Ne bojte se otvoriti srce svjetlu Uskrsloga; ne bojte se ljubiti sve – i prijatelje i neprijatelje – jer u življenoj ljubavi, krije se snaga i blago onoga koji vjeruje – potaknuo je Papa u propovijedi na misi slavljenoj na Stadionu, u Kairu.

Foto: CNA

Govoreći o evanđelju III. Vazmene nedjelje, Sveti Otac je kazao da se ono može sažeti u tri riječi: smrt, uskrsnuće i život.

Smrt. Dvojica učenika vraćaju se u svoju svakodnevicu, razočarani i očajni jer je njihov Učitelj mrtav i nemaju se više čemu nadati. Dezorijentirani su i izgubljeni. Njihov hod, je hod unatrag; udaljavanje od bolnog iskustva Raspetoga – kazao je Papa.

Sveti Otac je rekao kako učenici nisu mogli shvatiti zašto svemogući Bog Isusa nije spasio od takve smrti te da je Kristov križ bio i križ njihovih ideja o Bogu; Kristova smrt – smrt njihovih zamisli o Bogu. Ako ne dopustimo da se skine veo s naših očiju; ako ne dopustimo da se razlomi tvrdoća našeg srca i naših predrasuda, nećemo nikada moći prepoznati Božje lice – kazao je Papa.

Uskrsnuće. Isus se približava učenicima, idući njihovim putem kako bi spoznali da je on “Put, Istina i Život”. Kad pomrča ljudska nada, započinje sjati ona nebeska: “Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu”. Kada čovjek dodirne dno svojih promašaja i nesposobnosti; kada sa sebe svuče iluziju da je bolji od drugih, iluziju samodostatnosti, iluziju da je u centru svijeta, tada Bog pruža svoju ruku i njegovu noć pretvara u zoru, žalost u radost; smrt u uskrsnuće, a uzmicanje, u povratak u Jeruzalem, u život i pobjedu križa – kazao je Sveti Otac.

Papa je nadalje rekao kako su učenici – susrevši Raspetoga–Uskrsloga – našli objašnjenje i ispunjenje svih Pîsama, Zakona i Proroka; našli su smisao prividnoga poraza Križa. Onaj tko ne prođe kroz iskustvo križa, do istine uskrsnuća, sam sebe osuđuje na očaj, a Boga ne možemo susresti prije nego razapnemo svoje ograničene ideje Boga – rekao je papa Franjo.

Život. Susret s uskrslim Isusom, promijenio je život dvojice učenika jer taj susret mijenja svaki život, a svaku neplodnost čini plodnom. Isus iščezava pred njihovim očima kako bi nas poučio da ga ne možemo zadržati u njegovoj povijesnoj vidljivosti nego Crkva treba znati i vjerovati da je On živ; da je s njom te nju samu oživljuje u Euharistiji, po Pismima i Sakramentima. Učenici iz Emausa su to shvatili i vratili se u Jeruzalem kako bi se drugima podijelili svoje iskustvo – kazao je Sveti Otac.

Istinska vjera čini da više ljubimo; da smo milosrdniji, iskreniji i ljudskiji. Oživljava srce kako bi ga pobudila na besplatnu ljubav, bez razlika i prednosti; Istinska vjera čini da u drugome ne vidimo neprijatelja kojega treba pobijediti, nego brata kojega treba voljeti, služiti mu i pomoći.

Istinska vjera nas vodi širenju, obrani i življenju kulture susreta, dijaloga, poštovanja i bratstva; dovodi nas do hrabrosti da oprostimo uvrjeditelju, da palome pružimo ruku; da zaodjenemo gologa, nahranimo gladnoga, posjetimo utamničenoga i pomognemo siroti; da napojimo žednog i u pomoć pritečemo starom i potrebitom – objasnio je Papa.

Što više rastemo u vjeri i spoznaji, više napredujemo u poniznosti i svjesnosti svoje malenosti – rekao je papa Franjo te dodao kako je Bogu mila samo ona vjera koja se ispovijeda životom, a jedini ‘ekstremizam’ koji je vjernicima dopušten, jest ‘ekstremizam ljubavi’. Bilo kakav drugi ekstremizam, ne dolazi od Boga niti mu se sviđa.

Sveti Otac je ohrabrio okupljene vjernike i potaknuo ih da se poput učenika iz Emausa, vrate svom Jeruzalemu, svojoj svakodnevici, puni radosti i odvažnosti vjere. “Ne bojte se otvoriti svoje srce svjetlu Uskrsloga i dopustite mu da promijeni vašu nesigurnost u pozitivnu snagu za vas same i za druge. Ne bojte se sve ljubiti – i prijatelje i neprijatelje – jer u življenoj ljubavi krije se snaga i blago onoga koji vjeruje” – kazao je papa Franjo.

Zaključujući propovijed, Papa poželio da Sveta Obitelj, koja je živjela u Egiptu, prosvijetli srca i blagoslove vjernike i ‘dragi Egipat’ koji je prihvatio propovijedanje svetog Marka i iznjedrio tolike mučenike i svete.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Jedini ‘ekstremizam’ koji je vjernicima dopušten, jest ‘ekstremizam ljubavi’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Vjeruj, zbog sreće si pozvan u ovaj svijet. Sreća je tvoja božanska baština, tvoja ljudska odgovornost.

Foto: Shutterstock.com

Kamo god pođeš, nađi sreću.
Neka i zemlja i nebo budu skloni tvojim koracima i snovima.
Osloni se na sreću u svakom trenutku,
ali ne zaboravi da je i sreći potreban oslonac.
Izmakneš li svoje rame, izmakneš li svoje srce,
na koga će se ona osloniti?

Sreća se spremnije udomljuje u životu srčanih.
Spremnije raste pod njihovim dodirom.
Sreća nije samilost života. Ona je njegov blagoslov.
Zato se nikada nemoj zadovoljiti srećom
koja ništa ne traži od tebe,
koja te ni na što ne potiče.
Sreća koja ne pohađa dubine tvoga bića,
hlapi prije no što utaži žeđ tvoga srca.

Imaj smjelosti živjeti sretno.
Nemoj dopustiti da ti močvare sitnih, pa i krupnih nevolja,
odvrate pozornost s beskrajnih mora sreće.
Previdiš li sreću, sve će ublijediti u tvojim očima.
I bit ćeš manje. Bit ćeš manji.

Vjeruj, zbog sreće si pozvan u ovaj svijet.
Sreća je tvoja božanska baština,
tvoja ljudska odgovornost.
Ne iskusiš li sreću,
ne dopustiš li joj da te prožme, ništa nećeš razumjeti.
Hod tvoj će te satrti, a tako lako bi te mogao uzdići.
Tako lako bi mogao biti sreća onih s kojima živiš.
Tako lako bi s njima mogao naći sreću.

Jer sreća je, neizreciva sreća,
što ti je darovano biti čovjek.
Sreća je što možeš biti čovječan i što ljubavlju možeš
dotaknuti srce čovjekovo i srce Božje.
Što se s ljubavlju možeš pridodati ovome svijetu.

Sreća je put koji je Bog na ovoj zemlji,
na ovom nebu, ugazio za čovjeka. Za tebe.
Bol njegova ne umanjuje istinu njegovu.
I, zato, pođi s povjerenjem, ma što bilo.
I neka te sreća prati.

Doprati sreću u srca onih koje ljubiš.

Stjepan Lice | Bitno.net

Ovaj članak Kamo god pođeš, nađi sreću se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti Pio V. proglasio je Tomu Akvinca naučiteljem Crkve te odredio da njegova Summa theologica mora biti udžbenik za sva katolička sveučilišta.

Građansko ime Pija V. bilo je Michele Ghislieri. Rodio se 17. siječnja 1504. u piemontskom gradiću Bosco u Italiji kao sin siromašnih roditelja. Kad mu je bilo tek 14 godina, stupio je u dominikance da i sam svojim svetim životom i radom nastavi slavnu tradiciju reda, osobito njegovih velikih svetaca. Teološke je nauke završio u Bologni, u blizini groba sv. Dominika, a godine 1528. zaređen je za svećenika. Kako je bio veoma pobožan i revan redovnik, poglavari su mu povjeravali važne službe u redu. Godine 1557. postaje kardinalom, a 1566. je izabran za papu uzevši ime Pio V. U tome svetom Papi došao je na papinsko prijestolje pravi svetac koji se bitno razlikovao od papa renesanse. On je i kao papa provodio strog i jednostavan život redovnika dominikanca, kojemu je svjetski sjaj i raskoš bio posve tuđ. Sličnu strogost tražio je i od svojih suradnika, pa i od cijele Crkve. Iza njegove vanjske strogosti krilo se ipak srce kojemu je bilo mnogo stalo do spasa i duhovnog dobra svih ljudi. Na početku svoje vladavine izjavio je: “S Božjom pomoći nadam se tako vladati da će kod moje smrti biti veća žalost od ove kod moga izbora za papu.”

Papa je želio biti reformator, a znao je da svaka zdrava reforma mora početi od svoje kuće, pa je zato počeo s reformom papinskoga dvora, Rimske kurije i biskupije. Svoj je dvor pojednostavio i sjaj sveo na najmanju mjeru. Za svoje suradnike pozvao je u kardinalski zbor vrijedne ljude. Borio se protiv simonije, koja je sve do njega cvala i na papinskome dvoru. Odmah je osnovao kardinalsku komisiju za obnovu rimskoga klera. Iz Rima je vrlo oštrim mjerama htio ukloniti sve poroke, iako one nisu bile baš najsretnije i najprikladnije sredstvo.

Nadalje, Papa se sav dao na provođenje u djelo tridentskih odluka.

Od biskupa je odlučno tražio da stoluju u svojoj biskupiji, da sazivaju i održavaju biskupijske sinode, da obavljaju vizitacije svojih biskupija, da bdiju nad klerom i pukom, da promiču katehizaciju i pouku u vjeri. Mnogo je držao i do sjemeništa, u kojima su se po naredbi Sabora imali temeljito odgajati budući svećenici. Bdio je brižno nad obdržavanjem svećeničkog celibata i zakona klauzure po samostanima. Da bi župnicima olakšao pouku u vjeri, izdao je godine 1566. Rimski katekizam na latinskom, koji je onda bio prevođen na žive jezike te služio kao priručnik kateheze. Priredio je i izdao novi časoslov i misal, koji je ostao u upotrebi sve do reforme II. vatikanskog sabora. Uniformirao je liturgiju te dokinuo sve obrede koji nisu bili stariji od 200 godina. Brižno je također pazio da se protestantski nauk ne bi infiltrirao u katoličke zemlje, a osobito u Italiju. Tu je bio strog i neumoljiv. Smatrao je u savjesti da mu je to najstroža dužnost i zato je tako energično bdio nad pravovjerjem. Sve Papino djelovanje bilo je duboko prožeto duhom vjere. Pred Bogom se osjećao i malenim i kao onaj koji će Njemu polagati račun. Stoga mu je politika i sve svjetovno bilo strano.

Prema njegovu mišljenju Crkvi nisu potrebne nikakve utvrde, nikakvi topovi, nikakva vojska. Njezino je oružje molitva, post, suze i Biblija. Smatrao je svojom dužnošću i da bdije nad kršćanskim vladarima, stoga se nije susprezao da englesku kraljicu Elizabetu udari prokletstvom. Organizirao je i križarsku vojnu protiv Turaka, u kojoj su uz Papine čete sudjelovale Venecija, Španjolska i neke druge državice. Godine 1571. kršćanska je vojska kod Lepanta pobijedila tursku silu. U zahvalu za tu veliku pobjedu Papa je za 7. listopada uveo blagdan Naše Gospe od pobjede., a u Lauretanske litanije uveo je zaziv “Pomoćnica kršćana”. Grgur XIII., njegov neposredni nasljednik, promijenio je naslov blagdana 7. listopada u blagdan Krunice, koji se kao takav i danas slavi.

Sveti Pio V. proglasio je Tomu Akvinca naučiteljem Crkve te odredio da njegova Summa theologica mora biti udžbenik za sva katolička sveučilišta. Papa je umro 1. svibnja 1572., a žalost je za njim bila sveopća, pa se tako ispunilo njegovo proročanstvo. Klement X. proglasio ga je blaženim, a Klement XI. svetim. Tijelo mu počiva u jednoj pokrajnoj kapeli u bazilici svete Marije Velike.Veliki poznavalac povijesti papa Ludwig von Pastor piše o svetom Piju V. ovo: “Rijetko je kod jednog pape knez pred svećenikom pošao u drugi plan tako kao u ovom sinu sv. Dominika. Njemu je na srcu ležala samo jedna stvar: spasenje duša. U službu te misije stavio je svu svoju djelatnost i prema njezinim zahtjevima računao je vrijednost svake ustanove i akcije.”

Josip Antolović SJ

Pomolimo se: Bože, koji si se dostojao izabrati blaženoga Pija za vrhovnoga svećenika da suzbiješ neprijatelje Crkve i da obnoviš božansku službu, učini da nas njegova zaštita brani kako bismo se posvetili tvojoj službi te svladavši zasjede svih neprijatelja radujemo se u trajnom miru. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Bitno.net

Ovaj članak Papa Pio V. – sproveo je reformu Rimske kurije i borio se protiv kupovanja crkvenih položaja se prvo pojavio na Bitno.net.

Istinska unutarnja preobrazba koja je zahvatila ovu dvojicu učenika poželjna je svakom vjerniku koji traži vjerodostojno iskustvo uskrsnuća, jer ga nije dovoljno tražiti samo na praznome grobu, već ga treba tražiti i u vlastitoj nutrini.

Foto: Wikimedia

Današnji evanđeoski odlomak opisuje jedan od događaja na sam dan uskrsnuća prema informacijama koje je o njemu prikupio sveti Luka i zapisao u svome Evanđelju. U središtu događanja su dvojica učenika koji su s puno nade i očekivanja pratili sve što se ticalo Isusa Nazarećanina, očekujući da će biti otkupitelj naroda Izraelova, no naposljetku su se morali predati pred stvarnošću njegove muke i smrti na križu. Prema njihovu shvaćanju stvari on nije ispunio ni njihova očekivanja ni očekivanja mnoštva koje ga je oduševljeno slušalo i u njega polagalo svoje nade. Zato su i ova dva učenika razočarani napuštala Jeruzalem, premda su već čuli bili od žena i od apostola koji su išli na grob da Isusa nema u grobu. Pa i kad nisu još uvijek znali protumačiti kako to da njegova tijela nema u grobu, u svakom slučaju nisu mogli pretpostavljati da je živ, te stoga nisu ni čekali daljnji rasplet situacije, već su se odlučili maknuti s mjesta događaja koje je u njima moglo tek samo probuđivati bol i tugu.

Zanimljivo da Isus izabire upravo ovu dvojicu najbeznadnijih i najtužnijih učenika da im se očituje na dan svoga uskrsnuća. I, doista, kad im se pridružuje na putu, vidi se da su oni još uvijek pod dojmom svega što se dogodilo. On, međutim, u njima započinje jedan novi proces koji bismo mogli nazvati iscjeljenjem duhovnog vida, otvaranjem očiju i progledavanjem. Jer ovaj se događaj odvija, naime, između njihove sljepoće i progledavanja, kako će zabilježiti i evanđelist sveti Luka. On će zapisati da u trenutku kad im se Isus približava nisu bili u stanju prepoznati ga: I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. Međutim, kad su slušali kako im tumači starozavjetnu riječ i kad im je razlomio kruh, tada su razaznali njegov lik, što Evanđelist posvjedoči: U to im se otvoriše oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. I premda im je Isus iščeznuo s očiju, oni su se ipak osvjedočili o njegovu uskrsnuću u najdubljim dubinama svoga bića, jer su otkrili otajstvo Božjega nauma i izvedbu istoga upravo po muci, smrti i uskrsnuću Sina Božjega.

Istinska unutarnja preobrazba koja je zahvatila ovu dvojicu učenika poželjna je svakom vjerniku koji traži vjerodostojno iskustvo uskrsnuća, jer ga nije dovoljno tražiti samo na praznome grobu, već ga treba tražiti i u vlastitoj nutrini. To jest potrebno je steći pogled koji može uočiti uskrslog Gospodina u dubini vlastitoga bića, te ujedno čitati Božjim očima sva događanja vlastite povijesti i cijeloga svijeta. Jer počesto i nama nedostaje jasan pogled kojim bismo čitali napose one mučne i tragične događaje u životu. Božja prisutnost je jača i od najkatastrofalnijeg ponašanja koje čovjek sebi priušti. Učenici iz Emausa su otkrili da je Bog prisutan i jači od svih pogibelji, te da na otajstven način vodi ljudsku povijest ne ljudskom snagom, već snagom svoga uskrsloga Sina. Božja snaga je jača od ljudske zloće i grijeha koji je dosegnuo svoje vrhunce upravo u odbacivanja Sina Božjega i njegovu pribijanju na križ. Kao što se sve promijenilo u očima ove dvojice učenika kad su otkrili da uz ono što su znali o događajima tih dana, ima i ono što nisu znali, a to je Božje djelovanje da ipak zlo koje čine ljudi preobrazi u pobjedu Božju, tako je i nama otkrivati snagu prisutnosti Uskrsloga koja nosi naš život putovima Božje povijesti usprkos svih zala i katastrofa koje otkrivamo u svijetu oko nas.

Stoga ne smijemo živjeti u sljepoći prema Bogu i njegovu moćnom djelovanju za spasenje svijeta i nas samih, to jest ne smijemo ga tražiti i procjenjivati samo po mjerama našega ljudskog vida i naših ljudskih očiju. Naprotiv, Uskrsli nam pomaže da otvorimo oči i da izoštrimo pogled na pravu žarišnu daljinu kako bismo otkrili njega živoga u svome životu i u životu svijeta. Tako ćemo otkriti da nam se Bog očituje kao onaj koji sebi zadržava pravo djelovati na sebi svojstven način, pa i onda kad se taj način u prvi mah i ne uklapa nama ljudima u naše predodžbe o tome što je Bog trebao učiniti za nas i za druge ljude. Zato umjesto da se iščuđujemo i Bogu predbacujemo zašto nije poduzeo ništa sukladno našim očekivanjima, pozvani smo prilagoditi vlastiti pogled njegovu načinu djelovanja i njegovu načinu prisutnosti u svijetu. Jer on je dobro procijenio da je veći iskaz ljubavi i veći dar milosti bio u tome da preda za nas ljude svoga Sina, nego da se osvećuje nama ili nekim zamišljenim protivnicima Božjega naroda na ljudski način.

Neka nam dragocjeno iskustvo učenika iz Emausa pomogne da i sami prijeđemo put otvaranja očiju i izoštravanja pogleda. Dopustimo stoga Uskrslome da nam se približi, da nas pouči i da nas nahrani otajstvima Božjim, što je put ozdravljenja pogleda. Uistinu, dok ne uočimo njegovu prisutnost u našem životu i u povijesnim događajima oko sebe, ostajemo slijepi. A kad nam on otvori oči onda na Božji način procjenjujemo stvarnost i događaje oko sebe, te radosno hodimo putem ove ljudske povijesti, ma kako mogla biti tužna i suzna u mnogim svojim vidovima. Neka nam Uskrsli otvori oči i neka nas obdari novom snagom da se u nama rodi želja naviještati drugima njegovo sveto uskrsnuće kao najradosniju vijest koju čovjek u svojoj duši i povijesti može iskusiti. Kao što je ovu dvojicu podigao iz njihova beznađa i razočaranosti, neka i nama ulije gorljivost srca, čime nas već za života podiže iz mrtvih i čini svojim revnim učenicima i svjedocima uskrsnuća.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ovaj članak Otvoriti oči za Uskrsloga se prvo pojavio na Bitno.net.

Ponosni što se u Gradu Heroju, Vukovaru, ove godine okupljaju mladi iz cijele Hrvatske i šire, Laudato TV prenosi atmosferu programa susreta, kroz javljanja uživo i zanimljive razgovore s organizatorima te sudionicima susreta.

Foto: screenshot

NEDJELJA

08:55
Molitva na Memorijalnom groblju
Donosimo dio molitvenog ozračja s Memorijalnog groblja.

u 13:30
Dojmovi nakon euharistijskog slavlja
Dojmovi sudionika nakon središnjeg dijela susreta – euharistijskog slavlja.

u 15:00 sati
Atmosfera programa u gradu
Uključujemo se u radosnu atmosferu s vukovarskih ulica.

u 17:00 sati
Vukovarska bolnica
Prisjećanje na vremena zbog koji je Vukovar Grad Heroj iz vukovarske bolnice.

u 18:30
Uključenje u završni koncert
Donosimo dio glazbenog ozračja sa završnog koncerta.

u 21:00 sat
Dojmovi sa SHKM-a

Prema kraju susreta donosimo još dojmova sudionika.

Budimo zajedno s 30.000 sudionika u Vukovaru na Susretu hrvatske katoličke mladeži uz Laudato TV!

Laudato.hr | Bitno.net

Ovaj članak Pratite Susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru na Laudato TV-u se prvo pojavio na Bitno.net.

Liturgijsko pjevanje na središnjem nedjeljnom misnom slavlju Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru animirat će 240 pjevača iz 18 župa Đakovačko-osječke nadbiskupije okupljenih u Nadbiskupijski zbor mladih.

Voditelj zbora profesor je glazbene kulture i zborovođa Crkvenog pjevačkog društva Mir u Belišću, Želimir Sušić.

Liturgijsko pjevanje na središnjem nedjeljnom misnom slavlju Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru animirat će 240 pjevača iz 18 župa Đakovačko-osječke nadbiskupije okupljenih u Nadbiskupijski zbor mladih. Voditelj zbora profesor je glazbene kulture i zborovođa Crkvenog pjevačkog društva Mir u Belišću, Želimir Sušić.

Pripreme zboraša započele su u rujnu 2016. godine kada su notne zapise pjesama dobili na adrese svojih župnih zajednica te je uvježbavanje na župama bila prva razina pripreme. Zatim su od siječnja 2017. uslijedile regionalne probe u tri središta. U Đakovu su se okupljali zboraši iz Slavonskog Broda, Retkovaca, Vinkovaca i Đakova, u Osijeku su vježbali zboraši osječkih župa Preslavnog Imena Marijina, sv. Petra i Pavla, Uzvišenja sv. Križa te zboraši iz Višnjevca i Josipovca. A u Belišće su na probe dolazili zboraši iz Valpova, Ladimirevaca, Donjeg Miholjca i domaći belišćanski zbor.

“Pojedini župni zborovi broje četiri do pet pjevača, a pojedini i do četrdesetak, no pjevanje u ovako velikom zboru za sve je novo iskustvo. Manji zborovi nisu do sada vježbali višeglasno pjevanje tako da su za njih probe bile malo zahtjevnije. Pozitivna je atmosfera i mislim da će mnogi zborovi profitirati. Susreli su se s nečim drugačijim te će nekima ovakav način pjevanja biti izazov i nadam se da će naučeno primijeniti i u svojim župa”, rekao je zborovođa Sušić.

Pjesme koje će biti izvedene na središnjem misnom slavlju SHKM-a uz voditelja nadbiskupijskog zbora izabrao je voditelj Nadbiskupijske glazbene škole, maestro Ivan Andrić, povjerenik za pastoral mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Filip Perković, a svoje sugestije dao je i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.

Sušić je istaknuo kako je ujedinjena tradicionalna liturgijska glazba i pjesme koje mladi često pjevaju na misama mladih. Osim pjevanja važan dio je i sviranje. Neke pjesme bit će izvedene samo uz orguljsku pratnju. S obzirom na to da se Susret održava u Slavoniji tu su i prepoznatljive tamburice, koje će svirati Tamburaški sastav Batorek; uključit će se i Glazbeni sastav Noel s bas gitarom, električnom gitarom, klavijaturama i udaraljkama, a dvije skladbe bit će izvedene uz Gudački orkestar Glazbene škole Franje Kuharića, Osijek.

Neizostavno je bilo pitanje hoće li Nadbiskupijski zbor mladih nastaviti djelovati nakon SHKM-a, a voditelj je priznao kako je i sam o tome razmišljao i da bi to bilo vrlo zanimljivo, ali, prvo treba vidjeti kako će proteći nedjeljno misno slavlje.

“Zavidan je angažman mladih s različitih strana nadbiskupije. Oni u svojim župnim zajednicama redovito animiraju misna slavlja, uvježbavaju nove pjesme, a sada su se i međusobno upoznati. Vidjeli su da rade slično, ali i da postoje razlike. Svakako bi bilo zanimljivo nastaviti raditi zajedno”, rekao je Sušić, poručujući svim sudionicima SHKM-a: “Slavimo uskrslog Gospodina pjesmom!”

Josip Ivanda iz Župe Kraljice sv. Krunice u Kuševcu član je Zbora mladih Amadea pri samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Desetak godina aktivan je u zborovima mladih kao orguljaš, no u Nadbiskupijskom zboru sudjeluje kao pjevač. „Vježbamo intenzivno, sviđaju mi se probe, osjeti se zajedništvo nas mladih. Drugačije je biti dio ovako velikog zbora, drugačija je organizacija proba, možda malo zahtjevnija. Nije bilo lako uvježbati izabrane skladbe, ali uspjeli smo i zato smo zadovoljni“, rekao je.

U Nadbiskupijskom zboru sudjeluje i starija skupina Zbora mladih Župe Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu s voditeljicom Bernardom Petričević. Ideja da se uključe u Nadbiskupijski zbor došla je od njihova župnika Ivana Lenića. „Jako mi se sviđa rad i stručnost na probama ovoga zbora. Okupili smo se iz svih krajeva i od više manjih zborova nastao je jedan veliki, te smo uspjeli uvježbati kvalitetan program“, rekla je Bernarda. Posebno iščekuje izvedbu himne SHKM-a „Krist je naša nada“. „Iako zborska verzija kompliciranije zvuči nego kada solisti sami pjevaju, ide nam dobro, i bit će to izvrsno u nedjelju – tome se posebno veselim“, naglasila je, ističući kako su, uz pjevanje, posebno bogatstvo ovoga zbora nova prijateljstva.

Mihaela Hrnkaš članica je zbora u Župi Uzvišenja sv. Križa iz Ladimirevaca. U župnom zboru pjeva deset godina. Unatoč tome što je ladimirevački zbor mali, imali su hrabrosti uključiti se u ovaj projekt. „Nije bilo teško sudjelovati. Zapravo, bilo je vrlo zanimljivo jer mi se posebno sviđa četveroglasno pjevanje“, rekla je oduševljeno. Kao posebno dragu skladbu predviđenu za nedjelju misu SHKM-a izdvojila je Kyrie Eleison „jer je molska i ima alterirane tonove, pa ju je jako lijepo pjevati“.

U Zboru mladih Župe Preslavnog Imena Marijina u Osijeku pet godina pjeva Franka Kunovac. „Na uključenje u Nadbiskupijski zbor potaknuo nas je prvenstveno osjećaj zajedništva, ali i ljubav prema pjevanju“, rekla je te priznala kako su probe ponekad bile i naporne, „ali u konačnici se sve isplatilo jer smo sada cjelina i jako lijepo pjevamo“. I Franka posebno iščekuje izvođenje himne SHKM-a te kaže: „Sviđa mi se melodija, lijepa je. U zborskoj verziji soprani imaju dosta visoke dionice,  ali jako lijepo zvuči.“

Petra Sušić iz Župe Bezgrešnog začeća BDM pjeva od treće, a violinu svira od devete godine života. Iako glazba koju inače svira ima više finesa, uživa svirati i liturgijske skladbe. „Ovo je jako zanimljivo iskustvo, toliko puno pjevača na jednom mjestu, puno novih skladbi, novih poznanstava, sve mi je jako zanimljivo“, rekla je i svima koji će sudjelovati na nedjeljnom misnom slavlju SHKM-a poručila: „Nadam se da ćete prepoznati naš trud i rad, i da ćete uživati u lijepoj glazbi.“

M. Kuvedžanin | www.djos.hr

Ovaj članak Središnje misno slavlje na SHKM-u animirat će zbor od 240 pjevača se prvo pojavio na Bitno.net.

Salesiana vam s ponosom predstavlja svoj novi naslov: Pier Giorgio Frassati, prijatelj siromaha (Primo Soldi).

Radi se o životopisu mladog blaženika iz Torina (1901. – 1925.) kojega su trojica posljednjih papa predložila kao pravi uzor današnjoj kršćanskoj mladeži zbog čega su ga i proglasili zaštitnikom Svjetskog dana mladih.

Ovo je prvi životopis mladoga sveca na hrvatskom jeziku, a sigurni smo da će Pier Giorgio Frassati oduševiti svakog čitatelja i sve nas potaknuti na zauzeto kršćansko djelovanje, tamo gdje nas je Bog posadio!

Više o Frassatiju također možete saznati OVDJE.

Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] Salesiana objavila životopis blaženika kojeg pape navode kao uzor kršćanskoj mladeži se prvo pojavio na Bitno.net.

Nakon subotnjeg programa Susreta hrvatske katoličke mladeži, koji je u župama Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji okupio oko 30.000 mladih, nedjeljni program 30. travnja započeo je molitvom predstavnika mladih, njih oko 10.000, na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata u Vukovaru. Molitvu je predvodio predsjednik Odbora HBK za mlade zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski.

Foto: Facebook/HKR

Uz domaćine đakovačko-osječkog nadbiskupa metropolita Đuru Hranića i umirovljenog đakovačko-osječkog nadbiskupa metropolita Marina Srakića u molitvi su sudjelovali i splitsko-makarski nadbiskup metropolit Marin Barišić, riječki nadbiskup metropolit Ivan Devčić, srijemski biskup Đuro Gašparović, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, dubrovački biskup Mate Uzinić, vojni biskup u BiH Tomo Vukšić, porečki i pulski biskup Dražen Kutleša, krčki biskup Ivica Petanjak, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić,; šibenski biskup Tomislav Rogić, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, banjolučki pomoćni biskup Marko Semren, generalni vikar Đakovačko-osječke nadbiskupije mons. Ivan Ćurić, generalni vikar Hvarsko-bračno-viške biskupije – delegat biskupa Slobodana Štambuka mons. Stanko Jerčić, generalni tajnik HBK mons. dr. Petar Palić, ekonom HBK mons. Enco Rodinis i ravnatelj Hrvatskog Caritasa mons. Fabijan Svalina.

U duhu pročitanog odlomka iz evanđelja koji je navijestio tajnik Nadbiskupskog ordinarijata đakovačko-osječkog Dario Hrga, biskup Gorski je u nagovoru rekao kako je to poruka i na ovome groblju: „Život nije ovdje. Ovdje su bolne uspomene, ovdje smo dužni obnavljati prevažnim spomen na hrabre i drage ljude, na ogromne žrtve, ali život nije ovdje. Znakovit je ovaj naš početak susreta na groblju sa snažnom porukom. Obično od oltara krećemo prema groblju, danas od grobova naših branitelja krećemo prema zajedništvu euharistije, prema životu, prema Kristu koji je nada naša. Zato ovdje ne tugujemo danas, nego ovdje smo ponosni, zahvalni i puni nade. Ponosni smo na naše branitelje, ponosni jer su među nama stasali, živjeli i umrli ljudi spremni platiti najveću cijenu za slobodu, a bili su označeni znakom križa Kristova. Stojimo zahvalni u molitvi za njihove živote u vječnosti, zahvalni za domovinu koju po njihovoj žrtvi baštinimo i koju želimo izgrađivati svojim časnim životom i marnim radom. Stojimo puni nade ne okrenuti prošlosti, nego budućnosti, nade da žrtva nije bila uzaludna, nade u povjerenje srdaca, nade u njihov i naš život u Bogu.”

Nakon upućenih molitvenih zaziva za Crkvu – narod Božji, domovinu Hrvatsku, mlade, sve sudionike SHKM-a i otkrivanje njihova životnog poziva te za preminule branitelje i sve pokojne, mladi predstavnici svojih nad/biskupija, upalili su svijeće kod središnjeg križa u znak molitve i pijeteta poginulima u Domovinskom ratu. Uime Srijemske biskupije svijeću je upalila Vesna Uremović, Vrhbosanske biskupije Toni Sandro Martić, Krčke biskupije Benjamin Lovrenčić, Dubrovačke biskupije Tomislav Tomičić, Sisačke biskupije Nikola Likić, Splitsko-makarske nadbiskupije Antonio Grkeš, Hvarsko-bračno-viške biskupija Ante Eterović, Zadarske biskupije Ivan Anić, Varaždinske biskupije Stela Posavec, Mostarsko-duvanjske biskupije Ante Penava, Trebinjsko-mrkanske biskupije Jure Lopin, Banjolučke biskupije Spomenko Hričak, Riječke nadbiskupije Ana Marija Antunović, Šibenske biskupije Andreja Pecollaj, Porečke i Pulske biskupije Kristijan Bazina, Zagrebačke nadbiskupije Petar Cigelj i Gospićko-senjske biskupije Eugenija Pintar.

Nakon molitve mladi su formirali procesiju na čelu koje je bio Križ SHKM-a te su se, uz molitvu slavnih otajstava krunice, uputili do mjesta misnoga slavlja. Križ SHKM-a naizmjenično su nosili predstavnici Udruge djece poginulih branitelja, mladi i biskupi.

Mons. Rogić, mons. Huzjak, mons. Košić, mons. Šaško i mons. Križić nose križ na čelu procesije, Foto: Facebook/HKR

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Molitvom na Memorijalnom groblju započeo nedjeljni program SHKM-a se prvo pojavio na Bitno.net.

“Kako li je divno Božji Duh potaknuo poslanje naše Crkve i danas, ‘od sva četiri vjetra’ ovdje u Vukovaru sabrao je ‘Crkvu mladih’ – na deseti Susret hrvatske katoličke mladeži!”

Foto: Facebook.

Susret hrvatske katoličke mladeži 2020. održat će se u Zagrebu, objavio je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić na središnjem događaju SHKM u Vukovaru – euharistijskom slavlju na posebno uređenom prostoru kod dvorca Eltz u Vukovaru koje je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić.

Na euharistijskom slavlju u koncelebarciji je bio niz biskupa iz Hrvatske i BiH i drugih crkvenih dužnosnika, a misi su nazočili predstavnici lokalnih vlasti te te zastupnici Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta kao i predstavnici prosvjetnoga, kulturnoga, znanstvenoga, političkoga, gospodarskoga i društvenoga života.

Riječ dobrodošlice izrekao je domaćin i predvoditelj slavlja nadbiskup Hranić.

“Kako li je divno Božji Duh potaknuo poslanje naše Crkve i danas, ‘od sva četiri vjetra’ ovdje u Vukovaru sabrao je ‘Crkvu mladih’ – na deseti Susret hrvatske katoličke mladeži! Draga mladosti! Tko da ne osjeti radost! Tko da je, u snazi Kristove nazočnosti, danas s vama ne podijeli! Dobro nam došli u Đakovačko-osječku nadbiskupiju – u Slavoniju, Baranju i Gornji Srijem! Uime cijele naše nadbiskupije, uime svih vjernika, svake naše obitelji, i naših starih i bolesnih, uime svećenika, redovnika i redovnica, uime nadbiskupa u miru Marina, uime svih Vukovaraca, te sasvim osobito uime svih mladih naše nadbiskupije: Dobro došli u grad Vukovar”, rekao je nadbiskup Hranić, pozdravljajući mlade iz svih (nad)biskupija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, iz Vojvodine i hrvatske dijaspore diljem Europe, kao i skupinu mladih Poljaka iz župe Miklušovic Krakovske nadbiskupije.

Na početku mise mladima se obratio i apostolski nuncij D’Errico koji je izrazio radost zbog nazočnosti na ovome važnom nacionalnom susretu katoličke mladeži, „u kojem vidimo sakupljene nade Crkve Božje u Hrvatskoj i raznim zemljama.

“Drago mi je da danas mogu sudjelovati na ovom važnom susretu, drago mi je da se to poklapa s ovim važnim danima koje živim u vijesti koju mi je dao Sveti Otac da ću dobiti novu misiju. Gledajući na vas, dragi moji mladi, reći ću Svetom Ocu da sam danas vidio još više: da sam vidio jedan krasan horizont za Crkvu i za Hrvatsku. I reći ću Svetom Ocu da nosim krasna sjećanja i na ovaj današnji dan u kojem vidim živo svjedočenje u Crkvi i hrvatskome narodu”, rekao je nuncij D’Errico.

Istaknuo je kako Sveti Otac prati molitvom ovo slavlje te upućuje najljepše želje biskupima, a osobito predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije, zatim svećenicima, redovnicima i redovnicama, pastoralnim djelatnicima i svim sudionicima ovog Susreta. A kao znak svoje posebne blizine želio je uputiti i poruku, koju je pročitao tajnik Apostolske nuncijature mons. Blachowiak.

Nakon što je evanđelje treće uskrsne nedjelje naviješteno na latinskom i bizantskom obredu, homiliju je predvoditelj slavlja đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić započeo riječima apostola „A mi se nadasmo!”, te upitao „nisu li dvojica žalosnih Isusovih učenika, koji napuštaju Jeruzalem te odlaze u Emaus, slika tolikih umornih, razočaranih i beznadnih ljudi.

“U njima se oslikavaju stvarne životne prilike i mnogih hrvatskih mladića i djevojaka. Sjetimo se samo onih koji su se do sada prijavili na desetke natječaja za radno mjesto, ali bezuspješno, te su u rješavanju svojih životnih pitanja morali potražiti ‘izlaz’ odlaskom u inozemstvo. Znamo, ne odlazi se rado, nego žalosna srca, jer u zavičaju i domovini nastaje praznina. Tko će je i kako ispuniti?”, rekao je nadbiskup.

Vraćajući misao na dvojicu učenika, nadbiskup Hranić istaknuo je kako njima „Uskrsli ne nudi praznu utjehu, nego im nudi drugačiji pogled na istu stvarnost i novu nadu, novu perspektivu. Učenicima pomaže shvatiti da ih nije iznevjerio Bog i samo drugi ljudi, nego su ih iznevjerila i njihova očekivanja; i da nije krivnja na Bogu, ni samo u drugim ljudima, nego i u njihovu pogrešnom stavu. On u njihovu tamu unosi svjetlo Božje riječi. U liku stranca koji se pridružuje dvojici učenika na putu u Emaus, Isus stavlja pred nas pastire i učitelje izazov posebno odgovornoga poziva: pratiti ove drage mladiće i djevojke, biti suputnici na njihovu putu – znati ih saslušati i razumjeti”.

U molitvi vjernika mladi predstavnici (nad)biskupija molili su za papu Franju, mjesnog ordinarija, za biskupe, svećenike i đakone, redovnike, redovnice i sve vjeroučitelje, kao i za nova svećenička i redovnička zvanja. Molili su i za jedinstvo među kršćanskim zajednicama, da nestane svako neprijateljstvo te se među Kristovim učenicima nastani duh uzajamnoga poštovanja, praštanja, suradnje i svjedočenja Njegove ljubavi. Molitva je upućena i za domovinu, da bude zemlja mira, sklada i napretka, kao i za svijet da prestanu ratna stradanja, nepravde i svaki oblik nasilja. Molitva je upućena i da se naše obitelji obnove darom života, potom za patnike, siromašne, bolesne, umiruće.

Predstavnici pojedinih (nad)biskupija su potom na oltar prinijeli darove.

Nakon popričesne molitve na misi SHKM-a, zahvalu mladim hodočasnicima, njima oko 30.000, uputio je domaćin nadbiskup Đuro Hranić.

„Hvala vama mladima, vašim svećenicima i voditeljima vaših skupina što ste prihvatili hodočasnički napor i žrtvu te s različitih strana došli na ovaj susret mladih. Drago nam je što ste došli. Želimo vam ugodan ostatak boravka među nama danas i sutra. Ono što je dobro ponesite sa sobom u srcu, a naše propuste i pogreške nam oprostite”.

Mladima se obratio i predsjednik HBK nadbiskup Želimir Puljić te izrazio radost zbog ovoga zajedništva. Podsjetio je kako su, potaknuti brigom za mlade koju je pokazao sv. Ivan Pavao II., hrvatski biskupi prije 20 godina krenuli u ovo hodočašće s mladima diljem domovine pod zastavom „S Kristom u treće tisućljeće”. U tom duhu se osvrnuo na protekle susrete te najavio Susret hrvatske katoličke mladeži 2020. godine u Zagrebu.

Nakon što su mladi Zagrebačke nadbiskupije od mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije preuzeli „Križ mladih”, okupljenima se obratio i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Kardinal je poručio mladima:

„Zagreb vas čeka! U Zagrebu vas očekuje bl. Alojzije Stepinac! Dobrodošli svi u Zagreb 2020. godine”, a mladima Zagrebačke nadbiskupije povjerio organizaciju 11. SHKM.

Liturgijsko pjevanje na euharistijskome slavlju SHKM u Vukovaru animirao je Nadbiskupijski zbor mladih pod ravnanjem prof. Želimira Sušića. Zbor mladih sastoji se od 240 pjevača iz 18 župa Đakovačko-osječke nadbiskupije. Zbor su pratili svirači grupe Noel, gudački orkestar Glazbene škole Franje Kuhača, Tamburaški orkestar Batorek i Matej Šibalić za klavijaturama.

Središnje euharistijsko slavlje SHKM-a za gluhe osobe prevodila je Ilka Zadro.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak ‘Kako li je divno Božji Duh sabrao Crkvu mladih ovdje u Vukovaru! Tko da ne osjeti radost!’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Svjesni smo kako Crkvu čine slabi i grešni ljudi, no isto tako svjesni smo kako upravo ona u današnje vrijeme jedina diže glas za zaštitu ljudskog dostojanstva i života od začeća do prirodne smrti. Isti oni koji će župnika iz Gradišta medijski razapeti, neće progovoriti protiv eugeničkog mentaliteta i svakodnevnog ubijanja osoba s Downom

Foto: Screenshot RTL

Prema već dobro uhodanoj praksi, uoči velikih crkvenih blagdana i različitih vjerničkih slavlja naši se svjetovni mediji pobrinu izvijestiti nas o nekom “vjerskom skandalu”. Ponekad je riječ o dramatičnom otkriću “prave” istine o Isusu, a ponekad dobro dođu i slabosti i propusti nas vjernika koji se upravo u spomenutim prigodama nađu pod medijskim reflektorima.

Tako su nas ovih dana, baš uoči veličanstvenog susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru na kojemu se okupilo preko 30 tisuća mladih vjernika, mediji počastili pričom iz Gradišta kraj Županje u kojemu je župnik odbio da troje djece s poteškoćama u razvoju primi sakrament prve pričesti na oltaru kao i sva druga djeca.

Razočarani roditelji malenog Adama, djeteta s Downovim sindromom, zajedno s ostalim roditeljima svoje su neslaganje najprije izrazili pred župnikom koji je kako kažu, odbio njihovu molbu da sva djeca na jednak način prime svetu pričest. Roditelji su se stoga za pomoć obratili nadbiskupu Hraniću koji je izrazio žaljenje zbog župnikova postupka, te obećao kako će s njim pokušati razgovarati.

“Žao mi je što Vi i Vaš sin prolazite neugodnosti zbog toga što župnik jednostavno ne razumije problem i onda krivo postupa i reagira”, napisao je nadbiskup Hranić u SMS poruci majci malenog Adama, a njegov odgovor prenio RTL.

Na koncu, župnik je ipak poručio kako će sva djeca – bez obzira na različitost – sakrament prve pričesti primiti jednako.

I dok nas kao vjernike koji u svakom čovjeku prepoznajemo dijete Božje s jednakim i nepovredivim ljudskim dostojanstvom primjer iz Gradišta može jedino ražalostiti, ono što nas još više žalosti jesu reakcije onih koji iz samo njima poznatih razloga čitavu Crkvu proglašavaju licemjernom i ponavljaju dobro nam poznate fraze prepune stereotipova i predrasuda.  U tim se trenutcima medijskog riganja vatre čini uzaludnim ukazivati na tolike drugačije primjere poput onog  o Michaelu, irskom novinaru kojemu Downov sindrom nije zasmetao da postane prvi stažist u povijesti Radio Vatikana, Učenica Jaganjčevih koje nude mogućnost ostvarenja redovničkog poziva djevojkama s Downovim sindromom, pa do meni najbližeg primjera iz župe Svih Svetih u Sesvetama u kojoj iz nedjelje u nedjelju za oltarom vidim ministranta s Downovim sindromom. Što onda možemo reći i kako uopće reagirati u ovakvoj situaciji?

Svjesni smo kako Crkvu čine slabi i grešni ljudi, no isto tako svjesni smo kako upravo Katolička Crkva u današnje vrijeme jedina diže glas za zaštitu ljudskog dostojanstva i života od začeća do prirodne smrti. Isti oni koji će župnika optužiti za nepravednu diskriminaciju i medijski ga razapeti, neće progovoriti protiv eugeničkog mentaliteta i svakodnevnog ubijanja tih istih downića. Dovoljno je podsjetiti na primjere Islanda i Danske, dvije napredne zapadne demokracije u kojima su zahvaljujući prenatalnoj dijagnostici downići doslovno istrijebljeni.

Ako se i dalje pitate kako reagirati u ovoj situaciji, odgovor je vrlo jednostavan:

Molimo za malenog Adama i ostale prvopričesnike i njihove obitelji.

Molimo za župnika iz Gradišta.

Molimo za sve nas koji svojim slabostima i grijesima ranjavamo Crkvu i donosimo sablazan.

Molimo za sve one kojima se niječe ljudsko dostojanstvo i kojima zbog naše komocije i sebičnosti uskraćujemo pravo na život, premda možemo pročitati brojna svjedočanstva roditelja kojima su njihovi maleni downići donijeli neopisivu radost i poučili ih pravoj ljubavi.

Molimo za sve one koji na svojoj savjesti nose ljudski život.

Molimo za sve one koji su zaslijepljeni mržnjom prema Crkvi, ali najprije molimo za nas same, da mržnjom ne odgovaramo na njihovu mržnju, a potom da im naš i njihov nebeski Otac otvori srca, rasvijetli ih svojim Duhom i privede na put spasenja.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Pogreška župnika iz Gradišta žalosti vjernike, ali žaloste nas i oni koji je koriste za riganje vatre na Crkvu se prvo pojavio na Bitno.net.

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan “koji si je svijet rada izabrao kao svoj praznik”

Godine 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Lav XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries te u njoj “radnike i sve ljude skromnih životnih prilika ‘upućuje na sv. Josipa’ kao uzor i primjer za nasljedovanje”.

Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. To je u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. “Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: ‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin'” (Mt 13,54). Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimanju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Jer je bio tesar, na prvi pogled može se činiti da je posve opravdano njegovo patronatstvo nad radnicima. Kažem na prvi pogled jer se, na primjer, u Svetom pismu o sv. Pavlu govori kao o manualnom radniku na 7 mjesta. On sam piše “da se mučio dan i noć” (usp. 1 Sol 2,9). Pa ipak Crkva ne postavlja svetog Pavla već sv. Josipa za uzor radnikâ. A dok to čini, onda želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nije bio samo čisto naprezanje, već spremnost služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. A to bi morao biti smisao rada svakoga kršćanskoga djelatnika. Rad bi morao biti apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja. I ako je jedan stari kršćanski pisac – Pseudo-Dionizije – zapisao “da je od svih božanskih djela najbožanskije surađivanje s Bogom na spasenju duša”, onda i rad kršćanskog radnika, stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere. Kad je, dakle, Pio XII. uvodio blagdan sv. Josipa Radnika, mislio je na “tiho i vjerno posvećivanje svakidašnjega rada”, kako je to činio taj najveći šutljivac – sveti Josip, a ujedno svetac koga jedino nadvisuje Bogomajka Marija. Njega Pio XII. nije oklijevao nazvati “najčistijim, najsvetijim, najuzvišenijim od svih Božjih stvorova”. Taj, dakle, div među svecima i duhovnim velikanima bijaše po zanimanju samo “tesar” – drvodjelja, radnik. Marksistička ideologija uzdiže radnika te misli da ona jedina promiče njegovo uzdignuće. No, davno prije Marxa radnik je u kršćanstvu bio častan ponajprije po Kristu koji je radio i tako posvetio rad, a onda po onima koji su njemu bili najbliže: Marija i Josip, a bijahu radnici, ljudi koji su u trudu pribavljali svakidašnji skroman kruh. Opravdano je boriti se za radnikova prava, ali ne samo za njegova, već za prava svakoga čovjeka. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskoga radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći “pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli” (usp. Pastoralnu uredbu II. vatikanskog sabora Radost i nada, br. 34).

U zagrebačkoj nadbiskupiji u Novome Virju bila je posvećena župna crkva sv. Josipu Radniku. Kod posvete te crkve nadbiskup Kuharić je rekao: “Sveta ova crkva posvećena je sv. Josipu Radniku, hranitelju Isusovu, koji je imao tu čast i tu milost da je Bog, kada je postao čovjekom, našim subratom, i kad je Bog htio živjeti naš ljudski život, rodivši se kao čovjek od djevičanske majke, Presvete Djevice Marije, da je htio živjeti taj ljudski život uz svoga poočima, hranitelja, radnika, koji ga je othranjivao žuljevima svojih ruku i blagoslovom svoga rada. Stoga ja, draga moja braćo i sestre, na ovaj oltar donosim vaš rad, vaše žuljeve, vaš znoj, koji zalijeva ova polja da bi iz njih izniknuo svagdašnji kruh. Stavljam na ovaj oltar i patnje svih onih koji imaju bilo kakvu patnju. Nju stavljam da bude sjedinjena s Kristovom žrtvom i tako iz ljubavi i sa strpljivošću podnesena da bi dala blagoslov za duhovni rad ove župe, za duhovni rad ove župne obitelji u vjeri, nadi i ljubavi.”

Molitva sv. Josipu Radniku

Slavni Sveti Josipe, uzore svih radnika, izmoli mi milost obavljati svoje poslove u duhu pokore, te tako zadovoljiti za svoje mnogobrojne grijehe; da ih obavljam savjesno, ne obazirući se na svoje sklonosti, već jedino na dužnost; da ih izvršim sa zahvalnošću i radošću smatrajući velikom čašću što mogu naravne darove, koje mi je Bog dao, uporabiti i usavršiti u poslu; da ih obavljam uredno i mirno, umjereno i strpljivo i nikada ne uzmaknem pored umornošću i poteškoćama; da ih obavljam osobito u čistoj nakani odričući se sama sebe; sve to u sjećanju na smrt i na račun koji ću morati polagati o svakom izgubljenom času, o neiskorištenim darovima, o propuštenim dobrim djelima i o taštoj samodopadnosti kod uspjeha, što tako nagrđuje djela učinjena Bogu za ljubav. Sve Isusu i Mariji za ljubav i po tvom uzoru sveti Josipe! To neka mi bude misao vodilja u životu i na samrti. Amen.

Sveci.net/Bitno.net

Ovaj članak Blagdan sv. Josipa Radnika – tiho posvećivanje svakidašnjeg rada se prvo pojavio na Bitno.net.

Završni koncert Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru bio je prava poslastica za nekoliko desetaka tisuća okupljenih mladih koji su ovog vikenda pohodili “grad heroja”. Pogledajte nastupe naših poznatih duhovnih, ali i svjetovnih izvođača ispred dvorca Eltz.

Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] Miroslav Škoro, Alan Hržica, Božja pobjeda, sestre Husar i Opća opasnost: Pogledajte snimke koncerta koji je oduševio 30 000 mladih u Vukovaru se prvo pojavio na Bitno.net.

„Nitko neka ne prezire tvoje mladosti, nego budi uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri u čistoći.“ (1 Tim 4,12)

Foto: Shutterstock.com

Imam jednu tajnu.

Kada sam bio malo dijete običavao sam otići u svoju sobu, zatvoriti vrata i šaptati Bogu da na Zemlju pošalje osobu koja bi riješila probleme svijeta. Pomalo luckasto, znam (pogotovo zato što je već poslao nekoga!). Ali onda sam jednoga dana shvatio: umjesto da čekam da netko drugi promijeni svijet, zašto ja to ne bih pokušao? Zašto ne bi svatko od nas to pokušao?

Planned Parenthood i mediji nas žele na svojoj strani. Žele da vjerujemo da pobačaj nije ništa više od manje operacije. Žele da prihvatimo da se kod pobačaja radi o jednoj osobi (majci), a ne o dvije (majci i djetetu).

To je zato što znaju da mi možemo promijeniti stvari. Ali možemo li?

Ako vjerujemo da je svako dijete u utrobi ljudsko biće, onda bismo se trebali boriti svaki dan za živote nerođenih. A ta borba počinje sa shvaćanjem kako Planned Parenthood funkcionira.

Ovo je 5 najvažnijih stvari koje treba znati o Planned Parenthoodu:

1. Planned Parenthood je najveći pružatelj pobačaja u Americi

Planned Parenthood (PP) opisuje sebe kao „pouzdanog pružatelja zdravstvene skrbi“ koji budi „neophodnu skrb reproduktivnog zdravlja, seksualnu edukaciju i informacije milijunima“. Ali kao pro-liferi, mi prozivamo PP zbog jednoga glavnog razloga: pobačaja.

Prema posljednjem godišnjem izvješću Planned Parenthooda, ta je organizacija izvršila 323,999 pobačaja nerođene djece u 2014. A po brojevima iz starijih godišnjih izvješća koje su popratile pro-life organizacije, od 1970. godine PP je izvršio oko 7 milijuna pobačaja.

To je otprilike populacija Hong Konga i 2 milijuna više od populacije Irske (4,892.305). To je broj žrtava Američkog građanskog rata – pomnoženo s 14.

Generacije ljudi – naših obitelji i prijatelja – više ne postoje zbog PP-a.

Prema Institutu Charlotte Lozier, najviše pobačaja na svijetu nakon Kine izvršava upravo SAD. A uzevši u obzir samo PP, „on bi bio 6. na svijetu po broju pobačaja na godišnjoj bazi“.

2. Planned Parenthood plaćaju porezni obveznici – zasad

Bez obzira na naš stav o pobačaju, pro-liferi su prisiljeni svake godine davati novac PP-u putem poreza.

Po njihovu novom godišnjem izvješću, PP je od 2014. do 2015. primio 553,7 milijuna dolara od države. To znači da je 43% PP-ova novca došlo od državnog novca koji je vlada sakupila od poreznih obveznika.

Zakon, tj. Hyde Amandman zabranjuje PP-u da koristi taj novac za plaćanje pobačaja (uz manje izuzetke). Ali s državnim financiranjem nekih njegovih usluga, PP može preusmjeriti više svog novca u financiranje pobačaja.

Ipak, organizaciji prijeti gubitak novca.

Prema Institutu Guttmacher, do kraja 2015., „11 je saveznih država smanjilo financiranje kako izričito za centre Planned Parenthooda tako i za sve ostale ustanove za planiranje obitelji koje također nude usluge pobačaja“.

U siječnju prošle godine, Kongres je prvi put u povijesti poslao predsjedniku zakon o ukidanju financiranja PP-a. Da je bio odobren, zakon slobode biranja zdravstvene skrbi bio bi dao državni novac namijenjen PP-u sveobuhvatnim centrima za zdravstvenu skrb – centrima koji ne obavljaju pobačaje.

Bivši predsjednik Barack Obama stavio je veto na zakon. Ali pro-liferi kažu da ako novoizabrani predsjednik bude pro-life nastrojen, da bi nacrt zakona mogao postati zakon u skoroj budućnosti.

3. Videa Planned Parenthooda mijenjaju stvari

Novi poticaj za ukidanje sredstava PP-u je započeo nakon što je skupina pod imenom Centar za medicinski napredak, pod vodstvom Davida Daleldena, pretprošle godine objavila videa i optužila PP da prodaje dijelove tijela abortiranih beba – za novac – istraživačima.

To je protuzakonito.

Dok je tajno radio, Dalelden je snimio puno ovakvih videa sa skrivenom kamerom, razgovarajući sa službenicima PP-a. Centar za medicinski napredak je dosad objavio 11 originalnih videa. Da biste dobili ideju o sadržaju, evo naslova nekih od njih:

• Direktor Planned Parenthooda se cjenka za dijelove beba i traži Lamborghini
• Radnik Planned Parenthooda opisuje ‘skupljanje’ dijelova beba s pincetom
• Radnici Planned Parenthooda se smiju dok razvrstavaju dijelove beba od „5 zvjezdica“, nastojeći da se bebe ne dodiruju
• Radnici Planned Parenthooda se smiju bebama koje su „izmiješane u vreći“
• Aborter opisuje rezanje bebe dok joj „kuca srce“
• Aborter se smije opisujući svoju ”težnju” za glavama beba i ”slatkim” srcima beba

Dok su PP i mediji odbacili ova videa kao „montirana“, analiza tvrtke Coalfire za digitalnu forenziku pokazala je da sve snimke koje nedostaju zapravo prikazuju čekanje u prometu, namještanje kamere, pauze za wc, ručak i čekanje.

Ova su videa potakla prosvjede po cijeloj zemlji, kongresna saslušanja, državne istrage i žustru republikansku predsjedničku raspravu.

4. Planned Parenthood je najbolji prijatelj s medijima

Reporteri i novinari redovito cenzuriraju pro-life pokret. Ali najbolji primjer medijske pristranosti u pogledu pitanja života u 2015. godini – pristranosti od strane novinara, reportera i voditelja – dolazi od načina praćenja videa.

Svaki dan, tri televizijske kuće, ABC, CBS i NBC, na američkoj televiziji emitiraju dva nacionalna dnevnika (jedan ujutro, drugi navečer). Mi u Centru za medijska istraživanja pratimo kako reporteri i voditelji izvještavaju ili ne izvještavaju o pričama tijekom ovih dnevnika.

Njihovo praćenje ove priče bilo je neobranjivo.

U prvih 9 sati i 30 minuta emitiranja dnevnika, nakon što je priča izašla u javnost, ABC, CBS i NBC potrošili su 39 sekunda na prvi video. Tek nakon 24 sata su sve tri kuće izvijestile o videima.

ABC, CBS i NBC dale su prednost životinjama nad abortiranim bebama, izvještavajući u jednom danu više o lavu Cecilu i novim pandama u ZOO-u, nego o videima u dva tjedna.

Dva mjeseca nakon objave prvog videa, Centar za medijska istraživanja je otkrio da su ABC, CBS i NBC emitirali samo 0.13% snimki Centra za medicinski napredak, tj. 1 minutu i 13 sekundi od 16 sati programa.

Mediji su na strani PP-a – i za to su nagrađeni.

Od 1978., PP je nagradio 257 novinara, medijskih kuća i projekata nagradom „Maggie – za medijsku izvrsnost“. Nagrada koja nosi ime u čast osnivačice Margaret Sanger dodjeljuje se onima koji su „poboljšali razumijevanje javnosti o reproduktivnim pravima i pitanjima zdravstvene njege,“ uključujući i pobačaj. ABC, CBS, NBC i drugi mediji primili su ovu nagradu.

Drugim riječima, ne smijemo pretpostaviti da mediji izvještavaju točno, ako i uopće, o pitanjima od interesa za pro-lifere.

5. Planned Parenthood tvrdi da je pobačaj „dobar“ – i žele da se mi s time složimo

Uz reportere, PP koristi i zvijezde i TV emisije da bi se dopao Amerikancima, pogotovo mladima kao što smo mi.

Kada su videa bila objavljena, horde zvijezda su izjavile da stoje „uz Planned Parenthood“, počevši od Scarlett Johansson, Mae Whitman – i sada čak Jennifer Lawrence .

PP je koordinirao i radio s popularnim TV emisijama kao sa serijom Cure na HBO-u, filmovima kao Baka. Organizacija je također hvalila serije kao Skandal na ABC-u i filmove kao Očito dijete, zbog tematike pobačaja.

To je zato što PP i mediji žele da vjerujemo da je pobačaj nešto dobro.

Prošle godine, predsjednica PP-a, Cecile Richard je pristup pobačaju nazvala „otvaranjem prilika za žene“, a PP je objavio tweet o „čarobnoj zemlji“ gdje je pobačaj „slobodan i ima ga u izobilju“.

PP je također nedavno stao iza kampanje #ShoutYourAbortion, pokreta koji potiče žene da ispričaju svoja pozitivna iskustva pobačaja (dok ignorira žene koje su pune žaljenja).

Pobačaj je za njih sve samo ne komadanje najranjivijih: nerođenih.

Zaključak: Kako se boriti protiv Planned Parenthooda

Znamo da je PP protiv nas. Popularna kultura je protiv nas. Mediji su protiv nas. Ali mi svejedno možemo zaustaviti pobačaj – svejedno možemo spašavati živote – ako počnemo djelovati.

Evo 4 jednostavna načina kako se boriti za nerođene:

1. Znanje je moć. Informirajte se redovito čitajući pro-life vijesti na stranicama kao LifeSite, LifeNews i NewsBusters.
2. Usmeno širite pro-life vijesti i informacije među obitelji i prijateljima. Dijelite pro-life priče na društvenim mrežama.
3. Uključite se u aktivnosti inicijative 40 dana za život i molite ispred klinika za pobačaje.
4. Sudjelujte na Hodu za život 20. svibnja i okupite se u Zagrebu i Splitu s tisućama drugih pro-lifera i pošaljite poruku da je život vrijedan, nebitno koliko malen bio.

(priređeno prema tekstu objavljenom na web-stranici Lifeteen.com)

Prijevod: Mislav Vušković | Bitno.net

Ovaj članak Pet najvažnijih stvari koje trebate znati o Planned Parenthoodu se prvo pojavio na Bitno.net.

Odluka je donesena protiv volje poglavara reda brata Renea Stockmana koji djeluje u Rimu i “kumovala” joj je činjenica kako u odboru većinu imaju laici, a ne redovnici

Foto: Shutterstock.com

Tužna i šokantna vijest dolazi nam iz Belgije – nekoliko psihijatrijskih klinika koje vodi katolička kongregacija Milosrdne braće odlučile su kako će u svojim bolnicama dopuštati eutanaziju za psihički bolesne pacijente.

Takva odluka donesena je u upravnom odboru koji regulira rad ukupno 15 klinika koje djeluju u Belgiji i u kojima se liječi oko 5000 pacijenata. Eutanazija će biti dopuštena i u onim slučajevima kada pacijenti ne boluju od smrtnih bolesti.

Odluka je donesena protiv volje poglavara reda brata Renea Stockmana koji djeluje u Rimu i “kumovala” joj je činjenica kako u odboru većinu imaju laici, a ne redovnici. Međutim, Stockman je u razgovoru za portal Mercator.net naglasio kako “sekularizacija truje i kongregaciju u Belgiji”, iz čega se može zaključiti kako braća koja imaju odgovornost za funkcioniranje klinika nisu pružili dovoljan otpor ovoj odluci.

Stockman je izjavio i kako je odluka tragična te kako je njegov red bio jedan od posljednjih glasova u javnosti protiv eutanazije u Belgiji. U njihovim klinikama eutanazija nije bila obavljana, što će se sada promijeniti.

“Svi oni koji su protiv nas sada likuju i govore kako smo se predali i prešli u njihov tabor”, rekao je poglavar.

Brat je dodao kako je već obavijestio red kako kao poglavar ne može prihvatiti tu odluku. Informirao je i belgijske biskupe, te vatikansko Državno tajništvo o tome što se događa te očekuje i njihove istupe i akciju.

Upitan očekuje li da će zbog ovoga reagirati i papa Franjo, brat je odgovorio:

“Sve sam dao u ruke Svetoj Stolici i naravno u ruke Gospodina.”

Njegov red utemeljen je 1807. u belgijskom gradu Gentu. Djeluje u preko 30 zemalja na svijetu.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Tužna vijest: Psihijatrijske klinike u vlasništvu katoličkog reda dopustile eutanaziju svojih pacijenata se prvo pojavio na Bitno.net.

Galerija fotografija sa službene internetske stranice Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Ovaj članak [FOTO] Pogledajte galeriju slika sa Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru se prvo pojavio na Bitno.net.

Naša kolumnistica Nikolina Nakić komentirala je na društvenim mrežama situaciju koja je nastala oko Adama Kadića, dječaka s Downom koji je jučer imao prvu pričest. Pročitajte što je napisala.

Foto: Shutterstock.com

Puno je emocija uskovitlao slučaj pričešćivanja dječaka sa sindromom Down, a najmanje tu ima trezvenosti i istinske brige za dijete s posebnim potrebama – ponajviše medijskog ludila i manipulacije, nažalost u neke druge svrhe.

Iskoristiti pojedinačan slučaj da bi se napala institucija koja zapravo jedina brine o dostojanstvu i pravu na život ljudi sa sindromom Down – djece koja se u pojedinim europskim zemljama više ne rađaju – suludo je. Vi koji podržavate eugeničko pravo na ubijanje te djece imate pravo šutjeti, i samo šutjeti.

Kao mama djeteta s posebnim potrebama reći ću nešto što će mnoge šokirati: ne mogu sva djeca sve! No mi kao društvo moramo se maksimalno potruditi shvatiti što neka djeca mogu i što sve mogu – i na tim jakim stranama graditi, njih osnaživati i ohrabrivati. Bilo kakav drugačiji pristup je bacanje grlom u jagode, a posljedica su samo suze i frustracija.

Mnoga djeca sa sindromom Down se svečano pričeste i krizmaju, neki čak čitaju i ministriraju. Neki sklapaju ženidbu, a neki se – Bože, hvala Ti – i zaređuju ljubeći Isusa na jedan divan iskreni način kojemu mi možemo samo stremiti. Sve se to događa u Katoličkoj Crkvi!

Rekoh, ne mogu svi sve. Neka djeca će se pričestiti van ove velike svečane ceremonije. Moje dijete će se, ako Bog da – tako pričestiti. Bože, kako jedva čekam taj dan kad će primiti Isusa – jer baš to je najvažnije – da ga primi kako je On to zamislio – ceremonije su lijepe, ali nisu presudne.

Da bi se procijenilo što koje dijete može a što ne može (jer mnogi mogu!), trebamo biti realni, otvorena srca i uma, ponizni i uvijek pred sobom od drveća vidjeti šumu – naš cilj. Zato je potrebna dobra komunikacija koja je po mom skromnom mišljenju ovdje izostala. Dobra priprema – u ovom slučaju vježbanje s neposvećenim hostijama (ostavljam otvorenom mogućnost da je dotični župnik upravo iz tog iskustva s probe želio smanjiti eventualnu mogućnost predstave koja može poći po zlu , jer pazite, ovdje se radi o Tijelu Kristovu, ne bombonu koji se stavlja djetetu u usta!) i pričestiti na manje upadljivu mjestu – iz obzira i opreza dakle, ne zato što je bešćutni monstrum – no to ne znamo upravo zbog loše komunikacije – i župnikove – što je ujedno i njegova najveća greška, to, a ne uskraćivanje pričesti kako su sramotno izvijestili mediji.

Koje su pouke, što dobro može izaći iz cijele ove situacije?

Dodatna senzibilizacija i trud zajednice da učini dodatne korake u osvješćivanju i informiranju, možda izdavanje dodatnih materijala koji će pomagati u pastoralnom pristupu.

I moram reći na kraju: možda i pouka i nekim svećenicima da – iako su bili potaknuti plemenitim namjerama, ne idu niz dlaku bezbožnim medijima kojima nije važno što će oni možda dobrog i lijepog reći, već kako će to isto upotrijebiti da dodatno pogrde i pljunu Crkvu – nju ima tko braniti, nju ima tko čuvati – to smo kroz dva tisućljeća već mogli shvatiti. Nek dakle razmisle dvaput prije nego što javno idu na brata, pa čak i u ime Krista kojeg ljube. I o tome ima tko brinuti.

Nek svako zlo izađe na dobro – pa na koncu tako i u ovom slučaju.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Ovaj članak Pročitajte što je naša kolumnistica Nikolina Nakić napisala o prvoj pričesti dječaka s Downom se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Franjo je – po svom običaju – na povratku s posjeta Egiptu i ovaj put razgovarao s novinarima koji su ga pratili na njegovu putovanju. Prvo se zahvalio novinarima za trud i obavljeni posao, a zatim je odgovarao na njihova pitanja, od kojih donosimo samo najzanimljivija…

Foto: Radio Vatikan

Na pitanje o temi pri susretu s Al Sisijem te je li se možda dotakao slučaja Giulija Regenija, talijanskoga doktoranda, kojeg je smaknula tajna služba, papa Franjo je odgovorio, kako je za vrijeme ovoga putovanja imao četiri privatna razgovora te objasnio kako u susretima sa šefovima država – ako nešto iz međusobnog razgovora – obje strane dogovore objaviti, onda tako i učine; inače, teme i sadržaji ostaju privatni i o njima se ne govori. Tako je i u ovom slučaju – kazao je. U pogledu Giulija Regenija, rekao je da je zabrinut te da se Sveta Stolica pokrenula, u tom smislu, ali da ne može kazati u kojem poglédu niti u kojem smjeru.

Jedan od novinara je kazao, kako je govoreći o miru, prosperitetu i razvoju i kako zaslužuju svaku žrtvu, te da je nakon toga podvukao važnost poštovanja neotuđivih ljudskih prava; je li tu riječ o potpori egipatskoj Vladi i priznanje njihove uloge na Bliskom istoku ili pokušaj obrane kršćana, bez obzira na nedovoljna demokratska jamstva, ove Vlade; papa Franjo je kazao da te njegove riječi treba tumačiti doslovno, kao vrijednosti za sebe. “Rekao sam: ‘braniti mir, braniti slogu naroda, braniti jednakost građana, bez obzira na religiju koju ispovijedaju; riječ je o vrijednostima. U rad vlade se ne miješam, nego govorim o vrijednostima da svatko može vidjeti i prosuditi da li ih ova vlada, ova zemlja ili neka druga vlada ili zemlja, promiče ili ne” – kazao je; dok je na pitanje, je li možda posjetio piramide, Papa je odgovorio niječno, iako bi ih – kazao je – volio posjetiti.

Rusku novinarku pravoslavne vjeroispovijesti je zanimalo je kakav je odnos s ruskim pravoslavcima, te ima li pomaka u poglédu zajedničkog slavljenja Uskrsa. Drugo se pitanje odnosilo na međudržavne odnose Vatikana i Rusije, pod vidikom zaštite prava kršćana na Bliskom istoku – napose onih u Siriji.

Papa je odgovorio prvo čestitajući joj Uskrs, dodajući kako je s pravoslavcima, osobno, uvijek imao dobre odnose, dok je bio nadbiskup u Buenos Airesu.

„Sestrinske smo Crkve – kazao je – s Tawadrosom gajim posebno prijateljstvo i držim ga velikim Božjim čovjekom, koji će Crkvu – u Božje Ime – voditi naprijed. Ima veliku apostolsku gorljivost. On je jedan od ‘fanatika’“ – našalio se Papa – “za utvrđivanje fiksnoga datuma Uskrsa, kao što sam to i ja. Tražimo način“ – rekao je Papa.

Što se tiče jedinstva sakramenta Krštenja, rekao je da napreduje. Krivnja za nastalo stanje je bila povijesna. Na prvim je saborima krštenje bilo jedno. Kad bi se Kopti vjenčavali s katolkinjom išli bi katolicima, od njih bi se onda tražila vjera koju nisu imali; pa se onda krstilo uvjetno… „Stvar je pošla od nas, ne od njih“ – kazao je Papa, dodavši kako ruski pravoslavci priznaju katoličko krštenje i katolici njihovo.

Ekumenizam se ostvaruje u hodu, čineći djela milosrđa, pomažući i čineći stvari zajednički, kada se zajednički mogu činiti. Ne postoji statičan ekumenizam. Istina je da se teolozi trebaju dati na posao i usuglasiti se, no to se neće moći dobro ostvariti, bez hoda. Ono što sada možemo činiti jest da zajednički molimo, zajednički radimo, da zajedno činimo djela milosrđa i to znači napredovati – kazao je Sveti Otac, dodavši kako su odnosi s patrijarhom Kirilom, kao i s arhiepiskopom Hilarionom, dobri.

Na pitanje u pogledu krize u odnosima Amerike i Sjeverne Koreje, o tome što bi kazao predsjedniku Trumpu i ostalima odgovornima, kad bi ih susreo, Papa je odgovorio kako ih zove i nastavit će ih zvati i dalje, kao što je to činio i s drugim liderima, da problem nastoje riješiti diplomatskim putem, a u svijetu ima mnogo posrednika koji se nude. Pravi je put rješavanja problema put pregovora i diplomacije, kazao je.

Rat u komadićima, o kojemu govorim već oko dvije godine jest u komadićima, ali ti komadići su se proširili i koncentrirali u točkama koje su već otprije bile zagrijane, a sad su postale i pregrijane. Uvijek pozivam na diplomatsko i pregovorno rješavanje problema, jer to je budućnost čovječanstva. Potražimo diplomatsko rješenje – kazao je – i tu, vjerujem, Ujedinjeni narodi imaju dužnost preuzeti svoje vodstvo, koje se pomalo razvodnilo – kazao je papa Franjo.

Na pitanje o tome bi li se želio susresti s predsjednikom Trumpom kad doputuje u Europu te je li bilo kakvih zahtjeva za susretom, u tom smislu, Papa je kazao kako za sada još nije obaviješten o zahtjevu za takvim susretom, ali da on prima svakoga predsjednika, koji to zatraži.

Na samom koncu tiskovne konferencije, papa Franjo se još jednom srdačno zahvalio novinarima na njihovu doprinosu te kazao da nisu ni svjesni koliko svojim kronikama i člancima mogu učiniti dobra, jer trebamo ljudima pomoći; pomoći i doprinijeti komunikaciji i tisku, da nas povedu prema dobrim i pozitivnim stvarima, a ne dezorijentaciji. Pozdravivši novinare, preporučio se u molitve.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa o odnosu katolika i pravoslavnih i krizi na Korejskom polutoku se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovog autentičnog protagonista kršćanske predaje, tek nekoliko godina nakon njegove smrti već je veliki teolog i carigradski biskup Grgur Nazijanski slavio kao “stup Crkve”, a uvijek ga se držalo uzorom pravovjerja, kako na Istoku tako i na Zapadu. Nije stoga slučajno što je Gian Lorenzo Bernini njegov kip smjestio među kipove četvorice svetih crkvenih naučitelja Istoka i Zapada – Ambrozija, Ivana Zlatoustog i Augustina -, koji u predivnoj apsidi vatikanske bazilike okružuju Katedru svetog Petra.

Atanazije je bez sumnje bio jedan od najznačajnijih i najčašćenijih otaca drevne Crkve. No u prvom je redu ovaj veliki svetac bio strastveni teolog utjelovljenja Logosa, Božje Riječi, koji – kao što kaže proslov četvrtoga Evanđelja – “tijelom postade i nastani se među nama”(Iv 1,14). Upravo s toga razloga Atanazije je bio i najznačajniji i najtvrđi protivnik arijanskoga krivovjerja, koje je tada prijetilo vjeri u Krista, umanjujući njegovo božanstvo, u skladu s težnjama prisutnima u povijesti, a na različite ih načine i danas vidimo na djelu. Rođen vjerojatno u Aleksandriji oko 300. godine, Atanazije je primio dobro obrazovanje prije no što je postao đakonom i tajnikom biskupa egipatske metropole, Aleksandra. Kao blizak suradnik svoga biskupa, mladi je klerik skupa s njime sudjelovao na Nicejskom saboru, prvom koji je imao ekumenski, sveopći karakter, a sazvao ga je car Konstantin u svibnju 325., kako bi osigurao jedinstvo Crkve. Nicejski oci mogli su tako potražiti odgovore na različita pitanja, a ponajprije na težak problem koji je nekoliko godina ranije potaknut propovijedanjem aleksandrijskoga prezbitera Arija.

Na Arijevo propovijedanje, koje je prijetilo istinskoj vjeri u Krista, biskupi okupljeni u Niceji odgovorili su sastavljajući i određujući “Simbol vjere”koji je, pošto je dopunjen kasnije na Carigradskom saboru, u tradiciji raznih kršćanskih konfesija postao dijelom liturgije kao Nicejsko-carigradsko vjerovanje. U tom temeljnom tekstu – koji izriče vjeru nepodijeljene Crkve, i koji se i danas ponavlja u našim euharistijskim slavljima – pojavljuje se grčki izričaj homoousios, na latinskom consubstantialis (hrv. “istobitan”): koji označava da je Sin “iste biti” s Ocem, ističući tako njegovo puno božanstvo što su ga pak nijekali arijanci.

Nakon Aleksandrove smrti, Atanazije je 328. godine postao njegov nasljednik kao biskup Aleksandrije, te je odmah pokazao svoju odlučnost u odbijanju svakog kompromisa u odnosu na arijanske teorije što ih je Nicejski sabor osudio. Njegova nepopustljivost, žilava a pokatkad i izrazito tvrda, protiv svih koji su se usprotivili njegovu izboru za biskupa i posebice u odnosu na protivnike Nicejskoga simbola, priskrbila mu je neumoljivo neprijateljstvo arijanaca i filoarijanaca. Unatoč ishodu sabora, uskoro su oni počeli nadvladavati, pa je čak i sam Arije bio rehabilitiran. Usto, imali su na svojoj strani političke razloge samog cara Konstantina, a potom i njegova sina Konstancija II., koji ga je naslijedio na prijestolju.

Arijanska kriza, za koju se mislilo da je riješena u Niceji, nastavila se tako kroz više desetljeća, provlačeći Crkvu kroz teške događaje i bolne podjele. Unutar trideset godina, između 336. i 366., Atanazije je pet puta bio prisiljen napustiti svoj grad, provevši sedamnaest godina u progonstvu i trpeći poradi vjere. No za svojih prisilnih izbivanja iz Aleksandrije, ovaj je biskup našao načina da na Zapadu, isprva u Treviru, a potom u Rimu, podrži i proširi nicejsku vjeru ali i ideale monaštva, što ih je u Egiptu primio veliki pustinjak Antun čijem je životnom izboru Atanazije uvijek bio blizak. Kad je konačno bio vraćen u svoj grad, biskup Aleksandrije mogao se posvetiti smirivanju vjerskih prilika i preustrojavanju kršćanskih zajednica. Umro je 2. svibnja 373., a danas taj dan slavimo kao njegov liturgijski spomen.

Najslavnije doktrinalno djelo toga aleksandrijskoga biskupa rasprava je O utjelovljenju Riječi, božanskoga Logosa koji je postao tijelom poput nas radi našega spasenja. U tom djelu Atanazije izriče rečenicu koja je s pravom postala slavna: Riječ Božja “postala je čovjekom kako bismo mi postali Bog; učinio se vidljivim u tijelu kako bismo mi mogli pojmiti nevidljivoga Oca, a on sam podnio je nasilje od strane ljudi kako bismo mi baštinili neraspadljivost”(54,3). Svojim uskrsnućem, doista, Gospodin je učinio da smrt nestane kao da je “slama u vatri”(8,4).

Među djelima ovoga velikoga crkvenog oca – koja većim dijelom ostaju vezana uz arijansku krizu – spominjemo četiri pisma što ih je uputio svome prijatelju Serapionu, biskupu Tmuisa, o božanstvu Duha Svetoga, koje je ondje jasno potvrđeno. Usto, tu je i tridesetak “blagdanskih” poslanica što ih je početkom svake godine upućivao egipatskim Crkvama i samostanima određujući datum blagdana Uskrsa, no ponajprije utvrđujući vezu među vjernicima i učvršćujući njihovu vjeru.

Atanazije je konačno i autor, kasnije vrlo raširenih, meditativnih tekstova o Psalmima, a posebice i autor djela koje predstavlja svojevrsnu uspješnicu drevne kršćanske književnosti – Života sv. Antuna-, to jest životopisa svetog Antuna opata, napisanog nedugo nakon njegove smrti, dok je biskup Atanazije bio prognan i živio s monasima egipatske pustinje. Atanazije je bio prijatelj velikoga pustinjaka do te mjere da je dobio jednu od dvije ovčje kože što ih je Antun ostavio u nasljedstvo, zajedno s ogrtačem što mu ga je bio darovao sam biskup Aleksandrije. Ovo je djelo ubrzo postalo izuzetno poznato te je vrlo brzo prevedeno na latinski i to čak dvaput, a potom i na razne istočne jezike. Životopis ovog uzornog monaškoga lika, toliko dragog kršćanskoj tradiciji, značajno je pridonio širenju monaštva na Istoku i na Zapadu. Nije slučajno što čitanje toga teksta u Treviru predstavlja središnji dio izvještaja o obraćenju dvojice carskih službenika, o čemu Augustin piše u svojim Ispovijedima (VIII,6,15) poput uvoda u vlastito obraćenje. Uostalom, i sam Atanazije pokazuje da je imao jasnu svijest o utjecaju što ga je na kršćanski svijet mogao imati uzorni lik Antunov. Stoga u zaključku ovoga djela piše: “Činjenica da je posvuda poznat, da mu se svi dive i da ga žele, pa čak i oni koji ga nisu vidjeli, znak je njegove kreposti i njegove duše koja je prijateljica Božja. Doista, ne po spisima ni po svjetovnoj mudrosti niti po kojoj drugoj sposobnosti on je postao poznat, nego samo po svome štovanju Boga. I nitko ne može zanijekati da je to dar Božji. Kako bi se inače moglo čuti u Španjolskoj i u Galiji, u Rimu i u Africi o tom čovjeku koji je živio povučen među brdima, da ga posvuda nije učinio poznatim sam Bog, kao što čini s onima koji mu pripadaju, i kao što je bio od samog početka navijestio Antunu? Pa iako takvi djeluju u tajnosti i žele ostati skriveni, Gospodin ih pokazuje svima kao svjetiljku, da svi koji čuju o njima znaju da je moguće slijedi zapovijedi i skupe hrabrost da krenu putem kreposti”(Život sv. Antuna, 93,5-6).

Da, braćo i sestre! Toliko je razloga da budemo zahvalni svetom Atanaziju. Njegov život, kao i život Antunov i životi bezbrojnih drugih svetaca, pokazuje nam da “tko ide prema Bogu ne udaljava se od ljudi, nego im postaje doista blizak” (Deus caritas est, 42).

Kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 20. lipnja 2007. (www.vatican.va)

Ovaj članak Sveti Atanazije Aleksandrijski – biskup koji je trpio zbog pravovjerja se prvo pojavio na Bitno.net.

Ženina je najveća potreba biti voljena. Kada to osjeti, ona je sretna. Muškarčeva je najveća potreba osjetiti da ga njegova žena poštuje. Kada to osjeti, on je sretan. Kada ove dvije potrebe nisu zadovoljene, nastaje nered. Dr. Emerson Eggerichs u knjizi „Ljubav i poštovanje“ otkriva nam što u supružnicima budi negativne reakcije i kako se na jednostavan i biblijski utemeljen način suočiti s bračnim problemima.

Foto: www.stocksnap.io

Muževi, i kada vas žena povrijedi, „muževni budite, čvrsti.“ (1 Kor 16, 13)

I još

„Mudračev duh urazumljuje usta njegova, na usnama mu znanje umnožava.“ (Izr 16, 23)

Živeći u braku sa Sarah, jedno mi je vrijeme bilo veoma važno pokušati shvatiti zašto sam u određenoj situaciji reagirao prema njoj na određeni način. Ova potreba bezuvjetnog poštovanja pojavila se u mojoj duši i ja sam je postao svjestan, ali još uvijek sam se sramio reći joj: „Osjećam da me ne poštuješ.“ Naime, bojao sam se da bi mi ona na to mogla uzvratiti: „Pa ti i ne zaslužuješ poštovanje.“ Ne sjećam se da je ona to ikada rekla, ali sam mislio da bi bilo opasno izložiti se toj mogućnosti. Bilo mi je lakše odaslati joj tu poruku svojom ljutnjom ili šutnjom. Tada bih u svome bijesu razmišljao: „Ne smije se prema meni ovako ponašati. Vidjet će ona!“

Stoga sam se povlačio. Začudo, to nikada nije upalilo. Tada to još nisam shvaćao, ali ja sam je pokušavao potaknuti da me počne poštivati tako što joj nisam pokazivao svoju ljubav. (To je bilo otprilike kao da je oštricom štapa bodem u oko kako bi me bolje vidjela!)

Došlo je vrijeme, dakle, kada sam znao da nešto moram učiniti. Morao sam odrasti i biti zreliji. Pitao sam se: „Kako s njome razgovarati da bi moja poruka došla do nje?“ Kao častan muškarac, morao sam donijeti neku promjenu. Tada sam smislio ovo: „Dušo, osjećam manjak poštovanja s tvoje strane. Je li to zbog toga što ti nisam pokazao dovoljno ljubavi?“ Nisam joj rekao: „Sarah, ti si crna udovica bez poštovanja koja je u mene ubrizgala otrov da me uguši!“ Osobni napadi ne donose nikakva ploda. Rekavši da ja osjećam manjak poštovanja, izbjegao sam nešto što je ona mogla doživjeti kao osobni napad na nju. Samo sam izrekao što osjećam. Ovim sam novim pristupom mogao izraziti svoje osjećaje, a da pritom ne okrivim Sarah.

Mogao sam joj reći: „Ne kažem da se imam pravo ovako osjećati, niti govorim da se osjećam ovako zbog tebe. Samo kažem da se tako osjećam.“ Time nisam nužno rekao da su moji osjećaji loši niti da je Sarah anđeo.

Rečenica „Dušo, osjećam manjak poštovanja.“ može imati mnogo primjena. Ne trebam sve uzimati k srcu i stvari shvaćati osobno. S druge strane, Sarah je shvatila da bi trebala biti malo pozitivnija kada je u pitanju čovjek za kojega se udala. No šećer na kraju bio je kada sam dodao: „Je li to zbog toga što ti nisam pokazao dovoljno ljubavi?“ Ovime bih joj pokazao da sam posumnjao u svoje ponašanje. Nažalost, previše sam je puta u prošlosti stavljao u položaj da se mora braniti. Nebrojeno puta Sarah bi u obrani rekla: „Ja sam uvijek kriva. Ti si uvijek u pravu. Ti nikada ne griješiš.“

Moj novi pristup dopuštao joj je da dođe do zraka. Nisam rekao da sam uvijek u pravu i da nikada ne griješim. Istaknuo sam svoj dio krivice, a za nju to je bilo kao dašak svježeg zraka! Uglavnom, njoj se počelo sviđati svaki puta kada bih joj rekao: „Dušo, osjećam manjak poštovanja. Je li to zbog toga što ti nisam pokazao dovoljno ljubavi?“

Možda će vam biti malo neugodno kada prvi put budete izgovarali ove rečenice. One vas prisiljavaju da se jasno izrazite. No ovakvim ćete pristupom brže doći do srži problema. Ako bračni par želi izaći iz ludog kruga, ovime će se taj proces ubrzati. Barem je tako vrijedilo za nas.

Naravno, i ovdje je postojao svojevrstan rizik da će Sarah reći: „Pa da, osjećam se nevoljeno jer mi ne pokazuješ ljubav i zato ne zaslužuješ moje poštovanje.“ No većini parova takav se rasplet nikad ne dogodi. Moć ovih jednostavnih rečenica koje izražavaju ljubav i poštovanje čini da oba supružnika ispune svoju najdublju potrebu. Najčešće se dogodi da mi Sarah uzvrati riječima poput: „Da, osjećala sam se nevoljeno, ali žao mi je što sam se prema tebi odnosila bez poštovanja. Hoćeš li mi oprostiti?“ Ja joj odgovorim: „Da, naravno!“, i ovdje priča završava. Tako je malo potrebno.

Ovaj pristup djeluje – čak i za loših dana

Uvijek je mudro da muž bude ponizan. (usp. 1 Pt 3, 8)

Iskreno, Sarah i ja još uvijek se ponekad znamo posvađati. Postanemo tvrdoglavi i durimo se. Čak podignemo glas jedno na drugo! Ja je tada znam onako opako pogledati i odbijati svaku komunikaciju. Sarah u ljutnji zna odjuriti iz prostorije. Dakle, stajemo jedno drugome na naše cijevi za dovod zraka, ponekad i s užitkom!

Bez obzira na sve to, oboje se držimo pravila da ćemo obnoviti naš odnos uzajamne ljubavi i poštovanja prije nego što pođemo spavati. Ako ja osjećam nedostatak poštovanja, to ću joj reći i upitati jesam li joj uskratio ljubav na bilo koji način. Ako se ona osjeti nevoljenom, to će mi i reći i upitati me je li mi negdje uskratila poštovanje. Biblija nas uči: „Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom!“ (Ef 4, 26). To zaista djeluje, i to veoma dobro.

Ključ je u tome da u poniznosti stanemo pred svoju ženu/svoga muža te joj/mu iskrena srca kažemo one riječi koje otvaraju zdrav razgovor. Ako ne želite vidjeti pozitivnu promjenu u svome braku, onda se nećete ni potruditi, no meni, kao muškarcu, razgovarati o manjku poštovanja znači čuvati svoj identitet. Kada svoju ženu pitam: „Jesam li ti uskratio ljubavi?“, zapravo otvaram priliku za razgovor bez optuživanja. To zaista funkcionira.

Ako mogu ja, možeš i ti

Kao zreli muškarci, moramo preuzeti vodstvo i iznijeti ovo na stol. Moramo priznati svoje osjećaje, moramo se osjećati poštovanima. Međutim, to znači da trebamo uvažiti i ono što žena osjeća, a ona čezne za našom ljubavlju. Ovim pravednim i uravnoteženim pristupom vas dvoje otkrivate što se zaista dogodilo između vas. Ako izbjegavamo iskrenu komunikaciju, stvari se ne mogu popraviti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ljubav i poštovanje”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Ovaj članak Što muškarac treba napraviti kada ga žena ne poštuje? se prvo pojavio na Bitno.net.

Najvažnije je što dokument rješava problem koji je predstavljao stalni izvor napetosti u dijalogu između Koptā i katolika: inzistiranje na ponovnom krštenju po prijelazu iz jedne crkve u drugu.

Papa Franjo i patrijarh Koptske Pravoslavne Crkve Tawadros II. potpisali su zajedničku deklaraciju kojom međusobno priznaju sakrament krštenja. Dokument je objavljen nakon njihova susreta u Kairu, a uslijedio je 44 godine nakon susreta blaženog pape Pavla VI. i tadašnjeg koptskog patrijarha Shenoude III. u svibnju 1973. godine. Taj je susret označio prekretnicu u odnosima između dviju Crkvi koje su bile odvojene stoljećima, te je doveo do uspostave Povjerenstva za teološki dijalog s čitavom obitelji Istočnih pravoslavnih Crkvi.

U zajedničkoj su se deklaraciji papa Franjo i patrijarh Tawadros II. prisjetili napretka koji je ostvaren od tadašnjeg susreta te su pozvali na produbljenje zajedničkih korijena putem skupne molitve. U deklaraciji se naročito poziva na izradu zajedničkog prijevoda Molitve Gospodnje kao i na uvođenje jedinstvenog datuma proslave Uskrsa.

Katolici i Kopti – stoji nadalje u dokumentu – mogu složno svjedočiti zajedničke vrijednosti ljudskoga života, svetosti braka i obitelji, te poštovanja prema stvorenom. U deklaraciji se poziva na snažniju molitvu za sve kršćane koje se progoni i ubija poradi njihove vjere, posebice u Egiptu i na Bliskom istoku.

Najvažnije je što dokument rješava problem koji je predstavljao stalni izvor napetosti u dijalogu između Koptā i katolika: inzistiranje na ponovnom krštenju po prijelazu iz jedne crkve u drugu. U deklaraciji su Sveti Otac i koptski patrijarh proglasili da se osobi koja želi prijeći iz jedne crkve u drugu neće ponovno dijeliti sakrament krštenja koje je osoba već primila bilo u Katoličkoj, bilo u Koptskoj Pravoslavnoj Crkvi.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo i koptski patrijarh potpisali povijesni dokument: Katolici i Kopti međusobno priznali sakrament krštenja se prvo pojavio na Bitno.net.