Marija je jedna od nas, žena iz naroda, pozvana na dostojanstvo majčinstva. Rodila je Isusa. Osim tog neizrecivog dostojanstva, ona nam je oličenje nježnosti i ljubavi što ju primismo, ili smo željeli primiti od svojih majki.

Foto: Shutterstock.com

Mjesec svibanj neprestano nas upozorava na novi život. Proljeće je. Zelenilo i cvijeće otkrivaju lijepu stranu života. Nije zato čudno da je to mjesec posvećen majkama, a na osobit način u tradiciji kršćanstva, osobito Katoličke Crkve, to je mjesec posvećen jedinstvenoj majci, blaženoj Djevici Mariji. Jednostavno ga nazivamo Marijinim mjesecom.

Blažena Djevica Marija majka je jedinstvenog Djeteta, Isusa. No on je na poseban način život i svima nama, te je zbog te činjenice u duhovnom smislu smatramo majkom svima nama. Njoj dugujemo tajnu Isusova života, a bez Isusa ne bismo mogli više zamisliti ni svoj život. Njoj dugujemo puninu i smisao svog života.

Zato se u ovom mjesecu nižu vjerski susreti obogaćeni sadržajem različitih pobožnosti prema Mariji. Crkve se kite cvijećem, slike i kipovi blažene djevice Marije posebno se ističu kako bi ih vjernici mogli lakše vidjeti.

Ona je istinska žena. Oličenje je dostojanstva i ljepote ženskog bića. Puna je nježnosti i pažnje. U odnosu prema ljudima osjećamo ju nesebičnom, punom dosjetljive ljubavi. Majčinstvo prihvaća kao neizrecivo dostojanstvo i dar.

Marija je izuzetna majka. Kao da želi svojim majčinstvom dati pečat dostojanstva svakoj majci. Po njoj i zbog nje, kršćani svaku majku koja pod srcem nosi život prepoznaju kao osobu u blagoslovljenu stanju budući da je njoj to tako svečano i radosno rekla Elizabeta: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ (Lk 1, 42)

Marija je jedna od nas, žena iz naroda, pozvana na dostojanstvo majčinstva. Rodila je Isusa. Osim tog neizrecivog dostojanstva, ona nam je oličenje nježnosti i ljubavi što ju primismo, ili smo željeli primiti od svojih majki. Međutim, Marija je i više. Ona postaje znakom nježnosti i ljubavi. Ona bi nas, upravo kroz vjerničku pobožnost, svojim znakom htjela upozoriti da za svakoga od nas postoji mjesto u njezinu srcu: jer je rodila izvor života po kojem i mi živimo!

Isto tako, ona je znak Boga u kojem i sama nalazi smisao svoga života, Boga koji je nježnost i ljubav, Boga koji ljubi vjerno i milosrdno, jače i istinitije negoli je to moguće bilo kojoj ženi ovoga svijeta. Ona nas upozorava na tu ljubav koja želi svakome od nas ispuniti život u onome što nam ljudi nisu stigli darovati.

 fra Zvjezdan Linić | Bitno.net

Ovaj članak Fra Zvjezdan Linić o Mariji – Kraljici svibnja, proljeću i majčinstvu se prvo pojavio na Bitno.net.

Natuzza je tvrdila da svatko od nas ima svojega anđela čuvara. Kod posvećenih osoba, svećenika i redovnika, tvrdila je, anđeli čuvari stoje s njihove desne strane, a kod vjernika laika s njihove lijeve

Foto: www.milujciesie.org.pl

U ožujku 2008. profesor kirurgije Gianni Barone provodio je najneobičnije istraživanje u životu. Na molbu o. Michelea Cordiana došao je iz Napulja u Paravati kako bi dao stručno mišljenje o ranama na nogama 84-godišnje Natuzze Evolo. Liječnik je već prije bio čuo za tu ženu koja je bila na glasu kao katolička mističarka. Jednom ju je i susreo, u prosincu 1987., kada su nakratko i razgovarali.

No sada je išao k njoj da osobno pregleda njezine stigme.

Profesor Barone radije upotrebljava izraz “rane” nego “stigme” jer kao kirurg želi ostati na području medicinske znanosti. No ne krije da se tijekom toga pregleda susreo s nekoliko začuđujućih pojava na kakve tijekom dugogodišnje liječničke prakse nije naišao. Prvo, rane na obje njezine noge bile su potpuno simetrične. Zatim, obje su joj potkoljenice bile oteknute sve do koljena i upaljene. I treće, rane su se neobično ponašale. Naime, krv je iz njih trebala ili teći ili se trebala početi zgrušavati. U njezinu pak slučaju krv nije tekla, ali joj, s druge strane, rane nisu počele ni zarastati. Cijelo su vrijeme bile svježe i bile su jarko crvene boje, a nisu se gnojile niti gnjilile.

Barone je ustvrdio da se ta pojava protivi zakonitostima po kojima djeluje ljudski organizam.

Profesor Barone nije bio prvi liječnik kojega je osupnula ova mističarka s juga Italije. No prije nego što iznesemo rezultate analiza drugih liječnika, saznajmo nešto o životu Natuzze Evolo.

Rodila se u gradiću Paravatiju u pokrajini Calabriji 1924. godine. Majka ju je sama odgojila: nakon što je otac otišao u Argentinu trbuhom za kruhom, izgubio mu se svaki trag. Obitelj je bila veoma siromašna tako da Natuzza nije mogla ići u školu i nikada nije naučila ni čitati ni pisati. Već s 14 godina morala je početi raditi kao služavka u kućama imućnih obitelji.

Natuzza Evolo sa suprugom Pasqualeom i njihovim sinom, Foto: www.visionsofjesuschrist.com

Natuzza Evolo živjela je u gradiću Paravatiju na jugu Italije s mužem Pasqualeom Nicolaceom i njihovo petero djece. Živjeli su dugi niz godina u skladnu i sretnu braku. Njihov sin Francesco pripovijeda da kao dijete nije bio svjestan da mu majka ima iznimne darove; vjerovao je da sve odrasle žene imaju nadnaravna viđenja i da svakodnevno razgovaraju s Isusom i anđelima. Kada je krenuo u školu, šokirao se shvativši da majke njegovih vršnjaka nemaju takva iskustva.

Kada su je zapitali otkuda joj neobična sposobnost davanja dobrih savjeta i ispravnih odgovora i na najteža pitanja, Natuzza Evolo je odgovorila da sve to proizlazi iz njezina dara komunikacije s anđelima. Tvrdila je da vidi anđela čuvara svake osobe koji joj prilazi i s kojim ona onda komunicira. Profesor Valerio Marinelli, mističarkin biograf koji je niz godina proučavao njezino djelovanje, napisao je: “Promatrajući Natuzzu puno sam puta primijetio da bi nakon postavljenoga pitanja zastala, gledajući ne u osobu s kojom razgovara, nego upirući pogled u točku pored nje. Također sam se uvjerio da je u stanju davati trenutačne odgovore na teška i komplicirana pitanja ljudima koje je prvi put u životu vidjela. Za sposobnost tako brze procjene problema i tako brza pronalaženja rješenja bilo bi potrebno biti obdaren iznimnom inteligencijom, imati golemo znanje i moć zaključivanja – a te vrline Natuzza nema. Upravo bih zato to uzeo kao dokaz da mističarka ima dar komunikacije s anđelima.”

Natuzza je tvrdila da svatko od nas ima svojega anđela čuvara. Kod posvećenih osoba, svećenika i redovnika, tvrdila je, anđeli čuvari stoje s njihove desne strane, a kod vjernika laika s njihove lijeve. Mnoštvo je svećenika dolazilo u Paravati u civilnomu odijelu, ali ih je Natuzza uvijek prepoznavala i to, kako je tvrdila, po položaju njihova anđela čuvara. Zahvaljujući tim duhovnim bićima mogla je razumjeti strane jezike i sporazumijevati se s tuđincima koji su joj dolazili.

O. Jarosław Cielecki, utemeljitelj i direktor Vatican Service Newsa, stigmatičarku je posjetio samo jednom, nedugo prije njezine smrti. O. Jarosław tvrdi da je znala stvari koje nikako nije mogla znati: znala je da se u vlaku iz Rima u Napulj molio za svoju nedavno preminulu majku, da je imao tešku bolest želuca, da će te iste večeri u Poljskoj umrijeti otac njegova prijatelja, a o čijemu ju je zdravlju htio pitati. Kada je svećenik upitao Natuzzu hoće li on sam ozdraviti, ona je usmjerila pogled u točku desno od njega i zatim odgovorila:

“Tvoj anđeo čuvar rekao mi je da ti pokažem ovu gestu.” I potom stavila kažiprst na usta u znak šutnje.

Prva mistična iskustva imala je već kao dijete. S nepunih šest godina doživjela je prva viđenja Isusa i Marije. Poslije toga do kraja je života imala viđenja svetaca, anđela i duša u čistilištu. Za vrijeme jedne korizme, dok je još bila tinejdžerka, dobila je stigme koje su otada uvijek bile posebice izražene i bolne na Veliki petak. Očevici su kasnije posvjedočili da bi na taj dan ona dva sata u svojemu tijelu trpjela Kristovu muku.

Godine 1938. dobila je dar raspoznavanja bolesti kod drugih ljudi, predviđanja ishoda operacija te savjetovanja odgovarajućih lijekova. Ljudi iz cijeloga svijeta dolazili su k toj nepismenoj Talijanki kako bi od nje tražili savjet, pomoć i molitvu. Primala je i po stotinjak ljudi dnevno. Iako nikada nije učila ni jedan strani jezik, mogla je razgovarati sa strancima bez pomoći prevoditelja. Njezini biografi procjenjuju kako se tijekom šezdesetak godina susrela s gotovo milijun ljudi.

Tijekom toga vremena mijenjalo se stajalište crkvenih vlasti prema njoj. Na početku su se crkvene vlasti distancirale, skeptične prema njezinim darovima. Bilo je to uglavnom zato što se biskup Miletoa Paolo Albera uvelike oslanjao na mišljenje franjevca Agostina Gemellija. Taj je liječnik i psiholog, ujedno i rektor Katoličkoga sveučilišta u Milanu, bio iznimno kritičan prema Natuzzi, iako se s njom nikada nije osobno susreo. Gemelli je smatrao da je njezino ponašanje simptom histerije i biskup

Albera joj je stoga predložio liječenje u psihijatrijskoj bolnici. Provela je tamo dva mjeseca, ali liječnici nisu kod nje mogli pronaći nikakvu naznaku psihičke bolesti.

Tijekom vremena sve je više crkvenih predstavnika počelo prihvaćati Natuzzu Evolo i njezine izvanredne darove kao autentične. Kada je 1. studenog 2009. preminula u dobi od 85 godina, mjesni je biskup Luigi Renzo rekao da nema nikakve sumnje da je mističarka na nebu. Dva dana kasnije na njezin su pogreb došli desetci tisuća ljudi, a misu zadušnicu slavilo je šest biskupa i više od stotinu svećenika. Biskup Giovanni Ercole priznao je da mu je pokojnica bila poput duhovne majke koja mu je pomogla otkriti najdublje dimenzije njegova svećeničkoga poziva.

Natuzza Evolo jedna je od najpoznatijih stigmatičarki suvremenoga doba. Tijekom gotovo šezdeset godina svake se godine ponavljalo isto: na počeku korizme na njezinu bi se tijelu pojavile stigme koje su postajale sve izraženije kako bi se bližio Uskrs. Talijanski kirurg Rocco Molé na temelju opservacije njezinih rana napravio je posebnu studiju s brojnim fotografijama. Napisao je:

“Kako se Uskrs sve više bliži, stigme počinju poprimati drukčiji oblik. Formiraju se kraste, ugrušci i ljuske koje se potom postupno odvajaju od kože. Nekoliko mjeseci poslije nema čak ni ožiljka.” Rane bi uvijek počele zacjeljivati na isti dan – na uskrsnu nedjelju.

Foto: www.lalucedimaria.it

Osim toga, doktor Molé je kod Natuzze zabilježio više medicinski neobjašnjivih pojava. Prvo: rane ostaju otvorene danima, a da pritom nema znakova upale, oteknuća, gljivične infekcije ili gnojenja. Drugo: te rane nisu uspjele zarasti nikakvom liječničkom intervencijom ili farmaceutskim sredstvom. Treće: kada nakon Uskrsa rane konačno počnu zarastati, od njih se ubrzo više ne vidi ni trag, iako bi od takvih rana morao ostati ožiljak.

Slučaj Natuzze Evolo postao je veoma poznat u cijeloj Italiji i u akademskim je krugovima bio predmet brojnih rasprava tijekom kojih je bilo moguće primijetiti jasno pravilo: u osporavanju autentičnosti njezinih stigma najglasniji su bili oni koji nisu ni vidjeli ni pregledali rane mističarke  iz  Calabrije. Jedan od takvih bio je Armando De Vincentiis koji je iznio tezu o “ranama koje nastaju same od sebe” i “raznim dermatološkim bolestima kod kojih nastaju rane nalik stigmama”. S druge su strane bili liječnici koji su imali prigodu osobno se susreti s mističarkom ili pregledati uzorke njezinih rana. Među njima su bili i profesor sudske medicine Francesco Aragona, kirurg Umberto Corapi, kardiolog Andrea Mussari, nefrolog Isolina Mantelli i doktor Mario Cortese. Njihova su mišljenja išla u prilog autentičnosti njezinih stigma.

Također, svi su se oni složili u mišljenju da se fenomen stigma ne može objasniti samo s područja medicinske znanosti. Jer, kako je primijetio profesor Gianni Barone, u tomu bismo slučaju mogli govoriti samo o atipičnim ranama. Također, liječnik Rocco Molé koji je u razdoblju između 1985. i 1988. detaljno pregledavao rane mističarke ustvrdio je da “anatomska oštećenja tkiva i njihove atipične anatomsko-patološke karakteristike” svojim “položajima odgovaraju” Kristovim ranama nastalim tijekom raspeća.

Dr. Mario Cortese, koji je više puta proveo korizmu uz Natuzzu Evolo, primijetio je da su se “stigme na njezinim rukama pojavljivale na zapešćima, a ne na dlanovima, kako su umjetnici redovito prikazivali raspetoga Isusa sve dok istraživanja nisu utvrdila da su ruke osuđenicima pribijali na križ kroz zapešća kako bi mogli bolje podnijeti teret vlastitoga tijela”.

Dr. Andrea Mussari je pak pregledao leđa mističarke na kojima su se tijekom Velikoga tjedna pojavljivale rane nalik ranama od bičevanja. “Mogao sam prebrojiti tragove udarca bičem”, prisjeća se dr. Cortese koji je asistirao Mussariju. Oba su liječnika isključila mogućnost samoranjavanja kod talijanske mističarke.

Fenomen stigma je, dakle, moguće razumjeti jedino u religijskomu kontekstu. Stigme su iznimno rijetka mistična pojava, odnosno vidljivi znak posebna, duboko osobnoga odnosa s Bogom. Ta intimna povezanost s Isusom očituje se u primanju njegovih rana na vlastitomu tijelu, kao i trpljenju od tih rana.

Svaki je Veliki petak Natuzza Evolo trpjela boli nalik onima koje je trpio Isus na svojemu križnom putu. Njezinim ekstazama i trpljenjima više su puta svjedočili liječnici. Dr. Cortese, koji je tome prvi put nazočio 1970., kaže: “Žalila se ponajviše na poteškoće u disanju, posebno tijekom izdisaja, a upravo je tako trpio Isus, kao i svi osuđenici na smrt raspinjanjem. Kada je tako trpjela, nije mogla odgovarati na pitanja.”

Na njezin su pogreb došli desetci tisuća ljudi, a misu zadušnicu slavilo je šest biskupa i više od stotinu svećenika, Foto: www.papalepapale.com

Tijekom punih trideset godina Natuzzinim je trpljenjima svjedočila i nefrologinja Isolina Mantelli: “Gotovo je nemoguće opisati što je ta žena proživljavala na Veliki petak. Kao liječnica mogla bih reći da je to bilo kao da promatram osobu koja umire od posljedica asfiksije, s očitim i progresivnim poteškoćama u disanju i intenzivnim bolovima koji probadaju cijelo tijelo jer se često hvatala za ruke i ramena. Svi koji bi je vidjeli osjetili bi veliko sažaljenje zbog njezina stanja, čak i oni koji su znali da će bolovi prestati popodne, u vrijeme Isusove smrti.”

Kako je ustvrdio dr. Cortese, “s povijesnoga, ali i teološkoga stajališta, trpljenja koja je Natuzza proživljavala u potpunosti su odgovarala Isusovim trpljenjima tijekom njegove muke”.

Od Natuzzinih je suvremenika najveći utjecaj na nju imao Francesco Forgione, franjevac kapucin poznat kao Padre Pio. Bili su u redovitu kontaktu, a Natuzza je često organizirala i hodočašća u San Giovanni Rotondo, grad u kojemu je živio taj nesumnjivo najpoznatiji stigmatik XX. stoljeća.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Grzegorza Górnyja i Janusza Rosikońa “Dokazi nadnaravnoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Ovaj članak Natuzza Evolo – stigmatičarka koja je komunicirala s anđelima i pomagala ljudima u najtežim problemima se prvo pojavio na Bitno.net.

Katolička Crkva u Rusiji kritizirala je odluku tamošnjeg Vrhovnog suda po kojoj su Jehovini svjedoci zabranjeni u toj državi i upozorila kako ona može uzrokovati i nove restrikcije protiv katolika, izvijestili su mediji.

Foto: Stillman.com

“Naša Crkva ne priznaje Jehovine svjedoke kao kršćane i nije u dijalogu s njima, ali ovdje je potrebno razdvojiti teološka od striktno pravnih pitanja”, rekao je mons. Igor Kovalevski, glavni tajnik Ruske biskupske konferencije, što je prenio The Catholic Herald.

Kovalevski je upozorio kako je situacija u Rusiji po pitanju vjerskih sloboda iznimno kompleksna.

“Među nama katolicima postoji bojazan kako ćemo i mi uskoro biti podvrgnuti, ako ne progonima, a onda novim potezima diskriminacije i ograničenja naših vjerskih sloboda”, rekao je svećenik, dodajući ipak kako u ovom trenutku nema naznaka da će Katolička Crkva doživjeti istu sudbinu.

Podsjetimo – Vrhovni je sud odlukom od 20. travnja Jehovine svjedoke proglasio “ekstremističkom skupinom”, zaplijenio njihovu imovinu i zaprijetio novčanim i zatvorskim kaznama svakome tko sudjeluje u aktivnostima tog religijskog pokreta.

Mons. Kovalevski je sada rekao kako mu je nejasno na koji način su Jehovini svjedoci “ekstremisti”.

“Zakon mora biti primijenjen jednako prema svima. Vlasti nam duguju jasno pojašnjenje koje su to aktivnosti te skupine koje su ‘ekstremističke'”, rekao je.

“Jehovini svjedoci imaju isto pravo braniti svoje dostojanstvo i religiju kao i drugi građani. Iako obrana ljudskih prava nije naša zadaća, Crkva brani pravo svakog čovjeka na slobodu savjesti”, zaključio je glavni tajnik Ruske biskupske konferencije.

Više o Jehovinim svjedocima možete pročitati OVDJE.

Bitno.net

Ovaj članak Katolici protiv zabrane Jehovinih svjedoka u Rusiji se prvo pojavio na Bitno.net.

Moja majstorica kod inicijacije drži Isusovu sliku, jer je on njezin vodič, i kaže kako pita Krista i dobiva od njega informacije. Da stvar bude još gora, ljudi to vjeruju i mnogi koji rade “reiki” kažu da im je Krist vodič; idu u Crkvu, primaju sakramente i razgovaraju sa svećenicima… Bojim se da mi koji smo primili inicijaciju reikija nismo možda primili inicijaciju i posvetu Sotoni. Što da radim?

Foto: Shutterstock.com

Prošla sam tečajeve reikija i primila pet inicijacija u sustavu I. i II. stupnja. Rad može biti na kontakt i na daljinu i vrlo je neobičan, kao da smo vanzemaljci da to radimo. Kada sam se odlučila za “reiki”, pročitala sam u “Glasu Koncila” odgovor jednom čitatelju o tom i pisalo je kako je to za kršćanina bar sporno, ako ne već i sasvim neprihvatljivo. Nisu to sotonizirali, pa sam pomislila: Dobro, ako pomogne, zašto ne? Samo da si radim reiki tretmane i baš me briga za reinkarnaciju i ostale gluposti. Ne znam je li to baš od Sotone ili ne. Na inicijaciji majstor otvara kanale, čime se inicijant osposobljava za kanaliziranje energije. Srčana čakra se otvara i dozvoljava da se kanalizira energija u nju, koja ide iz srčane čakre u dlanove. Bez inicijacije ne može se raditi. Ruke se drže na kanalu (srčanoj čakri); to je nijemi poziv kozmičkoj energiji. Kaže se da nema ništa nadnaravnog ni magijskog, nego je to metoda samopomoći za praktičnu stranu života.

U drugom stupnju je rad sa simbolima, mogućnost rada na daljinu i tu, kažu, nastupa velika odgovornost: poštovanje prema simbolima, jer su to sveti simboli, koji su dobiveni s neba (?) i to se ne smije raditi osobi koja nije tražila. Budući da su to sveti simboli, pravilo nalaže da ih se ne smije nigdje crtati, ni mentalno misliti, ni izgovarati, osim kada se radi tretman. Ni ime ni crtež simbola nije dozvoljeno otkrivati. Nikada se ne izgovara na glas, jer u protivnom se pojačava karma; tj. uzročno-posljedična veza vezana uz reinkarnaciju. Uz simbol se tri puta misli njegovo ime. Svaki simbol nosi određenu snagu. U drugom stupnju ih imamo tri, a četvrti je majstorski (međutim negdje ih ima pet). Prvi simbol nosi snagu energije, opisno je: neka se sva energija koncentrira u ovoj točki. Drugi simbol nosi snagu uma, opisno je: posjedujem ključ uma, s njim se ide u viši um. Treći simbol je snaga vječnosti ili beskonačnosti i njegov opis je: neka se bezuvjetna ljubav u meni susretne s bezuvjetnom ljubavi iznad mene. Treći simbol je u stvari kao most, što znači spoj duha i tvorca (svemira, tvorac je, kažu, svemir ili Bog, kako tko hoće neka si prevede); šetati po prošlosti, budućnosti i spajati se sa svemirom.

Simboli se crtaju rukom u zraku i mentalnom vizualizacijom na čelu osobe koju radimo. Ima se mogućnost komunikacije s energijom, ide se na korekciju onoga što nam ne odgovara. Za rad osobe na kontakt koriste se prva dva simbola, a za rad na daljinu sva tri. Imamo mogućnost samotretmana, tretmana drugih, rad punjenja i zaštite (štiti se grad Osijek i okolicu), da se ispuni svjetlošću – ljubavlju – energijom, zatim usklađivanje energetskih centara (čakri, kojih ima 7), rad na problemu i uzroku problema tog i tog, čišćenje predmeta i prostora (od insekata, mravi), situacije (prošle, sadašnje, buduće), situacije odnosa s drugima, presijecanje pupčane vrpce (pretjerana vezanost za drugu osobu, što nije zdravo ni prirodno), prva pomoć, zaštita za put, tretmani umirućih i umrlih osoba, čak operativne zahvate pomoću tzv. svjetlosnih iscjelitelja koje aktiviramo za rad; može se postaviti pitanja energiji, ali pri tome treba voditi računa da ne zloupotrebljavamo.

Pitam se ja kakva je to energija kojoj se može obraćati riječima preko formulacija kojima se izazivaju određeni procesi? Formulacija za punjenje i zaštitu glasi: “Molim kozmičku energiju da uđe u viši um osobe N. N., da je ispuni svjetlošću – ljubavlju – energijom i da je zaštiti”. Za zaštitu ide još vodoravno iznad glave prvi simbol.

Usuđujem se pretpostaviti da su u pitanju zle sile koje se predstavljaju kao svjetlost – ljubav – energija. Na žalost, zlo nam često dolazi pod vidom dobra i nije ga uvijek lako prepoznati. Ljudi u sve većem broju pohađaju tečajeve i primaju inicijacije i misle da je to divno i krasno. Na drugom stupnju se ovi simboli ugraviraju (utisnu) u dlanove i mozak. Moramo biti inicirani u njih da se možemo njima služiti.

Jako mi je važno da ovo pišem, jer još uvijek tragam za time što je to u stvari. Znam da je to dio programa unutar svjetskog pokreta New agea, koji ima za cilj čovjeka staviti na mjesto Boga (grijeh prvih ljudi koji su to pokušali). Ide se na to da čovjek postane kao Bog u eri Vodenjaka, koja započinje trećim tisućljećem. Imam informaciju da je Riba simbol Krista, a Vodenjak simbol đavla. Zanima me je li to točno? Prema reiki učenju nema uopće grijeha, nego samo lekcije i odrade kroz reinkarnaciju putem karme. Na lukav način se osobnog Boga potiskuje i u zamjenu se priznaje univerzalna, kozmička, božanska energija koja je svjetlost i ljubav. Govori se da je Krist energija i da se kad primamo inicijaciju iniciramo u lik Isusa Krista (?).

Moja majstorica kod inicijacije drži Isusovu sliku, jer je on njezin vodič, i kaže kako pita Krista i dobiva od njega informacije. Da stvar bude još gora, ljudi to vjeruju i mnogi koji rade “reiki” kažu da im je Krist vodič; idu u Crkvu, primaju sakramente i razgovaraju sa svećenicima (čudno). Kada sam primila inicijacije (u prvom stupnju četiri, u drugom jednu), primijetila sam nekakve promjene. Voljela bih baš znati što je tu posrijedi? Razgovarala sam s više svećenika, ali nitko mi nije znao konkretno odgovoriti. Neki su pitali svećenika i rečeno im je da to smiju.

Moja majstorica, kažu, za sada jedina u Hrvatskoj vrši nekakva tzv. mentalna čišćenja, što se dobro i plaća. To je rad koji čisti blokade u mozgu u protoku informacija: čišćenje stresova na razini mozga. Svaki stres stvara na mozgu pločice, specijalnom energijom se razbijaju te pločice i na taj način se mozak čisti od stresova. Ljudi koji su bili na tom mentalnom čišćenju kažu da se poslije jako lagano osjećaju. Smatram da bi stvarno ovo trebalo dobro ispitati i proučiti (Crkva se još nije izjasnila ni za ni protiv toga) i dati o tome konačni službeni stav. Na reiki grupi nam se ponudio “tečaj Istine”, na koji neki idu. Dobila sam neke lekcije od jedne osobe i to vam šaljem.

Uz reiki ima još jedna alternativa, pod imenom psihokibernetika Esena, što je isto New age za eru Vodenjaka.

Bio je i tečaj hipnoze, a u stvari tema je bila “holizam”. Bojim se da mi koji smo primili inicijaciju reikija nismo možda primili inicijaciju i posvetu Sotoni. Što da radim? Još uvijek nisam prestala raditi reiki tretmane, dok ne ustanovim da li je to zaista moć Sotone ili nije (možda su te formulacije molitve đavlu?). Kako da to znam? Možete li mi pomoći? Uz srdačan pozdrav,

Ljiljana iz Osijeka

Cijenjena gospođo Ljiljana!

Dok Vam odgovaramo na Vaše pismo koje smo objavili u cijelosti, pred nama je i drugo Vaše pismo, koje uzimamo u obzir pri ovom odgovoru, iako ga, zbog ograničenosti prostora, nismo u mogućnosti objaviti. Problematiku o kojoj Vi pitate možemo nazvati sindromom “sveta energija”. Rezultati našega dosadašnjeg istraživanja ovog kontroverznog područja, ukazuju na to da su osobe, koje su se “reprogramirale” na frekvenciju tzv. “kozmičkih energija” (pa ma što se pod njima podrazumijevalo) zapravo ušle u labirint glavinjanja u kojemu sve postaje moguće. I sama to potvrđujete kada kažete da se osjećate poput “vanzemaljaca”.

U okvirima “svetih energija” pojam istine je relativiziran. A za istinu je, doista, najpogubnije kad sve može biti istina. Za nas kršćane Istina je samo jedna i vječna. Oslobodimo se iluzije da su sve religije samo različiti putovi istome cilju. Isus je jedini put do Oca. Katolička Crkva poznaje i ekumenizam, i dijalog, i toleranciju, ali u prilog istih, ona se ne miri ni sa sinkretizmom, ni gnosticizmom, ni eklektizmom. A na temelju Vašeg pisma bjelodano je da ni sama niste toliko naivna pa da ne uviđate očiglednu laž u tvrdnji kako u spomenutim tehnikama “nema ništa nadnaravnog ni magijskog, nego je to metoda samopomoći za praktičnu stranu života”.

* * *

U svjetonazoru koji ste opisali skoro je sve magijsko i natprirodno, ali mu se pokušava dati prozirno racionalno objašnjenje. Već i samo oni reci koje smo masno istaknuli u Vašem pismu ukazuju na stranputice od Istine. Ne bismo Vam savjetovali da čekate decidirani stav Crkve glede svakoga pojedinog pokreta, koje je danas teško i samo registrirati, a kamo li se na sve njih osvrtati. Crkva se, prije svega, bavi naviještanjem Isusa Krista kao jedinog Spasitelja. Isus Krist je najsavršenija i potpuna objava Oca. Tko se računa spasiti sâm, putem reinkarnacije (odrađivanjem karme), taj je obezvrijedio spasiteljsko djelo Isusovo, koji nam nudi spasenje besplatno, kao dar.

Bog koji se objavio u Isusu Kristu nije nikakva energija, kakvim ga predstavlja gnosticizam populariziranog New agea. Radi se o dva sasvim proturječna svjetonazora, a na nama je da izaberemo. (Izaberemo li i oba – kako neki čine – i tada smo otpali od Isusa Krista! “Ja sam ljubomorni Bog” – objavio nam se Jahve! Bog i “bogovi” ne idu skupa.) Inteligentna energija, s kojom se može komunicirati, i njezini odgovori, koji uz to još i nisu u skladu s biblijskom objavom, jasno ukazuju da nemaju svoj izvor u Bogu, Ocu Gospodina našega Isusa Krista. I Vaš strah od sakramenata od kojih ste se distancirali već dugi niz godina vrlo je simptomatičan.

Naš je savjet da najhitnije i bezuvjetno odbacite sve kristale koje na sebi nosite i da obustavite svaki oblik reiki tretmana. Obratite se za pomoć najprije svećeniku radi molitava otklinjanja, a po potrebi i egzorcistu radi molitava oslobađanja. Što prije se dobro ispovjedite i počnite sakramentalni život u vjeri, napose misu i pričest.

Odgovaramo Vam da jasnije ne možemo, i to sa svom odgovornošću: tzv. “kanaliziranje” samo je modernizirani izraz za spiritizam. Sve je veće mnoštvo radiestezista, iscjelitelja, reikista… koji vjeruju da osobno kontaktiraju s anđelima, “svjetlosnim bićima”, duhovima, (reiki) vodičima, koji im se predstavljaju kao Isus Krist, Blažena Djevica Marija, “Uzašli Majstori” ili netko od svetaca. Objavljuju im se posredstvom viska, automatskim pisanjem, tzv. “kanaliziranjem” i na mnoštvo drugih načina. Rad na tzv. “čakrama” nije ništa drugo nego inicijacija u okultizam. Poput epidemije, širi se pravo “energijsko ludilo”. Vidovnjaci, vračevi, vještice…, svi se oni prizivaju na Srce Isusovo i Srce Marijino, govore o ljubavi, svjetlosti, energiji. Koriste slike kršćanskih svetaca i tako ostavljaju dojam pobožnosti. Ipak, njihova “bogoljubnost” samo je svijetla strana Tame, lijepa strana Zloga.

Ako doista tražite Istinu, otvorite Evanđelje. Marija i Josip također su tražili Isusa. Tražili su ga tri dana, i našli su ga u Hramu. Treba li Vam povrh ovoga još objašnjavati gdje ćete ga i Vi naći?!

U pogledu “tečaja Istine”, koji košta 700 DEM, moglo bi se ponoviti Pilatovo pitanje: “Što je istina?”, i: “Zar se istina kupuje novcem?”. Poznato je da ga vodi Edo Šimunko, majstor tečaja istine, rebirthinga (preporađanja) i regresije, a uz to je i reiki majstor, učitelj sva četiri stupnja. Kao i reiki, i “tečaj Istine” je tehnikom “kanaliziranja”, a “milošću Babajijevom” (Babaji, prozvan i “indijski Krist”, je legendarni guru, za kojega poklonici vjeruju da se povremeno pojavljuje kao “Velika objava Božanske energije na Zemlji”), “pao s neba”, kao i reiki i druge srodne spiritističke tehnike. Pripada istoj gnostičko-ezoterijskoj struji kao i “psihokibernetika Esena” (čija inicijacija stoji 400 DEM), a svi su oni, kako ste i sami dobro zapazili, tokovi duhovnosti New agea teozofske orijentacije. Nema sumnje da su mnoge duše njima zavedene i u velikoj pogibli. Ali zbog njihove samouvjerenosti, intelektualizma i oholosti često im nedostaje djetinja raspoloživost, koja je preduvjet za primanje Kraljevstva Božjega. Za njih je potrebno puno moliti…

Adrian Predrag Kezele je ime druge osobe čije ste djelovanje zapazili i u Osijeku. On se istakao na čelu izdavačke edicije “Dvostruka Duga” i spiritualni je majstor New agea. Doista, doba Vodenjaka se nameće kao alternativa kršćanskoj eri, a svoj izvor ima u astrološkim spekulacijama. Astrologija se, u tom kontekstu, predstavlja kao univerzalna “duhovna znanost”, koja nam, bez obzira na religioznu pripadnost, pomaže u shvaćanju našeg mjesta i uloge u Kozmičkom planu. Svima je upućen apel da se u predstojećem razdoblju “priključe”, ili svoje unutarnje energije usklade na “univerzalnu energiju” ili vibraciju “Novoga Uranovskog Doba”. Čovjek kao mikrokozmos treba doći u harmoniju sa svemirom kao makrokozmosom, “prevladavajući stare karmičke modele ponašanja”.

* * *

S kršćanske strane gledišta neprihvatljivo je predstojeće doba pripisivati isključivo Antikristu, kao i proteklo isključivo kršćanstvu, jer su žito i kukolj uvijek bili na istoj njivi, iako ne uvijek u istom omjeru. S jačim ili slabijim intenzitetima “mnogi antikristi” kroz čitavu povijest pokušavaju zavesti i odabrane, a Katekizam Katoličke Crkve u poglavlju “o posljednjoj kušnji Crkve” (čije trajanje nije vremenski određeno) govori o “otajstvu bezakonja” u obliku “religijske obmane”, koja će “uzdrmati vjeru mnogih vjernika”, a ljudima će “nuditi prividno rješenje njihovih problema, po cijeni otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest Antikristova obmana, to jest obmana jednog pseudo-mesijanizma, u kojemu čovjek slavi sam sebe umjesto Boga i njegova Mesije, koji je došao u tijelu” (KKC, br. 675). Na temelju ovih i danas obistinjenih redaka mogu se izvlačiti najraznovrsnije (napose apokaliptične) spekulacije, često i besplodne, a ponekad i štetne, no čovjek kojemu je Crkva majka, a sakramenti okrepa, i kojemu je Biblija svjetlo na putu, sigurno ne može zastraniti.

fra Josip Blažević

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Veritas – glasnik svetog Antuna Padovanskog. Portal Bitno.net objavljuje ga s dopuštenjem autora.

Ovaj članak Prošla sam tečajeve reikija i primila pet inicijacija, a sada se bojim da se nisam posvetila Sotoni… se prvo pojavio na Bitno.net.

Prenosimo očitovanje Đakovačko-osječke nadbiskupije o zbivanjima u svezi s prvom pričesti u župi sv. Franje Asiškog u Gradištu

Đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić u svojim je prvim reakcijama, neposredno nakon što je u nedjelju 30. travnja završio predvođenje središnjega euharistijskoga slavlja Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru, izrazio svoju nevjericu, žaljenje i ispriku s obzirom na okolnosti priprave i slavlja prve pričesti koja je toga dana bila u Župi Gradište. Među prvopričesnicima u Gradištu bilo je i troje djece s posebnim potrebama, među kojima i Adam Kadić, dječak s Downovim sindromom, kojega je kao 5. dijete u obitelji u Gradištu krstio nadbiskup mons. Hranić.

Na molbu majke prvopričesnika Adama župniku Alojziju Asiću, koji je vodio slavlje prve pričesti, već je u pripravi slavlja od strane Ordinarijata bilo rečeno da postupi prema važećim pastoralnim smjernicama koje upućuju da se podjela sakramenata djeci s posebnim potrebama izvrši s velikom osjetljivošću za njihovo stanje, ne praveći odvajanja i razlike, osim u onome što je potrebno kao nužna pomoć roditelja ili nekog drugog asistenta. Sâm župnik, vlč. Asić svjedoči da je nakon spomenutoga razgovora planirao tako postupiti, što je na kraju i učinio, postavivši sve prvopričesnike zajedno.

Ipak, slavlje Prve pričesti u Gradištu dogodilo se u ozračju napetosti:

1. zbog izostanka prikladne komunikacije s roditeljima prvopričesnika Adama u vremenu priprave za slavlje prve pričesti;

2. zbog prvotnoga plana da troje prvopričesnikâ s posebnim potrebama smjesti u crkvi u blizini roditelja te ih tako djelomice odvoji od ostalih prvopričesnika. Valja napomenuti da način župnika Asića da prvopričesnike za vrijeme Mise smjesti u prostor prezbiterija (svetišta) crkve oko oltara nije redoviti oblik i nije predviđen liturgijskim uputama. U pravilu prvopričesnici za pričest pristupaju iz crkvene lađe, tj. iz prostora za narod, bilo pojedinačno, bilo u pratnji roditeljâ.

Izražavamo, također, i žaljenje što je slučaj prve pričesti u Gradištu u javnosti dijelom kompromitirao višegodišnje brojne aktivnosti u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji (na župnoj, regionalnoj i nadbiskupijskoj razini), kojima se na različite načine nastoji ostvariti briga i pomoć djeci i odraslima s posebnim potrebama i njihovim obiteljima.

Župnik vlč. Asić odmah prvi dan poslije događaja, tj. 1. svibnja 2017. dao je u Nadbiskupskome domu u Đakovu obrazloženja s obzirom na gore opisani slučaj.

Nastavlja se rješavanje problema koji su s ovim slučajem povezani.

U Đakovu, 2. svibnja 2017.

Nadbiskupijski tiskovni ured Đakovo | Bitno.net

Ovaj članak O slučaju Prve pričesti u Gradištu oglasila se i Đakovačko-osječka nadbiskupija se prvo pojavio na Bitno.net.

U Evanđeljima ga se ne spominje, već na scenu stupa u Djelima apostolskim gdje se pojavljuje kao biskup Jeruzalema, koji je u ranokršćanskoj zajednici uživao priličan ugled.

Foto: Wikimedia

Jakov se naziva još i Mlađi, kako bi ga se razlikovalo od Jakova apostola, koji je bio brat Ivana Evanđelista. On je, pak, bio sin Alfejev i Gospodinov rođak. U Evanđeljima ga se ne spominje, već na scenu stupa u Djelima apostolskim, nakon prerana odlaska njegova imenjaka od Herodove ruke pa se pojavljuje kao biskup Jeruzalema, koji je u ranokršćanskoj zajednici uživao priličan ugled.

Kada je anđeo Petra oslobodio iz zatvora, ovaj je smjesta potrčao Jakovu izvijestiti ga o tom događaju. Na saboru u Jeruzalemu Jakov se autoritativno uključio u raspravu, predlažući neke mudre norme, koje su zajamčile miran modus vivendi između kršćana židovskoga porijekla i onih koji se bijahu obratili s poganstva. Upravo se zahvaljujući njemu završila polemika, koja je prijetila ometati prve korake kršćanstva. I Pavao se, nakon svojega Trećeg misijskog putovanja, obratio njemu za određene praktične naputke.

Ovaj članak Jakov Mlađi – svetac kojeg su zvali ‘drugi Ivan Krstitelj’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Neka Gospodin raznježi tvrda srca koja osuđuju sve ono što je izvan Zakona. Ne znaju da je Božja nježnost sposobna ukloniti kameno srce i na njegovo mjesto staviti srce od mesa – rekao je papa Franjo, na jučerašnjoj misi u kapeli Doma Sveta Marta, u Vatikanu.

Sveti Stjepan je „svjedok poslušnosti“, kao što je Isus bio „poslušan do smrti“ i upravo su ga zbog toga progonili. U propovijedi je papa Franjo pošao od Prvoga čitanja, koje pripovijeda o Stjepanovu mučeništvu te kaže kako je kršćanin „svjedok poslušnosti“. Oni koji su Stjepana kamenovali, „nisu razumjeli riječ Božju“. Stjepan ih je nazvao „tvrdovratima“, neobrezana srca i ušiju – a kazati tada nekome da je neobrezan – ima isto značenje kao i „poganin“. Papa dakle traži razmišljanje o različitim načinima nerazumijevanja Božje riječi.

Na primjer, Isus učenike iz Emausa naziva „ludima“, izraz koji nije častan, ali nije ni tako jak kao onaj Stjepanov. Učenici nisu razumjeli, bili su uplašeni jer nisu htjeli imati problema. Bili su u strahu, ali su bili dobri i otvoreni istini – kazao je Papa. I kada ih Isus prekori, dopuštaju da im njegove riječi prodru u srce te se ono razgorjelo; dok su oni koji su kamenovali Stjepana, bili „bijesni“ i nisu htjeli slušati. To je „drama zatvorenosti srca“, tvrdoće srca – kazao je Sveti Otac.

U psalmu 94., Gospodin upozorava svoj narod da ne dopusti da mu otvrdne srce, a kasnije, preko proroka Ezekiela, daje prekrasno obećanje: ono da će im uzeti srce kameno i zamijeniti ga srcem od mesa; što znači srcem koje je poučljivo i zna slušati i primiti svjedočanstvo poslušnosti – rekao je papa Franjo.

To je ono što čini da Crkva tako mnogo trpi: „zatvorena srca“, „srca od kamena“, „srca koja se ne žele otvoriti, niti žele čuti“. Srca koja jedino poznaju jezik osude. „Ne znaju kazati: ‘Ma, daj, zašto to govoriš? Zašto tako? Objasni mi…’ – Ne, zatvoreni su. Znaju sve i nemaju potrebe za objašnjenjima“ – rekao je Sveti Otac.

Ukor koji im Isus upućuje jeste da su ubili proroke „jer su vam govorili ono što vam ne odgovara“ – podsjeća papa Franjo – zatvoreno srce ,,ne dopušta Duhu Svetom da uđe. U njihovu srcu nije bilo mjesta za Duha Svetoga.

Današnje nam čitanje govori da je Stjepan bio „pun Duha Svetoga“; sve je razumio: bio je „svjedok poslušnosti“ Riječi tijelom postale, i to je ono što čini Duh Sveti. Zatvoreno srce, srce tvrdoglavo i pogansko, ne dopušta Duhu da uđe, jer se osjeća samodostatno. Dvojica učenika iz Emausa smo mi – kazao je Papa – „s tolikim nedoumicama, s tolikim grijesima; i toliko puta se želimo udaljiti od križa i od kušnji… Ali napravimo mjesta, kako bismo čuli Isusa koji „razgara srca“.

Drugoj skupini – onima koji su zatvoreni u strogost Zakona; koji ne žele čuti – podsjeća papa Franjo – Isus je mnogo govorio, govoreći im i ružnije stvari od onih koje je kazao Stjepan. Referirajući se zatim na zgodu s preljubnicom, koja je bila grešnica, kazao je: „Svatko od nas ulazi u dijalog između Isusa i žrtve onih kamena srca; tj. preljubnice. Onima koji su je htjeli kamenovati, Isus samo odgovara: „Pogledajte sami sebe…“ – kazao je Sveti Otac.

Pogledajmo danas ovu Isusovu nježnost: „svjedok poslušnosti, veliki svjedok Isus, koji je dao život – u susretu s nama i našim grijesima i slabostima – pokazuje nam Božju nježnost. „Uđimo u ovaj dijalog i molimo za milost da Gospodin – onima koji su kruti, onima koji su ‘zatvoreni u Zakon’ i osuđuju sve što je izvan Zakona – omekša srce“. Ne znaju da je riječ došla u tijelu; da je Riječ „Svjedok poslušnosti“. Ne znaju da je Božja nježnost sposobna ukloniti srce kameno i zamijeniti ga srcem od mesa – kazao je na koncu svoje propovijedi papa Franjo.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Sveti Otac: ‘Zatvorena srca od kamena’ razlog su zašto Crkva tako mnogo trpi se prvo pojavio na Bitno.net.

Mislimo prenamijeniti crkve u mjesta kulturnih zbivanja, smještaja za potrebite ili mjesta za katehezu te duhovnu pratnju – napomenuo je patrijarh.

Foto: Elvir Tabaković

Venecijanski patrijarh Francesco Moraglia planira zatvoriti više crkvi u tom gradu zbog nedostatka vjernika – izvijestio je talijanski dnevni list „Corriere della Sera“. U Veneciji se nalazi više od 100 crkvi.

S obzirom na to da je u gradu sve manje stanovnika i vjernika, nije potrebno toliko crkvi – objasnio je patrijarh Moraglia. Iz tog će razloga provesti popis crkvi kako bi se utvrdio točan broj onih koje će se zatvoriti.

Mislimo prenamijeniti crkve u mjesta kulturnih zbivanja, smještaja za potrebite ili mjesta za katehezu te duhovnu pratnju – napomenuo je patrijarh. Biskupija traga za privatnim osobama koje žele dati doprinos održavanju venecijanskih crkvi.

Venecija prema posljednjim procjenama ima oko 260 000 stanovnika, međutim populacija starog grada, poznatog po brojnim kanalima, Trgu sv. Marka i sakralnoj umjetnosti, već godinama se iseljava. Tako je 1980. u povijesnoj jezgri živjelo čak 120 000 ljudi dok danas taj broj iznosi svega 55 tisuća. Većina stanovnika (više od 170 tisuća) danas živi u dijelu grada koji se zove Terraferma (tal. čvrsto tlo).

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Nadbiskupija odlučila zatvoriti brojne crkve u Veneciji jer ih ima ‘previše’ se prvo pojavio na Bitno.net.

U subotu 20. svibnja 2017. u samostanu karmelićanki Božanskog Srca Isusova u Zagrebu održat će se duhovna obnova za one koji nose ili žele primiti Gospin karmelski škapular.

Foto: www.thefatimaproject.org

U samostanu karmelićanki Božanskog Srca Isusova u Zagrebu (Vrhovec 29), u subotu 20. svibnja 2017., od 9 do 18 sati, održat će se duhovna obnova za one koji nose ili žele primiti Gospin karmelski škapular.

Program se sastoji od obreda primanja škapulara, kateheze, molitve, klanjanja, svete mise i zajedničkog ručka.

Prijave i informacije putem e-maila: s.mirjanabanic@yahoo.com.

Više o pobožnosti karmelskog škapulara pročitajte ovdje.

Bitno.net

Ovaj članak Duhovna obnova za one koji nose ili žele primiti Gospin karmelski škapular se prvo pojavio na Bitno.net.

Popularni hrvatski svećenik pater Ike Mandurić prilikom koncerta pred 30 tisuća mladih kojim je zaključen SHKM u Vukovaru, popeo se na pozornicu i predvodio molitvu. Pater Ike pozvao je mlade da se odazovu Božjem pozivu na žrtvu, izloženost, pa čak i da izgube svoj život za Krista. Pogledajte kako je tisuće mladih reklo Isusu: “Evo me, mene pošalji”. Fotogaleriju sa susreta možete pogledati OVDJE.

Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] Snažna molitva patera Ike na SHKM-u u Vukovaru: ‘Evo me, mene pošalji’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić objavio je u časopisu Crkva na kamenu, pastoralno-informativnom listu hercegovačkih biskupija, svoju reakciju na nedavne izjave srpskog patrijaha Irineja o bl. Alojziju Stepincu. Reakciju prenosimo u cijelosti.

Njegova Svetost srpski patrijarh Irinej Gavrilović na komemoraciji u Donjoj Gradini 23. travnja 2017. u svom je govoru, u slobodnu stilu, prema medijima, izrekao ove riječi:

“Danas na obeležavanju Dana sećanja na žrtve ustaškog zločina – genocida u Jasenovcu, sećamo se svih ubijenih i njihova stradanja koja su podneli od ljudi bez ‘uma i bez srca’ samo zato što su pripadali određenom narodu i određenoj veri” […] “A da sve bude tragičnije i veće, u velikom delu se u tom vremenu umešala i jedna crkva. Vrhovi crkve su blagosiljali sve što se dešavalo, a mnogi među njima su davali i primer kako treba postupati, pa su govorili – ‘Bog je na nebu, ustaše na zemlji i Jasenovac je između njih, pa birajte šta hoćete’.” I nije Patrijarh s tim završio, nego: “Da bi se spasli, nudili su im pokrštavanje […] i dodao da je i sam vrhovni poglavar Katoličke Crkve u jednom pismu rekao da je taj broj oko 240.000″. […]. Vapaj ovog naroda ovde čuo se do neba, ali ga kardinal zagrebački nije čuo. Tri do četiri godine je taj vapaj odavde dolazio, ali ne i do onih koji su trebali da ga čuju, a i ako jesu, pravili su se da ga ne čuju”.[1]

U ovih pet-šest rečenica izrečeno je isto toliko povijesnih netočnosti i neistina:

1. “Jedna Crkva” – Istaknuvši logor u Jasenovcu i zločine koje je ustaški režim počinio, Patrijarh veli: “A da sve bude tragičnije i veće, u velikom delu se u tom vremenu umešala i jedna crkva”. Pretpostavlja se da Patrijarh aludira na Katoličku Crkvu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. I nastavlja: “Vrhovi te crkve su blagosiljali sve što se dešavalo…”

– Umoljava se gospodin Patrijarh da dokumentarno navede jednoga od tih “vrhova te crkve” koji je blagoslivljao “sve što se dešavalo”. Ne dokaže li se činjenično za te iz vrhova te Crkve, onda to ostaje notorna neistina nedostojna bilo kojega čovjeka, a kada dolazi od kršćanskoga Patrijarha, uključuje sablazan!

2. Patrijarh tvrdi: “a mnogi među njima su davali i primer kako treba postupati pa su govorili – Bog je na nebu, ustaše na zemlji i Jasenovac je između njih, pa birajte šta hoćete”.

– Jednako se umoljava gospodin Patrijarh da dokumentarno navede jednoga od tih “mnogih” iz “vrhova te crkve” koji je davao primjer i govorio “Bog je na nebu, ustaše na zemlji i Jasenovac je između njih…” Ne navede li dokazno nijednoga od tih iz crkvenih vrhova, onda to ostaje notorna neistina nedostojna čovjeka, a kada dolazi od kršćanskoga Patrijarha, doživljava se sablažnjivo!

3. “Pokrštavanje” – “Da bi se spasili, nudili su im pokrštavanje”, tumači Patrijarh.

– Uljudno se umoljava gospodin Patrijarh da dokumentarno navede jedan govor, jednu okružnicu, jedno pismo u kojem predstavnici Katoličke Crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj službeno govore o “pokrštavanju” ili “prekrštavanju” pravoslavnih Srba. Po-krštavanje nekoga znači da taj nije bio uopće kršten, pa ga se onda pokrsti. A “pre-krštavanje” znači da je netko bio valjano kršten, pa ga se ponovo “pre-krsti”, tj. preko prvoga krštenja, koje se ne prizna, podijeli drugo krštenje, da bude valjano. To u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nitko nije ni učio ni činio u ime Katoličke Crkve, jer je krštenje u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi bilo dogmatski priznavano. Ove se tvrdnje oslanjaju i na riječi nadbiskupa Stepinca na montiranom komunističkom sudu 1946.: “Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prelazu. Ja o tom ne ću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će reći svoj sud”.[2] Teško je vjerovati da Patrijarh SPC to ne zna; a ako zna i ustrajava, onda to znači da je riječ o neistini nedostojnoj obična čovjeka, a kada dolazi od kršćanskoga Patrijarha, djeluje više nego sablažnjivo! Stoga bi bilo vrijeme da vrhovi SPC-a već jednom prestanu pripisivati takvu zabludu Katoličkoj Crkvi za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske!

4. “240.000” – S obzirom na te navodne “pokrštene”, Patrijarh nastavlja: “I sam vrhovni poglavar Katoličke Crkve u jednom pismu je rekao da je taj broj oko 240.000.” Ovako kako je gospodin Patrijarh formulirao, čitatelj će razumjeti da je u pitanje “sam vrhovni poglavar Katoličke Crkve” – tj. Sveti Otac Pio XII.

– Ako je dobro protumačena misao, umoljava se gospodin Patrijarh da dokumentarno navede pismo toga Vrhovnoga Poglavara Katoličke Crkve. Ne dokaže li se činjenično, to ostaje notorna kleveta nedostojna bilo kojega čovjeka, a kada dolazi od kršćanskoga Patrijarha, onda je to u evanđeoskom smislu sablažnjivo! Ali je istina ova: Podatak od “240.000 – 250.000” sam Patrijarh navodi u Pismu papi Franji, od 30. travnja 2014., kako su mediji objavili.[3] A ni Patrijarh u tom Pismu ne navodi odakle uzima taj šesteroznamenkasti broj. Koliko se zna, taj se podatak prvi put pojavio na komunističkom procesu u Zagrebu 2. listopada 1946., kada je javni tužitelj Jakov Blažević pokazao nadbiskupu Stepincu neko pismo, od 18. svibnja 1943., za koje je tužitelj optužio Stepinca da ga je poslao papi Piju XII. Nadbiskup je odlučno zanijekao autorstvo toga pisma. Jednako je to zanijekalo Državno tajništvo Svete Stolice, 11. listopada 1946., na dan kada je Stepinac bio osuđen na 16 godina robije i pet daljnjih godina gubitka ljudskih prva.[4] I, unatoč tom jasnu opovrgnuću i nadbiskupa Stepinca i Svete Stolice, od tada nije prestajala komunistička hajka – J. Blažević 1946., J. Horvat i Z. Štambuk, 1946., V. Novak 1948., Društvo novinara Hrvatske, 1952., S. Simić 1958., F. Jelić Butić 1977., J. Blažević ponavlja 1980., I. Cvitković 1986., B. Stanojević 1986., V. Dedijer 1987., hajka, kojom se nasilno hoće nametnuti Stepincu autorstvo toga povijesnog falsifikata. To se ponavlja u srpskoj historiografiji i nakon posljednjega rata: D. Živojinović 1994., pridružio im se i Talijan M. A. Rivelli 1999. preveden iste godine na srpski, V. Novak 2005. i 2015., J. Mirković 2016., V. Đurić Mišina 2016., slično piše i J. Tomasevich 2010. A evo sada smo dočekali da srpski Patrijarh pripisuje broj od 240.000 “prekrštenih” koji je “sam vrhovni poglavar Katoličke Crkve u jednom pismu” izrekao! Posve izmiješao i tužitelje i tužene, i Papu i Nadbiskupa! I sam zaboravio što je pisao Papi.

5. “Nije čuo” – Patrijarh nastavlja: “Vapaj ovog naroda ovde čuo se do neba, ali ga kardinal zagrebački nije čuo”.

– Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nije bio kardinal 1943., nego je počašćen tim naslovom tek deset godina poslije, 1953. Ali upravo te 1943. godine, 24. veljače, nadbiskup je Stepinac uputio pismo Anti Paveliću, gdje se “s velikim bolom u duši” obraća poglavniku Nezavisne Države Hrvatske, da dozna za sudbinu sedmorice svećenika koji su odvedeni u Jasenovac. Iz svega što se dogodilo zaključuje “da su svi poubijani”. Prosvjeduje što nisu izvedeni na redoviti sud, ili na prijeki sud ili na pokretni prijeki sud. I žigoši: “Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poglavniče! Što se mene kao svećenika i biskupa tiče, ja velim s Kristom na križu – Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!”[5] Na ovaj veliki bolni vapaj, kojim je Stepinac nazvao Jasenovac “sramotnom ljagom” za NDH, nije imao nikakva odgovora od Pavelića. Logori su ulazili u ratne mjere i zakone, ali i tu postoje mjere i zakoni. Nije dakle da Nadbiskup “zagrebački nije čuo”, nego je s Kristom s križa vapio: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!”

6. “Pravili se da ne čuju” – Patrijarh završava optužnicu protiv vrhova “jedne crkve”: “Tri-četiri godine je taj vapaj odavde dolazio, ali ne i do onih koji su trebali da ga čuju, a i ako jesu, pravili su se da ga ne čuju”.

– Vidjeli smo da je Stepinac reagirao napismeno, a da nisu prošle ni dvije godine, a kamoli “tri-četiri”.

– Reagirao je, međutim, ističući ista katolička načela već 14. svibnja 1941., tek mjesec dana nakon uspostave nove države, kada je čuo za pokolj Srba u Glini istomu Paveliću: “Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti”.[6] Na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin…!

– Reagirao je javno na blagdan Krista Kralja, 26. listopada 1941. u propovijedi katoličkoj mladeži: “Na jednu bih vas stvar želio danas napose upozoriti, ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjemu, ljubav prema čovjeku bez razlike kako se zvao. U ovo zadnjih nekoliko decenija uspjele su razne bezbožne teorije i ideologije tako zatrovati svijet, da je mržnja postala reć bi glavnim pokretalom sviju ljudskih čina. Pogibelj je da i oni, koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem čak i duhovnim pozivom, postanu žrtvom strasti mržnje i zaborave na zakon, koji je najljepša karakteristika kršćanstva, zakon ljubavi…”.[7]

– Reagirao je javno na svršetku svibanjske pobožnosti u Zagrebu, 31. svibnja 1942. naučavajući: “Bilo bi neozbiljno govoriti o nekom novom poretku u svijetu, dolazio ma s koje strane, ako se u tom poretku ne bude poštivala ljudska ličnost, neumrla duša, koja ide iznad svih sistema, koja se ničim ne može izmijeniti, koja imade svoja neotuđiva prava, koja joj nijedna ljudska vlast ne može i ne smije ograničiti. I bilo bi krivo misliti, da bi možda Katolička Crkva u obrani elementarnih prava ljudske ličnosti i slobode savjesti poznavala straha pred ikojom ljudskom silom”.[8]

– Reagirao je javno te iste 1942. godine, 25. listopada, na blagdan Krista Kralja, kada je u propovijedi iznio katolička načela o narodima/narodnostima i rasama:

Prvo, “da svi narodi i rase potječu od Boga”. “Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa.”

Drugo, da “svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuje na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka”.

Treće, da “svi narodi bez razlike kako se zvali, imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: ‘I otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim’ (Mt 6,12)”.

Četvrto, “Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija”.[9] Je li moguće da srpski narod nije uključen u ova univerzalna načela koja je Stepinac svečano istaknuo 1942. godine?

– Reagirao je u pismu Paveliću, 6. ožujka 1943., moleći da se zaštiti najosnovnije životno pravo onih pripadnika Katoličke Crkve, koji su to postali bilo krštenjem bilo prijelazom s pravoslavlja, a kojima se ne može dokazati nikakav osobni zločin protiv državnih probitaka; moli da ni “od ostalih podanika naše države itko nepravedno trpi”; u sabirnim logorima ima mnogo njih koji su nedužni i ne zaslužuju tako tešku kaznu; ako je posrijedi miješanje “koje strane vlasti u naš unutarnji narodni i politički život, onda se ne bojim, da ovaj moj glas i prosvjed dođe i do organa dotične strane vlasti. Katolička naime Crkva ne pozna nikakova straha pred ikojom zemaljskom silom, ako se radi o obrani najosnovnijih prava čovjeka”.[10]

– Reagirao je javno u propovijedi na završetku pokorničke procesije, te iste 1943., 31. listopada. – Među ostalim, Nadbiskup je rekao: [Pokornička procesija] “mi daje ujedno priliku, da javno odgovorim nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna (…) koji bi htjeli da predstavnicima Katoličke Crkve sugeriraju, što bi oni imali činiti, da tobože na Crkvu ne pane krivnja za mnoga zla djela, koja su se zbila ili koja se zbivaju.

Jedni nas optužuju, da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine. Njima odgovaramo prije svega, da mi nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca. Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome. Ali mi ne možemo zvati na uzbunu niti fizički bilo koga siliti, da te vječne Božje zakone vrši, jer svaki čovjek ima slobodnu volju i svaki će za svoja djela odgovarati”.

“Odgovorit ćemo konačno i onima, koji nas optužuju, da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, Katolička je Crkva u nečijim glavama za sva kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa, koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz Centralne Afrike kao i Evropejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi – u laži su kratke noge!”

Nadbiskup je Stepinac završio svoju propovijed ovim riječima: “Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, mi, žaleći nevolje i boli sviju, koji danas nepravedno pate, odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih”.[11] Kako su se vrhovi Katoličke Crkve u NDH “pravili da ne čuju”, kada se njihov govor odnosio na one koje direktno pogađa? Na to se oštro osvrnuo ustaški režim, 7. studenoga 1943., osjetivši se izričito prozvanim.[12]

Vrijedno je ovdje podsjetiti na dokumentarni članak dr. Juraja Batelje, postulatora kauze blaženoga Alojzija Stepinca, u njegovoj knjizi – odgovoru na Rivellijeve neistine. Članak završava ovim brojevima spašenih za područje NDH: “Na temelju sačuvane dokumentacije koju su prikupili dr. Marko Vidaković i gđa Diana Budisavljević [Srbi] te Arhiv Caritasa Zagrebačke nadbiskupije možemo zaključiti da je za vrijeme Drugoga svjetskog rata spašen sljedeći broj srpske djece i odraslih ljudi: […]. Ukupno: 12.861 dijete, 386 žena i 6 muškaraca. Osim toga brigom katoličkih karitativnih zavoda i ustanova spašeno je 14.215 djece, od kojih su mnoga srpskih i muslimanskih roditelja”.[13] U svemu, dakle, spašeno je 27.076 djece.

Zaključak. Srpski humorist Duško Radović jednom je zgodom izrekao ironičan aforizam na račun komunista u emisiji “Beograde, dobro jutro!” Ovako, po prilici, glasi: Neke nam stvari ponavljaju po hiljadu puta, kao da nam ne veruju da im verujemo! Moglo bi se Vrhovima iz SPC reći, ni ironično, ni aforistično: Neke nam stvari o blaženom mučeniku Stepincu ponavljaju po tisuću puta. Kao da vjeruju da ćemo im povjerovati! Kako povjerovati neistini pred tolikom evidentnom povijesnom istinom?!

Gospodin je Isus molio za svoje učenike: “Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina! Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja njih poslah u svijet. I ja za njih posvećujem samog sebe, da i oni budu posvećeni u istini” (Iv 17,17-19). Ako je Isus molio za nas da budemo “posvećeni u istini”, onda smo i mi pozvani i dužni moliti Oca nebeskoga da nam udijeli taj veliki dar da se oslobodimo svake neistine i doista živimo kao njegovi učenici posvećeni u istini.

Uvjeren sam da blaženi mučenik Alojzije Stepinac može biti uzor u istini i ljubavi prema drugima te poticaj da u tom duhu i sam gospodin Patrijarh gradi dijaloške mostove “istinujući u ljubavi” (Ef 4,15).

+ Ratko Perić, biskup

Izvor: Crkva na kamenu

[1] http://www.rtv.rs/sr_lat/region/secanje-na-genocid-u-jasenovcu_818834.html

[2] M. Štambuk Škalić, “Dokumenti obrane u sudskom procesu protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca”, u: Fontes: izvori za hrvatsku povijest, vol. 2, Zagreb, 1996., str. 90.

[3] https://www.srbijadanas.com/vesti/srbija/ekskluzivno-pismo-patrijarha-irineja-papi-stepinac-je-cutao-kada-su-ustase-ubijale-pravoslavne-2016-10-16

[4] L’Osservatore Romano, 11. listopada 1946., str. 1.

[5] J. Krišto, Katolička Crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945. Dokumenti, knjiga II., Zagreb, 1998., str. 255; J. Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac, knjiga II., Zagreb, 2010., str. 468.

[6] J. Krišto, nav. dj., 1998., str. 39-40; J. Batelja, BAS, II., 2010., str. 123-124.

[7] J. Batelja, BAS, II., str. 212.

[8] J. Batelja, BAS, II., str. 324-325.

[9] J. Batelja, BAS, II., str. 388-392.

[10] J. Krišto, nav. dj., 1998., str. 257-258; J. Batelja, BAS, II., 2010, cijelo pismo: str. 468-470.

[11] J. Batelja, BAS, II., str. 595-601, citati str. 597-600.

[12] J. Makanec, ministar narodne prosvjete, “Pozvani i nepozvani”, u: Nova Hrvatska, br. 261; J. Batelja, BAS, II., str. 603-607.

[13] J. Batelja, “Nadbiskup Stepinac spašavao je Srbe i uz pomoć Srba”, u: Rivellijeva zavjera laži. Blaženi Alojzije  Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva, Zagreb, 2015., 2. izdanje, str. 333-350, citat: str. 349-350.

Ovaj članak ‘Vrh Srpske pravoslavne Crkve neke stvari o Stepincu stalno ponavlja – kao da vjeruju da ćemo im povjerovati!’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Župnik je rekao kako je svojom prvotnom odlukom htio Adama poštedjeti teškoća

Foto: Dnevnik.hr

Župnik župe sv. Franje Asiškog u Gradištu vlč. Alojzije Asić oglasio se povodom rasprava u svezi s prvom pričesti za malog dječaka sa sindromom Down Adama Kadića i poručio kako je “želio samo dobro” te “kako je njegova savjest čista”.

Tijekom medijskih napada na njega nije se mogla čuti i njegova verzija nesretnih događanja. Sada je u prilogu Nove TV župnik objasnio kako je već tijekom priprema za prvu pričest Adam odbijao uzeti neposvećenu hostiju na usta.

“Kad sam ja pokazao neposvećenu hostiju i htio je Adamu dati, on je uporno odbijao: ne, muka, ne!” rekao je.

U nakani da zadrži dostojanstvo obreda, ali i da Adama poštedi teškoća prvo je odlučio dječaka staviti da sjedi uz roditelje, na klupi do svetišta.

Nakon pritiska roditelja odluku je promijenio.

“Moja je savjest čista, bistra jer sam samo želio dobro”, rekao je i dodao kako sada nije siguran da je trebao popustiti jer je Adam ipak odbio uzeti pričest na usta kao i ranije te je nastala neugodna situacija koju su snimile i kamere.

“Pokvarena je sva atmosfera, sve je propalo! Zapravo je i svoj djeci tom scenom upropašteno sve!” rekao je.

Bitno.net

Ovaj članak Župnik Alojzije Asić iz Gradišta o prvoj pričesti Adama: Želio sam samo dobro i moja je savjest čista se prvo pojavio na Bitno.net.

Prenosimo Facebook status naše kolumnistice Nikoline Nakić. Nju je nazvao jedan župljanin i ispričao joj neke nepoznate detalje o don Alojziju i župljanima koje bacaju drugačije svjetlo na cijelu situaciju.

Dan nakon što sam objavila status vezan za “slučaj pričešćivanje” primila sam zanimljiv telefonski poziv.

S druge strane linije nalazio se jedan divan gospodin, praktični vjernik, blizak župi i župniku, visokoobrazovana osoba i otac mnogočlane obitelji

Odlučio je javiti mi se nakon što je pročitao (i nakon što je don Alojziju pročitao) ono moje razmišljanje, kazavši kako je čekao jedan, bar jedan članak u onoj medijskoj poplavi koji bi se približio istini. Želio je da mi don Alojzije da intervju i ispriča svoju stranu priče. Kako nisam bila u mogućnosti preusmjerih tu nakanu ljudima u koje imam najdublje povjerenje.

Međutim, htjela bih vam reći što sam saznala.

Taj gospodin mi je bez krzmanja rekao da nije tog svetog svećenika, njegovog duhovnika i ispovjednika, da on ne bi bio čovjek kakav je danas.Rekao mi je da je to župa u koju svećenici vrlo vrlo nerado idu, s visokim stopama preljuba i samoubojstava, s – izrazimo se eufemizmom – teškim župljanima.

Obnovio je župnu crkvu – baš učinio čudo po tom pitanju.

Njegov jedini i najveći krimen je što čvrsto stoji na obrani dostojanstva svetih sakramenata. Ne dijeli ih bilo kome i pod bilo koju cijenu. Jednom je već bio grubo fizički napadnut, bačen u jarak od jednog muškarca. Taj ga je muškarac prijavio policiji pod optužbom da je svećenik davio njegovo dijete. Policijska istraga otkrila je da je svećenik bio žrtva, a da je dijete priznalo da ga je majka stiskala oko vrata kako bi mu ostale masnice da mogu optužiti don Alojzija.

Laž je da je protjeran – gospodin s kojim sam razgovarala rekao je da je svećenik još pred dva mjeseca odlučio otići iz župe i to su njemu bliski ljudi znali.

Cijeli se dao u organizaciju svečane prve pričesti – ta to mu je bila posljednja! Na samu Veliku subotu dječicu – buduće prvopričesnike – obukao je u bijele haljine i vjenčiće i porazmještao na kraj svake klupe duž cijele crkve – u jednom trenutku su išli kod oltara obnoviti krsne zavjete. Ni ta misa nije prošla bez problema – netko je zlobno isključio napajanje strujom i misa je kasnila punih 20 minuta.

Na probi u tjednu uoči pričesti (Adamova majka nije tada bila prisutna, ali brojni drugi svjedoci jesu) maleni Adam ni na koji način nije želio staviti u usta neposvećenu hostiju. Kako drugo dvoje djece jako teško hoda župnik ih je želio zaštititi od mogućih neugodnosti i odlučio da dođe k njima u klupu i pričesti ih. Da, i zbog zaštite Tijela Kristovog!

Majka ga je pod svaku cijenu htjela na oltaru, nazvala je RTL – i ostatak je povijest.

Sve mi je to ispričao taj gospodin – on od toga nema ama baš ništa,nikakve koristi – mogao bi imati samo neugodnosti i zato ne navodim njegovo ime i prezime. Samo mu je bilo važno da se čuje istina i da se ublaži velika nepravda i sotonizacija koju je pretrpio svećenik kojeg on najdublje voli i poštuje.

Razumijem da naši mainstream mediji mrze Crkvu i da im je ovaj “slučaj” došao baš prigodno, pogotovo u vrijeme kad se u Vukovaru okupilo 3o ooo mladih vjernika. Trebalo je nekako ogaditi trenutak.

Ponavljam, ja sam mama djeteta s posebnim potrebama i jako sam osjetljiva na cijelu problematiku. No istina mora biti iznad svega! No više su me od svega rastužili vjernici koji su tako spremno povjerovali medijima-jutarnjem, indeksu, RTL-u i televizijama, Šprajcu – cijeloj toj ekipi kojoj nije bilo stalo do dječaka Adama, već da napakoste Crkvi preko njenog pastira.

Ti isti mediji su nam se rugali kad smo častili svetog Leopolda nazvaši nas nekrofilima. I mi im sad vjerujemo????

Nikolina Nakić | Bitno.net

Napomena: Tekst je promijenjen. Svećenik nije bio lažno optužen da je davio muškarca, nego njegovo dijete.

Ovaj članak Najnovije informacije: Don Alojzije je u svojoj župi već bio grubo fizički napadnut i bačen u jarak se prvo pojavio na Bitno.net.

Iako je bio časnik u vojsci cara Dioklecijana, otvoreno je priznavao svoje kršćanstvo u to izrazito nekršćansko vrijeme.

Foto: Wikimedia

Sveti Florijan (250.-304.) kršćanski je svetac i mučenik. Slavi se kao zaštitnik Poljske, Linza i vatrogasaca.

Kao mladić pridružuje se rimskoj vojsci u kojoj zbog teškog rada i odlučnosti napreduje do mjesta časnika. Postavljen je na visoke dužnosti u Noricumu, jednoj od pokrajina Rimskog Carstva (danas dio Austrije).

Tadašnji vladari, rimski carevi Dioklecijan i Maksimilijan voljeli su Florijana zbog njegovih sposobnosti rješavanja problema i rada s ljudima. Vidjeli su Florijana kao čovjeka koji se lako suočava s teškim problemima. No, u to vrijeme, Florijan je trpio mnogo zbog svoje vjere.

Iako je bio časnik u vojsci, nije se držao politike “ne pitaj, ne govori”, nego je otvoreno priznao svoje kršćanstvo u to izrazito nekršćansko vrijeme.

Stoga rimski car šalje pomoćnika Aquiliusa da pobije sve kršćane u području koje kontrolira Florijan, ali i da dozna zašto se Florijan ne pridržava zapovijedi. Kada se napokon Aquilius susreće s njim, pita ga zašto odbija progoniti kršćane, na što mu Florijan odgovara: “Poručite caru da sam i ja kršćanin, i da sam spreman doživjeti sudbinu namijenjenu drugim kršćanima.” Aquilius mu tada nudi napredovanje u službi i povišicu ako promijeni mišljenje, ali ga Florijan odbija.

Ovaj članak Sveti Florijan – nebeski zaštitnik vatrogasaca se prvo pojavio na Bitno.net.

Mir se izgrađuje obrazovanjem i mudrom formacijom za humanizam koji religioznu dimenziju i odnos s Bogom shvaća kao svoj sastavni dio – kazao je papa Franjo u katehezi, za vrijeme Opće audijencije, na Trgu sv. Petra, govoreći o svom nedavnom pohodu Egiptu.

Sveti Otac je kazao kako je njegov posjet sveučilištu Al’Azhar imao dvostruki vidik: vidik dijaloga između kršćana i muslimana i u isto vrijeme, promicanje mira u svijetu. Osvrnuvši se zatim na govor koji je u toj prigodi održao u Egiptu kazao je:

„U svom govoru, Egipat sam vrjednovao kao „zemlju civilizacije“ i „zemlju saveza“. Za čitavo čovječanstvo Egipat je sinonim antičke civilizacije, umjetničkih blaga i znanja; a to nas podsjeća na to, da se mir izgrađuje obrazovanjem i mudrom formacijom za humanizam koji religioznu dimenziju i odnos s Bogom shvaća kao svoj sastavni dio – kako je podsjetio i Veliki imam u svom govoru“.

Mir se isto tako izgrađuje i započinjući od Saveza između Boga i čovjeka, koji je temelj saveza među svim ljudima, a koji se oslanja na Dekalog zapisan na sinajskim pločama; ali još mnogo dublje, on je urezan u srce svakog čovjeka; bez obzira na vrijeme i podneblje u kojima živi. To je Zakon koji se može svesti na dvije zapovijedi ljubavi: ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu – kazao je Papa.

Taj isti temelj vrijedi i kao temelj za izgradnju društvenog i građanskog reda – na čemu su pozvani sudjelovati svi građani – bez obzira na njihovo porijeklo, kulturu ili religiju. Zbog svojega povijesnog i religioznog nasljeđa, kao i uloge koju ima na Bliskom istoku, Egipat ima zadatak hoda prema stabilnom i trajnom miru koji se ne temelji na pravu sile, nego na sili prava – rekao je papa Franjo.

Kršćani u Egiptu, kao i u svakoj drugoj zemlji, pozvani su biti kvasac bratstva, a to je moguće ako sami žive jedinstvo u Kristu. Snažan znak zajedništva, hvala Bogu, mogli smo zajedno dati moj dragi brat Tawadros II. i ja. Obnovili smo zauzetost, čak i potpisali zajedničku deklaraciju da ćemo zajednički ići i zauzimati se da ne ponavljamo već podijeljeno krštenje u našim dvjema Crkvama.

Zajedno smo molili za mučenike ovih posljednjih atentata koji su tragično pogodili onu časnu Crkvu; i njihova smrt oplodila je ovaj ekumenski susret na kojemu je sudjelovao i carigradski patrijarh, Bartolomej – ekumenski patrijarh i moj dragi brat – rekao je Sveti Otac.

Papa Franjo je zatim kazao kako je sveta misa na stadionu bila „proslava vjere i bratstva“ u kojoj su osjetili živu prisutnost Uskrsloga. „Komentirajući evanđelje potaknuo sam malu katoličku zajednicu u Egiptu da ponovno ožive iskustvo učenika iz Emausa: da u Kristu – Riječi i Kruhu života – uvijek nalaze radost vjere, gorljivost nade i snagu svjedočenja u ljubavi jer su susreli Gospodina – rekao je.

Posljednji susret – onaj sa svećenicima, redovnicima i redovnicama te s bogoslovima – a ima ih mnogo – i to je jedna utjeha, bila je Liturgija riječi. U toj zajednici muškaraca i žena koji su odabrali predati život Kristu, radi kraljevstva Božjega, vidio sam ljepotu egipatske Crkve i molio za sve kršćane Bliskog istoka kako bi vođeni svojim pastirima i praćeni posvećenim osobama bili sol i svjetlo među tamošnjim narodima.

Kazavši kako je Egipat bio „znak nade, utočišta i pomoći“, spomenuo je biblijski događaj kada je u Jakovljevu kraju harala glad pa se on sa svojim sinovima zaputio u Egipat kamo je, pred Herodom, isto tako izbjegao i sam Isus. Zbog toga je govor o ovom putovanju na istoj liniji s govorom o nadi: za nas je Egipat znak nade za ovo bratstvo o kojemu vam govorim – rekao je papa Franjo. Papa je među okupljenim mnoštvom, posebno pozdravio i hrvatske hodočasnike.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: Mir započinje savezom između Boga i čovjeka se prvo pojavio na Bitno.net.

Dani mira, molitve, razmatranja i susreta s Bogom u kući „Betanija“ u Đakovu

Dom duhovne pomoći organizira od 12. do 14. svibnja 2017. g. duhovne vježbe za žene, kao i za majke s djecom, uz organiziranu skrb za djecu. Zbog interesa očeva, mogu se uključiti i cijele obitelji. To su dani mira, molitve, razmatranja i susreta s Bogom u sakramentima, kako bi obnovili snagu vjere i ljubavi.

Voditeljica je Katarina Ralbovsky, teologinja i odgojiteljica, s dugogodišnjim iskustvom rada u hagioterapiji u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu.

Duhovne vježbe održavaju se u kući „Betanija“, Kralja Tomislava 29, Đakovo. Počinju u petak u 16 sati, a završavaju u nedjelju s ručkom.

Informacije i prijava radi smještaja na tel. 031/811-794; mob.099/59-97-552  (gđa Marija Mihaljević) ili 031/801-262 (Dom duhovne pomoći); e-mail: rastislava.ralbovsky@gmail.com; www.sestre-sv-kriza.hr Dom duhovne pomoći.  Za djecu se ne plaća boravak.

Nadamo se da će obiteljska, društvena i župska zajednica ohrabriti žene i majke na sudjelovanje u ovakvim danima obnove, koji su im za njihovu odgovornu zadaću vrlo potrebni.

Bitno.net

Ovaj članak Dom duhovne pomoći u Đakovu organizira duhovne vježbe za žene, majke s djecom i obitelji se prvo pojavio na Bitno.net.

Tematska izlaganja o mjestu religije u suvremenom društvu: hrvatskom kazalištu, filmu i dramskim tekstovima

Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu održat će se u četvrtak 4. svibnja 2017. s početkom u 10 sati znanstveni simpozij „Vjerska tematika u hrvatskom medijskom prostoru“. Javni i medijski prostor prožet je društvenim, kulturnim, političkim, ekonomskim, vjerskim i raznim drugim temama koje taj prostor ispunjavaju sukladno profesionalnim i drugim kriterijima selekcije informacija odnosno vijesti. U hrvatskom društvu u kojem se prema posljednjem popisu stanovništva (2011.) većina stanovnika (preko 90 %) izjasnila vjernicima (od čega je najviše katolika – više od 86 %), prisutnost odnosno način prikazivanja i govora o vjeri i vjerskim temama unutar medijskoga prostora je od velikoga značaja.

S jedne strane vjernici s pravom očekuju da će mediji takvim temama posvećivati pozornost ali se usporedo s time postavlja pitanje o samom načinu prikazivanja odnosno govora o vjeri. Isto tako treba imati u vidu i snažnu prožetost i ulogu koju u cjelokupnoj hrvatskoj kulturi, kulturnoj baštini i samom kulturnom identitetu ima vjera.

Uz tematska izlaganja o mjestu religije u suvremenom društvu odnosno hrvatskom kazalištu, filmu i dramskim tekstovima, na ovom simpoziju predstavit će se važniji rezultati istraživanja na projektu „Vjerska tematika u hrvatskom medijskom prostoru“. O tome, kako se unutar samih vjerskih zajednica gleda na prisutnost vjerske tematike u medijima, govorit će predstavnici različitih vjerskih zajednica.

Organiziranjem ovog znanstvenog simpozija kao i istoimenim projektom koji se provodi na Odjelu za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, želi se potaknuti promišljanje odnosno na znanstveni način pristupiti ovoj aktualnoj temi, čemu se u Hrvatskoj do danas nije pridavala dostatna pozornost.

HKS | Bitno.net

Ovaj članak Znanstveni simpozij ‘Vjerska tematika u hrvatskom medijskom prostoru’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Bitno.net objavljuje priopćenje koje je velečasni Alojzije Asić, župnik župe sv. Franje Asiškog  u Gradištu, preko našeg portala uputio svim vjernicima i u kojima objašnjava događanja u njegovoj župi u svezi prve pričesti za dječaka s Down sindromom Adama Kadića o kojima smo mogli čitati ovih dana u hrvatskim medijima. Priopćenje objavljujemo u cijelosti.

Dragi vjernici, vi koji vjerujete u Presvetu Euharistiju, svi koji ljubite Istinu i tražite istinu,

obraćam se vama, nakon što sam spoznao razmjere laži koje su o meni pisane i izgovorene zadnjih dana.

Naime, ja sam župnik s navršenih 71. godinom života. Ne služim se s internetom, ne čitam dnevne tiskovine i vrlo rijetko gledam televiziju. Neki su mi moji župljani zadnjih dana dali do znanja da me mediji prozivaju zbog prve pričesti koja je organizirana u našoj župi. No, nisam niti mogao razumjeti kolike je to razmjere poprimilo. Tek nakon što su neki od njih ustrajali u tome da čujem svu istinu, uvidio sam o kolikom je zlu riječ. Tek danas, par dana nakon pričesti, spoznajem širinu i dubinu tih laži.

U župu Gradište došao sam 2000. godine. U sedamnaest godina pastorala činio sam sve što sam kao župnik mogao činiti da se župa duhovno i materijalno obnovi. O mome pastoralu najbolje da svjedoče drugi, a tu su dolazili mnogi svećenici i laici na razne duhovne obnove i misije. Bio sam ustrajan u duhovnoj obnovi župe na poticaj mnogih mojih župljana, ali i drugih koji su životom svjedočili plodove duhovnih seminara.

Mnogi sudionici duhovnih obnova koje su vodili drugi svećenici u mojoj župi, a u kojima sam i sam sudjelovao, svjedočili su mi ozdravljenja i obraćenja na takvim molitvenim susretima. Također, mnogi su svjedočili o ozdravljenjima od raznih bolesti i utjecaja zla, velikim obraćenjima, sve sam to i sam vidio.

Moj je pastoral bio usmjeren na svjedočanstva žive vjere i prisutnosti Gospodinove u sakramentima pa me tu snaga i volja nisu nikada izdali. I ovo priopćenje pišem nakon redovitog tjednog klanjanja Presvetom Sakramentu srijedom u 20:00 sati u našoj župi. Kao svećenik Kristov i Njegove crkve, zar sam mogao zatvoriti oči i uši i ne čuti svjedočanstva onih koji su meni svjedočili živu vjeru u Gospodina i Njegovu prisutnost u Sakramentima i zbog kojih moja misija svećenika i postoji. Takva svjedočanstva meni su bila snažan poticaj u pastoralu i produbila moju vjeru u Gospodina u svete Sakramente, posebno Euharistiju.

Meni kao svećeniku Euharistija je snaga i vrelo na kojem se svakodnevno napajam, kao i mnogim mojim župljanima. Priprava za prvu pričest zato je počela s početkom ove školske godine. Vrhunac priprave za Svetu pričest bili su dani prije Uskrsa, a posebno Velika subota kada su prvopričesnici obnovili krsna obećanja u bijelim haljinama pred cijelom župskom zajednicom. Za mene je to bio jedan od najradosnijih dana u mom pastoralnom radu. Uistinu, osjetio sam radost Uskrsa tu večer i ostao posljednji u crkvi pjevajući i slaveći Uskrsloga Gospodinu u radosti.

Priprava za Svetu pričest nastavila se i sljedećih dana. Ništa nije upućivalo na moguće probleme. U našoj župi ima dosta župljana s posebnim potrebama pa to od mene zahtjeva poseban pastoral i brigu. Skupinu prvopričesnika za Sveti sakramenat činila su i djeca s posebnim potrebama, pa su prije prve pričesti sva djeca primila neposvećene hostije kao pripravu, s namjerom da se oslobode treme. Također, na isti način to sam učinio i s troje djece s posebnim potrebama.

Tom prilikom, jedno je dijete odbilo primiti neposvećenu hostiju, premda je stariji brat u pratnji inzistirao da primi hostiju. U jednom trenutku, uspio sam staviti hostiju u usta, nakon čega je dječak hostiju ispljunuo. Zato sam predložio obitelji da vježbaju s djetetom kroz tjedan dana i osposobe ga da primi pričest kao i druga djeca. Oni su mi rekli da su to činili i da je on spreman primiti Sveti sakrament. Predlagao sam da djeca s posebnim potrebama sjede u prvoj klupi s roditeljima, jer sam ih namjeravao zaštititi od mogućih nesmotrenih pogrešaka, a to sam činio u prošlosti nekoliko puta i to se pokazalo vrlo opravdanim. Također, i u ovom slučaju to je bilo vrlo opravdano na temelju mojih iskustava sa sati vjeronauka, ne samo tijekom priprave već i prije toga, jer je uvijek netko morao biti s dječakom kako bih ja mogao držati nastavu.

U pogledu bogoslužja prve pričesti, svećenik mora voditi brigu, prije svega o svetosti Tijela Kristova i dostojanstva bogoslužja. Posebno sam vodio brigu o tome da zaštitim dječaka i roditelje mogućih neugodnosti u odnosu na svetost događaja, ali i u odnosu na sve prisutne u crkvi. Činio sam to u najboljoj namjeri i bez imalo želje da bilo koga povrijedim ili diskriminiram. Drugim riječima, htio sam zaštititi dostojanstvo djece od mogućnosti da zbog njihovih slučajnih i nesmotrenih pogrešaka budu ismijani od druge djece. Nakon što su mi roditelji uz pritisak medija i neposredno pred prvu pričest prigovorili kako ne žele da se djeca odvajaju od ostalih, odlučio sam ih staviti u redove s drugom djecom pred oltar. Odluku sam donio pod pritiskom roditelja i medija, jer su mi već župljani prenijeli što mediji izvještavaju.

Tijek bogoslužja Svete pričesti je išao po planu sve do trenutka podjele prve pričesti. Trenutak podjele prve pričesti dječaku s posebnim potrebama me zatekao, jer je dječak odbio primiti Svetu pričest na usta. Tada je prišla njegova majka i molila dječaka da primi pričest. Ostao sam zbunjen, u crkvi su mi neki sa strane sugerirali da dam Svetu pričest na ruke, a to nije bilo planirano. Sva druga djeca su primila pričest na usta. Nakon toga sam dao Svetu pričest na ruku, ali vjerujte mi, ni sada ne znam jesam li u toj zbunjenosti Sveto Tijelo Kristovo dao majci ili dječaku. Što se nakon toga dogodilo sa Svetim Sakramentom tek sam kasnije čuo, ali o tome ne mogu pisati…

Malenom dječaku sam kao i svoj drugoj djeci darovao desetak dana prije prve pričesti križ što je bio znak pristupanja prvoj pričesti. Nikada nisam niti pomislio da bih bilo kojem djetetu uskratio prvu Svetu pričest, a deset dana prije sva su djeca imala napisane spomen slike za uspomenu prve Svete Pričesti.

Premda sam čiste savjesti i nemam se potrebu opravdavati, želim se ovom prilikom ispričati ako sam nehotice bilo koga povrijedio.

Također, po Isusovu primjeru, opraštam svima koji su me klevetali i sramotili mene i Crkvu preko mene.

Prije nekoliko mjeseci najavio sam svoj odlazak u svećeničku mirovinu, a mediji su kako sam čuo cinično objavili laž da me biskup smijenio, te da sam potjeran iz Gradišta.  Sada se osjećam spreman, spremniji nego prije, ako to Gospodin želi, ostati i dalje u Gradištu župnik. Sve dok Gospodin želi…

vlč. Alojzije Asić, župnik župe sv. Franje Asiškog u Gradištvu

Bitno.net

Ovaj članak Vlč. Alojzije Asić ekskluzivno za Bitno.net o zbivanjima u Gradištu: Moja istina o prvoj pričesti se prvo pojavio na Bitno.net.

Bez grijeha začeta Majko Božja, koja si se udostojala ukazati siromašnim pastirima iz Fatime, potakni u mom srcu žarku želju za poniznošću da pomoću ove devetnice postignem milost pred tvojim božanskim Sinom Isusom Kristom.

Foto: www.wikimedia.org

Molitva za svaki dan devetnice:

Moj Bože!* Vjerujem u Te, klanjam Ti se, uzdam se u Te i ljubim Te. Molim Te da oprostiš onima koji ne vjeruju u Te, ne klanjaju Ti se, ne uzdaju se u Te i ne ljube Te.

Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, duboko Ti se klanjam i prikazujem Ti tijelo, krv, dušu i božanstvo Isusa Krista, prisutna u svim svetohraništima svijeta u naknadu za uvrede, svetogrđa i ravnodušnosti kojima te vrijeđaju. Po neizmjernim zaslugama Presvetog Srca Isusova i Bezgrešnog Srca Marijina, molim te za obraćenje jadnih grešnika. Amen.

Slijedi molitva za svaki dan devetnice.

1. dan

„Srce Marijino jest središte fatimske poruke.“

Marija je Majka Božja, prirodna majka Božjega Sina i duhovna majka sve djece Božje; majka Stvoritelja i stvorenja. Stoga je njezino majčinstvo sveopće. To je prvi razlog postojanja tako uzvišenog bića. Djevica se stoga zanima, kao majka, za svoga Sina i za svoju duhovnu djecu, koju ona u Fatimi naziva „jadnim grešnicima“. Boli je dvoje: preziranje njezina Sina koji je Bog te vječna propast djece koja završavaju u paklu. Zato je njezino Srce ovijeno plamenovima i trnjem. Ta je simbolika izražaj užasne stvarnosti, upotpunjena uvijek tugaljivim licem. Sržni poziv sveopće Majke u Fatimi glasi: „Neka više ne vrijeđaju našega Gospodina, koji je već toliko izvrijeđan!“

Zaziv: Moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

2. dan

Molite i žrtvujte se za grešnike

Drugi snažni vapaj naše nebeske Majke u Fatimi jest ovaj: „Molite i žrtvujte se za grešnike… Mnoge duše propadaju jer nema nikoga tko bi se za njih molio i žrtvovao…“ To je suština poruke, dvostruko usmjerena prema Bogu i prema ljudima, pravi krik dvostruko ranjene Majke. Teologija grijeha je jasna: svaki grijeh je udarac kopljem u Isusovu čast, pljuvanje u lice, pljuska u obraz, trn koji mu se zabada u sljepoočice. Grijeh je prezir Božjega veličanstva, a to Majku Božju više boli od pogrda njoj upućenih. Sin i Majka dijele istu sudbinu: ugled, čast, poštovanje i uvrede, omalovažavanje i prezir. Grijeh, zlo pogađa Boga, jer ga obeščašćuje, a čovjeka unakazuje i upropašćuje. Zato nam Majka upućuje poziv na vlastito Srce, koje je uvijek bilo i jest simbolom ljubavi, dobrote i milosrđa. A poziv na srce je posljednji poziv u nadi.

Zaziv: Moj Isuse…

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

3. dan

Toliko volim njezino Srce! Ono je tako dobro!

(mala Jacinta)

Što je to Marija poduzela u Fatimi? Ponudila je sebe, svoj upliv kod Boga, ponudila, u simbolu srca, svoju dobrotu i milosrđe, svoje posredovanje da bi izmirila uvreditelje i Uvrijeđenoga, krivce i Kaznitelja. Sama se ponudila, kao što je nezamoljena posredovala u Kani. U tome je ljupkost fatimskoga čuda, kojim čudesno ukazuje na ulogu svog sveopćeg majčinstva. Što je zatražila, što je objavila? Ono isto što je rekla Luciji: „Moje Bezgrešno Srce bit će tvoje utočište i put kojim ću te dovesti do Boga.“

Zaziv: Moj Isuse…

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

4. dan

To je Srce naše nebeske Majke!

(mala Jacinta)

Djevičino srce je žarište čitavog njezina života, središte svih njezinih tajna. Srce – to je ona u svoj svojoj uzvišenosti i ljepoti! Zato srce. A tu je i pridjev: Bezgrešno! Ono je čisto, sveto, jer je uvijek bilo puno milosti, ispunjeno Božjom svetošću i milinom. Zato je i bilo dostojno da pod njim začne Sina Božjega. Od tada su ta dva srca otkucavala Božje melodije, uvijek ujedinjena u radosti i trpljenju, misli i htijenju. Gospino Srce je razlog svih pobožnosti koje slave njezine odlike i svetost.

Zaziv: Moj Isuse…

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

5. dan

Srce Marijino, budi naše spasenje!

Objavom svog Bezgrešnog Srca Majka nam poručuje da su u pitanju i naša srca, srca zatrovana, ispunjena gorčinom. Tu je izvor svih naših ovozemnih jada. U srca treba pustiti božansku struju života da ih očisti, krv Srca njezina Sina da ih obnovi i oživi. Kad naše srce postane čisto i plemenito kao njezino, tada će se sve obnoviti, život i ljubav će procvjetati. Gospa je u Fatimi istakla pobožnost prema Bezgrešnom Srcu sa željom da se ukorijeni u svijetu, u tom našem svijetu kojega oblikuju naša srca tako puna slabosti, grijeha, nečistoće i mržnje. Marija je u Fatimi mnogo obećala, stavila nam na raspolaganje svu svoju ulogu posrednice i majke. Od nas traži pobožnost svom Srcu, a to znači: povjerenje, poštovanje, udivljenje i predanje.

Zaziv: Moj Isuse…

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

6. dan

Molitva i žrtva

Molitva i žrtva. Time započinje veliki povratak k Bogu. Gospa nas upućuje na svoje Bezgrešno Srce. Teologija Bezgrešnog Srca proizlazi iz teologije bezgrešnosti i sva je prema njoj usmjerena. Bezgrešno Srce je ponor veličine i svjetla. Stravičnoj poplavi grijeha Djevica suprotstavlja veličinu i ljepotu bezgrešnosti. To je najdublji smisao fatimske poruke. Gospa zna da naša narav nije navikla na žrtvu i ustrajnu molitvu. Zato nas u Fatimi poziva na molitvu krunice, dan po dan, s otajstvima koja nas sjedinjuju s Isusovim životom po Mariji. Ustanovila je pet prvih subota, kao vježbu koja nas približava njoj, dok nam molitva ne postane disanje i hrana; a zadovoljština u te dane vježba je za duh i tijelo da ojačaju u borbi protiv grijeha. Njezino Srce bit će s nama u tim trenutcima borbe, kao i u posljednjem času, kako je obećala.

Zaziv: Moj Isuse…

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

7. dan

„Molite krunicu svaki dan da biste izmolili mir svijetu.! (13. svibnja 1917.)

Bijela Gospođa na česmini, sjajnija od sunca, zatražila je od troje malih pastira da mole svetu krunicu za mir u svijetu i svršetak rata. Taj je zahtjev ponavljala u svakom ukazanju, a u jednom se nazvala Našom Gospom od Krunice. Krunica je molitva kontemplativna, molitva zadovoljštine, molitva koja nas stavlja u stav djece Božje pred Ocem nebeskim, u otajstva Kristova života koja preoblikuju naš život; molitva koja nas povezuje s Marijom, s kojom molimo i motrimo velike stvari. Takva molitva, takve velike i svete, a jednostavne riječi trebale bi učiniti i naše duše velikima i svetima. Gospa hoće da naša krunica bude popraćena žrtvom i zadovoljštinom. Tek tako će se naše srce očistiti i biti nalik njezinom, a krunica će postati moćno sredstvo.

Zaziv: Moj Isuse…

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

8. dan

„Dolazim iz Neba.“

Kako smo malo svjesni Božjeg Neba, koje je naša domovina i baština. Isus ga obećava: milosrdnima, siromašnima u duhu, čistima srcem… Zaboravili smo na Nebo i na posljednje čovjekove stvari. Gospa u Fatimi podsjeća nas na njih: viđenje pakla, čistilišta i neba. Došla je pokazati nam put u Nebo, ponovno nas pozvati u Nebo koje nam je Isus obećao i gdje nam je pripravio stanove. Viđenjem pakla Majka Božja u Fatimi uznemiruje našu pozornost. Izaziva u nama spasonosni strah. Gospa u Fatimi uvodi nas na put mudrosti i vjere. Poziva nas k sebi u Nebo i ujedno da molimo za duše u čistilištu. Dok smo na zemlji moramo žarko moliti da nas Gospodin očuva paklenoga ognja. Ako postanemo kao djeca, poput fatimskih pastirića, ući ćemo u Nebo. Jer takvih je Kraljevstvo nebesko.

Zaziv: Moj Isuse…

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

9. dan

„Napokon će moje Srce trijumfirati.“

Fatimske poruke pretkazuju tragične trenutke za čovječanstvo, otkrivaju nam mistiku zla, njegovu razornu snagu s posljedicama u vremenu i vječnosti, u ovom i u drugom životu. No Gospa nam daje svoje Srce kao utočište, i čin posvete njezinu Srcu kao sredstvo za sprečavanje zla. Gospa nas poziva na sakramentalni život: ispovijed i pričest u neprekinutom slijedu pet prvih subota, uz molitvu svete krunice, razmišljanje o njezinim otajstvima u Gospinu društvu, a sve u čast njezina Bezgrešnog Srca, s nakanom pružanja zadovoljštine za teške uvrede i za obraćenje grešnika. Svrha je ove pobožnosti: spasiti za vječnost „jadne grešnike“. Marija nas sa svojim trnjem ovijenim Srcem poziva na dragovoljne žrtve. Ona nas zove i treba. Prepustimo se plamenu ljubavi njezina Srca, da ono trijumfira u nama i osvoji sva ljudska srca.

Zaziv: Moj Isuse…

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

Izvor: www.klarise-zg.hr

Ovaj članak Izmolite s nama devetnicu Gospi Fatimskoj se prvo pojavio na Bitno.net.

“Vidjeli smo kako se grede savijaju i kako vjetar trga aluminijski krov”, izjavila je jedna od četrdesetak župljana koji su čudesno preživjeli nalet tornada.

Foto: Ben Fisher, Catholic East Texas Magazine, Biskupija Tyler via CNA

“Nekih 30 sekundi nakon što smo ušli u hodnik, udario je tornado”, prisjetila se Monica Hughes, članica župe sv. Ivana evanđelista, koja se u subotu, zajedno s nekoliko desetaka drugih župljana, sakrila od žestokog tornada u prostorima crkve.

Oko 45 župljana, uključujući malu djecu, okupilo se u župnoj dvorani u gradu Emoryju, blizu Dallasa kako bi proslavilo maturu nekolicine srednjoškolaca iz te župe. Kako javlja američki CNN, uskoro su primili obavijest o približavanju razornog tornada.

Vjernici su se uspjeli sakriti u uski hodnik koji povezuje župnu dvoranu i bogoslužni prostor samo nekoliko trenutaka prije udara.

Hughes je za CNN izjavila kako su ona i njezin muž zajedno držali vrata da se ne otvore, gledajući kroz mali prozor na njima kako udari vjetra uništavaju crkvu.

“Vidjeli smo kako se grede savijaju i kako vjetar trga aluminijski krov”, izjavila je, nadodavši kako su “svi pali na pod i štitili jedni druge”.

“Čim je prestalo ono najgore počeli smo zajedno pjevati kako bismo primirili djecu.”

Prema izjavama župljana, a što se može vidjeti i na snimkama i fotografijama koje su objavljene na internetu, oba krila zgrade (i crkva i župna dvorana) su uništena dok je hodnik ostao netaknut. Također nitko od župljana nije ozlijeđen.

“Svi smo bili savršeno mirni te smo osjećali kako će sve biti u redu”, zaključila je Monica Hughes.

Prema izvještajima američkih medija najmanje su četiri osobe poginule u udaru tornada koji je Teksas pogodio prošlog vikenda dok ih je pedesetak ozlijeđeno.

Unatoč burnoj noći župljani su se okupili u nedjelju slaveći misu ispred srušene crkve kako bi zahvalili Gospodinu što ih je sačuvao.

Također, među snimkama koje je objavila župa, a prenio CNN, može se vidjeti kip Gospe koji se navodno nalazio u crkvi te preživio udar tornada.

Tino Krvavica, CNN | Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] Vjernici preživjeli nalet tornada koji je uništio cijelu crkvu – netaknut i kip Djevice Marije se prvo pojavio na Bitno.net.