Pogledaj, koje molitve znaš napamet? Ali, sjeti se kako si ih dosad molio, brzo, ne razmišljajući, izgovarajući ih kao da bacaš riječi bez značenja pred nekog nepostojećeg. Preokreni svoju molitvu, obrati se, okreni molitvu svom srcu i svoje srce molitvi.

Foto: Shutterstock.com

Kažu da je molitva najintimniji čovjekov doživljaj. Dubine čovjekove duše tu se pojavljuju i otkrivaju pred samim Bogom. Čovjek se, stoga, srami molitve, teško mu je moliti u javnosti, pogotovo, ako treba sebe spontano izreći Bogu. Zato i postoje molitvene formule, različiti obrasci preko kojih možemo moliti zajedno s drugima, a da to izravno ne dira našu nutrinu i ne odaje intimu. Dobro je, stoga, znati naučene molitve, one koje recitiraju drugi, da bi mogao zajedno s drugima u Crkvi, kod kuće ili bilo gdje moliti.

Takve molitve mogu biti kao stupovi koji drže zgradu tvoje vjere i tvoga života. Ako, na primjer, svako jutro u uskrsno vrijeme izmoliš “Kraljice Neba, raduj se”, a u vrijeme od Presvetog Trojstva do Uskrsa “Anđeo Gospodnji”, osjetit ćeš kako si u svoj život udario tri stupa koji drže zgradu tvoga posla i života svaki dan. Naučiš li prije svakog jela izmoliti “Očenaš”, a nakon jela barem “Slava Ocu”, osjetit ćeš kako te hrana, tvoj boravak s obitelji i društvom za stolom ispunja i blagoslivlja. Naučiš li s ljudima u Crkvi ili drugdje naglas moliti “Očenaš”, doživjet ćeš kao da čitav svemir bruji vašom molitvom, kao da od vas nestaju strah i mrak, pale se svjetla, i kao da si se odjednom pretvorio u stotinu drugih ljudi koji u tebi mole, i ti s njima, i kako zbog toga postaješ jak. Ti postaješ čitava Crkva. I u tebi odjekuje glas sve braće ljudi, patnika i onih koji se raduju. Ili, naučiš li prekrižiti se prije svakog posla i reći barem “Bože, pomozi”, već si ušao u prostore Božje sile i snage koji osiguravaju uspjeh tvome poslu.

Kad šalješ pismo, blagoslovi ga i reci: “Gospodine, neka tvoj blagoslov ide s ovim pismom” i vidjet ćeš kako ćeš čudesno usmjeravati ljude na dobro i uspjeh, pravdu i mir. Ako prije svakog putovanja naučiš koju lijepu molitvu, ako se svaki put sjedajući u auto prekrižiš i izmoliš molitvu, doživljavat ćeš čudesna izbavljenja iz opasnosti. Nađeš li svaki dan vremena da sa svojom obitelji izmoliš “Krunicu”, ulazit ćeš u spasenjsko događanje Isusa Krista.

Osim što ti naučeni obrasci molitve pomažu da možeš moliti zajedno s drugima, oni te i podsjećaju da se u svakoj prilici možeš obratiti Bogu. I još nešto, dok spontana molitva traži nadahnuće, raspoloženje i ljude pred kojima možeš izreći sebe, naučena ti molitva pruža mogućnost da uvijek dobro moliš, pogotovo ako izabrani molitveni obrazac odgovara tvome duševnom raspoloženju.

Drugim riječima, molitveni obrasci kao “Očenaš”, “Zdravo Marijo”, “Slava Ocu”, “Zdravo Kraljice”, “Krunica”, “Pod tvoju se obranu” i slične molitve poput kruha su koji ne moraš sam peći, nego ga kupiš od drugih, poput auta koji ne moraš popraviti sam, nego ga od drugih uzmeš i voziš, poput odijela koje ne moraš sam sašiti, nego ga kupiš, poput knjiga koje čitaš i upotrebljavaš za razvijanje svojih misli i osjećaja. No, posebno značenje imaju molitve koje nam je Bog darovao preko svoje objave. Takva je molitva “Očenaš”, zatim “Zdravo Marijo” i Psalmi.

Važno je, međutim, da molitveni obrazac koji moliš najprije pokušaš razumjeti. Tada to postaje posuda u kojoj ti sebe iznosiš Bogu i primaš preko nje Božje snage i milosti za sebe.

Pogledaj, koje molitve znaš napamet? Ali, sjeti se kako si ih dosad molio, brzo, ne razmišljajući, izgovarajući ih kao da bacaš riječi bez značenja pred nekog nepostojećeg. Preokreni svoju molitvu, obrati se, okreni molitvu svom srcu i svoje srce molitvi.

Počni s “Očenašom”. Sjeti se da je Isus prvi izgovarao te riječi, a sada ih ti za njim ponavljaš. To je, dakle, molitva tebe i Isusa. Sjeti se zatim da su milijarde kršćana kroz dvadeset stoljeća crkvene povijesti izgovarale tu molitvu. Sad ti ulaziš u bogatstvo tih ljudi. Vidjet ćeš, molit ćeš “Očenaš” tako da se nikada nećeš moći zaustaviti.

Neka ti Bog bude snaga u toj molitvi

Dr. Tomislav Ivančić

Bitno.net

Ovaj članak Kako učiniti svoju molitvu moćnom – savjeti Tomislava Ivančića se prvo pojavio na Bitno.net.

Korake nam upravi putovima mira, blagoslov nam podaj –Duha ljubavi!

Gotovo da i nema Splićanina koji nije čuo ovaj stih iz himna Stopama vjere. Barem jednom u životu, sedmog svibnja, na Dan Grada, dan svetog Dujma, kada se, u pratnji tisuća Splićana i ovog stiha kao refrena koji se ori iz zvučnika posloženih na dnu Marmontove, niz Rivu (krenuvši od katedrale) spušta ulazna procesija s moćima splitskog nebeskog Patrona. Na otajstven način tako Krist u pratnji svetog Dujma i vjernog splitskog puka ulazi u splitski prostor i vrijeme. Uskoro tijekom misnog slavlja uslijedi i darovna procesija, kada taj splitski puk pristupa oltaru i donosi na gozbeni žrtvenik  Kristov plodove zemlje i rada ruku svojih. A na koncu uslijedi i izlazna procesija kada taj isti puk susrevši na otajstven način  Krista u pratnji svetog Dujma prima poslanje da krene u svijet (Mt 28) privodeći Kristu sve narode. I otprilike tako nekako već više od 1700 godina Splićani žive (otprilike) taj i takav dinamični kult na (ili u blizini, bar) Rive koja blista (kako pjeva jedan naš znameniti sugrađanin)  kao „najlipša, na planeti malena al’ u srcu najdraža“. Na planeti koja je svaki od tih 1713. puta od mučeništva sv. Dujma prešla oko 940 milijuna kilometara krećući se brzinom od 30 kilometara u sekundi oko Sunca, prirodnog polazišta za kult Sol Invictusa (Dioklecijan) a potom i Mladog Sunca s visine (Krist).

Da, Split, „najlipši grad na svitu“, je grad kontrasta. Grad paradoksa. Dok jedan dio najlipšeg grada na svitu hodočasti „najlipšom Rivom“ (i ovim svijetom) u procesiji za Dujmom i Onim koji je „najljepši od sinova Adamovih“ (Ps 45,3) poneseni njegovom ljepotom i od te Ljepote poslani u svijet, drugi dio nezainteresirano sjedi i promatra taj spektakl ispod suncobrana štekata i hladovine palmi (ili pod njima leže sa natpisom „Zimmer frei“); opijeni ljepotom mediteranskog ambijenta te iste Rive, pjevušeći u tiho u sebi neki vlastiti ditiramb, onaj Nazorov ili onaj popularni suvremeni splitski: „ništa mi neće ovi dan pokvarit’ „.  Dok jedan dio „cvita“ splitske mladosti napušta „Dolinu žutog cvijeta“ brnistre (grč. aspalathos) trbuhom za kruhom po bijelom svijetu , drugi dio njegove mladosti nošen idealom „bile boje kao najboje boje“ u splitskim predgrađima nalazi svoj „komad zemlje svete i tu sagradi dom“, jer „tu se rađa, tu se živi i u znoju starost dočeka“ za generacije koje dolaze. Često je i taj dom (paradoksalno) izgrađen na već postojećoj višekatnici, tj. grbači roditelja – Splićanina putnika/gastarbajtera koji je svu svoju egzistenciju usmjerio k tome da „spasi“ svoje dijete od vlastite višedesetljetne sudbine – crnčenja na bauštelima stranih vlasnika u stranoj zemlji. Istovremeno, dok se za fotelju gradonačelnika bore cijenjene gradske starješine, jedan fetivi Splićanin a drugi splitski Vlaj, vjerojatno hladeći šampanjac u pričuvi za eventualni dan proslave, po gradu hodaju njihovi nezaposleni vršnjaci, ne toliko cijenjene gradske starješine,  „hodočasteći“ od kontejnera do kontejnera, u potrazi za praznim plastičnim bocama. Ili se u očaju oskudice laktare za besplatni tanjur fažola na Marjanu „slaveći“ „praznik rada“ užežin fešte svetog Dujma.

Imajući sve ovo na umu, u prigodi proslave blagdana svetog Dujma a time i Dana grada Splita imamo priliku, uzimajući za primjer svetog Dujma, priupitati se:  tko je Splićanin? Tko su zaslužni Splićani u povijesti grada? Što je u srcu identiteta i kulture svakog Splićanina, ili barem većine njih koji se smatraju kršćanima? Je li kršćanska kultura sjedilačka ili hodočasnička? Je li Split grad koji zazire od pridošlica, izbjeglica i putnika? Koji su (ispravni) motivi za sjedilački i/ili putnički mentalitet? Je li prosperitet Splita (ili bilo kojeg grada, naroda, države) u onome „imati“ ili u onome „biti“, „biti sa“ i „biti za“?

Povijest kao učiteljica života

Povijest Splita šalje poruku: (zaslužni) Splićani su pridošlice.

Iako će danas mnogi povjesničari to osporiti (tvrdeći, između ostalog, da je podatak o nećaku Primusu kao nasljedniku na biskupskoj katedri Salone dokaz da je Dujam salonitanski starosjedilac), tradicija Crkve stoljećima splitskog Patrona karakterizira kao pridošlicu, a možda i izbjeglicu iz Sirije. Uostalom, ako on to osobno i nije, pridošlice (apostoli, putujući propovjednici i hodočasnički biskupi) su svakako u temelju kulta mučenika na kojem je izrastao grad Split (Pavao, Tit, Venancije, Anastazije, Kuzma i Damjan, a kasnije i Arnir). Pa zar utemeljenje ovog kulta u Splitu i  utemeljenje same splitske Crkve nije bio prijenos Dujmovih relikvija iz Salone u nekadašni (splitski) carski mauzolej?

Nije li upravo taj car , Dujmov progonitelj , svojevrsni osnivač Splita i prvi splitski turist ? Dioklecijan je to bez obzira je li u svoju novoizgrađenu palaču (izgrađenu pod blagodatima „sunca zlatnoga“ i „Nepobjedivog“ i neposredno uz ljekovite sumporne izvore) 1. maja 305. godine uselio kao (bivši) stanovnik  Nikomedije, pridošlica iz Diokleje ili povratnik iz Salone (Mravinaca).

Znameniti predstojnici splitske Crkve koja je izrasla na krvi mučenika su redom pridošlice: biskupi Ivan iz Ravene, Bernard iz Peruggie, Stjepan Cosmi, Stjepan Cuppili,, Markantun de Dominis, Sforza Ponzoni. Crkvene pridošlice su i ostali brača kršćani: pravoslavci (od 13.stoljeća iz Bosne) i reformacijske crkve (od 19. i  20. stoljeća evangeličko-pentekostalna, baptisti, metodisti).

Što se tiče svjetovne gradske vlasti, pridošlice su i Hrvati i hrvatski plemići; i Arapadovići; i prvi načelnik (samostalne?) splitske srednjovjekovne komune –ankonitanac Gargano de Arscindis. Pridošlice su i stolejtni vladari Splita, mletački duždevi, i njihovi nasljednici Austrijanci, Francuzi…

Desetljetno pa i stoljetno pitanje odnosa Splićana i Vlaja za neke je splitski urbani vic, a za druge ozbiljan oblik antagonizma i diskriminacije. Ono što se čini neospornim jest činjenica da ako gledamo par stoljeća unatrag, u Splitu danas živi svega 5% fetivih Splićana; sve ostalo su pridošlice. Ako gledamo unatrag do trenutka kada su se počela formirati splitska prezimena (14. stoljeće), od obitelji koje nose četiri najstarija splitska prezimena (Grisogono, Tartaglia, Cindro, Cipci) u Splitu danas živi tek nekoliko desetaka njihovih potomaka.

Split ne samo da je grad pridošlica, Split je i grad izbjeglica. Nije li sami grad nastao na ostacima Dioklecijanove carske palače useljavanjem salonitanskih izbjeglica, predvođenih Velikim Severom? I u srednjem vijeku i upočetkom novog vijeka izbjeglice sa okolnih područja splitskog zaleđa (napose Mosora, Poljica, Kaštela i kaštelanskog zaleđa i i sinjskog područja) useljavali su pod najezdama osvajača (Tatari, Turci) u grad koji nikad nije na silu  vojno osvojen. Značajan doprinos gospodarskom i kulturnom razvoju grada dala je i židovska zajednica (Rodriga,Morpurgo, Pereira)  i sama sastavljena mahom od salonitanskih a potom sefardskih i bosanskih izbjeglica. Grad je primio i na tisuće izbjeglica pred ne tako davnim Domovinskim ratom. Hoće li, bude li potrebe, Split primiti i sirijske izbjeglice?

Grad pridošlica i izbjeglica je isto tako i grad putnika. Split, strateški važno lociran, tranzitno područje, međa svjetova i dio predziđa kršćanstva nagledao se vojnih (križari, svjetski ratovi, komunizam, NATO), trgovačkih (Lazaret), te kulturnih, zdravstvenih i vjerskih turističkih putnika (Shakespeare?, Fortis?, Adam, Freud, Shaw, Welles, silamski hodočasnici za Meku, suvremeno fenomen Međugorja). Po pitanju emigracija, u splitskoj povjesti i sadašnjosti ne manjka one gospodarske (uzrokovane od 19. stoljeća naovamo vinskom klauzulom, krizom brodarstva, kasnim razvojem industrijalizacije, peronosporom, jugoslavenskom a potom i suvremenom hrvatskom gospodarskom krizom), političke (od mletačkog do komunističkog režima) do akademsko -prosvjetiteljske (Arhiđakon, Marulić, Kavanjin, Lukačić, Radman, Đikić); u novije vrijeme dovoljno je zaći u ponovno otvoreni splitski studentski restoran „Index“ da bi čovjek stekao dojam kako je to otprilike bilo biti na babilonskoj kuli kad je Svevišnji pomiješao ljudima jezike – Split današnjice je sve atraktivnija studentska destinacija.

Znakovi vremena

Obraćajući se naciji prilikom obilježavanja polovine svog četverogodišnjeg predsjedničkog mandata, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović istakla je problem demografskog sloma, intenziviranog fenomenom migracija kao najkritičniji problem hrvatske današnjice. Nije tajna da Europska unija stimulira gospodarsku i studentsku migraciju. Statistike sugeriraju da je od ulaska Hrvatske u Europsku uniju iseljavanje dobilo vjetar u jedra, a tome koliko je ljudi napustilo Hrvatsku postoje različite procjene, pri čemu se spominje i brojka od 200 tisuća ljudi. Po službenim podacima Državnog zavoda za statistiku u posljednjem desetljeću iz Hrvatske se odselilo oko 135 tisuća stanovnika; 2015. godine godine  zemlju je napustilo njih 29.651. Već tri godine zaredom bilježi se negativan migracijski saldo (ako izumemo fenomen turizma), što znači da više ljudi odlazi iz zemlje, nego u nju dolazi živjeti. To se odnosi i na Split, kojeg je, u posljednjim desetljećima napustilo više desetaka tisuća vitalnih Splićana (prema nekim podacima, samo u Zagrebu danas živi oko 20.000 Splićana), unatoč obećavajućem razvoju turizma (broj noćenja u 2016. godini u Splitu i užoj okolici iznosio je službeno oko 1.7 milijuna) koji gradsku jezgru pomalo pretvara u jedan veliki vašar restorana, agencija i spavaonica. Hoće li Split kao takav biti spreman i voljan primiti i određeni broj bliskoistočnih i mediteranskih izbjeglica (ili kako ih neki vole nazivati, gospodarskih emigranata) ako ih suvremeni migracijski tokovi uzrokovani političkim i gospodarskim nedaćama nanesu podno kampanela svetog Duje?

Povratak na korijene

Osvrt na korijene kršćanske kulture doziva nam upamet činjenicu da su kršćani, velikim dijelom baštineći na starozavjetnoj židovskoj kulturi sebe oduvijek percipirali kao, narod u hodu. Poslanica Diognetu opisuje kršćane kao „…došljake…koji sve trpe  kao tuđinci“. Kršćanima je „svaka tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina“. Oni „provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu……što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta… I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. … Kršćani žive na ovom svijetu kao tuđinci u raspadljivim tjelesima i iščekuju nebesku neraspadljivost. “

Ako krenemo još dublje istraživati ove kršćanske korijene, izvještaj apostola Luke o prvoj Crkvi  svjedoči da je kod tih tuđinaca, došljaka ono „imati“ bilo podređeno ovome (i ovakvome)  „biti“, „biti sa“ i „biti za“: „jedno srce i jedna duša… sve im bijaše zajedničko. Bijahu postojani u nauku apostolskom, zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga.“

Ne nazire li se upravo ovdje „srčika“ ovih kršćanskih korijena, tj. kršćanske (možda tek nominalne?) beskorjenitosti kad je u pitanju navezanost na prostor, familiju, znance, navike, imanje? Postojanost u nauku, zajedništvu, lomljenju kruha, molitvi. To nam prva Crkva nudi kao temelj na kojem možemo graditi sigurnost bez obzira kamo nas život odnese; na put iz zemlje očinske u krajeve koji će nam Otac pokazati. Ma gdje se nalazili i kamo god išli, kršćani koji žive postojanost u nauku, zajedništvu, lomljenju kruha, molitvi nisu više „tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani svetih i ukućani Božji, nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus“, u kojem je „sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu.“ U njemu su  kršćani „ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu“. I tako se jasnim očituje činjenica da je istinski korijen kršćanina koji želi poći, biti i ostati „tamo gdje su moji korijeni“ zapravo Osoba Onog koji „nije imao gdje glavu nasloniti“ prolazivši zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Jer, što je kršćanstvo, srce kršćanske kulture i kulta nego bivanje s Kristom i za Krista, kamo god nas Njegov Duh (koji puše gdje hoće i ne znaš odakle dolazi) a naš Branitelj poslao? Kristova Duha koji nas šalje u pokret i daje nam milost putništva izbjeglištva i statusa tuđinca treba, međutim, prepoznati, biti budan i otvoren za njegov dolazak i prisutnost.

Takva otvorenost nužno podrazumijeva gostoljubivost kao drugu bitnu odrednicu autentičnog kršćanskog identiteta i kulture. Naša domovina jest na nebesima, ali smo pri tome pozvani biti gostoljubivi putnici. Tu se spajaju sjedilačka i hodočasnička kultura. Samo putnik  autentičnog motiva (za kršćane to je prvenstveno Kristovo poslanje za nas koji nam je dano kao krovni motiv svih naših putničkih motiva), koji je ostavio gotovo sve što posjeduje za sobom i nema ništa vrijednijeg sa sobom od svoje misije, može razumjeti drugog putnika i suosjećati s njim, tj. biti istinski gostoljubiv. Sjesti, ugostiti, odmoriti od  životnog putovanja. Neki su tako, uputivši se u Obećanu zemlju i ne znajući ugostili Trojicu anđela (Heb 13,2). Abraham, gostoljubivi hodočasnik, pralik je Onog koji spaja u sebi na uzoran i nenadmašan način kvalitete gostoljubivog putnika/hodočasnika kada kao gost u Kani služi domaćina darom najboljeg vina ili  kad prijegornoj Marti ukazuje na primat susreta srca domaćina sa srcem Gosta (milo-srđe miseri-cordia) nad susretom sa sadržajem trpeze. Ipak, On ne zanemaruje ni trpezu; Krist, putnik, pridošlica i izbjeglica (kenoza, Egipat, Nazaret, Samarija, Transjordanija Tir, Judeja, limb, cvjetna strana Galileje) prostire ultimativnu trpezu pred učenicima darujući im za  kruh svoje Tijelo a za vino čašu koja se prelijeva njegovom Krvlju. Pozvavši ih da i sami tako čine Njemu na spomen,  pozvao ih je da budu gostoljubivi do kraja, bez pridržaja. Pozvao ih je da u svakom putniku, izbjeglici, pridošlici prepoznaju tajanstvenog Stranca na putu u Emaus. Uostalom, nije li krajnje mjesto očitovanja Crkve – župa, mjesto gostoljubivosti (grč.paroikia – boravište za goste, udomljene tuđince).

Nauk Apostolske stolice danas

Negdje na tragu tog i takvog kršćanskog korijena i govora o pokretljivosti, izlazećoj Crkvi, milosrđu i gostoljubivosti je i papa Franjo koji je u jednom od prošlogodišnjih srpanjskih nagovora pred Angelus naglasio kako je gostoljubivost ljudska i kršćanska vrlina, koja može biti zanemarena u današnjem svijetu. Papa je, osvrćući se na Lukin evanđeoski odlomak o Isus, Marti i Mariji primjetio da je“ Isus u Martinoj i Marijinoj kući u prvom redu hodočasnik i gost, a potom Gospodin i Učitelj“ , te da „gosta ne treba samo poslužiti, nahraniti, i ugoditi mu na svaki način“, nego „gosta u prvom redu valja poslušati, primiti kao osobu, s njegovom poviješću; primiti njegovo srce, bogato osjećajima i mislima, poslušati i očitovati bratsku pažnju kako bi se mogao zaista osjetiti kako je u obitelji.“ Ovaj Papin nagovor harmonično se nadopunjuje sa jednom od temeljnih ideja pobudnice EVANGELII GAUDIUM , gdje u br. 222-225. papa sugerira primat vremena nad prostorom/teritorijem, tj. primat ideja i inicijativa, procesa, nad posjedom. Nije li suvremena Europa, Hrvatska i Split i njihovi migracijski procesi živi primjer autentičnosti ovog papinog zapažanja? Papa Franjo (dahom Duha pozvan napustiti sobu u svećeničkom umirovljeničkom domu i zamjeniti je papinskim odajama) ostaje tako na liniji svog prethodnika svetog Ivana Pavla II, „pape putnika“ (na 103 putovanja po 131 zemlji obišao svijet 31 put, 3,23 puta prevalio udaljenost od Zemlje do Mjeseca) koji u dokumentu Kristova ljubav prema seliocima (2004.) promišlja o kretanjima naroda i svjetskim migracijama kao mogućem dijelu providonosnog Božjeg plana da se kršćanska poruka širi po svijetu i u svijet koji dolazi ka kršćanima, te da ga tako bolje razumijemo i prikladnije evangeliziramo. Autentični kršćani, pozvani biti hodočasnici (pa makar to putovanje bilo tek ono suštinsko, nutarnje putovanje, poput Male Terezije, klauzurne redovnice koja je postala zaštitnicom misionara), putuju bez prevelike prtljage i jedino što mogu darovati jest Ljubav. Biti s Kristom i za Krista znači biti od Njega ponesen i poslan, s njime biti pridošlica i izbjeglica i putnik koji nema što drugo dati bratu doli ono što je od Krista primio u ime Kristovo (poput Petra koji ozdravlja uzetog), davši i sam pri tome „sva blaga kuće“ (bila ona mala ili velika). Mala je to cijena za Božansku razmjenu koja nam se nudi.

Zaključno

Blagdan svetog Dujma prilika je da uđemo u samo srce kršćanskog kulta grada Splita- splitsku katedralu i pomolimo se pred otvorenom rakom sveca. A potom možda zađemo u kor splitske prvostolnice, gdje nam se na izvanredan način, u dinamici Ferrarinih slikarskih motiva Dujmova života okupljenih oko kristocentrične statike arbor vitae raspela nepoznatog autora iz 14. stoljeća, ponad biskupske katedre i naše zemaljske korske perspektive možda ljepše nego igdje drugdje u splitskoj sakralnoj umjetnosti očituje Put Ljepote kojim se uputio Dujam, gostoljubivi putnik/hodočasnik. Put je to poslanja glasnika Radosne vijesti na koji ga je susret sa raspetom, umrlom i uskrsnulom Ljepotom poslao da navješta  Istinu i Dobrotu onog koji je Svet i od  čije punine svi mi primismo. Put koji ga je doveo do carevog panja i sjekire a potom do Kristova oltara i vijenca pravednosti i najvećeg čina gostoljubivosti kojeg će čovjek, građanin Splita (barem dok se ne preseli u nebeski grad Jeruzalem) ikad upoznati, gostoljubivosti tabernakula na temelju kojeg Dujam počiva u Miru Božjem, i u koji je čitavog sebe ugradio, svjestan da je njegovo „imati“ ono „biti sa“ i „biti za“ „malene“.

Sretan i blagoslovljen blagdan svetog Dujma svim Splićankama i Splićanima, ma gdje bili!

Sveti Dujme, korake nam upravi putovima mira, blagoslov nam podaj – Duha ljubavi!

Danko Kovačević | Bitno.net

Ovaj članak Split na Dujmovu tragu – kultura gostoljubivosti u gradu izbjeglica, pridošlica i putnika se prvo pojavio na Bitno.net.

Ne zaboravljaj: da bi srce ostalo čisto, potreban je trud, bol i mnogo znoja duhovnog!

Proučavaj Sveto pismo, razmišljaj o budućim dobrima i ne zaboravi na smrt, jer to pomaže čovjeku u duhovnom napretku. Uvijek misli na Boga i bori se da iskorijeniš strasti jer one napastuju dušu. Izbjegavaj rđave i ružne želje koje kaljaju srce i ne dozvoljavaju mu da vidi Boga.

Svagda ispituj i kontroliraj sebe, motri na svoje pogreške i grijehe i nastoj ih ispraviti.

Moli Boga da ti podari svoje prosvjetljenje te dođe na tebe duhovna radost i ushićenje, koje će kao med zasladiti tvoju dušu. Ne plaši se žalosti i nevolja koje će dopustiti Bog, jer one obrađuju tvoju dušu. Bez teškoća ne napreduje čovjek i bez njih život je njegov kao stajaće vode koje se pune nečistoćama.

Srce svoje čuvaj čistim od tjelesnih prljavština. Đavao će snažno napadati kako bi ti srušio tu duhovnu tvrđavu. Ali pazi! Traži pomoć Božju i poniznošću se bori protiv Sotone koji te kao „ričući lav“ nastoji proždrijeti. Bog želi da ti je čitavo srce čisto, a ne samo jedan dio. Nijedan dio srca našega ne prepuštajmo đavlu koji hoće našu propast.

Usredotoči um svoj na Boga i ne ostavljaj ga slobodnim da luta tamo-amo. Kada sačuvaš svoj um, sačuvat će se i srce tvoje čistim, jer iz uma misli i želje dolaze u srce. Gospod naziva blaženim one koji imaju čisto srce, jer će oni Boga gledati. To, međutim, nije lako. Potrebna je velika borba i budnost, jer lukavi čeka trenutak kada će nas naći nespremne, kako bi ušao u naše srce i okaljao ga.

U srca koja je ukaljao grijeh ne dolazi Bog. Ne očekujmo duhovni napredak ako ne učinimo srce naše hramom, jer samo će tako postati čisto prebivalište Duha Svetoga. Kada zakraljuje Krist, u srce naše doći će i mir. To je mir koji samo On daruje i nitko nam ga ne može oduzeti.

Kao što grad danonoćno čuvaju stražari, tako i mi trebamo čuvati svoje srce. Ako ne pazimo, napunit će se rđavim pomislima, lukavštinom i svakojakim zlima. Ako se borimo, neće se ukorijeniti u nama zloće koje nanose toliko štete.

Neprijatelja treba tući, a ne razgovarati s njim, jer je podmukao i lukav. Treba ga odagnati ma koliko puta te napao, jer neće prestati prljav i bezbožan rat njegov do kraja našeg života. Ali, i mi trebamo biti budni i Božjim prosvjetljenjem izbjegavati zamke koje nam postavlja.

Ne zaboravljaj: da bi srce ostalo čisto, potreban je trud, bol i mnogo znoja duhovnog. Tražeći, međutim, uvijek božansku pomoć, bori se čitavog svog života svim silama i tada će doći u tebe Krist koji će ti darovati vječnu radost i sreću.

Sveti Izak Sirijski

Bitno.net

Ovaj članak 12 savjeta kako sačuvati čistim svoje srce se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti Otac izrazio je dobrodošlicu pripadnicima švicarske grade među kojima su od subote i dvojica Hrvata!

Foto: Radio Vatikan

Papa Franjo susreo se sa Švicarskom gardom u prigodi obilježavanja – kako on kaže – bolnog, ali istodobno i slavnoga događaja, koji se zbio 6. svibnja 1527. godine. Tada su naime plaćeničke čete cara Karla V. zauzele i opljačkale Rim. Braneći uzmak pape Klementa VII. u Anđeosku tvrđavu. Od njih 189, život je izgubilo 147 gardista. Novaci Garde, u spomen na svoje slavne prethodnike, u dvorištu San Damasco, svake godine na taj datum, polažu svečanu prisegu papi.

Sveti Otac je prvo srdačno svima izrazio dobrodošlicu i pozdravio pripadnike Švicarske garde – posebno nove novake – koji su bili okruženi svojim obiteljima, kako bi zajednički obilježili ovaj povijesni događaj. To govori – kako o srdačnoj odanosti švicarskih katolika Svetoj Stolici, tako i primjerenu životu po kojemu su roditelji, svojoj djeci, predali vjeru, odnosno, vrijednost pripadnosti kršćanskoj zajednici i značaj crkvene službe – kazao je Papa.

Među članovima Švicarske garde od subote su i dvojica stražara hrvatskih korijena. Riječ je o Nikoli Špoljaru koji je svoju službu započeo svečanom prisegom i Andrewu Galantayju koji se nakon dvije godine služenja uskoro vraća u Švicarsku.

– Prisegnuti ovdje u Vatikanu u Švicarskoj straži velika je čast za mene i za cijelu moju familiju, za Crkvu. Tako nešto je nevjerojatno –  kazao je u razgovoru za Večernji list Nikola Špoljar čiji su roditelji porijeklom iz Đakova, u kojemu je redovito provodio ljetne praznike te, kako kaže, postao vjernik.

U svom nagovoru pripadnicima Straže, Sveti Otac je rekao kako se danas od njih ne traži da prikažu svoj tjelesni život, ali su pozvani na ne manje zahtjevnu žrtvu: služiti moći vjere, budući da vjera predstavlja grudobran i zaštitu protiv različitih ovozemaljskih sila i moći – a posebice protiv „’kneza ovoga svijeta’ i ‘oca laži’, koji poput ‘ričućeg lava obilazi tražeći koga da proždre’“.

„Vaša nazočnost u Crkvi i važna služba u Vatikanu, prigoda je za izrastanje u ‘Kristove vojnike’. Hodočasnici i turisti koji vas susreću, ostaju poučeni, otkrivajući u vama – pored uravnoteženosti, preciznosti i profesionalne ozbiljnosti – i velikodušno kršćansko svjedočenje te svetost života. Neka ova posljednja bude prva vaša briga“ – poželio je Sveti Otac.

Osim toga, Papa je poželio da članovi Garde, vrijeme svojega služenja u Rimu, prožive u iskrenom bratstvu, podupirući jedni druge, provodeći primjerni kršćanski život, koji neka proizlazi i nadahnjuje se na vjeri. Vaša služba – kazao je papa Franjo – izvire iz Krštenja koje vam omogućuje da svjedočite vjeru u Krista, umrlog i uskrsloga, tamo gdje god vas Providnost postavi.

Papa je članove Švicarske garde potaknuo da se osjete aktivnim članovima velikoga Božjeg naroda, koji su zauzeti u svjedočenju Evanđelja i za vrijeme svoje službe, kao i u slobodno vrijeme, a to se događa – smatra Papa – preko malih, svakodnevnih gesta, pri čemu je važno dati im jedno – uvijek novo – značenje. Iznutra se to vrši po skladu među vama i u zajedništvu i poštovanju prema nadređenima; a izvana se pak izražava, gostoljubivošću, ljubaznošću i strpljenjem – kazao je poticajno papa Franjo.

Vrijeme svoje službe u Rimu, mladi pripadnici Vatikanske garde, mogu iskoristiti i za svoje kulturno uzdizanje i duhovni rast. Zanimljivo je prolaziti Rimom slijedeći stope tolikih svetaca i svetica koji su živjeli u Gradu, što će njihovu službu  zasigurno obogatiti tolikim plodovima – rekao je Sveti Otac.

Zahvalivši se za njihovo izvrsno obavljanje povjerene im zadaće služenja Papi i Vatikanu, papa Franjo se i sam preporučio u njihove molitve te na njih zazvao zaštitu Presvete Djevice, kao i njihovih zaštitnika: Sv. Martina, sv. Sebastijana i sv. Nikole (od Flüe) te im na kraju audijencije, udijelio svoj Apostolski blagoslov.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papu Franju čuvaju dvojica Hrvata! se prvo pojavio na Bitno.net.

Splitsko-makarska nadbiskupija i grad Split proslavili su svetkovinu svoga nebeskog zaštitnika sv. Dujma, biskupa i mučenika prvih kršćanskih stoljeća!

Foto: SMN

Svečanim euharistijskim slavljem, koje je u nedjelju, 7. svibnja na splitskoj rivi uz sudjelovanje više tisuća vjernika predvodio mons. Hans – Josef Becker, nadbiskup iz Paderborna u Njemačkoj, Splitsko-makarska nadbiskupija i grad Split proslavili su svetkovinu svoga nebeskog zaštitnika sv. Dujma, biskupa i mučenika prvih kršćanskih stoljeća.

Pozdravnu riječ uputio je domaćin splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić pozdravivši predvoditelja slavlja i sve nazočne (nad)biskupe, kardinale i biskupe koji su uputili svoje čestitke, nazočne provincijale, svećenike, provincijalke, redovnike i redovnice, izaslanika predsjednika Vlade Republike Hrvatske, izaslanicu Predsjednice RH, povjerenicu Vlade za grad Split, splitsko-dalmatinskog župana, zapovjednika Hrvatske ratne mornarice, saborske zastupnike, predstavnike društvenih, civilnih i vojnih vlasti, nagrađene građane uz Dan grada Splita, sve građane i vjernike, a osobito sve hodočasnike i goste, kao i sve one koji prate posredstvom Hrvatskog radija i televizije.

„Slavimo svetog Dujma u godini koja je posvećena ocu i očinstvu. Upravo u svetom Dujmu prepoznajemo hrabrog pastira i duhovnog oca. Svojim životom, riječima i djelima, a iznad svega svojim mučeništvom, hrabrio je i upućivao svoje duhovne sinove i kćeri na zajedničkog nam Oca, Boga koji nas je toliko ljubio da smo u Sinu postali njegovi sinovi i kćeri. Budući da imamo zajedničkog Oca, braća smo i sestre! Željeli bismo da svi naši očevi, bilo biološki, bilo duhovni, bilo gradski, u svojim ulogama i institucijama, svojom molitvom i radom, odgovornom slobodom i zauzetim zalaganjem, pravednošću i poštenjem, radnim danom i nedjeljnim slavljem, u obitelji i društvu, budu ohrabrenje svojoj djeci i mladima u njihovim nesigurnostima, da im budu siguran putokaz u njihovim lutanjima, pouzdan oslonac u njihovim posrtanjima, jasni svjedoci istine u mentalitetu relativizma, da budu izvor i branitelji života“, kazao je nadbiskup Barišić, Dujmov 107. nasljednik te dodao: „Sveti Dujme, pomozi nam da u radosti zajedništva, s nebeskim Ocem i našim očevima, izgrađujemo obitelj doma i domovine, kako bismo u blagostanju bili blagoslov jedni drugima.

Propovijed mons. Hansa – Josefa Beckera, njemačkoga nadbiskupa iz Paderborna, čiji je hrvatski prijevod čitao mons. Nediljko Ante Ančić, vjernici su s velikim zanimanjem pratili. Na samom početku mons. Becker iskazao je osobnu radost što dolazeći s hladnog sjevera na topli jug može još jednom doživjeti nadaleko hvaljeno hrvatsko gostoprimstvo te prelijepi pogled na more i okupljeno mnoštvo vjernika koje je sazvao Gospodin, „koji nam je u svojim svetima na poseban način blizu. Ima nebrojeno mnoštvo svetih. Pa ipak svaka nacija, svaki kulturni krug, svaki grad i biskupija ima svece koji su s tim ljudima osobito blisko povezani. Moji doživljaji ovih dana kod Vas ovdje u Splitu živo i jasno mi  govore: ‘Za Vas je sveti Dujam takav svetac s kojim ste na poseban način povezani’.“

Iako o Dujmovu životu ne znamo mnogo te je tijekom stoljeća puno toga zaboravljeno, ipak, naglasio je mons. Becker, „ono što je do danas ostalo, može se sažeti u tri misli koje su tri sljedeće značajke: radost u navještaju vjere, vjernost Crkvi i hrabrost u ispovijedanju vjere. Kao biskup ondašnje biskupije Salone imao je zadaću da sestre i braću jača u vjeri. Ne smijemo zaboraviti da je tada kršćanstvo bilo još posve na početku; u Rimskom carstvu nije bilo ni tolerirano kao mogući oblik prakticiranja vjere. Pa ipak unatoč progonu i protivljenjima, rastao je broj onih koji su priznavali vjeru u trojedinog Boga kršćana. Njima je Dujam tumačio poruku Evanđelja, dijelio im sakramente i na različite načine im svjedočio Božju blizinu. Njih je hrabrio, kada je počinjalo vrijeme progonstva i kada se za kršćansku vjeru moralo i umirati.“

Nadbiskup Becker je naglasio da ono što je Dujam drugim ljudima propovijedao, nisu bile prazne riječi jer je sadržaj svojih riječi i djela „svjedočio primjerom svoga života. Čvrsto ukorijenjen u vjernosti zajednici Crkve, nije se bojao mučeništva. Zajedno sa sedmoricom drugih kršćana  u posljednjem progonu u Rimskom carstvu za vrijeme cara Dioklecijana godine 304. bio je smaknut. Kršćani, njegove sestre i braća potajno su pokopali njegovo tijelo i na grobu su sagradili baziliku. To ipak neće ostati njegovo posljednje počivalište. Kad je završilo vrijeme progona, mauzolej cara Dioklecijana ovdje u Splitu pretvoren je u katedralu da bi pružila mjesto Dujmovim relikvijama. Kakva poruka: grobnica posljednjega rimskog progonitelja kršćana postaje kršćanskom crkvom, do dana današnjega!“

„Radost naviještanja vjere – vjernost Crkvi – hrabrost u ispovijedanju vjere“, nastavio je nadbiskup Becker, „to životno svjedočanstvo svetog Dujma koje je splitska Crkva stoljećima sačuvala još je i danas neoslabljeno aktualno. Svi smo odgovorni da se poruka Evanđelja i  dalje prenosi u vrijeme koje dolazi. Taj nalog moramo radosno ispunjati. Jer poruka koju netko širi žalosna lica nije ljudima  privlačna i zanimljiva. Ako nas se doživljava kao radosne i  otkupljene ljude, kao one kojima snaga Evanđelja pomaže nositi i teške i tamne strane života, onda razvijamo misionarsku snagu.“ Upozorio je da „upravo u vremenu kada kršćanstvo u mnogim dijelovima Europe  gubi na svojoj snazi, od velikog je značenja da se međusobno jačamo  u vjeri i u vjernosti Crkvi. Potrebno je hrabrosti za ispovijedanje vjere. Nitko od nas ne zna što će daljnji razvoj u budućnosti još sa sobom donijeti.“

„Pritom sigurno znamo da i u zadaći koja je pred nama, kakva god ona bila – nismo sami“, ohrabrio je vjernike te zaključio: „Kao što Crkva uči, sveci nisu samo uzori koji su nekoć živjeli i ostavili nam poseban primjer života. Oni i nadalje žive kod Boga, u nebu. Ondje su nam zagovornici, koji nas u našem svjedočenju podupiru i osnažuju. Neka svima nama, a osobito Splitskoj Crkvi, sv. Dujam s neba pomogne, da svoju vjeru možemo uvjerljivo živjeti – u radosti, da smo otkupljeni ljudi, u vjernosti zajednici Crkve, u hrabrosti priznanja trojedinog Boga. I da tako prenosimo poruku nade koja je u nama: ‘Približilo se kraljevstvo Božje (Lk 10,9)’.“

Uz domaćina nadbiskupa Barišića i predvoditelja slavlja mons. Beckera, u slavlju je sudjelovalo još šest nad/biskupa, biskupi Splitske metropolije: šibenski Tomislav Rogić, dubrovački Mate Uzinić, hvarski Slobodan Štambuk, kotorski Ilija Janjić, potom predsjednik HBK i zadarski nadbiskup Želimir Puljić, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, generalni vikar mons. Miroslav Vidović, Metropolitanski kaptol na čelu s prepozitom mons. Nediljkom Antom Ančićem, katedralni župnik don Tomislav Ćubelić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman, izaslanici biskupa i provincijala te oko šezdeset svećenika, kako dijecezanskih tako i redovničkih.

Svečana procesija sa svečevim moćima pod vodstvom don Jure Bjeliša, od prvostolnice do prigodnoga oltara na Trgu dr. Franje Tuđmana na splitskoj rivi, bila je i ove godine lijepo priređena, uključivši redovnice, crkvene i humanitarne udruge, vojsku, policiju, viteške udruge i udruge Domovinskoga rata, kao i mnoge folklorne skupine grada i okolice. Kako bi ophod bio uronjen u molitvu, pobrinuo se animator slavlja dr. don Ante Mateljan. Ljepoti pobožnosti i slavlja uvelike su pridonijeli brojni redari pod vodstvom don Luke Vrljička te pjevanje mješovitoga zbora, sastavljenoga od Mješovitoga pjevačkog prvostolnog zbora sv. Dujma i zbora Gospe od zdravlja, pod ravnanjem kapelnika splitske prvostolnice maestra don Šime Marovića, a uz pratnju splitskoga “Brass kvinteta” te orguljašku pratnju maestre s. Mirte Škopljanac-Mačine. Misa je završila himnom Domovini, za vrijeme koje su ovogodišnji prvopričesnici mahali hrvatskim zastavicama, a predvoditelj slavlja zazvao je Božji blagoslov na sve hrvatske obitelji i domovinu Hrvatsku. Nakon pjesme Blaženoj Djevici Mariji proslava Dana Grada i njegova zaštitnika sv. Dujma nastavila se bogatim kulturnim, zabavnim i drugim sadržajima.

SMN | Bitno.net

Ovaj članak Split svečano proslavio svoga zaštitnika svetoga Dujma se prvo pojavio na Bitno.net.

Za Isusa nismo stranci, već prijatelji i braća – istaknuo je papa Franjo u podnevnom nagovoru na Trgu svetoga Petra.

Objasnio je da se Isus u današnjem evanđelju predstavlja dvjema slikama: pastira i vrata ovčinjaka. Za razliku od kradljivca i razbojnika koji ne ulazi na vrata nego preskače drugdje, Isus ulazi na vrata. On je pastir ovaca, kojemu vratar otvara vrata i ovce slušaju njegov glas. Imenom ih zove, pa ih izvodi na zelene pašnjake gdje nalaze dobru pašu.

Druga slika kojom se Isus služi jest „vrata ovcama“. On kaže za sebe: „Ja sam vrata: tko kroza me uđe, spasit će se“, odnosno imat će život i to u izobilju. Krist, Dobri pastir, postao je vrata spasenja čovječanstva kako bi dao život svojim ovcama.

Isus, kao dobri pastir i vrata, vođa je čiji se autoritet očituje u služenju – napomenuo je Papa. Riječ je o vođi koji kako bi upravljao polaže svoj život i ne traži od drugih da ga žrtvuju. U takvog se vođu možemo pouzdati poput ovaca koje slušaju glas svoga pastira jer znaju da ih vodi na dobre i obilne pašnjake. Osjećamo posebnu povezanost s Gospodinom poput ovaca sa svojim pastirom. No ponekad previše racionaliziramo vjeru i riskiramo izgubiti sposobnost opažanja glasa Isusa Dobroga pastira, koji potiče i oduševljava. Predivno je osjećati se ljubljenim od Isusa: za njega nikada nismo stranci, već prijatelji i braća – kazao je Sveti Otac.

Ipak, nije uvijek lako razlučiti glas Dobroga pastira. Uvijek postoji opasnost da nam buka brojnih drugih glasova odvuče pažnju – upozorio je Papa Franjo. Ne dopustimo lažnim mudrostima ovoga svijeta da nam odvrate pozornost, nego slijedimo Uskrsloga kao jedinog sigurnog vodiča koji daje smisao našem životu – potaknuo je Papa i na kraju zazvao Blaženu Djevicu Mariju da prati deset novih svećenika koje je jutros zaredio.

Poslije molitve Regina Caeli Sveti je Otac napomenuo da su jučer u Španjolskoj blaženima proglašeni Antonio Arribas Hortigüela i njegovi sudrugovi koji su za vrijeme Španjolskoga građanskog rata ubijeni iz mržnje prema vjeri. Papa je na poseban način pozdravio udrugu „Meter“ koja se već više od dva desetljeća bori protiv svih oblika zlostavljanja maloljetnika. Na kraju je papa Franjo podsjetio da se kroz mjesec svibanj naročito molimo za mir kao što je zatražila Gospa Fatimska.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa: Ne dopustimo lažnim mudrostima ovoga svijeta da nam odvrate pozornost, nego slijedimo Uskrsloga se prvo pojavio na Bitno.net.

Primanje prve svete pričesti i krizme ima prije svega vjersko značenje te je važno da se to očituje i prilikom darivanja. Stoga smo izdvojili neke prikladne, lijepe i korisne darove koji imaju i simboličnu i praktičnu vrijednost te ostaju kao trajna uspomena na svečani dan primanja svetih sakramenta.

Darovi prikladni za prvopričesnike

Mnogi za prvu pričest žele darovati vrijednu knjigu,  a najpoznatija knjiga za prvopričesnike je ona pape Franje Sveta Pričest. Susret s Isusom – istinska radost, jedinstvena knjiga popraćena lijepim ilustracijama u boji u kojoj papa Franjo jednostavnim i prvopričesnicima razumljivim riječima progovara o temeljnim vjerskim stvarnostima i upućuje i važne poruke za život, pune ohrabrenja. Knjiga sadrži na početku i poseban prostor u kojem je moguće napisati čestitku i posvetu prvopričesniku, a tu je prostor za fotografije, uspomene i potpise uzvanika.

Jedan od čestih darova prvopričesnicima  je i  Ilustrirana Biblija za mlade  koja sadrži odabrane biblijske tekstove, popraćene bogatim i privlačnim ilustracijama koje pomažu lakšem razumijevanju biblijskog teksta. Knjiga je dostupna u dvije verzije: u bijelom ilustriranom tvrdom uvezu i klasičnom tvrdom uvezu u crvenoj boji.

Posebni knjižni poklon-paket Prva sveta pričest sadrži u lijepom i svečanom darovnom pakiranju dvije gore opisane knjige Sveta Pričest. Susret s Isusom – istinska radost i Ilustrirana Bibliju za mlade. Djeca će primanjem tog paketa za prvu pričest dobiti lijepu uspomenu, ali istodobno i dvije doista vrijedne knjige koje će ih uputiti u bogatstvo sakramenta Euharistije te im potaknuti zanimanje za Sveto Pismo.

Lijepo osmišljena i ilustrirana knjiga Moja prva sveta pričest također je prikladan dar, koji uvodi ponajprije u značenje i smisao euharistije, upoznaje s dijelovima svete mise, pomaže i u usvajanju temeljnih molitava itd. U knjizi je predviđen i dio za ispunjanje osobnim podatcima, bilješkama i dojmovima prvopričesnika.

Mnoštvo informacija o vjeri na način prikladan prvopričesnicima donosi Katolička enciklopedija za djecu. Pisana je jednostavnim jezikom i popraćena privlačnim ilustracijama, a sadrži ukratko prepričanu biblijsku povijest i povijest kršćanstva, priče o svecima te tumačenje temeljnih katoličkih vjerovanja i kršćanskih simbola.

Zahvaljujući neposrednosti forme stripa koja objedinjuje jezik slike i riječi, za darivanje prvopričesnika prikladna je i Biblija u stripu. Sadrži jedinstvenu zbirku najljepših biblijskih starozavjetnih i novozavjetnih priča, atraktivno oslikanih i uređenih.

Osim knjiga, kao darovi prikladni za prvopričesnike mogu se izdvojiti i različite kvalitetne krunice od srebra i Swarovski kristala, slike, estetski srebreni reljefi s prikazom vjerskih simbola, narukvice s vjerskom simbolikom, križevi itd., a širu ponudu možete pogledati ovdje.

Darovi prikladni za krizmanike

Kao prikladan dar za krizmanike ističe se posebna knjiga Pape Franje baš za tu namjenu:  Sveta potvrda. Poticajne misli za krizmanike. U ovoj lijepo opremljenoj knjizi obogaćenoj privlačnim fotografijama, papa Franjo se neposrednim i povjerljivim riječima obraća izravno mladima progovarajući o sakramentu svete potvrde i darovima Duha Svetoga. U knjizi je predviđen i prostor za pisanje posvete i čestitke krizmaniku, kao i mjesto za fotografiju, zbog čega je vrlo prikladan i vrijedan dar krizmanicima.

Novo inovativno biblijsko izdanje Youcat – Biblija za mlade odmah je po objavljivanju postalo jedno od najčešćih i najdražih darova za krizmanike, budući da ima trajnu vrijednost, a stilom i pristupom namijenjeno je suvremenoj generaciji 21. stoljeća. Youcat je svjetski poznati i zaštićeni izdavački program posebnih privlačnih Biblija, molitvenika i katekizama za novu generaciju, koje su sastavili mladi za mlade pod nadzorom i uz pomoć crkvenih autoriteta. Youcat – Biblija za mlade prva je Biblija s predgovorom pape Franje. Vrlo privlačnog i modernog izgleda, sadrži bogat izbor tekstova iz Biblije tj. Staroga i Novoga zavjeta, zatim uvode u svaku od biblijskih knjiga, tekstove koji objašnjavaju mnoge biblijske pojmove i događanja, te obogaćujuće citate svetaca, papa, duhovnih velikana itd.

Jedinstveni vjerski priručnik pisan jezikom mladih YOUCAT – Katekizam Katoličke Crkve za mlade (Youth Catechism) je prvi katolički katekizam za mlade vrijedeći za cijelu Crkvu i u sebi sadrži sve ono što je mladima potrebno znati o katoličkoj vjeri. Originalna je i privlačna sadržaja, s mnoštvom fotografija u boji i vrlo atraktivnim grafičkim elementima biti će također drag dar krizmanicima.

Za mlade koji vole dobro štivo kao prikladni darovi za sv. Krizmu svakako mogu biti zanimljivi kvalitetni kršćanski romani, budući da su nadahnuti vjerom i poticajni za mlade. Preporučujemo vam dva Verbumova izdavačka niza, odnosno biblioteke koje sadrže mnoštvo prikladnih knjiga: nakladnički niz Stilus koji objavljuje kvalitetnu kršćansku književnost i izdavački niz Populus objavljuje popularno, opuštajuće i nadanjujuće štivo.

Posebno poticajne i životno izgrađujuće za mlade krizmanike mogu biti knjige iz izdavačkog niza Svjedočanstva, u kojem se objavljuju istinita svjedočanstava i potresne životne ispovijesti naših suvremenika.  Više o spomenutim knjigama, kao i ostalim izdanjima iz tog niza možete saznati na linku ovdje.

Prepoznatljivu vrijednost i dragocjenu uspomenu na krizmu, osim knjiga, mogu također predstavljati i različiti darovi s vjerskom simbolikom kao što su krunice, slike, srebreni reljefi, narukvice, križevi itd., čiju ponudu možete provjeriti i na linku ovdje.

Gdje pronaći i kako nabaviti prikladne knjige i darove

Gore predstavljene knjige i darovi prikladni za darivanje odabrani su iz ponude specijaliziranih vjerskih knjižara Verbum. Uz nabrojene ideje, u njima možete pronaći i mnoštvo drugih knjiga i prigodnih darova za sakramente širokog raspona cijena, a ljubazne djelatnice rado će vam pomoći pri odabiru prikladnih darova.

Knjižare Verbum nalaze se u 11 hrvatskih gradova: dvije u Zagrebu (Kaptol 29 i Teslina 11), dvije u Splitu (Trumbićeva obala 1 i Pothodnik kod Prime 3), te u Rijeci (Janeza Trdine 1d), Zadru (Jurja Bijankinija 1), Šibeniku (Kralja  Tomislava 17), Dubrovniku (Poljana Paska Miličevića 4), Varaždinu (Zagrebačka 4), Slavonskome Brodu (Matije Mesića 62), Osijeku (Strossmayerova 13), Požegi (Trg Svetog Trojstva 13) i Vinkovcima (Vladimira Nazora 5). Radno vrijeme svih knjižara Verbum je od 8 do 20, a subotom od 8.30 do 13 h, a kontakt telefone knjižara u pojedinim gradovima možete pronaći na linku ovdje.

Darove možete odabrati i naručiti na kućnu adresu  i preko internetske knjižare www.verbum.hr, telefonom 021/360 244 ili mailom webknjizara@verbum.hr.

Sponzorirani članak: Verbum.hr

Bitno.net

Ovaj članak Otkrivamo što darovati za prvu svetu pričest i krizmu se prvo pojavio na Bitno.net.

Među naslovima Bogorodice Marije koji označuju njezino sudjelovanje u procesu duhovnoga života vjernika značajno mjesto zauzima i Posrednica svih milosti. Upravo je to naziv prvog Marijina spomendana u svibnju

Za vrijeme zasjedanja Drugoga vatikanskog sabora vodila se žustra rasprava o prikladnosti pridavanja uloge i naslova posrednice svih milosti Bogorodici Mariji a istovremeno vjerujući da je proslavljeni Krist Gospodin jedini posrednik između Boga i ljudi (1 Tim 2,5). U ozračju rasprava pobornika i protivnika navedene Marijine uloge u otajstvu Krista i Crkve nastalo je odmjereno, ali veoma jasno, obrazloženje u Konstituciji o Crkvi: Marijina materinska uloga prema ljudima nikako ne potamnjuje i ne umanjuje Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu. Jer sav spasonosni utjecaj Blažene Djevice na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz Božje dobrohotnosti te izvire iz preobilja Kristovih zasluga, temelji se na njegovu posredništvu, potpuno zavisi od njega i iz njega crpe svu snagu; a nikako ne priječi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava (LG 60).

Komentirajući navedeni saborski tekst, sudionik u njegovu stvaranju Gérard Philips s pravom polazi od svetopisamske podloge o jedincatom Kristovu posredništvu u 1 Tim 2 u kojoj pisac potiče vjernike da mole za spasenje svih ljudi bez iznimke. Jer, Bog je jedan za sve i njegova je sveopće želja da se svi ljudi spase. Ali to spasenje neće postići posredovanjem različitih božanstava nego po jedinome posredniku Kristu Isusu. To Kristovo posredništvo kod Boga ne isključuje čovjekovo sudjelovanje. Sam sv. Pavao vidi svoju ulogu u posluživanju naviještanjem toga otajstva među poganima. Naglasak je na neograničenosti spasenja svih ljudi a ne na isključivanju Kristovih suradnika u njegovu spasenjskom djelu.

Prema potpuno nezasluženoj naklonosti i neuvjetovanoj volji dobroga i svemogućega Boga, Krist svoj spasiteljski utjecaj komunicira s članovima svoga otajstvenog tijela u kome njegova majka Marija zauzima počasno mjesto od samoga početka. Njezina majčinska uloga prema nama ljudima ne sakriva niti umanjuje jedincato Kristovo posredovanje kod Boga nego očituje njegovu snagu reći će oci na Drugom vatikanskom saboru.

To njihovo naučavanje nije nešto novo nego je duboko ukorijenjeno u crkvenoj predaji. Sv. Ambrozije o tome veli: Isus nije trebao nikakvu pomoć u spašavanju svih ljudi, on koji bez ičije pomoći može sve uzdržavati. Ili sv. Ivan Zlatousti: Isus je prihvatio supatnju svoje Majke, ali ne traži pomoć ostalih.

Konstitucija razvija to izlaganja Otaca osobito pod vidom da Bog nije prihvatio Marijino djelovanje kao nužnost i nešto neovisno o djelovanju Krista Isusa. Naprotiv, Marijin udio u spasenju i posredovanju kod Boga proizlazi iz Kristova preobilja i temelji se na njegovu posredništvu. Zavisi u potpunosti o Kristu i crpe svu snagu od njega. Marija nije neposredna posrednica kod Boga. Ona je samo suradnica svoga Sina, jedinog posrednika. 

Povezanost svih u Kristu

Kardinal Döfner, s potporom 90 drugih saborskih otaca, predlagao je da konstitucija istakne kako je temelj Marijine materinske uloge u povezanosti svih udova Kristova otajstvenog tijela što omogućava međusobno djelovanje jednih na druge. Prijedlog je obrazložio ovako:  U Kristovu tijelu vjernici se Duhom Svetim tako povezuju kao udovi da, što se tiče spasenja, svaki zavisi od svih ostalih. Nijedan ne živi sam sebi, nego milost dana pojedincima koristi svim udovima i svi poslužuju jedan drugoga. Čitav, dakle, Krist, Glava i udovi, sredstvo su spasenja, po kojem dolazi ljudima život vječni. Ukoliko smo Kristovi, sudionici smo njegove moći djelovanja na ljude i njegova služenja njima. To se na poseban način ispunilo na Mariji, u kojoj se prethodno zbilo i skupilo sve ono što Crkva radi… Kad bi se to reklo, ima nade da bi i od nas odijeljena braća uvidjela da se radi o istini koja se izvodi iz Kristova otajstvena tijela, koje Otajstvo i sami ispovijedaju.

Marijin spasonosni utjecaj na ljude ne proizlazi nužno iz naravi same stvari nego iz dobrohotne Božje odluke. Da ne bi došlo do krivog spoja, Sabor izrijekom spominje da Marijin spasonosni utjecaj nikako ne priječi neposredno sjedinjenje s Kristom, nego ga gaji. Marijino zauzimanje kod Boga za nas, u stvari je njezino zalaganje za Isusovo djelovanje u našu korist. Vjernički izraz po Mariji k Isusu treba shvatiti dinamički u kontekstu dubljeg ukorjenjivanja u Kristovu smrt i uskrsnuće zajedno s njegovom majkom. To će Sabor naglasiti govoreći o trajnom Marijinu materinstvu u poretku milosti što traje neprekidno od pristanka koji je pri navještenju odano dala a pod križem nepokolebljivo održala,  do vjekovječnog stanja svih izabranih. Nakon uznesenja, naime, nije se odrekla te spasonosne uloge na nebu, nego nam svojim mnogostrukim zagovorom i dalje pribavlja darove vječnoga spasenja (LG 62).

U molitvenim obrascima

Na temelju toga i svega što je rečeno o mjestu i ulozi Blažene Djevice Marije u otajstvu Krista i Crkve u 8. pogl. Lumen Gentium, na molbu Reda braće slugu Bl. Dj. Marije, Kongregacija za bogoštovlje je 1971. g. odobrila misni obrazac koji je, uz neke izmjene i dodatak vlastitog predslovlja, uvršten i u “Zbirku misa o bl. dj. Mariji” (br.30). Taj se obrazac u mnogim mjestima koristi 8. svibnja za blagdan pod naslovom “Marija Majka i posrednica milosti”.

Saborske ideje i obrazloženja o Marijinu sudjelovanju u Kristovu posredovanju za nas kod Boga najbolje i najjasnije su izrečena u predslovlju ove mise pod naslovom: Darivanje majčinske ljubavi Bl. Djevice. Tu se, prije svega, hvali Krist, “pravi Bog i pravi čovjek koga je Bog postavio za jedinoga posrednika između sebe i ljudi da uvijek živi i zagovara nas.” A tu je i “Blažena Djevica, Otkupiteljeva majka i družica, koja vrši majčinsku službu u Crkvi: službu zagovaranja i praštanja, službu molitve i milosti, službu pomirenja i mira… Zato joj se vjernici u tjeskobama i pogiblima s pouzdanjem utječu i nazivaju majkom milosrđa i službenicom milosti.”

Pod obranu se tvoju utječemo

Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice, ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi, Djevice slavna i blagoslovljena. Gospođo naša, posrednice naša, zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči.

www.franjevci-split.hr/Bitno.net

Ovaj članak Marija Posrednica svih milosti se prvo pojavio na Bitno.net.

“Da pričam i svjedočim, milost di god da kroči, da drugi ne ponove moje greške i moj zločin…”, repa Marin Ivanović Stoka u novoj pjesmi Mir Kamenitih vrata.

Foto: screenshot

Popularni zagrebački reper i jedan od najznačajnijih predstavnika “zagrebačke škole” hip-hopa odlučio je ispuniti obećanje koje je dao prije četiri godine kada se prijavio u komunu u Španjolskoj kako bi se napokon oslobodio ovisnosti o narkoticima.

Tada je na svom Facebook profilu napisao kako će kad se vrati iz komune slaviti Boga kroz rap. Iako je između obraćenja i obećanja uslijedio još jedan višemjesečni boravak u komuni (iz koje je izašao u siječnju ove godine), Stoka je već u veljači izdao singl “Stara škola kreka iz tame u svjetlost” u kojem je opisao svoju borbu s Vragom i kako mu je Bog pomogao.

Pjesmu “Mir Kamenitih vrata” objavio je pak jučer i to u mjesecu kada slavimo Gospu od Kamenitih vrata (31. svibnja).

Na profilu molitvene zajednice Srce Isusovo objavljen je post u kojem piše kako Stoka već neko vrijeme sudjeluje na molitvama krunice koje se redovito svakog utorka odvijaju u tom popularnom duhovnom kutu Zagreba: “Poslije zajedničkog hodočašća u Međugorje s našom zajednicom i već duljeg vremena dolaženja na našu krunicu Marin je odlučio snimiti pjesmu o molitvi na Kamenitim vratima. Marine, neka te Gospodin vodi u tvom životu da budeš pravi svjedok Isusa Krista i doneseš ga svim mladima! Hvala ti za ovu pjesmu! Božji blagoslov!

Molimo za Marina Ivanovića Stoku

Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] Ovo još niste čuli: Poslušajte kako Stoka ‘repa’ o molitvi na Kamenitim vratima se prvo pojavio na Bitno.net.

“Neka vaše homilije ne budu intelektualne i elaborirane – rekao je – govorite jednostavno, govorite srcima. I takva predika bit će istinska hrana”.

Foto: Shutterstock.com

Sveti Otac jučer je u bazilici sv. Petra zaredio deset novih prezbitera. Služeći se uglavnom predviđenim obrascem obredne propovijedi koja se izgovara prigodom svećeničkog ređenja, papa Franjo je između ostaloga ređenicima posvijestio u kakvu službu pristupaju te ih potaknuo da istinski i posvećeno žive svoje svećeništvo.

Sveti Otac ređenike je nazvao braćom, a tako im se i obraćao, kao otac i brat. Objasnio je okupljenima kako je Gospodin Isus, između svih članova svojega naroda, izabrao ove – no nije ih izabrao da idu za karijerom nego kako bi vršili službu na koju su pozvani, odnosno da u Kristovo ime u Crkvi javno obavljaju svećeničku službu na dobro svih ljudi te tako nastave Kristovo osobno poslanje učitelja, svećenika i pastira.

Papa je ređenike potaknuo da poučavajući narod govore jednostavno kao što je govorio Gospodin. «Neka vaše homilije ne budu intelektualne i elaborirane – rekao je – govorite jednostavno, govorite srcima. I takva predika bit će istinska hrana. Isto tako neka bude na radost vjernicima i miris vašeg života jer riječ bez životnog primjera ničemu ne služi: bolje se povući. Dvostruki život je ružna bolest u Crkvi – kazao je papa Franjo.

Nastojeći ređenicima posvijestiti njihovu zadaću, potaknuo ih je da imitiraju ono što slave, sudjelujući na otajstvu smrti i uskrsnuća Gospodinova te da u svoje udove prime Kristovu smrt, a s Njime koračaju u novosti života. «Svećenik koji je mnogo studirao teologiju i postigao jednu, dvije ili tri diplome, a nije naučio nositi Kristov križ, ne služi ničemu. Bit će dobar akademik, dobar profesor, ali ne i dobar svećenik» – kazao je papa Franjo.

Papa je svećeničke kandidate upravo zamolio da vršeći službu Sakramenta pomirenja budu milosrdni. «Nemojte tovariti na ramena vjernika terete koji ne mogu nositi niti ih možete nositi vi. Isus je ukorio takve doktore i nazvao ih licemjerima» – rekao je Sveti Otac.

«Sakramentom pomazanja, svetim uljem, donosite olakšanje bolesnima. Jedan od zadataka – možda dosadnih pa i bolnih je – ići i tražiti bolesnike. Vi činite tako… Da, dobro je da idu vjernici laici, đakoni, ali tako u bolesnima ne dodirujete meso trpećega Krista – što vas posvećuje i približuje Kristu – kazao je Sveti Otac.

Svjesni da ste izabrani među ljudima i postavljeni za njihovo dobro, da se bavite Božjim stvarima, vi vršite u radosti i iskrenoj ljubavi Kristovo svećeničko djelo: «budite radosni, nikada tužni» – kazao je papa Franjo – «s radošću služenja Kristu – makar usred patnji, nerazumijevanja i vlastitih grijeha. Imajte uvijek u vidu primjer Dobroga Pastira koji nije došao da mu služe nego da služi. Molim vas» – kazao je Papa ozbiljno – «ne budite ‘gospoda’, ne budite ‘državni klerici’ nego pastiri, pastiri naroda Božjega – kazao je na koncu propovijedi papa Franjo.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo zaredio nove svećenike i poručio: Svećenik koji je studirao teologiju, a nije naučio nositi Kristov križ, ne služi ničemu se prvo pojavio na Bitno.net.

Prijavite se što prije!

Foto: Shutterstock.com

U mjesecu lipnju 2017. godine Dom hrvatskih hodočasnika u Rimu  prima volontere  za poslugu hodočasnicima prigodom njihova posjeta Vječnome Gradu. Volontiranje traje mjesec dana ili duže prema dogovoru.

Volonterstvo u hrvatskom Domu jest jedna kršćanska karitativno-duhovna djelatnost kroz vršenje tjelesnih i duhovnih djela milosrđa.

Stan i hrana su osigurani, a volonter u slobodno vrijeme ima mogućnost posjeta svetim mjestima i kulturnim spomenicima grada Rima. Volontiranje obuhvaća ove poslove: rad u  kuhinji i blagovaonici, spremanje soba i druge poslove ugostiteljskog karaktera.

Zainteresirani neka se što prije jave mailom na adresu: domuscroata@gmail.com. U prijavi treba navesti svoje osnovne podatke i kontakt telefon.

Detaljnije informacije o Domu mogu se naći na web stranici domuscroata.com.

Bitno.net

Ovaj članak Volontirajte u Domu hrvatskih hodočasnika u Rimu! se prvo pojavio na Bitno.net.

“Ali, majka daje život! A ta daje smrt! Toj spravi ćemo reći ‘mama’? Što se to događa?”, upitao je papa Franjo na audijenciji.

Papa Franjo ponovno se osvrnuo na užase rata, terorizma i trgovine oružja, kritiziravši američku vojsku koja je nedavno u ratu protiv ISIL-a iskoristila oružje nazvano “Majka svih bombi”.

Naime, Sveti se Otac 6. svibnja u Vatikanu susreo s učenicima-sudionicima susreta koji je organizirala talijanska Nacionalna koordinacija lokalnih ustanova za mir i ljudska prava, istaknuvši kako treba “pobijediti kulturu razaranja koja bombu naziva ‘majkom’ i koja na televiziji gledateljima prikazuje samo zlo”, javlja Radio Vatikan.

“Vrijeme je da se bez straha suočimo s ‘kulturom razaranja’ i nadvladamo ju i to snagom umjerenosti”, rekao je Papa zahvalivši mladima na konkretnim pitanjima koja su mu postavili, a iz kojih je proizišla tjeskoba zbog brojnih tragedija koje pogađaju svijet – od ratova do siromaštva i kršenja ljudskih pravâ.

Papa je spomenuo i problem izbjeglica za koji je rekao da je najveća tragedija u Europi nakon one Drugoga svjetskog rata te se osvrnuo na nasilje i ratove koji nagrđuju ljudski rod.

“U svijetu ima dobrih ljudi i stvari koje se ne vide, ali svijet je u ratu”, istaknuo je te dodao kako je osjetio sramotu kad je čuo ime jedne bombe: “Majka svih bombi”.

“Ali, majka daje život! A ta daje smrt! Toj spravi ćemo reći ‘mama’? Što se to događa?”, upitao je papa Franjo na audijenciji.

Kako piše BBC, radi se o ogromnoj bombi dugoj 9 metara i teškoj 9800 kilograma imena GBU-43/B Massive Ordnance Air Blast (MOAB). Upravo iz akronima MOAB američka je vojska dala ‘nadimak’ toj napravi nazvavši je “Mother of All Bombs” tj. “Majka svih bombi”. Premda je spomenuto oružje već testirano 2003., prvi put je iskorišteno 13. travnja ove godine u ratu protiv ISIL-a.

Tino Krvavica, Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Amerikanci bombu nazvali ‘Majkom svih bombi’ i naljutili papu Franju se prvo pojavio na Bitno.net.

Promocija notnih izdanja “Skladbe za orgulje” Anđelka Klobučara održat će se u ponedjeljak 22. svibnja 2017. u zagrebačkoj katedrali s početkom u 20.00 sati.

via Laudato.hr

Notna izdanja “Skladbe za orgulje” rezultat su umjetničko-znanstvenog projekta Instituta za crkvenu glazbu “Albe Vidaković” Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (ICG KBF) i Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu (MUZA). Vrijednu inicijativu sistematiziranja i objavljivanja opusa jednog od najrelevantnijih suvremenih hrvatskih skladatelja Anđelka Klobučara, koja predstavlja iznimnu vrijednost za kulturnu baštinu Republike Hrvatske, prepoznalo je i poduprlo Sveučilište u Zagrebu.

Sudionici projekta – profesori ICG-a KBF-a i MUZA-e, kao i studenti ICG-a KBF-a koji su aktivno sudjelovali u pripremi notnog materijala, započeli su golem posao izdavanja opsežne edicije orguljskih skladbi akademika A. Klobučara koji nastavljaju i ove akademske godine. Izdavač i nakladnik ova tri notna sveska je Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu uz sunakladništvo Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.

O maestru Anđelku Klobučaru i novim notnim izdanjima govorit će akademik Frano Parać, skladatelj, redoviti profesor MUZA-e, dr. sc. Marija Riman, muzikologinja, prof. dr. sc. Mario Cifrak, dekan KBF-a, doc. art. Pavao Mašić, profesor čembala na MUZA-i te doc. art. Mirta Kudrna, predstojnica ICG-a KBF-a.

U glazbenom dijelu programa skladbe Anđelka Klobučara na orguljama zagrebačke katedrale interpretirat će doc. art. Pavao Mašić, doc. art. Mirta Kudrna, doc. art. Elizabeta Zalović te orguljaški duo Quattro obbligato.

Promocija notnih izdanja “Skladbe za orgulje” Anđelka Klobučara održat će se u ponedjeljak 22. svibnja 2017. u zagrebačkoj katedrali s početkom u 20.00 sati.

KBF| Bitno.net

Ovaj članak Promocija notnih izdanja ‘Skladbe za orgulje’ Anđelka Klobučara se prvo pojavio na Bitno.net.

Sjajna priča nepoznatog autora koja kruži društvenim mrežama…

Foto: www.pexels.com

Jedan uspješni biznismen ušao je u duboku starost i shvatio kako je došlo vrijeme da ga netko zamijeni.

Umjesto da sam izabere svoga nasljednika među svojim pomoćnicima ili svojom obitelji, odlučio je uraditi nešto neuobičajeno. Pozvao je sve potencijalne kandidate, financijske direktore, šefove odjela i pogona, blagajnike, savjetnike i održao im sljedeći govor:

“Dragi prijatelji, došlo je vrijeme da završim svoje poslovanje i odem u zasluženu mirovinu. Također, sada je najbolje vrijeme da izaberem novog generalnog direktora koji će voditi našu firmu u budućnosti… Odlučio sam da će to biti jedan od vas.”

Mladi perspektivni šefovi bili su zbunjeni…

“Dat ću svakome od vas po jedno sjeme. To je vrlo posebno sjeme. Želim da ga posadite i zalijevate i da se ponovno okupimo sljedeće godine kako bismo vidjeli što ste učinili s njim. Tada ću odlučiti tko će biti moj nasljednik.”

Na tome je sastanku bio i Jim, i kao svi prisutni dobio je sjemenku.

Kada je stigao kući, podijelio je sa svojom ženom direktorovo razmišljanje i oni odlučiše zajedno njegovati sjeme iz kojega će niknuti biljka.

Pronašli su lijepu teglu, stavili gnojivo, uzeli termometar, pročitali nekoliko knjiga o njegovanju biljaka i živjeli u ritmu novosti iz tegle.

Svakoga su dana zalijevali zemlju i nestrpljivo iščekivali da nešto iznikne.

Nakon 20-ak dana, neki od Jimovih kolega već su počeli u uredu govoriti o biljci koja raste. I Jim je sa suprugom svakodnevno gledao u teglu, ali se ništa nije događalo. Prošlo je više od mjesec dana i još se uvijek ništa nije dogodilo. Sada se već naveliko diskutiralo o biljkama.

Na zajedničkim ručkovima razmjenjivale su se praktične ideje o brzom rastu i Jim je shvatio kako jedino kod njega nema ničega i da je jedino on neuspješan.

Ni šest mjeseci kasnije ništa nije niknulo u Jimovoj tegli.

Počeo je vjerovati kako je u nečemu pogriješio. Možda previše vode ili loše gnojivo ili, pak, nešto drugo, što nije mogao objasniti. Znao je da je učinio najbolje što je mogao i bilo mu je žao što nema rezultata.

Godina je uskoro došla kraju i mladi šefovi su se sa svojim biljkama ponovno okupili oko generalnoga direktora. Jim je rekao svojoj ženi da neće nositi praznu teglu, ali ga je ona, ipak, uspjela na to nagovoriti, rekavši mu neka pošteno kaže što se dogodilo. Osjećao je mučninu i podmuklu bol u trbuhu.

Ovo će, slutio je, biti za njega najneugodniji trenutak u životu. Ipak, znao je da je ona u pravu i bio je čvrsto uvjeren kako ništa nije pogrešno učinio. Unio je svoju praznu teglu u sobu za sastanke. Ugledao je na stolu različite, pažljivo odnjegovane, biljke. Sve su bile prelijepe, upravo, neodoljivo privlačne u svojoj bujnosti.

Stavio je, uz podsmijeh svojih prijatelja, svoju praznu teglu na pod. Bio je u pravu. Pred njim su bili tužni trenuci.

Kada je generalni direktor stigao, pogledom je preletio preko svih biljaka i pozdravio kandidate. Jim je pokušao biti što dalje od njega kako ne bi susreo njegov pogled.

“Kako ste ih samo lijepo odnjegovali!” počeo je generalni direktor. “Vidim da mi neće biti jednostavno pronaći nasljednika…” I, u tom je času spazio praznu teglu. Zatražio je od potpredsjednika da ju donese i dovede vlasnika naprijed. Jim je protrnuo.

“Sada će puknuti bruka… Možda će me izbaciti iz firme”, pomislio je.

Kada je istupio, generalni direktor ga je upitao što se to dogodilo s njegovom sjemenkom. I Jim mu je sve, iskreno i pošteno, ispričao. Generalni direktor tada zatraži od svih da sjednu – osim Jima. Pogledao ih je i rekao:

“Jim, veoma sam ponosan na tebe… Poštovani, Jim je novi generalni direktor firme!”

Svima je to izgledalo, gotovo, nestvarno, posebice Jimu.

“Pa… kako je to moguće? Moja tegla je prazna…”, mucao je zbunjeno.

Stari generalni direktor pojasni: “Prije godinu dana ja sam svakome od vas dao sjemenku iz koje ne može ništa niknuti. Dao sam vam mrtvo sjeme, sterilno. Svaki od vas, kada je vidio da ništa ne raste, odlučio je zamijeniti ga zdravim sjemenom. Svaki od vas – osim Jima. Svi ste mi donijeli biljke i cvijeće od vašega sjemena, a ne od moga. Jedino je Jim ponosno prihvatio neuspjeh i imao dovoljno hrabrosti i poštenja da mi donese praznu teglu. Vi ste svi tražili uspjeh – po svaku cijenu, a Jimu je njegovo poštenje bilo važnije od uspjeha. Zbog toga je on danas generalni direktor…”

I nastavi:

“Ako sijete poštenje, požnjet ćete povjerenje.
Ako sijete dobrotu, požnjet ćete prijateljstvo.
Ako sijete poniznost, požnjet ćete pravu veličinu.
Ako sijete jednostavnost, požnjet ćete trajnu radost.
Ako sijete otvorenost, požnjet ćete respekt.
Ako sijete odanost, požnjet ćete uspjeh.
Ako sijete oproštaj, požnjet ćete pomirenje.
Ako sijete iskrenost i ljubav, požnjet ćete vječnu radost i sreću.
Zato, pazite što sijete, jer to će nam odrediti što ćemo kasnije žnjeti.”

Nepoznati autor

Ovaj članak Poučna priča se prvo pojavio na Bitno.net.

U četvrtak 11. svibnja 2017. u Hotelu Plaža u Omišu održat će se tribina ”Kuda ide Zapad” i predstavljanje knjige Zorana Vukmana ”Bogoubojstvo Zapada”.

Kuda ide Zapad? – naziv je tribine koju će Zoran Vukman održati u Omišu 11. svibnja 2017. g. u 20 sati, u dvorani hotela „Plaža“, i ujedno promovirati svoju novu knjigu „Bogoubojstvo Zapada“.

Susret s publikom i razgovor na temu o aktualnom duhovnom i egzistencijalnom trenutku naše civilizacije moderirat će poznati radijski voditelj Ivica Ursić. Tema je zapravo formulirana kao pitanje koje nas potiče na razmišljanje kuda i kamo ide današnji svijet visoko tehnološki razvijen a duhovno tako nesiguran, sociopolitički podijeljen, kaotičan, sa stalnom prijetnjom novih ratova i sukoba. Odgovor ipak ne treba tražiti u strahu nego u vjeri i nadi. Duh tradicije nije izgubljen, baština, ako se čuva, kadra je progovoriti i suvremenim jezikom. No kriza je ispod površine duboka i ne treba zatvarati oči da se Zapad drastično mijenja.

Što se događa sa Zapadom nakon “smrti Boga” i kada je uopće nastala i kako se razvila filozofija bogoubojstva? Tko su suvremeni bogoubojice i kako će zapadni svijet popuniti nastalu “metafizičku prazninu”? Knjiga „Bogoubojstvo Zapada“ otvara mnoga pitanja o sudbini naše civilizacije i traga za odgovorima – je li moguć suživot dviju potpuno različitih antropologija, tradicionalne kršćanske i nove rodne? Mijenja li rodna ideologija kao nova pseudoreligija svijest zapadnog čovjeka i čeka li nas veliki svjetonazorski unutarcivilizacijski rat?

Od Nietzscheova “ubermenscha” do današnjeg transvestita, Zapad je prošao put duhovne deevolucije, živimo u vremenima promjene tradicionalne antropologije i pokušaja redefiniranja same Knjige Postanka. Autor kritički analizira gender ideologiju kao novi sustav vjerovanja i novu pseudoreligiju, koja dramatično utječe na promjenu načina života i svijesti modernoga čovjeka. Gdje je izlaz i kako se postaviti kao kršćanin u svijetu velikih i dramatičnih promjena, doznajte na tribini.

Bitno.net

Ovaj članak ‘Kuda ide Zapad?’ – tribina i predstavljanje knjige Zorana Vukmana ‘Bogoubojstvo Zapada’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Treba raščistiti sa stereotipima, kojima se namjerno zamagljuje istina. Pravi muškarac je onaj tko zna tko je, koji zna voditi i pred svojim očima jasno vidi cilj…

Foto: www.pexels.com

Tijekom odrastanja otac mi je često znao reći: “Budi muško!” Poticao me je da budem odvažan i odgovoran te da u sebi otkrivam koliko još toga mogu učiniti. Sveti Pavao nas potiče na duhovnu muškost ovim riječima: “…da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove: da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo sve te uzraste u Njega, koji je Glava, Krist (Ef 4,13-15).

Neka mi oproste dame koje čitaju ove retke, ali ovi su moji poticaji prvenstveno namijenjeni muškarcima, osobito očevima, muževima i svećenicima. Moja poruka muškarcima je jednostavna: Budi muško! U ovim su nam teškim vremenima potrebni muškarci koji će junački ustati i djelovati, koji će govoriti istinu i inzistirati na njoj, trebamo muškarce koji će prestati biti pasivni očevi i muževi, trebamo svećenike koji će prestati “igrati na sigurno” šuteći pred moralnim propadanjem koje vide oko sebe. Da, budi muško!

Zašto u Crkvi ima tako malo muškaraca

Sigurno ste primijetili da muškarci rjeđe prakticiraju vjeru i sudjeluju u liturgiji. Za to postoji razlog, doduše možda nije politički korektan, ali je razlog. Većina muškaraca s kojima komuniciram Crkvu smatra prilično feminiziranom. U Crkvi se nerijetko govori o opraštanju i ljubavi, o prihvaćanju i osjetljivosti prema potrebama naših bližnjih. To uistinu jesu predivne i nužne kreposti koje bi trebale krasiti kršćanina. No muškarci žele akciju, žele da ih se pošalje u bitku, žele donijeti promjenu.

Nakon silnih godina radikalnog feminizma muškarci se danas srame preuzeti ulogu vođe i autoriteta u svojim obiteljima i u Crkvi općenito. Cijeli taj proces počinje još u ranoj dobi. Svaki je dječak živahan, nestašan, silovit, voli se nadmetati i istraživati vlastite granice. No uglavnom ih se zbog svega toga opominje, kažnjava, štoviše zbog tih se normalnih sklonosti nekima od njih daju lijekovi za smirenje. Za primjer im se ukazuje na djevojčice koje su mirnije, koje ne ulaze u sukob itd. Naravno, granice su nužne, ali dječaci prirodno imaju sklonost biti siloviti, biti od akcije. Neprestano opominjanje i “kroćenje” njihove muške naravi, ne bi li ona više nalikovala blažoj, ženskoj naravi, nastavlja se i tijekom razdoblja adolescencije. Svemu tome doprinose i kulturološki fenomeni kao što su brojne “simpatične” reklame koje, između ostalog, odašilju poruku: “muškarci su glupi” itd.

Iako se posljednjih godina Crkva često opisuje kao institucija kojom dominiraju muškarci, takva izjava ne može biti dalje od istine. U aktivnostima pojedine župe vodeću ulogu uglavnom imaju žene. I one to dobro rade. No Crkva se baš ne iskazuje u angažiranju muškaraca te ne ulaže dovoljno napora kako bi ih odgojila u snažne muževe, očeve i svećenike. S jedne se strane pretjerano naglašavaju kvalitete kao što su: otvorenost za suradnju, slušanje drugoga, empatija i razumijevanje, dok se s druge strane zanemaruju vještine koje su vezane za vođenje drugih s istinskim autoritetom.

Muškarci su stvoreni za akciju!

Zbog ove neravnoteže kojom se zapostavljaju prirodne muške kvalitete mnogi muškarci osjećaju nelagodu koja ih udaljava od aktivnog života u Crkvi. Crkva je nekada muškarce mnogo više poticala na žrtvu, na to da budu jaki, da se izbore za pravdu, da opasnosti pogledaju u oči, da dignu glas, a danas se čini kao da je jedini cilj nekoga ne ugroziti ili uvrijediti.

Nesudjelovanje muškaraca u životu Crkve svelo je mnoge kršćanske muškarce na ulogu pasivnog oca i supruga. Nisu sazreli u svojoj vjeri, nego su ostali duhovna nejačad. Oni svojim obiteljima ne pružaju primjer kršćanskog života na koji ih Sveto pismo potiče (Ef5). Ako idu u crkvu, to je zato što ih njihove žene onamo odvuku. Svoju djecu ne uče moliti, ne potiču ih na upoznavanje svoje vjere i čitanje Svetoga pisma. Taj dio odgoja prepuštaju svojim suprugama.

Hvala Bogu, mnogi muškarci dobro izvršavaju svoju ulogu. Oni ispravno shvaćaju svoje odgovornosti u Gospodinu i što znači biti muško u duhovnom smislu. Žive hrabro predvodeći druge. Oni svoju obitelj vode na nedjeljnu misu, a zajednička je obiteljska molitva dio njihove svakodnevice. Oni započinju molitvu i svojim primjerom potiču na čitanje Svetoga pisma. Oni su gorljivi vođe i učitelji u svojim obiteljima, župama i širim zajednicama. Spremni su boriti se za istinu i zalagati za pravdu.

Gospodinu trebaju pravi muškarci. Jesi li muškarac kršćanskih uvjerenja? Jesi li još duhovno nejače ili duhovno zreo muškarac? Ovaj oblik prave muževnosti ne dolazi s godinama, nego po molitvi, osluškivanju Gospodina i vršenju onoga što nam Bog govori u Svetome pismu, a Crkva naučava. Istinsko se muško postaje hrabro živeći svoju vjeru i potičući druge da beskompromisno slijede Isusa. Pravi se muškarac u svojoj bogobojaznosti ne boji čovjeka jer kada zna iskreno kleknuti pred Bogom, on može uspravno stajati pred bilo kakvom ljudskom prijetnjom.

Autor: msgr. Charles Pope

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Book. Portal Bitno.net prenosi ga s dopuštenjem.

Ovaj članak Zašto u Crkvi ima tako malo muškaraca? se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti Evodije bio je biskupom grada nakon svetoga Petra koji je utemeljio zajednicu u Antiohiji, imenovao nasljednika i krenuo dalje

Foto: Shutterstock

“Barnaba se zatim zaputi u Tarz potražiti Savla. Kad ga nađe, odvede ga u Antiohiju. Punu su se godinu dana sastajali u toj Crkvi i poučavali poveće mnoštvo te se u Antiohiji učenici najprije prozvaše kršćanima.” (Dj, 11, 25 – 26)

Ovo je odlomak iz Djela apostolskih koji govori, među ostalim, i gdje su Isusovi sljedbenici prvi put bili nazvani kršćanima.

Sveti Luka Evanđelist ne precizira kako je došlo do toga, ali crkvena tradicija ističe kako je prvi put taj naziv uporabio sv. Evodije, biskup Antiohije, piše portal Aleteia.

Sveti Evodije bio je biskupom nakon svetoga Petra koji je utemeljio zajednicu u Antiohiji, imenovao nasljednika i krenuo dalje.

Nasljednik je bio upravo sv. Evodije čiji je spomendan 6. svibnja.

O njemu se malo zna, osim što ga u jednom od svojih pisama spominje sv. Ignacije, treći biskup Antiohije. O svom prethodniku piše kao o “blaženom ocu kojeg su biskupom imenovali apostoli”.

Predaja ga svrstava među 70 učenika koje je, kako se navodi u Evanđelju po Luki, imenovao Isus Krist. Smatra ga zaslužnim za prvu uporabu riječi “kršćani” (na grčkom Christianos). Svrha te riječi bila je odvojiti Isusove sljedbenike iz židovskog naroda od židova koji ga nisu priznali za Mesiju.

Sveti Evodije bio je, kaže predaja, 27 godina biskup Antiohije, a istočna Crkva naučava da je umro mučeničkom smrću pod carem Neronom, 66. godine.

Bitno.net

Ovaj članak On je svetac koji je prvi put za Isusove sljedbenike upotrijebio riječ ‘kršćani’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Zanimljivo je da je sv. Kristofor bio jedan od najpopularnijih svetaca i u srednjem vijeku. Njemu u čast gradili su kako na Istoku tako na Zapadu brojne crkve i samostane.

Foto: www.wikigallery.com

Ljudi zaneseni ekumenizmom misle da je dobro kod pisanja životopisa svetaca imati u vidu i ekumenske motive. Vodeći se takvim motivom, obradit ćemo život i legendu koja se splela oko sveca što ga istočna Crkva slavi danas, a zapadna 25. srpnja. To je sveti mučenik iz Licije Kristofor “čiji lik još i danas sa sobom nose toliki vozači automobila bilo kao blagoslovljenu medaljicu bilo kao neku sekulariziranu amajliju, da se zaštite od prometnih nesreća, kojih danomice ima sve više. Jedni je nose u duhu vjere, a drugi praznovjerno” (Peter Manns). Kako je automobil danas najraširenije prometno sredstvo, to i štovanje sv. Kristofora na neobičan način raste. Zbog toga mislimo da je o njemu suvremeno pisati.

Zanimljivo je da je sv. Kristofor bio jedan od najpopularnijih svetaca i u srednjem vijeku. Njemu u čast gradili su kako na Istoku tako na Zapadu brojne crkve i samostane. Njegovi kipovi rese tolika sakralna zdanja. Tko od nas ne poznaje gorostasa koji poduprt štapom na ramenu nosi dijete? Kad hodočastimo u hrvatsko narodno marijansko svetište Mariju Bistricu, u cintoru nas dočekuje veliki kip sv. Kristofora.

Suradnik Biblioteke svetaca Gian Domenico Gordini i profesor crkvene povijesti na Papinskom pokrajinskom sjemeništu “Benedikt XV.” u Bologni, piše da je kult sv. Kristofora bio veoma proširen u Austriji, Dalmaciji i Španjolskoj, pa nastavlja: “U Španjolskoj su se častile mnoge njegove relikvije. Kristofor je uživao naročito poštovanje kod hodočasnika i upravo su zbog toga u njegovu čast nastale ustanove i kongregacije sa svrhom da pomažu putnicima u svladavanju poteškoća svake vrste.”

Štovatelji sv. Kristofora htjeli bi saznati što više o njegovu životu. Ta želja je stara već 16 stoljeća, a rodila je o tome junaku prvih kršćanskih vremena mnoge, upravo nevjerojatne legende. Iz najstarijih, veoma sažetih pismenih svjedočanstava o sv. Kristoforu možemo jedino s dostatnom sigurnošću dokazati povijesnu opstojnost svetog mučenika, dakle, da se radi o osobi koja je postojala te koja je prema Jeronimskom martirologiju g. 250. bila ubijena za vrijeme Decijeva progonstva. To je bilo sedmo od deset velikih progonstava kršćana prije Milanskog edikta te, uz Dioklecijanovo, najkrvavije progonstvo, u kojem poginuše brojni mučenici. Sveti je Kristofor položio život za Krista u Samu u pokrajini Liciji. Jedan natpis svjedoči da je njemu u čast 22. rujna 452. u Kalcedonu podignuta crkva. Stručnjaci misle da je taj natpis vjerodostojan i da nije pod utjecajem ikakvih legendi.

Od brojnih legendi o sv. Kristoforu spomenut ću samo jednu, po mom mišljenju najljepšu, kojoj je autor srednjovjekovni pisac Jacobus de Voragine – živio u XIII. stoljeću. On je u svojoj knjizi Legenda aurea sv. Kristofora učinio veoma slavnim na Zapadu. Prema njemu, Kristofor bijaše mladi div koji je želio služiti najmoćnijem gospodaru. Zbog toga se stavio u službu najprije kralja, pa onda cara i napokon đavla. No kad je u pratnji đavla na jednom putovanju vidio kako se đavao plaši raspela kraj puta, stupio je u službu Krista, koji je jači od svih drugih.

Tako se u njemu rodila i želja za obraćenjem. Neki ga je pobožni pustinjak poučio o zapovijedima ljubavi. Želeći se vježbati u toj kreposti i na taj način spremiti na krštenje, izabrao si je obitavalište kraj jedne rijeke kako bi pomagao putnicima koji su morali preko nje prelaziti. Jedne noći probudio ga je neki veoma dražestan dječačić te zamolio da ga prenese preko rijeke. Div ga je s lakoćom stavio na ramena, ali kad je počeo koračati prema drugoj obali rijeke, teret je bivao sve teži tako da ga je, opirući se o svoj debeli štap, jedva prenio. Primivši krštenje, Kristofor je pošao u Liciju gdje je podnio mučeništvo.

Kako je ta divna legenda nastala, za učenjake je još i danas velik problem. Neki misle da je njezinu nastanku moglo dati povoda svečevo ime Kristofor, što znači “nosilac Krista”. Ingobert Jungnitz iz Mainza u jednoj svojoj propovijedi o sv. Kristoforu lijepo kaže: “U legendama o svecima polazna je točka uvijek ista, a ona kaže da je netko živio i djelovao iz vjere u Isusa Krista. Tko je on bio i što je u pojedinostima činio, to se zaboravilo. Ostala je samo spoznaja o sumi njegova života: on je bio svetac. Naši su pređi rado stavljali velikog i nadaleko vidljivog sv. Kristofora u blizinu ulaza u crkvu. Oni su vjerovali da će, svaki onaj koji pogleda svečev lik, onoga dana biti oslobođen od zle i nenadane smrti. A to je posve u redu ako netko s pogledom na Kristova svjedoka oblikuje svoj dnevni posao. Taj i sam postaje Gospodinov svjedok te je na taj način siguran pred vječnom smrću.”

Poznato je da danas, uz vozače automobila, sv. Kristofora kao zaštitnika zazivaju i poštari, atletičari, nosači, radnici istovarivači tereta, općenito svi oni koji obavljaju teške i opasne poslove. Sveti se mučenik ubraja i među 14 svetih pomoćnika, to jest onih svetaca koje zazivaju u pomoć prilikom raznih prirodnih katastrofa. Pobožnost je prema tim svecima pomoćnicima nastala u XII. stoljeću, veoma se razvila u XIV. stoljeću. Sv. Kristofora su tada naročito zazivali u pomoć protiv kuge. Legenda o sv. Kristoforu, koju smo spomenuli, nadahnula je po Italiji i Francuskoj, a i drugdje, mnoge umjetnike i pjesnike koji mu u čast ispjevaše pjesme i sastaviše razna skazanja. Ta su se s velikim uspjehom, a i pobožnošću, posvuda davala te ljude poticala na službu najmoćnijem gospodaru Isusu Kristu. Na koncu spomenimo još i to da je sv. Kristofor drugotni zaštitnik Krčke biskupije; njegov se spomendan slavi 27. srpnja.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net

Ovaj članak Sveti Kristofor – div među svecima se prvo pojavio na Bitno.net.

To je ono što čine apostoli: sastali su se, razgovarali su i uvidjeli da je to bio put Duha Svetoga. Inače, oni koji nisu imali ovoga dara, niti su ga u molitvi tražili, ostali su zatvoreni i posustali su.

Čuvati se od grijeha opiranja Duhu Svetomu i biti prije svega otvoreni Božjim iznenađenjima – poruka je jučerašnje propovijedi pape Franje na jutarnjoj misi u Domu sveta Marta, u Vatikanu. Propovijed je uglavnom bila usmjerena na Djela apostolska i na otvorenost Crkve poganima.

Crkvu pokreće Duh Sveti; On pokreće kršćansku zajednicu. Papa Franjo stavlja naglasak na tu istinu. Bog nas uvijek iznenađuje jer je ‘živi’ Bog i zajedno s nama hodi kao Sveti Duh; čini čudesa, nove stvari, tako da su neki sigurno bili uplašeni od novosti u ondašnjoj Crkvi – kazao je papa Franjo.

Duh Sveti je Božji dar, Dar Boga, našeg Oca, koji nas uvijek iznenađuje. Bog iznenađuje – kazao je Papa – zašto? Zato što je ‘živi’ Bog i Bog koji boravi u nama, Bog koji pokreće naše srce, Bog koji je u Crkvi i s nama hodi i pritom nas stalno iznenađuje. To nekima može pričiniti teškoće kao što je to bilo i u Petrovu slučaju. Učenici su primijetili da su također i pogani slušali riječ Božju. Za njih je Petar „otišao predaleko“ i ukorili su ga. Prema njima, to je bila „sablazan“ pa su mu čak i kazali: “Ti, Petar, stijeno Crkve! Kamo nas to vodiš?“

Ne opirati se Duhu Svetom opravdavajući se da se „uvijek radilo ovako“. Petar je ispričao svoje viđenje i „Božji znak“ koji ga je „potaknuo da donese hrabru odluku“ – kazao je Sveti Otac. Petar je sposoban prihvatiti Božje iznenađenje. Pred mnogim iznenađenjima Gospodnjim, dakle, ‘trebaju se sastati, diskutirati i doći do suglasnosti, kako bi ispunili i ostvarili korak naprijed, koji Gospodin želi poduzeti – kazao je.

Još od vremena proroka, pa sve do danas „postoji grijeh opiranja Duhu Svetomu“. To je isti grijeh zbog kojega je Stjepan ukorio članove Sinedrija – kazao je Papa. “Ne, uvijek se radilo ovako i tako treba nastaviti!”… „Ne dolazi nam s tim novostima, Petre; smiri se; uzmi tabletu koja će te smiriti – kaže papa Franjo – to je zatvorenost glasu Božjemu. Sam Gospodin u Psalmu govori svome narodu neka ne otvrdne srce vaše kao što otvrdnje ocima vašim – kazao je.

Gospodin od nas uvijek traži da ne dopustimo da nam srce otvrdne. “Ono što Gospodin hoće“ – kazao je Papa – „jest da ima drugih naroda”, drugih stada “koja nisu od ovog ovčinjaka, ali bit će naposljetku „samo jedno stado i samo jedan pastir“. Zatvorenost i otpor Duhu Svetomu; ona fraza i rečenica koja te uvijek zatvara i zaustavlja: “Uvijek se tako radilo” – kazao je Papa – to ubija. Ubija slobodu, radost, vjernost Duhu Svetomu, koji uvijek djeluje unaprijed vodeći tako naprijed Crkvu.

Ali po čemu mogu znati da neka stvar dolazi od Duha Svetoga, a ne od duha ovoga svijeta ili od samoga đavla? – upitao je Sveti Otac te odmah i odgovorio: Moliti milost razlučivanja. Sredstvo koje isti Duh Sveti daje jest dar razlučivanja. Razlučivanje u svakom slučaju što treba činiti. To je ono što čine apostoli: sastali su se, razgovarali su i uvidjeli da je to bio put Duha Svetoga. Inače, oni koji nisu imali ovoga dara, niti su ga u molitvi tražili, ostali su zatvoreni i posustali su.

Mi kršćani, među mnogim novostima, trebamo znati razlučiti jednu stvar od druge; razlučiti koja je novost, „novo vino“ koje potječe od Boga; koja je to novost koja dolazi od duha ovoga svijeta i ona koja dolazi od đavla. Vjera se nikada ne mijenja nego ostaje ista, ali je u pokretu, raste i širi se. Zamolimo Gospodina – potaknuo je Sveti Otac, na koncu svoje propovijedi – za milost dara razlučivanja, kako ne bismo pogriješili put i pali u nepokretnost, strogoću i u zatvorenost srca.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: Kako prepoznati dolazi li neka stvar od Duha Svetoga? Moramo moliti za dar razlučivanja se prvo pojavio na Bitno.net.

S vremena na vrijeme dođe mi neki neopisivi nagon za prežderavanjem. Potpuno gubim kontrolu, i poslije se naravno osjećam grozno…

Foto: Shutterstock.com

Dragi pater, stvarno sam se teško odlučila da Vam napišem ovaj mail. Vjerujte mi, time što jesam, stvarno mi je prigustilo. Pater, u mom životu je relativno sve ok, ali mi s vremena na vrijeme dođe neki neopisivi nagon za prežderavanjem. Potpuno gubim kontrolu, i stvarno mi je užasno teško to kontrolirati. Poslije se naravno osjećam grozno, i peče me savjest, ali stvar već bude učinjena. Naravno da zbog takvih „epizoda“ imam i previše kilograma koji mi zagorčavaju život, i malo mi nedostaje da dobijem dijabetes… Jednostavno, svako toliko dođe razdoblje kad mi „mali crni“ počne šaptati: „E, kako bi sad bilo super prejesti se, kvragu sve, baš te briga…” I onda se ja, pater, borim s tim mislima i imam osjećaj da ću umrijeti ako u tom trenutku ne pojedem sve živo. Pater, ne znam se boriti s tom napasti. To traje već 7-8 godina. I onda ja skupim svu svoju ljudsku snagu i volju i smršavim, pa se opet udebljam, pa smršavim…

Bila sam kod nutricionista, bila na svim dijetama, razgovarala sa psihologom… Ali ništa nije pomoglo. I pater, ja ne mogu reći da se od sutra više nikad neću prejesti nego ću živjeti zdravo i biti fizički aktivna – jer to sam rekla i zaklela se milijun puta, i milijun puta sam počinjala ispočetka. To je jače od mene! I koliko sam se molila da mi Bog da snage da se borim, jer sama ne mogu, ali ja svejedno pokleknem. Što da radim, pater? Ja svjesno gledam sebe kako se upropaštavam, a ne mogu si sama pomoći.

Ajme kakvi problem. Kušnje zbilja imaju ludu maštu. A što ćeš, što je tu je. Ako su liječnici rekli svoje, onda je i na meni red da svoje kažem: Božja volja ti je da budeš debeljuškasta. Barem neko vrijeme. I nemoj misliti da samo žgoljavi i mršavi mogu biti sveci – gledaj recimo najsvjetliju zvijezdu neba kršćanskog sv. Tomu Akvinskog, njemu su trebali ispiliti udubinu u stolu za trbuh kako bi mogao kao čovjek ručati. Dobro, bit će da njemu nije bilo niti stalo do toga kako izgleda. Ili je, koliko je pametan, kušnju pobijedio tako da joj je popustio. No, kod tebe nisu toliko problem kilogrami, koliko strah da si u vlasti nečeg jačeg od sebe. Najprije makni te lance u duhu, pa će ostalo biti lako. Možda molitvom prije jela, npr.: “Isuse Kriste, ti si onaj bez kojeg ne mogu, a bez hrane mogu.” Zatim blagoslovi hranu, npr.: “Isuse Kriste, neka ova hrana posluži svrsi zbog koje si je stvorio. Neka ona ne jede mene, već ja nju.”

Evo, tako nekako. Bog te čuvao. I dobar tek!

Od srca, p. Luka Rađa

Bitno.net

Ovaj članak ‘Imam veliki nagon za prežderavanjem, a ne pomažu ni nutricionisti ni psiholozi: Kako da pobijedim tu kušnju?’ se prvo pojavio na Bitno.net.