Biskup je upitao tko će se staviti u zaštitu djece ako bude prihvaćena izmjena nacrta zakona? Valja napomenuti da amandman predviđa zabranu korištenja takvoga oblika razvoda u slučaju da dijete zatraži da ga sudac sasluša. Međutim, riječ je o nerealnom predviđanju, jer komu će dijete reći da želi biti saslušano?

Francuski su se biskupi usprotivili izmjeni nacrta zakona kojom se predlaže mogućnost razvoda bez odluke sudca. Spomenuti amandman predlaže da se u slučaju sporazumnoga razvoda postupak može obaviti bez obiteljskoga sudca, ako su oboje supružnika suglasni. Razvod se tako može utvrditi kod bilježnika, privatnim spisom, te arhivirati u zapisniku. Svrha je amandmana – kako ističe agencija Sir – pojednostavljenje postupka za supružnike, što bi također rasteretilo sudove.

„Razvod bez sudca, nacrt protivan interesima obitelji i društva“, naslov je priopćenja koje je 12. svibnja poslao biskup Jean-Luc Brunin, predsjednik Biskupskoga vijeća Obitelj i društvo, u kojemu objašnjava da se biskupi protive tom amandmanu zbog toga što je riječ o prividnom pojednostavljivanju, budući da je već danas u slučaju sporazumnoga razvoda postupak jednostavan. Ipak, pitanje brzine postupka ne može se ograničiti na pitanje procedure. Rastava, naime, nakon višegodišnjega zajedničkog života nije nikada jednostavna – istaknuo je biskup – stoga je intervencija sudca korisna kako bi se ustvrdila stvarna suglasnost supružnika, usklađenost dogovorâ, te teškoće u primjeni zakona.

Međutim, ono što je najviše na srcu francuskim biskupima, jest zaštita najslabijih, posebno djece. Sudca vode upravo interesi djeteta, budući da razvod ima stvarni utjecaj na njegov život – napomenuo je biskup te upitao tko će se staviti u zaštitu djece ako bude prihvaćena izmjena nacrta zakona? Valja napomenuti da amandman predviđa zabranu korištenja takvoga oblika razvoda u slučaju da dijete zatraži da ga sudac sasluša. Međutim, riječ je o nerealnom predviđanju, jer komu će dijete reći da želi biti saslušano? – primijetio je biskup. Kako se može zajamčiti da ga roditelji neće obeshrabriti u tomu, nesumnjivo misleći da tako rade dobro? Tko može preuzeti odgovornost za tu odluku kada je u pitanju dijete?

One pak koji misle da takav postupak manje košta, biskupi upozoravaju na naknadu koju traže bilježnici te ističu da, naprotiv, valja dati više sredstava sudcima kako bi zajamčili pravnu zaštitu najslabijima, i poduprli obitelj u njezinu svakodnevnom životu. Voditi brigu o obiteljima znači voditi brigu o društvu – stoji na kraju priopćenja francuskih biskupa.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Francuski biskupi ustali protiv novog prijedloga razvoda koji je štetan za djecu se prvo pojavio na Bitno.net.

Bračno i obiteljsko savjetovalište Splitsko-makarske nadbiskupije organizira obiteljski susret i tribinu “Obitelj – srce svijeta”

Foto: www.unsplash.com

Povodom Međunarodnoga dana obitelji, Bračno i obiteljsko savjetovalište Splitsko-makarske nadbiskupije organizira obiteljski susret i tribinu “Obitelj – srce svijeta”.

Bračni par Dražena i Miroslav Peović, koordinatori udruge “Obiteljsko obogaćivanje”, zajedno s bračnim parom Katarinom i Silviom Puljićem predstavit će rad udruge.

Tribina će se održati u ponedjeljak 16. svibnja u 19 sati u prostorima BiOS-a – Bračnog i obiteljskog savjetovališta (Gundulićeva 5, prizemlje).

Bitno.net

Ovaj članak Split: Obiteljski susret i tribina ‘Obitelj – srce svijeta’ se prvo pojavio na Bitno.net.

I u 2016. godini udruga nastavlja svoj “rast” kroz pet pripremljenih kampova!

Foto: www.unsplash.com

Udruga Magis, sazdana na dugogdišnjem iskustvu svojih osnivača i članova – na postavljanju kampova za mlade – i ovog ljeta kreće sa svojim programima.

Sama udruga službeno je osnovana 2014. godine i od tada uspješno, već treću godinu za redom, osmišljava i provodi svoje zamisli!

Nastala je u okrilju ignacijevske duhovnosti i pastoralnih zalaganja mladih za mlade – udruga razumije svoje poslanje u riječi (sloganu) “Magis” (u smislu, ‘uvijek dati više’), tako da i u 2016. godini udruga nastavlja svoj “rast” kroz pet pripremljenih kampova!

Magis magisque (više i više)! Upravo tako udruga nastoji svake godine osnažiti i osigurati što kvalitetniji sadržaj za potencijalne sudionike. Ovog ljeta Magis priprema pet kampova:

“Hodokamp kroz Liku” ovoga se ljeta odvija u dva termina – posljednji tjedan u srpnju i prvi u kolovozu. U prvom terminu hoda se na trasi Otočac – Gospić – Udbina, drugi je planiran od Cetingrada do Slunja, sve do Korenice na jugu.

Cilj programa je okupiti stariju mladež koja je spremna izdržati napor i skromne higijenske uvijete, te sudjelovati u duhovnim sadržajima – sv. misa, šutnja, hod, druženje! Pored svega skupina se upoznaje s kulturnom i povijesnom baštinom Domovine. Broj sudionika je ograničen na 30 po tjednu.

“Kamp Papuk” provodi se na obroncima Papuka, u blizini Đulovca, gdje žive doseljenici iz Lentnice (Kosovo). Upravo je uz njihovu pomoć i zalaganja kamp prvi put proveden 2015. godine. Za ovo ljeto previđena su dva termina, u prvom i drugom tjednu kolovoza. Predviđena dobna skupina su mladi od 16 do 20 godina, no broj članova je ograničen po tjednu na 50.

“Kamp Mljet” je prošle godine održan prvi put. Mistična priroda jamči vrhunsko duhovno iskustvo! Kamp se održava u samom nacionalnom parku, a glavna tema programa je ekologija. Program kampa je čišćenje područja od smeća i otpada, te duhovni sadržaji. Za ovo ljeto predviđena su od tri do četiri termina po 50 sudionika.

“Mala Gorica” provodi se na području sela Mala Gorica, u izbjegličkom naselju, gdje žive izbjeglice iz Letnice (Kosovo). U naselju još živi preko 250 osoba. Cilj kampa je ponuditi djeci svih uzrasta obrazovno-zabavni sadržaj, te u večernjim satima duhovni program za sve u naselju. Ovog ljeta, sredinom kolovoza, u planu je provedba jednog termina, u realizaciji Volonterskog centra SKAC. Broj sudionika je ograničen na 25.

Kamp “Goli otok” prošle je godine prvi put osmišljen i proveden kao duhovne vježbe sv. Ignacija u šutnji. Ovog ljeta predviđeno je sedam termina (od 10. srpnja do 28. kolovoza): dva radno-ekološka termina, jedan termin obrazovno-povijesnog karaktera, te četiri termina duhovnih vježbi. Broj sudionika je ograničen na 40 po terminu.

Pročitaj kako je to bilo prošle, 2015. godine (donosimo samo neka svjedočanstva, više pročitajte na facebook stranici udruge Magis):

“Goli otok!: zatvorske šipke, zgrade u raspadu, cigle, napuštene ovce, ružni ostaci nekadašnjeg tužnog života. I hrpa kamenja! Tako mi je sve izgledalo prvi dan. I naša ludost uopće doći na takvo mjesto. Nastaniti se u njemu! A onda… postao je i ostao nešto drugo. Toliko kamenja, a ti nađeš baš onaj jedan s kojeg možeš najbolje osjetiti, da nigdje drugdje nemaš više nego ovdje, te da ono što imaš, uvijek nosiš sa sobom. […] Ako se “razgolitiš”, možeš se i predati! A kako se predati? Pater Mravak veli: “bivajući za Boga”. I ovdje, na Golom, ti ostaje samo to, “biti/bivati”. Pa otkriješ kako je to teško..ili kako je lako.” (Katarina F.)

“U nedjelju smo se skupili u Otočcu, odakle smo sljedeće jutro krenuli prema Udbini. Buđenje je bilo svaki dan oko 7 sati, nakon čega je uslijedila jutarnja molitva i doručak. […]. Nakon ručka i odmora hodali smo i razgovarali u parovima što je bilo isto jedno bogato iskustvo. Dan je završavao sv. misom, večerom i druženjem.

Kad bih morao nešto izdvojiti, to je hod u tišini između doručaka i ručak, koji me najviše obogatio! To vrijeme tišine bilo mi je posebno, jer sam uspio sagledati svoj život i Boga u njemu. Priroda je isto tako bila nevjerojatna i u kombinaciji s tišinom dolazila su mi velika nadahnuća, koja su kasnije utjecala na moj život i približila me Bogu i sebi samome.” (Mario P.)

“Mala Gorica! U nazivu tog mjesta dvaput je naglašena malenost, a u tome ima “nešto”! Isus je rekao: ‘Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste’. Sve što smo radili, radili smo s malenima i sve malo što smo imali dali smo za malene. Tako sam nekako u toj malenosti ondje – narasla! Rasla je i vjera dok sam gledala kako na sve moje dvojbe, strahove, sva kako ćemo, što ćemo, što ako, i pa nećemo valjda Gospodin daje odgovore. Ondje sam s djecom, u trci, smijehu, ponekad i plaču, molitvi i razgovoru, uspjela biti što jesam, isprazniti se od svega onoga što bih htjela biti i imati. Ma tamo je najlakše baš postojati, takav, malen, a velikom ljubavlju ljubljen (do)živjeti radost koja raste iznad pa i najveće gore. I …da!, svi nakon ljetnih kampova kažu da nigdje nisu upoznali bolje ljude. Znači, nisu bili u Maloj Gorici. Jer volonteri koju su ondje došli, to je baš posebna neka vojska. Ratuju vodenim balonima i osvajaju prostore srca malih i velikih.” (Katarina S.)

Stjepan Štivić | Bitno.net

Ovaj članak Provedi ‘Ljeto za 5!’ u kampovima udruge MAGIS! se prvo pojavio na Bitno.net.

Foto: Shutterstock.com

Subotnju opću jubilejsku audijenciju Sveti je Otac započeo osvrtom na vrijeme. Čini se da dan nije baš dobar, ali vi ste odvažni i došli ste unatoč kiši… hvala vam. Ova se audijencija odvija na dva mjesta: zbog kiše bolesnici su u dvorani Pavao VI., ugodnije im je i prate preko velikog video zaslona, a mi smo ovdje na Trgu svetoga Petra. Ujedinjeni smo, a predlažem vam da ih pozdravite pljeskom ruku. Nije lako pljeskati s kišobranom u ruci – rekao je papa Franjo.

Među brojnim obilježjima milosrđa jest i osjećaj dubokog poštovanja prema onima kojima je potrebna ljubav. Pijetet, duboko poštovanje, kao pojam nalazimo ga i u grčko-rimskom svijetu, gdje je označavao čin pokornosti poglavarima: u prvom redu dužnu pobožnost bogovima, potom poštovanje djece prema roditeljima, poglavito starijima. Danas, naprotiv, moramo se čuvati da ne poistovjetimo pijetet s pijetizmom, manje-više raširenim, koji se očituje kao površna emocija, a vrijeđa dostojanstvo druge osobe – kazao je Papa dodajući:

Isto tako ne treba brkati pijetet sa sažaljenjem prema životinjama koje žive s nama. Dogodi se, naime, da se katkada ima taj osjećaj prema životinjama dok se prema braći iskazuje ravnodušnost. Koliko pak puta gledamo kako su neke osobe privržene mačkama, psima, a ne obraćaju pažnju na gladne, na potrebite bližnje – primijetio je Papa.

Želimo govoriti o pijetetu kao znaku Božjega milosrđa, o jednom od sedam Darova Duha Svetoga koje Gospodin daje učenicima da uh učini „poslušnima božanskom nadahnuću“ (KKC, 1830). U evanđeljima je mnogo puta opisan spontani jauk bolesnih, opsjednutih, siromašnih ili ožalošćenih osoba, upućen Isusu: „Smiluj se“ (usp. Mk 10,47-48; Mt 15,22; 17,15). Isus je svima odgovarao milosrdnim pogledom i svojom utješnom nazočnošću – istaknuo je papa Franjo te nastavio:

Svatko je s tim zazivima pomoći ili traženjem samilosti izražavao svoju vjeru u Isusa, nazivajući ga „Učiteljem“, „Sinom Davidovim“ i „Gospodinom“. Osjećali su da je u njemu bilo nešto posebno, što im je moglo pomoći da se oslobode bijednog stanja u kojem su se nalazili. U Njemu su osjećali Božju ljubav – objasnio je Sveti Otac.

Čak i kad ga je okruživalo mnoštvo naroda, Isus je primjećivao traženje pomoći i sažalijevao se, poglavito kad je vidio trpeće osobe, čije je dostojanstvo bilo ranjeno, kao u slučaju žene koja je bolovala od krvarenja (usp.. Mk 5,32). On ih je poticao da vjeruju u Njega i njegovu riječ (usp. Iv 6,48-55). Samilost je za Isusa bila isto što i sudjelovanje u nečijoj žalosti, zauzimajući se osobno da žalost pretvori u radost – ustvrdio je Papa.

I mi smo pozvani da u svojem ponašanju njegujemo pijetet pred brojnim životnim situacijama, od sebe otklanjajući ravnodušnost koja priječi da se prepoznaju potrebe braće koja nas okružuju i da se oslobodimo od robovanja materijalnom blagostanju (usp. 1 Tim 6,3-8) – kazao je papa Franjo te pozvao na nasljedovanje Djevice Marije.

Ugledajmo se u Djevicu Mariju, koja se skrbi za svako svoje dijete, ona je za nas kršćane slika pijeteta. Dante Alighieri to izražava u molitvi Gospi koja je na vrhu Raja: „U tebi milosrđe, u tebi samilost, (…) u tebi je prisutno sve ono što je dobro u stvorenjima (XXXIII, 19-21). Hvala – zaključio je Sveti Otac. Nakon audijencije naše je uredništvo posjetila skupina hrvatskih hodočasnika i govorila o svojim rimskim dojmovima.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: Ne možemo biti privrženi životinjama, a zanemarivati ljude se prvo pojavio na Bitno.net.

Trinaestero ih se već preselilo u vječnost, a 27-ero još hodaju ovom zemljom. Sada su to otprilike 80-godišnjaci, pomalo rasuti širom svijeta: od domovine do SAD-a i Australije. Pritisnuti godinama i drugim nevoljama, ali tu su… – i nisu se zaboravili. Povezuje ih Onaj Isti koji se pred 72 godine prvi put uselio u njihovo srce, kome su tada prvi put, nevinih duša, iskazali gostoprimstvo.

„U nedjelju 14. svibnja 1944. godine, na jutarnjoj misi koju predvodi vlč. Anton Spicijarić, 40 dubašljanskih mališana sklopljenih ruku i ozarena lica pristupa oltaru da iz ruku svog župnika i vjeroučitelja primi malu, bijelu hostiju, Spasitelja Isusa, skrivena u komadiću kruha…

Prva pričest u Sv. Apolinaru, u jeku II. svjetskog rata koji tutnji Europom i cijelom zemaljskom kuglom, o čemu oni malo znaju i razumiju, osim što su često gladni, a da pravo ne razumiju zašto. Neki imaju 7, neki 8, a neki i 9 godina. Tu su i njihovi roditelji koji su ih za tu priliku obukli najljepše što su mogli i sada ih, ponosni na svoje mališane, prate srcem ustreptalim od radosti i očima koje nerijetko vlaži suza zahvalnica… I župnik sja od sreće.

Davno je to bilo. Prohujale su nakon toga 72 godine. Mališani su rasli, školovali se, osposobili za život i razišli se raznim putovima života i svijeta, polako nestajali jedan drugom iz vidokruga. A život je svojim naslagama uobličavao njihove neponovljive, jedinstvene životne priče, klesao životne sudbine. Kroz duge godine životni hod je negdje i prekinut. Trinaestero ih se već preselilo u vječnost, a 27-ero još hodaju ovom zemljom. Sada su to otprilike 80-godišnjaci, pomalo rasuti širom svijeta: od domovine do SAD-a i Australije. Pritisnuti godinama i drugim nevoljama, ali tu su… – i nisu se zaboravili. Povezuje ih Onaj Isti koji se pred 72 godine prvi put uselio u njihovo srce, kome su tada prvi put, nevinih duša, iskazali gostoprimstvo.“

Gore napisane riječi poziv su mons. Nikole Radića vršnjacima na obilježavanje 72. obljetnice Prve svete pričesti u crkvi svetog Apolinara u Dubašnici na otoku Krku na koje su se „prvopričesnici“ spremno odazvali u subotu 14. svibnja navečer, da bi ovaj put u ozračju svetkovine Duha Svetoga opet zajedno osjetili prisutnost uskrslog Isusa u sakramentu sv. euharistije.

„Ljudi se često okupljaju da bi nešto ‘proslavili’, najčešće kakvu godišnjicu (npr. godišnjicu mature ili sl.). To je samo jedan znak da su nam okupljanja i susreti potrebni. Čak i ako nemaju neki vrijedan sadržaj. Neki su više, neki manje vrijedni…, ali već sam ‘susret’ je ljudima vrijednost koja ih čini više ljudima. Da nije tome tako, ne bi nas Isus zvao svake nedjelje na “susret” – s Njim i međusobno.

Ovaj naš večerašnji susret je po mnogo čemu poseban, pa i neobičan. Ali zato i posebno vrijedan“, rekao je mons. Radić na početku sv. mise koju je predvodio mjesni župnik vlč. Marin Dašek, a koja je okupila 17 „prvopričesnika“ dok je još desetero daleko po svijetu, od Amerike do Australije.

„Ovi iz svijeta svi znaju da smo mi večeras zajedno u Sv. Apolinaru, i da u ime svoje i njihovo želimo reći veliko Hvala našem Spasitelju što nas je pred 72 godine pohodio i kroz 72 godine pažljivo, prijateljski pratio, makar mi te njegove prisutnosti nismo uvijek bili svjesni. Neki su se od naših prijatelja iz inozemstva i osobno javili: neki telefonom, neki mailom. Raduju se, čestitaju i potvrđuju svoju duhovnu blizinu i duhovno sudjelovanje u ovoj proslavi.“

„Neka ova sv. misa”, nastavio je mons. Radić, “bude naša zajednička zahvala Bogu
– što smo još živi,
– što je kroz sve ove godine bdio nad nama i nije nas napustio ni onda kad mu nismo bili baš vjerni,
– što nam je omogućio da se još jednom zajedno sastanemo i osjetimo da djetinja odanost kojom smo mu prvi put pristupili još uvijek u nama živi,
– što nam je dao priliku da pred svima posvjedočimo neizrecivu vrijednost sakramenta sv. euharistije koja će nas na kraju dovesti ondje gdje je On otišao pred nama “da nam pripravi mjesto”.
– što nam je na kraju i danas, nakon kišnog dana, večeras poslao sunce.“

Okolnosti da se je ovo obilježavanje poklopilo s blagdanom Duhova, Svetom godinom milosrđa, blagdanom sv. Matije, skorom Prvom pričesti u župi, te prisutnost tih malih prvopričesnika uz “stare prvopričesnike” na proslavi, učinile su ga znakovitim i obljetnicu učinile bogatijom i dražom.

Još se je nešto zgodno poklopilo. Naime, među djecom ove prvopričesničke generacije dvojica su, upravo u ovo vrijeme, općinski načelnici: gosp. Robert-Anton Kraljić, načelnik općine Malinska-Dubašnica i gosp. Marinko Žic, načelnik Punta. Njima su bila povjerena misna čitanja.

„Je li to sve slučajno? Kod Boga ništa nije slučajno. Kroz sve što se dešava Bog nam nešto poručuje. Na nama je da vidimo i čujemo“, zaključio je svoj pozdrav vršnjacima „prvopričesnicima“ mons. Nikola Radić.

Nakon sv. mise uslijedilo je zajedničko slikanje mladih i starih prvopričesnika pred oltarom, kao i radosno, s puno osjećaja, zajedničko druženje uz kakao i pogaču kako je to bilo i davne 1944. godine.

Foto: Mladi i stari prvopričesnici pred oltarom crkve u Dubašnici

M.U. | Bitno.net

Ovaj članak Obilježili 72 godine od Prve pričesti se prvo pojavio na Bitno.net.

Volonteri hrvatskog ogranka Marijinih obroka 21. i 22. svibnja u Splitu i Zagrebu organiziraju humanitarne utrke kako bi proslavili rad organizacije koja svakodnevno hrani 1, 101. 206 djece u 12 zemalja na 4 kontinenta.

Foto: Marijini obroci Hrvatska

”Trčimo za dijete 31” utrka je koja će se održati u nedjelju 22. svibnja u 12 sati u zagrebačkom parku Maksimir. Uz veliku utrku na 5 km, bit će organizirana i manja utrka na 800 m namijenjena djeci, a predvodit će je poznati hrvatski sportaši.

Za sve one koji neće biti raspoloženi za trčanje pripremljen je i dodatni sadržaj. Službeni program počinje u 10 sati, a sudjelovat će pjevači Rock akademije te klapa Falkuša. Djeca će se moći prijaviti na “Potragu za blagom” ili sudjelovati u facepaintingu, košarci i kuglanju, dok će ljubiteljice mode na aukciji moći licitirati za odjevne predmete koje su velikodušno donirali hrvatski dizajneri. Svi prilozi od licitacija biti će donirani za dječje obroke.

Ovo je već druga godina kako se utrka održava, a prošle je godine na zagrebačkom izdanju sudjelovalo preko 300 trkača te je sam događaj posjetilo oko 1000 osoba. Rezultat je više nego pohvalan: 242 djece u Beninu svakog dana prima svoj obrok u školi.

Predložena kotizacija za sudjelovanje na utrci i ove je godine 50 kn, što je dovoljno da se osigura obrok jednom djetetu kroz 5 mjeseci. Prosječno 120 kuna dovoljno je da se jedno dijete hrani u školi tijekom cijele školske godine, poručuju iz Marijinih obroka.

Svi zainteresirani za utrku odraslih mogu se prijaviti na ovoj poveznici ili na dan utrke u Maksimiru. Za dječju utrku prijave su na dan utrke prilikom dolaska.

Više informacija o događaju potražite na društvenoj mreži Facebook te na službenoj stranici Marijinih obroka Hrvatska.

Foto: Marijini obroci Hrvatska

“Trčimo za obrok više” naziv je splitske utrke koja će 21. svibnja u 10 sati startati na splitskoj Rivi. Utrka se dijeli u četiri kategorije: utrka za djecu na 150 i 300 m, utrka za odrasle na 2,5 km te utrka iznenađenja.

Po završetku utrke održat će se zabavni program za sve prisutne. Nastupat će klapa sv. Florijan, Vranjic i Gradsko pjevačko društvo Neuma – Drniš te plesni klubovi Lambada, Pulsar, Amber i Clique.

Sve dodatne informacije o sudjelovanju u utrci potražite na Facebook stranici događaja.

Bitno.net

Ovaj članak ‘Trčimo za dijete 31’ i ‘Trčimo za obrok više’ – humanitarne utrke Marijinih obroka u Zagrebu i Splitu se prvo pojavio na Bitno.net.

Na kraju audijencije biskup Vlado Košić pozdravio je papu Franju i kratko s njim razgovarao o blaženom Alojziju Stepincu

Prigodom boravka u Rimu, radi službenog otvorenja kauze za slugu Božjega brata Bonifacija Ivana Pavletića, sisački biskup Vlado Košić, zajedno s hodočasnicima iz Siska i Kutine, susreo se u subotu, 14. svibnja 2016. godine na jubilejskoj audijenciji, s papom Franjom, izvijestili su iz Sisačke biskupije.

Na kraju audijencije biskup Vlado Košić pozdravio je papu Franju i kratko s njim razgovarao o blaženom Alojziju Stepincu i očekivanju da on bude uskoro proglašen svetim.

Biskup je rekao Papi kako je za hrvatske katolike on svet, na što je Papa jednostavno ali veoma snažno uzvratio: „On jest svet.“

S. V. | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo biskupu Vladi Košiću: Da, Stepinac doista jest svet se prvo pojavio na Bitno.net.

Američki stručnjaci i doktori zgroženi su odlukom njihovih nizozemskih kolega jer, kako kažu, ljudima koji pate od sličnih poteškoća šalje poruku beznađa.

Foto: Shutterstock.com

Mladoj Nizozemki u dvadesetim godinama odobren je zahtjev za eutanaziju nakon što je komisija sastavljena od liječnika i psihijatara njeno psihičko stanje proglasila “nepodnošljivim”, javlja Catholic News Agency.

Nizozemski odbor za eutanaziju nedavno je objavio izvješće u kojem spominje slučaj mlade djevojke koja je od 5. do 15. godine bila seksualno zlostavljana. Zbog toga je, uz ostale psihičke poremećaje, patila od Posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i tjeskobe te je ustvrđeno kako je njeno stanje “neizlječivo”, što je dovoljan razlog za eutanaziju u toj zemlji.

Slučaj se dogodio u jeku rasprava o eutanaziji u Sjevernoj Americi, osobito Kanadi, gdje parlament uskoro treba odlučiti o legalizaciji eutanazije. Američki stručnjaci i doktori zgroženi su odlukom njihovih nizozemskih kolega jer, kako kažu, ljudima koji pate od sličnih poteškoća šalje poruku beznađa.

“Radi se o prijetnji samom javnom zdravlju. Jedna od najvećih prepreka u liječenju ovih poremećaja jest očaj te je stoga probuditi nadu u mogućnost izlječenja i pokazati da je cilj, bez obzira na sve poteškoće, vrijedan borbe, često prvi korak u tretmanu”, poručio je dr. Greg Bottaro, klinički psiholog iz CatholicPsych Instituta. Pritom je nadodao kako mu nije jasna dijagnoza njegovih nizozemskih kolega koji su postavili dijagnozu “neizlječivosti” u njenom slučaju. “Premda postoje kompleksni i teški slučajevi traume, ne postoji točka u kojoj je sve izgubljeno”, primijetio je, rekavši pritom kako “uvijek postoji nada kod budućeg tretmana”.

Slično su rekli i iz organizacije Patients Rights Action Fund: “Potpomognuto samoubojstvo ekstreman je i zastario način (brige za bolesnike, op.a.) jer s modernom medicinom i modernim terapijama doktori mogu bolje pomoći da pojedinci koji se suočavaju s ovim oblikom bolesti, kao i njihove obitelji, ne iskuse bol.”

Kritičari eutanazije napominju kako je zakon o eutanaziji, donesen 2002., kojim je Nizozemska postala prva zemlja koja je legalizirala tu praksu nakon nacističke Njemačke, neprestano podvrgnut daljnjoj ‘liberalizaciji’, a jamstva koja su trebala osigurati da eutanazija bude provedena samo u slučajevima sa strogo definiranim kriterijima sve slabija. Kako navodi britanski The Catholic Herald, primjer tome jest slučaj žene koja je ubijena 2014. jer jednostavno više nije željela živjeti u staračkom domu. Njezina eutanazija opravdana je ‘mentalnom tjeskobom’ koja je definirana kao zakonski povod za eutanaziju.

Važno je istaknuti kako osobe koje su proživjele traumu na ovakav način bivaju stigmatizirane te im se poručuje kako njihov život zbog trauma koje su proživjele nije vrijedan. Možda najpoznatiji primjeri PTSP-a svakako su među vojničkom i braniteljskom populacijom, za koje već godinama postoje uspješni projekti tretiranja bolesti i pomoći.

Suvremeni svijet kojeg sve više obuzima kultura smrti na ovaj način ponovno pokazuje kako nema mogućnosti niti znanja nositi se s ljudskom patnjom, problemima, traumama i nesrećom. Napušteni, obespravljeni, odbačeni, sami, bolesni i traumatizirani postaju neželjena supstanca u tijelu čovječanstva, kao rak koji ga svakodnevno podsjeća na njegovu palu prirodu.

S druge strane Katolička Crkva odavno je (u modelu hospicija) pronašla način na koji, u ljubavi, može olakšati teškim bolesnicima njihove preostale dane na ovom svijetu, o čemu je nedavno pisao i prestižni New York Times.

Tino Krvavica, Catholic News Agency | Bitno.net

Ovaj članak Djevojka seksualno zlostavljana: liječnici joj ‘pomogli’ eutanazijom se prvo pojavio na Bitno.net.

Stari je kralj običavao razgovarati sa svojim dugogodišnjim prijateljem, starim svećenikom…

Foto: Shutterstock.com

Jednog dana reče mu: „Ti kažeš da čovjek koji je stotinu godina činio najgora zlodjela, može doći u nebo ako se pred smrt pokaje i zamoli Boga za oproštenje. Tvrdiš i da čovjek koji je učinio samo jedan veliki grijeh, a ne pokaje se zbog njega, odlazi u pakao. Zar je to pravedno? Zar su stogodišnja zla lakša od jednoga jedinoga?“

Stari svećenik se nasmiješi i reče: „Uzmem li jedan ovakav kamenčić i položim ga na površinu jezera, hoće li kamenčić potonuti ili će ploviti?“ „Potonut će“, odgovori kralj. „A uzmem li stotinu velikih kamenova i stavim ih u barku, te barku otisnem na sredinu jezera, hoće li kamenje potonuti ili će plivati?“ „Plivat će“, reče kralj.

„Jesu li onda onih stotinu kamenova i barka lakši od jednog kamenčića?“

Kralj je bio zbunjen i nije znao što bi odgovorio.

Tada mu starac objasni: „Tako je, o kralju, i s ljudima. Kad se čovjek koji je mnogo griješio osloni na Boga, neće pasti u pakao. Naprotiv, čovjek koji je i samo jednom zgriješio, a ne uzda se u Božje milosrđe, propada.“

Svojom žrtvom na križu Isus je otkupio sve naše grijehe. Stoga nemojmo olako shvaćati svoje grijehe jer nas svaki, pa i najmanji grijeh udaljuje od našeg nebeskog Oca. Prepustimo danas svoje živote u Božje ruke i uzdajmo se u neizmjerno Božje milosrđe jer samo tako možemo svojim životom postići vječni život.  

Tekst je preuzet sa stranice www.mladi-vz.com

Ovaj članak Zar su stogodišnja zla lakša od jednoga jedinoga? se prvo pojavio na Bitno.net.

“S velikom mržnjom je govorio o Crkvi i svećenicima, i sve moje lijepe riječi o Katoličkoj Crkvi nazvao je subjektivnošću. Rekao je da treba pričati s Bogom osobno, a ne ići u crkvu.”

Foto: Shutterstock.com

Prenosimo izvanredno svjedočanstvo vjernice koja je u kupeu vlaka razgovarala sa bioenergetičarom. Svjedočanstvo je upućeno fra Josipu Blaževiću i prvotno objavljeno u listu Veritas.

Poštovani,

s obzirom kako ste Vi aktivni na tom području, javljam Vam što mi se dogodilo na putovanju vlakom iz Zagreba u Slavonski Brod. Sjela sam pored čovjeka koji mi se učinio simpatičan, koji je sa mnom zapodjenuo razgovor, te rekao kako je on svojoj ženi koja je imala “previše” energije, stavio ruku na trbuh i “smanjio joj” energiju i da je ona nakon toga rodila četvero djece, a prije toga nisu imali četiri godine djece.

Rekao je da se bavi bioenergijom i da je liječio energetskom vodicom, koju bi on blagoslovio.

Rekao je kako bi mogao žene osloboditi neugode pobačaja po bolnicama, jer on zna tehniku da majka stavi ruku na trbuh i nešto napravi i time spriječi djetetu dotok zraka i time se dijete uguši – “Bolje to, nego traume u bolnici”.

S velikom mržnjom je govorio o Crkvi i svećenicima, i sve moje lijepe riječi o Katoličkoj Crkvi nazvao je subjektivnošću. Rekao je da treba pričati s Bogom osobno, a ne ići u crkvu. Čak je rekao zašto su po crkvama stavili raspetog čovjeka, da bi ga trebalo skinuti i umjesto njega staviti veliko srce, i isto tako kako Isus nije Bog i kako nigdje u Bibliji ne stoji da je Isus Bog.

Ostala sam u razgovoru samo zato što mi ga je bilo žao gledajući ga kao izgubljenog sina, jer bi s vremena na vrijeme rekao neke stvari koje su bile neobične. Na primjer, da se nekad pitao da li on sam upravlja sobom ili to čini netko drugi, i kako se i on kao i ja molio, ali više da to ne čini. Pričao je o svom životu i ispalo je da mu gotovo ništa do kraja nije polazilo za rukom, poslovni gubici, problemi s djecom. Dok sam ga gledala, u sebi sam zazivala Krv Kristovu, blagoslivljala sam ga i opraštala u duhu. Dok sam to radila, kod njega bi to izazvalo žestok kašalj.

Kad sam odlazila, rukovala sam se s njim samo zato što sam tog jutra primila Euharistiju. Osjetila sam neko sažaljenje prema njemu, jer je nakon našeg razgovora izgledao vrlo oronuo i blijed, jer sam mu ja rekla, između ostalog, kad je kritizirao ispovijed: “Zar ne bi bilo lakše otići kod nekoga nepoznatog svećenika i izreći zlo koje smo počinili, koje možda ni sami sebi ne bismo oprostili, zar to ne bi bilo veliko olakšanje” – na što je samo ušutio.

Čovjek se zove T. Š., kaže kako je imao i svoju emisiju na Zagrebačkoj televiziji, i kako želi tražiti novac iz EU-fondova za istraživanje svoje “energetizirane vodice”, te kako je od “zelene rijeke pune mahovine” u Vinkovcima, snagom misli uspio očistiti vodu i ona je sada čista rijeka.

S poštovanjem,
Marina Ć.

Poštovana g. Marina,

sažaljenje je jedini ispravan stav koji nas kršćane prožima naspram onih koji su daleko od Krista, u vrtlogu energija, “bioenergija”, uvjereni u vlastitu nadarenost, superiornost i prosvijetljenost, dok osobni i bračni život takvih osoba svjedoče o njihovoj nesređenosti, promašenosti, izgubljenosti. Vaše iskustvo dijelimo s čitateljima Veritasa, kojima spomenutog bioenergetičara, i sve druge, osobito njihove “pacijente”, preporučamo u molitve.

fra Josip Blažević

Tekst je s dopuštenjem preuzet iz časopisa Veritas

Ovaj članak Svjedočanstvo: Susrela sam se s poznatim bioenergetičarom i molila nad njim… se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa se neprestano zanima za izbjeglice Bliskoga istoka. Iz Ammana se upravo vratio u Rim njegov izaslanik msgr. Segundo Tejado Muñoz, dotajnik Papinskoga vijeća Cor Unum, koji je nazočio svečanom otvaranju „Vrta milosrđa“, poljodjelskog centra sa šesto maslina, u kojem će raditi iračke i sirijske izbjeglice.

Foto: www.en.abouna.org

Prikupljeni novac u paviljonu Svete Stolice na milanskom EXPO-u 2015. godine prema želji pape Franje namijenjen je otvaranju poljodjelskoga centra u Jordanu. Na otvaranju su uz Papina izaslanika sudjelovali i latinski jeruzalemski patrijarh Fouad Twal te apostolski nuncij u Jordanu i Iraku nadbiskup Alberto Ortega Martin.

Govoreći o otvaranju centra, Dotajnik je Papinskog vijeća rekao kako je centar otvoren zahvaljujući novcu prikupljenom tijekom prošlogodišnjega EXPO-a u Milanu. U paviljonu su Svete Stolice skupljani milodari za neki humanitarni projekt. Prikupljeno je 125 tisuća eura. Tada smo Papu pitali što želi s tim novcem, a on je odlučio da ide izbjeglicama Bliskoga istoka. Stoga smo u Jordanu otvorili poljoprivredno dobro za izbjeglice iz Iraka i Sirije – kazao je msgr. Tejado Muñoz.

Na upit kane li poduzeti druge inicijative u korist izbjeglica s Bliskoga istoka, rekao je kako su kao Papinsko vijeće uvijek u pripravnosti te da neprestano djeluju. U našem okruglom stolu sudjeluju mnoge agencije, apostolski nunciji i mjesne crkve, te neki uredi Svete Stolice, pratimo stanje na Bliskom istoku. Za Siriju smo upriličili formacijski seminar za djelatnike koji vode projekte. Osim toga, mislimo na izbjeglice u Grčkoj i Jugoistočnoj Europi. Stanje je zaista složeno, pratimo, pritječemo u pomoć i usklađujemo djelovanje – istaknuo je dotajnik Papinskoga vijeća.

Na upit o humanitarnom djelovanju Crkve u Jordanu, istaknuo je njezino karitativno djelovanje. Vidio sam tijekom boravka u Jordanu goleme napore ne samo mjesne već i opće Crkve. Crkva nije nazočna samo po ovom projektu, ostvarenom u Jordanu po želji Svetog Oca, nego djeluje u svim bliskoistočnim državama, također i u Grčkoj. U Jordanu sam posjetio jedan zdravstveni centar njemačkog Caritasa, Talijanska biskupska konferencija unajmljuje kuće za izbjegličke obitelji da ne žive u šatorima – kazao je msgr. Tejado Muñoz dodajući:

Stanovanje u kući obiteljima vraća dostojanstvo. A cilj je „Vrta milosrđa“ vratiti dostojanstvo ljudima, omogućiti im da svojim radom izdržavaju svoju obitelj. Izbjeglice ne mogu vječno živjeti od paketa humanitarne pomoći. Posao im vraća dostojanstvo. Gledajući djelovanje mjesne Crkve, zaključili smo da je izbjeglicama najpreči posao – istaknuo je dotajnik Papinskoga vijeća Cor Unum.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Crkva u Jordanu otvorila ‘Vrt milosrđa’ sa 600 maslina koje će obrađivati izbjeglice se prvo pojavio na Bitno.net.

Dok prvi izvještaj o stvaranju pruža objektivan iskaz našega poziva da ljubimo, drugi izvještaj o stvaranju govori o subjektivnomu iskustvu toga poziva u naših praroditelja. Adam i Eva predstavljaju sve nas.

Foto: Shutterstock.com

Ukoliko dopustimo da nam govori nadahnuta riječ Božja, u izvještaju o Adamu i Evi prepoznajemo nutarnja kretanja naših ogoljenih srdaca. Duboko u sebi doživljavamo “odjek” Božjega izvornoga nauma. Naslućujemo  njegovu ljepotu, shvaćamo koliko smo daleko otpali od njega te čeznemo za obnavljanjem prijašnjega stanja.⁸

Bog je stvorio Adama od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahnuo dah života (usp. Post 2,7).⁹ Hebrejska riječ za “dah” u izvornomu biblijskomu jeziku je i riječ za “duh”. I prisjetimo se da je Duh Božji sama ljubav između Oca i Sina. Bog udahnjuje svoju ljubav u čovjeka.

Kao što smo vidjeli, to znači da je čovjek osoba pozvana da živi u odnosu ljubavi s Bogom. Čovjek je, primivši ljubav Božju, pozvan da se daruje Bogu. Također je pozvan da s drugima podijeli ljubav Božju (usp. Mt 22,37–40). To je utisnuto u njegovu vlastitomu biću pa on samo ljubeći može ispuniti sebe. Kao što Drugi vatikanski sabor kaže: “Čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje koji je Bog htio radi njega samoga, ne može potpuno naći samoga sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe.”¹⁰

Nije dobro da čovjek bude sam

Zato je Gospodin rekao: “Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on” (Post 2,18). To jest, Bog je rekao: “Načinit ću mu nekoga koga može ljubiti.” Tada je Bog načinio od praha zemaljskoga sve životinje i odveo ih čovjeku da im nadjene imena. Nadijevajući imena životinjama, Adam je shvatio da se razlikuje od njih. Životinje nisu bile slobodne određivati svoje vlastite postupke poput čovjeka. One nisu pozvane da ljube na sliku Božju kao što je on bio. Možemo zamisliti Adamov odgovor Bogu: “Hvala ti, Bože, za sve ove životinje. Ali ne mogu ljubiti žirafu. Ne mogu se darovati voćnoj mušici.”

Tako je Bog pustio tvrd san na čovjeka, pa mu izvadio rebro. No ovdje opet gubimo izvorni smisao nekih dijelova u prijevodu. Bolje bi bilo da se “tvrd san” prevede riječju “ekstaza”. To doslovce znači “izići iz sebe”, a Adamova “ekstaza” biva u tomu što Bog uzima ženu iz njega samoga. Nadalje, na izvornomu jeziku riječ “rebro” označavala je cijelo ljudsko biće. Drugim riječima, muškarac i žena dijele zajedničko čovještvo. Oboje u sebi imaju Duh Božji, što znači da su oboje pozvani ljubiti na sliku Božju.¹¹

Zamislite sada Adamovo stanje uma kad se probudio i ugledao ženu. Najdublja želja njegova srca bila je da se daruje u ljubavi drugoj osobi “poput sebe”, jer je upravo bio završio nadijevanje imena milijardama životinja i nije našao nijednu nalik sebi. Što, dakle, on na to kaže?

“Gle, evo kostiju od mojih kostiju, meso od mesa mojega” (usp. Post 2,23). Drugim riječima, kao da kaže: “Konačno, evo osobe poput mene koju mogu ljubiti.”

Kako Adam zna da je ona baš ta osoba koju može ljubiti? Prisjetite se da su oni bili goli. Upravo je po njihovim tijelima objavljena duhovna istina njihovih osoba. U svojoj su nagosti otkrili ono što Ivan Pavao II. naziva “ženidbenim značenjem tijela”, to jest, “sposobnošću [tijela] za izražavanje ljubavi: upravo one ljubavi po kojoj osoba postaje dar te – posredstvom toga dara – ispunjava samo značenje svojega bivanja i postojanja”.¹²

Adam je pogledao sebe, a potom Evu. Shvatio je ovu duboku stvarnost: “Mi pristajemo jedno uz drugo. Bog nas je stvorio jedno za drugo. Ja se mogu darovati tebi, a ti se možeš darovati meni i mi možemo živjeti u životvornome zajedništvu ljubavi” – na sliku Božju, u braku.

Bio je to osjećaj spolne želje kakvu je Bog stvorio, a oni iskusili: da se jedno drugomu učine darom na sliku Božju. Iz toga razloga nisu osjećali stida, premda su bili goli (usp. Post 2,25). Nije sramotno ljubiti onako kako nas Bog ljubi, to je isključivo iskustvo radosti, mira i duboke spoznaje čovjekove dobrote.

Posljedice istočnoga grijeha

Razmislimo na trenutak o ovoj situaciji. Ako je bračno sjedinjenje “u jedno tijelo” predodređeno da bude temeljna objava Božjega vlastita života i ljubavi, i ako postoji neprijatelj Božji koji nas želi spriječiti da iskusimo Božji život i ljubav, kako nas to on može sprječavati u tome? Hm… pogledajmo.

Bog je rekao Adamu da smije jesti sa svakoga stabla u vrtu osim sa “stabla spoznaje dobra i zla.” Okusi li ga, umrijet će (usp. Post 2,17). U toj simbolici biblijskoga jezika vidimo da Bog povlači crtu koju čovjek nije slobodan prekoračiti. Samo Bog zna što je najbolje za nas. Kao stvorenja, moramo se pouzdati u Božju providnost i ne tražiti da sami za sebe određujemo što je dobro, a što zlo. Učinimo li to, umrijet ćemo.

Evo jedne analogije. Pretpostavimo da ste upravo kupili novi auto i odlazite ga po prvi put napuniti gorivom. Na naljepnici spremnika piše: “Samo bezolovni benzin.”

Dakle, osoba koja je dizajnirala auto, najbolje ga poznaje izvana i iznutra. Ona najbolje zna koje je pogonsko gorivo najbolje za taj auto. Bilo bi glupo reći: “Baš me briga što kaže proizvođač. Ovdje ću baš prilijepiti oznaku ‘dizel’.” Da tako učinite, s autom biste imali ozbiljnih nevolja.

Isto kao i s autom, jedini način da se naši životi odvijaju onako kako bi trebali, jest da ih živimo u skladu sa Stvoriteljevim nacrtom. Naljepnica na autu nije stavljena zato da ograničava našu slobodu, nego da nam olakša slobodu u donošenju dobrih odluka. Isto je i s Božjim zapovijedima. One služe našoj slobodi.[1]

Istinska sloboda ne znači činiti što god poželim. Istinska sloboda je činiti sve što je dobro, sve što je u skladu s istinom naše čovječnosti. Kao što je Isus rekao, istina će nas osloboditi (usp. Iv 8,32).

Ali kako li je samo zavodljiva pomisao da sami za sebe određujemo kako ćemo živjeti. “Ne zanima me što Bog govori. Ne zanima me ni što je ustanovio Crkvu da bi poučavao istinu. Radit ću ono što ja hoću.” Prepoznajemo li takve sklonosti u sebi, znači da prepoznajemo da smo naslijedili istočni grijeh.

Ali zašto bismo uopće i posumnjali u Božju ljubav i zapovijedi koje nam je dao? Zašto bismo uopće jeli s drveta s kojega nam je Bog, u svojoj ljubavi, zabranio jesti? Prisjetite se: to je jednako glupo kao nalijevanje dizel goriva u auto dizajniran da se pokreće isključivo na bezolovni benzin.

Zašto bismo to činili? Jer, kao što Katekizam Katoličke Crkve objašnjava: “Iza neposlušnog izbora naših praroditelja nalazi se zavodnički glas koji se protivi Bogu, a koji ih iz zavisti strovaljuje u smrt.”¹³

Taj zavodnički glas je otac laži, zavodnik, Sotona. Zavidi na činjenici da je čovještvo stvoreno na sliku i priliku Božju, kao muško i žensko, da bi imalo udjela u božanskomu životu. Zato je Sotona isplanirao držati nas podalje od Božjega života uvjeravajući nas kako nas Bog ne ljubi.

Stavljajući sumnju u ženin um, zmija kaže: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?… Ne, nećete umrijeti. Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo” (Post 3,1.4–5). Dublji smisao: Bog ne želi da budete poput njega; Bog vas odbija od sebe; Bog nije ljubav. Želite li biti “kao Bog”, morate posegnuti za tim i sami to zgrabiti.

Pričekajte malo. Bog ih je već stvorio na svoju sliku i priliku (Post 1,26). Sotona im nastoji prodati nešto što oni već imaju.

Kad je žena vidjela da je stablo “za oči zamamljivo”, ubrala je plod s njega i pojela. Dala ga je i svojemu mužu, pa je i on jeo. Tada su se obadvoma otvorile oči te su spoznali da su goli i prekrili se (usp. Post 3,6–7).

Što se ovdje dogodilo? Prije negoli su pojeli plod, oboje su bili goli i nisu imali stida. Sada se njihov doživljaj stida promijenio. Zašto?

Bog, koji je Istina, ne može lagati. On ih je upozorio da će umrijeti budu li jeli s toga stabla. No, oni nisu odmah pali mrtvi, ali su duhovno umrli.

Njima je Duh bio dan kao poziv i snaga da ljube. Kad je Duh “umro” u našim praroditeljima, umrla je i njihova neposredna sposobnost da ljube na sliku i priliku Božju, kao muško i žensko. Bez Duha, njihova je spolna želja postala iskrivljena, sebična.

Adam i Eva nisu više uzajamno u svojim tijelima jasno vidjeli objavu Božjega plana ljubavi. Oni su sada međusobno promatrali svoja tijela više kao stvar koju će upotrijebiti za postizanje vlastitih sebičnih želja. Na taj je način iskustvo golotinje u prisutnosti onoga drugoga – te u prisutnosti Božjoj – postalo iskustvo straha, otuđenja, stida: “Čuo sam tvoj korak po vrtu: pobojah se jer sam go, pa se sakrih” (Post 3,10).

Njihov stid nije bio toliko povezan s nagošću koliko s požudom u njihovim srcima. Budući da ih je Bog stvorio kao osobe poradi njih samih, oni su još uvijek znali da se na njih nikada ne bi trebalo gledati kao na stvari za tuđu uporabu. Zato su prekrili svoja tijela kako bi zaštitili svoje vlastito dostojanstvo od požudna “pogleda” druge osobe. To je, zapravo, pozitivna funkcija stida, jer on u biti služi kao zaštita “ženidbenoga značenja tijela.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.

8      “Catholicism, Homosexuality, and Dignity”, brošura koju je objavila skupina Dignity, citirano u Beyond Gay, 56.
9      Vidi Ramesh Ponnuru, “Sexual Hangup”, u The National Review, 8. veljače 1999., 42.
10  Zainteresiranima za iscjeljenje pristupom samopomoći, preporučio bih ovo: Gerald Van den Aardweg: The Battle for Normality: A Guide for (Self-) Therapy for Homosexuality (Ignatius, San Francisco, 1997.).
11  Mario Bergner, čovjek koji je držao ta predavanja, napisao je knjigu u kojoj je ispripovijedao svoju priču pod nazivom Setting Love in Order (Baker, Grand Rapids, Mich., 1995).
12  Raspraviti teorije o izvorima homoseksualnosti nadišlo bi opseg ove knjige. Ima ih nekoliko. Ovdje je moj jedini cilj ukratko objasniti kakav sam smisao izvukao iz vlastite “krize identiteta” te istaknuti kako su isti uvidi pomogli muškarcima s raznim stupnjevima istospolne privlačivosti u boljemu shvaćanju sebe.
13  Upitajte homoseksualnoga muškarca o njegovim seksualnim fantazijama, gotovo će vam uvijek opisati sebe u sjedinjuju s idealiziranim slikama muškosti. Opisujem upravo onu jednostavnu dinamiku kakva se dogodila u mojemu osobnomu životu, samo sada u njezinoj erotiziranoj krajnosti. Leanne Payne, savjetnica s godinama iskustva u pomaganju muškim homoseksualcima, opisuje taj fenomen kao “kanibalističku prisilu”. Kanibali, očito, tipično jedu samo one ljude koje obožavaju, u nadi da će steći njihove karakteristike. Homoseksualni muškarci, ona vjeruje, nastoje steći ona muževna svojstva koja vide u svojemu spolnomu partneru (ili izmaštanomu partneru), pribojavajući se da ih sami nemaju. Njezine je knjige Broken Image (Baker, Grand Rapids, Mich., 1981. i 1996.) i Healing Homosexuality (Baker, Grand Rapids, Mich., 1996.) vrijedno pročitati bez obzira borite li se s istospolnom privlačnošću ili ne.

Ovaj članak Izvještaj o stvaranju: Kako je Bog zamislio ljudsku spolnost se prvo pojavio na Bitno.net.

Uoči Hoda za život, skupina protivnih prosvjednika prekinula je godišnje bdjenje kod spomenika ljudskih prava u Ottawi. Oko 30 prosvjednika stalo je pred pro-life govornike, zviždalo i izvikivalo psovke. „Bilo je puno psovanja i vulgarnosti pred djecom i redovnicama“ – primijetio je Jim Hughes, predsjednik koalicije Campaign Life.

Foto: www.campaignlifecoalition.com

Dok kanadski parlament razmatra zakon kojim bi legalizirao potpomognuto samoubojstvo, više od 22 tisuće ljudi okupilo se na nacionalnom Hodu za život. Fokus Hoda uvijek je bila „prijetnja životu u njegovim najranijim stadijima putem pobačaja“ – rekao je kardinal Thomas Collins, nadbiskup Toronta, na godišnjoj pro-life misi koju je tom prigodom slavio, prenosi Catholic Herald.

Kardinal je istaknuo da je u Kanadi međutim ovih dana život izložen opasnosti na „drugom kraju zemaljskoga puta“, i to „nepromišljenom odlukom Vrhovnoga suda i pripremom zakona kojim bi se provela ta odluka“ diljem Kanade. „Snašla nas je pošast eutanazije i potpomognutog samoubojstva i trebamo samo pogledati na zemlje Zapadne Europe koje su otišle pred nama tim mračnim putem kako bismo vidjeli što nas čeka“ – poručio je kardinal Collins. Potaknuo je sudionike Hoda za život na djelovanje, zaštitu savjesti te promicanje palijativne skrbi i centara za trudnoću.

Nadbiskup Montreala Christian Lepine istaknuo je kako je život „Božji dar“, bez obzira na to kako krhak ili slab bio, dok je nadbiskup Luigi Bonazzi, apostolski nunciji u Kanadi, okupljenima prenio Papin pozdrav i blagoslov. „U našoj se zemlji svetost života dovodi u pitanje na oba kraja spektra, i u utrobi i na koncu života“ – rekao je kanadski parlamentarac Ted Falk, potičući na zalaganje za život i napominjući kako je znanost na strani pro-life pokreta.

Na Hodu je sudjelovala i Obianuju Ekeocha, utemeljiteljica i predsjednica udruge „Kultura života Afrika“. Napomenula je da „zakoni dolaze i prolaze, ali univerzalne istine ostaju“, a „univerzalna je istina da život počinje začećem, bez iznimki“. Osudila je odluku kanadske vlade da financira pobačaje u zemljama u razvoju diljem svijeta. „Molim vas da ne koristite krv nevinih kako biste popločili put prema napretku“ – rekla je.

Uoči Hoda za život, skupina protivnih prosvjednika prekinula je godišnje bdjenje kod spomenika ljudskih prava u Ottawi. Oko 30 prosvjednika stalo je pred pro-life govornike, zviždalo i izvikivalo psovke. „Bilo je puno psovanja i vulgarnosti pred djecom i redovnicama“ – primijetio je Jim Hughes, predsjednik Campaign Life koalicije.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Hod za život okupio tisuće u Kanadi: Protuprosvjednici ih zasuli psovkama se prvo pojavio na Bitno.net.

Iz vlastitog života treba znati otkloniti smrtonosan recept “nemam vremena”. Vrijeme treba iskoristiti, ali ne tako da mu postanemo robovi.

Foto: Shutterstock.com

Neki se još sigurno sjećaju potresnog filma Društvo mrtvih pjesnika, u kojemu zaneseni profesor učenicima često ponavlja latinsku poslovicu: “Carpe diem!”, što po prilici znači: “Iskoristi svoje vrijeme!” Tu su mudru istinu praktični Rimljani nerijetko stavljali kao upozorenje na svodovima svojih domova, kao podsjetnik da stalno treba misliti na vrijeme i što bolje ga iskoristiti.

Englezi, koje neki smatraju logičnim baštinicima rimskog duha, ovu su poslovicu nešto preinačili i ona sada glasi: “Vrijeme je novac”, a pojavljuje se i u proširenoj verziji: “Ne govori: vidjet ću kad budem imao vremena, jer tko kaže da ćeš imati vremena?”

Mnogi ljudi našeg vremena doslovno shvaćaju i primjenjuju ovu staru mudrost da vrijeme treba iskoristiti. I tek što otkuca vrijeme koje označava kraj posla i rada, na izlazima i ulicama nastaje silan metež. O tramvaju i autobusu da se i ne govori. Kao nekom nevidljivom rukom ustrijeljeni, poskaču radnici i namještenici i nagrću na izlaze. Kao da svi bježe. Eksplodirala je bomba vremena.

Zanemarimo li trenutno sumrak razuma, koji nam je nametnut ovim prljavim ratom i koji nas vraća u dane kamenog doba, svi mi danas ipak doživljavamo silan napredak. A taj motor napretka opet glasi: “Vrijeme je novac!” I ljudi se melju u tom stroju koji ipak ne donosi sreću. Životna sreća klije i raste jedino na temelju i na tlu ljubavi i nesebičnosti.

Ljudi imaju doduše sve više slobodnog vremena, sve dulje vikende, sve više odmora. A opet se svi strahovito žure. Obratite li se nekome, najčešće će vam odgovoriti: “Nemam vremena!” Nikad nije bilo toliko užurbanih ljudi. Očevi i majke čekaju beskrajno dugo da ih posjete njihova djeca, jer ova nemaju vremena. Bolesni i stari promatraju zdrave i mlade kako žure, a za njih nemaju vremena. Bračni drugovi se otuđuju jer nemaju vremena jedno za drugo.

Pitamo se: zašto imamo tako malo vremena? I zašto ne bismo malo zastali u tom našem do u tančine programiranom životu? U miru od svagdanje žurbe i jurnjave krije se radost i sreća života. Iz takva mira niču male pažnje koje traže puno manje vremena nego što mislimo: topla riječ, nasmijano lice, zahvalan poljubac, pažljivo slušanje, nenadani telefonski poziv zaboravljenoj osobi, dar izrađen vlastitim rukama, iskreno prijateljsko pismo…

Iz vlastitog života treba znati otkloniti smrtonosan recept “nemam vremena”. Vrijeme treba iskoristiti, ali ne tako da mu postanemo robovi. To znači: prestati s ubitačnim tempom i pronaći vremena da budemo i ostanemo – dobri ljudi.

Lj. A. Maračić

Ovaj članak ‘Nemam vremena’ – smrtonosan recept koji trebamo otkloniti iz života se prvo pojavio na Bitno.net.

“Hoćeš li to učiniti za Mene?” bile su riječi koje joj je Isus uputio u vlaku za Darjeeling 10. rujna 1946. U tome je susretu s Kristom i Majka Terezija primila poziv i karizmu misionarki ljubavi. Sigurnost da je to došlo izravno od Isusa i da je “djelo samo Njegovo” nosila ju je tijekom godina tame. Čak i kad je osjećala kao da je izgubila vjeru u Boga, nije mogla dovoditi u pitanje vjerodostojnost toga iskustva.

Foto: CNS/KNA

Jedan novinar, koji je uporno istraživao izvanredno iskustvo “nekoga kome se Bog osobno obratio”, upitao ju je: “Niste li makar i za trenutak dvojili? Naposljetku i sam je Krist imao trenutke dvojbe. U Getsemaniju.” Majka Terezija odlučno mu je odgovorila:

“Ne. Nije bilo dvojbe. Samo se na trenutak osjetio nesigurnim. To je bila Njegova ljudskost. Bilo je to posve prirodno. Onoga trenutka kada prihvatite, kada se predate, to je uvjerenje. Ali, to Vam može značiti smrt, zar ne? Uvjerenje dolazi u trenutku kada se predate. Tada nema dvojbe. Onoga trenutka kada je Isus rekao: “Oče, stojim ti na raspolaganju, budi volja Tvoja”, prihvatio je. To je bila Njegova agonija. Osjećao je sve što Vi i ja osjećamo kao ljudi. Radi toga nam je u svemu jednak, osim u grijehu. (Ako nesigurnost potraje) to je vrijeme za spuštanje na koljena, zar ne?… U toj molitvi Bog te ne može prevariti jer ta molitva dolazi iz dubine tvojega bića. To je trenutak kada Ga najviše želiš. Kada jednom imaš Boga u sebi, to ostaje zauvijek. Nema dvojbe. Možeš imati drugih dvojba, zar ne? Ali, ta se dvojba više nikada neće pojaviti. Ne, nikada nisam dvojila… Ali, uvjerena sam da je posrijedi On, a ne ja. Da je sve to njegovo djelo, a ne moje. Ja Mu samo stojim na raspolaganju. Bez Njega ne mogu ništa. No, čak ni Bog ne može učiniti ništa za nekoga tko je već pun. Morate biti posve prazni da biste Mu dopustili da uđe i čini što želi. To je najljepša strana Boga, zar ne? Svemoguć je, a opet se nikome ne nameće.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Majka Terezija – Dođi, budi Moje svjetlo – Privatna pisma ‘svetice iz Calcutte'”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. O knjizi saznajte više na linku ovdje gdje je možete i prelistati.

Ovaj članak Majka Terezija i Isus: Susret koji ju je nosio kroz godine tame se prvo pojavio na Bitno.net.

Na pitanje je li prihvatljivo da Ustavni sud o nekom predmetu odlučuje 20 godina, Omejec odgovara da nijedan razuman čovjek ne može reći da je to prihvatljivo.

Jasna Omejec, dosadašnja predsjednica Ustavnog suda RH, koju je Pravni fakultet u Zagrebu nedavno kandidirao za treći uzastopni mandat u najvišoj instanci hrvatske sudske vlasti, izjavila je kako nemogućnost ustavnih sudaca da donesu odluku o pobačaju smatra i “osobnim neuspjehom”, javlja Večernji list.

Na pitanje je li prihvatljivo da Ustavni sud o nekom predmetu odlučuje 20 godina, Omejec odgovara da nijedan razuman čovjek ne može reći da je to prihvatljivo. No u ovom slučaju, a tu je riječ o pravu na pobačaj, riječ je, dodaje, o jednom jedinom predmetu, a ne redovitoj pojavi.

“Kad sam dolazila na Ustavni sud pitala sam tadašnjeg predsjednika Crnića zašto to nije riješeno, a on mi je rekao – vidjet ćete zašto. Drugi sastav Ustavnog suda nije imao kapacitet rješavati to pitanje i dobro da nije. Od 2011. sazrelo je vrijeme da se time bavimo. Ja to što nismo to odradili shvaćam kao osobni neuspjeh, ali nisam imala dovoljno snage da to stavim na sjednicu” tvrdi Omejec.

Više pročitajte na Vecernji.hr.

Večernji list | Bitno.net

Ovaj članak Moj je osobni neuspjeh što Ustavni sud nije donio odluku o pobačaju, ali sazrijelo je vrijeme za to se prvo pojavio na Bitno.net.

„Potrebno je integrirati izbjeglice. U Bruxellesu, teroristi su bili Belgijanci, djeca selilaca, ali su odrasli u getu. U Londonu, novi gradonačelnik – sin pakistanskih imigranata i musliman – prisegnuo je službu u katedrali. To pokazuje potrebu da Europa iznova otkrije svoju sposobnost za integraciju”

„Da, Europa ima kršćanske korijene i na nama je kršćanima odgovornost da te korijene zalijevamo. Ali, to mora biti u duhu služenja, kao onog u obredu pranju nogu. Kršćanska dužnost prema Europi je upravo takva služba“ – izjavio je papa Franjo u razgovoru za francuski katolički dnevnik La Croix.

U intervjuu koji su vodili novinari Guillaume Goubert i Sébastien Maillard, Papa je dodirnuo čitav niz tema: od sekularnosti države, ispravnog shvaćanja općeg misijskog poslanja Crkve te selilačke krize, do mogućnosti mirnoga suživota muslimana i kršćana te kanonskog statusa tradicionalističkog Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (SSPX). Govorio je i o kršćanskim korijenima europske civilizacije te njihovom značenju danas.

„Kao što je Erich Przywara, veliki učitelj Romana Guardinija i Hansa Ursa von Balthasara rekao, kršćanski doprinos kulturi može se prikazati prizorom Krista koji pere noge učenicima. Drugim riječima, služenje i dar života, a ne kolonijalistički projekt“, rekao je Papa, naglašavajući prije toga kako se poneka „plaši govora o kršćanskim korijenima Europe koji poprima trijumfalistički ili čak osvetnički ton“.

„Papa Ivan Pavao II. je, primjerice, o tim korijenima progovarao na miran način“ – naglasio je.

Pitanje izbjeglica

“Ne mogu se nerazumno širom otvoriti vrata Europe” – priznao je Papa, komentirajući svoju gestu dovođenja skupine izbjeglica u Vatikan na povratku s Lezbosa. Istaknuo je, međutim, dublje pitanje: Zašto ima toliko izbjeglica? Uzroke tome vidi u ratovima, koje omogućuju trgovci oružjem. Ipak je napomenuo da proizvodnja oružja može biti opravdana u obrambene svrhe. Spomenuo je i problem velike nezaposlenosti zbog nedostatka ulaganja koja bi otvorila radna mjesta, što je vrlo potrebno, primjerice, u Africi.

„Općenitije, to postavlja pitanje svjetskog gospodarskog sustava koji se srozao na idolatriju novca. Velika većina bogatstva čovječanstva pala je u ruke manjine stanovništva“ – rekao je Papa. „Potpuno slobodno tržište ne funkcionira. Tržišta su po sebi dobra, ali zahtijevaju uporište, treću stranu ili državu koja bi ih nadzirala. Drugim riječima, [potrebno je] socijalno tržišno gospodarstvo“.

Papa u potpunosti odbacuje program getoiziranja izbjeglica.

„Potrebno ih je integrirati. U Burxellesu, teroristi su bili Belgijanci, djeca selilaca, ali su odrasli u getu. U Londonu, novi gradonačelnik“ – sin pakistanskih imigranata i musliman – „prisegnuo je službu u katedrali“. To – smatra Sveti Otac – pokazuje potrebu da Europa iznova otkrije „svoju sposobnost za integraciju“.

Jedan uzor u tome vidi u Grguru Velikom, papi koji je pregovarao s tadašnjim barbarima, a koji su potom integrirani u društvo.

„Ta integracija je potrebnija danas zato što Europa, zbog sebičnog traženja blagostanja, doživljava teški problem opadanja stope rađanja“.

Europa i islam

Je li strah od islama ono što stoji u pozadini straha od prihvaćanja selilaca? „Mislim da danas nema straha od islama kao takvog, nego od ISIS-a i njezinih osvajačkih ratova, koji se dijelom vuku iz islama. Istina je da je ideja osvajanja inherentna u duši islama“ – rekao je Papa, napominjući pritom da je također moguće tumačiti Isusovo poslanje učenika svim narodima „u svjetlu iste ideje osvajanja“.

Suočeni s islamskim terorizmom – smatra papa Franjo – bilo bi nam bolje da preispitamo sami sebe o „izvoženju zapadnog modela demokracije u zemlje poput Iraka, gdje je prije postojala snažna vlada“ ili u „Libiju, gdje postoji plemenska struktura“. Kao rezultat te politike – rekao je jedan Sirijac – „prije smo imali samo jednog Gadafija. Sada ih imamo pedeset“.

Ipak, suživot kršćana i muslimana je moguć. „Ja dolazim iz zemlje gdje zajedno žive u dobrim odnosima. Muslimani dolaze častiti Djevicu Mariju i sv. Jurja“ – rekao je Papa. Kao primjere je naveo i središnju Afriku prije rata te Libanon.

Sekualrnost i laicizam

U razgovoru se također osvrnuo na odnos države i religije te francuski model laicizma. „Države moraju biti sekularne. Konfesionalne države loše završavaju. To ide protiv tijeka povijesti. Vjerujem da inačica laicizma, sa solidnim zakonima koji jamče vjersku slobodu, nudi dobar okvir“ – smatra Papa.

„Svi smo jednaki kao Božja djeca s vlastitim osobnim dostojanstvom. Međutim, svi moraju biti slobodni i izvanjski očitovati svoju vjeru. Ako muslimanka želi nositi veo, mora to moći učiniti. Isto tako ako katolik želi nositi križ“ – rekao je.

S obzirom na konkretni model Francuske, istaknuo je da se ponekad pretjera u laicizmu. To pretjerivanje – smatra Papa – „proizlazi iz gledanja na religiju kao na pod-kulturu, umjesto na cjelovitu i zasebnu kulturu. Bojim se da taj pristup – koji je razumljiv kao nasljedstvo Prosvjetiteljstva – i dalje postoji. Francuska treba napraviti korak naprijed po tom pitanju te prihvatiti da je otvorenost transcendenciji pravo za sve“.

U sekularnom kontekstu, kad se radi o pitanjima poput eutanazije ili istospolnih brakova, „na parlament spada da raspravlja, argumentira, objašnjava, razmatra ta pitanja. Tako društvo raste. Međutim – nastavio je Papa – „kad se zakon jednom usvoji, država mora također poštovati savjest. Pravo na prigovor savjesti mora se prepoznati unutar svake pravne strukture zato što je ono ljudsko pravo, uključujući za vladine službenike, koji su ljudska bića“. To bi, prema papi Franji, bio „istinski oblik laicizma“.

„Ne možeš pomesti u stranu argumente katolika samo tako da im kažeš kako ‘govore kao svećenik’. Ne, oni se temelje na vrsti kršćanskoga razmišljanja koje se u Francuskoj iznimno razvilo“.

Klerikalizam

Komentirajući krizu svećeničkih zvanja, Papa je kao primjer naveo Koreju, koju su 200 godina – nakon odlaska misionara – evangelizirali laici. „Stoga svećenik nije nužno potreban da bi se evangeliziralo. Krštenje pruža snagu za evangeliziranje“. Rekao je da je „Duh Sveti protagonist“ Crkve i njezin pokretač te da „previše kršćana to zanemaruje“.

S druge je strane istaknuo opasnost klerikalizma. Kako je objasnio, to je „grijeh koji čine dvije strane, poput tanga! Svećenik želi klerikalizirati laike, a laici traže da ih se klerikalizira, zato što je to lakše“. Napomenuo je da je u Buenos Airesu poznavao puno dobrih svećenika koji bi svakog sposobnog laika htjeli učiniti đakonom. „Ne, neka ostane laik“ – rekao je Papa.

„Klerikalizam je osobito značajan u Latinskoj Americi. Ako je pučka pobožnost snažna, to je zato što je ona jedina laička inicijativa koja nije bila klerikalizirana. Kler to ne shvaća“.

Papa je i ovom prilikom imao snažne riječi o zlostavljanju djece – sablazni koja se osjetila i u Francuskoj. „U Crkvi ne može biti zastare“ za te zločine. Svećenik koji zlostavlja dijete, „umjesto da ga vodi Bogu, uništava ga, sije zlo“. „Kao što je Benedikt XVI. rekao, mora biti nulta tolerancija.“ S obzirom na optužbe protiv kardinala Barbarina, rekao je da vjeruje kako je on poduzeo potrebne korake te da se sad čeka ishod civilnoga postupka.

Odnos sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X.

Po pitanju Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i njegove moguće kanonske regularizacije, Papa je rekao da je u Buenos Airesu često s razgovarao s članovima te tradicionalističke skupine. „Oni su me pozdravljali, molili me za blagoslov na koljenima. Oni kažu da su katolici. Vole Crkvu.“

„Biskup Fellay je čovjek s kojim se može razgovarati. To nije slučaj s drugim elementima koji su pomalo čudni, poput biskupa Williamsona ili drugih koji su radikalizirani“ – rekao je Papa. „Vjerujem, kao što sam rekao u Argentini, da su oni katolici na putu prema punome zajedništvu“. „Dobar dijalog i dobar rad se odvija“ – kazao je, podsjetivši na Summorum pontificum Benedikta XVI.

Status osobne prelature za SSPX bilo bi „moguće rješenje“, ali „prije toga će biti potrebno postići s njima temeljno suglasje. Drugi vatikanski sabor ima svoju vrijednost. Napredovat ćemo polako i strpljivo“.

Sinoda i postsinodska pobudnica

Mislim da smo iz sinodskog postupka „svi izašli drukčiji nego što smo ušli. Uključujući mene“ – priznao je Sveti Otac, komentirajući nedavno zaključeni tijek višegodišnjeg promišljanja o obitelji i povezanim temama. „U postsinodskoj pobudnici“ Amoris laetitia, „težio sam poštovati Sinodu do maksimuma. U njoj neće pronaći kanonske propise o tome što se smije ili ne smije činiti“.

K tome je dodao kako valja razmišljati o „istinskoj sinodalnosti, ili barem značenju katoličke sinodalnosti. Biskupi su cum Petro, sub Petro. To je drukčije od pravoslavne sinodalnosti ili od one grčkih katoličkih Crkvi, gdje je patrijarh samo jedan glas“.

„Drugi vatikanski sabor je iznio ideal sinodalnosti i biskupskog zajedništva. To još treba razviti, uključujući i na župnoj razini“ – dodao je, primijetivši da još uvijek postoje župe koje nemaju pastoralno ili ekonomsko vijeće, premda su ona obvezna prema kanonskom zakonu. „Sinodalnost je relevantna i na toj razini“ – ustvrdio je Sveti Otac.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net

Ovaj članak ‘Ne možemo širom otvarati vrata Europe izbjeglicama, a one koji su tu ne smijemo getoizirati’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Ponavljamo dvodjelni tekst naše suradnice i filozofkinje dr.sc. Ksenije Puškarić u kojoj ona promišlja nad etičkim i filozofskim razlozima za odbijanje abortusa. Tekst je aktualiziran novim zbivanjima u Hrvatskoj i buđenju pro-life pokreta.

O abortusu se često raspravlja iz pravne ili vjerske perspektive: da li abortus treba biti legalan, ili zašto je abortus grijeh iz kršćanske perspektive? Ovdje se prvenstveno želim osvrnuti na etičko pitanje – da li je abortus nemoralan ? Što po tom pitanju kaže filozofija, intelektualna disciplina koja se oslanja na razumske argumente?

Pa počnimo sa stajalištem u koje mnogo ljudi vjeruje neovisno o vjerskom opredjeljenju, a to je sljedeće: “Ako je abortus legalan, onda abortus nije nemoralan”. Problem sa ovakvim razmišljanjem se sastoji u sljedećem: iz toga što je abortus legalan u mnogim zemljama, nužno ne slijedi da je ujedno i moralan. Npr. u nacističkoj Njemačkoj je ubojstvo Židova bilo legalno, iako znamo da je bilo nemoralno. Dakle, ako je nešto legalno ne znači da je ujedno i moralno, i ako je nešto nemoralno (kao npr. laganje), ne slijedi da je ilegalno. Legalnost i moralnost pobačaja su dvije različite rasprave.

S druge strane, kršćanska perspektiva je najčešće uvjerljiva samo onima koji vjeruju u Boga i u učenje Svete Crkve. Ateisti često misle “Ja ne vjerujem u Boga, pa prema tome abortus nije nemoralan.” Vjersko gledište se često (iz neznanja) suprotstavlja tzv. razumskom gledištu. Međutim, ovakvo stereotipiziranje dvaju polariteta naprosto nije odraz stvarnosti – postoje uvjerljivi razumski argumenti da je abortus nemoralan.

U etici se rasprava po pitanju abortusa često svodi na sljedeće pitanje: da li je zametak ili fetus osoba, te da li ima osnovno ljudsko pravo, tj. pravo na život? Ako je zametak ili fetus ljudsko biće ili osoba, tada pitanje da li žena ima pravo odlučivati o svom tijelu postaje besmisleno – apel da žena ima autonomiju nad vlastitim tijelom ne proteže se na tijelo druge osobe. Dakle, argumenti zastupnika slobode izbora time “padaju u vodu”. Upravo zbog toga se strategija pobornika prava na abortus često svodi na dokazivanje da fetus ili zametak nije ljudsko biće ili osoba, te da stoga nema pravo na život.

Pro-life (“za život”) ili pro-choice (“za izbor”) su dva gledišta koja zastupaju dvije najvažnije vrijednosti zapadne civilizacije – život i slobodu. Međutim, pitanje abortusa je sporna točka gdje se ove dvije vrijednosti čine u konfliktu, i gdje se čini da jednostavno ne možemo “zadržati ovce i novce”.

Pro-life, ili zastupnici nepovredivosti ljudskog života, smatraju da je apsolutno uvijek moralno pogrešno uništiti ili spriječiti život nevinog ljudskog bića. Zametak ili fetus je ljudsko biće, pa prema tome, zaključak je da je abortus nemoralan.

Žarište debate se ovdje koncentrira na tezu da je zametak ili fetus ljudsko biće.

Za neke ljude ova je istina naprosto stvar zdravog razuma; ako je žena zatrudnjela sa muškarcem, onda njihov potomak mora biti ljudskog roda, pa ne može valjda biti slon? Pro-life gledište je jednostavno, zdravorazumsko, ali i znanstveno konkretno. Zametak već posjeduje ljudski DNA na osnovu kojeg se može znati spol djeteta, boja očiju, predispozicije za određene bolesti itd. Ovaj tzv. biološki kriterij po kojem se može odrediti kojoj vrsti pripada određeno biće je ujedno i kriterij koji forenzička znanost uvelike koristi. Ako je na mjestu zločina pronađeno tkivo ili vlas sa određenim DNA-om, tada se to uzima kao činjenica koja identificira prisutnost osobe ili ljudskog bića na mjestu zločina. S obzirom da je biološki kriterij dovoljno dobar za forenzičku znanost, pitanje je zašto onda nije dovoljno “znanstven” da dokaže da je abortus ubojstvo ljudskog bića?

Pro-choice aktivisti žestoko napadaju tezu da je zametak koji ima vlastiti DNA ujedno i individualno ljudsko biće, te pitaju kako to da jedna stanica (zigota) oku nevidljiva može biti osoba? Ljudskim bićem smatramo biće koje izgleda kao čovjek, koje ima moždane funkcije, osjećaje, misli, potrebe i sl. Sasvim sigurno, pro-choiceri tvrde, zametak ili čak fetus (do određene faze) nije osoba, pa prema tome načelno istiniti moralni princip da je nemoralno uništiti ili spriječiti nevini ljudski život se ne odnosi na ovaj slučaj. Iz ovoga slijedi da abortus nije ubojstvo, te da nema nikakve moralne prepreke slobodi žene da odluči želi li ona zadržati zametak ili fetus, tj. da odluci što će učiniti sa vlastitim tijelom. Kao što smo već naučili iz svijeta medijske manipulacije, riječi reflektiraju viđenje stvarnosti. Ako žena odluči zadržati zametak, tada se to zove djetetom i slike idu na Facebook, u suprotnom se koristi medicinski termin koji se rješava medicinskom procedurom.

Pro-choiceri nadalje tvrde da je “to” potencijalno, ali ne i aktualno ljudsko biće. Kao što žir nije hrast, tako ni zametak nije čovjek. Ovo je vrlo poznat, i mnogima uvjerljiv argument, koji je pobijan na različite načine. Neki etičari tvrde da se ova analogija zasniva na logičkoj pogrešci ekvivokacije – žir i dalje pripada vrsti “hrast” a ne vrsti “riba”, iako se žir i stablo hrasta razlikuju po stupnju razvoja. Drugim riječima, potencijalni hrast ipak pripada vrsti hrast, kao što je zametak sa ljudskim DNA-om ipak ljudsko biće.

Neki pro-choice etičari također zastupaju (potencijalno) opasnu teoriju da je racionalnost (a ne biološki) kriterij taj po kojem određujemo da li je nešto osoba ili nije. Prema tzv. psihološkom kriteriju (Mary Anne Warren), ljudsko biće ili osoba mora zadovoljiti neke od sljedećih kriterija: (I.) svijest i osjet boli, (II.) mišljenje, (III.) samo-motivirana aktivnost, (IV.) mogućnost komuniciranja, (V.) samosvijest, itd. S obzirom da embrij i fetus (do određene faze) nema svijest, ne može osjetiti bol, nema mogućnost mišljenja, tada “to” nije ljudsko biće ili osoba, i prema tome nema pravo na život. Dakle, abortus nije ubojstvo.

Debata o abortusu je iznimno važna jer nam otkriva jedno dublje pozadinsko pitanje važno za naše društvo i moralne vrijednosti: tko ili što je ljudska osoba, tko ima pravo na život? Neki pro-choiceri smatraju da ljudsko biće mora biti takvo da funkcionira na određeni način (I.-V.). Ali tu je onda opasnost da neka odrasla ljudska bića neće zadovoljiti ovaj kriterij, i da neće imati pravo na život. Što ako je netko u komi, nema svijest i ne osjeća bol? Da li iz toga slijedi da “to” priključeno na aparate nema pravo na život? Što ako je netko star u demenciji, ili mentalno bolestan do te mjere da ne može komunicirati i da nema samosvijest? Ako mentalno retardirane osobe, starci i komatozni ljudi ne funkcioniraju kao ljudska bića, da li to znači da oni nisu ljudska bića? Tu se moramo dobro zapitati – da li je ova teorija, čak i u nekom poboljšanom izdanju, etična? Nažalost, danas postoji sve više tendencija i dobre volje da se nefunkcionalni ljudi i djeca u Europi eutanaziraju, i to samo pokazuje da u osnovi svega stoji jedna definicija ljudskog bića koja nam omogućuje da svojevoljno odlučimo tko je čovjek a tko nije, što se kroz povijest naše zapadne civilizacije (nacistička Njemačka, američko ropstvo) pokazalo kao ideološki recept za masovne zločine. Ukoliko biološki kriterij nije dovoljan, onda je sve dopušteno, onda bilo koja teorija o ljudskosti bića može biti potencijalno oruđe za uništenje ljudskog života i ljudske slobode, a ako ne možemo zaštiti ljudski život, kako ćemo onda zaštiti ljudsku slobodu?

Drugi dio teksta pročitajte OVDJE.

Dr. sc. Ksenija Puškarić, Seton Hall University | Bitno.net

Napomena:

Dr. Ksenija Puškarić diplomirala je povijest i filozofiju na Filozofskom Fakultetu u Rijeci, te zatim doktorirala filozofiju na Centralno Europskom Sveučilištu u Budimpešti, sa temom skepticizam. Nakon obraćenja na katoličanstvo autorica počinje sa radom na kršćanskoj filozofiji te odlazi na stručno usavršavanje u Bratislavu i Sveučilište Notre Dame u SAD-u. Nakon nekoliko godina rada kao profesorica etike i filozofije na isusovačkom sveučilištu u Saint Louisu., Dr. Puškarić nastavlja sa post-doktoratom na privatnom katoličkom sveučilištu Seton Hall (SAD) gdje trenutno predaje predmete vezane za katoličku vjeru i misao

Ovaj članak Evo zašto je abortus uvijek nemoralan, bili vi vjernik ili ne se prvo pojavio na Bitno.net.

Ako žele živjeti u europskim zemljama, muslimani se trebaju integrirati, a europske im države u tome trebaju pomoći strogim i jasnim pravilima. U suprotnom, Europa će biti preplavljena getima. Otprilike ovako glasi sažetak razgovora s najpoznatijim kršćanskim islamologom o. Samirom Khalilom, objavljenog na talijanskom katoličkom portalu Tempi.

Foto: Abouna.org

Komentirajući tragične događaje koji su proteklih mjeseci potresli Europu, o. Khalil dao je nekoliko konkretnih smjernica koje bi trebale pomoći kako europskim državama tako i muslimanima koji žele živjeti u Europi u izgradnji zdravog suživota. Isključivši svako zadiranje u vjersko područje, o. Khalil je naglasio kako se “na području vjere ne smije ništa nametati”, no kako su “na društveno-kulturalnom području nužni određeni zahtjevi”.

– Sjećam se kako su u milanskoj ulici Jenner muslimani petkom blokirali promet, kako to inače čine u islamskim zemljama. To se može dogoditi jednom ili dva puta godišnje, u posebnim prigodama i uz prethodni dogovor s policijom. No ne može se svakoga petka bez dopuštenja okupirati ulicu. Ako netko iz druge zemlje dolazi u Italiju, on mora poštovati pravila – kazao je o. Khalil, dodavši kako bi prvi zahtjev trebao biti da svatko tko dođe mora naučiti jezik zemlje u koju je došao.

Premda se čini kako pravila na prvi pogled otežavaju prihvaćanje, profesor Khalil naglašava kako ona zapravo pomažu toliko potreban proces integracije.

– Pravila pomažu migrantu i nisu usmjerena protiv njega. Svaki musliman mora znati kako se u Italiji ne može prema svojoj ženi ponašati kao da je u Saudijskoj Arabiji. Ne može kćeri držati zaključane, a sinove puštati da se slobodno kreću. Ako ne prihvati novu kulturu, imigrant se ne može integrirati, a to će izazvati nezadovoljstvo. Pravila pomažu najprije njemu – objasnio je profesor Khalil osvrnuvši se i na nedavni primjer iz Švicarske, kada su se dvojica muslimana, držeći se svojih vjerskih pravila, odbila rukovati s profesoricom.

– Upravo to je primjer koji ne smijemo slijediti. Rukovanje u školi je općeprihvaćeni običaj u tom dijelu Švicarske, a kako bi zajedno živjeli svi se trebaju prilagoditi toj kulturi. Ako do toga ne dođe, niti muslimani niti Švicarci neće biti sretni, a u tom im je slučaju bolje vratiti se u zemlju porijekla. Makar su se do prije dvadeset godina muslimani slobodno rukovali sa ženama, sve do dolaska radikalnog islama iz pustinje Saudijske Arabije – kazao je o. Samir Khalil.

Kako bi se omogućila integracija, o. Samir smatra kako je nužno da izgradnju europskih džamija financiraju muslimani koji u njima žive, a ne islamske države, jer “onaj tko plaća, taj i upravlja”. A upravo su džamije mjesta preko kojih radikalni islam prodire u muslimanski svijet.

– Nužno je da džamije budu pod kontrolom. Molitva naravno mora biti na arapskom jeziku, jer je to obvezno. No jedno je obred, a drugo je govor imama koji uz duhovno ima i društveno-političko značenje. Govor imama mora biti na talijanskom jeziku (odnosno jeziku države u kojoj muslimani žive), kako bi imalo kontrolu. To je također u interesu muslimana, budući da im pomaže u učenju jezika koji se govori u zemlji u kojoj žive – smatra o. Khalil.

S obzirom na to da islam ne poznaje razliku između vjerskog, društvenog, političkog i kulturalnog područja, nužno je voditi računa i o knjižnicima koje već godinama čine dio svake džamije. Pokazalo se kako u mnogim knjižnicama postoje brojne knjige vrlo agresivnog, fundamentalističkog sadržaja, zbog čega je nužan njihov strogi nadzor.

– Nužno je imati mogućnost ulaska i kontrole knjižnica. Time država pomaže muslimanima, izbjegavajući da se stranci sa svojim radikalno drugačijim pogledima infiltriraju u zajednice i radikaliziraju ih. Pomoć je nužna jer iako svi muslimani odbacuju ISIL, tisuće mladih mu se pridružuje. A zašto? Zato što se preko džamija radi propaganda kojom ih se uvjerava da je ISIL pravi oblik islama – tvrdi profesor Khalil, zaključujući kako prava integracija podrazumijeva jasna pravila, a prema njegovu mišljenju prvo pravilo (na primjeru Italije) glasi: “Tko dolazi u Italiju mora se ponašati kao Talijan, no moći će obogatiti novu kulturu elementima svoje kulture, ukoliko one nisu u suprotnosti. Takva integracija predstavlja pravo obogaćenje.”

O nužnosti integracije u razgovoru za francuski katolički dnevnik La Croix progovorio je i papa Franjo pozvavši Europu da “iznova otkrije svoju  sposobnost za integraciju”. Više o sadržaju ovog razgovora pročitajte na linku.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Niz članaka o islamu Samira Khalila vidi ovdje: analiza suvremenog islama

Samir Khalil Samir SJ posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto Orientale, Facoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientali

Ovaj članak Muslimani koji žele živjeti u Europi moraju se integrirati, a u tome im trebaju pomoći države se prvo pojavio na Bitno.net.

Iz udruge Hrvatska za život i inicijative 40 dana za život najavljuju čitav niz važnih događanja

Ovaj mjesec doista je bogat pro-life događanjima.

Nakon što je jučer u Tribini grada Zagreba održana međureligijska konferencija “Vrijednost ljudskog života” na kojoj je sudjelovao i imam zagrebački Mirza ef. Mešić, planiraju se slične rasprave na temu pobačaja i u prostorima islamske zajednice te židovske općine.

Nadalje, u petak 20. svibnja u Tribini grada Zagreba (adresa Kaptol 27) s početkom u 19 sati svjetski poznati pro-life aktivist dr. Joseph Meaney održat će jednu od najzanimljivijih pro-life tribina u ovoj godini pod nazivom „ŽIVOT – jučer, danas, sutra“. Dr. Meaney je predsjednik „Human life international“, najveće pro-life organizacije u svijetu.

“Zahvaljujemo Gospodinu što ovaj svjetski putnik ponovno dolazi u Hrvatsku. Nemojte propustiti ovaj svečani događaj, jer se radi o čovjeku iskrena i otvorena srca koji je posvetio svoj život promicanju ljudskih prava i vrijednosti ljudskoga života od samoga začeća!” poručuje Petra Tišljarić iz udruge Hrvatska za život koja je organizator ovih dvaju velikih i važnih pro-life događanja.

“Cijela Hrvatska se budi! To dokazuje i organizacija Prvog nacionalnog hoda za život koji će se održati 21. svibnja u gradu Zagrebu! Tisuće ljudi će hodom i zabavnim programom proslaviti ljudski život i prenijeti poruku cjelokupnoj javnosti da je svaki ljudski život dragocjen i veličanstven od samog začeća! Molitvena mreža mladih i naša inicijativa 40 dana za život predvodi devetnicu na Kamenitim vratima za uspjeh Hoda, pa svatko tko želi, može doći moliti s nama od 12. do 20. svibnja u 20 sati“, poručio je Ante Čaljkušić, nacionalni voditelj inicijative 40 dana za život.

Nacionalni voditelj 40 dana za život spomenuo je još dva događaja:

„Dana 27. svibnja na Ksaveru u 20 sati, održat će se veličanstven križni put za mlade Grada Zagreba s nakanom zaustavljanja pobačaja u hrvatskom narodu; molitva i pjesma, pokorničko bogoslužje, ispovijed, kateheza i sv. misa. Dana 28. svibnja održat će se III. molitveni susret pokreta „Mladi srca Marijina“ za predbračnu i bračnu čistoću „MIRJAM“ u Sveticama kod Ozlja, u pavlinskome samostanu od 9 do 19 sati!“

Istodobno, treba napomenuti kako Centar za prirodno planiranje obitelji organizira jednodnevne edukacije o Billingsovoj metodi koje će se održati u dvije subote prema izboru:

Dana 21. svibnja 2016. od 9 do 17 sati, te 28. svibnja 2016. od 9 do 17 sati.

„Zahvaljujemo Gospodinu na svim milostima koje nam udjeljuje ovih mjeseci te plodovima molitve koji se već očituju, a očitovat će se sve snažnije i snažnije! Neka se proslavlja Gospodin! Ljudi moji, ne zaboravimo moliti jer tako primamo milosti Božje; ne možemo davati ako prvo nismo primili! Uzljubimo nerođene i njihove roditelje kroz molitvu i post, te molimo za sve one koji direktno ili indirektno čine pobačaje bilo koje vrste (kirurški, abortivnom kontracepcijom, umjetnim oplodnjama)! Ljubimo i ne osuđujmo! Ljubav sve nadilazi i sve postiže, ali je i strpljiva! Doći će dan kada će mnogi reći: „Činili smo nepravdu prema Bogu i čovjeku!“, obratit će se i okrenuti novu stranicu svoga života!“ poručio je Ante Čaljkušić.

Bitno.net

Ovaj članak Pro-life Hrvatska se budi: Čeka nas čitav niz važnih događanja u borbi za život nerođenih se prvo pojavio na Bitno.net.