Mark S. Germain, Posljednja Freudeova seansa, redatelj Marko Torjanac, Kazalište Planet Art, Zagreb, 2016.

Foto: gavela.hr

Najnovija predstava kazališta Planet Art (malo kazalište bez scene koje gostuje po cijeloj Hrvatskoj) neobična je po svojoj temi. U toj se predstavi govori o Bogu, ali za razliku od većine predstava ne pokušava samo jednostrano ocrniti Crkvu, svećenike, Boga, vjeru. Ovdje imamo dva ozbiljna lika od kojih jedan (Sigmund Freud) ne vjeruje u Boga i napada ga, ali drugi (C. S. Lewis) vjeruje i svoju vjeru brani. Tekst je napisao američki pisac Mark S. Germain poznat po djelima takozvane afirmativne američke drame, one koja vjeruje da je moguće ostvariti američki san, odnosno da u svijetu ima i pozitivnih primjera koji zaslužuju biti na sceni. Mark S. Germain zamislio je susret Sigmunda Freuda i C. S. Lewisa u predstavi Posljednja Freudeova seansa, i to na dramatičan dan napada Hitlera na Poljsku 1. rujna 1939. Na sceni se tako nalazi Freudov ured u Cambridgeu prepun knjiga ali i kipova različitih božanstava, u koji na poziv dolazi Lewis, njih dvojica slušaju radio i vijesti o napadu Hitlera, čekaju da prođe zračna uzbuna i razgovaraju o – Bogu.

Mogući susret Freuda i Lewisa

Freud i Lewis su doista istovremeno predavali u Cambridgeu. Sigmund Freud je osnivač psihoanalize, Židov koji je pobjegao iz Austrije u Englesku pred nadolazećim nacizmom. U to je vrijeme bio teško je bolestan jer je zbog raka ustiju trpio snažne bolove i ubrzo je umro, a ostala je sumnja da si je oduzeo život. Njihov zamišljeni susret je moguć, a pisac zamišlja da je Freud pred smrt pozvao Lewisa na razgovor o Bogu da vidi zašto je jedan izrazito pametan, obrazovan, inteligentan i priznat čovjek „iz čista mira“ postao vjernik! Lewis, nama danas najpoznatiji po Narnijskim kronikama, bio je cijenjen kao osoba (teško ranjen u I. svjetskom ratu, domoljub, ljubazan i dobar s drugima) i ugledan sveučilišni profesor, Tolkienov prijatelj i obraćenik, odnosno osoba koja je pronašla živu vjeru u Isusa Krista.

Predstavu sam gledala dva puta, toliko me zaintrigirala. Prvo mi je bio kazališni užitak. Scenografija koja prikazuje realističku ured i stvara iluziju Freudova polumračnog ureda. Na sceni odlični glumci u redateljski fino vođenom duelu. Prpošni i optimistični mladi Lewis Franje Dijaka zaljubljen u život i ljubav Isusa Krista zbog koje nas je otkupio. Uz njega je izuzetnu glumačku kreaciju napravio Marko Torjanac kao Freud. Istovremeno i ciničan, i duhovit, i sarkastičan, i inteligentan, a onda odjednom odigra silnu bol zbog bolesti (zbog raka ustiju Freudu su operirali pola vilice, a i drugi dio je trunio) koja mu stišava glas ili njegovu psihičku bol jer se lomi u nekim trenucima. Naime, to je bio ozbiljan dvoboj u kojem su na kraju izvlačili i teško oružje, npr. oko vlastitih privatnih života. Ispostavilo se da je Freud kao zagovornik slobodne ljubavi u braku s jednom ženom cijeli život, ali je i izuzetno posesivan, gotovo destruktivan prema kćeri, dok se Lewisu insinuirala veza s majkom njegova prijatelja zbog koje osjeća krivnju.

Rasprava koja se vodila preda mnom bila mi je pravo osvježenje. Umorna sam od „pljuvanja“ i vrijeđanja. Čim mi tekst na Faceu, novinama, televiziji započne s nekom uvredom ja preskačem, okrećem stranicu, gasim bez obzira na to slažem li se s mišljenjem ili ne. Uvreda je emotivna pljuska za kojom se poseže kad se nema argumenata i to je nešto što nas je tako zapljusnulo sa svih strana tako da se više ljudi i ne trude naći argumente, samo vrijeđaju! Što je najgore, krug uvreda se neprestano širi jer uvrede jednog izazivaju pohvale drugih koji tako misle, odnosno nove uvrede onih koji ne misle tako. U ovoj predstavi se  raspravlja na drugi način, ozbiljno i uvažavajući onog drugog. Negativno mišljenje može biti izrečeno cinično i duhovito, ali ne vrijeđa nego otvara raspravu. Zato mi je bilo osvježenje, slušati i gledati kako dva pametna čovjeka razgovaraju o nečem ozbiljnom i važnom.

Problem ili argumenti obrane Boga

No, i nakon drugog gledanja nisam riješila problem, zbog čega sam čitala tekst i na hrvatskom i na engleskom (da vidim da se nešto nije izgubilo u  prijevodu), a to je argumentacija Lewisa u obrani Boga. Freud je gorljivi ateist (kako sam kaže, dva puta je izgubio vjeru: zbog oca židovstvo, zbog dadilje kršćanstvo) i cijela njegova teorija se temelji na tvrdnji da čovjeka pokreće nezadovoljena žudnja koju potiskuje u podsvijest, dok svijest oblikuje prema zahtjevima okoline u kojoj nam se nameću figure autoriteta – Boga, oca – koje mi slušamo da bismo „zaslužili“ njihovu ljubav. Iz nezadovoljenosti naših žudnji i želja proizlaze i poremećaji ličnosti i bolesti, ali i „fantazije“, odnosno bjegovi poput vjere ili religije. Religija je tako, za Freuda, istovremeno i represivna i eskapistička, a u svakom slučaju odlika slabih umova. Zato mu je zanimljiv Lewis koji očito nije slab um, a javni je vjernik. U drami gledajući smrt u oči, Freud postavlja Lewisu sva opća pitanja o Bogu, prolazi temu po temu: o smislu i/ili razlogu postojanja patnje, razaranja, rata (zato se i zbiva na dan napada Hitlera na Poljsku), o ljudskoj slobodi i strahu, o Crkvi kao instituciji, o liku Boga oca koji nam brani sve užitke, o susretu s Bogom i razlogu obraćenja/vjerovanja, o pravu na vlastitu smrt itd…

Od Narnije do raja i natrag

Odgovori Lewisa su slabiji od očekivanog jer mi je Lewis jedan od meni važnih duhovnih autora koji zna dotaknuti čovjeka pisanjem. Osim Narnijskih kronika (fantasy knjige gdje djeca uđu u ormar i izađu u fantastičnom svijetu u kojem se lav žrtvuje za druge) napisao je dvije knjige koje svakom preporučujem. Jednu silno duhovitu: Pisma starijeg đavla mlađem (Verbum, Split, 2006.) u kojem stariji đavao savjetuje mlađeg kako da uništi ljudsku dušu koja mu je povjerena. Knjiga je smiješna dok se ne prepoznaš: ja sam čitajući je odjednom prepoznala svoje probleme s prelaskom u drugu župu i privikavanjem na novu. Druga njegova knjiga je Velika rastava. Fantastična pripovijest o raju i paklu (Verbum, Split, 2011.) gdje govori o čistilištu i tome kako duše mogu otići u raj ako se odreknu grijeha koji ih veže uz neki porok i/ili neku muku, ali većina prikazanih duša to ne mogu napraviti. Čitam ja kako su duše zarobljene u oholosti, pohlepi, ljubomori, mržnji i čudim se kako su ljudi vezani za nešto što svi znamo da je loše kad dođe slikar koji razgovara sa svojim anđelom. Kad shvati da će, ako ode u raj, njegov rad biti zaboravljen, zaključi da mora još malo pričekati i napisati manifest. Nije se mogao odreći slave, a ja shvatim da bih i ja odbila anđela jer moram napisati još barem tri knjige i objasniti ljudima kako je to s kazalištem!

Zato mi je bilo neobično da taj isti Lewis, koji piše tako duhovno poticajno, u drami na pitanje zašto vjeruje i kada je spoznao Boga, ispriča kako je krenuo jedan dan na motorkotaču s bratom i dok su stigli on je shvatio da ima Isusa Krista. Kad mu Freud dobaci grijeh Crkve prema Galileu i odnos prema znanosti, Lewis odgovori: Ne može grijeh Crkve zanijekati Krista. To je točno, ali bilo bi možda važno reći da to i nije grijeh Crkve. Crkva je oduvijek osnivala sveučilišta, pa i ono na kojem se sada nalaze (Cambridge kao drugo englesko sveučilište, a osnovala je i prvo – Oxford!), svećenici su bili znanstvenici koju su ne samo pisali znanstvene knjige, istraživali i otkrivali prirodne zakone nego i bili pokretači nekih novih znanosti! Možda bi bilo važno reći da je priča oko Galilea malo drugačija od one koja se stalno spominje i koja nam je u drami samo tako lakonski dobačena kao krivnja. Papa je tražio da Galileo svoju teoriju naučava kao teoriju a ne Istinu dok je ne uspije dokazati. U to vrijeme Galileo nije mogao dokazati pa je Papa bio u pravu. Kasnije se teorija dokazala i prihvatila.

Takvi, vrlo konkretni, jasni i razumljivi argumenti, pišu u knjizi Thomasa E. Woodsa Kako je Katolička Crkva izgradila zapadnu civilizaciju (Teovizija, Zagreb, 2009.), knjizi Hilairea Belloca Stari i novi neprijatelji Katoličke Crkve (Naklada Benedikta, Zagreb, 2012.) i knjizi  Karla Keatinga Što katolici doista vjeruju – 52 odgovora na uobičajena pogrešna shvaćanja o katoličkoj vjeri (Verbum, Split 2011.). Ove tri knjige svakako preporučujem jer vrlo pregledno i sažeto objašnjavaju većinu napada protiv vjere i Crkve, većinu zabluda i krivih interpretacija. Mogu biti korisne ako se slične rasprave dogode u vašim životima, ali ih preporučujem i za osobno čitanje i razmišljanje.

Naime, vrlina ove predstave je (osim kazališnog umijeća) da je mogući poticaj svakome tko gleda da razmisli o svojim argumentima i svojem odnosu s Bogom. Zašto vjerujem (kako bi to rekla jedna emisija na Katoličkom radiju koja ide subotom i u kojoj ljudi svjedoče o svojoj vjeri), kada sam ja susreo Boga, kako ja rješavam teška pitanja odnosa s Bogom i svijetom (poput patnje i nepravde), kako ja rješavam nesavršenost institucija i ljudi, pa i Crkve i svećenika… I ne zaboravimo da je njezina vrlina i, kako rekoh, otvaranje ozbiljne teme i ozbiljnog razgovara o Bogu na profesionalnoj kazališnoj sceni koja na taj način ne govori već gotovo stotinu godina. Budući da mi koji predstave gledamo imamo potrebu i za takvim temama i takvim pristupom, ja bih je najradije i treći put gledala. I zato je svesrdno preporučujem.

Sanja Nikčević | Bitno.net

Ovaj članak Ozbiljan i zabavan razgovor o Bogu koji će vas natjerati da razmislite se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Franjo je rekao kako bi bilo dobro ustanoviti povjerenstvo koje bi proučilo pitanje đakonisa u Crkvi. To je jedna od tema o kojima je Papa progovorio jučer, primivši u audijenciju članice Unije viših redovničkih poglavarica i odgovarajući na njihova pitanja u Dvorani Pavla VI.

Foto: L’Osservatore Romano.

Tijekom dugog razgovora bez pripremljenog teksta, Sveti je Otac pozvao žene posvećenoga života da izbjegavaju rizik „feminizma“ s jedne strane te „servilnosti“ u Crkvi s druge, opredjeljujući se za „služenje“. Na pitanje o prisutnosti žena u procesima odlučivanja u Crkvi, Papa je rekao kako se slaže s povećanjem odgovornosti žena na različitim razinama, u pitanjima koja se ne tiču ovlasti povezanih sa sakramentom svetoga reda. Žensko gledište – kazao je – može obogatiti proces razjašnjavanja i donošenja odluka.

Jedna je redovnica Papu upitala o mogućnosti ženskih đakona, s obzirom na to da su u ranoj Crkvi postojale đakonise, te je predložila osnivanje službene komisije koja bi proučila to pitanje. Premda je pitanje svećeničkog reda za žene definitivno i nezabludivo isključeno (vidi Ordiatio Sacerdotalis), u posljednjim su desetljećima neki, poput kardinala Waltera Kaspera ili nadbiskupa Paul-Andréa Durochera, predložili da bi se žene mogle pripustiti đakonatu – prvom stupnju svetoga reda.

Papa je Franjo na pitanje o đakonisama rekao da je tome bio razgovarao s jednim „dobrim, mudrim profesorom“ koji je proučavao temu đakonisa u ranim stoljećima Crkve i koji mu je objasnio da je njihova uloga bila primarno vezana uz pomaganje biskupu prigodom krštenja žena, budući da su se tada krštenja vršila uranjanjem u vodu gologa katekumena.

Papa je rekao da je njemu točna uloga đakonisa u ranoj Crkvi još uvijek nejasna. Kazao je da bi osnivanje službenog povjerenstva za studij i pojašnjavanje tog pitanja bila dobra ideja te da će o tome razgovarati s drugima, uključujući članovima Zbora za nauk vjere.

Pitanje đakonisa, međutim, već je bilo predmetom opširne studije u Crkvi. Međunarodno teološko povjerenstvo, savjetodavno tijelo Zbora za nauk vjere je 2002. godine, kao rezultat petogodišnjeg rada, objavilo dokument o đakonatu u kojem se razmatra i pitanje đakonisa u ranoj Crkvi.

Dokument je zaključio kako one nisu analogne današnjim muškim, sakramentalno zaređenim đakonima te istaknuo da nisu imale liturgijske ili sakramentalne funkcije, navodeći Constitutiones Apostolorum iz 4. stoljeća. Taj je drevni crkveni dokument sažeo funkciju đakonisa na sljedeći način: „Đakonisa ne blagoslivlja, ne čini ni jednu stvar koju svećenici i đakoni čine, nego se brine za ulaz i pomaže svećeniku tijekom krštenja žena, radi čednosti“. Đakonisama je bilo zabranjeno podjeljivati krštenje ili imati ulogu u euharistijskoj žrtvi, te „ništa nisu radile bez đakona“.

Dokument Međunarodnog teološkog povjerenstva je istaknuo da je „život đakonisa bio vrlo sličan životu redovnica“. Premda povijest pokazuje postojanje reda đakonisa – kao što je postojao i red djevica i udovica –, dokument napominje da se on „nejednako razvio“ u raznim dijelovima Crkve i da ga se ne može smatrati ženskim ekvivalentom muškoga đakonata. Tome u prilog govori činjenica da đakonise nisu bile dio strukture „sedam redova“ – vratar, čitač, egzorcist, akolit, podđakon, đakon i svećenik. K tome su u ranoj Crkvi postojali mnogi „redovi“ u koje su vjernici bili uključeni molitvom, pa čak i polaganjem ruku, ali koji nisu bili dio sakramenta svetoga reda, poput djevica, katekumena, pokornika ili čak kopača grobova.

Nicejski pak sabor u kanonu XIX. izričito kaže: „Pod đakonisama mislimo na one koje su uzele habit, ali koje, budući da nemaju polaganje ruku, se imaju ubrojiti samo među laike“. Moguće je stoga – ističe kanonska pravnica i profesorica Cathy Caridi – da govor o „ređenju“ đakonisa koji nalazimo u Sirijskoj Crkvi „predstavlja abuzus koji je potom ispravljen i izumro“.

Kardinal Gerhard Ludwig Müller – tada kao član Teološkog povjerenstva – je nakon objave tog dokumenta o đakonatu u razgovoru za agenciju Zenit napomenuo da uloge koje žene danas imaju kao profesorice teologije i pastoralne radnice „daleko nadilaze ono što su đakonise radile u ranoj Crkvi“. Ponovno ustanovljenje reda đakonisa – kazao je – „bio bi samo zabavan anakronizam“.

S obzirom na aktualno crkveno pravo, kanon 1024 proglašava nevaljanim svaki pokušaj (sakramentalnog) ređenja žena – uključujući i prvi stupanj svetoga reda, đakonat. K tome je zbor za nauk vjere 2008. objavio dekret prema kojem se automatski ekskomuniciraju osobe koje pokušaju zarediti žene za đakone.

Ta kazna – smatra eminentni kanonski pravnik Edward Peters – predstavlja „nešto više od privremene disciplinske mjere protiv preranog uvođenja sakramentalnog razvoja“. Tako teška sankcija za pokušaj ređenja đakonisa sugerira da se njome štite neke „vrlo značajne – premda još ne formalno definirane“ vrijednosti (više komentara o tome ovdje i ovdje).

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net

Ovaj članak ‘Bilo bi dobro ustanoviti povjerenstvo o proučavanju pitanja đakonisa u Crkvi’ se prvo pojavio na Bitno.net.

“Pitanje pobačaja je područje koje ponovno osvajamo – postoji zakon o pobačaju i mi to sad moramo ponovo preokrenuti. I ne samo zakon nego cijeli taj mentalni sklop kod ljudi koji ne razmišljaju, već na svako pitanje o abortusu odgovaraju sa: ‘To je žensko pravo’. A što je s pravom djeteta?”

Dr. sc. Vice John Batarelo uz druge katolike laike jedan je od začetnika onoga što su brojni hrvatski mediji 2013. godine prozvali „konzervativnom revolucijom“. Od 2008. godine nijedan veliki „konzervativni projekt“ u Hrvatskoj nije prošao a da on u njemu nije sudjelovao ili ga vodio. “I ja sam bio embrij”, “Kulfest”, dolasci dr. Judith Reisman i Lile Rose u Zagreb, kao i sudjelovanje u Referendumu o obitelji, prometnuli su ga u jednog od najprominentnijih konzervativnih mislioca u Hrvatskoj. Njegova iskrenost, artikuliranost i hrabrost u razgovorima i javnim nastupima doprinijele su tome da mediji čak prenose njegove Facebook statuse, a poruke uvažavaju i osobe koje ne dijele isti svjetonazor.

S Batarelom smo sjeli na razgovor nekoliko dana nakon što se vratio iz Rima s jedne od najvećih konferencija na kojima se okupljaju tzv. „borci za život“, tj. pro-life aktivisti, Rome Life Foruma. S obzirom na njegovo dugogodišnje sudjelovanje u toj borbi Batarelo se čini kao idealni sugovornik o temi pobačaja koja je, čini se, iduća točka borbe konzervativaca. Osim borbe za život, o kojoj tako strastveno govori, dotakli smo se i njegova boravka u Rimu, budućnosti Vigilarea, ali i jačini konzervativne misli u Hrvatskoj.

Gospodine Batarelo, prije nekoliko dana vratili ste se s jednog od najznačajnijih okupljanja boraca za život tj. „prolifera“, Rome Life Foruma. Možete li nam približiti kako izgleda jedno takvo okupljanje?

U Rimu sam proveo tri dana kao predstavnik udruge Vigilare. Konferenciju je organizirala udruga Voice of the Family, a sudjelovalo je na desetke organizacija iz Europe i Sjeverne Amerike. Konferencija je služila upoznavanju i umrežavanju, ali i kako bismo se upoznali s načinom na koji funkcionira pro-life borba u svijetu. Na njoj su govorili pro-life i katolički velikani: Roberto de Mattei, biskup Athanasius Schneider, biskup Raymond Burke, predstavnici najveće pro-life organizacije Human Life International. Osim ovih velikana najzanimljivija su mi bila dva govora; prvi je držao jedan Poljak (Sławomir Olejniczak), a drugi doktorica iz Rumunjske (dr. Anca Maria Cernea) koja je govorila o kulturalnom marksizmu, na koji način zapravo marksizam preuzme jedno društvo.

S druge strane John Smeaton tijekom svog predavanja iznio je neke šokantne podatke. Od 60-ih godina, od te seksualne revolucije, računa se da je oko 2 milijarde djece pobačeno u cijelom svijetu, dok je u cijeloj povijesti ratovanja ubijeno oko 150 milijuna ljudi. Najnovija istraživanje pokazuju da se na godinu napravi 56 milijuna pobačaja! To nas je sve šokiralo.

Također bilo je doista prekrasno iskustvo sudjelovati svakog jutra na misi u bazilici sv. Petra te upoznati puno ljudi iz Europe i Sjeverne Amerike. Posebno bih htio istaknuti nedjelju kada smo svi sudjelovali u talijanskom Hodu za život kroz centar starog Rima prema Trgu sv. Petra. Progurali smo se na trg koliko smo mogli, a onda nas je i Papa pozdravio… što je dobro i važno. Večer prije Hoda održalo se klanjanje pred Presvetim u crkvi Santa Maria sopra Minerva koje je predvodio kardinal Burke u zajedništvo s kardinalom Georgeom Pellom.

Vice Batarelo i kardinal George Pell u Rimu/Foto: privatni arhiv

Kako vam se iz ove nove perspektive čini pro-life borba u svijetu?

Ono što vidim na ovakvim susretima je to da je Zapad dezorijentiran, i Crkva i ljudi. Rade neke male korake i to je kao velika stvar. To sam vidio i sad kad sam bio u Australiji na sličnoj konferenciji. Izgledaju kao žabe koje su već skuhane i koje žive u jednom strahu, dezorijentiranosti, izgubljenosti. 

Tu mislite na SAD i Zapadnu Europu?

Više na Zapadnu Europu, Amerika je ipak malo drukčija. Tamo također ima toga, ali budući da se radi o velikoj zemlji postoje različite grupacije i ljudi koji se još uvijek bore. I u Australiji postoje mali “džepovi” gdje se ljudi bore, ali i oni su u strahu. O tome se govorilo na konferenciji, citiralo se sv. Ivana Pavla II. koji je poručio: „Ne bojte se“. To je bila poruka za Zapadnu Europu, ali i za nas.

U Istočnoj Europi situacija je malo drugačija. Poljaci, na primjer, šalju stotine tisuća pisama parlamentu, rade pritisak, mijenjaju zakone, imaju odvjetnike koji rade na tome. Čak i u jednoj Rumunjskoj. Na istoku se stalno nešto događa.

Premda je na konferenciji istaknuto kako Europa diše s dva pluća, ja bih rekao kako sada malo više diše na ono istočno plućno krilo. Istočna Europa, od Baltika do Jadrana, to je taj jedan pojas katoličke Srednje Europe koji je zapravo spreman boriti se za našu katoličku, kršćansku civilizaciju.

U prvom odgovoru spomenuli ste Papu. Koliko se sjećam, prozvali su ga iz “Voice of the Family”, jer tijekom posjeta SAD-u, tj. američkom Kongresu, nije progovorio o pobačaju i to u jeku rasprave oko Planned Parenthooda. Kako vi vidite djelovanje pape Franje na tom području?

Sam Papa pozdravio je sudionike Rome Life Foruma. Također već je nekoliko puta progovorio i o ideološkoj kolonizaciji siromašnih afričkih zemalja od strane Zapada, osobito na polju rodne ideologije, pobačaja i obitelji. Dapače, u jednom intervjuu usporedio je pobačaj s djelovanjem mafije koja žrtvuje jednu osobu radi druge i rekao kako je to apsolutno zlo. On možda nije tako izravan kao što je bio sv. Ivan Pavao II. ili Benedikt XVI., ali njegov stav oko pobačaja je jasan.

Koji su modeli borbe za život istaknuti na konferenciji?

Zapad ima svoje načine. Oni idu na senzibilizaciju ljudi kao npr. u Washingtonu gdje se održava Hod za život. Ti hodovi su važni da mi kao kršćani izađemo na ulicu. Neki kažu kako to neće imati efekta, ali stvari se ne događaju preko noći. I u Washingtonu to traje već dugi niz godina, i zanimljivo, svake godine sve je više sudionika, a naročito mladih ljudi.

Mladi su također razlika koja se vidi između Istočne i Zapadne Europe. Mi imamo mlade dok ih oni nemaju. Oni se fokusiraju na promjene zakona i jako su sretni ako uspiju postići neke male promjene, npr. da se zabrani ubijanje djece poslije 12. ili 20. tjedna trudnoće. S druge strane, imamo Poljsku gdje se nalaze pred povijesnom prilikom. Njihova građanska inicijativa potaknula je razgovor o zakonu o pobačaju i postoji vjerojatna povijesna mogućnost da se potpuno zabrani pobačaj u Poljskoj.

Koliko je tako nešto realno očekivati u Hrvatskoj?

Zašto ne bi bilo realno? Mislim da je vrijeme da upalimo te neke klikere u glavi. Mi se isto ponašamo kao da je to nemoguće, kao: „ah, to nije realno“. Možda nije realno odmah sutra, ali ako imamo tu viziju i hrabro ne popuštamo u niti jednom pogledu, jer je to dijete ljudsko biće i to je temelj svih ljudskih prava, mislim da je to jedna vizija prema kojoj bi Hrvatska trebala ići. Ako mi vjerujemo da je to dijete – dijete, onda nema takozvanih izuzetaka. To je ljudsko biće.

Predavanje kardinala Raymonda Burkea/Foto: privatni arhiv

Na koji način bi Hrvatska trebala to raditi?

Na osobnoj razini svatko od nas mora biti spreman u svakodnevnim prilikama braniti pravo na život. Primjerice, poznam jednu osobu koja je na svoj posao, kada se govorilo o „pravu na pobačaj“, donijela jednu malu lutku istih dimenzija kao i nerođena beba od tri mjeseca i pitala „zar vam ovo ne izgleda kao dijete, kao ljudsko biće?“

Volio bi vidjeti i u našem školskom kurikulumu još jasnije istaknutu važnost poštivanja ljudskog života od začeća. Trebali bi se pokazivati ultrazvučni snimci beba u majčinoj utrobi i snimke žalosnih prizora borbe nerođene djece za život u trenutku dok se nad njima vrši pobačaj.

Tu su i javne manifestacije i senzibiliziranje za život, dovođenje poznatih pro-life lidera. Mi iz Vigilarea doveli smo Lilu Rose u Zagreb, te svake godine imamo nagradu za život koju dodjeljujemo.

Istaknuo bih tu i hrabre liječnike, hrabre sestre poput Jage Stojak. Ti hrabri ljudi ne žele raditi pobačaje. To su heroji hrvatskog društva. Treba istaknuti ljude koji se bore u ovoj zemlji, istaknuti majke koje nisu pobacile, već su htjele tu djecu, i stvoriti jednu pozitivnu atmosferu.

Čini mi se da smo još daleko od Poljske i onoga što su oni postigli. Izgleda kako smo, poput Zapadne Europe, i mi u fazi senzibiliziranja.

Postoje dvije vrste kampanje. Ovo što smo mi imali – Referendum o braku – to je bila jedna pozitivna kampanja, borili smo se za nešto. Pobačaj je područje koje ponovno osvajamo – postoji zakon o pobačaju i mi to sad moramo ponovo preokrenuti. I ne samo zakon nego cijeli taj mentalni sklop kod ljudi koji ne razmišljaju, već na svako pitanje o abortusu odgovaraju sa: „To je žensko pravo“. A što je s pravom djeteta? U Hrvatskoj treba polako mijenjati mentalitet, a kad promijenimo mentalitet i kad budemo imali dovoljno hrabrih ljudi i u civilnom i u političkom sektoru, zašto ne promijeniti zakon.

Poljska je svjetlo svima nama. Ako Poljaci uspiju to napraviti (potpuno zabraniti pobačaj, op.a.), to će biti prvi put u povijesti Zapada da se tako nešto dogodilo. To će otvoriti velike posljedice i za druge zemlje i Poljaci su svjesni toga. Svjesni su da se ne radi samo o njima, već o cijeloj kršćanskoj zapadnoj civilizaciji.

Koji je uzrok tome da je u Hrvatskoj zavladao taj „abortivni“ mentalitet. Često se kao uzročnik ističe komunizam, ali mi on ne izgleda dovoljan. Zašto je u Hrvatskoj velik broj katolika za pobačaj?

Mislim da su to ta društvena gibanja o kojima sam govorio. Ljudi puno puta vide da postoji zakon i pomisle: „To je dobro“. Nažalost imamo zakone koji se zovu nepravedni zakoni, a ovo je nepravedan zakon. Ljudi ne razmišljaju o tome, to je nešto što im je daleko, a uzrok tomu je postkomunistički sindrom: „To je tako, što mi tu možemo…“ – stoga bih ipak rekao da je komunizam u pitanju. Također ljudi ne vole kontroverze, žele živjeti svoje male, mirne živote i to je lijepo, to je u redu. Ali kad znamo da se nekoliko tisuća djece godišnje nema pravo roditi, mi ne smijemo biti spokojni i mirni. Senzibilizirati druge te jednog dana promijeniti ovaj zakon znači kontroverzu.

Imat ćemo i ljude koji će to agresivno braniti iako i nemaju argumenata. Volim pitati ovu drugu stranu, koju ne smatram neprijateljima već jednostavno ljudima koji drugačije misle: „Jeste li za to pravo da se nerođeno dijete ima pravo roditi“ – to je moje pitanje, jedino pitanje za koje mislim da im moramo postaviti: da ili ne. Tu nema sive zone. Za puno stvari u životu postoji siva zona, ovdje ne.

Važno je reći da cijelo pitanje pobačaja nije vjersko pitanje. To je jednostavno pitanje znanosti tj. biologije, kad život počinje i koje su logične i pravedne konzekvence toga. Ako život počinje spajanjem jajašca i spermija, nastajanjem embrija tj. ljudskog bića, jeste li za to da se to dijete ima pravo roditi? U Hrvatskoj ima mnogo poznatih ljudi, kao što je Aleksandar Stanković, koji nemaju veze s našim svjetonazorom, ali podržavaju pravo na život.

Znači, potpuna zabrana pobačaja?

Zar nije to logična posljedica znanstvene i opće istine da ljudski život počinje začećem?

Sjećam se videozapisa, upravo negdje prije trećesiječanjskih izbora 2000., koji prikazuje jednu žensku osobu iz HDZ-a i njen govor na političkom skupu u kojem plaši ljude kako dolaskom SDP-a na vlast možemo očekivati drogu, pobačaje i sl. Ako i zanemarimo činjenicu da je pobačaj tada bio legalan i da HDZ tijekom devedesetih nije napravio ništa da to popravi, koliko možemo očekivati od politike i možemo li išta očekivati. Vidite li ijednu osobu koja se zalaže za ovo za što se vi zalažete?

Prvo, mi u Hrvatskoj pogrešno mislimo da je dovoljno da izađemo na izbore, damo svoj glas i političari će odraditi ono što bismo mi trebali. Ne, to je kontinuirani proces u kojem građani i civilno društvo moraju stalno nešto tražiti i shvatiti da su političari – sluge. Oni su tu da predstavljaju narod. Ako mi šutimo, oni će govoriti ono što misle da je najbolje.

Sada se polako vidi u nekim većim strankama kako taj neki konzervativni pogled postaje potpuno normalan stvar i dio političkog mainstreama. Mislim da od konkretnih ljudi možemo istaknuti Marijanu Petir, a u Hrvatskoj Ladislava Ilčića. Vjerojatno ima i drugih ljudi, naročito u HDZ-u. To je proces za koji se mi nadamo da će među tim desnim ili konzervativnim strankama kroz par godina postati dio njihova političkog mainstreama – kao republikanci u SAD-u. Svi republikanski kandidati su pro-life, to se podrazumijeva, to je dio mainstreama.

Znači, prvo ide senzibiliziranje, zatim političari i na kraju zakoni.

Mi kao Vigilare stvari govorimo jasno, ali pokušavamo na gentlemanski način. Ja razumijem da postoji drugo mišljenje i to je sloboda. Mi senzibiliziramo na jedan miran način. Tek na kraju će uslijediti zakoni. Poljaci su to napravili već 1994. Oni su promijenili zakon i ostavili samo određene mogućnosti u kojima žena smije pobaciti. S 38 milijuna stanovnika oni imaju negdje oko 500 službenih pobačaja, kod nas je oko 5000 službenih. Svi trebamo više na tome raditi.

Naša Crkva je puno puta izašla s tim pitanjem. Crkva je također faktor u društvu i treba govoriti o tome. Znam da će mnogi reći: „Da, ali tko i kako će se skrbiti za to dijete?“, međutim uvijek se vraćamo na prvo načelo – ako vjerujemo da je to ljudsko biće, onda ćemo naći način.

Često se koriste te krajnje situacije (siromaštvo, bolest) kako bi se opravdalo ubijanje. Vidimo li negdje u Hrvatskoj snagu koja pomaže baš tim krajnjim situacijama?

Hvala Bogu, imamo jednog patera Marka Glogovića, imamo Caritas, dobre ljude, imamo udrugu Betlehem. Imam toliko poštovanja prema toj udruzi. To je jedna mreža tihih ljudi koji pomažu trudnicama u potrebi, a koji su i na Markovu polju digli spomenik i grob za nerođenu djecu.

Ima tih ljudi kao što je Jaga Stojak, doktor Ivica Dadić, predsjednik Hrvatske liječničke komore, dr. Trpimir Goluža… Ima ljudi koje se bore za život i koji se brinu za ljude. Imamo fantastične volontere koji pomažu i razgovaraju s ljudima svaki dan. Puno je malih ljudi koji konkretno pomažu.

Kako se nositi s porukama iz pro-choice krugova koji poručuju kako će pobačaja ionako biti, makar ilegalnih ili da će žene odlaziti u klinike u susjednim zemljama?

Da, ali u Hrvatskoj se to neće raditi i to je princip cijele te stvari. Mi slobodnu ljudsku volju ne možemo kontrolirati, ako neko želi napraviti taj čin i otići u druge zemlje, to se ne može zabraniti. Ako netko to stvarno želi, ne možemo to spriječiti.

Pomoći ćemo ti na sve načine, molit ćemo, pružit ćemo ti ekonomsku pomoć. Mnogi ljudi plaču kad se to dogodi, zašto? Zato što je to ljudsko biće, a zašto ovo drugo ljudsko biće to ne razumije, ja ne znam. To nije dobro.

U Hrvatskoj želimo stvoriti pro-life zonu, mjesto gdje se ljudski život poštuje od začeća.

Hod za život: Koja su vaša osobna očekivanja?

To će biti jedno lijepo slavlje života. Vigilare, kao dio većeg kruga koji uključuje brojne udruge, poziva sve da dođu, ponesu sa sobom dobru volju, djecu i obitelj. Taj dan idemo slaviti život.

Kako izgleda budućnost udruge Vigilare. Koji su vaši nadolazeći projekti?

Idući tjedan Vigilare kreće u prvu fazu promocije poruka Gospe Fatimske. Kao što znamo, iduće godine slavi se stogodišnjica ukazanja. Možda će neke iznenaditi što mi, premda smo građanska organizacija, ulazimo u to, ali moram reći da se ne sramimo svog identiteta. Mislimo da su naše aktivističke aktivnosti odlične, potrebne i radit ćemo ih, ali vjerujemo kako je u ovim trenucima duhovne krize važno znati što je Majka Božja poručila u tadašnjoj krizi – to je bila direktna intervencija Boga u povijest. Naročito su mnoge osobe, a to se govorilo i na ovom forumu u Rimu, spominjale fatimsku poruku o krivovjernostima koje će doći iz Rusije. To je taj kulturni marksizam i Marija je o tome već govorila svijetu.

U sklopu akcije ponudit će se knjiga i jedna prekrasna krunica, i to za simboličan iznos. Mons. Walter Župan nam je dao podršku i napisao predgovor. Knjiga se zove „Fatima: poruka tragedije ili nade“. Važno je napomenuti da je to novo izdanje, novi prijevod i priprema za stotu godišnjicu.

Na ovaj način Vigilare će imati dva pluća, civilno djelovanje, ali i duhovnu pomoć ljudima.

Kad smo već kod toga, što je s Kulfestom?

Kulfest će biti na jesen sa sličnim programom kao i do sada, ali morali smo ga prebaciti zbog Hoda za život i izdavanja knjige o Fatimi.

Nova knjiga o Fatimi/Foto: Vigilare

Koliko ste zadovoljni sa svime što je Vigilare napravio u svojih 8 godina postojanja?

Baš sam sinoć razgovarao o tome kako je sve počelo. Ima onaj izraz „odabrao Đelo Hadžiselimović“, a naša prva intervencija baš se doticala njega. On je izabrao neki dokumentarac pun seksualnih perverzija koji je išao usred bijela dana i mame su poludjele, zvale me na posao. Onda sam ja javio stotinjak svojih prijatelja da pošalju protestne e-mailove. HRT je taj dan dobio 3000 protestnih e-mailova i skoro su ga suspendirali, iako nemam ništa osobno protiv Đele Hadžiselimovića. Od tada do danas, baš sam gledao neki dan, toliko akcija, toliko e-mail akcija, toliko uspjeha kada se dobri ljudi umreže i konkretno djeluju… Hvala svima!

Lijepo mi je bilo kad smo uspjeli u roku 24 sata maknuti one blasfemične plakate s Majkom Božjom. Bilo mi je sjajno kad su došle Judith Reisman i Lila Rose. Sada vidimo da su, ne samo Vigilare nego i sve ove udruge koje su se kasnije stvarale, ove srodne udruge, postale dio mainstreama, da utječemo na društvo. Vi se ne morate slagati s onim što i kako radimo, ali to je dobro za demokraciju. Tu bih napomenuo kako mi još uvijek ne želimo niti ćemo htjeti novce od države, ako ljudi misle da dobro radimo, uplatit će donaciju.

Svakako mislim da slika Hrvatske nije ista tada i danas. Imali smo jedan veliki referendum, imali smo akciju “I ja sam bio embrij” sa 133 000 potpisa. Što god mi radimo to uđe u mainstream, od premijera do kulturnjaka. Nije bit u Vigilareu, već u poticaju ljudima da se jave, da ne šute i bitna poruka da se stvari u Hrvatskoj mogu mijenjati. Vigilare to radi na svoj  način, a drugi na svoj.

– Koliko se, što se tiče pobačaja, na javnoj sceni promijenila situacija otkad je Vigilare pokrenut?

Mislim da je bolje. Već sada vidimo jedno senzibiliziranje. Pobačaj više nije tabu tema, kao „to je jedno ustaljeno pravo i to se ne smije dirati“. Sad se već može raspravljati o tome, mislim da je bolja situacija.

– Kao što smo vidjeli, prije 8 godina sve je krenulo: „konzervativna revolucija“, ulazak u mainstream… Svake godine događa se nešto novo, referendum, Kulfest, 40 dana za život, samo zadajete udarce – koji je konačni cilj svega toga?

(Uvijek se nasmijem kada čujem taj bombastičan izraz „konzervativna revolucija“…) Nisam o tome razmišljao do sada. Ali bit ću otvoren, konačni cilj je ponovno otkriti i ne sramiti se svojih kršćanskih korijena i svega što ide s time. Želimo da zakon i društvo bude temeljeno na kršćanskim načelima i vrijednostima jer je kršćanstvo stvorilo zapadnu civilizaciju.

Stalno se govori o mračnom srednjem vijeku, ali u srednjem vijeku je bila visoka kultura. Nikada se u povijesti čovječanstva nije stvorilo jedno tako društvo. Nakon toga dolazi i znanost i sveučilišta i bolnice, sve je to krenulo iz takvog jedno razdoblja. Zašto to imamo? Zbog naše vjere, zbog Isusa Krista, Sina Božjega koji je tu došao. Kršćanstvo je spojilo ratio et fides, vjeru i razum. Zašto kineska, islamska i druge civilizacije to nisu uspjele? Nitko nije napravio što i kršćanstvo, zato što je dozvolilo razum, poštivalo ljudsku slobodu i poticalo osobni odnos s Bogom.

Jedan mali primjer, u vrijeme Aristotela ljudi nisu imali taj način razmišljanja, tu metodologiju, tu znanost. Aristotel je rekao da ako u rukama držiš dva kamena, manji i veći, i ako ih pustiš, oni će istovremeno pasti. On nije to išao metodologički ispitati, da ode do neke litice i baci kamen, tek je kršćanstvo dozvolilo cijelu tehnološku promjenu. Ako želimo kao društvo funkcionirati, važno je da se vratimo tim kršćanskim temeljima, da ljudi to poštuju kao temelj Hrvatske, temelj Europe. I to bez pardona, na to moramo biti ponosni. Mi smo sinovi i kćeri Božje i želimo pokazati tu ljepotu poruke, ljepotu Krista kao jedinog spasitelja svijeta. Prije Krista nije bilo milosrđa. Ubijala su se djeca, curice, žene maltretirale, tek nakon Krista govori se o milosrđu, zašto se sramiti toga? Koji su racionalni razlozi tog srama? Ne moramo nasjesti na etiketiranje od nekih niti da se razvije kompleks manje vrijednosti kao što se radilo u vrijeme komunizma.

Razgovarao Tino Krvavica | Bitno.net

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana

Ovaj članak Vice Batarelo: U Hrvatskoj prvo treba promijeniti mentalitet koji odobrava pobačaj, a onda zakon se prvo pojavio na Bitno.net.

Zar smo se pretvorili u jedan bolesni, nekrofilski narod koji je ustao protiv života? Zar nam nije dosta života u prošlosti i u vječitim komemoracijama kao maskama i kulisama za političku netrpeljivost i nesposobnost, umjesto da budu čin pijeteta i civilizacijske svijesti o nadilaženju svake nečovječnosti i zlovoljnog nedostatka empatije prema „tuđim“ žrtvama zločina?

Foto: Shutterstock.com

Svibanj je jedan od najljepših mjeseca u godini. Prozračan, čist, pun mirisa rascvjetane prirode, proljeće na svom vrhuncu. Mjesec koji nosi u sebi trijumf neposrednosti i ljepote života. Treba samo znati biti zahvalan za trenutke nepomućene radosti. A oni su uvijek mogući, jer sreća i nije ništa više od trenutka.

Ali što kad čovjek ne zna živjeti i ne želi živjeti u tom kvantu radosti? Kad ne čuje kako cijela krošnja limuna bruji od pčela ili ne osjeća miris jasmina i ruža, ne vidi kako zriju jagode i trešnje, i ne ćuti miris trave i zemlje? I u gradu na asfaltu proljeće ostavi svoj trag, i u perivojima koliko i u planinama. Ono prodire u pore svakodnevice i otvara nam dimenzije novih početaka. Normalan čovjek poželi jednom samo sjesti na klupu u perivoju i u sjeni šutjeti, osluškivati more ili gradsku vrevu. Bilo da sam u svojim gradskim kaletama, bilo da sam u metropoli gdje čujem zujanje tramvaja, proljetna vreva nosi u sebi neku ljupku prozračnost, divan osjećaj da život teče i probija se kao voda u stjenovitim brzacima jednako kao i u beskrajnim nizinama. Život je nezaustavljiva snaga. Zašto ga ubijamo?

Ovaj članak Zoran Vukman: Isuse, dosta mi je više i partizana i ustaša se prvo pojavio na Bitno.net.

Jedini je od apostola kojega nije Isus izravno pozvao i izabrao. Njega je kockom odabrala prva zajednica da popuni prazno mjesto kojega je zauzimao Juda

Ono što najpouzdanije znamo o apostolu Matiji, koji je namjesto Jude Iškariota izabran u zbor Dvanaestorice, crpimo iz izvještaja svetog Luke u Djelima apostolskim.

“U ono vrijeme Petar ustade te pred svom braćom – bilo je zajedno oko sto dvadeset osoba – reče: ‘Braćo, trebalo je da se ispuni Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi koji je bio predvodnik onima što uhvatiše Isusa. On je pripadao nama i zadobio udio, to jest ovu našu službu. Ovaj je sad, plaćom za nepravednost stekao njivu, ali je potom pao na lice i pukao po sredini tako da mu se prosula sva utroba. To je toliko postalo poznato svim stanovnicima Jeruzalema da je spomenuta njiva prozvana njihovim jezikom Hakeldama, to je Krvna njiva. Uistinu, u knjizi Psalama stoji pisano:
‘Pust mu bio dom! Ne bilo nikoga tko bi u njemu prebivao!’ I još! ‘Neka njegovu nadgledničku službu preuzme drugi!’ Prema tome, treba da bude skupa s nama svjedokom njegova uskrsnuća jedan od onih ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama, počevši od krštenja Ivanova do dana kad je uznesen između nas.’

Nato predložiše dvojicu: Josipa, zvanog Barsabu s prezimenom Just, i Matiju. Tada izmoliše ovu molitvu: ‘Gospodine, ti koji poznaješ srca svih ljudi, pokaži nam koga si od ove dvojice izabrao da preuzme mjesto ove apostolske službe s kojega je Juda odstupio i otišao u mjesto što mu pripada!’ Tada im podijeliše kocke. Kocka pade na Matiju, i on bi pribrojen Jedanaestorici apostola” (Dj 1,5-26).

Osim toga pouzdanoga i Bogom nadahnutoga teksta o sv. Matiji, postoje o njemu i drugi pisani izvori, ali oni su nesigurni. Jedan je od njih apokrifni spis Djela Andrije i Matije. Prema njemu, kod apostolske podjele misijskih područja Matiji pripade neka zemlja ljudoždera. U njoj je bio oslijepljen te bačen u tamnicu. Iz nje ga je Bog po Andriji oslobodio i vratio mu vid. Apostol je poginuo mučeničkom smrću. Odrubljena mu je glava. Zbog toga ga na slikama i kipovima prikazuju uvijek s bradvom, a mesari i stolari slave ga kao svoga zaštitnika.

Zemne ostatke svetog apostola navodno je u IV. stoljeću pobožna carica Jelena, majka Konstantina Velikog, donijela u Trier, gdje se danas poštuju u opatiji Sv. Matije, koja se sa svojom bazilikom razvila u veliko proštenište. No, i bazilika svete Marije Velike u Rimu i svete Justine u Padovi svojataju za sebe čast da su i one čuvarice relikvija dvanaestoga apostola.

Ime Matija po svom hebrejskom korijenu znači “Božji dar”. On je, doista, Crkvi i bio velik Božji dar jer postade jedan od njezinih stupova. Zahvaljujući i njemu, apostol narodâ mogao je pisati Efežanima, a to vrijedi i za sve nas: “Braćo, više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Isus Krist. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u duhu” (Ef 2,19-20).

Pozvan da bude apostol, i sv. Matija je bio vatren svjedok Isusova uskrsnuća. U bazilici sv. Matije u Trieru uklesana mu je iz pera učenoga bibličara Kornelija a Lapide ova pohvala: “U Gospodinovu je zakonu bio veoma učen, tijelom čist, duhom razborit, u rješavanju pitanja Svetog pisma oštrouman, u savjetovanju vidovit, u govoru okretan, činitelj mnogih čudesnih znakova, raširenim je rukama prema nebu kao mučenik Bogu predao dušu.”

Josip Antolović SJ

Ovaj članak Sveti Matija – apostol koji je zamijenio Judu Iškariotskog se prvo pojavio na Bitno.net.

“Biti kršćanin danas je opasno, što je nedopustivo. Kršćani moraju imati pravo nesmetano i slobodno ispovijedati svoju vjeru”, upozorava Petir.

Foto: www.petir.eu

Europska unija ima prvog posebnog izaslanika za promicanje slobode vjeroispovijesti ili uvjerenja izvan EU. Ján Figel (europski povjerenika za obrazovanje, izobrazbu, kulturu i mlade u razdoblju od 2004. do 2009.) svoju je novu ulogu preuzeo u petak, 6. svibnja na početni mandat u trajanju od godinu dana.

Imenovanje stalnog posebnog predstavnika za slobodu vjere i uvjerenja zatražio je Europski parlament u svojoj rezoluciji o sustavnom masovnom ubijanju vjerskih manjina koje provodi takozvana Islamska država usvojenoj u veljači ove godine, inicijatorica koje je bila i hrvatska zastupnica Marijana Petir koja je nedavno supotpisala i deklaraciju o važnosti osnaživanja temeljnog prava na slobodu savjesti u kojoj se, između ostalog, pozivajući na prethodno usvojenu rezoluciju, ponovno pozivalo na imenovanje izaslanika.

Apeli zastupnika provedeni su u djelo u petak, 6. svibnja kada je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u Vatikanu, povodom dodjele nagrade “Karlo Veliki” papi Franji objavio odluku o Figelovu imenovanju prvim  posebnim izaslanikom za promicanje slobode vjeroispovijesti ili uvjerenja izvan EU.

Predsjednik Komisije Juncker pritom je rekao: „Sloboda vjeroispovijesti ili uvjerenja temeljno je pravo i jedna od vrijednosti na kojima počiva Europska unija. Zbog upornog progona vjerskih i etničkih manjina zaštita i promicanje te slobode u Europskoj uniji i izvan nje još su važniji. Vjerujem da će nam Ján Figel, naš posebni izaslanik, u tome pomoći, bolje usmjeriti naša djelovanja i zajamčiti da će to važno pitanje dobiti pozornost koju zaslužuje.“

Zastupnica Petir je pozdravila ovu odluku, no smatra kako EU može i treba učiniti puno više. “Kršćani su najprogonjenija zajednica na svijetu. Nad njima se provodi genocid. Priznanje razmjera tih zločina je prvi korak, imenovanje izvjestitelja koji bi se trebao tim pitanjem detaljnije baviti još je jedan korak, ali moramo učiniti mnogo više”, kazala je Petir. Ona ponovno upozorava da stvar seže puno dalje od pokušaja istrjebljenja kršćanstva u Iraku i Siriji te podsjeća da sam ISIS priznaje da im je cilj uništiti kršćanstvo u cijelosti.

Iako ISIS i razne ekstremističke skupine čine najgore zločine – one protiv čovječnosti, Petir upozorava i da se sloboda vjeroispovijesti i savjesti danas krši na razne načine – u Indiji su na snazi zakoni protiv vjerskih preobraćenja, indijske vlasti odbijaju izdavanje viza katoličkim svećenicima i redovnicima… “Biti kršćanin danas je opasno, što je nedopustivo. Kršćani moraju imati pravo nesmetano i slobodno ispovijedati svoju vjeru”, upozorava Petir.

Izražavajući radost što je nagrada “Karlo Veliki” koja se dodjeljuje za izniman doprinos europskom ujedinjenju ove godine pripala papi Franji, Petir izražava nadu kako će EU slušati glas pape Franje koji može biti nit vodilja za mnoga konkretna djela i akcije te, što je još važnije, čuti glas sto milijuna progonjenih kršćana koji su izloženi raznim oblicima narušavanja svojih temeljnih ljudskih prava – počevši od diskriminacije koja se može na prvi pogled činiti banalnom pa do zvjerskih mučenja i masovnih ubojstava kojima su izloženi.

Petir.eu| Bitno.net

Ovaj članak Petir u Europarlamentu: ‘ISIS priznaje da želi uništiti kršćanstvo u cijelosti’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Kazalište, muzika i ples sjedinjuju se na pozornici Halleluye kako bi naviještali Božju Ljubav i Milosrđe na jedan posve nov i kreativan način.

Foto: www.festivalhalleluya.org

Festival integriranih umjetnosti Halleluya godišnje privuče više od milijun osoba u više brazilskih gradova kako bi doživjeli „slavlje koje nikad ne prestaje“. Ovaj događaj se održava na području Brazila već više od dvadeset godina, a također je održan u drugim zemljama poput Urugvaja, Italije, Francuske, Svete zemlje i na Svjetskom danu mladih u Rio de Janeiru 2013. Sada te želimo pozvati da nam se pridružiš u njegovu praćenju po prvi put u Krakovu u Poljskoj; od 27. do 29. srpnja, kao djela Festivala mladih na SDM-u Krakov 2016.

U Krakovu će se Halleluya odvijati na trgu Szczepanski, na tek nekoliko metara od Trga središnje tržnice Krakova. Cilj je doseći brojku između sedam i deset tisuća mladih u publici. Ukupno će se održati 15 predstava (glazba, kazalište i ples) uz atrakcije na više jezika: engleski, poljski, francuski, portugalski, španjolski i talijanski.

Pobliže o festivalu

Događanje Halleluya poteklo je iz Brazila na inicijativu mladih katoličke zajednice Shalom, imenom Trifest. Namjera je bila ponuditi alternativu za jedno kršćansko događanje u gradu Fortalezi: tri dana evangelizacije putem različitih nastupa. Malo-pomalo zamisao se razvijala da bi se na koncu pretvorila u Festival Halleluya.

Kazalište, muzika i ples sjedinjuju se na pozornici Halleluye kako bi naviještali Božju Ljubav i Milosrđe na jedan posve nov i kreativan način. Ničući usred mladih kao izraz nove evangelizacije i tražeći da im ponudi zdravu zabavu kao mogućnost radosti koja ne prolazi, odajući počast našoj rečenici „Slavlje koje nikad ne prestaje“.

Pored umjetničkih i kulturnih atrakcija uz glavne pozornicu Festivala bit će i prostor Milosrđa i kulturni prostor.

Foto: www.festivalhalleluya.org

Prostor Milosrđa – u središtu Halleluye

Sva umjetnost Halleluye predstavljena je kao medij preko kojeg se doživljava jedno autentično iskustvo Božjeg milosrđa. Stoga je prostor Milosrđa u središtu Halleluye. Ovdje se može naići na ispovjedaonice za sakrament pomirenja kao i na kapelicu Presvetog sakramenta. Kroz čitav program festivala, pred ljepotom umjetnosti posvećuje se prostor autoru čitavog događanja i na oltaru primamo Euharistijskog Isusa. Nešto jako lijepo i što se pretvorilo u simbol Festivala na svim izdanjima: mnoštvo u tišini koje časti Euharistijskog Isusa.

Foto: www.festivalhalleluya.org

Kulturni prostor

S namjerom da se potakne kulturna razmjena među mladima, u ovom prostoru ponudit će se radionice o tome kako obaviti dobru ispovijed, kao i o tome kako provesti trenutke u molitvi te podijeliti milosti i poteškoće u življenju svoje vjere s drugim mladima s različitih strana svijeta. Pored toga, umjetnici će biti pozvani podijeliti s prisutnima svoja svjedočanstva te iskustva iz evangelizacije.

O katoličkoj zajednici Shalom

Katolička zajednica Shalom nastala je 1982. u gradu Fortalezi (Brazil) polazeći od jedne grupe mladih koji su željeli evangelizirati druge mlade udaljene od Crkve, osmislivši jedan sendvič bar, nazvan „Sandwichería Shalom“, kako bi ih evangelizirali. Dvije godine poslije, osnivač zajednice Shalom, Moysés Azevedo, stavio se u službu Bogu i Crkvi, predajući se kao dar ljubavi poradi evangelizacije putem pisma koje je uručio Ivanu Pavlu II. za njegova posjeta Fortalezi.

Foto: www.festivalhalleluya.org

Katolička zajednica Shalom priznata je od strane Katoličke Crkve kao privatno međunarodno udruženje vjernika, odnoseći se na ono što Crkva naziva „Novim zajednicama“. Zajednica Shalom služi u svojim poslovima posredstvom posvećenog života njezinih članova. Cilj joj je evangelizacija i formacija sinova i kćeri Božjih. Posvećeni članovi pozvani su biti učenicima i ministrima Mira; kao i prihvaćati, živjeti i naviještati svijetu Mir koji je sam Isus Krist (usp. Ef 2,14).

SLUŽBA
Halleluya Krakov 2016.
Dani službe: 27. – 29. srpnja 2016.
Srijeda, 27. srpnja 2016  (15 -23 sati)
Četvrtak, 28. srpnja (14 -16 sati i 20 – 23 sata)
Petak, 29. srpnja (14 -16 sati i 21 – 23 sata)
Mjesto: Plaza Szczepanski
ULAZ BESPLATAN

Informacije:
Franco Galdino
international02@comshalom.org

Izvor: Krakow2016.com

Priredila: Ana Čurković, Ured HBK za mlade

Ovaj članak Halleluya: SDM 2016. ugostit će najveći brazilski festival integriranih umjetnosti se prvo pojavio na Bitno.net.

Pretprogramom i misnim slavljem ove će godine biti tematizirani: sv. Marko Križevčanin, sluga Božji Bonifacije Pavletić, sv. Leopold Bogdan Mandić te hrvatski dominikanski blaženici

U Križevcima će od četvrtka 26. do nedjelje 29. svibnja 2016. biti održani 8. Dani hrvatskih svetaca i blaženika. Pretprogramom i misnim slavljem ove će godine biti tematizirani: sv. Marko Križevčanin, sluga Božji Bonifacije Pavletić, sv. Leopold Bogdan Mandić te hrvatski dominikanski blaženici, a kulturni dio programa sastojat će se od likovne izložbe, okrugloga stola, radionica za djecu na temu hrvatskih svetaca i blaženika, projekcije dokumentarnoga i crtanoga filma.

Manifestacija će započeti u četvrtak 26. svibnja u 18.30 sati u križevačkoj župnoj crkvi sv. Ane svečanošću otvorenja Dana u kojoj će sudjelovati obojica križevačkih župnika preč. Stjepan Soviček i vlč. Dražen Hladuvka.

Taj je dan posvećen sv. Marku Križevčaninu i molitveni će, književni i glazbeni program njemu u čast nakon otvorenja Dana izvesti članovi Udruge „Dr. Stjepan Kranjčić“. Misno će slavlje u 19.00 sati predvoditi bjelovarsko-križevački biskup mons. Vjekoslav Huzjak. Glazbeni obol euharistiji dat će zbor župe sv. Ane Križevci.

Nakon mise u Gradskoj će galeriji od 20.15 sati biti održan program pod nazivom „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ u sklopu kojeg će biti otvorena izložba slika s likovima hrvatskih svetaca i blaženika u tehnici akrilika na platnu akademskog slikara Ante Mamuše. Uz križevačkoga gradonačelnika Branka Hrga, koprivničko-križevačkoga župana Darka Korena i ravnateljice Gradskoga muzeja u Križevcima Lane Okroša Rožić, na otvorenju će izložbe sudjelovati direktorica Galerije hrvatske sakralne umjetnosti „Laudato“ iz Zagreba Ksenija Abramović koja i organizira izložbu, likovni kritičar Stanko Špoljarić te autor. U duhovno-glazbenom programu nastupit će dramski umjetnik Dubravko Sidor i Vokalni sastav „Allegro“. Kroz program će voditi Tanja Baran, a izložbu će otvoriti mons. Vjekoslav Huzjak.

Drugi dan manifestacije, petak 27. svibnja, u povodu otvorenja kauze za proglašenje blaženim sluge Božjeg Bonifacija Pavletića bit će u čast novoga sluge Božjega. Pretprogram će u 18.30 sati u crkvi sv. Ane biti u izvedbi promicatelja štovanja sluge Božjeg Bonifacija Pavletića Dragutina Pasarića. Nakon toga će u 19.00 sati misno slavlje, uz glazbenu pratnju katedralnog zbora Sisačke biskupije, predvoditi sisački biskup mons. Vlado Košić. U 20.15 će sati u Hrvatskom domu u središtu Križevaca biti održan okrugli stol „Štuju li Hrvati dovoljno svoje svece?“ na kojem će sudjelovati biskup Košić, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente ml., prof. hrvatskoga jezika na KBF-u u Zagrebu Nada Babić, v. d. glavnog urednika 3. programa Hrvatske televizije Krešimir Čokolić te učenici Osnovne škole Ljudevita Modeca Križevci uz vodstvo prof. Danijele Zagorec. Moderatorica okrugloga stola bit će Lejdi Oreb, a u glazbenom će programu nastupiti glazbenik Ivan Mikulić.

Trećega dana, u subotu 28. svibnja, program će, u povodu Godine Božjeg milosrđa, biti posvećen zaštitniku Godine sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. Pretprogram će u crkvi sv. Ane od 18.30 sati biti u izvedbi tajnika Hrvatske kapucinske provincije fra Nedjeljka Golubara. Misno će slavlje u 19.00 sati predvoditi provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević, a misu će glazbeno animirati Klapa „Janjevo“ – Zagreb. Nakon toga će biti projiciran filmski prikaz života i djelovanja sv. Leopolda Bogdana Mandića „Dođite k meni i ja ću vas odmoriti“ autora Tomislava Jelinčića i Petre Radin.

Toga dana u jutarnjim i popodnevnim satima svoj obol hrvatskim svecima i blaženicima dat će djeca koja će se, pristigla iz različitih hrvatskih krajeva, okupiti u 10.00 sati u Hrvatskom domu gdje će najvećim hrvatskim duhovnim velikanima u čast stvarati literarni, novinarski, dramski, likovni, glazbeni i plesni program. Sve ono što će na radionicama stvarati tijekom jutra i prijepodneva, pokazat će na javnoj izvedbi u velikoj dvorani Hrvatskoga doma od 15.00 sati. Pokrovitelj radionica je Dječji mjesečnik „Mali koncil – Mak“. Mjesečnik će tom prigodom proslaviti 50. godišnjicu postojanja te će biti izvučeni dobitnici jubilejske „Makove“ nagradne igre posvećene hrvatskim svecima i blaženicima. Dobitnike nagrada izvlačit će fra Jure Šarčević.

Posljednjega četvrtoga dana manifestacije, u nedjelju 29. svibnja, program će biti posvećen hrvatskim dominikanskim blaženicima – bl. Augustinu Kažotiću, bl. Ozani Kotorskoj, bl. Nikoli Milinoviću i fr. Dominiku Baraču – u povodu 800 godina dominikanskoga reda. Molitveni, književni i glazbeni program posvećen hrvatskim dominikanskim blaženicima u 09.30 sati u crkvi sv. Ane izvest sestre dominikanke i dominikanski bogoslovi. Misno će slavlje u 10.00 sati predvoditi provincijal Hrvatske dominikanske provincije dr. Anto Gavrić, a pjevat će dječji zbor župe sv. Ane Križevci. Nakon mise će premijerno biti prikazan crtani film „Sveti Dominik“ iz serijala „Moja katolička obitelj“ EWTN televizije i u izvršnoj produkciji „Laudato televizije“.

8. Dane hrvatskih svetaca i blaženika – pod pokroviteljstvom Bjelovarsko-križevačke biskupije te uz potporu Grada Križevaca, Koprivničko-križevačke županije, Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica te Glasa Koncila – u zajedništvu organiziraju: Udruga za promicanje znamenitih Križevčana „Dr. Stjepan Kranjčić“ te križevačke župe sv. Ane i BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina. Suorganizatori su: Galerija hrvatske sakralne umjetnosti „Laudato“ iz Zagreba, Dječji mjesečnik „Mali koncil – MAK“, Gradski muzej Križevci, Pučko otvoreno učilište Križevci i Glazbena škola Alberta Štrige Križevci.

Detaljnije se o programu može doznati na mrežnim stranicama: www.kranjcic.hr i www.sveci.kranjcic.hr ili na brojevima mobitela: 091 6640 850, 098 204 182.

Bitno.net

Ovaj članak 8. Dani hrvatskih svetaca i blaženika se prvo pojavio na Bitno.net.

Drevna starokršćanska crkva otkrivena je u arheološkim iskapanjima na području turske pokrajine Nevşehir odnosno Kapadocije.

Crkva sv. Jurja, Zapadna Kapadocija| Foto: R. Harding

Prema prvim istraživanjima, podzemna crkva uklesana u stijene nastala je u 5. stoljeću, a prema riječima arheologa skriva i freske na kojima su dosad neviđeni prizori poput crteža ribe koja pada iz Kristove ruke, Isusova uznesenja te smrti zlih duša.

– Crkva je veća od ostalih pronađenih na području Kapadocije. Izgrađena je pod zemljom, a njezine izvorne freske preživjele su sve do danas. Kad smo krenuli s radovima nismo ni sanjali da ćemo pronaći ovakve podzemne komplekse. Iskapanja i čišćenje ide dalje i nadamo se kako ćemo uskoro imati nove podatke o povijesti Kapadocije koja će tako postati još značajnije hodočasničko odredište – kazao je gradonačelnik Nevşehira Hasan Ünver.

Drevna crkva otkrivena je u arheološkim istraživanjima u sklopu projekta obnove stare jezgre ovog turskog grada u čijem se središtu nekada nalazila. Arheološko područje pokriva gotovo 360 tisuća četvornih metara i uključuje 11 kvartova koji okružuju središte grada.

S obzirom da se otkriće dogodilo u siječnju, arheolozi su zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta crkvu ispunili zamljom kako bi zaštitili.

– Zaustavili smo radove kako bismo zaštitili slikarije i samu crkvu. U proljeće, kad zatopli, čekat ćemo da vlaga najprije ispari, a potom ćemo ukloniti zemlju. Nakon restauracije i čišćenja freske će biti vraćene u izvorno stanje – objasnio je Ali Aydin, jedan od arheologa koji sudjeluje u istraživanjima i restauraciji.

Ovo otkriće samo je jedno u nizu fascinantih arheoloških otkrića na području nekadašnje Kapadocije. Naime, prema dosadašnjim istraživanjima otkriveno je oko 200 podzemnih gradova iz različitih povijesnih razdoblja, u kojima je sveukupno živjelo oko 100 tisuća stanovnika. Većina gradova ima barem dva podzemna kata, a njih 36 ima tri ili više katova. Najveći podzemni grad je svakako Derinkuyu, otkriven 1963. godine. Sa svojih 18 katova, proteže se do dubine od 85 metara, a potječe iz 8. stoljeća prije Krista. Kroz njega protječe pitka voda, ima niz ventilacijskih sistema, te stanove, trgovine, bunare, oružarnice, groblje i posebne otvore za bijeg. U gradu je pronađena i škola, te posebne odaje u kojima su se držale životinje.

Crtež drvenog Derinkuyuja

Tražeći utočište pred rimskim progonima, kršćani su na području Kapadocije izgradili 36 podzemnih gradova i oko 600 crkava od kojih mnogi i danas privlače brojne turiste i hodočasnike.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak U Turskoj otkrivena podzemna crkva iz 5. stoljeća u kojoj su se kršćani skrivali od Rimljana se prvo pojavio na Bitno.net.

Čuda su iznimni osjetilni učinci koje Bog izvršava i koji nadilaze moć stvorenoga reda. Čuda su događaji koji se mogu zbiti samo po izravnom Božjem uzročnom djelovanju, a nikako po prirodnim silama koje djeluju u stvorenim stvarima.

Foto: www.pixabay.com

Skeptici tvrde da su čuda nemoguća jer su zakoni prirode nužni. Po njima, čudo podrazumijeva kršenje tih zakona. Budući da zakone prirode nije moguće kršiti, čuda su dakle nemoguća.

Jedan ugledni moderni skeptik koji ovo tvrdi je Richard Dawkins. U svojoj knjizi “Iluzija o Bogu” on kaže sljedeće: “Čuda po definiciji krše principe znanosti.”

Dawkins i ostali moderni skeptici izvode ovaj argument od filozofa 17. i 18. stoljeća. Baruch Spinoza, nizozemski filozof iz 17. stoljeća, tvrdio je: “Ako su čuda, strogo govoreći, iznad prirode, tada se mora priznati postojanje prekida u nužnom i nepromjenjivom tijeku prirode, a to je apsurdno.” (Teološko-politički traktat, p. 6).

U 18. stoljeću, škotski skeptik David Hume piše: “Čudo je prekršaj prirodnih zakona; a kako je te zakone ustanovilo čvrsto i nepromjenljivo iskustvo, dokaz protiv čuda jest po samoj naravi činjenice tako potpun, kako se god neki argument iz iskustva može zamisliti. ” (Istraživanje glede ljudskog razuma, X)

Htio bih predložiti dva odgovora na ove prigovore:

Prvi odgovor: Čuda nisu prekršaji prirodnih zakona

Prvo bismo trebali osporiti shvaćanje čuda kao kršenja zakona prirode. Da bi se shvatilo zašto čuda ne krše prirodni red stvari kako ga je Bog stvorio, potrebno je shvatiti što su zakoni prirode.

Zakoni prirode nisu samo opisi uzročnih pravilnosti (npr. kad A, onda B) koje bi čudo pobilo. Zakoni prirode izražavaju ono što stvari mogu očitovati zahvaljujući njihovim inherentnim uzročnim tendencijama ili dispozicijama. Drugim riječima, zakoni prirode su opisi onoga što sve stvari mogu proizvesti s obzirom na moći koje imaju zahvaljujući svojoj naravi. Tako npr. zakon koji nam kaže da se voda ledi na 0˚C je samo opis naravi vode koja ima tendenciju ili dispoziciju smrzavanja na 0˚C. Zakon prirode koji nam govori da vatra gori jest opis inherentnih moći koje vatra posjeduje s obzirom na svoju narav.

Zakoni prirode stoga opisuju zakone naravi – biti s inherentnim svojstvima koja se manifestiraju pod određenim uvjetima. Moglo bi se reći da su ti zakoni jednostavno kauzalne karakteristike inherentne naravi stvari. Ovakvo shvaćanje zakona prirode pokazuje da čuda nisu kršenje tih istih zakona (dokazivanja da je zakon nevaljan) i stoga nisu kršenje prirodnog reda kako ga je Bog stvorio.

Čuda su iznimni osjetilni učinci koje Bog izvršava i koji nadilaze moć stvorenoga reda. Čuda su događaji koji se mogu zbiti samo po izravnom Božjem uzročnom djelovanju, a nikako po prirodnim silama koje djeluju u stvorenim stvarima. Kako takvo, čudo ne falsificira prirodni zakon, već samo ukazuje na to da je na djelu uzrok koji nadilazi naravne uzročne moći stvari, da je taj uzrok božanski.

Na primjer, naravne sile na djelu u ljudskome tijelu ne mogu proizvesti učinak oživljavanja tog tijela nakon smrti. Ali Bog može proizvesti takav učinak, dajući izravno život mrtvom tijelu. Kada on to napravi, kao što je napravio s Isusom, to ne opovrgava zakon prirode prema kojem mrtva tijela ostaju mrtva. I dalje je istina da mrtva tijela nemaju bilo kakvu inherentnu snagu vraćanja u život.

Bog također može obustaviti očitovanje inherentne moći, ne falsificirajući prirodni zakon. Uzmimo na primjer čudo vezano uz Šadraka, Mešaka i Abed Nega iz 3. glave Knjige proroka Danijela. Vatra u koju su bili bačeni nije ih opekla.

Opovrgava li ovo prirodni zakon da vatra uzrokuje opekotine? Ne. Bog je jednostavno htio da se inherentna moć vatre ne očituje u datoj situaciji. Vatra zadržava svoju naravnu tendenciju da uzrokuje opekotine, te stoga zakon prirode koji se tiče vatre ostaje valjan.

Bog nema samo moć obustaviti očitovanje inherentnih dispozicija neke stvari. On može također nekoj stvari dati novo svojstvo koje ona nema po svojoj naravi. Kristovo čudo hodanja po vodi primjer je toga. (Matej 14, 22-23).

Voda u svojoj naravi nema moć omogućiti da čovjek po njoj hoda. Isus, jer je Bog, može vodi u pojedinačnim okolnostima dati to svojstvo. To ne opovrgava zakon prirode prema kojem čovjek tone ako pokuša hodati po vodi, zato što vodi svejedno nedostaje naravno svojstvo koje bi to omogućavalo.

Čuda stoga ne krše prirodni red kakvim ga je Bog stvorio jer ne krše zakone prirode. Čuda nisu protivna prirodi, već su iznad i onkraj nje.

Drugi odgovor: Zakoni prirode nisu apsolutno nužni

Drugi odgovor na ove prigovore jest da oni brkaju hipotetsku nužnost s apsolutnom nužnosti.

Skeptik pretpostavlja da su zakoni prirode apsolutno nužni, tj. da se pojave koje oni opisuju moraju uvijek dogoditi, bez obzira na sve. Kao što Bog ne može stvoriti četvrtasti krug ili trokut s četiri stranice, jednako tako ne može (čak i kad bi postojao) obustaviti zakone prirode.

Ali ovo jednostavno nije istina. Zakoni prirode imaju ono što filozofi zovu hipotetska nužnost, što znači da će se održati pod uvjetom da ne intervenira nikakav vanjski uzrok. Kao što istaknuti kršćanski apologet William Lane Craig piše: “Za zakone prirode se pretpostavlja da implicitno sadrže pretpostavku ‘pod uvjetom da su sve stvari jednake’, tj. zakon izriče ono što vrijedi pod uvjetom da se ne upliće bilo koji drugi prirodni faktor” (Reasonable Faith: Christian Truth and Apologetics, 263).

Na primjer, zakon gravitacije kaže da će kamen pasti na zemlju svaki put kada ga se ispusti. S druge strane, nema ništa u sebi proturječno ako zamislimo kako netko brzo hvata kamen prije nego padne na zemlju. Zakon gravitacije se održava pod uvjetom da se ništa drugo ne dogodi, tj. pod uvjetom da su sve druge stvari jednake.

Jednako kao u slučaju zakona gravitacije, svi zakoni prirode su hipotetski, a ne apsolutno nužni. Nisu neprekršivi u smislu da njihovo kršenje, tj. njihova obustava implicira proturječje.

Iz toga da su zakoni prirode samo hipotetski slijedi da oni ne mogu spriječiti Božje kauzalno djelovanje putem čuda. Svako negiranje čuda na temelju zakona prirode je stoga neopravdano.

Zaključak:

Ovakvo shvaćanje čuda i njihova odnosa prema zakonima prirode rasplinjuje mit prema kojem treba odbaciti znanost da bi se prihvatila čuda. Skeptici često suprotstavljaju čuda i znanost tvrdeći da se treba opredijeliti za jedno ili drugo, no to je lažna dihotomija.

Nema potrebe da znanstvenik odustane od svoga istraživanja koje pokazuje da voda nema površinsku napetost kojom bi podržavala ljudsko tijelo, s obzirom na to da čudo ne dokazuje kako voda ima takvo inherentno svojstvo. Znanstvenikovo znanstveno znanje ostaje netaknuto. Dakle, nema potrebe za napuštanjem znanosti kako bi se vjerovalo u čuda.

Karlo Broussard  | Strange Notions

Prijevod: Mislav Vušković | Bitno.net

Ovaj članak Evo zašto čuda nisu nespojiva sa znanošću! se prvo pojavio na Bitno.net.

U Generalnoj kući Družbe Sinova Bezgrešne u Rimu u petak 13. svibnja 2016. svečanim je činom otvorena kauza za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega brata Ivana Bonifacija Pavletića.

Foto: www.biskupija-sisak.hr

Svečanost je predvodio kardinal Giuseppe Versaldi, prefekt Kongregacije za katolički odgoj i papinski delegat za Družbu Sinova Bezgrešne. U ime Papina vikara za grad Rim kardinala Agostina Vallinija, svečanosti je prisustvovao njegov zamjenik nadbiskup Filippo Iannone. Prisutan je bio i sisački biskup mons. Vlado Košić sa svojim kancelarom mons. Markom Cvitkušićem, u pratnji vlč. Marka Đurina, vicerektora Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, kanonika i župnika u Lekeniku preč. Tugomila Radičeka, ravnatelja Biskupijske zaklade “Fra Bonifacije Ivan Pavletić” dr. Domagoja Moslera te promotora glasa svetosti sluge Božjega brata Bonifacija u Hrvatskoj o. Mariana Passerinija. Svečanosti je nazočio i gradonačelnik Kutine Andrija Rudić sa suradnicima.

Nakon uvodnog pozdrava kardinala Versaldija, zakletve su položili sudac delegat Dijecezanskoga suda Rimske biskupije mons. Slawomir Oder, promicatelj pravde, postulator o. Aleandro Paritanti i bilježnici. Nakon toga sudac delegat mons. Oder pročitao je u ime kardinala vikara Vallinija životopis brata Bonifacija Pavletića. Na kraju se svima obratio biskup Košić kazavši kako je ovo velik dan za Sisačku biskupiju i za Crkvu u Hrvatskoj. Svoje je pozdrave uputio i kutinski gradonačelnik Rudić.

Foto: www.biskupija-sisak.hr

Nakon svečanog čina otvaranja kauze, u crkvi generalne kuće Družbe Sinova Bezgrešne, u kojoj se nalaze posmrtni ostaci brata Bonifacija koji su ondje preneseni 2008. godine s rimskog gradskog groblja Campo Verano gdje je bio pokopan 1897. godine, svetu je misu u zajedništvu s tridesetak svećenika, predvodio biskup Košić. Propovijedao je postulator o. Paritanti koji je naglasio kako je brat Bonifacije uvijek znao na konkretni način u životu odgovoriti na Isusovo pitanje: Ljubiš li me više nego ovi? Istaknuo je nekoliko zgoda iz njegova života kojima je potvrdio kako Bonifacije nije puno govorio riječima, već djelima. Spomenuo je kako ga je utemeljitelj Družbe blaženi Luigi Maria Monti odmah nakon smrti isticao kao primjer za nasljedovanje i življenje karizme vlastite ovom redu te je istaknuo kako njegov život i danas cijeloj Družbi, koja je ovih dana okupljena upravo u Generalnoj kući u Rimu na svom 33. redovitom kapitulu, mora biti primjer i nadahnuće.

Ivan Bonifacije Pavletić rođen je 25. lipnja 1864. godine u Zbjegovači, selu nedaleko od Kutine (Sisačka biskupija). Prošavši životni put od radnika do postolara, u ono vrijeme plemenitog zanimanja, mladi Ivan ipak osjeća poziv u redovnički život. Odlazi najprije u Beč te nakon toga dolazi u Rim u Družbu Sinova Bezgrešne gdje dokazuje da je u stanju, sa zadivljujućom i herojskom vjernošću, proći put svakog učenika Krista Gospodina. U deset godina redovničkog života, gotovo u cijelosti provedenog u Rimu, prolazi apostolska iskustava među pacijentima u bolnici Svetoga Duha u Sassiji i među siročadi u Saronnu. Ubrzo je po izvanrednom svjedočenju vjernosti pozivu i karizmi ljubavi, po služenju bolesnima i poslušnosti konstitucijama u kojima je gledao volju Božju, postao autentičan model evanđeoskog života za mlade.

Pogođen teškom bolešću (plućnom tuberkulozom), 4. studenoga 1897., s 33 godine umire na glasu svetosti u ondašnjoj generalnoj kući Družbe u Rimu, pokazavši u teškoj patnji potpuno prihvaćanje volje Božje, izražene u veličanstvenom ponašanju i povjerenju u Boga. Utemeljitelj Družbe blaženi Luigi Maria Monti u bratu Ivanu, kojemu je na početku redovničkog života dao novo ime Bonifacije, vidio je znakove svetosti koje treba prenijeti na nove generacije, te je istog dana kada je umro od svih redovnika, koji su s njim živjeli, tražio pismeno svjedočanstvo.

Unatoč dugog vremenskog razdoblja i povijesnih događanja, glas o svetosti brata Bonifacija se nevjerojatno uporno prenosio sve do danas. Tako je 2010. godine u Kutini započelo djelovanje prve hrvatske zajednice Družbe sinova Bezgrješne, čiji je jedan od zadataka promicanje svetost Ivana Bonifacija. Iste godine biskup Vlado Košić osniva zakladu Sisačke biskupije, za stipendiranje studenata, a čiji je cilj, da poput Bonifacija, brine o mladim potrebitim ljudima.

Sisačka biskupija | Bitno.net

Ovaj članak Otvorena kauza za proglašenje blaženim i svetim fra Ivana Bonifacija Pavletića se prvo pojavio na Bitno.net.

“Duše Sveti, pokreni se u meni. Od ovog časa uzmi me, promijeni me, koristi se mnome, oblikuj me.”

Foto: Shutterstock.com

“Gospodine Isuse, vjerujem da si mi po sakramentu krštenja, potvrde i euharistije već udijelio svoga Duha u punini kao darove. Nekad nisam bio svjestan da boraviš u meni. Sada sam svjestan tvoje prisutnosti i tvoje ljubavi. Isuse, Sine Božji, smiluj se meni grešniku. Prihvaćam te, Gospodine Isuse, u svom srcu i u svom životu. Želim da budeš moj apsolutni Gospodar. Od sada moj život potpuno pripada tebi. Predajem ti se kao svoje Gospodinu i Spasitelju. Svjesno i slobodno prihvaćam sakramente koje sam primio u mladosti možda s nedovoljno volje, vjere u znanja o njihovoj snazi. Molim te da sada obnoviš u meni snagu svih primljenih svetih sakramenata. Oslobodi i otpusti u meni svoga Duha u punini. Udijeli mi novo izlijevanje Duha u dušu. Molim te da u potpunosti oživiš svoga duha u meni. Krsti me u Duhu i vatri svoje ljubavi! Duše Sveti, pokreni se u meni. Od ovog časa uzmi me, promijeni me, koristi se mnome, oblikuj me. Ojačaj u meni ljubav za Isusa. To  te molim po zagovoru majke Marije, zaručnice Duha Svetoga.”

Bitno.net

Ovaj članak Molitva za izljev Duha Svetoga se prvo pojavio na Bitno.net.

Na istovjetan način, u istoj snazi, danas se Duh daje i nama, jer kao što su ga primili od Gospodina, Apostoli su ga tako predali svojim nasljednicima i cijeloj Crkvi.

Foto. www.outlookmag.org

U svome stavu prema životu počesto smo mi ljudi pragmatični, a manje zadiremo u bitno. Upravo to se odnosi na naše poimanje darova i darivanja, što nam počesto zastre oči, te ne vidimo dobro bitno, to jest cilj i smisao darivanja. Jer kad govorimo o darovima redovito se usredotočimo na izvanjsku stvarnost, to jest na ljepotu i vrijednost dara koji mjerimo našim ljudskim i zemaljskim mjerama. Ne bi se smjelo, međutim, zaboraviti da je izvanjski dar, to jest ono što nazivamo darom, ponajprije odraz i znak nutrine. On izvire iz duše kao dar osobe osobi, te po tome stječe svoju vrijednost. I što je neka osoba više prisutna u daru, to je dar vrjedniji. Isto vrijedi i obrnuto: netko može obdariti drugoga izvanjskim darom velike vrijednosti, no ako to ne čini s ljubavlju i od srca, nego lažno, prisilno ili iz interesa, onda njegov dar ne vrijedi ništa, bez obzira koliko skup bio. Izvanjska stvarnost je, dakle, samo znak osjećaja i odnosa koji postoji u nutrini srca. Dar je nagovještaj ljepote i izričaj bogatstva srca koje pronalazi načina da uzme i izvanjsku pojavnost, a nipošto se ne može poistovjetiti s njome. Izvanjska pojavnost dara je samo sredstvo objave onog unutarnjeg sadržaja koji mi ljudi ne znamo priopćiti na savršen način jedni drugima, pa se onda služimo darovima kako bismo barem donekle predočili ono što nosimo u duši. U tom duhu vanjska pojavnost dara nije cilj, niti ima smisao sama u sebi, nego je sredstvo sebepriopćenja. Cilj je pak uspostava snažnog duhovnog jedinstva osjećaja i želja, misli i volje, na temelju čega dvije osobe postaje sve više jedno.

Razumjeti logiku i smisao dara je vrlo važno, jer shodno tome razumijevamo logiku i Božjeg darivanja, koja nam se počesto čini čudnom, ali ne uočavamo da je čudna jer smo mi ljudi pragmatični, te ne vidimo dobro Božje darove. Izražavamo osjećaj da nam je Bog iskazao neki dar tek onda kad smo primili neku zemaljsku i opipljivu dobit ili dobili uslugu, te kad to nedostaje, uopće ne vidimo da nas Bog ičim obdaruje. Stoga samo neupućeni sumnjičavac ili suvremeni pragmatik može dovesti u pitanje sadržaj Božjeg dara ljudima. Tko može biti neprimjeren te pitati što to Bog nama daje od trenutka da nam dade cijeloga sebe darujući nam svoga Sina i Duha Svetoga. Zato je Isus koji je došao među nas u našem obličju, svjestan da je i sam dar od Oca, najavljivao da će poslati drugoga Branitelja, Duha istine. A što je najavljivao, to je i izvršio nakon svoga uskrsnuća kada je svojim učenicima dao Duha Svetoga, koji je bio posljednji Očev dar kojim je dovršeno spasenjsko djelo i Crkva bila osposobljena i osnažena nastaviti ga.

Tako Isus svojim učenicima ne ostavlja ništa drugo nego dar svoga Duha, a to je dar božanskoga bića. Doista, Bog ljudima daje najviše što može dati, a to je samoga sebe u potpunosti. Služenjem svoga Sina pronašao je način koji ljudima ne polazi za rukom, a to je da ih dovede dotle da im može sama sebe dati za dar, a ne da svoje darove svede i ograniči na vremenite i zemaljske usluge. Upravo na taj način su apostoli i prva Crkva doživjeli dar Duha Svetoga na dan Pedesetnice kao konačni Božji zahvat u kojem im je Bog cijeloga sebe priopćio. Time je bilo ispunjeno i posljednje obećanja, te je došao onaj koji je bio Obećani, to jest apostolima je bio dan veliki Božji Dar. A nakon što su primili Dar, Apostoli su imali snage propovijedati, jer je napokon došlo vrijeme da nisu propovijedali nešto, to jest neke apstraktne istine ljudskoga uma, nego su propovijedali Nekoga, Boga koji im se potpuno dao i kojeg su nosili kao Silu svoga bića.

Na istovjetan način, u istoj snazi, danas se Duh daje i nama, jer kao što su ga primili od Gospodina, Apostoli su ga tako predali svojim nasljednicima i cijeloj Crkvi. A prenesen nam je kao Božji Dar kojim nam Bog podaruje cijeli svoj život s ciljem da nas potpuno prožme i ispuni. Doista, Bog nam je po svome Sinu, u pashalnom otajstvu, oprostio grijehe, te je on svojim učenicima dao vlast da ih opraštaju, što su oni vjerno i revno i činili. No uz dar oproštenja grijeha po Duhu Svetomu, Apostoli su primili i dar punine kojom su imali snage za navještaj. A takvu snagu ne bi imali da ih Duh nije ispunio svojom obilje, kako bi sami mogli druge obdarivati do sve punine Božje.

Dopustimo stoga i mi Bogu da nas ispuni svojim Darom od kojega nema većega, jer taj Dar nije predmet, nego božanska osoba. Neka i nas osnaži da i mi svojim jezikom odvažno i radosno naviještamo silna djela Božje ljubavi, te da svoj narod i društvo ispunimo milošću i darovima koji od njega dolaze. Tada će i naš jezik biti istinski materinji svima, jer ćemo se ponašati kao braća i složno živjeti potičući jedni druge na svet i sebedaran život kojim i sami postajemo dar drugima, nakon što smo u svome životu iskusili Božje darivanje po Duhu Svetom.

dr. don Ivan Bodrožić

Ovaj članak Dar Duha Svetoga – konačni Božji zahvat u kojem nam Bog daruje samoga sebe se prvo pojavio na Bitno.net.

Blagdan je Duhova, i jedini izlaz, jedina nada kršćana je u novim duhovskim nadahnućima, potpuno predanje, otvorenost Duhu Božjemu.

Foto: Shutterstock.com

Kršćani u svijetu su i dan-danas najprogonjenija vjerska skupina. Na Zapadu mahom podsjećaju na Isusove učenike neposredno nakon njegova raspeća: zbunjeni, malodušni i preplašeni. S kompleksom manje vrijednosti, s osjećajem neodređene krivnje, izloženi poruzi i prijeziru medija i sve agresivnijih sekularista koji mrze vjeru, Crkvu i kršćane.

Smiju im se u lice kao inferiornim nazadnjacima, promoviraju svoje bezumlje kao mjerilo svih stvari, kao novi svijet kojega grade bez božanskog poretka, bez ikakve svijesti o transcendenciji, duhovnosti i dostojanstvu čovjeka. Cijeli zapadni svijet pomaknut je iz svog središta, iz svog ležišta, svi pojmovi, značenja, ideje, pomiješani su u velikoj vrjednosnoj zbrci. Vladavina Zloga galopira na svim razinama. Njegova slijepa oruđa, među njima i mnogi opsjednuti zlim duhovima, poput dijaboličnih trubača s porugom proglašavaju smrt kršćanskog poretka i uspostavu bezbožnog, poganskog svijeta.

Sotona je na svim stranama, on ima svoje radnike svugdje raspoređene. I na suprotstavljenim stranama. I među onima koji buče protiv kapitalizma, i među onima koji tvore kapitalizam. I među onima koji govore protiv vjere, i među onima koji bi se trebali zauzimati za istinu Božju, a šute i kriju se u udobnostima svojih palača. Zločinački umovi su u vrhovima svjetskih Vlada, velikih banaka i međunarodnih korporacija, a klica zločina krije se već u oholoj pomisli da su pozvani vladati svijetom. Tko je čovjek da bi vladao pucima? I gdje je danas Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev? Nije li On svevladar? Gdje su sveci Božji, pravednici, ljudi istine i svjetla? Što se događa sa svijetom čiji se stari poredak urušava, čije se lice mijenja do neprepoznatljivosti?

Antikrist se još nije očitovao, ali njegove legije preuzimaju kontrolu nad svim područjima ljudskog života. Čak se drznuo i sjemenje iz prirode uzeti pod svoju kontrolu, ono što je Bog dao čovjeku na blagodat i slobodno raspolaganje! Ima li strašnijeg znaka od toga i od rušenja moralnog i prirodnog poretka muškog i ženskog načela? I stara kineska filozofija, ta drevna mudrost vidjela je sklad života u ravnoteži jina i janga. Kad se jin i jang, zemlja i nebo, ženski i muški princip poremete, sve se urušava, nesklad postaje lančana reakcija koja povlači za sobom urušavanje čovjekova identiteta, integriteta, samosvijesti i samopoštovanja.

Blagdan je Duhova, i jedini izlaz, jedina nada kršćana je u novim duhovskim nadahnućima, potpuno predanje, otvorenost Duhu Božjemu. U njegovu ognju i sili tražimo novu snagu za svjedočenje i borbu za istinu u vremenima progona koja su tu, pred vratima, štoviše, živimo u njima, na pragu globalnog totalitarizma. Svjedočimo pokušaju uništenja čovjeka kojeg je stvorila kršćanska civilizacija, ali i pokušaju uništenja prirode i svijeta kakvog su poznavali stari naraštaji. Ako se ne suprotstavimo, sutra će nas vješati po banderama uokolo kao u vrijeme zvijeri Nerona.

Zoran Vukman | Bitno.net

Ovaj članak Duhom Svetim protiv Antikristovih legija koje ovladavaju svim područjima ljudskoga života se prvo pojavio na Bitno.net.

Isus je po Duhu Svetom postao “Krist”. Po Duhu Svetom Djevica Marija začinje Krista: on ga, po anđelu, pri njegovu rođenju navješćuje kao Krista; on ispunja Krista i djelima ozdravljanja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konačno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih.

Foto: www.pixhder.com

“Duh Sveti” vlastito je ime Onoga kojega častimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krštenju svoje nove djece.

Izraz “Duh” prijevod je hebrejskog izraza Ruah koji, u prvotnom smislu znači dah, zrak, vjetar. Isus upotrebljava osjetnu sliku vjetra da dočara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Božji, Duh Božji. S druge strane, Duh i Svet božanski su atributi zajednički trima božanskim osobama. Ali povezujući oba izraza, Sveto pismo, Liturgija i bogoslovni govor označuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez mogućeg dvoznačja s drugim upotrebama izraza “duh” i “svet”.

Nazivi Duha Svetoga

Kad najavljuje i obećaje dolazak Duha Svetoga, Isus ga naziva “Paraklet”, doslovce: “Onaj koji je prizvan uz”, latinski ad-vocatus (Iv 14,16.26; 15,26; 16,7). “Paraklet” se obično prevodi “Tješitelj”, budući da je Isus prvi tješitelj. Sam Isus naziva Duha Svetoga i “Duhom istine” (Iv 16,13).

Osim toga vlastitog imena koje se najviše rabi u Djelima apostolskim i poslanicama, u Pavla nailaze nazivi: Duh obećanja, Duh posinjenja, Duh Kristov (Rim 8,11), Duh Gospodnji (2 Kor 3,17), Duh Božji (Rim 8,9.14; 15,19, 1 Kor 6,11; 7,40), a u svetog Petra: Duh slave (1 Pt 4,14).

Simboli Duha Svetoga

Voda. Simbolizam vode označuje djelovanje Duha Svetoga u krštenju: poslije zaziva Duha Svetoga, voda postaje sakramentalni učinkovit znak novog rođenja: kao što se trudnoća našega prvog rođenja zbiva u vodi, tako krsna voda stvarno označuje da je naše rađanje na božanski život dar Duha Svetoga. A, “kršteni u jednom Duhu”, mi smo “jednim Duhom” i “napojeni” (1 Kor 12,13): Duh je, dakle, i osobno živa voda koja iz raspetog Krista provire kao iz vlastita vrela te u nama struji u život vječni.

Pomazanje. Znakovitost mazanja uljem toliko je izrazita za Duha Svetoga da mu postaje sinonimom. U kršćanskoj inicijaciji ono je sakramentalni znak potvrde, koja se u Istočnoj Crkvi upravo zove “krizma” (pomazanje). No da bismo mu razumjeli puno značenje, treba se sjetiti prvoga pomazanja koje je Duh Sveti izvršio: Isusova. Krist (židovski rečeno “Mesija”) znači “pomazanik” Duhom Božjim. U Starom savezu bilo je “pomazanika” Gospodnjih, u prvom redu kralj David. Ali Isus je od Boga pomazan na jedinstveni način: ljudska narav koju je Božji sin uzeo sva je “pomazana Duhom Svetim”. Isus je po Duhu Svetom postao “Krist”. Po Duhu Svetom Djevica Marija začinje Krista: on ga, po anđelu, pri njegovu rođenju navješćuje kao Krista a Šimuna potiče da pođe u hram vidjeti Krista Gospodnjega; on ispunja Krista i djelima ozdravljanja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konačno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih. I pošto je u svom čovještvu što pobijedi smrt postao potpuno “Krist”,  Isus obilno izlijeva Duha Svetoga sve dok “sveti”, u jedinstvu s ljudskom naravi Sina Božjega, ne postanu “savršeni čovjek, do mjere dobi punine Kristove” (Ef 4,13): “potpuni Krist”, kako veli sv. Augustin.

Oganj. Dok voda označuje rođenje i plodnost života što ga daruje Duh Sveti, oganj je znak preobrazujuće energije djelâ Duha Svetoga. Kada prorok Ilija, koji “usta kao oganj, te mu je riječ plamtjela kao buktinja” (Sir 48,1) na brdu Karmelu molitvom s neba privlači oganj na žrtvu, taj oganj slika je Duha Svetoga koji preobražava ono što dodirne. Ivan Krstitelj, koji ide pred Gospodinom “u duhu i sili Ilijinoj” (Lk 1,17), najavljuje Krista kao onoga koji će “krstiti Duhom Svetim i ognjem” (Lk 3,16), to jest Duhom o kome će Isus reći: “Oganj dođoh baciti na zemlju, pa kako bih želio da je već planuo!” (Lk 12,49) Na duhovsko jutro Duh Sveti na učenike silazi u obliku plamenih jezika i ispunja ih (Dj 2,3-4). Duhovna predaja zadržat će ovaj simbolizam ognja kao jedan od najizražajnijih za djelovanje Duha Svetoga. “Duha ne gasite” (1 Sol 5,19).

Oblak i svjetlo. Ta su dva simbola nerazdvojiva u očitovanju Duha Svetoga. Pri Bogojavljanju u Starom zavjetu oblak, nekada taman, nekada svijetao, razotkriva Boga živoga i spasitelja, skrivajući transcendenciju njegove Slave: tako Mojsiju na brdu Sinaju, kod Šatora sastanka i za putovanja pustinjom; ili Salomonu za posvete Hrama. Te su slike ispunjene po Kristu u Duhu Svetom. Duh silazi na Djevicu Mariju i osjenjuje ju da bi Isusa začela i rodila. Na brdu Preobraženja on dolazi u oblaku i osjenjuje Isusa, Mojsija i Iliju, Petra, Jakova i Ivana; i “iz oblaka” doprije glas: “Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!” (Lk 9,34-35). On je konačno oblak koji na dan uzašašća ote Isusa očima učenika i koji će ga objaviti kao Sina Čovječjega na dan njegova ponovnog dolaska u slavi.

Pečat je simbol vrlo blizak simbolu pomazanja. Upravo je Krist onaj “kojega je Bog opečatio” (Iv 6,27); a u Njemu Otac i nas označuje svojim pečatom. Budući da označuje neizbrisiv učinak pomazanja Duha Svetoga u sakramentima krštenja, potvrde i reda, slika pečata (sphragis) u nekim se teološkim predajama upotrebljava da se izrazi neizbrisiv biljeg (“karakter”) utisnut tim trima sakramentima, koji se stoga ne mogu ponoviti.

Ruka. Polažući ruke Isus ozdravlja bolesnike i blagoslivlje djecu. U njegovo će ime apostoli činiti to isto.  I dalje, Duh Sveti se daje polaganjem apostolskih ruku. Poslanica Hebrejima spominje polaganje ruku među “temeljnim člancima” svog učenja. Taj znak svemoćnog izljeva Duha Svetoga Crkva je sačuvala u svojim sakramentalnim epiklezama.

Prst. Isus “đavle izgoni prstom Božjim” (Lk 11,20). Ako je zakon Božji bio napisan na kamenim pločama “prstom Božjim” (Izl 31,18), “pismo Kristovo”, povjereno brizi apostola, “napisano je Duhom Boga živoga, ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima” (2 Kor 3,3). Himan “O dođi, Stvorče Duše svet” zaziva Duha Svetoga kao “digitus paternae dexterae” – “prst desne Očeve”.

Golubica. Na svršetku potopa (kojega simbolizam označuje krštenje), Noa je ispustio golubicu koja se vraća sa svježom maslinovom grančicom u kljunu, što je znakom da je zemlja ponovno pogodna za stanovanje. Kad Krist izlazi iz vode krštenja, Duh Sveti u obliku golubice silazi na nj i na njemu ostaje Tako Duh Sveti silazi i ostaje u očišćenu srcu krštenika. U nekim Crkvama, preostali euharistijski Kruh čuva se u kovnoj posudi golubinjeg lika (kolumbarij) koja visi iznad oltara. U kršćanskoj ikonografiji simbol golubice čest je za oznaku Duha Svetoga.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve

Ovaj članak Tko je Duh Sveti? se prvo pojavio na Bitno.net.

Tiskovni ured Svete Stolice objavio je službeni program Papina pohoda Armeniji, od 24. do 26. lipnja ove godine.

Foto: Shutterstock.com

Sveti Otac će u petak 24. lipnja stići u glavni grad Erevan u popodnevnim satima. Prva točka nakon dolaska bit će molitva u Ečmijadzinskoj katedrali Armenske apostolske Crkve, uz pozdrav njezina poglavara, patrijarha Karekina II., a potom se planira susret s predsjednikom, predstavnicima građanske vlasti i diplomatskim zborom.

U subotu 25. lipnja, prema primjeru sv. Ivana Pavla II., pohodit će spomenik Velikog zločina nad armenskim narodom – pokolja pod otomanskom vlasti od 1915. do 1916. godine. U Gyumri, drugom najmnogoljudnijem gradu u Armeniji, koji je 80-tih godina prošloga stoljeća pogodio snažan potres, papa Franjo će slaviti misu i pohoditi katedralu Armenske apostolske Crkve, kao i katoličku katedralu svetih mučenika. Navečer, po povratku u Erevan, planira se ekumenski susret i molitva za mir.

Trećeg i posljednjega dana pohoda, u nedjelju 26. lipnja, Papa će se susresti s katoličkim biskupima u Apostolskoj palači u Ečmijadzinu te će sudjelovati na božanskoj liturgiji u armenskoj apostolskoj katedrali. Nakon ručka će uslijediti susret s delegatima i dobročiniteljima iz Armenske apostolske Crkve te potpisivanje zajedničke izjave. Prije povratka u Vatikan, Sveti Otac će se zadržati u molitvi u samostanu Khor Virap, mjestu gdje je, prema tradiciji, 12 godina bio zatočen sv. Grgur prosvjetitelj, zaštitnik Armenije.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Objavljen program Papina pohoda Armeniji se prvo pojavio na Bitno.net.

Put bez opraštanja je strašan. Kao što sam ti već prije spomenula, nespremnost na opraštanje zatrovat će dušu. Naslušala sam se teških riječi: “Povrijedio me je tako duboko; nikad mu to ne ću oprostiti.” Odbijanje oprosta pretvara se u mržnju; mržnja postaje otrov; a otrov donosi duhovnu smrt.

Foto: Shutterstock.com

Draga Julie,

upravo sada kada bi se trebala veseliti Michaelovoj isprici zbog grubih riječi kada si pohvalila svoga oca, ti, nasuprot tome, kipiš od bijesa. Kakva smo mi samo hirovita bića! Naš je emocionalni život tako zamršen i previše se uzrujavamo zbog pojedinih događaja, da je pravo čudo kako naša ljubav sve to izdrži.

Uvijek, a posebno sada, opraštanje mora biti utkano u tapiseriju tvoje ljubavi. Vaš se brak ne može održati bez tvoje nutarnje spremnosti da oprostiš Michaelu i da tražiš od njega oproštenje za svoje pogrješke. (Zbog toga i bračni zavjeti zahtijevaju od supružnika obećanje da će tražiti oproštenje kada jedno drugo povrijede te da će udijeliti traženi oprost kada su za to zamoljeni).

Sjećam se predstave Gabriela Marcela, u kojoj žena, s potpunim pravom bijesna na svoga nevjernog muža, počinje shvaćati da, iako je on u krivu, a ona u pravu, “nije dovoljno biti u pravu”. Ljubav traži više: zove nas na opraštanje.

Michael se ispričao i zamolio te da mu oprostiš. Kako se tvoje srce ne može smekšati ovom molbom?

Ako ti je još uvijek teško oprostiti mu, sjeti se nebrojenih situacija u kojima si ti povrijedila druge osobe, uključujući i one koje su ti najbliže. Sjeti se da si i Boga uvrijedila. Kada se jednom tvoje srce smekša u pokajanju, opraštanje ti ne će biti samo lako, nego ćeš ga doživjeti i kao povlasticu. A moći ćeš i moliti iz dubine svoga srca: otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.

Put bez opraštanja je strašan. Kao što sam ti već prije spomenula, nespremnost na opraštanje zatrovat će dušu. Naslušala sam se teških riječi: “Povrijedio me je tako duboko; nikad mu to ne ću oprostiti.” Odbijanje oprosta pretvara se u mržnju; mržnja postaje otrov; a otrov donosi duhovnu smrt. Ne ćeš samo mrziti; izjedajući dušu, postaješ drugima mrska.

Ljubav i spremnost na opraštanje idu zajedno. Kada si otkrila da voliš Michaela, shvatila si potrebu za bezuvjetnom spremnošću na opraštanje – zato što ga ljubiš i znaš da je tvoj oprost ljekoviti balzam za njegovu i tvoju dušu.

Što tvoja ljubav prema Michaelu bude veća, bit će ti lakše reći mu: “Oprosti mi”. Što tvoja ljubav bude veća, lakše ćeš izgovoriti još ljepše riječi: “Opraštam ti”.

Uvjerena sam da će praštanje pobijediti.

Uz najiskrenije molitve za tebe i tvoga voljenog Michaela,

Lily

Gornji tekst je izvadak iz knjige Alice von Hildebrand ”Ljubavlju oplemenjeni”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Ovaj članak Put bez opraštanja je strašan i vodi u duhovnu smrt se prvo pojavio na Bitno.net.

“Svaki narod i kultura ima pravo primiti poruku spasenja, koja je Božji dar za sve”, poručio je Papa u svojoj poruci za 90. Svjetski misijski dan.

Foto: Zvonimir Atletić/www.flickriver.com

Sveti Otac objavio je danas poruku za ovogodišnji, 90. Svjetski misijski dan. Istaknuo je da aktualni Jubilej milosrđa baca osobito svjetlo na misije ad gentes, pokazujući ih kao „veliko, neizmjerno djelo milosrđa, bilo duhovno, bilo materijalno“. „Svi smo pozvani ‘izaći’ poput učenika-misionara“, služeći s vlastitim darovima kako bismo donosili „Božju nježnost i suosjećanje čitavoj ranjenoj ljudskoj obitelji“ – poručio je Papa.

„Crkva se brine o onima koji ne poznaju evanđelje zato što želi da se svi spase i dođu do iskustva Gospodinove ljubavi“ – ustvrdio je, napominjući da je Crkva „zajednica koja živi od Kristova milosrđa“ te da iz njegove milosrdne ljubavi proizlazi „stil poslanja“ Crkve, koji živi od Isusove ljubavi, a koju ona obznanjuje narodima u dijalogu i poštovanju prema svakoj kulturi i vjerskome uvjerenju.

Istaknuo je kako „sve veća ženska prisutnost u misijskom svijetu“ predstavlja „rječit znak Božje majčinske ljubavi“. „Žene, laikinje ili posvećene osobe, a danas također i mnogobrojne obitelji, ostvaruju svoje misijsko zvanje u različitim oblicima: od izravnog naviještanja evanđelja do karitativnog služenja“. Žene i obitelji se često znaju prikladno suočiti s problemima ljudi: u skrbi za život, pružajući veću pažnju osobama, nego strukturama.

Sveti je Otac također istaknuo povezanost evangelizacije i odgojnih aktivnosti, čiji plodovi sazrijevaju nakon godina duge formacije. Podsjetivši da je Crkva „majka“, rekao je kako se nada „da će sveti Božji narod vršiti majčinsku službu milosrđa, koja uvelike pomaže narodima koji Gospodina ne poznaju da ga susretnu i zavole“. „Vjera je Božji dar, a ne plod prozelitizma; međutim ona raste zahvaljujući vjeri i ljubavi evangelizatora koji su Kristovi svjedoci“ – objasnio je.

„Svaki narod i kultura ima pravo primiti poruku spasenja, koja je Božji dar za sve“ – naglasio je papa Franjo, napominjući kako se evanđeoski mandat da se svi narodi učine Kristovim učenicima još nije iscrpio, nego da nas sve potiče na novi misijski „izlazak“. Potaknuo je također vjernike na velikodušno darovanje za misije: Nemojmo ni danas oduzeti od te geste misijskog zajedništva Crkve. Nemojmo zatvoriti srce u svoje pojedinačne brige, nego mu proširimo horizonte na čitavo čovječanstvo.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: Misije ‘ad gentes’ su veliko, neizmjerno djelo milosrđa se prvo pojavio na Bitno.net.

Što to drži atome cvijeta da se tako savršeno slože u bojama, mirisu, obliku? Odakle cvijet i voćka crpe sve ono blago i ljepotu koju ni tvornice ne mogu napraviti ni čovjek imitirati?

Foto: Shutterstock.com

Život je čudesna stvarnost. Što to drži atome cvijeta da se tako savršeno slože u bojama, mirisu, obliku? Odakle cvijet i voćka crpe sve ono blago i ljepotu koju ni tvornice ne mogu napraviti ni čovjek imitirati?

Tko drži ljudski organizam tako savršeno da se ne raspadne? Tko vodi hod zvijezda? Tko poučava životinje kako će preživjeti i razmnožiti se? Ili: što to drži na okupu boje neke slike da prenose umjetnikovo nadahnuće? Materija je inertna, mrtva, sklona raspadanju. Tko je to drži u savršenim oblicima prirode, minerala, organizama, ljudskog djela? Tko?

Gradove, umjetnička djela, kuće, tvornice, strojeve složio je ljudski duh služeći se nekim drugim Duhom koji materiju oko nas drži u zakonima. Ljudski je Duh složio slova knjige, slike, odijela, hranu, glasove pjesama, note, kola, govor, strojeve, razgovor. A tko je omogućio ljudskom duhu takva ostvarenja? I koji je duh stvorio čovjeka?

Očito je da je to neka Sila jača od materije i od čovjeka? Da je predivna, svemoćna, stvarateljska, dobra, sveta. Koja je to Snaga?

To je Duh Sveti po kojem nam je udahnuta duša pri rođenju i kojega posebno primamo kod krštenja i drugih sakramenata, te osobito u molitvi. Duh Sveti je stvarateljska osoba, vrhunska sloboda, mir. On osposobljava čovjeka za stvaranje. On je najjača sila svijeta. On je Ljubav i sve vodi tiho, delikatno, polagano, ali sigurno k cilju. Tko njega prima postaje sposoban da pobjeđuje sve nedaće života.

don Tomislav Ivančić

Ovaj članak Don Tomislav Ivančić: Duh Sveti je vrhunska sila svijeta se prvo pojavio na Bitno.net.

Na Duhovski ponedjeljak Crkva slavi blagdan Marije Majke Crkve, koji nas posebno poziva na promišljanje o ulozi Marije u Crkvi

Foto: www.pexels.com

Štovanje Isusove Majke Marije proširilo se u kršćanstvu kao znak da je Crkva ne samo zajednica Isusovih sljedbenika nego da je životno povezana kao velika obitelj. Majka u obitelji ima nezamjenjivu ulogu, ona znači život koji ne ovisi o ideologiji ni o dobroti i svijesti svakoga djeteta. Pripadati toj Crkvi je kao pripadati obitelji, živjeti njezinim životom, hraniti se za njezinim stolom, sudjelovati u zajedničkim pothvatima – ali ne kao zaposlenici, nego kao članovi obitelji.

Ovaj članak Marija koja je rodila Isusa, na otajstven način rađa i Crkvu, te postaje Majkom Crkve se prvo pojavio na Bitno.net.