namjenjuje za duše u čistilištu.

Foto: www.stocksnap.io

Zanima me možemo li mi ovdje na zemlji učiniti nešto (kroz molitvu) čime bismo sa sigurnošću znali da će duše iz čistilišta doći k Bogu?
BVB! Ana

Poštovana Ana,

Ovaj članak Kako u ove blagdane dobiti potpuni oprost za pokojne? se prvo pojavio na Bitno.net.

Pokazati cjelokupni razvoj bilo bi teško, stoga ću se osvrnuti na tri vrlo važna povijesna događaja koja označavaju etape razvoja pojma „sekularnost“

Foto: Lawrence OP

Riječi imaju svoje značenje koje u sebi sadrži odjek povijesti razvoja određenog termina.

Znati ih koristiti ujedno znači znati im razvoj kojim su stekli pripadajuće značenje. Olako korištenje riječi često zbunjuje i govornika i slušatelja, upotrebljavanje izraza bez znanja svih njegovih slojeva značenja stvara samo konfuziju. Ljudi u određenom društvu mogu se razumjeti samo ako imaju zajedničko razumijevanje istih izraza. Na žalost, neću previše pogriješiti ako ustvrdim da je ovo još jedna točka u kojoj je naše društvo u Hrvatskoj palo na ispitu. Riječi se prečesto koriste bez upućenosti o povijesnom razvoju termina, što on znači, kako se koristio u određenim razdobljima, kako i zašto je došlo do toga da ga danas shvaćamo na određeni način. Sugovornici često koriste istu riječ s potpuno različitom predodžbom onoga što predstavlja, te uslijed takvog nerazumijevanja dolazi do konflikta.

Naravno, postoji i ona druga situacija u kojoj netko može namjerno koristiti neki izraz s potpuno izmijenjenim značenjem, svrha čega je manipulacija.

Koji god razlog bio iza toga, rezultat je često isti, uzaludni konflikti koje je teško privesti kraju jer nema osnovnog razumijevanja sugovornika.

Jedan takav izraz je i „sekularnost“. Mnogi ga koriste, a da se nisu ni potrudili shvatiti vremensku liniju razvoja ovog izraza. Stoga, kao mali prilog raspravi koja se u Hrvatskoj već duže vodi, želim pokazati kako je sekularnost razvijena unutar judeo-kršćanskog razmišljanja zapadne civilizacije, te kako je Crkva ona koja je razvila ovaj koncept, suprotno ustaljenom vjerovanju kako ga je država osmislila u želji da ograniči moć Crkve.

Pokazati cjelokupni razvoj bilo bi teško, stoga ću se osvrnuti na tri vrlo važna povijesna događaja koja označavaju etape razvoja pojma „sekularnost“.

Na dan 23. rujna 1122. godine u Wormsu, papa Kalist II. (1119. – 1124.) i car Svetog Njemačkog Carstva Henrik V. (1111. – 1125.) potpisali su Wormski konkordat. Taj je događaj bio jedna od glavnih etapa tzv. borbe za investituru, koja je označavala višestoljetnu borbu između crkvenih i državnih vlasti o tome tko ima pravo postavljati biskupe.

Njemački carevi bili su uvjereni da oni mogu i imaju pravo postavljati biskupe, tj. uvoditi ih u službu na području koje je bilo pod njihovom kontrolom. Drugim riječima, bili su uvjereni da oni imaju svako pravo potpune kontrole Crkve na svojem području, toliku kontrolu da su sami mogli izabirati i postavljati biskupe. Kao što vidimo, problem nije bio u tome da su se pape miješali u „državne“ stvari, već obrnuto, da su se „državne vlasti“ miješale u crkveni krug djelovanja. Ovim konkordatom ipak je priznato da papa jedini može uvesti biskupa u njegovu čast, dok s druge strane, po pitanju svjetovnih odredbi, biskup i dalje potpada pod nadležnost cara. Stoga, ovdje već vidimo kako ustaljena zabluda o Crkvi koja se miješa u stvari države ne ocrtava povijesnu zbilju.

No otkud carevima uopće ideja da imaju pravo kontroliranja Crkve u gotovo svim aspektima?

Kako bismo shvatili ovu problematiku moramo se potruditi otići još skoro 800 godina u prošlost, na početak četvrtog stoljeća, u vrijeme kada kršćanstvo postaje slobodna religija u Rimskom Carstvu. Štoviše, tadašnji car Konstantin (306. – 337.) djelovao je u određenim situacijama kao zaštitnik novopriznate religije. S druge strane, isti taj car je nosio breme rimskog shvaćanja odnosa religijskog i državnog, posljedično i uloge vladara u tom odnosu. Naime, Rim nije poznavao razdvojenost religijskog i državnog, ta su se dva aspekta društva preklapali i prožimali do te mjere da se nisu mogli ni razdvojiti.

Štoviše, jedna od titula koju je car nosio bila je pontifex maximus, tj. vrhovni svećenik. Stoga, vladar je ujedno bio i državni ali i vjerski vođa, on je bio sin božji, a veliki broj careva bio je diviniziran nakon smrti, a često ih se i za vrijeme života smatralo božanstvima. Upravo s takvim razmišljanjem Konstantin pristupa Crkvi, smatra da kao vladar ima pravo miješati se u poslove Crkve, te da on može određivati vjerovanja kršćana.

Zbog toga će ubrzo nakon Nicejskog sabora (325.), koji je sam potaknuo, krenuti u otvoreni sukob s pravovjernim kršćanstvom, te početi favorizirati heretičke arijance nezadovoljan činjenicom da oci na saboru nisu uspjeli „ujediniti“ Crkvu. Izbacivat će biskupe iz njihovih gradova, te postavljati svoje miljenike, pokušavat će umjetnim koncilima izmijeniti vjerovanje Crkve.

Konstantinov način upletanja u vjerska pitanja preuzet će i njegovi sinovi. I upravo u raspravi jednog od njegovih sinova s biskupom iz Cordobe naći ćemo prvo promišljanje o „sekularnosti“, tj. odijeljenosti Crkve i države. U raspravi s carem Konstancijem II. (337. – 361.) biskup Hozije (†359.) napisao je da jednako kao što se on ne smije miješati u stvari države, tako se ni car ne bi smio miješati u stvari Crkve. Ta su dva područja odijeljena i svaki se mora brinuti za svoj djelokrug. Pismo u kojem se Hozije obraća Konstanciju II. sačuvao nam je Atanazije, biskup Aleksandrije (†373.), kojeg su državne vlasti četiri puta izbacivale iz njegove biskupije jer nije želio priznati „državnu interpretaciju vjerovanja“.[1]

Štoviše, Hozije nudi biblijsko objašnjenje svog stava citirajući Isusove riječi kojima je poručio Židovima da caru podaju carevo, a Bogu ono što je Božje. Suprotno uvriježenom mišljenju, vidimo da je prvi izraz sekularnosti došao iz pera kršćanskog autora, kao i to da prvotna borba za sekularnost nije bila potaknuta uplitanjem Crkve u državu, već uplitanjem države u Crkvu. Ovdje, u ovom povijesnom trenutku, gledamo začetak koncepta koji će obilježiti zapadnu civilizaciju.

Između ova dva događaja, iako ne vremenski jednako udaljen od oba, smjestio se trenutak koji se smatra pravim rođenjem ideje o odvojenosti dviju vlasti. Krajem petog stoljeća papa Gelazije (492. – 496.) piše pismo bizantskom caru Anastaziju (491. – 518.) u kojem pojašnjava kako postoje dvije vlasti, crkvena i državna, i da svakoj od njih pripada zaseban djelokrug. Ipak napominje da iako je ona vjerska važnija zbog toga što se brine za spas duša sviju ljudi, pa i samih državnih dužnosnika, njezin prerogativ ne može biti upletanje u državne poslove, ali tako isto ide i u obrnutom smjeru. Ovo pismo će biti osnova na kojoj će srednjovjekovni intelektualci promišljati odnos dviju vlasti.[2] U ovom pismu papa, vođa zapadnog kršćanstva, nudi teološko objašnjenje društvenog odnosa Crkve i države. Stoga ovo predstavlja trenutak kad je Crkva u potpunosti intelektualno razradila vjerovanje koje se nalazi već u Evanđelju: Bogu Božje, a caru carevo.

Povijesno gledajući, ideja odijeljenosti rodila se unutar Crkve jer su je razradili kršćanski intelektualci, pape i biskupi. Ovo nas ne bi trebalo čuditi, naime, jer Crkva nije imala svjetovnu silu koja bi joj omogućavala uplitanje u državne poslove. Ili, izraženo navodnim Staljinovim riječima: „Koliko taj papa ima divizija?“ Od početnog trenutka priznavanja kršćanstva, rimski carevi trudili su se kontrolirati Crkvu, uplitati se u njezinu organizaciju i vjerovanja. Takvu tradiciju nastavili su i zapadni vladari kroz gotovo cijeli srednji vijek, što je rezultiralo stalnim borbama pape da se osigura odvojenost Crkva i države.

No što nam je činiti imajući ovo u vidu? U kojem bi smjeru mogla rasprava o sekularnosti Hrvatske ići znajući ovaj razvojni put koncepta? Naravno, prije svega određena grupacija koja se naziva „borcima za sekularnu Hrvatsku“ trebala bi napustiti taj samo-identifikator te otvoreno priznati da se zalažu za sekularističku Hrvatsku. To bi bila država u kojoj je religija u potpunosti maknuta iz javnog prostora, štoviše, država bi čak mogla i trebala utjecati na vjerske prakse i vjerovanja (npr. učenje o braku). Ovo je u određenim točkama bliže poziciji cara Konstantina, nego sekularnoj ideji. Također, ako se uzmu u obzir neke od njihovih izjava, to nije daleko od istine. Naime, „borci za sekularnu Hrvatsku“ rado bi imali kontrolu nad Crkvom. No, to je u srži potpuni odmak od zapadne tradicije odijeljenosti, te sklizanje u područje neslobode religije u praksi, ali i u uvjerenju. Trenutno ovo možda zvuči izrazito apokaliptično, no kroz povijest su se već takve situacije događale. Dovoljno je spomenuti Francusku revoluciju ili Sovjetski Savez kako bi se shvatilo da nije nemoguće opet završiti u takvoj stranputici, a rezultati tih „eksperimenata“ vidljivi su u brojnim nadgrobnim spomenicima i neimenovanim grobnicama u kojima leže kosti onih koji su bili predmet „eksperimentiranja“.

Prvi korak koji bi vodio prema izbjegavanju ovakvog scenarija je, naravno, promjena javnog diskursa, tj. promjena načina raspravljanja. Prije svega, trebamo jasno znati artikulirati vlastitu poziciju, još jasnije znati razumjeti poziciju suprotne strane, proučiti ju do temelja, te tek onda, u tradiciji sv. Tome Akvinskog, raspravljati sa suprotnom stranom. Povijesni eksperimenti sa sekularističkim državama pokazuju se kao jako dobar temelj na kojem bi se mogla i trebala usmjeriti kritika sekularističkog shvaćanja društva. S druge strane, shvaćanje tisućljetnog procesa odvojenosti Crkve i države pokazuje nam unutar koje i kakve tradicije se razvila zapadna civilizacija kojoj pripadamo, te posljedično koje su njezine sastavnice čije bi isključivanje ujedno značilo i negiranje vlastitog identiteta.

Ante Vučić | Bitno.net

[1] Pismo se nalazi u poglavlju 44 Atanazijeve Povijesti arijanizma.

[2] One kojima izraz intelektualac za srednjovjekovne mislioce zvuči „heretički“ upućujem na knjigu Jaquesa Le Goffa „Intelektualac u srednjem vijeku“.

Ovaj članak Sekularnost nije nastala jer se Crkva uplitala u državu, nego zato što se država uplitala u crkvene poslove se prvo pojavio na Bitno.net.

Blagopokojni o. Gabriel Amorth, vatikanski egzorcist koji je u više navrata javno govorio o službi koju obavlja i duhovnim opasnostima koje nas okružuju, u jednom je intervjuu za talijanske novine progovorio o opasnostima koje se kriju iza proslave Halloweena, odnosno Noći vještica. Intervju prenosimo u cijelosti.

Foto: Flickriver.com/Bitno.net

„Smatram da talijansko društvo gubi razbor, smisao života, razum te da je sve bolesnije. Slaviti Halloween znači odavati počast đavlu koji, ako mu se netko klanja, iako samo na jednu noć, smatra da posjeduje pravo na osobe. Zato se nemojmo čuditi ako nam izgleda da svijet ide svojem kraju, ako istraživanja psihologa i psihijatara govore o mnoštvu vandalske, nemirne i uzrujane djece te o opsjednutim i depresivnim mladima koji razmišljaju o samoubojstvu.“ Riječi su to bivšeg egzorcista Svete Stolice i predsjednika internacionalnog saveza egzorcista, pokojnog oca Gabriela Amortha.

Jeziva prerušavanja, naizgled bezopasna zazivanja duhova nisu ništa drugo nego odavanje počasti knezu ovog svijeta: đavlu. „Jako mi je žao što se Italija, kao i ostatak Europe, udaljava od Gospodina Isusa i odaje počast Sotoni“, rekao je egzorcist koji smatra da je „slavlje Halloweena jedna vrsta spiritističkog susreta koji se prezentira pod oblikom igre. Vražja lukavost se upravo tu nalazi. Ako bolje promislimo, sve je prikazano u nevinom, veselom obliku. Čak ni grijeh nije više grijeh u današnjem svijetu. Sve je prerušeno pod izlikom potrebe, slobode ili osobnog užitka. Čovjek je postao bog samome sebi, baš ono što želi đavao.“ Otac Gabriel podsjetio je kako su se u brojnim talijanskim gradovima organizirala „slavlja svjetla“ s pjesmama posvećenim Gospodinu i s bezazlenim igrama za djecu. Ta slavlja su istinita i prava suprotnost slavljima tame, rekao je.

Oče Amorth, koje je vaše mišljenje o Halloweenu?

Halloween je glupost i čini gluposti. Radi se o jednoj poganskoj stvari, antikršćanskoj i antikatoličkoj koja potječe iz sjevernih zemalja te se proširila po Sjedinjenim Američkim Državama. To smeće nastoji, a ponekad u tome čak i uspijeva, staviti u drugi plan i zasjeniti svetkovinu Svih svetih koju slavimo s radošću prvog studenog. A kako je cilj tog slavlja postaviti prepreke svetosti, to je sve ideja demona koji nastoji poremetiti Božje planove. Halloween je pogansko slavlje. Halloween je jedna demonstracija Neprijateljeva lukavstva: đavao pokušava staviti kukolj između Boga i čovjeka, ne toliko zbog neprijateljstva prema čovjeku, koliko zbog toga što želi uvrijediti Boga, koji je njegova omiljena meta, i ponekad uspijeva u tome, iako će biti zauvijek poražen.“

Don Amorth, ali zbog čega je ovo slavlje toliko popularno, posebice među mladima?

Mladi slijede trendove i ovo se sve događa s velikim intenzitetom u kulturama i epohama koje su dekristijanizirane poput naše. Ponavljam: đavao zna kako djelovati.

Ali zašto im roditelji to dopuštaju?

Jer ne znaju više odgajati djecu, to je razlog.

Što želite time reći?

Mnogi roditelji su se odrekli zadaće odgojitelja i, pod utjecajem modernizma, puštaju djeci činiti što ona žele. Čini mi se da je tu odgovornost majki puno veća.

To znači?

Kada oba roditelja rade, djeca rastu bez sigurnog vodstva. Najbolji oblik kontrole je majčin nadzor, ali ako ona ide raditi, a mnogo puta joj to nije potrebno, djeca odrastaju izgubljena. Kasnije se to osveti roditeljima koji onda plaču pred buntovnom djecom.

Bruno Volpe | www.sangiovannirotondonet.it

Prijevod: s. Maja Ivković | Bitno.net

Ovaj članak Gabriel Amorth o proslavi Halloweena: To je demonstracija lukavstva Neprijatelja se prvo pojavio na Bitno.net.

Molitva treba biti u središtu života svećenika i onih koji se to pripremaju postati, kao što je bila u središtu Kristova života – poručio je kardinal Pietro Parolin bogoslovima s kojima se drugog dana svog boravka u Zagrebu u utorak 31. listopada susreo u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu.

Susret Državnog tajnika Svete Stolice s bogoslovima započeo je euharistijskim slavljem u kapeli Sjemeništa, u zajedništvu sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, apostolskim nuncijem u RH mons. Giuseppeom Pintom, tajnikom Apostolske nuncijature u RH mons. Januszom Blachowiakom te odgojiteljima i duhovnicima Sjemeništa predvođenima rektorom Bogoslovije preč. Anđelkom Košćakom.

Na početku svoje homilije kardinal Parolin kazao je kako prvotni i jedini jamac postojanja ove bogoslovije jest sama Katolička Crkva, koja priznajući njezinu dragocjenost, potvrđuje njezinu potrebu i traži njezino neprestano obnavljanje. Bogoslovima je poručio da će nakon što završe akademski kurikulum te izvrše ustanovljene službe i đakonat, kao služenje rastu kršćanske zajednice, primiti svećeničko ređenje, postajući tako sastavni dio one dijecezanske Crkve u kojoj će biti pozvani vršiti svoju službu, pod očinskim vodstvom biskupa, u duhu zajedništva i bratstva. Ne bojte se velikodušno dati svoj život Gospodinu. On vas ljubi i zove. S Njim i u Njemu ne trebate se ničega bojati – istaknuo je kardinal Parolin.

Osvrćući se na evanđeoski tekst o usporedbi Božjega kraljevstva sa sjemenom gorušice, Kardinal je kazao da se tako događa i s Božjim gospodstvom. Svatko od nas, nastavio je, čuvar je Božje prisutnosti, pozvan svjedočiti rast Božjega kraljevstva u vlastitom životu, svjestan da će u svome životu morati očitovati onu malenost potrebnu da bi nas Bog mogao iznenaditi ostvarujući svoje velike planove ljubavi.

Božja iznenađenja se čekaju s poniznošću i strpljivošću, polažući nadu u Njega, više nego u vlastite sposobnosti. Tu je dimenziju preuzela Djevica Marija, naša Majka i uzor. Evo, Bog nas iznenađuje; upravo se u siromaštvu, u slabosti, u poniznosti očituje i daruje nam svoju ljubav koja nas spašava, ozdravljuje, daje nam snagu – naglasio je kardinal Parolin.

Nadovezujući se na Psalam 40 o čovjeku koji se u Gospodina uzda, kazao je da pouzdanje u Boga ne dolazi samo od sebe, nego iziskuje osobnu odluku i hrani se na jednom izvoru.

Euharistija nas čini dionicima otajstva po kojemu Krist nastavlja stvarno živjeti među nama i ostaje kao živa prisutnost u životu svoje Crkve. Ali da bismo se mogli darovati Bogu s vjerom, potrebno je hraniti naše prijateljstvo s Njim prisnom molitvom i čistoćom srca – rekao je kardinal Parolin te dodao: Dragi bogoslovi, Crkvi su potrebne osobe koje, znajući moliti, poučavaju moliti. Ali kako bi mogli biti učiteljima molitve, potrebno je dugo i neprestano vježbanje, koje traje godinama. I u ovim godinama treba dovoljno vremena posvetiti molitvi, u ozračju sabranosti, a ne tek nekoliko časaka tijekom dana. U ovom dugom vježbanju duša se preobražava i postaje sposobna nositi Boga ljudima, jer čineći tako molitva postaje odijelom duše. Tada će se moći reći s Jobom: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe“ (Job 42,5).

Istina je, nastavio je kardinal, da je apostolat zahtjevan i ne treba se štedjeti u služenju bližnjemu. Ali svećenik, premda preopterećen mnogim pastoralnim dužnostima, ne smije nikada zaboraviti bitno: posvetiti se nutrini, u intimi s Bogom. Samo ako će Krist svijetliti u središtu našega srca, Božja gospodstvo će moći prožeti povijest – zaključio je svoju homiliju kardinal Parolin, zazivajući zagovor Blažene Djevice Marije, koja će nas, ako zamolimo njezinu brigu i njezin zagovor, uzeti za ruku i, na putu koji sigurno nije lagan, koji može poznavati kušnje, poteškoće, padove ali i velike radosti, znati povesti do prisnoga prijateljstva sa svojim Sinom.

Po završetku euharistijskog slavlja uslijedio je prigodni program, a kardinal Parolin još se jednom obratio bogoslovima. Ostao sam iznenađen brojem vaše zajednice. Crkva u Zagrebu i Hrvatskoj ima sreću mnogih odgovorenih poziva. Gospodin sigurno uvijek poziva i sije sjeme zvanja među mnogima – istaknuo je kardinal Parolin, dodajući da rado govori o Božjim iznenađenjima jer je to način na koji čita svoj život.

Prvo iznenađenje koje možemo dati Bogu je vrijeme koje mu možemo pokloniti. Ono se mjeri u konkretnom vremenu koje mu posvećujemo – kazao je kardinal, preporučujući u molitve bogoslova Svetog Oca Franju, sebe i novog apostolskog nuncija mons. Pinta. Na završetku susreta kardinal Parolin poklonio je svakom bogoslovu krunicu pape Franje.

Kardinal Parolin napustio je Zagreb danas popodne. U Međunarodnoj zračnoj luci „Franjo Tuđman“ kardinala Parolina ispratili su zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giuseppe Pinto, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić, tajnik Apostolske nuncijature u RH mons. Janusz Blachowiak, generalni tajnik HBK-a preč. Petar Palić te veleposlanik RH pri Svetoj Stolici Neven Pelicarić.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije | Bitno.net

Ovaj članak Kardinal Parolin zagrebačkim bogoslovima: Ne bojte se dati život Gospodinu se prvo pojavio na Bitno.net.

“Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.”

Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva “jednom svetkovinom časti sve svete”. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoči i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: “Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.”

Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su čista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.

Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: “Sancta Maria ad Martyres” – crkva svete Marije i svetih mučenika.

Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na 1. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoči Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli na Rim.

Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako a istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi.

Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!

KTA | Bitno.net

Ovaj članak Svi sveti – velika svetkovina nebeske Crkve se prvo pojavio na Bitno.net.

Potrebna je hrabrost da se posije zrno, da se zamijesi kvasac. Istina je da ako se sjeme sije, izgubi se, i ako se kvasac zamijesi, prljam ruke – rekao je papa Franjo

Foto: Shutterstock.com

Kako bi Kraljevstvo Božje raslo, trebamo imati hrabrost da bacimo gorušičino zrno i zamijesimo kvasac – istaknuo je papa Franjo za vrijeme jučerašnje mise u Domu svete Marte, upozoravajući da se umjesto toga mnogo puta daje prednost takozvanom „pastoralu očuvanja“. I gorušičino zrno i kvasac su maleni, no ipak u sebi imaju moć koja raste. To vrijedi i za Kraljevstvo Božje: njegova moć dolazi iznutra – napomenuo je Sveti Otac.

Papa je podsjetio da i sveti Pavao u Poslanici Rimljanima naglašava kako u životu postoje mnoge napetosti, no taj isti Pavao piše da „sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rim 8,18). Riječ je o napetosti između trpljenja i slave. U tim napetostima je žarko očekivanje velikog otkrivenja Božjega Kraljevstva. No to nije očekivanje samo ljudi – istaknuo je papa Franjo – već zahvaća i stvorenje koje je poput nas podvrgnuto ispraznosti te čeka objavljenje sinova Božjih. A nutrašnja sila koja nas u nadi vodi prema punini Kraljevstva Božjega jest ona Duha Svetoga.

Sveti je Otac rekao da nas upravo nada dovodi do punine, nada da izađemo iz ovog zatvora, ovog ograničenja, ovoga ropstva, ove korupcije, i dođemo do slave: to je put nade. A nada je dar Duha Svetoga. Duh Sveti je u nama i vodi nas prema tomu: prema nečemu izvanrednome, velikom oslobođenju, velikoj slavi. Iz tog razloga Isus govori da se unutar tog malenoga gorušičina zrna nalazi sila koja oslobađa nezamisliv rast.

U nama i u stvorenju – nastavio je papa Franjo – postoji sila koja oslobađa: Duh Sveti koji nam daje nadu. Sveti je Otac konkretno objasnio što znači živjeti u nadi: dopustiti da nam te snage Duha Svetoga pomognu rasti prema punini slave koja nas čeka. No kao što se kvasac mora zamijesiti i gorušičino zrno posijati, jer bi u protivnom nutarnja snaga i dalje bila uspavana, to vrijedi i za Kraljevstvo Božje koje mora rasti iznutra, a ne prozelitizmom – upozorio je Papa.

Ono raste iznutra, snagom Duha Svetoga. I Crkva je uvijek imala hrabrost da uzme i posije, da uzme i zamijesi, ali se također bojala činiti to. I mnogo puta vidimo kako se daje prednost „pastoralu očuvanja“, koji onemogućuje rast Kraljevstva. Ostajemo onakvi kakvi jesmo, maleni, tamo gdje se osjećamo sigurnima, no Kraljevstvo Božje ne raste. Kako bi ono raslo, potrebna je hrabrost da se posije zrno, da se zamijesi kvasac. Istina je da ako se sjeme sije, izgubi se, i ako se kvasac zamijesi, prljam ruke – rekao je papa Franjo – jer je uvijek prisutan neki gubitak kada se sije Kraljevstvo Božje.

Jao onima, koji propovijedaju Kraljevstvo Božje, – nastavio je Sveti Otac – a pritom njeguju iluziju da si ne trebaju prljati ruke. Takvi su ljudi muzejski čuvari: daju prednost lijepim stvarima pred gestom sijanja kojom se oslobađa snaga, pred gestom miješanja koja daje snagu za rast. To je Isusova, a i Pavlova poruka: ta napetost koja ide od ropstva grijeha do punine u slavi. A nada ide naprijed, ona nikad ne razočarava. Nada je sitna poput gorušičina zrna ili kvasca – kazao je Papa te zaključio: Nada je najponiznija među vrlinama, sluškinja, ali gdje ima nade, tamo je i Duh Sveti koji vodi naprijed Kraljevstvo Božje.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Ne može se propovijedati Kraljevstvo Božje a da ne ‘uprljamo ruke’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Kardinal Müller progovorio o ispravnom razumijevanju često spominjanog osmog poglavlja apostolske pobudnice Amoris Laetitia

Bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Gerhard Müller, istaknuo je kako se Amoris Laetitia “mora razumjeti u pravovjernom smislu”, kritizirajući pritom one koji bi htjeli dovesti u pitanje vjeru pape Franje, kao i one koji bi htjeli u Amoris Laetitiji pronaći radikalnu paradigmatsku promjenu u moralnoj teologiji.

Svoja razmišljanja iznio je u predgovoru knjige Prijateljski odgovori kritičarima Amoris Laetitije (Risposte amichevoli ai critici di Amoris Laetitia) čiji je autor talijanski filozof i političar Rocco Buttiglione. Buttiglione se već ranije istaknuo aktivnim uključivanjem u javnu raspravu oko Amoris Laetitije inzistirajući na njezinoj usklađenosti s Učiteljstvom, a njegovo je ime mnogima ostalo zapamćeno još od 2004. kada mu je zbog odbijanja da se odrekne svojih stavova o obitelji i homoseksualnosti uskraćena kandidatura za člana Europske komisije.

S obzirom na to da su kardinal Müller i Buttiglione u javnim raspravama o pobudnici stajali na suprotnim stranama interpretacije osmog poglavlja Amoris Laetitije, Kardinalov predgovor Buttiglioneovoj knjizi privukao je pozornost zbog približavanja pozicija.

Müller na početku predgovora ističe žaljenje zbog kontroverze nastale oko pitanja pričesti za rastavljene koji su se ponovno civilno vjenčali koja je pogrešno dovedena do razine “odlučujućeg pitanja katoličanstva” i razdjelne točke u odlučivanju tko je konzervativan, a tko liberalan, tko je za papu, a tko protiv njega.

Kardinal pritom primjećuje kako u navedenom slučaju “svjedočimo paradoksalnom obratu fronti”.

“Teolozi koji su se hvalili liberalnom progresivnošću, koji su, primjerice, po pitanju enciklike Humanae Vitae radikalno propitivali papinsko učiteljstvo, sada uzdižu izjave pape Franje koje im se sviđaju gotovo na razinu dogme. Drugi teolozi, koji se osjećaju dužnima strogo se pridržavati Učiteljstva, sada preispituju dokument Učiteljstva prema pravilima akademske metode, kao da je riječ o njihovom diplomskom radu.”

Nasuprot ovakvim pozicijama, Müller ističe kako Amoris Laetitia ne implicira nikakav učiteljski pomak prema “etici situacije”, ne podučava da osoba u teškom grijehu može primiti sakramente, niti da čin koji je u sebi loš može postati dobar, ali kaže kako u procjeni krivnje mogu postojati “olakotne okolnosti” koji se u slučaju neregularnog zajedničkog življenja mogu odnositi na, primjerice, brigu za djecu.

Razjašnjeni su i neki dijelovi koji su se pojedincima mogli učiniti sporni. Papine riječi “da nitko ne može biti osuđen zauvijek” ne govore o nemogućnosti vječne osude, nego o tome da je dužnost Crkve nikada ne odustati od brige za spasom grešnika.

Kardinal priznaje kako smatra da kontroverznoj 351. fusnoti koja otvara mogućnost primanja pričesti za neke ponovno vjenčane nedostaje jasnoće, što je prema njegovom mišljenju moglo biti izbjegnuto pozivajući se na ranije koncile koji su govorili o ispravnom načinu primanja euharistije, ali ne odustaje od toga da u njoj nema ničega što negira potrebu za ispovijedanjem teških grijeha kroz ispovijed.

Jedna od ključnih točaka koja se, povezano s time, često krivo shvaća kada se govori o dijelovima Amoris Laetitije jest zakon gradualnosti.

“Nije riječ o gradualnosti zakona, nego o njegovoj progresivnoj primjeni na konkretnu osobu u njezinim konkretnim životnim uvjetima”, ističe Müller, dodajući kako čini koji su grešni u sebi ne mogu postati legitimni, ali kako ubrojivost krivnje može biti smanjena kada se grešnik okrene Božjem milosrđu i poniznog srca moli ”Bože, smiluj se meni grešniku.”

“Pročitajmo osmo poglavlje Amoris Laetitije s Isusovim srcem Dobrog Pastira i Učitelja Istine” koji se raduje pronalasku izgubljene ovce, zaključuje svoj predgovor Müller zahvalivši Buttiglioneu na velikom doprinosu jedinstvu Crkve i istini evanđelja koji daje ovom knjigom.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Kardinal Müller: Amoris Laetitia u skladu je s katoličkim naukom se prvo pojavio na Bitno.net.

Angažman svetih za društvo i narod nije samo onaj društveno vidljivi, nego je najčešće nevidljivi, duhovni. Oni uočavaju tolike nepravilnosti koje se čine, te zbog toga trpe na razne načine, bilo izravno, bilo neizravno kad vide patnje drugih

Foto: Flickr.com

Današnja svetkovina Svih svetih poziva nas da svoj pogled svrnemo prema tolikim jednostavnim malim i poniznim ljudima koji su Boga proslavili na način na koji nam sugerira evanđeoski odlomak. A čuli smo kako Isus govori o blaženima na vrlo neobičan način. Za njega su blaženi oni koji su siromašni duhom, krotki, ožalošćeni, gladni i žedni pravednosti, ožalošćeni, mirotvorci, čisti srcem. I naš Gospodin je bio uvjerenja da sveci ne žive samo za sebe, već žive za druge, te su kao takvi znak svijetu, a drugim vjernicima primjer i poticaj. Doduše, svi ljudi teže iskrenom boljitku društva, ali ne izabiru svi sredstva i načina koje izabire Isus.

Naime, pred sve ljude, a tako i pred nas kršćane, trajno se stavlja u zadaću rad za boljitak svijeta i konkretnoga društva. Ali ne bismo se složili svi oko toga što bi prvotno trebalo činiti za dobrobit svijeta. Istina je da naše djelovanje treba biti doprinos izgradnji boljega svijeta, pri čemu mi nismo jedini koji na tome radimo, već surađujemo s drugima u okviru naše moći. A da se naše djelovanje ne bi pretvorilo u jednu vrstu socijalne aktivnosti, jer mora biti mnogo više od toga, Isus nam je stavio imperativ svetosti. Bez sumnje on hoće da živimo sveto i da svetim životom doprinesemo izgradnji boljega svijeta. Točnije on želi da svetošću dadnemo specifičan doprinos izgradnji boljega svijeta. Jer je vrlo dobro znao da se svijet ne može izgrađivati samo ljudskim sposobnostima i dometima, ljudskim tehnikama i naporima, već da treba biti prisutna i sastavnica Božjega života u ljudima da bi taj svijet mogao biti bolji i napredniji. Tome smo svjedoci svi mi danas kad promatramo sav napredak svijeta i društva koje ne pruža nikakve prave sigurnosti za život do mjere da se ljudi otuđuju i bježe od samoga života.

Ne može se stvoriti bolje društvo koje nije rezultat i plod nastojanja ljudi da iz dana u dan budu bolji i zauzetiji. A jer počesto baš to nedostaje. Ljudi se uglavnom trude i rade na svojim radnim mjestima, stječu i izgrađuju, ali se premalo trude oko samih sebe, svoje izgradnje i života u duhu vjernosti Evanđelju. Kao da je dovoljno da žive sukladno ljudskim kriterijima i parametrima življenja. Kao da je dovoljno da žive sukladno pravnom sustavu i poretku jednoga društva. Ako u tome društvu nema onih koji će podmetnuti leđa i podnijeti veću žrtvu u izgradnji duhovnog svijeta, tada to društvo ostaje nesigurno kao kula od karata, bez obzira na visoki standard i gospodarsku moć.

Zato Isus poziva svoje vjernike da uoče upravo to što mnogi ne uočavaju. Angažman svetih za društvo i narod nije samo onaj društveno vidljivi, nego je najčešće nevidljivi, duhovni. Oni uočavaju tolike nepravilnosti koje se čine, te zbog toga trpe na razne načine, bilo izravno, bilo neizravno kad vide patnje drugih. A boli i patnje koje podnose svete osobe za boljitak i budućnost, čak i kad se to ne vidi i ne vrednuje na izvana društvenim ili novčanim metodama, ugrađuju se u temelje dobrobiti cijeloga društva koje postaje čvršće zahvaljujući podnesenoj žrtvi. Riječ je o ljudima koji ne traže svoje priznanje, već trpe čak i nerazumijevanje i nepravde u ime cjelovite dobrobiti.

I dok danas slavim svete kojima ne znamo imena i broja, koji se nisu na poseban način isticali nikakvom herojskom krepošću, ali su herojski živjeli blaženstva i svoju žrtvu predanja za boljitak svojih najbližih, u ovom našem vremenu i povijesnom trenutku potrebno je imati one koji će ponizno podmetnuti leđa pod breme odgovornosti. Trebaju nam oni koji neće bježati od križa, već će s puno krotkosti podnositi nedaće života, uvjereni da njihova žrtva ima smisla. Jer one svete jednostavne duše dobro znaju da je lako i jednostavno izvući se od odgovornosti, pa i pobjeći, ali nositi breme života i križ mogu samo jednostavni i ponizni ljudi – sveci svakodnevice. To su oni ljudi koji su u svojoj malenosti vjerni Isusovoj riječi, te nose svoju odgovornost strpljivo i smjerno, kao što je činio i njihov Učitelj. Njihova prisutnost je stoga blagoslov jednom narodu, pa i onda kad u tom istom narodu podnose rečene patnje i nepravde.

Zato se danas molimo tim ‘malim’ svecima da nas zagovaraju, jer su bili svjedoci velikih istina evanđeoskog života. Trudimo se da upijemo što je moguće više njihova duha i postanemo blagoslov vlastitom narodu i zalog bolje budućnosti, a nadasve da jednom dođemo u nebesku domovinu, u kraljevstvo Oca našega. Životom sada proslavljajmo Boga, da bi on nas mogao proslaviti u zajedništvu anđela i svih sveti slavom svoga božanskog života.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ovaj članak Kršćani moraju graditi bolji svijet, ali naš angažman češće je onaj duhovni nego onaj vidljivi se prvo pojavio na Bitno.net.

Korablja je osnovana kako bi omogućila osobama s intelektualnim teškoćama da daju svoj doprinos u izgradnji čovječnijeg društva

Foto: Facebook Korablja

Tradicionalni sajam rabljenih stvari udruge Korablja održat će se u subotu 11. listopada 2017. od 10 do 20 sati u prostorijama samostana bl. Augustina Kažotića, Ivanićgradska 71 u Zagrebu.

Na sajmu se može naći rabljena, dobro očuvana odjeća za djecu i odrasle kao i razni sitni pokloni, nakit, igračke i kućne potrepštine. Cijena? Svatko da koliko može.

Novac prikupljen ovim sajmom pomoći će djelovanju Korablje – zajednice Arka u Zagrebu.

Korablja je osnovana kako bi omogućila osobama s intelektualnim teškoćama da daju svoj doprinos u izgradnji čovječnijeg društva. Djeluje u istočnom dijelu grada: radne aktivnosti, vikend programi, program podrške osobama s višestrukim teškoćama koje žive u obitelji, susreti za roditelje i druge članove obitelji. Korablja je članica L’Arche International, mreže zajednica Arka koje već 50 godina djeluju u više od 40 zemalja u svijetu.

Utemeljitelj mreže zajednica je kanadski teolog i humanitarac Jean Vanier.

Vanier zajednice opisuje kao mjesta gdje se “osobe s teškoćama mogu razvijati u duhu slobode”, slobode koju daje istinsko kršćansko bratstvo. Vanier želi da zajednice Korablja nauče ljude rušiti predrasude, a glavna molitva kojoj se posvećuju volonteri u njoj jest “naučiti gledati ljude s teškoćama onako kako ih Bog vidi”.

Zajedno s Mari-Helene Mathieu, Vanier je utemeljio i udrugu Vjera i svjetlo, mrežu zajednica koja podupire i pomaže osobe s intelektualnim poteškoćama i njihove obitelji. Trenutačno ta udruga okuplja oko 1500 zajednica u 82 države.

Korablja je, dakle, zajednica odnosno mjesto pripadanja osoba sa i bez intelektualnih teškoća koji je zajedno tvore. Stoga provodi različite aktivnosti kako bi se ranjivost ljudske osobe prepoznavala kao dar a ne samo problem koji treba riješiti (suradnja s mladima, fakultetima, vjerskim zajednicama, različitim institucijama, izdavaštvo…).

Sajam rabljenih stvari dio je tih aktivnosti. U njegovoj pripremi sudjeluju brojni volonteri kao i osobe s intelektualnim teškoćama koje svojom spontanošću u međuljudskim odnosima ruše mnoge barijere među ljudima. Povezujući različite, sajam je tako postao mjesto susreta gdje svaka osoba, bez obzira na svoje sposobnosti, ima što dati drugima.

Isto tako na ovome sajmu Korablja će obilježiti 10. godišnjicu održavanja Arkina sajma rabljenih stvari s prigodnim programom u subotu u 10 sati.

Dođite, družite se i podržite rad Korablje!

Bitno.net

Ovaj članak Udruga Korablja pomaže osobama s intelektualnim poteškoćama, a sada organiziraju sajam rabljenih stvari… se prvo pojavio na Bitno.net.

Oni su proizvod jednog specijalnog rata koji se vodi kroz ideološke napade kroz knjige i medije (u suradnji s raznim sustavima, sveučilišnim katedrama, izdavačkim kućama – cijelim jednim moćnim ustrojem) protiv otajstva Isusove osobe opisanog i prenesenog u Evanđelju

Foto: Shutterstock

Britanski je pisac Aldous Huxley 1932. u romanu “Vrli novi svijet” iskrivljavanje univerzalnog vrijednosnog sustava pretkazao kao glavni moment moderne. Ukidanjem razlikovanja između istinitog i neistinitog dolazimo do relativne „istine“ o kojoj se može pregovarati. Joseph Ratzinger istaknuo je da mi nikada ne možemo posjedovati istinu – u najboljem slučaju ona posjeduje nas. Mnogi su filozofi nastojali dokučiti istinu, no samo je Krist izjavio da je On istina i svjedok istine.

Današnje vrijeme i pojave kojima svjedočimo potvrđuju da je Huxley bio potpuno u pravu. Možda nam je više nego ikada potreban jasan izričaj, ono što možemo nazvati evanđeoskim – „da, da i ne, ne“ govorom. Naime i površnom je promatraču jasno kako je konačno mjerilo današnjeg postmodernog antisustavna vrijednosti samo vlastito „ja“ i njegove želje te hotimično zamagljivanje i kompliciranje jasnoga govora koji bi takve težnje bez sumnje raskrinkao.

Sekularna fronta protiv katoličanstva njemu je nasuprot postavila civilnu religiju koja će u različitim zemljama djelovati različitim metodama – tako će u jednoj duhovno opustošenoj Francuskoj kipu svetog Ivana Pavla II. bez pardona skinuti križ. U ime tolerancije tako se zapravo širi negativna tolerancija prema kojoj je križ suvišan i nepotreban. Ono što je najveći paradoks je da se u ime tolerancije poništava tolerancija – samu se Crkvu tako tjera da se u ime lažne univerzalnosti odriče vlastitog identiteta. Pod krinkom slobode forsira se prividna sloboda, pod krinkom tolerancije nameće se njena čista negacija, pod krinkom demokracije postavlja se tiransko mjerilo kojemu se svi bez iznimke imaju pokoriti jer sebi pripisuje opću valjanost i razumnu superiornost.

Na Zapadu je dopušteno, a da pritom uopće ne budete prozvani, procjenjivati, mrziti i ocrnjivati samo katolike. Tako Philip Jenkins u svojoj knjizi Novo antikatoličanstvo – posljednja prihvatljiva predrasuda ističe kako je antikatoličanstvo antisemitizam obrazovana čovjeka. I doista, dok je antisemitizam registriran i kažnjen, dok je diskriminacija manjina iz nacionalnih ili rodnih razloga zabranjena – čini se kao da više nema nikoga da digne glas protiv svih, onih otvorenih i onih perfidnijih, progona ljudi koji otvoreno žive katoličke vrijednosti. Davno je u Svetom pismu Ezekiel prorokovao kako ćemo „ispiti čašu široku, duboku, i biti na podsmijeh i ruglo – jer mnogo u nju stane!“, no svejedno šokira nepodnošljiva lakoća podcjenjivanja, intelektualne snobovštine i poruge kojoj su vidimo to i na hrvatskoj razini izloženi vjernici koji se usude suprotstaviti aksiomima nove civilne religije, a čija bi antievanđeoska zapovijed bila ona glasovita rečenica:

“Stare srednjovjekovne ušare, skrijte se jednom zauvijek! U stoljeću prosvjetiteljstva vi nam i dalje donosite jezik sjena, a mi vam se grohotom smijemo u lice!“

No vratimo se mi u Hrvatsku u 2017. godinu. Sve čemu svjedočimo na Zapadu, od praznih crkava pretvorenih u muzeje i noćne klubove, nepostojećih duhovnih zvanja, izumiranju sakramenta ispovijedi, uništavanju i rastakanju sakramenta svete ženidbe, sve to brzim vlakom stiže i kod nas dok si rekao McDonald´s. Sve to stiže u 86 posto katoličku Hrvatsku, Hrvatsku u kojoj pobačaje i preljube ne čine Marsovci nego kršteni i Duhom Svetim potvrđeni katolici, dok oni drugi hodaju oko njih na prstima da ne bi povrijedili njihove osjećaje. Vidim da su si i dali ime, zovu se „normalni katolici“ i pod tim nazivom pišu svoja, pardon my French, izdajnička imena i prezimena, izdajnička jer svakim slovom izdaju Isusov nauk i pljuju na Isusove zapovijedi.

Tko su oni? Oni su proizvod jednog specijalnog rata koji se vodi kroz ideološke napade kroz knjige i medije (u suradnji s raznim sustavima, sveučilišnim katedrama, izdavačkim kućama – cijelim jednim moćnim ustrojem) protiv otajstva Isusove osobe opisanog i prenesenog u Evanđelju. Još više se taj rat vodi na još opasnijem području – u ljudskim srcima i dušama i pustoši ih hametice. Imamo ljude koji se žele svidjeti svijetu a zapravo ga ubijaju iznutra. Svojim konformizmom žele otopiti tvrdu besjedu i najviše standarde, potamniti zlato, ideološki krivotvoriti bezvremeni lik Učitelja zamijenivši ga nekakvom lošom romantiziranom kopijom. „Ne“ tih samozvanih normalnih katolika jednak je onom „ne“ atenskih intelektualaca svetom Pavlu, ako ne i gori. Još je davne 1906. Albert Schweitzer dokazao da svatko može sebi sagraditi jednog Isusa na svoju sliku i priliku. Upravo to ove naše „normalne“ perjanice čine: traže Isusa koji bi im mogao pomoći za oslobođenje od dogme. Traže Isusa koji će im reći: ne brini, nerođeno dijete nije čovjek, ali ti zato jesi. Ne razbijaj glavu oko braka, najvažnija je ljubav, a i ljubav je širok pojam. Ne brini zapravo uopće oko ičega, moje milosrđe će ionako na kraju priče pokriti sve.

Znate što ste vi, dragi moji „normalni katolici“? Kukavičje jaje u gnijezdu koje ste pogrešno zamijenili za zonu ugode. Njemački teolog Karl Adam napisao je jednu veliku istinu: “Krist iz evanđelja predstavljen je našemu svijetu kao lik koji unosi nemir, kao svojevrsni tremendum mysterium, kao zagonetka koja zahtijeva objašnjenje ili pitanje koje zahtijeva odgovor.“

Zato raspelo smeta. Bode nas ravno u srce. Zato ga sklanjaju s kipova, brišu računalnim programima, zato ga žele maknuti iz škola i sudnica. Cijela premisa tih sterilnih, pogubljenih, modernih, „normalnih“ (za razliku od onih malobrojnih čiji pogled još ide uvis) počiva na pogrešnoj pretpostavci: ne drže raspelo zidovi nego Isusov križ podupire cijeli svijet, grli povijest i sve, baš sve što postoji. I neka se slobodno potpisuju oni koji ne žele podmetnuti svoja ramena pod taj križ. Povijest je pokazala i dokazala da će onih koji to žele i mogu – Bogu hvala – isto tako biti dovoljno.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Ovaj članak Tko su, zapravo, ti ‘normalni’ katolici koji potpisuju peticije? se prvo pojavio na Bitno.net.

“Dolaskom na ovakav duhovni koncert dajemo veliku podršku vjeri, dajemo veliku podršku duhovnom buđenju mladih i onome što se trenutačno događa u Hrvatskoj. Pristajemo javno svjedočiti da je Isus Krist Put, Istina i Život. Ne čuvamo vjeru samo za sebe, već želimo da se ovaj pokret širi i dalje”, poručuje Hržica, dodajući kako će ovaj događaj “možda nekome promijeniti život, možda spasiti nečiju dušu”.

Don Mihael Prović; Alan Hržica, fra Ante Vučković

“Danas, kada apatija i razjedinjenost postaju obilježja našeg društva, mladi katolici u Hrvatskoj pokazuju put zajedništva”, zaključili smo jedući posljednje zalogaje lazanja kojima su nas počastili splitski franjevci u svom samostanu na Trsteniku.

(Jednom prilikom postariji mi je fratar rekao: “Nisi se do sita najeo dok nisi kod franjevaca jeo.” Kao dijete trsatskih fratara tada mu nisam mogao, a ni htio proturječiti. Posjet splitskom samostanu nanovo je potvrdio njegovu izjavu).

Zajedništvo i zauzimanje tj. djelovanje, bile su dvije ključne riječi mog susreta s fra Antom Vučkovićem i fra Božom Vuletom, s kojima sam, u društvu našeg proslavljenog pjevača duhovne glazbe – Alana Hržice, razgovarao o nadolazećim Danima socijalne zauzetosti, manifestaciji koja se organizira prvi put, a čije je središte duhovni spektakl koji će se 11. studenog održati na splitskim Gripama uz nastup nekih od najpoznatijih imena hrvatske duhovne glazbene scene.

Naš susret odvio se u zgradi koja je, citiram, “zamišljena kao samostan, a građena kao hotel”. Nepregledni hodnici, stepenice, liftovi i sobe čine labirint u kojem se lako izgubiti. Međutim, iako prvi put organiziraju ovakav projekt, moji sugovornici ne izgledaju izgubljeno.

“Nama nije nakana prezentirati društvu dobre projekte koje Crkva ima. Dapače, mnogima u Crkvi uopće nije vidljiv socijalni potencijal koji imamo. Ne postoje društvena zauzetost i socijalni element, stoga prvo moramo u samoj Crkvi probuditi svijest o tome”, govori fra Ante, a riječi prati i karakteristična mu gestikulacija. “Mi u Crkvi ne znamo što imamo, nije nam jasno vidljivo i to moramo probuditi.”

Slično smatra i fra Bože Vuleta koji sa svojim subratom surađuje u Franjevačkom institutu za kulturu mira. Institut je postao poznat široj javnosti u rujnu ove godine kada su mediji objavili njihovu izjavu protiv izgradnje termoelektrane Peruća.

“Kad smo prošle godine započeli s kreiranjem plana i programa za daljnji rad Instituta, zaključili smo kako bi naš idući korak trebao biti socijalni angažman. Do sada smo se puno bavili temom pomirenja i opraštanja, međutim ona je, da tako kažem, “potrošena”. Ona nije potrošena kao potreba, ali je odveć eksploatirana te vlada velika zbrka o samom poimanju tih pojmova. To nas je navelo da naglasak prebacimo na socijalni angažman, da pokušamo utjecati na centre koji donose odluke.”

Rezultat toga su prvi Dani socijalne zauzetosti, dvotjedna manifestacija koja će se osim Splita održati i u nekoliko drugih hrvatskih gradova.

Uz teoretski program i tribine, Dane će obogatiti i umjetnička nota u koju će se uključiti i splitski HNK, poznati autor animiranih filmova Joško Marušić, splitski SKAC i dr. Jedan, pak, od vrhunaca manifestacije bit će potpisivanje zajedničke izjave o neradnoj nedjelji koju su poduprli i sindikati.

Program manifestacije “Dani socijalne zauzetosti”

“Mi smo negdje u 19. stoljeću izgubili radnike. Socijalna pitanja tada je preuzela država, a Crkva se ostala baviti samo krajnjim socijalnim slučajevima tj. karitativnim radom.”

“Moramo oživjeti taj socijalni angažman koji nije u potpunosti prestao, osobito u župama i među ljudima koji mogu odvojiti svoje vrijeme”, govori fra Ante, pojašnjavajući pritom pojam zauzetosti: “Naša je ideja da na euharistijski stol jedne zajednice svatko donese nešto od svoga, svojih kompetencija, sposobnosti, vremena, ponekad i novca te da to dijelimo onima koji nemaju. Npr. da jedan pravnik, koji redovito radi u svojoj struci, tjedno izdvoji dva sata vremena u nekoj župi kako bi besplatno dijelio pravne savjete ljudima koji nemaju novaca. Ili jedan oftalmolog-privatnik koji bi također odijelio dio svog vremena za one koji njegove usluge ne mogu platiti.”

“Ja znam puno ljudi koji su za to spremni, liječnike koji samo traže gdje mogu pomoći i Crkva im treba dati prostora da to rade.”

“To je kao u onoj priči o dobrom Samarijancu gdje se bez spomena Boga i molitvi očituje jedna liturgija: sađe s magarca, uzme ulje, izvadi novac… Čim postoji odnos s Bogom to je već liturgija. Nije dovoljno ići samo nedjeljom na misu, važno je otkriti i ovaj put, a onda i liturgija u Crkvi postaje sasvim drugačija”, poručuje fra Ante.

Kako bi bolje ispromovirali cijeli događaj, u suradnji s nekoliko mladih laika, na pamet im je pao koncert. Ispočetka nisu razmišljali o duhovnoj glazbi, ali ubrzo su odlučili krenuti u tom smjeru, kako kažu, iz dvaju razloga.

“Dajući koncertu duhovni karakter postigli smo dvostruki cilj”, preuzima fra Bože. “Htjeli smo promovirati našu manifestaciju te kroz konkretni humanitarni karakter koncerta promicati socijalni nauk Crkve i društveno zagovaranje. S druge strane, postoji istinska potreba za duhovnom glazbom koja očito nailazi na prijem kod šire javnosti. Time postižemo i drugi, evangelizacijski cilj.”

Tijekom razgovora s mladima koji su također uključeni u organizaciju ubrzo je iskočilo ime Alana Hržice, jednog od najpoznatijih hrvatskih izvođača duhovne glazbe, koji je već imao priliku nastupati, ali i organizirati slične velike projekte poput Kamenitih vrata i “Isusa na brucošijadi“.

Kako kažu, Alan je odmah pristao pomoći im u organizaciji.

“Nazvali su me te prezentirali ideju, a zapravo je i moja želja dugo bila da se u Splitu dogodi jedan duhovni koncert na visokoj razini. To je bio odgovor na moje želje i molitve.”

Ubrzo je okupio provjerenu ekipu s kojom već nekoliko godina surađuje. Tu su Ivana i Marija Husar, fra Marin Karačić, Božja pobjeda, ali i splitske snage poput poznatog zbora Mihovil, sve uz pratnju benda kojim će ravnati Ante Gelo.

O koncertu razgovaramo, prisjećajući se proteklog vikenda u kojem je Zagreb duhovno buknuo. Oko tisuću i petsto ljudi na Večeri slavljenja kojom je karizmatska zajednica mladih Božja pobjeda obilježila deset godina djelovanja te više od dvije tisuće studenata na brucošijadi s Isusom, dokaz su velikog duhovnog buđenja u Hrvatskoj. Nešto o čemu se protekle dvije, tri godine samo glasno šaptalo, danas se viče s krovova. Napokon, na red je došao i drugi po veličini hrvatski grad.

“Mislim da svako područje ima neke svoje inicijative koje onda prihvaća ostatak Hrvatske. Možda iz Zagreba jesu krenuli ovakvi duhovni koncerti, ali Split nam je dao inicijativu “72 sata bez kompromisa” koju smo potom mi preuzeli. To je dokaz koliko trebamo jedni druge.”

“S druge strane jedan ovakav koncert jest malo kasnije došao u Split, ali manji koncerti, manja slavljenja duhovne glazbe već odavno postoje u ovom gradu”, ističe Hržica i nadodaje kako se duhovna glazba u Hrvatskoj približila “svjetskoj razini produkcije i koncepta organizacije koncerata”.

Foto: Luka Marušić

Popularni pjevač također ovo vidi kao konačnu potvrdu duhovnog buđenja među mladima u Hrvatskoj: “Mislim da je Bog nekim čudom i nekim neobjašnjivim planom koji mi ne možemo spoznati, u jednom trenutku vremena podigao snažan val proroka, što svećenika i redovnika, a što laika. Ne bih nabrajao imena, ali ti proroci su se zajedno spojili u snažnom i vidljivom apostolatu, utječući na ljude i okupivši mase.”

“To je sigurno i plod godina i generacija ljudi koji su molili za obraćenje mladih. Mladi su se zaljubili u istinu koja im je bila nekako sakrivena. Dok je prije nekoliko godina biti vjernik bilo pomalo démodé, danas je to in. Ja sam svakodnevno zahvalan što možemo vidjeti plodove onoga što se događa.”

To duhovno buđenje primjećuje i don Mihael Prović, povjerenik za pastoral mladih u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji.

Njegova prisutnost na splitskom kampusu izrazito je važna za duhovno sazrijevanje oko 20 tisuća studenata koji žive i studiraju u Splitu. Manje je poznata činjenica da duhovna obnova za početak akademske godine okupi i preko tisuću mladih.

Sjedimo u kafiću ispod kampusa okruženi studentima koji, za razliku od Zagreba, ovdje manje žure i više uživaju. Kraj je desetog mjeseca, ali na suncu nas još lagano lovi fjaka.

Don Mihael, popularno “Mišo”, govori o projektima koje su kroz godine podignuli. Stotine mladih koji sudjeluju u katoličkoj malonogometnoj ligi, festivali duhovne glazbe, hodočašća i sada, nakon 10-15 godina, kao vrhunac dolaze Gripe. Uvjerava nas kako Split uopće ne kaska za Zagrebom što se tiče duhovnih događaja.

“Mi ovdje, osobito ljeti kada svako mjesto slavi dan župe, imamo i previše duhovnih događanja. Svaka župa organizira trodnevnicu, tu bude neki koncert ili duhovna obnova.”

Ističe pozitivan angažman mladih koji redovito sudjeluju u organizaciji projekta, pa tako i Dana socijalne zauzetosti.

“Pjevači će doći i odraditi svoj dio posla, što se tiče glazbenog projekta, ali često ljudi ne vide i druge stvari koje treba odraditi, osobito one tehničke i logističke prirode, od motiviranja mladih, prodaje ulaznica i volontiranja na samoj večeri koncerta”, govori nam don Mišo dok ističe trud mladih iz Hrvatskog nadzemlja, splitskog SKAC-a i pastoralnog centra Ivan Merz.

Najmanjima od najmanjih

Ono što ovaj koncert dodatno izdvaja iz sličnih događaja i što su istaknuli svi akteri uključeni u organizaciju svakako je njegov humanitarni aspekt.

Fra Bože naglašava kako su isprva htjeli biti otvoreni prema svjetovnim organizacijama, kako cijeli događaj ne bi bio isključivo crkvena stvar. Taj pokušaj ipak nije bio uspješan te su u suradnji s Caritasom Splitsko-makarske nadbiskupije pronašli deset siromašnih obitelji s bolesnom djecom čije su potrebe uistinu velike.

“Kad smo rekli da nećemo dijeliti ulaznice, već da će se one prodavati, studenti su odgovorili kako to i ne očekuju”, nadovezuje se don Mišo. “Oni tih 30 ili 40 kn za ulaznicu daju radosno jer znaju da taj novac ide obiteljima s bolesnom djecom za njihovo liječenje.”

“Mi kao vjernici, kao jedna Crkva, kao obitelj možemo pomoći drugima jednim takvim malim, skromnim novčanim prilogom”, zaključuje splitski povjerenik za pastoral mladih.

Alan Hržica, pak, u koncertu vidi odličnu priliku za slavljenje Gospodina, nadodajući kako se nada da će on prerasti u tradiciju.

“Mi bismo iskreno voljeli da ovakav koncert duhovne glazbe postane tradicija u Splitu, možda svake dvije godine.”

“Dolaskom na ovakav duhovni koncert dajemo veliku podršku vjeri, dajemo veliku podršku duhovnom buđenju mladih i onome što se trenutačno događa u Hrvatskoj. Pristajemo javno svjedočiti da je Isus Krist Put, Istina i Život. Ne čuvamo vjeru samo za sebe, već želimo da se ovaj pokret širi i dalje”, poručuje Hržica, dodajući kako će ovaj događaj “možda nekome promijeniti život, možda spasiti nečiju dušu”.

“Radi se o puno većoj dimenziji od samih pjesama i pjevanja.”

Slično smatra i fra Ante Vučković koji dodaje kako se u Crkvi događa nešto novo, a to je “lako zapaljivanje cijelog naroda, cijele zemlje” za vjeru i Krista.

“Sve ovo što smo spominjali i što se događa u Hrvatskoj, to ‘novo vino’, sve su laičke inicijative. Znači Duh ne puše više u redovničkim kućama ili biskupijama već u laičkom svijetu i to je, po meni, znak vremena. To je apsolutno vidljivo. Više nemamo nijednu jaku inicijativu iz redovničkih krugova jer se redovnici bave preživljavanjem, bore se s ‘baštinom zidova’. To je golem teret kojim ne znamo upravljati. Dijecezanski svijet se također velikim dijelom bavi materijalnim problemima. Velik je paradoks da smo došli u situaciju da smo u komunizmu zastupali ideju duha za razliku od materija, a dogodilo se da danas Crkva pod teretom materije ne zna disati. I onda dođu laički pokreti koji ništa nemaju i traže prostor. Smatram da je to smjer u kojem puše Duh i nama je to prilično jasan znak. Hoće li ga drugi pročitati? Tko hoće može, a tko neće…”

*Ulaznice za koncert mogu se kupiti online na internetskoj stranici www.croatia-tickets.com. Također, ulaznice se mogu kupiti svakim danom na porti samostana Gospe od Zdravlja u Splitu od 8 do 12 sati i od 17 do 20 sati i u svim splitskim župama nakon nedjeljnih misa 22. i 29. listopada, te 5. studenog 2017.

Ljudi dobre volje svoj doprinos za ovu plemenitu akciju mogu uplatiti na račun otvoren kod Splitske banke, IBAN HR3523300031511920031, s naznakom Donacija za humanitarnu akciju Najmanjima od najmanjih.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Razgovarali smo s organizatorima najvećeg duhovnog koncerta u povijesti Splita: Ovo će biti vrhunac duhovnog buđenja mladih se prvo pojavio na Bitno.net.

Dušni dan – spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga sveca, benediktinskog opata iz Clunyja svetog Odilona.

Foto: Shutterstock.com

Sveta majka Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše “u znaku vjere” – kao vjernici daje važno mjesto. U svakoj misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i moli za njih. Ona smrt vjernika okružuje opet svojim bogoslužjem, misama za pokojne, pogrebnim obredima i blagoslovima. No sve to nije joj još dosta. U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan svih vjernih mrtvih kad svim svojim svećenicima velikodušno omogućuje da za pokojnike služe tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.

Ovaj članak Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan se prvo pojavio na Bitno.net.

Naše je blaženstvo tako u Gospodinu i u ljubavi: samo s njim, jedino ljubeći možemo živjeti blaženo – kazao je Papa.

Foto: Martin Schulz

Svetkovina Svih svetih „naš“ je blagdan, ne zato što smo dobri, nego jer je Božja svetost dodirnula naš život – istaknuo je papa Franjo za vrijeme jučerašnjeg podnevnog nagovora, dodajući da sveci nisu savršeni uzori, nego ljudi koji su prožeti Bogom. Može ih se usporediti s crkvenim vitrajima koji propuštaju svjetlo u različitim nijansama. Sveci su naša braća i sestre koji su u svoja srca primili svjetlo Božje te ga dalje predali svijetu, svatko u skladu sa svojim „tonalitetom“. No svi su oni bili transparentni te su se borili da uklone mrlje i tamu grijeha. To je također naš cilj: dopustiti Božjem svjetlu da zasja – napomenuo je Sveti Otac.

U današnjem se evanđeoskom odlomku Isus obraća svojim učenicima, svima nama, nazivajući nas „blaženima“ (Mt 5,3) – rekao je Papa. To je riječ kojom Isus započinje svoj navještaj, svoje evanđelje. Tko je s Isusom, blažen je, odnosno sretan. Sreća se ne sastoji u posjedovanju ili u tome da postanemo netko – upozorio je Sveti Otac – nego u bivanju s Bogom i u življenju za ljubav. Iz tog se razloga „sastojci“ za sretan život nazivaju „blaženstvima“.

Blaženi su jednostavni, ponizni koji pripremaju mjesto za Boga, koji znaju plakati zbog drugih kao i zbog svojih vlastitih grješaka – istaknuo je papa Franjo te nastavio – Blaženi su oni koji ostaju krotki, koji se bore za pravdu, koji su milosrdni prema svima i čuvaju čistoću srca, radeći uvijek za mir te ostaju u radosti, ne mrze, a kada pate, onda na zlo odgovaraju dobrom.

Blaženstva ne zahtijevaju nikakve sjajne geste – napomenuo je Sveti Otac – i nisu samo za „nadljude“, nego za onoga koji živi svakodnevna iskušenja i trpljenja. Sveci su poput svih ostalih: udišu zrak koji je onečišćen zlom, no na putu nikad ne gube iz vida Isusov trag koji je naznačen u blaženstvima. Blaženstva su „zemljovid“ kršćanskoga života. Danas je tako blagdan onih koji su postigli cilj: ne samo onih koji se nalaze u liturgijskom kalendaru, nego mnogih ljudi „pokraj nas“, koje smo možda susreli i poznavali. Svi sveti su blagdan obitelji, mnogih jednostavnih, prikrivenih ljudi koji pomažu Bogu nositi svijet naprijed. I danas u svijetu ima mnogo takvih ljudi – istaknuo je papa Franjo.

Prije svega to su oni koji su „siromasi duhom“ (usp. Mt 5,3), odnosno oni koji ne žive za uspjeh, moć ili novac. Vjeruju da je Gospodin njihovo životno blago, a da je ljubav prema bližnjemu jedini istinski izvor zaslugâ. Naše je blaženstvo tako u Gospodinu i u ljubavi: samo s njim, jedino ljubeći možemo živjeti blaženo – kazao je Papa.

Sveti je Otac potom naveo blaženstvo koje se ne nalazi u evanđeljima, nego na kraju Svetoga pisma u Knjizi otkrivenja: „Blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu“ (Otk 14,13). Na sutrašnji smo blagdan pozvani molitvom pratiti svoje mrtve kako bi zauvijek uživali u Gospodinu – rekao je papa Franjo na kraju nagovora.

Papa je poslije molitve Anđeoskog pozdravljenja izrazio duboku žalost zbog terorističkih napadâ koji su se u posljednjih nekoliko dana dogodili u Somaliji, Afganistanu i jučer u New Yorku. Osudio je te nasilne čine te je rekao da se moli za ubijene, ranjene i njihove bližnje. Molimo Gospodina da obrati srca teroristâ i da svijet oslobodi od mržnje i ubilačkog ludila koje zlorabi Božje ime kako bi širilo smrt – napomenuo je Sveti Otac.

Papa Franjo je potom podsjetio da će sutra, na Dušni dan, biti na Američkom groblju u mjestu Nettunu nedaleko od Rima, a potom će posjetiti Ardeatinske jame gdje su 24. ožujka 1944. godine nacisti ubili 335 Talijana. Molim vas da me pratite molitvom kroz te dvije faze spomena na žrtve rata i nasilja – pozvao je Papa prisutne te zaključio – Ratovi ne proizvode ništa drugo doli groblja i smrt: zato sam htio dati znak u vrijeme kada izgleda da čovječanstvo nije naučilo svoju lekciju ili ju ne želi naučiti.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: Sveci nisu savršeni uzori, nego ljudi prožeti Bogom se prvo pojavio na Bitno.net.