Blago duhovnosti monaha sadržano u knjizi ”Dobri utjecaji” sigurno će biti nadahnjujuće za čitatelje i pružiti im podršku koja je potrebna za molitveni život u svijetu.

Otac Jérôme, inženjer agronomije osjetio je monaški poziv i cijeli život je proveo u čuvenoj trapističkoj opatiji Notre-Dame de Sept-Fons. Snagom svoje duhovne privlačnosti prenosio je svoje duhovno znanje i iskustvo generacijama monaha, a preko svojih knjiga i svima onima koji žive u svijetu i  tragaju za autentičnim duhovnim iskustvom i obogaćenjem. U knjizi ‘Dobri utjecaji’ do izražaja dolazi privlačna snaga osobnosti oca Jérômea, kao i njegova snažna vjera i duboka ljubav prema onima koje duhovno savjetuje. Vlastitim životnom primjerom je poučavao kako duhovni put svetosti uključuje samozatajnost  i skromnost.

Knjiga je kronika dobrih utjecaja, kronika malih događaja koji su oblikovali toga svetog čovjeka i učvrstili ga u vjeri, pobožnosti i njegovu monaškom zvanju. Uz dobro opisan portret oca Jérômea knjiga sadrži i zbir njegovih duhovnih pouka i poticaja prepun dubokih misli i promišljanja koja privlače srce svakoga čitatelja na tihu sabranost, na tišinu i na otvaranje prostora onom najdubljem u nama. Otac Jérôme naglašava da istinsko duhovno iskustvo valja učiti od onih koji su imali dovoljno hrabrosti hoditi duhovnim putem i koji nisu odustali zbog prepreka. Knjiga ‘Dobri utjecaji’ upravo nudi to osobno životno iskustvo, blago duhovnosti jednog monaha trapista i sigurno će one koji je uzmu u ruku nadahnuti monaškom duhovnošću, ali i pružiti podršku koja je potrebna za molitveni život u svijetu.

Otac Jérôme svakome od nas poručuje da nije stvar prošlosti ili šale kada se priča o molitvi koja može zadovoljiti i najnezasitnije i najzahtjevnije srce. Sve ono što je zapisano o molitvi prošli su kako otac Jérôme kaže „ništa manje i ništa više ljudi nego vi i ja“.

Knjiga ”Dobri utjecaji” dostupna je u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr, a moguće je više o njoj saznati na linku ovdje.

Bitno.net

Ovaj članak Monaška duhovnost za svakoga se prvo pojavio na Bitno.net.

“Dobila sam poziv od Gospodina da mu služim na radikalan način. Da prigrlim Kristov križ i živim po njemu”

Foto: CNS

“Bila sam jako sretna sa svime što sam imala, ali ništa od toga ne može se usporediti s radošću koju je Gospodin sada stavio u moje srce.”

Tako je mlada Meksikanka Esmeralda Solís Gonzáles koja je prošle godine proglašena misicom svoga rodnog grada Valle de Guadalupe objasnila odluku da napusti život koji je do tada vodila i pridruži se redu klarisa sestara Misionarki Presvetog sakramenta.

Prošlogodišnja pobjednica natjecanja ljepote i bivša nutricionistica danas je novakinja u redu klarisa, a nakon što je objavljena na društvenim mrežama njezina je životna priča postala snažno svjedočanstvo snage poziva na posvećeni život.

“Dobila sam poziv od Gospodina da mu služim na radikalan način. Da prigrlim Kristov križ i živim po njemu”, rekla je sestra Esmeralda u razgovoru za Catholic News Service.

Razlučivanje toga poziva trajalo je u njezinu životu još od kada je bila tinejdžerka. S klarisama se upoznala kada je imala 14 godina, a poziv na redovništvo jačala je kroz duhovne obnove i seminare. Istodobno, živjela je uobičajenim životom prosječne djevojke. Dobro, ne baš uobičajenim jer pobjeda na natjecanju ljepote ne spada u tu kategoriju.

“Božji ‘tajming’ je savršen. Tijekom toga razdoblja Bog mi je dopustio da doživim razna iskustva, poput pobjede na takvom natjecanju, a ta su iskustva ostavila svoj trag i pomogla mi naučiti ono što će mi pomoći bolje razumjeti sve što dolazi”, rekla je 20-godišnja Meksikanka.

“Shvatila sam kako moram napraviti prostor u svom životu za Božji plan. Tijekom razdoblja razlučivanja bilo je i straha i dvojbi, ali ljubav koju mi je Gospodin svakodnevno pokazivao sve je nadvladala”, pojasnila je.

Važan trenutak u svemu tome, rekla je, bila je reakcija njezine obitelji.

“Promjena je bila teška za njih jer je značila odvajanje. Ali, uvijek sam imala potporu roditelja i prijatelja. Mogla sam se ostvariti i u nekom drugom okruženju, ali najvažniji je bio poziv Boga da živim plodonosan život”, priča sestra koja je nedavno dala privremene zavjete.

Dala je i savjet mladim ljudima koji razmišljaju o redovničkom pozivu.

“Navodna sreća koju ovaj svijet prodaje vrlo je zamamna. Ali, usmjerite svoj pogled na trajne stvari. Ne bojte se, ako vas Bog zove, on će se pobrinuti za sve. Primite ga s mirom, radošću i povjerenjem. Strah je tek opravdanje koje stoji na putu istinskoj sreći koju nam Bog nudi”, poručila je nekadašnja misica na putu prema redovničkom životu.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Meksička ‘misica’ ušla u posvećeni život: Želim služiti Gospodinu na radikalan način se prvo pojavio na Bitno.net.

Nije težio za visokim i časnim službama. Karijerizam mu je bio tuđ i dalek. Njemu je jedino bilo do Božje slave, probitka Crkve, dobra redovnika i spasenja duša.

Foto: www.dom-hildesheim.de

U srednjem vijeku bila je poznata duhovna obnova redovničkoga života što je proizlazila iz slavnoga benediktinskog samostana u Clunyju. Ona je zahvatila ne samo Francusku, već i Englesku, Italiju i Španjolsku. Žarište obnove redovničkoga života na njemačkom jezičnom području bio je samostan Gorze. Iz njega je obnova strujila i u druge samostane, osobito one najpoznatije, kao: opatija sv. Maksimina u Trieru, sv. Emmerama u Regensburgu, Reichenau, St. Gallen, Niederaltaich i Fulda. Tu su obnovu veoma pomagali vladari iz saske kuće, koji su i sami nastojali oko duhovne obnove Crkve u Njemačkoj. U tijekove te obnove valja uključiti i svetog Gotharda, s kime se danas na njegov blagdan želimo upoznati i sprijateljiti.

Gothard se rodio g. 960. u Reichersdorfu kod Niederaltaicha kao sin sluge Ratmunda. Njegov je otac pripadao slugama nekoć bogatoga samostana, koji je nadiranjem i pljačkanjem Madžara postao siromašan i brojio još samo nekoliko regularnih kanonika sv. Augustina. To je za dječaka bila sreća, jer je rano došao u samostan u školu i tako se mogao izobraziti. Njegov je učitelj Udalgisus uočio njegove umne sposobnosti pa ga je radi daljih nauka preporučio salzburškom nadbiskupu Friedrichu. Taj ga je primio u svoju rezidenciju i omogućio mu dalje školovanje. Potkovan znanjem, izgrađen krepošću, bio je spreman na sve one zadatke koji su ga u životu čekali.

Vrativši se g. 990. iz Salzburga, Gothard je stupio u samostan Niederaltaich, tri godine kasnije bio je zaređen za svećenika, a 996. postade i njegovim opatom. Već prije početka Gothardove uprave samostan se uključio u tijekove redovničke obnove, što je strujila iz Gorze. Gothard je svom revnošću i dosljednošću s obnovom nastavio. Kroz kratko je vrijeme postigao da je njegov samostan na golemom području salzburške nadbiskupije bio najbolji. Kako je pak imao mnogo redovnika, mogao ih je slati i u druge samostane da ondje budu kvasac obnove. Gothard je samostan iz temelja i materijalno obnovio, a svojom mudrom, sigurnom, a nadasve ljudskom upravom, svojim je redovnicima bio pravi otac. Visoko izobražen pomagao je svojim redovnicima u proučavanju teologije, a promicao je i poznavanje klasika. I tako je njegov samostan bio mjesto molitve, službe Božje, studija, rada i reda. Glas se o opatu Gothardu posvuda proširio pa je na želju cara Henrika II. i Willigisa, nadbiskupa iz Mainza, g. 1005. preuzeo vodstvo tirinške opatije Hersfeld. Na upravu mu je bio predan i bavarski samostan Tegernsee. I to je bilo sretno, jer je njegova uprava za samostan bila početak cvata kako na kulturnom tako i na materijalnom polju.

Iako je Gothard bio sposoban čovjek, bio je u kreposti toliko utvrđen da je od njega bilo daleko svako slavohleplje. Nije težio za visokim i časnim službama. Karijerizam mu je bio tuđ i dalek. Njemu je jedino bilo do Božje slave, probitka Crkve, dobra redovnika i spasenja duša. Kad je g. 1013. njegov zadatak u Hersfeldu i Tegernseeu bio dovršen, vratio se u svoju opatiju Niederaltaich. Kroz 9 sljedećih godina posvetio se isključivo vodstvu svoga samostana. Morao ga je napustiti god. 1022. jer stolni kaptol u Hildesheimu na prijedlog cara Henrika II. izabra baš njega, Gotharda, za svoga biskupa, i to jednoglasno. Unatoč svoj ljubavi prema samoći i samostanskome životu, Gothard je prihvatio taj izbor jer je u njemu gledao volju Božju, kojoj se nije želio opirati, već služiti. Nadbiskup Ariba iz Mainza posvetio ga je za biskupa 2. prosinca 1022.

Postavši biskup, Gothard u svom načinu života jedva da je što izmijenio, premda je kao biskup bio i zemaljski knez te se kao takav morao baviti i državničkim poslovima. To je ipak sveo na najmanju mjeru jer mu je daleko više bilo stalo do toga da bude pastir duša. Sve svoje sposobnosti, sile i vrijeme utrošio je u poslove svoje biskupije. Njezino dobro ležalo mu je veoma na srcu i za nj je neumorno radio. Riješio je mnoge zanemarene i neriješene probleme. Nastojao je podignuti duhovnu i kulturnu razinu i kod klera i kod puka. Puku je za svojih pastirskih pohoda rado propovijedao i poučavao ga u vjeri. Bio je dobar prema siromasima i bolesnicima. Sam ih je po kućama posjećivao i dvorio. Svima je pomagao koliko je samo znao i mogao. I u svome biskupskom dvoru sam je osobno primio svakog prosjaka, kao ispovjednik stajao na raspolaganju svakom skrušenom i raskajanom grješniku. Mnogima je od njih materijalno pomogao i tako ih lakše očuvao od budućih padova. Pred gradskim vratima svoga biskupskoga grada podigao je svratište u čast sv. Bartola, apostola, u kojem su dobili utočište mnogi bolesnici, hodočasnici i putnici. U biskupiji je podigao i brojne crkve, možda tridesetak crkava.

Revni je biskup-redovnik u Wrisbergholzenu, južno od Hildesheima, sagradio novi benediktinski samostan. U nj se zadnjih godina života često i sam povlačio da se posveti životu molitve i razmišljanja. Ideal kontemplacije, uranjanja u Božje tajne, lebdio mu je pred očima od mladosti, ali mu se zbog svojih brojnih služba i poslova u potpunosti nije mogao posvetiti. Sada je pod stare dane taj propust htio barem malo nadoknaditi. Njegova je duša žeđala za Bogom, koga je u tišini i samoći željela tražiti i doživjeti. U Wrisbergholzenu Gothard je boravio za Uskrs g. 1038. Tada je osjetio da ga sile pomalo ostavljaju i da se bliži kraj njegova zemaljskoga života. Zato se dao prenijeti u Hildesheim, u svoju zadužbinu, podignutu u čast sv. Mauricija, zaštitnika opatije Niederaltaich, koga je od mladosti veoma štovao. Tu je dobro spremljen na smrt preminuo u Gospodinu 5. svibnja 1038. Sva je biskupija zbog njegove smrti proplakala, jer je u njemu izgubila dobrog i revnog pastira, pravoga oca. Pokopan je u biskupskoj grobnici svoje katedrale, koju je i on nadogradio i poljepšao.

Gotharda je na zauzimanje hildesheimskog biskupa Bernarda I. papa Inocent II. godine 1131. proglasio svecem. Njegovo se štovanje proširilo daleko i izvan granica hildesheimske biskupije po Njemačkoj, Švedskoj, Finskoj, Švicarskoj i Austriji.

“Crkva, uistinu, djeluje po svojim svecima, jer Crkva, to su sveci. Istinska je povijest Crkve povijest svetosti. Crkva je po svecima pobijedila svijet, a po svetosti osvojila duše. Njih su sveci otrgli od svijeta i po Crkvi darovali Bogu”, piše Roland Cluny. Ta velika istina u potpunosti vrijedi i za svetog redovnika, opata i biskupa Gotharda. Njegov primjer može i danas služiti kao nadahnuće za akciju i kontemplaciju.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net

Ovaj članak Sveti Gothard iz Hildesheima – biskup za kojim je u trenutku smrti plakala cijela biskupija se prvo pojavio na Bitno.net.

Kako bi bila vjerna Gospodinu, Crkva mora uvijek biti na putu: Ustani i pođi! Crkva koja nije na putu postaje bolesna. Bolesna i zatvorena u psihološke i duhovne traume – rekao je Papa – zatvorena u maleni svijet brbljanja, stvari, zatvorena, bez obzora. Ustani i pođi! Tako mora djelovati Crkva u evangelizaciji

Neka Crkva bude u hodu, neka sluša nemire naroda i uvijek bude radosna – kazao je papa Franjo na jučerašnjoj misi u Domu sv. Marte. Podsjećajući na prvih osam poglavlja Djela apostolskih, koja predstavljaju sažetak čitave povijesti Crkve, Sveti je Otac naglasio da Gospodin otpočetka prati svoje učenike, potvrđujući Riječ čudesnim znakovima. Nikada ih ne napušta, čak ni u najtežim trenucima – napomenuo je.

Papa je posebno razmišljao o tri izraza iz današnjeg prvog čitanja, odnosno osmog poglavlja Djela apostolskih, pozivajući da na miru kod kuće ponovno pročitamo taj odlomak. Prvi je izraz „Ustani i pođi“, kojim se anđeo obratio Filipu. To je znak evangelizacije – kazao je Sveti Otac – Evangelizacija je poziv i velika utjeha Crkve.

Ali da bi se evangeliziralo, potrebno je „ustati i poći“ – istaknuo je papa Franjo – Ne kaže: Sjedi na miru u svojoj kući! Kako bi bila vjerna Gospodinu, Crkva mora uvijek biti na putu: Ustani i pođi! Crkva koja nije na putu postaje bolesna. Bolesna i zatvorena u psihološke i duhovne traume – rekao je Papa – zatvorena u maleni svijet brbljanja, stvari, zatvorena, bez obzora. Ustani i pođi! Tako mora djelovati Crkva u evangelizaciji – naglasio je Sveti Otac.

Pođi i pridruži se tim kolima! – sljedeći je poticaj koji sv. Filip prima od Duha. Na kolima je bio Etiopljanin – obraćenik na židovstvo, eunuh, koji je došao u Jeruzalem kako bi se poklonio Bogu. I on je za vrijeme putovanja čitao proroka Izaiju. Papa je kazao da je tu riječ o obraćenju „ministra gospodarstva“ i prema tome o velikom čudu. Duh potiče Filipa da se približi tom čovjeku – primijetio je papa Franjo te naglasio koliko je važno da Crkva zna slušati nemir svakog ljudskog srca.

U svakom se ljudskom srcu nalazi nemir, dobar ili loš, no riječ je o nemiru – kazao je Sveti Otac – Crkva osluškuje taj nemir. Ne kaže: Idi i prozelitiraj! Ne, nego „pođi i slušaj“. Slušanje je tako drugi korak. Prvo, „ustani i pođi“, a onda slušanje. Sposobnost slušanja: što osjećaju ljudi, što osjeća njihovo srce, o čemu razmišljaju… Razmišljaju li možda o pogrešnim stvarima? No htio bih čuti te pogrešne stvari kako bih dobro razumio gdje se nalazi taj nemir. Svi mi u svojoj nutrini imamo nemir. Dakle, drugi je korak Crkve pronaći nemir u ljudima – rekao je Papa.

Filip se približio kolima i čuo da Etiopljanin čita proroka Izaiju, pa ga je upitao: „Razumiješ li što čitaš?“ Na što mu je dvoranin odgovorio: „Kako bih mogao ako me nitko ne uputi“. Onda je zamolio Filipa da se uspne na kola i sjedne uza nj. Papa Franjo je objasnio da je Filip počeo propovijedati s blagošću. Tako nemir Etiopljanina pronalazi objašnjenje koje je ispunilo njegovo srce nadom. No to je bilo moguće zato što se Filip približio i slušao – naglasio je Sveti Otac.

I dok je Etiopljanin slušao, Gospodin je djelovao u njegovoj nutrini. Na taj je način on razumio Izaijino proroštvo koje se odnosi na Isusa. Njegova je vjera u Isusa narasla do te mjere da je – kad su stigli do mjesta gdje je bilo vode – od Filipa zatražio da ga krsti. On je zatražio krštenje jer je Duh djelovao u njegovu srcu – primijetio je papa Franjo. A poslije krštenja, Duh je ugrabio Filipa te ga odveo na drugo mjesto, a Etiopljanin je pun radosti nastavio svojim putom. Po Papinu je mišljenju tako treći izraz radost: radost kršćanina.

Crkva nam danas kaže: raduj se! Radost biti kršćaninom i u mračnim te ružnim trenucima, tȁ poslije kamenovanja sv. Stjepana je nastupio progon kršćana. Kršćani su se raspršili poput sjemena koje raznosi vjetar. Oni su bili ti koji su naviještali Isusovu Riječ. Neka Gospodin svima nama udijeli milost da živimo Crkvu na nogama i u hodu, slušajući nemir naroda i uvijek radosni – zaključio je papa Franjo.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo dao tri koraka kako evangelizirati one koji ne poznaju Krista se prvo pojavio na Bitno.net.

U jeziku se oduvijek vodi diskurzivni rat ideologija – iz jezika dolaze najrazličitije političke i društvene teorije, npr. rodna teorija ili popularni „-izmi“, koje oblikuju i mijenjaju realnost. Jezik više ne samo da opisuje stvarnost, nego proizvodi svijet u kojem živimo, pa i istina više nije istina, već postaje stvar jezika.

Mora da je laknulo novinarima u redakciji jedne hrvatske dnevne tiskovine kada su dobili obavijest o rezultatima obdukcije iz Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu.

• Ah, sve je u redu! Ne brinite! U pitanju je bio fetus.
• Sva sreća. Već mi je sedam dana mučnina u želucu od pomisli da se radi o mrtvom djetetu.

Moguće je da je tako nekako glasio razgovor u toj redakciji prije nego što je izašao novi članak pod naslovom „Obdukcija pokazala: Pokraj kante za smeće ostavili fetus, a ne bebu“, kao nastavak uznemirujuće priče objavljene nekoliko dana ranije, naslovljene „Policija traga za parom koji je kraj kontejnera ostavio mrtvu bebu“.

Želim izraziti duboku sućut zbog smrti djeteta, pritom ne ulazeći u potresne detalje samog događaja. O tome ne bih dalje, već bih želio svratiti pozornost na ono što se krije u sadržaju tih novinskih tekstova, koliko god bili uznemirujući; nešto naizgled beznačajno, a zapravo filozofski i lingvistički, ili sociolingvistički, izvrsno primjetljivo – diskurs kulture smrti u javnom prostoru.

Kada upotrijebimo termin „diskurs“, razumijevamo mnogo toga iz domene govorenja, teksta, jezika i komunikacije. Diskurs se nipošto ne zaustavlja samo na opisu strukture jezičnog proizvoda, izrečene ili napisane informacije ili ideje u sociokulturnom kontekstu, nego i sam sudjeluje u formiranju novih informacija i ideja, mišljenja, načina razmišljanja itd. (npr. politički diskurs). Možemo reći da se radi o skupu jezičnih praksi koje sustavno oblikuju ono o čemu govore. Drugim riječima, diskurs proizvodi realnost.

Kazavši ovo, potrebno je malo zastati u razmišljanju o realnosti, njezinu postojanju i jezičnom posredovanju. Realnost možemo vidjeti, čuti, opipati, namirisati, znanstveno mjeriti, ali i zamisliti. Jezikom ju posredujemo, izražavamo, bilježimo, opisujemo, čak i proizvodimo. Poteškoće u komunikaciji nastaju onda kada jezikom ne uspijevamo obuhvatiti čitavu realnost, kada nam neprestano izmiče i ne uspijevamo ju posredovati onako kako bismo željeli. Dvadesetih godina prošlog stoljeća poznati austrijski filozof Ludwig Wittgenstein pitao se kako ljudi uspijevaju međusobno komunicirati, tj. kako uspijevaju prenositi ideje? Rješenje je vidio u tome da jezik proizvodi slike u nama, tj. da reći nešto znači proizvesti sliku toga u našem umu, i time doći do značenja rečenoga. Problemi u komunikaciji nastaju onda kada dvije osobe imaju različite, ili nedovoljno jednake slike onoga što je izrečeno, zbog čega dolazi do rupa u značenju. Kako je onda uopće moguće da dobro, ili barem solidno komuniciramo, ako nam neprestano prijeti opasnost od izmicanja značenja riječi? Wittgenstein kaže tako što nam to uopće nije važno – ono što je važno jest to da pojedinac prihvati ono značenje koje je općeprihvaćeno kroz redovitu uporabu od neke jezične zajednice. Npr. riječ „miš“, zbog njezina općeprihvaćenog statusa u jezičnoj zajednici, kod djece će češće stvoriti sliku računalnog uređaja, nego malog uhatog glodavca. S druge strane, riječ „kliznik“ proizvest će mnoge aluzije na značenje u našem umu koje su vjerojatno pogrešne jer je njezina upotreba unutar zajednice statistički zanemariva (guglajte, nije ono što mislite…). Švicarski lingvist Ferdinand de Saussare to je definirao arbitrarnošću jezičnoga znaka – to znači da su značenja slova, riječi, rečenica, znakova, zapravo konvencionalna, arbitrarna, prešutno dogovorena unutar jezične zajednice.

Kada razumijemo arbitrarnost jezika, onda možemo razumjeti i arbitrarnost diskursa, a zatim i arbitrarnost realnosti. Diskurs se koristi jezikom kao alatom kojim se grade obrasci, uzorci svojih namjera, tj. dobiva se mogućnost iskazivanja svojih namjera, želeći proizvesti takvu namjeru u drugome. Stavimo li riječ „ideja“ umjesto riječi „namjera“, dobit ćemo diskurzivnu teoriju ideologije. Prihvaćanjem određenog jezičnog diskursa, prihvaćamo ideologiju koju taj diskurs proizvodi. Vratimo sad u paradigmu ranije navedeni pojam realnosti. Realnost nije više samo ono što osjetilima zapažamo, realnost postaje proizvod ideja, namjera, jezika, diskursa. Hemingwayev starac Santiago ili Cervatnesov don Quijote nisu ništa manje realni od stvarnih povijesnih ličnosti, a sve to zato što jezik ide onkraj realnosti time što stvara novu, nestvarnu realnost, koja je svima ne samo razumljiva, već i nadahnuta, poticajna, ponekad stvarnija i od same stvarnosti.

Vratimo se sad na izmišljeni redakcijski razgovor s početka teksta i pogledajmo kako diskurs stvara realnost u skladu s ideologijom. Riječ je o tome da je u Zagrebu, pokraj nekog kontejnera za smeće, pronađeno golo mrtvo tijelo nedonoščeta starog skoro trideset tjedana. Prvi novinarski tekst o strašnom događaju objavljen je 29. travnja pod naslovom „Policija traga za parom koji je kraj kontejnera ostavio mrtvu bebu“. U tom tekstu, kada tijelo još nije bilo medicinski ispitano, dvanaest puta upotrijebljena je riječ „beba“, jednom „novorođenče“. Novinar je napomenuo i to da nije bilo ni „dekice, kolijevke, papirića s napisanom porukom, ničega osim bebe“. Nitko od očevidaca, prolaznika i stanara, nije prepoznao da se radi o nedonoščetu, već su po viđenju zaključili da je u pitanju dijete staro nekoliko tjedana.

Četiri dana kasnije, 3. svibnja, nakon dolaska obdukcijskih rezultata koji su pokazali da se radi o nedonoščetu, tj. o prerano rođenom djetetu (rođenom prije 37. tjedna trudnoće), isti je novinar napisao tekst pod naslovom „Obdukcija pokazala: Pokraj kante za smeće ostavili fetus, a ne bebu“. Završetak čini treći u nizu triju tekstova, naslovljen „Čučnula je pokraj smeća, pobacila fetus i otišla niz ulicu…“.  U zadnja dva teksta riječ „fetus“ koristi se 12 puta, slučaj se navodi kao „spontani pobačaj“, spominje se da je „majci tog fetusa“ pozlilo pa ga je „majka pobacila“, a onda se na kraju teksta postavlja neočekivano, ali ispravno pitanje – tko je „otac djeteta“.

Započnemo li od kraja, tu gdje se nalazi ključ interpretiranja semantičkih akrobacija, primijetimo to da je „dijete“ semantički hiperonim, tj. nadređeni sveobuhvatni termin svim postnatalnim razvojnim stadijima čovjeka do puberteta, čak i mrtvorođenčetu. Nedonošče je dijete koje je rođeno prije vremena, a mrtvorođenče dijete koje je rođeno mrtvo. Zajedničko im je to da su oba rođena, pa stoga oba ulaze pod termin djeteta. Fetus pak označava stadij u prenatalnom razvoju čovjeka, dakle u razvoju prije rođenja, u majčinoj utrobi. Medicinski termini prenatalnog i postnatalnog razvoja označavaju neotuđivi i neprekinuti kontinuitet postojanja ljudskog bića, od začeća do smrti.

Semantički gledano, ono što je pronađeno pokraj kontejnera nije fetus, nego mrtvorođeno dijete.

Zašto je ovo važno? U jeziku se oduvijek vodi diskurzivni rat ideologija – iz jezika dolaze najrazličitije političke i društvene teorije, npr. rodna teorija ili popularni „-izmi“, koje oblikuju i mijenjaju realnost. Jezik više ne samo da opisuje stvarnost, nego proizvodi svijet u kojem živimo, pa i istina više nije istina, već postaje stvar jezika. Medicinska istina o ljudskom životu već je izrečena, embrij jest živo biće, razvojni stadij u neprekinutom kontinuitetu ljudskog postojanja, ali u jeziku je još uvijek fleksibilna, nestalna, proizvoljna, budući da je uvjetovana diskurzivnim sredstvima ideologije kojoj nije bitno što je istinito, a što lažno, nego što je dopušteno, a što ne.

Stoga je važno postavljati pitanja – odakle potreba da se mrtvorođeno dijete naziva fetusom? Što se krije iza zamagljene riječi, koja i dalje označava ljudsko biće koje se razvija u majčinoj utrobi, iako se najčešće koristi u semantičkoj kolokaciji s „neživo“, i „nije ljudsko biće“? Odgovor je društvena arbitrarnost. Društvo koje prihvaća da je „miš“ računalni uređaj, kad čuje tu riječ u svom umu vidi sliku tog uređaja. Društvo koje čuje ispravno značenje riječi „kliznik“ dovoljan broj puta, stvorit će sliku u svome umu koja će postati prihvatljiva, društveno arbitrarna i napokon upotrebljiva. Društvo koje dovoljan broj puta čuje da „fetus“ nije živo biće, postat će ubojica nerođenih. Stvarnost nije samo ona koju vidimo, nego i ona koju izreknemo.

Jezikom možemo proizvesti laž, kao i istinu. Istina nije ništa realnija od laži, niti je laž realnija od istine; obje su realne i onkraj realnosti, obje se mogu zamisliti i obje se mogu izreći; obje mogu proizvesti novu stvarnost. Kako se boriti na jezičnom bojištu? Neumornom proizvodnjom istine. Društvo ne smije prestati proizvoditi istinu o ljudskom životu, koliko god glasni i brojni bili oni koji govore da fetus nije ljudsko biće, da pobačaj nije ubojstvo, da jedan čovjek ima pravo izabrati ubiti drugog čovjeka u bilo kojem trenutku njegova postojanja.

Ironija je u stvarnosti vrlo gruba; dijete pronađeno mrtvo pokraj kontejnera zamalo je moglo biti fetus u kontejneru.

Maroje Burum | Bitno.net

Ovaj članak Fetus ili beba? Kako medijski diskurs stvara ‘kulturu smrti’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Susret bi se trebao odviti u sklopu prvog međunarodnog putovanja američkog predsjednika koji će nakon posjeta Vatikanu sudjelovati na sastanku NATO-a u Bruxellesu te na samitu G7 na Siciliji.

Službeni Vatikan objavio je priopćenje u kojem je potvrdio susret između novog američkog predsjednika Donalda Trumpa i Svetog Oca Franje.

“Njegova Svetost papa Franjo primit će uvaženog Donalda Trumpa, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, u srijedu 24. svibnja, u Apostolskoj palači s početkom u 8:30 sati. Predsjednik Trump nakon toga će se sastati s Njegovom Eminencijom kardinalom Pietrom Parolinom, državnim tajnikom te nadbiskupom Paulom Gallagherom, tajnikom za odnose s državama.”

Susret bi se trebao odviti u sklopu prvog međunarodnog putovanja američkog predsjednika koji će nakon posjeta Vatikanu sudjelovati na sastanku NATO-a u Bruxellesu te na samitu G7 na Siciliji. Trump također planira posjetiti Izrael i Saudijsku Arabiju.

Premda je papa Franjo jednom prilikom rekao (aludirajući na Trumpa) kako “osoba koja misli samo na izgradnju zidova, a ne na stvaranje mostova, nije kršćanin“, u velikom intervjuu za španjolski El Pais nakon izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika poručio je kako trebamo “čekati i promatrati“.

“Vidjet ćemo kako se bude ponašao, koje poteze bude povlačio pa ću potom izgraditi mišljenje. Ali bojati se ili radovati unaprijed zbog nečega što će se možda dogoditi, po meni je prilično nemudro”, zaključio je Sveti Otac koji je novom predsjedniku prilikom pobjede na izborima poslao čestitku i svoj blagoslov.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Donald Trump i papa Franjo trebali bi se uskoro susresti u Vatikanu se prvo pojavio na Bitno.net.

“Kada europski dužnosnici govore o vjerskim slobodama onda to čine jako apstraktno i čini se kako ih je stid imenovati zajednice koje su progonjene, posebice na Bliskom istoku”

“Mjere koje je Europska unija usvojila u pitanju zaštite vjerskih sloboda obično su mrtvo slovo na papiru unatoč sve širem progonu vjernika. EU bi trebala prestati biti licemjerna i govoriti jedno u javnosti, a činiti nešto sasvim drugo iza scene”, izjavio je mons. Duarte Nuno Queiroz de Barros da Cunha, glavni tajnik Vijeća Europske biskupske konferencije o odnosu Bruxellesa prema vjerskim slobodama.

Njegove oštre izjave odnosile su se i na dokument koji je 2013. dao smjernice Uniji za obranu vjerskih sloboda i zaštitu vjerskih manjina i čija je provedba, kaže mons. Da Cunha, potpuno zakazala. Posebice kada su u pitanju zbivanja na Bliskom istoku.

“Kada europski dužnosnici govore o vjerskim slobodama onda to čine jako apstraktno i čini se kako ih je stid imenovati zajednice koje su progonjene, posebice na Bliskom istoku. Vjerska sloboda jest apsolutno načelo koje treba braniti diplomatskim i ekonomskim pritiskom. EU bi trebala prestati biti licemjerna”, rekao je biskup i dodao kako “sekularistička ideologija vidi religiju kao privatnu stvar i ima problem razumjeti javnu dimenziju vjerskih zajednica”.

“Smjernice za promicanje i zaštitu slobodu religije ili vjere” dokument je koji je u lipnju 2013. usvojen na Vijeću ministra vanjskih poslova. Na osamnaest stranica države članice najavile su moguće sankcije protiv država koje ugrožavaju vjerske slobode.

Sada europski biskupi, preko svoga glavnog tajnika, poručuju: Dokument je “mrtvo slovo na papiru”.

Štoviše, europski biskupi poručuju kako su europski dužnosnici ignorirali zahtjev Konferencije za izvješćem koje bi prezentiralo sprovedbu smjernica tijekom prošle godine te kako dobar dio njih nije uopće svjestan njihova postojanja.

Da Cunha je rekao i kako prošlogodišnje imenovanje slovačkog političara Jana Figela za posebnog izaslanika EU-a za vjerske slobode u izvaneuropskim zemljama još nije rezultiralo konkretnim potezima. Zapravo, Figel još nije dobio poseban proračun i administraciju koja bi pomogla djelovanju na europsku politiku.

“Progoni i kršenje ljudskih prava koja se događaju danas traže od EU-a da učine nešto, a političke i gospodarske sankcije tu mogu pomoći”, rekao je tajnik Europske biskupske konferencije.

Bitno.net

Ovaj članak Europski biskupi optužuju Bruxelles: Europska unija licemjerna je u pitanju zaštite vjerskih manjina se prvo pojavio na Bitno.net.

Bojiš se biti sama. Bojiš se da ćeš ga povrijediti. Drag ti je i ne želiš ga ostaviti… Sve ja to razumijem. Ali ako si ne odgovarate, moraš povući granicu. Jer, bolje je vezu prekinuti ranije nego kasnije. Vaše je vrijeme dragocjeno, baš kao i vaša srca. Što dulje čekaš, rastanak će biti teži. Naravno, treba ti vremena da bi bila sigurna u ono što želiš. Ali čim to spoznaš, moraš skupiti hrabrost i podvući završnu crtu. To je čak i obveza, nalog koji ti nalaže tvoja ljubav prema bližnjima! Što dulje čekaš, više ćeš ga povrijediti.

Foto: www.forher.aleteia.org

Dobro razmisli i obavijesti ga da razmišljaš o prekidu! Učini to pomno biranim i opreznim riječima, s puno ljubavi, ali tako da on – kada do toga i dođe – ne ostane potpuno iznenađen.

Veza se prekida izravno, oči u oči! To se ni u kom slučaju ne radi SMS porukom, ni pismom, ni promjenom statusa na facebooku! Na prvi pogled je tako možda lakše, ali je kukavički i povrijedit će ga još više.

Povedi taj razgovor bez svađe, srdžbe, ljutnje ili bijesa! Pritom nemoj drugome ništa predbacivati. Točno razjasni koji su te razlozi doveli do takve odluke. Ako osjećaš ljutnju, pokušaj prije toga sama otkriti koji su joj pravi razlozi. Možda treba još nešto izići na svjetlo dana i s time se suočiti?

Uvijek zamisli sebe u položaju drugoga! Kada te ostav­ljaju, to boli. Ako ne osjećaš samilost nego možda čak i zadovoljstvo, znači da još ni sama nisi načistu s cijelom situacijom. Ili ako u tomu trenutku ne žališ njega nego sebe, tada bi trebala još dobrano poraditi na osobnoj izgradnji.

Ne iznosite svoje prljavo rublje u javnost! Zrelost se pokazuje i time da čovjek ne dopusti da njime upravljaju emocije. Snažni osjećaji kojima je obilježen prekid veze mogu te navesti da počneš iznositi vaše prljavo rublje u javnost. Kasnije će ti zbog toga biti žao. Vaš širi krug prijatelja ne mora saznati baš sve pojedinosti! A što jednom iziđe van, više ne možeš poništiti i zato to radije zadrži za sebe.

Jednom je jedna žena ispovjedila sv. Filipu Neriju da je ogovarala i širila tajne. On joj je dao odrješenje, a zatim je pošao u dvorište i vratio se s jednom kokoši. Iščupao joj je šaku punu perja i bacio ga uvis tako da ga je vjetar raznio posvuda. A zatim je sirotoj ženi dao pokoru da iznova pokupi to perje. Eto, tako je to sa svim onim što širimo dalje i prepričavamo drugima.

Praktična pitanja riješite što je moguće brže! Što ti je još ostalo kod njega? Jesi li posudila neke njegove knjige ili DVD-e? U jednoj jedinoj, naravno bolnoj, akciji trebala bi srediti što je moguće više, najbolje sve. Ukoliko ste već imali zajednička ulaganja ili ste nešto naručili, sve bi to trebalo ubrzano riješiti. To je jedini način da se veza završi i na izvanjski način te da se oboje možete u cijelosti otvoriti novomu početku.

Dogovorite se o razdoblju neposredno nakon rastanka! Hoćete li i dalje ostati “prijatelji”? I dalje posjećivati događanja na koja ste ranije išli zajedno? Ili biste radije na neko vrijeme prekinuli svaki kontakt? Svaki od bivših partnera treba zasebno donijeti tu odluku. A ono što je još važnije od donošenja ove odluke jest da se doista i pridržavate onoga što ste se dogovorili!

Budi puna razumijevanja! Ako je ostavljeni partner neko vrijeme jako ljut zbog rastanka i svima okolo širi o tebi laži i ružne priče, ipak ga pokušaj razumjeti. Silno je povrijeđen, ali to će ga u dogledno vrijeme proći. Zato ne dolijevaj ulje na vatru. Ne osvećuj mu se, pa ni onda kada udara nisko. Svi će ti se zbog toga diviti. A kasnije, kada se i on smiri, tvoje plemenito ponašanje dojmit će se čak i njega.

Najčešće se bivši partneri mogu opet susresti. Rastanak ne znači da svojega bivšeg ne ćeš više nikada vidjeti. I dalje imate isti krug prijatelja, možda živite u istomu gradu, možda ste čak i kolege na poslu… Uglavnom, obično se događaju ponovni susreti. Jedan moj bivši svojedobno mi je iznenada postao pretpostavljeni… I, da su me znali bolje savjetovati, tko zna što bi bilo…

Upamti svoje razloge za prekid! U satima osamljenosti može se dogoditi da počneš sumnjati u ispravnost svoje odluke. Zato zapiši negdje razloge za vaš rastanak i porazgovaraj s najboljom prijateljicom o njima kako bi te i ona mogla podsjetiti na njih kada zatreba.

Razočaranje kod onih koji su ostavljeni golemo je. Ali nije manje ni kod onih koji su donijeli tu odluku jer i njima se slomila velika nada.

Glumac Hans Moser jednom je otpjevao jednu prastaru bečku pjesmicu o upravo takvim trenutcima:

Ak’ to Gospod Bog ne želi, niš’ od svega ne će bit’.
Ti bez srdžbe, bez nervoze tek reci – ni nit’ bilo niš’.
Samo ne juri okol’ bezglav, zdvojan posvud
jer Gospodin uvijek zna – zašto to i otkud.

Ako si kršćanin, moraš posebno nastojati dobro i ispravno se ponašati. Jer za kršćane je letvica podignuta visoko. Treba uvijek biti uzor, a koliko smo zaista kršćani, pokazuju naše pogrješke. Zato posebno nastoj biti kršćanin u ovako teškim trenutcima i nastoj nikoga ne uvrijediti!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler “Kako pronaći ljubav svoga života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Ovaj članak Kako ‘ispravno’ prekinuti vezu? se prvo pojavio na Bitno.net.

Knjiga Fabricea Hadjadja “Uskrsnuće – upute za uporabu” odmah nakon objavljivanja postala je pravi bestseler, a osim nje top ljestvica najtraženijih naslova u Verbumovim knjižarama u travnju sadrži i čitav niz drugih zanimljivih knjiga različite tematike.

Top ljestvica najtraženijih naslova u knjižarama Verbum donosi deset zanimljivih naslova među kojima će čitatelji zasigurno pronaći dobre preporuke. Na vrhu top ljestvice najtraženijih naslova u siječnju smjestila se knjiga “Uskrsnuće – upute za uporabu” Fabricea Hadjadja u kojoj autor propituje događaj i fenomen Kristova uskrsnuća pitajući sebe i nas: mijenja li Uskrsnuće način na koji se odnosimo prema svijetu, način na koji pristupamo svakom novom danu i živimo ga? Hadjadj na lucidan i duhovit način pokazuje kako život uskrsloga Krista izravno zadire u naš život i trajno nas preobražava. Na drugom je mjestu knjiga Saveria Gaete “Fatima – cijela istina” u kojoj ugledni vatikanist i autor više priznatih knjiga – Gaeta donosi cjelovit i iscrpan pogled stoljetne povijesti ukazanja u Fatimi, detaljne opise sva tri dijela tajne, posvetu Bezgrješnomu Srcu Marijinu, kao i pobožnosti koje je preporučila Gospa od Krunice. Autor u svojoj knjizi iznosi i sve činjenice vezane za ukazanja kao i mišljenja svih papa o Fatimi. Iz svega, proizlazi cjelovita slika koja pomaže razjasniti intrigantne i nejasne dijelove poruke te sumnje o tome je li Gospina poruka objavljena u cijelosti. Slijedi knjiga “Jači od mržnje” – šokantna ispovijest Tima Guenarda u kojoj iznosi svoj put od odbačenosti i straha do iscjeljenja životnih rana. Njegove riječi u knjizi su izravne i snažne, riječi su čovjeka koji je bio na samom dnu i iz njega se izdigao. Knjiga nosi i poruku nade da svaki čovjek bez obzira koliko je bio ranjen, može oprostiti, voljeti i da je vrijedan ljubavi. Na četvrtom mjestu smjestio se novi naslov u biblioteci Fides, knjiga “Dobri utjecaji” u kojoj su sažete duhovne opomene, pouke i poticaji prepuni dubokih misli i promišljanja oca Jérômea, monaha trapista. Na petom je mjestu roman “Gospodar svijeta” Roberta Hugha Bensona, a prema mnogima samo djelo je najproročanskije djelo u svjetskoj književnosti. Benson na vrlo slikovit način prikazuje svijet posljednjih vremena. Slijedi je knjiga “Osoba i čin” koja je temelj cijeloga sustava moralne teologije Karola Wojtyle, odnosno sv. Ivana Pavla II. Ovo je filozofsko djelo koje svojim sadržajem i uvidima pomaže da se čovjek suoči s temeljnim pitanjima vlastitog postojanja i djelovanja. Na sedmom je mjestu roman “Nespomenuta” autorice Francine Rivers koja donosi biblijsku pripovijest o ljubavi Bat-Šebe i Davida, priču o preljubu i potrazi za oproštenjem. “Nespomenuta” je biblijska priča o strasti, moći, bitkama na bojnim poljima i u ljudskim srcima. Na osmom mjestu smjestila se knjiga “Biblijski kompas“, jedinstven i praktičan priručnik koji sadrži sve potrebne podatke za djelotvorno i kvalitetno proučavanje Božje riječi. Upućuje nas kako čitati Bibliju unutar žive predaje Crkve i daje jasne odgovore na brojna pitanja koja se često postavljaju o Bibliji. Na devetom mjestu nalazi se knjiga Mauricea Cailleta “Bio sam mason“, fascinantna knjiga u kojoj nekadašnji visokopozicionirani mason Maurice Caillet opisuje svoj dramatični životni put u obliku životne ispovijesti koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Svoje obraćenje je doživio u Lurdu, nakon čega je odlučio raskinuti s masonerijom. Izlaskom iz lože potpuno se mijenja njegov osobni i profesionalni život i započinju poteškoće i pravi progon. Samo novopronađena vjera bit će mu podrška u borbi protiv moćnih neprijatelja. Na desetom mjestu top ljestvice najtraženijih naslova u Verbumovim knjižarama u travnju smjestio se roman “Do nakraj svijeta” Louisa de Wohla u kojem ovaj slavni katolički romanopisac izvanredno dočarava dramatične duhovne i ljudske borbe kao i nenadmašan misionarski žar sv. Franje Ksaverskoga, istodobno slikovito i realistično opisujući vrijeme u kojemu je živio. Sve knjige dostupne su u knjižarama Verbum i na web knjižari Verbum.hr.

Bitno.net

Ovaj članak ‘Uskrsnuće – upute za uporabu’ – bestseler koji je osvojio čitatelje se prvo pojavio na Bitno.net.

Američki predsjednik Donald Trump potpisao je ukaz o religijskoj slobodi kojim se štiti “priziv savjesti” kod poslodavaca. Tako Male sestre siromašnih i ostale religijske organizacije neće više morati plaćati kontraceptivna i abortivna sredstva svojim zaposlenicima u sklopu zdravstvenog osiguranja, zbog čega su se godinama sporile s vladom bivšeg predsjednika Baracka Obame

Nakon prvotnog razočaranja koje je novi američki proračun probudio među pro-life aktivistima čini se kako bi na kraju ipak moglo doći do prestanka financiranja Planned Parenthooda.

Naime, u srijedu (3. svibnja) američki je Kongres usvojio proračun u iznosu 1,1 bilijuna američkih dolara koji je izazvao negodovanje među konzervativcima i pro-life aktivistima jer je njime nastavljeno financiranje Planned Parenthooda i Obamacarea, kao i zbog činjenice da nije srezana vladina potrošnja iako je to bilo jedno od izbornih obećanja Republikanske stranke.

Premda republikanci imaju većinu u Zastupničkom domu i Senatu, morali su ući u kompromis s predstavnicima Demokratske stranke kako ne bi došlo do blokade budžeta. Čak 103 republikanca glasala su protiv kompromisa, tj. zajedničkog budžeta (koji je danas usvojio i Senat).

Cijeli slučaj podignuo je takvu buru među konzervativnim komentatorima da su se neki, poput popularnog Matta Walsha, upitali “zašto uopće postoji Republikanska stranka?“.

“Paul Ryan (predsjednik Zastupničkog doma, op.a.) već je pronašao isprike za sve ovo, osobito za Planned Parenthood”, piše Walsh. “Kaže kako ovaj zakon nije najbolji za prestanak financiranja te da će to morati napraviti neki drugi put. Poslije, uvijek poslije. Sad nije pravi trenutak. S ovim ljudima “sad” nikada nije pravi trenutak. A u međuvremenu, dok čekamo to mitsko “poslije” – kada će republikanci odjednom napraviti sve te stvari koje obećavaju desetljećima – čini se kako ćemo se morati pomiriti s činjenicom da naš novac ide u džepove direktora abortivnih klinika…”

No čini se kako je to “poslije” stiglo prije nego se očekivalo. Naime samo 24 sata nakon što su s demokratima izglasali budžet, republikanci su donijeli poseban zakon, tzv. “reconciliation bill”, kojim se na godinu dana prestaje državnim novcem financirati Planned Parenthood, a srezani su i neki dijelovi Obamacarea. Radi se o legislativnom postupku tj. zakonu kojim se predlaže izmjena određene stavke unutar predloženog budžeta preko odbora u Senatu. I dok se prijedlog budžeta može blokirati (za dizanje blokade potrebno je 60 od 100 glasova senatora – republikanci imaju malu većinu od 52), za odobravanje “reconciliation billa” potreban je samo 51 glas.

Spomenuti zakon već jučer je dobio potrebnu većinu u Zastupničkom domu.

I dok podupiratelji Planned Parenthooda smatraju kako se radi o udaru na žene i siromašne, konzervativci ističu kako će se novac kojim su se dosad financirali i pobačaji preusmjeriti u lokalne zdravstvene centre kojih ima puno više nego PP klinika.

“Danas je dan koji će se, i koji se treba, pamtiti. Republikanska stranka danas je ispunila svoje gotovo desetljeće dugo obećanje da će usvojiti zakon koji zamjenjuje Obamacare s pro-life zakonom…”, izjavio je Tony Perkins, predsjednik organizacija Family Research Council.

I dok se za konačno usvajanje tog prijedloga još treba čekati odluka Senata, američki predsjednik Donald Trump jučer je donio odluku koja je također razveselila konzervativce, ali i Crkvu u SAD-u.

Kako javlja Catholic Herald, Trump je potpisao ukaz o religijskoj slobodi kojim se štiti “priziv savjesti” kod poslodavaca. Tako Male sestre siromašnih (koje su bile prisutne na ceremoniji potpisivanja ukaza) i ostale religijske organizacije neće više morati plaćati kontraceptivna i abortivna sredstva svojim zaposlenicima u sklopu zdravstvenog osiguranja, zbog čega su se godinama sporile s vladom bivšeg predsjednika Baracka Obame.

U sklopu ukaza također se nalazi i mjera kojom se “ublažavaju” posljedice tzv. “Johnsonova mandata” iz 1954. kojim je crkvama i religijskim organizacijama zabranjeno podržavanje nekog političkog kandidata pod prijetnjom gubitka statusa korisnika poreznog oslobođenja.

Odluku u kojoj piše kako će Državna riznica osigurati “poštovanje i zaštitu slobode osoba i organizacija da sudjeluju u religijskom i političkom govoru”, Trump je potpisao istaknuvši kako tim činom “vraćamo glas našim crkvama”.

Iako su mnogi pozdravili odluku, nekoliko stručnjaka ostalo je suzdržano.

Tako je Richard Garnett, profesor prava na Sveučilištu Notre Dame rekao kako odluka “što se tiče specifičnih situacija čini vrlo malo te se ne dotiče velikog broja hitnih i važnih pitanja”.

Slično smatra i konzervativni komentator Ben Shapiro: “Ovo je smokvin list. On ne štiti obrte i poslove koje vode vjernici diljem zemlje, ne postavlja zid oko Prvog amandmana, a čak ne donosi Trumpu niti bodove u ‘mainstream’ medijima.”

Kao jedan od glavnih nedostataka ukaza mnogi smatraju činjenicu da on ne pruža zaštitu obrtnicima koji se zalažu za tradicionalni brak te ne žele sudjelovati u pripremi istospolnih vjenčanja (npr. cvjećari i slastičari).

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Američki Kongres blizu odluke o jednogodišnjem prestanku državnog financiranja Planned Parenthooda se prvo pojavio na Bitno.net.

Do današnjega dana sveti Dominik Savio jedan je od najmlađih svetaca Katoličke Crkve, umro je s nepunih petnaest godina. Crkva ga slavi 6. svibnja.

Dominik Savio jedan je od najmlađih svetaca Crkve. Bio je najdraži učenik sv. Ivana Bosca. Rodio se 2. travnja 1842. u selu Riva di Chieri, u sjevernoj Italiji, od oca Karla, koji je bio kovač  i majke Brigite koja je bila krojačica. Bilo ih je desetero braće i sestara, a Dominik je bio najstariji. Isti dan kad se rodio bio je i kršten. Već od svoje pete godine gorljivi je ministrant, a u sedmoj godini primio je svetu pričest uz ispovijed. Na dan sv. Pričesti stvorio je odluke kojih se držao kroz čitav život:

1. Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kad mi ispovjednik dopusti
2. Slavit ću svečano blagdane.
3. Moji će prijatelji biti Isus i Marija.
4. Radije umrijeti, nego sagriješiti.

U don Boscovu oratoriju

Dvanaestogodišnji Dominik 1854. susreo se sa sv. Ivanom Boscom. Iste godine ulazi u don Boscov oratorij, gdje je ostao trideset i šest mjeseci, odnosno tri godine. Susret s don Boscom donio mu je novo prijateljstvo i povjerljivost. Prvi blagdan Bezgrešne Djevice Marije koji je Dominik slavio u oratoriju (8. prosinca 1854.), bio je dan velikog oduševljenja. Papa Pio IX. proglasio je u Rimu dogmom bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije. Dominik je popodne toga dana otišao u crkvu, kleknuo pred Marijin oltar i stavio se pod njezinu zaštitu riječima koje je zapisao na papiriću: “Marijo, darujem ti svoje srce! Daj da bude uvijek tvoje. Isuse i Marijo! Budite uvijek moji prijatelji, molim vas dajte mi radije umrijeti nego da učinim ijedan teški grijeh.”

Jedna don Boscova propovijed o svetosti dovodi Dominika u krizu. Nakon što ga je svetac smirio, nastoji ubrzati vrijeme, predosjećajući da mora biti brz želi li uspjeti. Cijelog života mislio je samo na svetost. Druge je poticao na svetu ispovijed, korio ih kada su nešto pogriješili, kad bi čuo psovku molio bi u sebi: “Gospodine, budi hvaljen.” Vjerovao je ako ne postane svet neće ništa postići. Već ovdje na zemlji bio je anđeo. U krhkom i slabom tijelu krila se velika duša, čvrsta volja i jaka ljubav prema Bogu i ljudima. Ostvarivao je dobrotu svakoga dana. Osobito je bio veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i Presvetog Oltarskog Sakramenta. Kada je jednom zgodom don Bosco slavio svoj imendan rekao je u šali svim dječacima: “Sutra ćete mi prirediti slavlje i ja vam zahvaljujem. Sa svoje strane htio bih vam podariti nešto što i sami najviše želite. Stoga će svatko od vas dobiti papirić na kojem će napisati ono što želi.” Čitajući papiriće, don Bosco je nailazio na ozbiljne i hirovite želje. Na Dominikovu papiriću don Bosco je pročitao samo pet riječi: ” Pomozite mi da postanem svet.”

Recept za svetost

Don Bosco je ozbiljno shvatio sve želje, a osobito Dominikovu. Pozvao ga je i rekao mu: ”Kad tvoja mama pravi tortu, potreban joj je recept u kojem su zapisani razni sastojci. Za svetost je također potreban recept i to je ono što ti želim pokloniti. U recept ulaze tri sastojka koja valja promiješati:

1. Radost – sve ono što te uzrujava i što ti oduzima mir, nije od Gospodina. Odagnaj to od sebe.

     2.  Tvoje školske dužnosti i molitva – u školi budi pažljiv, marljivo piši zadaće i rado moli kad  je vrijeme molitve.

3. Dobročinstvo – pomozi svojim vršnjacima kada trebaju pomoć, pa i onda kada to zahtijeva trud i kad ti je teško. To je recept kako se postaje svet.“

Osnivatelj Družbice Bezgrešne

Godine 1856. utemeljuje Družbicu Bezgrešne. Na to se odlučuje jednog svibanjskog jutra, kad se na veliku don Boscovu žalost, za vrijeme mise nitko nije pričestio. Družbica Bezgrešne bila je Dominikovo remek-djelo. Do kraja njegova života ostalo mu je svega devet mjeseci, ali njegova je Družbica potrajala više od sto godina. Dana 1. ožujka 1857. Dominik se vraća u roditeljski dom po savjetu don Bosca, koji je bio zabrinut za njegovo naglo pogoršano zdravlje. Znajući da se više neće vratiti, obraća se don Boscu posljednji put i pita ga što još može učiniti za Gospodina? – Don Bosco mu odgovara: Daruj mu svoje trpljenje. Što još? Daruj mu cijeli svoj život. Don Boscu je riječ zastala u grlu, jer je znao da će Gospodin primiti taj dar.

Umro je mlad svetom smrću

Njegovi su ga voditelji okruživali s puno ljubavi. Liječnik je ustanovio upalu pluća. Koristilo se tada uobičajeno sredstvo: puštanje krvi iz vene. Deset puta je liječnički nožić zarezao u slabašno Dominikovo tijelo, tako da je doslovno iskrvario.  Umro je 9. ožujka 1857. svetom smrću u petnaestoj godini govoreći: “Kako lijepe stvari vidim.” Promatrajući tužnu majku, počeo ju je hrabriti govoreći: “Mama, nemoj plakati, ja idem u raj.” Don Bosco je u svom večernjom govoru dječacima za „laku noć“ ovako navijestio njegovu smrt: “Večeras je jedan anđeo manje na zemlji i jedan više na nebu.” Bio je istinski uvjeren da je Dominik Savio bio nalik sv. Alojziju te da će ga stoga Crkva jednoga dana uzdići na čast oltara. Pokopan je 11. ožujka na groblju u Mondoniju.

Molitva sv. Dominiku Saviju

O sveti Dominiče Savio, koji si u don Boscovoj školi naučio korake mladenačke svetosti, pomozi nam nasljedovati tvoju ljubav prema Isusu, tvoju pobožnost prema Mariji, tvoj apostolski žar za duše; daj da i mi prihvatimo tvoje geslo „Radije umrijeti nego sagriješiti!“.

Ti koji si po don Boscovu vodstvu u molitvi, požrtvovnosti i radosti u kratkoj životnoj dobi postigao savršenstvo, daruj i nama polet i ustrajnost u služenju Gospodinu. Zaštiti sve mlade koje susrećemo da rastu u čistoći i velikodušnosti, u otvorenom dijalogu s roditeljima i odgojiteljima, da budu nositelji novosti i radosti života.

Daj da i mi, poput don Bosca, budemo prijatelji Božji i prijatelji mladih, istinski odgojitelji u vjeri, kako bi naš odgojni rad dao plodove milosti i svetosti. Gospodine, Bože života i radosti, ti si svojoj Crkvi darovao Dominika Savia kao znak mladenačke nade i svetosti, daj da naši mladi poput sv. Dominika rastu u čistoći i ljubavi, a nama udijeli milost da poput don Bosca budemo istinski odgojitelji u vjeri, sijači radosti i svetosti. Amen.

Duhos.com/Bitno.net

Ovaj članak Sveti Dominik Savio – zaštitnik mladeži se prvo pojavio na Bitno.net.

Konferencija se održava u subotu, 20. svibnja 2017. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu

Jeste li se ikada pitali zašto ne možemo čitati više dobrih vijesti iz Crkve i o Crkvi na internetu? Ili želite saznati kako unaprijediti župnu web stranicu, odnosno kvalitetno voditi Facebook stranicu? Tražite li priliku da se umrežite s drugim entuzijastima kako biste razmijenili iskustva i bolje vodili svoje pastoralne, poslovne ili društvene projekte? Prilika za vas je Geekatolik konferencija, koja želi na jedan dan okupiti svećenike, redovnike i redovnice, suradnike pastoralnih inicijativa i udruga kršćanskih vrijednosti, i pružiti niz praktičnih radionica, posebno skrojenih da vam pomognu. Sadržaj je temeljen na opsežnom istraživanju s početka ove godine, o kojem smo pisali na portalu.

Geekatolik inicijativa nastala je prije dvije godine. Tada je malena grupa katolika – web developera, dizajnera i marketinških stručnjaka – odlučila unaprijediti razumijevanje novih tehnologija i online komunikacije kod pastoralnih djelatnika i kršćanski nadahnutih civilnih inicijativa. Facebook grupa s kojom su počeli danas broji više od 600 članova, gdje se dijeli i razmjenjuje korisne savjete, a stručnjaci pomažu odgovoriti na brojna pitanja “s terena”. Prvi projekt nastao u okrilju Geekatolika je trenutno jedini hrvatski repozitorij katoličkih fotografija, snimljenih od strane profesionalnih fotografa i fotografa amatera koji doprinose fotografijom za potrebe nove evangelizacije. Sada su odlučili krenuti korak dalje u edukaciji i umrežavanju.

Konferencija se održava u subotu, 20. svibnja 2017. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, više o temama i prijavama možete pronaći na web stranici konferencije. Sve će radionice voditi stručnjaci i pastoralni djelatnici iz pojedinih područja, a predviđeno je dovoljno vremena u pauzama za upoznavanje i umrežavanje.

Službeni organizacijski partner konferencije je Hrvatsko katoličko sveučilište, a medijski partneri portal Bitno.net i Laudato TV. Sve zainteresirane organizacije i poduzeća za suradnju ili sponzorstvo mogu kontaktirati organizatore na konferencija@geekatolik.com.

Bitno.net

Ovaj članak Prijavite se na prvu Geekatolik konferenciju i unaprijedite svoje digitalne vještine se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Franjo u četvrtak je odobrio dekret o priznavanju herojskih kreposti  dvanaestero kandidata za čast oltara među kojima je i vijetnamski kardinal François Xavier Nguyen Van Thuan.

Časni sluga Božji Francois-Xavier Van Thuân vijetnamski je kardinal koji je po nalogu komunističkih vlasti, zbog svoje vjere, 13 godina proveo u zatvoru – od toga 9 u samici. Od zatvaranja 1975. godine, sve do izlaska iz zatvora, nije zanijekao svoju vjeru.

Potajno služeći svetu misu s tri kapi vina i jednom vode, posvećenih na dlanu, s jednostavnim drvenim križem obješenim oko vrata na komadu električne žice, kojega je sam izradio u zatvoru, strpljivo je prihvatio nepravednu kaznu. Kardinal Thuan nastavio je nositi taj križ i kada je postao kardinal.

Kada su ga njegovi zatvorski čuvali pitali hoće li ih, kada bude slobodan, ikada progoniti, i hoće li ih dati ubiti, odgovarao im je: ‘Naravno da neću, ja vas volim.“

Tijekom godina provedenih u zatvoru potajice je bilježio misli na komadiće papira i neopaženo ih uspio dostaviti kršćanskoj zajednici u Vijetnamu. Ti su snažni duhovni poticaji kružili među vijetnamskim katolicima hrabreći ih da ostanu postojani u vjeri i nadi te da ne klonu duhom. Zatvorske misli kardinala Van Thuana objavljene su i na hrvatskom jeziku u izdanju Verbuma, u  knjizi pod naslovom Put nade.

Kardinal Van Thuan: Pet Isusovih ‘mana’

– On je povijesni lik za Vijetnam, jer je biskup koji je postao mučenik nade. I simbol je vijetnamskomu narodu koji još ni danas ne uživa vjersku slobodu koju bi trebao imati – kazao je postulator dr. Waldery Hilgeman.

Godine 1988. pušten je iz zatvora, ali ostaje u kućnome pritvoru u nadbiskupiji Hanoi. Zabranjeno mu je vratiti se u sjedište njegove nadbiskupije. Tri godine kasnije vlasti su mu dopustile da posjeti Rim, no zabranile su mu povratak tako da je do kraja života ostao u Rimu gdje je obavljao mnoge dužnosti: postaje članom Međunarodne katoličke komisije za imigracije u Ženevi, podpredsjednikom Papinskoga vijeća Iustitia et pax, a 1994. godine predsjednikom toga vijeća. Nakon izlaska iz zatvora duhovnost Isusa napuštenoga na križu postala je simbol kardinalova djelovanja.

U korizmi 2000. godine, u osvit Trećega tisućljeća, predvodio je i duhovne vježbe za članove Rimske kurije.  Kada se na poziv pape Ivana Pavla II. i njegovu želju da baš on predvodi duhovne vježbe, kardinal iznenadio, te rekao: “Svetosti, ali ja sam bio u zatvoru, nisam teološki spreman. Što bih ja mogao reći?”, papa mu je spremno odgovorio: “Prenesite nam svoje svjedočanstvo“.

Važno je spomenuti i kako je kardinal Van Thuân, na treći liturgijski spomendan blaženoga Alojzija Stepinca, 10. veljače 2001. godine, u Hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu predvodio svetu misu te u propovijedi istaknuo da je i kardinal Stepinac oprostio i nacistima i komunistima – kako je rekao, te dodao da je kardinalovu svetost priznao čak i Tito.

Nakon što je 2002. godine umro na glasu svetosti, pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

Neka nas herojski primjer ovog svetog čovjeka ohrabri u našim svakodnevnim patnjama i neka nas prati njegov zagovor!

A evo i deset životnih pravila sluge Božjega kardinala VanThuana koja svakome od nas mogu ukazati na ono bitno i jedino važno u našem vjerničkom životu:

1. Živjet ću sadašnji trenutak u punini.
2. Razlučivat ću između Boga i Božjih djela.
3. Čvrsto ću se držati jedne tajne: molitve.
4. Vidjet ću svoju jedinu snagu u Euharistiji.
5. Imat ću samo jednu mudrost: znanost križa.
6. Biti ću vjeran svom poslanju u Crkvi i za Crkvu kao svjedok Isusa Krista.
7. Tražit ću mir koji svijet ne može dati.
8. Pronosit ću revoluciju Duha Svetoga.
9. Govorit ću jednim jezikom i nositi jednu odoru: milosrdnu ljubav.
10. Imat ću jednu posebnu ljubav: Blaženu Djevicu Mariju.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Biskup koji je u samici slavio svetu misu s tri kapi vina posvećenima na dlanu uskoro blaženik! se prvo pojavio na Bitno.net.

Susrest će se s članovima Komisije „Justitia et Pax“ Biskupske konferencije BiH

Foto: CNA

Kardinal Peter Turkson, prefekt Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja, od 6. do 8. svibnja 2017. boravit će u Bosni i Hercegovini kao gost Komisije „Justitia et pax“ (Pravda i mir) Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, kojom predsjeda biskup banjolučki mons. Franjo Komarica.

Kardinal Turkson susrest će se u Banjoj Luci s članovima Komisije „Justitia et Pax“ Biskupske konferencije BiH kojima će se pridružiti članovi istoimene Komisije Hrvatske biskupske konferencije na čelu s njezinim predsjednikom mons. Vjekoslavom Huzjakom, biskupom bjelovarsko-križevačkim, te predstavnicima spomenute Komisije Slovenske biskupske konferencije.

U nedjelju, 7. svibnja u 9 sati kardinal Turkson predvodit će Euharistijskom slavlje u banjolučkoj katedrali sv. Bonaventure u zajedništvu s biskupom Komaricom. Poslije Svete mise susrest će se s vjernicima kao i sa sudionicima Četvrte međunarodne biciklijade posvećene podsjećanju na pohode pape Ivana Pavla II. marijanskim svetištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Kardinal Turkson susrest će se u Banjoj Luci i s članovima Biskupske konferencije BiH kao i sa svećenicima, redovnicima i redovnicama te pohoditi pojedine župe i samostane.

U ponedjeljak, 8. svibnja u 10.30 sati u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci, ulica Kralja Petra I. 80, kardinal Turkson sudjelovat će na konferenciji na novinstvo zajedno s biskupom Komaricom i dopredsjednikom Biskupske konferencije BiH mons. Tomom Vukšićem, vojnim biskupom u BiH.

KTA | Bitno.net

Ovaj članak Kardinal Turkson iz Rima stiže u Bosnu i Hercegovinu se prvo pojavio na Bitno.net.

U utorak, 2. svibnja u sklopu susreta salezijanskih novaka i prednovaka s područja Italije imali smo veliku čast i radost susresti se na privatnoj audijenciji s papom Franjom u Domu sv. Marte.

“Hvala što ste došli. Kada sam vidio ovaj zahtjev rekao sam: Salezijanci? Neka dođu obavezno.“, rekao je Papa na početku dijaloga te nas je pozvao da mu postavljamo pitanja. “Ne znam što da vam kažem, bolje je da vi postavljate pitanja da ne kažem neku glupost” – nadodao je s osmijehom.  Ispričao nam je da je već od djetinjstva jako povezan sa salezijancima te da je ljubav i pobožnost prema Gospi naučio baš od njih.

Novaci i prednovaci postavljali su razna pitanja od kojih ćemo izdvojiti neka. Kako pratiti mlade u razlučivanju životnog poziva? – upitao je don Marcello Mazzeo sa Sicilije. Papa je odgovorio: “Na putu postoje mnoga Božja iznenađenja no i ona koja nisu Božja. Moramo biti oprezni i pomoći im da gledaju u lice ta iznenađenja. Ako su poteškoće, gledati ih u lice. I pomoći mladima da se udalje od svake forme licemjerja… Budite oprezni i na način njihove molitve jer molitva treba biti jednostavna, ona koju si naučio kod kuće, nakon prve pričesti, molitva pouzdanja. Ali Oče, ljut sam na Boga. I to je molitva” –  rekao je Papa.

„Što je za vas danas svetost?“ – upitao je Giorgio iz Pijemonta. Papa: “Svetost je jako jednostavna: ‘Mojim hodi putem i neporočan budi.’ (Post 17, 1). Vjerujem da je i danas moguće biti svet. Mnogo je svetaca danas u Crkvi. Herojski ljudi, roditelji, djedovi, bake, mladi. Sakriveni sveci koji pripadaju srednjoj klasi svetosti odnosno koji se ne vide ali postoje.

„Kako mladima s periferije donositi nadu?“ – upitao je mladi salezijanac Andrea sa Sicilije. Papa: “Organizirati aktivnosti koje nisu ograničene na virtualni svijet i naučiti ih pomagati drugima, dijeliti ljudske vrijednosti prijateljstva, obitelji i poštovanja prema starijima.” Naglasio je veliku važnost dijaloga između starijih koji imaju mudrost i mladih koji nose energiju i kreativnost. Također je podsjetio da postoje razni oblici periferije i da se tamo trebaju poslati najbolji salezijanci. Na pitanje što očekuje od salezijanaca u budućnosti, odgovorio je da od nas očekuje da hrabro idemo tamo gdje nitko ne želi po uzoru na prve salezijanske misionare koji su svojim evangelizacijskim djelovanjem donijeli Radosnu vijest čak do daleke Patagonije u Argentini. “Kada sam čitao o tome što su učinili u Patagoniji pomislio sam: ma to su luđaci. Odlazili su u antiklerikalne i masonske četvrti gdje se nitko od svećenika i redovnika nije usuđivao ići.”

Osobito dirljiv trenutak bio je kada je Mishel Antoine Hajjar, novak iz Sirije, kleknuo pred Papu i upitao ga jesu li mučenici za vjeru – među kojima su mnogi njegovi prijatelji i poznanici – sveti i idu li odmah u raj? Papa je podsjetio da je umrijeti za vjeru u Isusa Krista najuzvišeniji čin kršćanina te je, pun suosjećanja, odgovorio kako danas u Crkvi postoji više mučenika nego u prvim stoljećima i da mučenici za vjeru idu odmah u raj.

Predviđeno vrijeme susreta bilo je 20 minuta, no Papa je ostao s nama gotovo čitav sat. Ostali smo zadivljeni njegovom jednostavnošću, otvorenošću i pažnjom koju nam je posvetio. Na kraju susreta Papa nam je poklonio krunice i bez obzira na njegov umor imali smo priliku na zajedničko i pojedinačno fotografiranje s njime.  “Ne zaboravite moliti za mene” – u svome stilu dodao je na kraju papa Franjo.

Zahvalni Bogu na ovom susretu zasigurno ćemo ga nositi u srcu čitav život.

Bitno.net

Ovaj članak Hrvatski salezijanski novaci susreli se s papom Franjom se prvo pojavio na Bitno.net.

Upozorenje na sumrak Zapada odjekuje danas kao i prije četrdeset godina!

Uistinu sam sretan što mogu biti s vama prigodom inauguracije 327. akademske godine ovoga  staroga i vrlo cijenjenog sveučilišta. Moto Harvarda je “VERITAS”. Mnogi od vas već su otkrili a drugi će to zaključiti tijekom njihova života: činjenicu da nam istina izmiče dočim koncentracija popusti, u isti mah ostavljajući privid kao da je i dalje slijedimo. Ovdje se krije česti uzrok nesloge. Također, istina je rijetko slatka, a skoro uvijek gorka. Doza istine prisutna je u mom današnjem govoru kojega držim kao prijatelj, a ne kao protivnik.

Prije tri godine u SAD-u ustvrdio sam neke zaključke koji su bili odbijeni i naizgled neprihvatljivi. No, danas, mnogi ljudi slažu se s onim što sam tada govorio…

Podjela u današnjem svijetu očita je i na kratak pogled. Svaki naš suvremenik spremno navodi dvije svjetske sile, obje već u mogućnosti da se međusobno unište. Međutim, razumijevanje ove podjele prečesto se svodi na političku kategoriju: iluzija po kojoj se ta opasnost može ukloniti uspješnim diplomatskim pregovorima ili pak ravnotežom oružanih snaga. Istina je da je ova podjela ujedno mnogo dublja i  više otuđujuća, budući da ima više pukotina nego što se može opaziti na prvi mah. Ovakve duboke i brojne podjele nose sa sobom opasnost od dalekosežne katastrofe za sve nas, upravo kako kazuje i drevna istina: da kraljevstvo – u ovom slučaju, naša Zemlja- u sebi razdijeljeno, ne može opstati.

Koristi se i pojam Trećega svijeta: dakle, već govorimo o tri različita svijeta. Bez sumnje, dakako, broj je i veći; no budući da smo preudaljeni ne uspijevamo to primijetiti. Svaka drevna i duboko ukorijenjena, zasebna kultura, osobito ako se proteže većim dijelom zemljine površine, tvori jedan zaseban svijet, pun zagonetki i iznenađenja za zapadnjački način razmišljanja. U najmanju ruku, ovdje moramo spomenuti Kinu, Indiju, islamski svijet, i Afriku, ukoliko uistinu za posljednja dva primjera možemo govoriti kao o jednomu.

Rusija je pripadala toj kategoriji tisuću godina, iako je zapadnjački način razmišljanja sustavno ponavljao pogrešku negiranja njezinoga posebnog karaktera te ju zbog toga nije nikada razumio, kao što Zapad ni danas ne shvaća Rusiju pod komunisitičkim jarmom. Iako se može zaključiti da je u posljednjim godinama Japan sve više postao, zapravo, Daleki Zapad, približavajući se uvijek iznova zapadnjačkim normama (ne govorim ovo kao nekakav sudac), Izrael, držim, ne bi se trebao promatrati sastavnim dijelom Zapada, barem zbog ključne činjenice da joj je državno uređenje čvrsto povezano s religijom.

Ne tako davno, relativno govoreći, maleni svijet moderne Europe olako je zauzimao kolonije diljem zemaljske kugle, ne samo bez očekivanja ikakvog bitnog odupiranja, nego uglavnom i s prezirom za eventualne životne vrijednosti pokorenih naroda. Sve se naizgled činilo kao nevjerojatan uspjeh, bez zemljopisnih ograničenja. Zapadno društvo proširilo se pobjedom ljudske nezavisnosti i moći. Odjednom, dvadeseto stoljeće jasno je pokazalo krhkost ovoga društva.

Danas možemo vidjeti kako su osvajanja bila kratka i neizvjesna (ovo, zauzvrat, ukazuje na nedostatke zapadnjačkoga pogleda na svijet koji je i doveo do osvajanja). U ovom trenutku odnosi sa bivšim kolonijalnim svijetom došli su do suprotne krajnosti te Zapadni svijet nerijetko pristupa prekomjernom ulagivanju. Teško je procijeniti veličinu troška koji će nekadašnje kolonije zatražiti od Zapada i isto tako predvidjeti hoće li biti dovoljno samo napustiti i posljednje kolonije ili pak odreći se svega onoga što posjeduje, kako bi uspjeli podmiriti nastalu štetu.

No, ustrajavajuća sljepoća nadmoći i dalje vjeruje kako bi se neizmjerna prostranstva našega planeta trebala razvijati i sazrijeti do razine suvremenih zapadnjačkih sistema, najboljih u teoriji i najprivlačnijih u primjeni; kako su ti ostali svijetovi samo privremeno spriječeni (od strane zlih vođa ili zbog značajnih kriza ili opet zbog vlastitog nerazumijevanja i primitivizma) u nastojanju da slijede zapadnu pluralističku demokraciju i način života. Zemlje se procjenjuje u odnosu na njihov napor i napredak postignut u tom smjeru. Ustvari, takav pristup plod je zapadnjačkoga nerazumijevanja srži drugih svijetova- posljedica što ih se sve pogrešno procjenjuje koristeći zapadnjačku mjeru. Stvarna slika razvoja našega planeta ima vrlo malo veze sa svim ovim.

Tjeskoba podijeljenoga svijeta dovela je do teorije približavanja vodećih zapadnih zemalja i Sovjetskog saveza. Radi se o ublažavajućoj teoriji koja zanemaruje činjenicu da se ovi svijetovi ne približavaju jedan prema drugome i da se nijedan ne može pretvoriti u drugoga bez nasilja. Osim toga, približavanje također neminovno uključuje prihvaćanje nečijih nedostataka, o čemu je ovdje gotovo nemoguće govoriti.

Da se danas obraćam publici u svojoj zemlji, govoreći o općenitom poimanju podjela u svijetu, usredotočio bih se na poteškoće Istoka. No, budući da sam u prisilnom izbjeglištvu na Zapadu već četiri godine i da se obraćam zapadnjačkoj publici, smatram korisnijim usredotočiti se na neke aspekte suvremenog Zapada, onako kako ih ja vidim.

Nedostatak hrabrosti bi mogla biti najočitija značajka koju izvanjski promatrač danas primjećuje na Zapadu. Zapadni svijet je izgubio svoju građansku hrabrost, kao cjelina i pojedinačno: u svakoj zemlji, u svakoj vladi, u svakoj političkoj stranci, i naravno, u Ujedinjenim narodima. Taj nedostatak hrabrosti osobito se primjeti među vladajućim i intelektualnim elitama, ostavljajući dojam kako je cijelo društvo izgubilo hrabrost. Ima mnogo hrabrih pojedinaca, no oni nemaju odlučujući utjecaj u javnom životu.

Politički i intelektualni službenici očituju depresiju, pasivnost i zbunjenost u svojim pothvatima i izjavama,štoviše, u samosvrsnim obrazlaganjima kako je realno, razumno, pa čak intelektualno i moralno opravdavajuće zasnivati državnu politiku na slabosti i kukavičluku. Nedostatak hrabrosti, na trenutke gotovo sličniji nedostatku zrelosti, naglašava se ironičnim povremenim izljevima i nefleksibilnosti s njihove strane u suočavanju sa slabim vladama i zemljama bez potpore, ili sa propalim frakcijama koje se očito ne mogu suprostaviti. Međutim, ukoliko se suoče sa snažnim vodstvima i prijetećim čimbenicima, s agresorima ili međunarodnim teroristima, ostaju  zatečeni kao paralizirani i bez riječi.

Da li je potrebno istaknuti kako se nedostatak hrabrosti od davnina smatrao prvim simptomom propasti?

Pri nastajanju modernih zapadnih država, osnovno načelo bilo je da država treba služiti čovjeku koji živi slobodno i traži sreću. (Pogledajte, na primjer, Američku deklaraciju o neovisnosti.) Tehnički i društveni napredak tijekom posljednjih desetljeća omogućio je, napokon, ostvarenje tih težnji: socijalnu državu.

Svaki pojedini građanin primio je željenu slobodu i toliko materijalnih dobara koji mu u teoriji jamče postizanje sreće, barem u osiromašenom smislu riječi koji se pojavio u posljednjim desetljećima. (U tom procesu previdjeli su, međutim, jedan psihološki detalj: neugasivu želju za posjedovati još više i imati još bolji život, trud koji je na mnoga zapadnjačka lica utisnuo zabrinutost pa čak i depresiju, iako se obično takvi osjećaji pažljivo kriju. Ovo uvijek prisutno i napeto natezanje zauzima čitavu ljudsku misao, ne ostavljajući ni najmanji prostor slobodnom duhovnom razvoju.)

Neovisnost pojedinca od strane raznovrsnih pritisaka vlasti sada je bila zajamčena; većina ljudi imala je blagostanje u mjeri o kojoj njihovi očevi i djedovi nisu niti mogli sanjati; postalo je moguće odgajati mlade ljude prema ovim idealima, pripremajući ih i usmjeravajući ih prema tjelesnom procvatu, sreći, posjedovanju materijalnih dobara, novcu, i razonodi, ususret gotovo neograničenoj slobodi izbora užitaka. Tko bi sada odbio sve ovo ,zašto i zbog čega bi netko trebao riskirati svoj dragocjeni život radi očuvanja općeg dobra, a naročito u nebuloznom slučaju kada se sigurnost vlastite nacije treba braniti u nekoj dalekoj zemlji?

Čak nam i biologija govori da visoki stupanj utemeljenoga blagostanja za živi organizam nije od koristi. Blagostanje u životu zapadnoga društva započelo je, danas, skidati svoju opasnu masku.

Zapadno društvo odabralo je način strukture koja najbolje odgovara njegovim namjerama, a mogli bismo ju nazvati legalističkom. Okviri ljudskih prava i onoga što je ispravno određeni su skupinom zakona; ti okviri su vrlo široko postavljeni. Ljudi na Zapadu razvili su popriličnu vještinu upotrebe, interpretacije, i manipulacije zakona (iako sami zakoni imaju tendenciju biti previše komplicirani da bi ih prosječan čovjek razumio bez stručne pomoći). Svaki sukob rješava se prema zakonskoj odredbi i to se drži konačnim autoritetom.

Ako netko pokuša nadići legalni okvir, ništa se više ne zahtijeva, nitko ne smije reći da možda pojedinac ipak nije u pravu, i tražiti da se suzdrži ili da se odrekne tih prava, pozivati na žrtvu i nesebičan rizik: ovakvo nešto bi jednostavno zvučalo apsurdno. Dobrovoljno suzdržavanje je gotovo nečuveno: svatko žudi za što većim mogućnostima do krajnje granice zakonskih okvira. (Naftna kompanija zakonski je nedužna kada kupi nečiju inovaciju nove vrste energije kako bi spriječila njezinu uporabu. Proizvođač hrane zakonski je nedužan kada stavi otrov u svoj proizvod kako bi dulje trajao: na kraju, ljudi su slobodni kupiti ga ili ne.)

Proveo sam čitav svoj život pod komunističkim režimom i mogu vam reći da je društvo koje nema nikakav objektivni zakonski standard doista užasno. No, isto tako, društvo koje se temelji na slovu zakona i ne traži ništa više ne uspijeva u potpunosti iskoristiti cijeli spektar čovjekovih sposobnosti. Zakon je prehladan i formalan da bi mogao imati dobrotvoran utjecaj na društvo.  Kad god se životno tkivo ispreplete legalističkim vezama, dolazi do stanja duhovne osrednjosti koje paralizira čovjekove najplemenitije impulse.
Jednostavno će postati nemoguće suprostaviti se prijetećim kušnjama ovoga stoljeća isključivo uz potporu zakonskih struktura.

Današnje zapadno društvo otkrilo je nejednakost koja postoji između slobode za činiti dobra djela i slobode za činiti zlo. Državnik koji želi postići nešto vrlo konstruktivno za svoju zemlju treba biti oprezan pa čak i bojažljiv; tisuće žurnih (i neodgovornih) protivnika stoje uza nj cijelo vrijeme; parlament i mediji stalno će ga odbijati. On treba dokazati da mu je svaki potez dobro utemeljen i apsolutno besprijekoran. Uistinu, nevjerojatna, zaista odlična osoba koja ima na pameti rijetko viđene i neočekivane prijedloge ne dobija nijednu priliku da se dokaže; brojne zamke će joj se postaviti već od samoga početka. Na taj način osrednjost prevladava pod krinkom demokratskih ograničenja.

Doista, nije prezahtjevno osporavati i kompromitirati administrativnu vlast i njeno slabljenje se dogodilo u drastičnoj mjeri u svim zapadnim zemljama. Zagovaranje prava pojedinaca dostiglo je takav stupanj da je društvo u cjelini potpuno bespomoćno nasuprot određenih pojedinaca. Vrijeme je, za Zapad, da brani ne toliko ljudska prava koliko ljudske dužnosti.

S druge strane, destruktivna i neodgovorna sloboda poprimila je neograničen prostor. Čini se da društvo ima vrlo slabu obranu u borbi s bezdanom čovjekove propasti, na primjer, u slučaju zloupotrebe slobode u korist moralnoga nasilja nad mladima, koristeći filmove pune pornografije, zločina, i užasa. Sve ovo smatra se slobodom kojoj se, u teoriji, mladi ljudi mogu suprostaviti koristeći pravo da ne gledaju i ne prihvaćaju spomenute sadržaje. Život organiziran isključivo pod legalističkim uvjetima pokazuje tako svoju nesposobnost obrane protiv propadanja koje donosi zlo.

Što reći o mračnim područjima javnog kriminala? Zakonski okviri (osobito u SAD-u) toliko su široki da osim utvrđivanja slobode pojedinca čak gotovo potiču zloupotrebu iste. Krivac može proći nekažnjeno ili primiti nezasluženu blagost- sve to uz potporu više tisuća građana. Kada vlast doista uloži mnogo muke da iskorijeni terorizam, javno mijenje odmah ju okrivljuje kako tobože krši građanska prava terorista. Postoji podosta ovakvih slučajeva.

Ovaj nagib od slobode prema zlu događao se postupno, ali očito je da proizlazi iz jedne humanističke i dobroćudne ideje prema kojoj čovjek- gospodar svijeta- ne nosi nikakvo zlo u sebi, te kako su svi životni nedostatci posljedica pogrešno zamišljenih društvenih sistema, koji se, dakle, moraju ispraviti. Začudo, iako su najbolji društveni uvjeti postignuti na Zapadu, još se događa veliki broj zločina; čak ih ima i više nego u siromašnom i bezakonitom Sovjetskom savezu. (U našim zatvorima ima mnogo ljudi koji se smatraju kriminalcima, no većina ih nikada nije počinila zločin; pokušali su samo obraniti sami sebe od bezakonite države služeći se sredstvima koja su izvan zakonskih okvira.)

Mediji, također, uživaju najveću moguću slobodu. No, na koji ju način koriste?

Opet, i u ovom slučaju najvažniji je čimbenik ne prekršiti neku zakonsku odredbu. Nema istinske moralne odgovornosti za izvrtanje i nesrazmjernost. Kakvu odgovornost ima novinar ili medijska kuća prema čitateljstvu ili prema povijesti? Ako su bili obmanjivali javnost netočnim informacijama ili pogrešnim zaključcima, ili pak doprinijeli pogreškama na državnoj razini, znate li za ijedan slučaj novinara ili medijske kuće koji su izrazili žaljenje zbog nanesene štete? Naravno da ne; to bi uvelike utjecalo na pad prodaje. Šteta se može nanijeti cijeloj zemlji, no novinar će uvijek ostati nedužan. Najvjerojatnije je da će zapravo početi zagovarati upravo suprotne stavove od svojih prijašnjih, s još većim samopouzdanjem.

Upravo zato što se traži trenutna i uvjerljiva informacija, postaje nužno služiti se nagađanjem, glasinama i pretpostavkama kako bi se popunile praznine, dok se nijedna od tih neće opovrgnuti; s vremenom ostaju prisutne u čitateljevoj memoriji. Koliko se naglih, nezrelih, površnih i pogrešnih zaključaka donosi svakodnevno, zbunjujući čitatelje, a nakon toga nikomu ništa?

Mediji mogu igrati ulogu javnog mnijenja ili ga pogrešno oblikovati. Tako , događa se da se teroriste predstavlja kao heroje, otkrivaju se državne tajne ključne za nacionalnu sigurnost, ili svjedočimo uništavanju privatnosti poznatih osoba po načelu “svatko može znati sve o svemu”. (Međutim, ovdje se radi o lažnom načelu nevaljaloga doba; mnogo je veća vrijednost ljudima oduzetoga prava da ne znaju- imati božanske duše slobodne od ogovaranja, besmislica i ispraznoga govora. Osoba koja radi i živi smislen život nema potrebu za ovim pretjeranim i opterećujućim tokom informacija.)

Užurbanost i površnost- ovo su dvije bolesti duše dvadesetoga stoljeća i najočitije se zamjećuju u medijima. Podrobna analiza nekoga problema za medije je anatema; u suprotnosti je s njihovom naravi. Mediji se služe samo senzacionalističkim navodima.

Bilo kako bilo, i kao takvi, mediji predstavljaju najveću moć u zemljama Zapada, nadilazeći zakonodavnu, te izvršnu i pravnu moć jedne zemlje. Ipak, htio bih pitati: po kojem zakonu su bili izabrani i kome odgovaraju? Na komunističkom Istoku, očito je da je novinar zaposlen kao državni službenik. No, tko je glasovao da novinari na Zapadu zadobiju pozicije moći, na koliko vremena, i s kojim povlasticama?

Postoji još jedno iznenađenje za onoga tko dolazi iz totalitarističkoga Istoka sa svojim strogo unificiranim medijima: otkriva se zajednička grupa prioriteta unutar zapadnih medija kao cjeline (duh vremena), općenito prihvaćeni načini donošenja zaključaka i možda zajednički korporativni interesi, s rezultatom koji je zapravo unifikacija a ne tržišno natjecanje. Sloboda bez premca postoji za medije, no ne i za čitatelje, zato što mediji uglavnom prenose, na snažan i nedvosmislen način, ona stajališta koja se previše ne suprostavljaju njihovim vlastitim ili pak nekom općem trendu.

Na Zapadu se bez ikakve cenzure i vrlo pažljivo odijeljuju moderni trendovi misli i ideja od onih koji nisu takvi, dok se potonji, iako nikad nisu bili zabranjeni, vrlo rijetko mogu pronaći u časopisima, knjigama ili na sveučilištima. Vaši učenjaci su slobodni u legalnom smislu, no zakopani su idolima prevladavajućih trendova. Ne postoji otvoreno nasilje, kao na Istoku; međutim, izbor koji diktira moda i potreba da se zadovolje mase često sprječava najneovisnije osobe da pridonesu javnom životu te omogućava opasne instikte stada koji blokiraju ugrožavajući napredak istoga.

U Americi, primio sam pisma od vrlo inteligentnih osoba- na primjer, profesor na udaljenom malom fakultetu koji bi mogao učiniti mnogo za obnovu i spasenje svoje zemlje, no narod ga ne može čuti jer mu mediji neće dati prostora u javnosti. Ovo dovodi do jakih predrasuda velikog broja ljudi, do sljepoće koja je pogubna u našoj dinamičnoj eri. Kao primjer toga možemo navesti samoobmanjujuću interpretaciju o stanju stvari u suvremenom svijetu koji funkcionira kao kameni oklop oko čovjekovoga uma, do te mjere da ga glasovi građana iz 17 istočnoeuropskih i istočnoazijskih zemalja ne mogu probiti. Jedino što ga može slomiti je neumoljiva željezna poluga događaja.

Naveo sam nekoliko značajki zapadnjačkog načina života koje na prvi pogled iznenade i šokiraju pridošlice. Namjena i okvir ovoga govora ne dopuštaju mi slijediti takav pregled stvari, osobito razmotriti utjecaj tih karakteristika na ključne aspekte života jednoga naroda, kao što su osnovni odgoj i obrazovanje, visoko obrazovanje u humanističkim znanostima te umjetnost.

Gotovo se univerzalno prihvaća da Zapad pokazuje cijelom svijetu put prema uspješnom gospodarskom napretku, iako je u posljednjim godinama poprilično zakazao zbog kaotične inflacije. S druge strane, mnogi ljudi koji žive na Zapadu nezadovoljni su sa svojim društvom. Preziru ga ili optužuju da više nije na razini zrelosti čovječanstva. Zbog toga mnogi naginju prema socijalizmu, koji je lažna i opasna opcija.

Nadam se da nitko nitko neće shvatiti moju djelomičnu kritiku zapadnog sustava kao svojevrsno predlaganje socijalizma kao alternative. Ne; imajući iskustvo zemlje u kojoj se socijalizam ostvario, nemam ga namjeru zagovarati kao alternativu. Matematičar Igor Šafarevič, član Sovjetske akademije znanosti, napisao je izvrsno argumentiranu knjigu s naslovom Socijalizam;  radi se o ozbiljnoj povijesnoj analizi  koja pokazuje da socijalizam bilo kakve vrste i izgleda vodi potpunom uništenju ljudskoga duha te srozavanju čovječanstva u smrt. Knjiga je tiskana u Francuskoj prije dvije godine  i nitko ju dosada nije pobio. Uskoro će izaći i u SAD-u, na engleskom jeziku.

No ako bi me netko upitao bih li Zapad, kakav je danas, preporučio kao model za svoju zemlju, jasno bih mu morao odgovoriti negativno. Ne, ne bih mogao preporučiti vaše društvo kao ideal za preobrazbu našega. Kroz duboko trpljenje, narod u našoj zemlji došao je do duhovnoga napretka tolikog intenziteta da mu zapadni sustav u trenutnom stanju duhovne iscrpljenosti ne izgleda privlačno. Čak i značajke vašega života koje sam upravo naveo strašno su ožalošćujuće.

Činjenica koja se ne može negirati je slabljenje ljudske osobnosti na Zapadu dok je na Istoku postala sve čvršća i snažnija. Šest desetljeća za naše ljude i tri za ljude u istočnoj Europi; kroz ovo vrijeme prošli smo duhovnu obuku mnogo napredniju od iskustva na Zapadu. Zamršeno i smrtonosno drobljenje života proizvelo je jače, dublje, i zanimljivije osobnosti od onih koje donosi standard zapadnjačkoga blagostanja. Dakle, kada bi se naše društvo pretvorilo u vaše, dogodio bi se napredak na nekim područjima, ali isto tako i gubitak u drugim iznimno važnim aspektima.

Sigurno, društvo ne može ostati u bezdanu bezakonja, kao što je to slučaj u našoj zemlji. Ali isto tako ponižavajuće je ostati na bezdušnoj i monotonoj površini legalizma, kao što je to slučaj u vašoj zemlji. Pretrpjevši desetljeća nasilja i ugnjetavanja, čovjekova duša teži za nečim uzvišenijim, milijim i čišćim od onoga što predstavljaju današnje životne navike masa, koje se uvode “dijeleći posjetnice” pomoću odvratne invazije komercijalnog oglašavanja, televizijske ošamućenosti te nepodnošljive glazbe.

Sve ovo uočavaju mnogobrojni promatrači iz ostalih svijetova našega planeta. Zapadnjački način života ima sve manje izglede da postane modelom drugima.

Postoje simptomi kojima povijest ukazuje i upozorava ugroženo i umiruće društvo. Neki od tih su, na primjer, opadanje umjetnosti ili nedostatak vrlih državnika. Doista, upozorenja su ponekad vrlo jasna i konkretna. Centar vaše demokracije i kulture izgubi napajanje električnom energijom na nekoliko sati, i odjednom gomile Amerikanaca počinju pljačkati i pustošiti. Stoga, glatki sloj na površini je zasigurno vrlo tanak, društveni ustroj prilično nestabilan i nezdrav.

No borba za naš planet, tjelesna i duhovna, borba kozmičkih dimenzija, nije neka nejasna stvar budućnosti; već je započela. Snage zla pokrenule su svoj odlučujući napad. Njihov pritisak možete osjetiti, dok su vaši ekrani i novine puni namještenih smiješkova i podignutih čaša. Što se slavi?

Kako je došlo do ovoga nepovoljnog odnosa snaga? Kako je Zapad završio od svojega pobjedničkoga poleta u sadašnjoj slabosti? Da li je bilo pogubnih preokreta i gubitaka smjera u njegovom razvoju? Čini se da nije. Zapad je nastavio nepokolebljivo napredovati u skladu s postavljenim društvenim namjerama, uz zaprepašćujući napredak u tehnologiji. Odjednom, našao se je u sadašnjem stanju slabosti.

To znači da pogreška mora biti u samom korijenu, u temeljima moderne misli. Aludiram na prevladavajući zapadnjački pogled na svijet u modernom vremenu.  Mislim na taj pogled koji je nastao u Renesansi i koji je našao svoj politički izričaj u Dobu prosvjetiteljstva pa do danas. Postao je osnova za političku i društvenu nauku te bi se mogao nazvati racionalistički humanizam ili humanistička autonomija: autonomija od bilo kakve nadljudske sile, koju je čovjek proglasio i primjenjivao. Također, može se nazvati antropocentričnost, čovjek shvaćen kao središte svega.

Preokret koji je pokrenula Renesansa vjerojatno je bio povijesno neizbježan: Srednji vijek je trebao završiti prirodnim tijekom zbog istrošenosti, budući da je ostvario nepodnošljivo despotsko gušenje čovjekove tjelesne naravi u korist duhovne. No, tada smo se odvratili od duha i prigrlili sve što je materijalno, opet previše i nesrazmjerno. Humanistički način razmišljanja, koji se proglasio našim vodičem, nije dozvolio postojanje zla kao takvoga  u čovjeku, niti je držao što drugo većim ciljem od postizanja sreće na zemlji. Time je postavio modernu zapadnu civilizaciju na opasan put štovanja čovjeka i njegovih materijalnih potreba.

Sve što se nalazilo izvan tjelesnoga blagostanja i gomilanja materijalnih dobara, sva druga ljudska područja i karakteristike koje su zahtjevnije i uzvišenije naravi, bila su ostavljena izvan pažnje države i društvenih sustava, kao da čovjekov život nije imao nikakav uzvišeniji značaj. Na taj način ostavio se prostor zlu, i njegovi naleti danas udaraju bez ometanja. Sloboda per se ni u najmanju ruku ne rješava sve probleme čovjekova života nego čak i doda poneke.

No u ranim demokratskim društvima, kao u vrijeme začetka američke demokracije, sva ljudska prava proglašena su na činjenici da je čovjek Božje stvorenje. To jest, pojedinac je primio slobodu uvjetno, pod pretpostavkom njegove trajne religiozne odgovornosti. Ovo je naslijeđe prethodnih tisuću godina. Prije dvjesto ili čak prije pedeset godina, činilo bi se nemogućim da pojedinac, u Americi, primi neograničenu slobodu bez ikakve uloge, nego samo poradi zadovoljavanja njegovih prohtjeva.

Potom, međutim, sva slična ograničenja postupno su nestala na čitavom Zapadu: pojavila se potpuna emancipacija od moralne baštine kršćanskih stoljeća zajedno sa njihovim ogromnim zalihama milosrđa i žrtve. Ustroji država sve više su postajali materijalistički. Zapad je konačno ostvario čovjekova prava, pa čak i više od toga, no čovjekov smisao odgovornosti prema Bogu i društvu postajao je sve mutniji i mutniji. U posljednjim desetljećima, legalistička sebičnost zapadnjačkoga pristupa prema svijetu dosegnula je svoj vrhunac i svijet se našao u žestokoj duhovnoj krizi te političkom zastoju. Sva proslavljena tehnološka dostignuća, uključujući i istraživanje svemirskih prostranstava, ne opravdavaju moralnu bijedu dvadesetoga stoljeća, koju nitko nije mogao zamisliti čak ni u devetnaestom stoljeću.

Kako je humanizam tijekom svoga razvoja postajao sve više materijalistički, tako su njegove ideje sve više koristili socijalizam a zatim i komunizam, te je Karl Marx 1844. godine mogao ustvrditi: “komunizam je prirodni humanizam.”

Ova izjava i nije toliko nerazumna. Ne mogu se primijetiti isti blokovi u temeljima istrošenog humanizma i bilo kojoj vrsti socijalizma: neograničeni materijalizam; sloboda od religije i religiozne odgovornosti (koja pod komunističkim režimom dovodi do antireligijskog diktatorstva); fokus na društvene strukture s naizgled znanstvenim pristupom. (Ovo posljednje je karakteristično za Doba prosvjetiteljstva i marksizam.) Nije slučajno da se čitava komunistička retorika vrti oko Čovjeka (sa velikim Č) i njegove zemaljske sreće. Na prvi pogled izgleda kao da se radi neumjesnoj usporedbi: zajedničke karakteristike u načinu razmišljanja i života na današnjem Istoku i Zapadu? No, takva je logika materijalističkoga razvoja.

Štoviše, međuodnos je takav da materijalistička struja na krajnjoj ljevici, te time i najkonzistentnija, dokaže se uvijek jačom, privlačnijom, i pobjedničkom. Humanizam koji je izgubio svoju kršćansku baštinu ne može prevladati u tom sučeljavanju. Tijekom prošlih stoljeća i u posljednjim desetljećima, kako je proces bivao sve oštriji, odnos snaga bio je sljedeći: radikalizam je neizbježno uklonio liberalizam, no zatim se predao pred socijalizmom, koji se na kraju nije mogao suprostaviti komunizmu.

Komunistički režim na Istoku mogao je izdržati i rasti zahvaljujući oduševljenoj potpori ogromnog broja zapadnih intelektualaca koji (smatrajući se u srodstvu) su odbijali uočiti komunističke zločine, i kad je to postalo nemoguće, pokušali su ih opravdati. Problem i dalje ostaje: u našim istočnim zemljama, komunizam je doživio potpuni ideološki poraz; vrijedi manje od nule. No, zapadni intelektualci i dalje gledaju na njega sa zanimanjem i suosjećanjem, i upravo zbog toga nevjerojatno je teško za Zapad opirati se Istoku.

Ovdje ne raspravljamo o nekakvoj katastrofi nakon svjetskoga rata i posljedicama koje će ostaviti na društvo. Ali dok god se ujutro budimo pod mirnim suncem, trebamo živjeti svakidašnji život.  Jedna je katastrofa, doduše, vrlo prisutna među nama. Govorim o nesreći autonomne, nevjerničke i humanističke savjesti.

Postavila je čovjeka kao mjerilo svih stvari na zemlji- nesavršenoga čovjeka, koji nikada nije slobodan od oholosti, sebičnosti, zavisti, ispraznosti, te od još desetak drugih nedostataka. Sada plaćamo za pogreške koje nisu bile procijenjene na početku puta. Na putu od Renesanse do naših dana obogatili smo naše iskustvo, no izgubili smo koncept Najuzvišenijeg i Savršenog Bića koje je obuzdavalo naše strasti i našu neodgovornost.

Položili smo previše nade u politiku i društvene reforme, da bismo kasnije otkrili kako smo lišeni onoga najdragocjenijeg: našega duhovnog života. Na Istoku ga sputava partijska banda, a na Zapadu trgovačka.  Ovo je srž krize: podjela u svijetu manje je zastrašujuća od same sličnosti bolesti koja pogađa njegove glavne dijelove.

Ukoliko bi čovjek bio rođen isključivo da bude sretan, kao što tvrdi humanizam, onda ne bi bio rođen da umre. Budući da je njegovo tijelo osuđeno na smrt, njegova zadaća na zemlji očito mora biti više duhovna: ne isključivo podilaženje svakodnevnom životu, ne potraga za najboljim mogućim načinom da pridobije materijalna dobra i potom ih bezbrižno uživa. Naprotiv, mora biti ispunjenje jedne trajne i iskrene dužnosti, kako bi njegov životni put postao iznad svega iskustvo moralnoga rasta: napustiti život kao bolji čovjek od onoga kakav ga je započeo.

Od presudne je važnosti ponovno procijeniti ljestvicu ljudskih vrijednosti; njezina današnja netočnost je zaprepašćujuća. Nije moguće svesti procjenu uspješnosti predsjedničkoga mandata na pitanje porasta godišnje plaće po stanovniku ili o dostupnosti goriva. Jedino uz dobrovoljno poticanje  nenametnutoga i spokojnog uzdržavanja u nama samima čovječanstvo može nadići svijet materijalizma.

Bilo bi nazadno danas držati se fosiliziranih formula iz Doba prosvjetiteljstva. Takav društveni dogmatizam ostavlja nas bespomoćnima pred zahtjevima našega vremena.

Čak i ako smo pošteđeni uništenja koje ostavlja rat, život će se nužno trebati promijeniti kako ne bi propao prepušten samome sebi. Ne možemo izbjeći preispitivanje osnovnih definicija o ljudskom životu i o društvu. Je li istina da je čovjek iznad svega? Postoji li Viši Duh iznad njega? Je li ispravno da ljudski život i društvene aktivnosti  definira isključivo materijalna ekspanzija? Je li dopušteno promovirati takvu ekspanziju nauštrb našega duhovnog života?

Ukoliko svijet još nije došao do svoga svršetka, zasigurno se nalazi na povijesnoj prekretnici, po važnosti jednakoj prijelazu iz Srednjega vijeka u Renesansu. Od nas će zahtijevati duhovni oganj: trebat ćemo uzići na novu razinu pogleda, na novi stupanj života, gdje naša tjelesna narav neće biti proklinjana, kao u Srednjem vijeku, no što je još važnije, naše duhovno biće neće biti gaženo, kao u modernoj eri.

Uzlaženje je slično uspinjanju na slijedeću antropološku etapu. Nitko na zemlji nema drugi put koji mu preostaje osim – prema gore.

(Uvodni govor Aleksandra I. Solženjicina na Sveučilištu Harvard, 6. lipnja 1978.)

Prijevod: Ivan Perković | Bitno.net

Ovaj članak Proročki Solženjicinov govor o propasti Zapada se prvo pojavio na Bitno.net.

Osnivačica tvrtke Amy McGlade u svojim postupcima ne vidi ništa sporno. Dapače ponosna je što je njezina tvrtka prva u svijetu započela ovu, kako kaže, “sakralnu umjetnost”.

via Kidspot.com

Vijest o australskoj tvrtki Baby Bee Hummingbirds koja od “viška” embrija nastalih u postupcima medicinski potpomognute oplodnje izrađuje nakit obišla je svijet i svima koji su mislili da smo kao civilizacija dotakli moralno dno pokazala kako do tog dna očito još uvijek nismo došli.

Priču o ovoj australskoj tvrtki objavila je stranica Kidspot prenijevši “dirljivo” svjedočanstvo bračnog para koji je, nakon što je ostvario svoju želju za potomstvom, višak svoje djece odlučio pretvoriti u nakit kako bi “uvijek bila s njima”.

Nakon što su umjetnom oplodnjom dobili dvoje djece, Belinda i Shaun Stafford odlučili su kako neće donirati preostale embrije, a budući da je iznos naknade za njihovo pohranjivanje bio previsok učinilo im se kako je najbolje rješenje svojih sedam embrija pohraniti u kutijicu u obliku srca.

– Moji embriji su bili moje bebe – zamrznute u vremenu. Kad smo ostvarili svoju obitelj, nisam ih mogla uništiti i sada su uvijek sa mnom – kazala je Belinda Shaun.

Osnivačica tvrtke Amy McGlade u svojim postupcima ne vidi ništa sporno. Dapače, ponosna je što je njezina tvrtka prva u svijetu započela ovu, kako kaže, “sakralnu umjetnost”. Sve je počelo 2014. godine kada su izradili preko četiri tisuće komada nakita od majčina mlijeka, posteljice, kose, pepela ili pupkovine  i naravno – embrija. Cijena nakita kreće se od 80 do 600 dolara, a za Amy McGlade riječ je o nečem doista posebnom “jer embriji uglavnom predstavljaju kraj putovanja”, a ona i njezina tvrtka osiguravaju “najljepši i najsmisleniji način nježnog završetka priče”.

McGlade kaže kako su brojni roditelji bili zahvalni na njezinoj ideji govoreći kako “nema ljepšeg načina za proslaviti najdragocjeniji dar, svoje dijete, nego kroz nakit”.

Ovu morbidnu i zastrašujuću vijest koja čovjeka ostavlja bez riječi u razgovoru za CNA komentirala je ravnateljica kalifornijskog Centra za bioetiku i kulturu Jennifer Lahl kazavši kako nema riječi kojima bi opisala takvu praksu.

– Ne mogu shvatiti nekoga tko misli kako je ovdje riječ o nečemu dobrom. Uništavati embrije kako bi se od njih izradio nakit toliko je nedostojanstveno. Moj Bože, to je zaista dno dna – izjavila je Lahl naglasivši kako je pravo rješenje za “višak” embrij prestanak njihova stvaranja kako roditelji ne bi imali moralne dvojbe.

– Stvarati život i nazivati ga “viškom” je nedostojanstven stav prema ranom, tek nastalom ljudskom životu. Time gubimo iz vida da su djeca dar i blagoslov, a ne nešto na što imamo pravo – istaknula je Lahl dodavši kako prema svim parovima koji medicinski potpomognutom oplodnjom žele ostvariti potomstvo treba iskazati suosjećanje i razumijevanje, ali istovremeno ih i upozoriti i dati im potpunu informaciju o samom postupku i rizicima koje nosi.

– Ljudi su neinformirani o rizicima ovih tehnologija, o njihovoj etičnosti i svim problemima koje izazivaju. Većina onih koji započinju postupak medicinski potpomognute oplodnje ne uspijevaju dobiti dijete – upozorila je ova bioetičarka iz Kalifornije koja, premda nije katolkinja, izuzetno cijeni nauk Katoličke Crkve o ovim pitanjima.

– Smatram kako je Katolička Crkva ove stvari ispravno shvatila, a činjenice i medicinska literatura samo će učvrstiti nauk Katoličke Crkve – zaključila je Lahl.

Podsjetimo kako je prema nauku Katoličke Crkve medicinski potpomognuta oplodnja u potpunosti neprihvatljiva budući da „želja za djetetom ne može opravdati njegovu ‘proizvodnju’, baš kao što i neželjenost već začetog djeteta ne može opravdati njegovo napuštanje ili uništenje“. (Dignitas Personae, 16)

O tome govori i Naputak o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja “Donum vitae” u kojemu čitamo:

“Od prvog časa svog postojanja, tj. otkad se uobliči kao zigota, plod ljudskog rađanja zahtijeva bezuvjetno poštovanje koje dugujemo ljudskome biću u njegovoj tjelesnoj i duhovnoj cjelokupnosti. Ljudsko biće mora se poštivati i s njime valja postupati kao s osobom od samoga njegova začeća, pa mu se stoga od toga istog časa moraju priznati prava osobe, medu kojima je prije svega nepovredivo pravo svakoga nevinog ljudskog bića na život.” (Donum vitae 5, 1) U zaključku Naputka podsjeća se kako Kristove riječi “Što ste učinili jednomu od moje najmanje braće, meni te učinili” (Mt 25, 40) upravo u odnosu prema ljudskom životu u njegovoj najranijoj fazi dobivaju svoje posebno značenje i odjek.

Crkva, naravno, nije protiv djece rođene umjetnom oplodnjom i podsjeća kako svako dijete koje dođe na svijet tim putem treba prihvatiti s ljubavlju, ali upozorava da sve što je tehnički moguće, nije uvijek moralno prihvatljivo.

Nažalost, čini se kako još uvijek nismo poslušali riječi G. K. Chestertona: “Učimo kako činiti mnoge pametne stvari… Idući veliki zadatak će biti naučiti da ih ne činimo”.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Moralno dno civilizacije smrti: Australska tvrtka od viška embrija nastalih u MPO-u radi – nakit se prvo pojavio na Bitno.net.

Dragi naši, pozivamo vas da nam se pridružite i zajedno s nama hodite kroz Merčeve dane. Svakoga dana Merz će nam svojim uzvišenim životom dati primjer modernog katolika.

Program Merčevih dana

Petak, 5.5., 20:30 h – MISA ZA MLADE: VITEZ ŽENSKOG DOSTOJANSTVA

Što će nam p. Ike ovaj put izreći? Iz čega je Merz crpio svoju životnu snagu? Kako je promatrao međusobni odnos djevojaka i mladića? Dođi na Gozbu Kralja Jaganjca.

Subota, 6.5., 20 h – ORLIMPIJSKE IGRE

Svi smo spremni za društvene igre! A kako i ne bi bili, kad nas čeka naš dragi domaćin Marko i Merzovi orlovi? Neke nove igre, neke stare igre. Bit će krasno vratiti se u dane djetinjstva!

Nedjelja, 7.5., 17:30 h – OKRUGLI STOL: APOSTOLAT MLADIH U MERZOVO VRIJEME I DANAS

Bili smo na SHKM-u i susreli 30 000 mladih. No, i prije 100 godina su postojali slični susreti – sletovi. Danas su mladi katolici okupljeni pod okriljem SKAC-a, a nekoć su bili u orlovima. Koje su sličnosti, a koje razlike? Kako su se mladi odgajali prije, a kakav je danas odgoj? Sve ovo, a i više ćete saznati od naših sudionika na okruglom stolu. A tko su oni? To vam nećemo otkriti, već vas pozivamo da dođete i zajedno s njima uronite u ovu zanimljivu temu.

Ponedjeljak, 8.5., 21 h – KVIZ: KOLIKO ZNAMO O MERZU?

Gdje i kada je rođen? Kako su se zvali njegovi roditelji? Koju školu je završio? Na kojim bojištima je bio? Gdje je radio? Kako se zvala njegova djevojka? Ups! Ne smijemo više otkrivati jer ćete onda sve znati. A šuška se da će se dijeliti i neke nagrade.

Utorak, 9.5. u 17:00 KAVA S MERZOM

Dobra knjiga i ugodno društvo. Saznajte nešto više o našim mladim orlovima. Kako izgledaju njihovi susreti? Što sve čitaju i proučavaju? Čak se i neki kamp sprema na ljeto. Gdje? Kada? Kako? Čekaju vas u SKAC klubu. Nakon druženja svi skupa idemo na molitvu krunice na Kamenita vrata.

Srijeda, 10.5. – BLAGDAN BL. IVANA MERZA

KVIZ ZA DJECU

Iza svete mise u 10 h orlovi će dočekati učenike OŠ Ivan Merz. Kratko druženje će začiniti kvizom i igrama, pod budnim okom s. Marijele.

FILM: IVAN MERZ – ŽIVOT ZA IDEALE

Iza svečane svete mise u 19 h prikazat ćemo film o životu bl. Ivana Merza. Vrhunski intelektualac, kulturni djelatnik, profesor i zauzeti katolički vjernik laik. Zagrebimo malo ispod površine jer Merz nije bio samo to. On je bio puno više! Sveti papa Ivan Pavao II. je rekao na beatifikaciji bl. Ivana Merza: “Pravednik posve uronjen u božansku svjetlost postaje svojevrsna baklja što svijetli i grije. To je poruka što nam je danas nudi lik novoga blaženika, Ivana Merza.”

Merčevi orlovi | Bitno.net

Ovaj članak Dani Ivana Merza u SKAC-u se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti Dujam (latinski Domnius, Doimus), popularni splitski sveti Duje, svetac iz 3. stoljeća, duhovna je vertikala grada Splita, kojemu je zaštitnik kao i cijeloj Splitsko-makarskoj nadiskupiji.

Dan prije njegova blagdana koji se slavi 7. svibnja, ritualno se otvara raka u splitskoj prvostolnici, a na sam blagdan, praćena pjesmom i oznakama župa i bratovština, kreće veličanstvena procesija s njegovim moćima užom gradskom jezgrom s misnim slavljem i propovijedi, nekad u katedrali ili pred njom, a danas na splitskoj Rivi. Sv. Dujam je najvrjednija splitska tradicija, pojam vjere u gradu koji ga je izabrao za svog sveca zaštitnika i postavio mu kosti u prvostolnicu, jednu od najstarijih katedrala na svijetu.

Sv. Dujam je bio biskup u Solinu, a žrtvu za vjeru podnio je 304. godine za vladavine cara Dioklecijana, koji je upravo nedaleko Salone, na mjestu današnjeg Splita, podizao veličanstvenu palaču za odmor i ukopište.

Po predaji se smatralo da je sv. Dujam bio apostolski učenik sv. Petra, a po splitskoj legendi svetac je podrijetlom iz Sirije, na kršćanstvo se obratio zahvaljujući propovijedima sv. Petra i potom bio kršten u Antiohiji. Po istoj predaji, kao pratitelj sv. Petra s Pankracijem i Apolinarom pošao je u Rim, odakle ih je sv. Petar uputio propovijedati u druge krajeve: Pankeracije je otišao na Siciliju, Apolinara u Ravenu, a Dujam u prekojadransku Salonu, glavni grad tadašnje rimske provincije Dalmacije. Sv. Dujam je u mnogoljudnoj i multikonfesionalnoj Saloni osnovao crkvenu zajednicu i mnoge obratio na kršćanstvo. Po nalogu gradskog upravitelja Maurilija doživio je mučeničku smrt – odrubljena mu je glava, vjerojatno u salonitanskom amfiteatru, nakon što je prije njega pogubljeno još 45 dalmatinskih mučenika.

Prvotno je pokopan na starokršćanskom groblju Marusincu u Solinu, današnjim Manastirinama, a njegov kult se raširio među vjernicima koji su se pokapali oko njegova groba. Kroz stoljeća častili su ga u nizu crkava, sagrađenih u njegovu čast – prije nekoliko godina jedna takva crkva sv. Duje obnovljena je u Kotoru.

Danas se zemni ostaci sv. Dujma nalaze u raci na Morlaiterovu oltaru iz 18. stoljeća u Katedrali. Manji dio Dujmovih kostiju nalazi se i u oratoriju sv. Venancija u rimskom Lateranu, prvotnom sjedištu poglavara Rimokatoličke crkve, zajedno s drugim dalmatinskim mučenicima te porečkim sv. Maurom. Naime, papa Ivan IV. dao je 641. po opatu Martinu prenijeti u Rim manje relikvije mučenika iz Dalmacije i Istre, što je potvrđeno 1962. kad je papa Ivan XXIII. dopustio da se otvori lateranski sarkofag s njihovim moćima.

Dujam se prikazuje najčešće s oznakama biskupske odore, s palmom i prvostolničkim križem. Koliko je u Splitu važan njegov kult piše u prvoj glavi Statuta grada Splita iz 1312. godine, gdje se navodi: “… Isto tako određujemo i naređujemo da svatko mora blagdan svetoga Dujma časno poštovati i slaviti”.

Sv. Dujma je na biskupskoj stolici naslijedio njegov nećak Primo, koji je poslije smrti pokopan uz Dujmov grob. Ulomak nadgrobne ploče sv. Dujma čuva se u Arheološkom muzeju u Splitu.

D.M. | Bitno.net

Ovaj članak Sveti Dujam – biskup mučenik koji nam prenosi obvezu vjernosti Isusu se prvo pojavio na Bitno.net.

Četvrta uskrsna nedjelja je liturgijski nazvana i nedjeljom Dobroga Pastira jer je današnje Evanđelje posvećeno Isusovom govoru o Dobrome Pastiru i njegovoj službi i skrbi za Božje ovce.

Foto: Pixabay.com

Pravi pastir onih koji se spašavaju je on, naše Gospodi koji je svojim uskrsnućem očitovao pastirsku skrb oko svoga naroda, to jest oko svih koje je došao otkupiti i privesti u vječni Božji ovčinjak. Kako u ovom odlomku, tako i u drugim tekstovima u kojima govori o svojoj pastirskoj službi, Isus jasno ističe da je on jedini pravi pastir Božjega ovčinjaka i stada, dok su svi ostali prije njega bili kradljivci i razbojnici. Možda bi se netko mogao i uvrijediti na njegove odlučne riječi, no on je htio istaknuti da je on jedini došao ne samo s dobrim ciljem i nakanom, već jedini koji je bio u mogućnosti otvoriti vrata vječnoga ovčinjaka i uvesti Božje stado u vječni pokoj. Jasno je htio istaknuti da je on jedini bio moćan spasiti Božje ovce iz smrtne pogibelji i podariti im život vječni svojim uskrsnućem, dok nitko drugi od mogućih samozvanih propovjednika prije njega, a i poslije, nisu bili to u stanju napraviti. Zato će u današnjem odlomku i reći da je došao biti vrata, to jest napokon uspostaviti čvrstu i stabilnu komunikaciju koja iz ovoga života vodi u vječnost, te napokon ovce iz Božjeg ovčinjaka mogu sigurno izlaziti i nesmetano pronalaziti pašu, to jest sigurno hoditi u život vječni.

No ova nedjelja je važna ne samo radi Kristove pastirske službe, nego i radi toga što je Krist svoju pastirsku službu povjerio i ljudima. Zato nas potiče na dublje preispitivanje i gorljiviju molitvu za one osobe koje su u Crkvi Božjoj ovlašteni vršiti službu koju im on povjerava, a to su biskupi i svećenici. A budući da pojedinci koje je Isus zadužio da budu pastiri nikad nisu na stupnju savršenstva njegova života i služenja, onda je ova nedjelja ujedno i dan molitve za duhovna zvanja, kako postojeće pastire, tako i za one koji će biti pozvani u ovu službu. A kad je riječ o pastirima, onda Isus ističe da je odlika pastira da ne preskače drugdje već da ulazi na vrata. To znači da kao što je on vrata ovcama, te došao zakonito u ime Božje i ušao na vrata ovčinjaka, da tako trebaju činiti i oni koje je zadužio da vrše njegovu službu u narodu Božjemu.

Isusove riječi stoga treba uzeti sa svom ozbiljnošću i dubinom. Za poželjeti je i očekivati da potaknu pastire na uvijek dublje preispitivanje. A to preispitivanje može se dogoditi samo propitujući značenje Gospodinovih riječi koje nam je danas uputio. U ovom slučaju svaki pastir je dužan upitati se što znači ući na vrata, to jest što znači zakonito u ime Božje vršiti svećeničku službu. U tom smislu valja se pitati je li dovoljno da je netko u svetoj Crkvi došao do sakramenta Svetoga reda, te da mu je potom mjesni biskup povjerio upravu nad župom ili neku drugu službu. I ma koliko je to neophodno, ipak zadovoljiti formalno-pravne uvjete znači samo izgraditi okvir unutar kojega se vrši služba. No taj okvir nije dostatan za kvalitetno vršenje službe, ukoliko imenovani pastir nije marljivo skrbio oko cjelovite izobrazbe, to jest nije se do kraja trudio suobličiti Kristu Gospodinu, vrhovnom pastiru ovaca. Ući na vrata, kako veli Gospodin, znači u potpunosti steći sve dužne sposobnosti koje su neophodne za službu, te razviti prikladne vještine, a nadasve primiti Božje milosne darove bez kojih se ne može biti pastirom.

Isus, dakle, nije svojim pastirima htio pružiti samo zakonski okvir u odnosu na starozavjetno svećeništvo, jer je i sam izišao iz zakonskih starozavjetnih okvira, već ih je htio osposobiti za vršenje službe. Kruna škole osposobljavanja za ovu službu bilo je njegovo slavno uskrsnuće, bez kojega ne može biti pravoga pastira. To znači da svećenik koji nema osobno i živo iskustvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća ne može dobro vršiti svoju službu. Ako se nije potrudio i osobno usvojiti Kristov nauk i njegove darove, on tada ne će ulaziti na vrata, već će negdje preskakati preko plota. Nadalje, onaj tko nema sve ćudoredne i duhovne sposobnosti i darove, može vršiti svoju službu zakonito, ali ne i plodonosno, što znači da i on preskače preko plota, te njegov rad ima razarajući učinak kao da je kradljivac i razbojnik. Osim toga, tko nema ispravne nakane koje je Isus dao ovoj službi, to jest čije se namjere ne podudaraju s Isusovim, taj također među ovcama živi kao vuk kojemu nije do ovaca. Ako, dakle, postoje oni koji nose ime pastira, a njihovo vršenje službe ne odgovara načinu na koji je Isus vršio pastirsku službu, oni imaju samo ime pastira, ali ih djela odaju kao kradljivce i razbojnike. Doista, ako je Isus pozvao ovce da prolaze kroz njega – vrata života, kako tek onda o tome trebaju voditi računa oni koji su kao pastiri dobili zadaću izvoditi Božje ovce na pašnjake života vječnoga.

Molimo stoga za pastire Crkve da budu ljudi živoga iskustva i čvrste vjere u uskrslog Gospodina. Samo tako mogu ulaziti u ovčinjak kroz Vrata, to jest kroz Krista uskrsloga, za razliku od svakog drugog načina ulaženja u ovčinjak koje je nezakonito i bezbožno. Molimo za njih da svome stadu, ulazeći u svoju službu kroz Krista i u Kristu, priskrbe mir i sigurnost, pouzdanje i spasenje. Neka njihovo služenje bude uistinu služenje Božjom snagom koju primaju od vrhovnog Pastira naših duša, jer ne vrše svoju, već njegovu službu, pa je stoga ne smiju niti vršiti na svoj, već na njegov način, niti svojom već njegovom snagom. Neka se na njih izlije dar uskrsne milosti našega Gospodina da bi onda kao pastiri mogli biti živi svjedoci novog života koji je on donio u izobilju svome narodu, da bi ga mogli velikom jasnoćom i odlučnošću privoditi u život vječni.

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ovaj članak Nedjelja Dobroga Pastira potiče nas na gorljiviju molitvu za naše crkvene pastire se prvo pojavio na Bitno.net.