U prvom i drugom dijelu ovog osvrta na Lucasovu filmsku sagu o „dalekoj, dalekoj galaksiji“ pokušali smo sagledati (s kršćanskog gledišta) i delikatne detalje i robustna prostranstva s kojima nas upit o bezazlenosti ovakve filmske zabave, njezine umjetničke vrijednosti, te problema koji se javljaju kod kreacije surogat mitologije i sinkretističke religije namijenjene „čitavom planetu za kraj tisućljeća“ suočava. U ovom trećem i završnom dijelu osvrnut ćemo pogled na ove filmove u potrazi za (možebitnom) paletom kolorita kršćanskih (ili kršćanskom svjetonazoru i praksi srodnim) nijansi kojima je Lucas bojio svoje filmsko platno i novim obzorjima koja se otvaraju onome tko bi, nadahnut i poučen ovim (meta)fizičkim filmskim vizurama, putem sedme umjetnosti pokušao nekim novim projektom pomoći gledatelju (u)vidjeti Lice Božje.
![zvjezdani ratovi]()
Foto: Hypable
„Svi ljudi, po svojoj prirodi, čeznu (sa)znati.“ Rečenica je to kojom čovjek kojeg je i sami Doctor angelicus, sv. Toma, zvao Filozofom (Aristotel) započinje jedno od najznačajnijih djela u povijesti filozofije (Metafizika). Najviši i najsavršeniji oblik (sa)znanja, prema Aristotelu, je theoria – gledanje Boga. Nju, smatra on, treba „častiti iznad svih stvari koje se smatraju korisnima.“(Protreptik, B44). Kad bi se Aristotel danas, kojim slučajem, prošetao po podnožjima Partenona i zavirio kroz prozore domova njezinih građana uvidio bi da je suvremena Atena prepuna aktivnosti gledanja: TV prijamnici, osobna računala, tableti, „pametni“ telefoni…i, napose, – dvorane velikih „multiplex“ kina. Njezinim Areopagom sve manje biva ona legendarna zaravan na uzvisini sjeverozapadno od Akropole, ili kamena agora, ili polukrug teatra (nekoć) prožetog nenadmašnom akustikom što odzvanja od uha do uha. Sve više su to konferencijske dvorane, TV studiji, računalni kabineti opremljeni suvremenom audio i video tehnologijom nakalemljenom na svjetsku internet mrežu koja sliku prenosi od kontinenta do kontinenta, u najudaljenije kutke svijeta. Da, suvremena kultura je kultura gledanja. Malo tko danas ima strpljenja čitati (ponekad) (pre)duge članke o filmovima, a kamoli monumentalna djela klasične filozofije. Ipak, drevnim prijateljima i tražiteljima mudrosti (čitateljima) i onim suvremenim (gledateljima) jedna je stvar zajednička: čeznu (u)vidjeti Lice Božje.
Sveti Ivan Pavao II. u svom obraćanju Općoj skupštini Ujedinjenih naroda svojedobno (05.10.1995.) je naglasio sljedeće:
„Kultura je trud pronicanja u misterij svijeta a posebno u misterij ljudske osobe; ona je način izražavanja transcendentne dimenzije ljudskog života. Srce svake kulture je njezin pristup najvećem misteriju: misteriju Boga.“
U trenucima dok ovo pišemo, rast prihoda filma Zvjezdani ratovi: Sila se budi na kino blagajnama širom svijeta ne jenjava; u dvanaest dana premašen je iznos od milijardu dolara. Nijednom filmu to nije uspjelo u tako kratkom roku. Ne znamo je li George Lucas čitao djela Aristotela i Ivana Pavla II., ali je sasvim sigurno (po vlastitim riječima) filmskim serijalom Zvjezdani ratovi pokušao potaknuti mlade ljude da promišljaju o pitanju Boga i Božjeg misterija. Učinio je to je na pravi način, jezikom kojeg mladi ljudi danas žele razumjeti: jezikom (pokretnih) slika.
U prvom i drugom dijelu ovog osvrta na Lucasovu filmsku sagu o „dalekoj, dalekoj galaksiji“ pokušali smo sagledati (s kršćanskog gledišta) i delikatne detalje i robustna prostranstva s kojima nas upit o bezazlenosti ovakve filmske zabave, njezine umjetničke vrijednosti, te problema koji se javljaju kod kreacije surogat mitologije i sinkretističke religije namijenjene „čitavom planetu za kraj tisućljeća“ suočava.
U ovom trećem i završnom dijelu osvrnut ćemo pogled na ove filmove u potrazi za (možebitnom) paletom kolorita kršćanskih (ili kršćanskom svjetonazoru i praksi srodnim) nijansi kojima je Lucas bojio svoje filmsko platno i novim obzorjima koja se otvaraju onome tko bi, nadahnut i poučen ovim (meta)fizičkim filmskim vizurama, putem sedme umjetnosti pokušao nekim novim projektom pomoći gledatelju (u)vidjeti Lice Božje.
Ima li kršćanstva u Zvjezdanim stazama? Već smo zaključili da ne pada jabuka daleko od stab(a)la. Lucas, sve da je i htio, nije mogao u svom umjetničkom djelu sakriti od svijeta svoj izvorni svjetonazor. No, ipak je neke stvari htio ukloniti. Primjerice, kompozitor Maury Yeston se u prošlogodišnjem intervjuu za CBC Music prisjetio kako je Lucas svojedobno zaustavio objavljivanje izvorne verzije glazbenog albuma Christmas in the Stars: Star Wars Christmas Album (1980) zbog stihova koji su aludirali na kršćanstvo. Prema Yestonu, „Lucas je htio otkazati distribuciju albuma jer nije htio pomiješati poruku Sile sa porukom kršćanstva.“ Tek nakon što su iz pjesme „Smisao Božića“ izbačeni određeni stihovi koji aludiraju na Kristovo rođenje, album je dobio „zeleno svjetlo“.
Američki pisac Caleb Grimes u svojoj knjizi Star Wars ™ Jesus navodi da je lik Obi Wan Kenobija „izvorno bio osmišljen da nalikuje Duhu Svetom“ ali je, navodno, ta sličnost umanjena neposredno prije dovršenja produkcije izvornog filma. Glumac koji je utjelovio lik Kenobija, sir Alec Guiness, obraćenik na katoličanstvo, nije se ponosio tom ulogom; navodno nikad nije čitao poštu obožavatelja vezanu uz Zvjezdane ratove.
Guiness je pri susretu s fanovima odbijao njihove molbe da izgovori poznatu filmsku frazu: May the Force be with you (Neka Sila bude s vama); vjerojatno je ta fraza vrijeđala njegov vjerski osjećaj podsjećajući ga na kršćanski pozdrav May the Lord be with you (Gospodin s vama).
Lucas službeno nema nikakvih kreativnih veza sa filmom Sila se budi (osim kao tzv. „kreativni konzultant“); on je prodao prava na franšizu a i svoju kompaniju Lucasfilm Ltd kupcu Disney Pictures (naravno, nemoguće je napraviti diskontinuitet između mitologije izvornog Lucasovog serijala, ovog novog filma i planirana buduća dva nastavka). No, i Sila se budi ne može pobjeći od kršćanstva.
Upozorenje onima koji još nisu pogledali film „Sila se budi“ : odlomci koji slijede sadrže „spoilere“
Završne scene filma snimane su na prekrasnom starokršćanskom lokalitetu u Irskoj, na otoku Skellig Michael. Otok se nalazi na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine; od 7. stoljeća naovamo bio je središte irskih monaha punih šest stoljeća. Slijedi li mu sad kulturalni šok? Irska javnost je uznemirena jer se boje komercijalizacije otoka i erozije baštine.
Uznemireni su i kršćanski krugovi u Britaniji gdje je iz oko 80% kino dvorana sa projekcije filma uklonjena jednominutna reklama u kojoj ljudi recitiraju Oče naš.
Ljubitelji serijala već su mjesecima prije kino premijere filma na promo materijalima ugledali jedan neobičan detalj: jedi-sablju jarkocrvene svjetlosti u obliku klasičnog srednjovjekovnog križarskog mača u ruci centralnog filmskog antagonista (Kylo Ren). Taj dizajn je križarskim ratnicima (i kovačima) onomad bio praktičan iz dva razloga: relativna lakoća masovne proizvodnje i mogućnost da ga se, u trenucima predaha, okrene naopako i zabije u tlo (križ) te se pred njim moli. Je li ova futuristička verzija križarskog mača u rukama unuka Dartha Vadera aluzija na krvoprolića počinjena u ime (kršćanske) vjere ?
Sve navedeno, naravno, ne čini jedine dodirne točke Zvjezdanih staza i kršćanstva.
„Nova nada“ – sedma umjetnost i inkulturacija Evanđelja
Ako bismo slijedili misaone linije Ivana Pavla II (misterij Boga je srce kulture) i C.S. Lewisa (stvaranje mitova je bogomdana sposobnost traženja Boga) nazad u prošlost, sve do prvih stoljeća kršćanstva, „naišli“ bismo na svetog Justina Mučenika i njegov nauk o spermatikos Logos (sjeme Riječi). Justin je, naime, uvidio da svaki čovjek, ukoliko je razuman, sudjeluje na Logosu (Riječi) po kome je sve stvoreno, te tako može dohvatiti bar tračak istine. Logos (Sin Božji) „posijao“ je svoje „sjeme“ u svem stvorenju i djelomično se tako pokazao u svim kulturama, u svim tražiteljima istine: Grcima, Rimljanima, mudracima s Istoka koji su ga došli potražiti u Betlehemu…pa i dekristijaniziranoj suvremenoj kulturi. Budući da je kršćanstvo povijesna i osobna objava Logosa u njegovoj punini (u Isusu Kristu), Justin smatra da je „sve lijepo što je bilo tko izrekao pripada nama kršćanima.“ (2. Apologija, 13,4). Na istom tragu je i suvremeni dokument Crkve, tj. Papinskog vijeća za kulturu, pod imenom Promicati pastoral kulture (1999.), u kojem se navodi:
„Proklamacija Krista koji je i posrednik i punina naglašava „sjeme Riječi „ skriveno i ponekad zakopano u srcima kultura, i otvara ih bezgraničnom kapacitetu koji On stvara i ispunja postupno čudesnom susretljivošću vječne mudrosti.“(PPK, 4).
Ako s takvog gledišta, dakle, tražeći spermatikos Logos, to „sjeme Riječi“ promatramo ovaj sedmom umjetnošću posredovani mit namjenjen „čitavom planetu za kraj tisućljeća“ (i početak novog) naći ćemo u „njegovu srcu skriven i zakopan“ taj „tračak istine“. Filmska saga Zvjezdani ratovi svojim komercijalnim uspjehom (i onim umjetničkim sa, zasad, 8 Oscara) svjedoči da posjeduje (očito) učinkovit nacrt, predložak o tome kako posredovati „(sa) znanje za kojim svi ljudi po svojoj prirodi čeznu“. Taj predložak očituje se (između ostalog) u već spomenutoj konstrukciji mita koju je Lucas posudio od Campbella. Kombinacija tog predloška i „sjemena Riječi“ koji se u samom filmskom mitu (ipak) nalazi možda može ponuditi smjernice onima koji se namjeravaju uhvatiti u koštac sa inkulturacijom Evanđelja putem sedme umjetnosti u ovu suvremenu kulturu u kojoj živimo, kulturu gledanja. Kršćanski film možda nikad neće imati financijsku podršku kao hollywoodski megaspektakli, ali većina će se složiti (a i sam Lucas je to više puta naglašavao) da je uspjehu Zvjezdanih ratova ponajviše pridonijela priča, zaplet…mit….potraga za ispunjenjem najveće ljudske čežnje: gledanjem Lica Božjeg.
Na kojim, onda, elementima (po uzoru na Zvjezdane staze i njihov uspjeh) graditi filmske projekte koji smjeraju proklamaciji Krista u današnjoj kulturi (kulturi gledanja) ?
- Herojevo putovanje – Uspjeh Zvjezdanih ratova svjedoči da svi ljudi čeznu za (sa)znanjem o sebi samima, vlastitoj sudbini, pozivu i smislu svog života, te traže predložak koji mogu slijediti, traže put. Generacije mladih ljudi prije tri desetljeća (kad je prikazana izvorna trilogija) a i danas, poistovjećuju se sa likom Lukea Skywalkera, jer vide sebe u njemu.
No, uzimajući u obzir nauk sv. Justina, Proslov evanđelja po Ivanu i vjerovanje Crkve, sada nam je jasno na čiju sliku su svi ovi herojski likovi iz drevnih kultura (Baal, Adonis, Ra, Oziris, Dioniz, Herkules, Perzej) i one suvremene (Skywalker, Superman, Ironman, Batman, Spiderman, Wolverine, Conan, Indiana Jones) nastali. Na čiju sliku smo mi, stvarne osobe, nastali. Krist, utjelovljeni Logos „po kojem su sazdani svjetovi“ (Heb 1,2) je prešao najteže i najslavnije herojsko putovanje i sve njegove postaje. U liku i putovanju Lukea Skywalkera krije se to „sjeme Riječi“ koje svoju puninu ima u Onome koji je put, istina i život (Iv 14,6).
Bill Moyers je (u ranije spominjanom razgovoru s Lucasom za Time) primjetio da“ mladi danas smatraju kako je svijet lišen heroizma, jer nema više velikih plemenitih stvari za učiniti.“ I, uistinu, ako pogledamo oko sebe, se čini kako mnogi mladi misle tako i žive u „sivilu svakodnevnice.“ Lucas mu je na to odgovorio kako se „ne mora biti divovski heroj“ nego „veoma maleni heroj…prihvaćati odgovornost za svoje čine, ponašati se pristojno, brinuti se za druge ljude – ovo su herojski čini…ne moraš se svaki dan nalaziti u bitci laserskim sabljama i uništavati svemirske brodove da bi bio heroj.“ U ovoj Lucasovoj konstataciji krije se taj tračak istine, to „sjeme Riječi“ koje svoju puninu nalazi u Malom putu sv. Terezije od djeteta Isusa, naučiteljice Crkve koja je uvidjela da u Božjim očima ništa nije maleno i da nije bitna veličina djela nego snaga ljubavi s kojom je to djelo učinjeno. Izazov kršćanskim filmašima današnjice jest svoriti atraktivne filmske protagoniste s kojima će se gledatelj lako moći poistovjetiti, ali kod kojih će biti evidentno da svoju snagu crpe iz odnosa s Kristom (a ne iz odnosa s demonolikim patuljastim izvanzemaljcem (kvazi) hinduističko-budističkog nauka), bilo to u žanru spektakla (legende o svecima, život otaca i apologeta, ekranizacija trilera kršćanske fikcije, obnova klasičnog povijesnog spektakla tipa Quo Vadis) bilo u film koji problematizira suvremeni život i njegove poteškoće. Hoće li se odnos protagonista s Kristom predočavati explicite, ili implicite kroz spasenjski nauk Evanđelja (primjerice, prožeti protagonistovo herojsko putovanje porukama Govora na gori, ili, njegovim koncentratom – Zapovijedima ljubavi) ? Ako je cilj doprijeti do što većeg broja ljudi i preskočiti barijere brojnih predrasuda prema kršćanstvu, mudrim se svakako pokazao Tolkienov pristup sakralnoj mitskoj naraciji (koji se kasnije, neizbježno, u većoj mjeri „prelio“ i na Jacksonove ekranizacije); religiozni element je „apsorbiran u priču i u simbolizam“ (Pisma J.R.R. Tolkiena, Pismo 142).
- Mistična funkcija mita – Uspjeh Zvjezdanih ratova svjedoči da svi ljudi čeznu za (sa)znanjem o onoj otajstvenoj, mističnoj strani života i svijeta. Podsjetimo, Lucas je stavio Silu u film kako bi „pokušao probuditi određenu vrstu duhovnosti u mladim ljudima- više vjeru u Boga nego vjerovanje u neki posebni religijski sustav…. postići da mladi ljudi počnu postavljati pitanja o tom misteriju.“
Taylor Marshall, katolički bloger, pisac i tomist smatra da, sa kršćanskog gledišta, postoji nešto što se savršeno „poklapa“ sa filmskom Silom, a to je ono što sv.Toma podrazumijeva pod pojmom inteligencija: moć razlučivanja, nutarnjeg uvida u stvari, njihovog „iščitavanja“. Ova sposobnost omogućuje čovjeku da “sebi podloži zemlju“ na dobar, ali i (ako je zloupotrijebi) i na zao način. Ono što, prema sv. Tomi Akvinskom, ometa našu inteligenciju jesu strasti (njih 11). Jedini način odupiranja ovoj „tamnoj strani“ je razumno i kreposno razmišljanje. Stoga bi se filmsko „obučavanje za upravljanje Silom“ u stvarnosti moglo, smatra Marshall, usporediti sa upotrebom intelekta za razvijanje vrlina , kako u nama samima tako i u društvu općenito.
Već je i sv. Justin davno prepoznao i branio kršćanstvo kao „razumnu religiju“ u usporedbi sa poganskim religijama toga vremena. Na tom tragu Ivan Pavao II encikliku Fides et ratio započinje rječima: Vjera i razum izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže do kontemplacije istine. Dakle, jedno bez drugog ne ide. Riječ kontemplacija je ovdje zanimljiva: contemplatio je latinski izraz za već spomenuti grčki pojam theoria, koji je (već je rečeno, prema Aristotelu) najviši oblik znanja. Iz toga proizlazi da su za božansko gledanje istine (gledanje istine u njezinoj punini, Božjim očima) potrebni vjera i razum zajedno. O, kad bi scijentisti, skepticisti i dobar dio znanstvenika širom svijeta imali uvida u ovu mudrost!
Ako je suditi prema naučavanju filmskih jedi-vitezova, posebice Yode, pristup misteriju filmske Sile odvija se kroz „filter“ emocija; dobre emocije vode k svjetloj strani Sile, a „loše“ emocije ka tamnoj strani Sile. U obraćanju Anakinu, Imperator Palpatine kaže: „mogu osjetiti tvoj gnjev. On ti daje usredotočenost…daje ti snagu.“ U obraćanju Skywalkeru ponavlja slično: „Prepusti se svojem gnjevu…upotrijebi svoje osjećaje agresije, dečko. Pusti mržnju da kola kroz tebe“. Jedi Qui Gon Jinn podučava Anakina: „Osjećaj, nemoj misliti…vjeruj svojim instinktima“ (interesantno, pojam qi gong je kinesko holističko umijeće kultivacije „životne energije“, a pojam Jinn je, u kulturama Srednjeg Istoka, naziv za elementalne duhove koji mogu uzeti ljudski ili životinjski oblik i prakticirati nadnaravni utjecaj nad čovjekom -sjetimo se Aladdina i duha u svjetiljci). Yoda primjećuje: „Strah je put prema tami…strah vodi gnjevu, gnjev vodi k mržnji, mržnja vodi k patnji.“
Oslanjanje na emocije kao vodilje u životu, osim u raznorazne praktične svakodnevne nevolje i probleme, čovjeka može odvesti u subjektivizam i relativizam. Kršćanstvo je razumna religija. Uostalom, jedna od četiri kardinalne vrline jest razboritost, a jedan od darova Duha Svetoga jest razum.
Ali, „srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje“, reče Blaise Pascal. „Srce srcu govori“ primjetio je blaženi kardinal J.H.Newman, a stoljećima prije kršćanski mistik, Rikard od sv. Viktora: „ljubav je oko i ljubiti znači vidjeti“. Na istom tragu je i Antoine de Saint Exupery kada, kroz uvid Malog princa progovara: „Srcem se vidi dalje. Stoga, u tom filmskom naglašavanju važnosti emocija i instinkta za naš život krije se tračak istine, „sjeme Riječi“ koje svoju puninu ima, kako u misterioznosti (otajstvenosti) tako i u opipljivosti (bitno zas kršćanstvo kao religiju utjelovljenja!) Presvetog Srca Isusovog, srca onog koji je Emanuel – Bog s nama u svemu, pa tako i u razumu i u emocijama i u instinktima. Tamo gdje je Zlatna krunica pri ruci i oku i uhu, nisu potrebne istočnjačke mantre. Joseph Ratzinger (papa emeritus Benedikt XVI) u svojoj knjizi Gledati probodenoga, tumačeći encikliku Haurietis aquas, naglašava kako je „srce izraz za čovjekove passiones – za njegova čuvstva…srce je središte čuvstava bez kojeg ne bi moglo biti ni Sinove muke…ne postoji „passio“ bez „passiones“ – patnja pretpostavlja sposobnost za patnju, pretpostavlja snagu čuvstava.“ Isusov passio je zapravo com-passio – supatnja, radikalno suosjećanje s čovjekom. „Središte čovjeka je srce“, primjećuje Ratzinger tumačeći Origena, a „u srcu je hegemonikon (integrirajući princip) a to je Logos“. Izazov kršćanskim filmašima današnjice jest posvjestiti suvremenom čovjeku da se istinska kultivacija osjećaja i instinkata događa u susretu i odnosu sa Presvetim Srcem Isusovim. Svatko tko ljubi bezuvjetno je na neki način mistik, a takav čovjek ljubi pa čak i pod cijenu patnje, tj. su-patnje s onima koji pate od grijeha, nepravdi, neimaštine, gladi, prirodnih nepogoda, nasilja…ma što Yoda mislio o tome.
Karl Rahner je svojedobno primjetio kako će „kršćanin 21.stoljeća biti mistik ili ga neće biti.“
Ta izjava proizišla je iz uvida u vjersku krizu suvremenog čovjeka koji živi u dekristijaniziranom društvu bombardiranom pluralizmom svega pa tako i religija. Na tradiciju on često gleda kao na indoktrinaciju, nakupinu ispraznih fraza. Stoga kršćanin koji takvom čovjeku želi prenijeti Radosnu vijest, mora i sam u sebi nositi nutarnje iskustvo života u svjetlu te Riječi i izvanjski plod koji svjedoči to iskustvo zajedništva s Gospodinom. Za tako nešto, nužna je kontemplativna komponenta života. Ima li bolje učiteljice kontemplativnom životu (životu Božjeg zôra) od Blažene Djevice Marije, koja je „pohranjivala i prebirala u svome srcu“ (Lk 2, 19) sve događaje svoga života u svjetlu Lica Božjeg? Ima li boljeg načina kontemplacije od razmatranja otajstava vlastitog života u svjetlu otajstava njezinog života putem molitve krunice?
- Pedagoška funkcija mita – Uspjeh Zvjezdanih ratova svjedoči da svi ljudi čeznu za (sa)znanjem o tome što je human život, o tome kako ga proživjeti dobro (kvalitetno) i urediti odnose sa ljudima koji nas okružuju.
U filmu Sila se budi možda najdojmljivije scene predstavljaju tri susreta. U prvom od njih, dolazi do susreta oca (Han Solo) koji bezuvjetno voli, suosjeća i želi vratiti iz ralja tame sina (Kylo Ren/Ben Solo) i prima ga u zagrljaj u kojem zauzvrat dobiva samo ubod laserskom sabljom u srce. U tom filmskom susretu milosrdnog oca i sina, „rastrganog (kako Ben sam kaže)…željom da se oslobodi ove boli“ nalazi se tračak istine, „sjeme Riječi“ koje svoju puninu dobiva u agoniji Sina koji je „sam postao grijehom da nas grešnike otkupi“ i Oca kojemu je srce (primjećuje Origen) probodeno Sinovljevom mukom.
Drugi susret je susret (završna scena filma) jedne vremešne, mudre i snažne očinske figure, lica punog sućuti i ganutosti (Luke Skywalker) i siročeta; djevojke (Rey) koja je godine provela skupljajući otpatke, otrgnuta od obitelji, u potrazi za odgovorom na pitanje o vlastitom identitetu pred tajanstvenim strancem koji joj je odnekud poznat. U tom filmskom susretu ganute očinske figure i sirote, izgubljene djevojke u potrazi za vlastitim identitetom pred poznatim strancem nalazi se tračak istine, „sjeme Riječi“ koje svoju puninu dobiva u prispodobi o izgubljenom i nađenom sinu (Lk 15, 11-32). Znakovito, nalazimo se u izvanrednoj Godini milosrđa; biti milosrdan jednostavno znači imati milo srce (miseri-cordia), sućutno srce (eto opet istinske mistike!). Papa Franjo je u prigodnoj buli Lice milosrđa, između ostalog, naglašava: „Milosrđe je sila koja nas probuđuje u nov život i u nama uspostavlja hrabrost da s nadom gledamo u budućnost.“ (MV 10).
Treći susret događa se između iskusne majčinske figure pune razumijevanja (Leia) i mlade djevojke koja je iskusila nešto otajstveno (mistično), svojevrsno iskustvo Boga i gledanja Lica Božjeg. U tom filmskom susretu nalazi se tračak istine, „sjeme Riječi“ koje svoju puninu dobiva u drugom radosnom otajstvu krunice, u susretu Marije i svakoga od nas koji u susretu s Bogom i iskustvom njegove prisutnosti u našem životu možemo iskrena srca s Marijom zapjevati njezin ( i, u mjeri naše punine, naš) Veliča.
Osnovni zaplet filma Osveta Sitha i pad Anakina Skywalkera u tamu jest u rastrganosti između potrebe da život posveti pozivu (Jedi) i potrebe da živi u miru sa ženom koju voli (Padme). Anakin je, ipak, u konačnici obraćen strpljivom i požrtvovnom ljubavlju svoga sina Lukea. No, filmski zaplet implicira da život u celibatu i erotična/agapična ljubav ne idu jedno uz drugo, te da ljubav smrću ljubavnog partnera prestaje. Ovaj filmski tračak neistine i zablude raskrinkan je pred svjetlom novine kršćanstva koju je donio Krist a pojasnio sv.Pavao u poslanici Efežanima (Ef 5) i sv.Ivan Pavao II u Teologiji tijela: ljudska ljubav (brak muškarca i žene) nalik je ljubavi Krista i Crkve i unutartrojstvenoj ljubavnoj dinamici u Bogu i dok se ne nađemo u vječnosti u ljubavnom odnosu sa Ljubljenim (Bog) svatko od nas, s u skladu sa pozivom koji ima, može živjeti bogat i ispunjen ljubavni život.
Izazov kršćanskim filmašima današnjice jest posvjestiti suvremenom čovjeku pravi put integracije erosa u agape bez obzira na poziv i stalež, te da bez obzira koliko njegova zemaljska obitelj bila disfunkcionalna, nikad nije kasno za pomirenje, jer je ljubav „strpljiva, velikodušna, ne pamti zlo, sve podnosi“ (1 Kor 13), kao i da u otajstvenoj strani svoga života uvijek može naći bezuvjetnu ljubav, sućut i razumijevanje Oca i Majke koji ga uvijek čekaju raširenih ruku.
- Sociološka funkcija mita – Uspjeh Zvjezdanih ratova svjedoči da svi ljudi čeznu za (sa)znanjem o tome kako organizirati život u zajednici. Jedan od nositelja filmskog mitskog narativa Lucasove sage je borba između dva osnovna načina organizacije društva (demokracija i imperij) i grupacija koje ih promiču (pokret otpora/Republika i Imperij). Epizoda VI – Povratak Jedija završava sa (uistinu, mora se priznati) prekrasnom filmskom scenom galaktičke proslave pobjede demokracije i njezinih vrijednosti (sloboda, jednakost, pravednost) te uspostave civilizacije ljubavi i mira. U tom filmskom prikazu nalazi se tračak istine, „sjeme Riječi“ koje svoju puninu nalazi u dvije otajstvene stvarnosti koje su „već da ali još ne“: Kraljevstvu nebeskom i onom što Crkva naziva communio sanctorum. Izazov kršćanskim filmašima današnjice jest kroz medij (možda prije svega dokumentarnog) filma suvremenom čovjeku približiti fenomen uređenja zajednice koja postoji u kontinuitetu već dvije tisuće godina (Crkva), kršćansko nasljeđe unutar uređenja zapadne civilizacije (od Konstantina, Augustina i Karla Velikog naovamo), te primjer nebrojenih svetaca koji su živjeli stvarnosti Kraljevstva i općinstva svetih nadljudskim žarom već ovdje i sada.
- Kozmološka funkcija mita – Uspjeh Zvjezdanih ratova svjedoči da svi ljudi čeznu (sa)znati princip po kojem je ustrojen i uređen čovjek i svemir koji ga okružuje. Lik Obi Wan Kenobija u izvornoj trilogiji kaže: „Sila je…energetsko polje sastavljeno od svih živih bića. Ona nas okružuje i prožima; ona drži galaksiju na okupu.“ U tom filmskom prikazu Sile nalazi se tračak istine, „sjeme Riječi“ koje svoju puninu nalazi u Pavlovom posjetu Aeropagu i navještaju „Nevidljivog Boga u kojem živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17, 22-28) te u novozavjetnom/koncilskom očitovanju Trojstvenosti Božje naravi. Izazov kršćanskim filmašima današnjice jest suvremenom čovjeku obasutom monističkim i panteističkim religijskim sustavima, kroz vestigia Dei – „tragove Božje“ u stvorenju, probuditi svijest o istinskoj, trojstvenoj naravi Boga (a tako i svemira i njega samog) te ukazati na elemente u drugim religijama koji također održavaju ovu istinu. Naime, Gisbert Greshake, katolički svećenik i profesor dogmatike na rimskoj Gregoriani, smatra da kršćanska vjera u Trojstvo pruža osnovu za međusobno razumijevanje i približavanje velikih svjetskih religija. U svojoj knjizi Kratki uvod u vjeru u trojedinoga Boga, Greshake primjećuje da „posebnosti Oca, Sina i Duha Svetoga i trojstvenosti božanskog suživota zaprepašćujuče sliče osnovnim tipovima slike o Bogu unutar velikih svjetskih religija“. Tako u poimanju neizrecivosti i mističnosti božanskog u budizmu, Greshake vidi tematiziranje otajstva Oca, koji je „nespoznatljivo i neistraživo otajstvo samodarivanja.“ U njegovanju „osobnog odnosa Boga koji vodi k određenom cilju“ u islamu i judaizmu, vidi tematiziranje otajstva Sina. U poimanju Boga kao „radikalnog nutarnjeg bitka svega što postoji i svjesti o identifikacije svakog pojedinog sa Svime“, vidi tematiziranje otajstva Duha. Filmska sakralna naracija Zvjezdanih ratova (spomenuli smo) i jest nadahnuta upravo tim i takvim religijama.
Gledanje ljepote
U ranije spominjanom Pismu umjetnicima, Ivan Pavao II citira Cypriana Norwida, poljskog pjesnika koji je primjetio da nas „ljepota oduševljava za rad, a rad nas uzdiže.“ U ovom blagdanskom vremenu, vremenu čestitanja, druženja, radosti i (više ili manje) dokolice, mi tražimo ljepotu koja će nas osnažiti i oduševiti za rad koji nas čeka u novoj godini. Tražimo je, između ostalog, i u sedmoj umjetnosti. Film Sila se budi jedan je od načina na koji se može tražiti (i donekle naći) ljepota. Gledajući kroz tehologiju 3D naočala privid na filmskom platnu koje nas transportira u svijet mita namjenjenog „čitavom planetu za kraj tisućljeća“ mi na svojevrstan način kontempliramo: gledamo…i gledamo…u potrazi za Licem Božjim. I nalazimo ga…u određenim trenucima, fragmentima svjetla…bljeskovima istine „u tragovima“.
No, upravo ovih dana, pruža nam se jedna izvrsnija prilika za kontemplaciju, za „božansko gledanje.“ Lice Božje i Lice milosrđa kojeg svaki čovjek, pa tako i svaki kino posjetitelj u današnjoj kulturi gledanja traži, jest Isus Krist, čije rođenje ovih dana slavimo. U našim domovima, crkvama, na (nekim) trgovima izložene su božićne jaslice, u stvarnom „3D-u“. Zašto našoj djeci kupovati figurice filmskih likova po kino blagajnama kad se kod kuće mogu igrati ljepšim figuricama, a među njima i vidjeti i opipati i zagrliti lik „najljepšeg od sinova Adamovih“ (Ps 45)? Gledajući Njega u kontemplaciji tako snažnoj da je primio Njegove svete rane, tvorac prvih („živih“) jaslica, Siromašak iz Asiza uskliknuo je: TI si Ljepota…TI si Ljepota! I mi, gledajući božićne jaslice, imamo priliku pridružiti se svetom Franji koji je „nad lijepim stvarima kontemplirao Onoga koji je lijep iznad svega, i, vođen njegovim otiscima u stvorenjima, slijedio Ljubljenog svugdje.“ (PU 6).
Svim čitateljima portala Bitno.net: Sretan Božić i blagoslovljena nova godina!
May the Force the Lord be with you!
Danko Kovačević | Bitno.net
Ovaj članak Zvjezdani ratovi – prilika za ‘novu nadu’ i ‘povratak kršćanstva’? se prvo pojavio na Bitno.net.
![]()
