Predsjednik HDZ-ova odbora za zdravstvo i najizgledniji kandidat za budućeg ministra zdravlja Ante Ćorušić rekao je kako pobačaj smatra “dogovorenom formom nasilnog prekidanja ljudskog života”

Feministička udruga Ženska mreža Hrvatske priopćila je u petak, dakle na sam Božić, kako je poslala Ustavnom sudu pismo povodom skorašnje rasprave o ocjeni ustavnosti legalnog abortusa u Hrvatskoj, te u njemu naglasila kako očekuje da će Ustavni sud svojom odlukom zadržati postojeće stanje.

Podsjetimo, nedavno je iz Ustavnog suda poručeno kako će konačno, 24 godina nakon zahtjeva Hrvatskog pokreta za život i obitelj, sud procijeniti je li i dalje važeći “Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodu odlučivanja o rađanju djece“ donesen 1978. u vrijeme komunističkog režima u nesuglasju s hrvatskim Ustavom. Ustav donesen u prosincu 1990., naime, jasno govori u članku 21. o tome da „svako ljudsko biće ima pravo na život“ te da „u Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne“ i komunistički zakon koji je pobačaj razumio i kao sredstvo za planiranje obitelji u očitom je nesuglasju s njim.

Feministkinje iz Ženske mreže, očekivano, s tim se ne slažu, te rade pritisak na Sud šaljeći pisma s porukama kako očekuju “da Ustavni sud neće prihvatiti prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodu odlučivanja o rađanju djece s Ustavom jer je člankom 3 Ustava jednakost, ravnopravnost spolova i poštivanje ljudskih prava proglašeno najvišim vrednotama ustavnog porekta Republike Hrvatske i temeljem za tumačenje Ustava”.

Ženska mreža, štoviše, traži i od Ustavnog suda da “sagleda posljedice sklapanja ugovora između Svete stolice i Republike Hrvatske, te da izradi posebno izvješće, sukladno čl. 129 Ustava RH o tom pitanju to jest o načelnom pitanju sukladnosti tih ugovora s Ustavom”.

Pustimo sada bolesnu (vjerojatno i namjernu) simboliku datiranja feminističke poruke ustavnim sucima, kada se na dan Isusova rođenja traži zakonski status quo u ubijanju nerođene djece. Ono što je sada važno jest da je Ustavni sud konačno donio odluku raspravljati o ustavnosti legelanog abortusa, te se ta tema vratila u javnu raspravu.

Tome svjedoče i izjave koje je sinoć dao predsjednik HDZ-ova odbora za zdravstvo i najizgledniji kandidat za budućeg ministra zdravlja Ante Ćorušić. Odgovarajući na pitanje o raspravi Ustavnog suda odgovorio je kako pobačaj smatra “dogovorenom formom nasilnog prekidanja ljudskog života”.

“Ja sam bio jedan od eksperata koji su rekli da ljudski život počinje spajanjem ženske i muške spolne stanice, to je dokazana znanstvena činjenica. Ako gledamo legislativno i biološki, pobačaj jest dogovorena forma nasilnog prekidanja ljudskog života, moramo biti svjesni te činjenice, to je bioetička istina”, rekao je.

Međutim, nakon ove precizne i jasne definicije o tome što abortus doista jest, Ćorušić je rekao kako ‘njegova apsolutna zabrana ne dolazi u obzir’, jer ‘moramo biti svjesni u kojem društvu živimo”.

“Moderna hrvatska država ne može biti rob zakona donesenog za vrijeme totalitarnog režima. To moramo promijeniti i uljuditi, poboljšati proceduru, u interesu zdravlja žena i nerođene djece. Kad sam razgovarao sa ženama, trećinu sam ih odgovorio od pobačaja”, rekao je Ćorušić, inače po struci ginekolog.

Prema njegovim izjavama moglo bi se zaključiti da je buduća vlada spremna za određene promjene u zakonu o abortusu, ali ne i njegovo stavljanje izvan zakona, iako i sam Ćorušić o njemu govori kao ubojstvu.

U svemu tome sigurno je važno kako će Ustavni sud odlučiti o ovom zakonu.

Čini se kako pitanje ubojstva nerođenih, nakon toliko vremena ignoriranja i zanemarivanja, konačno postaje ono što doista i jest – važno društveno i političko pitanje.

Molimo se da Ustavni sud donese ispravnu odluku i postojeći zakon proglasi neustavnim.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak ‘Božićna poruka’ feministkinja Ustavnom sudu: Očekujemo da abortus ostane dopušten se prvo pojavio na Bitno.net.

Mnogi mladići zaključuju da ako djevojka pristane, oni nisu učinili ništa loše. Bez da smo toga i svjesni, mnogi od nas dijele ovo razmišljanje: “Sve dok je ne silim, to je u redu.”

Foto: Shutterstock.com

Ipak, često nakon što odemo predaleko s djevojkom, odlazimo osjećajući se prazno. Znamo da smo zloupotrijebili svoju bogomdanu moć da preuzmemo vodstvo. Jedan student, igrač nogometa, pričao mi je kako je potaknuo seksualni kontakt sa svojom djevojkom: “Ponekad mi se, kada sam o tome kasnije razmišljao, činilo kao da sam je umalo silovao.

Mislim, znam da nisam, ali to nije nešto što je ona željela prije nego što smo počeli hodati. Ja sam samo nastavljao pomicati granice sve dok nije pristala.”

Međutim, mnoge se djevojke s ovim jednostavno ne bi složile – one su te koje preuzimaju inicijativu i vrše pritisak na mladića. Takvim je prilikama najteže odoljeti jer te očekuje trenutačno zadovoljstvo, a sve što trebaš učiniti jest pristati. U ovakvim situacijama pokazuje se muškarčeva snaga, odnosno slabost. Kad žena želi biti nečista, muškarac koji je voli mora imati dovoljno kontrole nad svojim tijelom i dovoljno brige za njezinu dušu da joj kaže ne.

To je jedan od najjasnijih znakova autentične muževnosti: moći uviđati ženino dostojanstvo, osobito kada ona sama to ne može. On zna da nema pravo gledati njezino tijelo, mada ga je ona predala. Pravi muškarac ne će iskoristiti ženu koja nije svjesna svoje vrijednosti.

Na žalost, mladi ljudi rijetko kada imaju priliku čuti kako drugi mladići prakticiraju uzdržavanje. Nitko se nikad u u društvu ne hvali time da je djevojci rekao ne. Zapravo, koliko mladića poznajete koji su ikada djevojci rekli ne? Netko bi pomislio da se od nas mladića očekuje da primimo sve što nam je neka djevojka voljna dati.

Čini se da većini djevojaka treba razlog za spolni odnos, dok većini mladića treba razlog zašto ne bi imali spolni odnos. Ako nismo duboko uvjereni u vrijednost čistoće, ne će nam biti jasan ni razlog zbog čega bismo je čuvali. Međutim, u borbi koju čistoća sa sobom nosi, muškarac počinje cijeniti ženu kao dar koji treba primiti, a ne cilj koji treba osvojiti.

U sebi znamo da je muževnije čuvati djevojčinu nevinost nego je oskvrnuti. Napokon, za što treba više snage? Očito je da je lakše zavesti djevojku riječima nego sačuvati čistoću. Lakši izbor samo zahtijeva da ona bude slaba. Teži izbor zahtijeva od tebe da budeš jak.

Molitva za čistoću

(sv. Toma Akvinski)

Najdraži Isuse! Dobro znam da svaki savršeni dar, a iznad svih dar krjeposti čistoće, ovisi o najmoćnijoj od svih pomoći – tvojoj Providnosti, i da bez tebe stvorenje ne može učiniti ništa. Stoga te molim da obraniš, svojom milošću, krjepost i čistoću u mojoj duši, kao i u mojemu tijelu. Ako sam ikada po svojim osjetilima primio ikakav utjecaj koji bi mogao uprljati moju krjepost čistoće, ti, koji si vrhovni Gospodar mojih snaga, makni to od mene, da mogu čistim srcem napredovati u tvojoj ljubavi i službi te se krjepostan prikazivati u sve dane moga života na prečistomu oltaru tvojega božanstva. Amen.

Sv. Josipe, čuvaru djevica, moli za nas!

Sv. Josipe, strahu zlih duhova, moli za nas!

Bezgrješno Srce Marijino, moli za nas!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jasona Everta “Istinska muževnost”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više tekstova na ovu temu pročitajte na linku ovdje.

Ovaj članak ‘Ako je ona voljna to učiniti, zašto bi to bilo pogrešno?’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Američki glumac i glazbenik Jonathan Jackson obraćenik je na pravoslavnu vjeru i o tome često svjedoči u svojim istupima

Bio je to njegov peti Emmy, nagrada koju američka televizijska industrija dodjeljuje najistaknutijim glumcima i autorima. Sve ih je dobio za svoju ulogu u sapunici ‘Opća bolnica’, a ovu zadnju prije tri godine. Američki glumac Jonathan Jackson popeo se na pozornicu i rekao:

“Kao prvo, želim dati čast i slavu Ocu, Sinu i Duhu Svetom”, te napravio znak križa i nastavio:

“Na milosrđu i milosti koju mi daju i koje sam tako potreban”.

Nakon toga je nastavio zahvaljivati supruzi, svojoj djeci, prijateljima i suradnicima, a prije nego što je otišao s pozornice rekao je:

“Da, želim se zahvaliti i monasima sa svete gore Atos koji se mole za svijet”.

Popularni glumac Jackson, osim po svojoj ulozi u jednoj od najstarijih sapunica u povijesti američke televizije poznat je i po svojoj glazbenoj karijeri. Svira i pjeva u rock bendu Enation u kojem je i njegov brat Richard.

Poznat je i po svojoj kršćanskoj vjeri. Upravo te godine kada je dobio taj Emmy, kršten je u pravoslavnu Crkvu.

Odgojen je kao adventist, ali njegovi roditelji su nakon preseljenja u Hollywood izgubili kontakt sa svojom zajednicom. Jonathan i njegov brat nisu izgubili vjeru u Isusa, ali su prolazili kroz potragu za duhovnim vodstvom. Kako je rekao u nekoliko razgovora, imali su svoju fazu i u raznim protestanstkim denominacijama karizmatskog usmjerenja, ali to ih nije ispunilo do kraja.

Prijelomno je bilo putovanje u Europu, točnije u Rumunjsku, gdje je snimao film. Iz Bukurešta je otišao u Rim i tamo je, kako kaže, očekivao naći ‘represivno religijsko mjesto”, što je bila slika o Katoličkoj Crkvi koju je dobio iz svoga iskustva u protestantskim zajednicama.

“Ali, bilo je upravo suprotno. Došao sam tamo na Cvjetnicu, palmine grane bile su po ulicama i papa Benedikt XVI. je držao govor. Bilo je u svemu tome nečega profinjenog što nisam razumio do kraja. Došli smo u Koloseum i biti na mjestu gdje su ubijani kršćanski mučenici, bilo je nevjerojatno”, pričao je Jackson u jednom razgovoru.

Taj put u Rim natjerao ga je shvatiti, kaže, da njegova vjera ima povijest koja seže duboko u prošlost, postao je svjestan postojanja Crkve. Počeo je proučavati teološke knjige, čitao je knjige Benedikta XVI., sv. Ivana Pavla II., G. K. Chestertona, Henryja Nouwena i ostale autore. Shvatio je kako više ne može ostati u protestantskoj zajednici, čije ustrojstvo i djelovanje ‘nije mogao razumjeti’.

Njegov duhovni put naposlijetku ga je ipak odveo u pravoslavnu vjeru, ali kaže kako i danas ima veliki respekt prema Katoličkoj Crkvi i kako ima puno prijatelja katolika.

Upitan kako pomiruje kršćansku krepost poniznosti sa slavom i taštinom profesije kojom se bavi, odgovorio je:

“Mislim da je to borba koja traje cijeli život. C. S. Lewis je napisao da što si ponizniji, svjesniji si svoje oholosti. Nemam odgovor na to pitanje. Znam samo da je molitva sastavni dio moga života. Također, ako misliš da si jako duhovan dovoljno je pogledati na živote svetaca. Tada ti postane jasno kako potraga za vjerom traje cijeli život. Slava, to je nešto smiješno. Nešto potpuno suprotno od Kraljevstva Nebeskog. Onaj tko je bio zadnji, bit će prvi, a prvi će postati zadnji. A u kraljevstvo treba ući poput djeteta.”

Pogledajte video s dodjele Emmyja.

G. An. | Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] Pogledajte kome je američki glumac zahvalio nakon što je dobio Emmyja se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovim Dopunama bilo koja osoba, bila ona transrodna ili ne, dobiva mogućnost “proglasiti” svoj rod i očekivati da se drugi prema njoj ponašaju u skladu s tom odlukom, makar to bio i silovatelj u ženskom WC-u. Dokle god on ne napravi sam taj čin, zakon štiti njega, a ne žene koje se osjećaju neugodno dijeliti toalet sa osobama suprotnog spola

Foto: Shutterstock.com

Članak 4. Dopune Zakona o diskriminaciji na temelju rodnog identiteta ili opredjeljenja, koje je izdao Odbor za ljudska prava grada New Yorka, utvrđuje kako je “nametanje različitih uniformi ili načina uređivanja temeljenih na spolu ili rodu” vrsta rodne diskriminacije”. Između nekoliko primjera kršenja zakona u tom članku navodi se i ovaj: “zahtijevati da svi muškarci nose kravate kako bi mogli večerati u restoranu”.

Međutim to nije jedini kontroverzan primjer. Naime spomenuti dokument zahtjeva da se svi poslodavci moraju obraćati zaposlenicima s obzirom na njihovu rodnu preferenciju bez obzira na “spol određen rođenjem, anatomiju, rod, medicinsku povijest,izgled ili spol zabilježen na identifikacijskoj ispravi“?! Znači ako se osobi obratite sa “on”, a osoba se “osjeća” i preferira zamjenicu “ona” očekujte kaznu, a ta kazna nije mala.

Nelogičnosti Zakona o rodnoj diskriminaciji

Navedeni Zakon koji se odnosi na zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje i javni smještaj, na početku definira rod kao “stvarni ili percipirajući spol koji također uključuje rodni identitet osobe, vlastitu sliku sebe, izgled, ponašanje i izražavanje bez obzira ako je taj rodni identitet, vlastita slika sebe, izgled, ponašanje i izražavanje drugačiji od onoga što se tradicionalno povezuje sa službenim spolom koji osoba dobiva rođenjem”.

Osim činjenice da je propisan način odnošenja prema osobama s obzirom na njihovo “rodno određenje”, zabranjeno je uskratiti transrodnim osobama korištenje programa i prostorija poput toaleta. Svaki muškarac koji se izjašnjava kao žena prema tom zakonu može koristiti ženski WC ili svlačionicu bez obzira ako druge žene odbijaju ići na WC stim muškarcem.

“Neke osobe, uključući npr. korisnike usluga, sudionike programa, stanare ili zaposlenike, mogu izraziti neslaganje s dijeljenjem prostorija ili sudjelovanjem u programu s transrodnom osobom ili s osobom koja se rodno ne izjašnjava” stoji u članku 2. Međutim to ne predstavlja dovoljno dobar razlog da se transrodnoj osobi uskrati pristup određenom pogramu ili prostoriji koji ona želi koristiti.

Posebno kontroverzan prijedlog je članak 5. spomenutog Zakona koji određuje kako je “zabranjeno da poslodavac nudi programe zdravstvenog osiguranja koji ne uključuju usluge s obzirom na rod”. Tako svako zdravstvenog osiguranje mora imati pokrivenu zdravstvenu njegu za transrodne osobe koja uključuje “hormonske tretmane, operaciju ili trening glasa (?!)”.

Osim što poslodavac mora pokriti operaciju promjene spola za transrodne osobe također ne smije “nuditi zdravstvene pogodnosti koje ne pokrivaju njegu kada je spol određen rođenjem ili rod zabilježen u medicinskom kartonu ili u planu zdravstvenog osiguranja drugačiji od onoga na koji se zdravstveno osiguranje obično ili isključivo odnosi”. Tako poslodavac ne smije ponuditi osiguranje koje pokriva “pregled raka prostate za muškarce” koji ne uključuje i “transrodne žene”.

Osim odredaba koje se protive zdravom razumu, a najviše slobodi pojedinca, Zakon navodi i drakonske kazne. Tako kazne za pojedince variraju između 125 000 i 250 000 dolara.

Posljedice ovakvih “zakona”

Unatoč činjenicama i znanstvenim dokazima, ovaj zakon privilegira osobe koje se određuju s obzirom na svoje preferencije, a ne na stvarno stanje stvari, pritom ne stavljajući nikakva ograničenja. Dapače navedeno je kako osobe ne moraju davati nikakav “dokaz” o svojem rodu niti dokaz “nepodnošljivog tereta” koji na njih mogu svaliti određene odredbe (poput nošenja kravate) što omogaćava prostor nevjerojatnim manipulacijama.

Na taj način zakon brani svaku osobu s obzirom na njenu preferenciju bez obzira koristi li ju ona jer je zbunjena oko svog identiteta ili je najobičniji voajer. Također u nemilost stavlja poslodavce i stanodavce koji mogu biti tuženi za “rodnu diskriminaciju” bez dokaza da su je stvarno počinili. Dovoljno je samo da osoba javno izrazi koji rod “preferira” (premda joj na osobnoj iskaznici može pisati drugačiji spol).

Nevjerojatno je da zakonodavci u New Yorku ne mogu vidjeti posljedice ove odluke koja ne štiti transrodne osobe, već štiti preferenciju, štiti izrečenu riječ bez obzira na motiv koji stoji iza nje, štiti način na koji se osoba predstavlja, bez obzira na posljedice ili stvarno stanje stvari. Ovim Dopunama bilo koja osoba, bila ona transrodna ili ne, dobiva mogućnost “proglasiti” svoj rod i očekivati da se drugi prema njoj ponašaju u skladu s tom odlukom, makar to bio i silovatelj u ženskom WC-u. Dokle god on ne napravi sam taj čin, zakon štiti njega, a ne žene koje se osjećaju neugodno dijeliti toalet sa osobama suprotnog spola.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Nova ludost iz tvornice rodne ideologije: obavezna kravata za muškarce? Nedopustivo! se prvo pojavio na Bitno.net.

Parafrazirajući esej C. S. Lewisa Otrov subjektivizma, emotivizam će “zasigurno okončati našu vrstu i prokleti naše duše”. Ako mu se ne znate oduprijeti, to jest. Evo kako mu se oduprijeti.

Osjećaji su važni. Osjećaji čine velik dio naših odnosa. Pokušajte zamisliti kako bi izgledala ljubav supružnika bez osjećaja ili pravo prijateljstvo[1] bez afekata. Ako ste osjećajno otupljeni, loše stvari slijede.

Međutim, osjećaji se mogu prenaglasiti na uštrb činjenica. Bit će nam drago i nasmijat ćemo se ako nam baka kaže: “Osjećam se kao da imam 6 godina!”. Međutim ako baka potom počne inzistirati da ona zato stvarno ima 6 godina i pita kad će dobiti svoju dudu, onda ćemo pomisliti da nas zafrkava ili ćemo ju odvesti na testiranje za Parkinsonovu bolest. Ako se naš mlađi rođak igra u parku i u zanesenosti kaže: “Ja sam tigar! Grrr!”, nasmijat ćemo se ili možda pomisliti da je iritantan. Ali ako počne na temelju svojih afekata stvarno inzistirati da je tigar te prestane pričati ili uopće ponašati se kao ljudsko biće, onda ćemo pomisliti da s klincem nešto nije sasvim na mjestu. U oba su slučaja osjećaji potisnuli stvarnost.

Slično tako, ako biološki muškarac počne inzistirati da je on žena ili ako žena počne govoriti da je muškarac zato što se tako osjeća; da zapravo nema objektivne činjenice o njezinom spolu i/ili rodu doli toga kako se osjeća (što je ključna tvrdnja rodne teorije), onda su osjećaji potisnuli činjenice.

Rodna je teorija na Zapadu postala društveno pravovjerje, a najbogatije države svijeta se svojski trude izvesti ju u Afriku i druge (“zatucane”) dijelove svijeta – htjeli to lokalni stanovnici ili ne. U New Yorku je donesen novi pravilnik prema kojem se poslodavci ne smiju obraćati zaposlenicima koristeći njihov naravni rod. Kazna za to je do 250 tisuća dolara. Muškarci moraju biti primljeni u skloništa za žene, ako se osjećaju kao da su žene, a imaju pravo i koristiti ženske toalete i tuševe. Zdravstveno osiguranje mora pokrivati troškove operacija “promjene spola”. Vjerujem da uviđate kakve dramatične posljedice mogu slijediti iz osjećajnog potiskivanja stvarnosti.

Jedno očitovanje takvog potiskivanja je emotivizam. Prema emotivizmu, u moralu ne postoji ništa objektivno ili razumsko, nego samo izražavanje osjećaja. Prema katolicizmu u moralu definitivno postoji puno toga objektivnog i razumskog. Stoga, osim što je opasan po stvarnost, ako je emotivizam istinit, onda katolicizam nije.

Parafrazirajući esej C. S. Lewisa Otrov subjektivizma, emotivizam će “zasigurno okončati našu vrstu i prokleti naše duše”. Ako mu se ne znate oduprijeti, to jest. Evo kako mu se oduprijeti.

Samo hurakanje i bukanje dopušteno

Prema emotivizmu, etičke rečenice nemaju informacijski sadržaj, ne prenose nikakvu obavijest, nisu nikakve tvrdnje, već su samo izrazi emocionalnih stanja ili osjećaja. Nema nikakve objektivne stvarnosti u moralnim tvrdnjama.

Stoga bi emotivist rečenicu “Pomagati drugome u nevolji je dobro” preveo kao “Hura! Pomaganje drugome u nevolji!” dok bi “Ubojstvo nevine osobe je zlo” preveo kao “Bljak! Ubojstvo nevine osobe!” Ništa se ne tvrdi, samo se izražava emocionalno stanje govornika.

Prema emotivizmu, etičke rečenice nisu iskazi – ne mogu biti istinite ili ne. “Sladoled je hladan” je istinit iskaz. “Mi smo na mjesecu” je neistinit iskaz. “Otvori vrata!” nije iskaz, već zapovijed; nije istinito ili ne. “Hura! Iskrenost!” isto tako nije iskaz, već izraz emocija. Emotivist drži kako sve etičke rečenice takve – sve su hurakanje ili bukanje. Vuhuanje ili bljakanje.

Praktični odgovor

Poprilično je jasno da prema emotivizmu ne postoji ništa objektivno oko etike. Pohvaliti nesebičnost znači samo reći da imam pozitivne osjećaje kada je netko nesebičan. Osuditi krađu znači samo reći da se meni krađa ne sviđa. Kao što poznati emotivist A. J. Ayer tvrdi: Kada kažem “Učinili ste nepravdu kada ste mi ukrali novac,” ne govorim ništa više nego kad kažem “Ukrali ste mi novac” i pritom negodujem.[2] Ne postoji nikakva činjenica oko toga je li nešto stvarno, objektivno dobro ili zlo; etičke rasprave su poput ovakvoga razgovora: “Meni se sviđaju vlakovi!” kaže jedan dječak. “Ne! Meni se sviđaju avioni!” kaže drugi uzbuđeno.

Ne treba puno mašte da bismo vidjeli kako se emotivizam može koristiti u ideologijama. Na osudu nacističkog režima, Hitler bi mogao opravdano odgovoriti: “Ach, ja, ti imaš takve osjećaje. Gut. Mi ih nemamo” i nastaviti mirno sa svojim poslom. Na Spartakov zahtjev da se robovi oslobode od nehumanih okova, car može opravdano reći: “Robe, što su meni tvoji osjećaji?” Ili na upit o tome što misli o pro-life argumentima, neki doktor koji čini pobačaje može opravdano reći: “Zašto bi me u mojem poslu trebale zabrinjavati emocije drugih ljudi?”

Jednostavno, bilo što, bilo koji prigovor nekoj praski ili bilo koji zahtjev za poboljšanjem može biti otpisan, jer, u konačnici, ne postoji “dobro” ili “zlo”, ne postoji “dužnost” ili “krepost”; samo osjećaji i njihovo izražavanje. Filozof znanosti Michael Ruse slično kaže: “Razmotreno kao racionalno opravdan skup tvrdnji o objektivnom nečemu, etika je iluzorna. Ja cijenim da kada netko kaže: ‘Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga,’ on misli da referira iza i ponad sebe… Međutim… takva referenca je doista bez temelja…”[3]

Emotivizam nam tako oduzima uvjerljivo najsnažnije oružje protiv neke zlokobne ideologije: moralni sud. Saveznici i pokreti otpora u Drugom svjetskom ratu nisu se borili za izražaje emocionalnih stanja Winstona Churchila, nego zato što su stvarno mislili kako je nacistički režim zao. Ako prihvatimo emotivizam, nalazimo se u vrlo nezgodnoj situaciji da ne možemo osuditi, primjerice, izrabljivanja radnika: “Neisplaćivanje plaća? Bljak.” Ali koga briga za nečiji emocionalni bljak?

Dakako, ovo ne dokazuje da je emotivizam neistinit. U najboljem slučaju, to pokazuje kakao imamo praktičnih ili razboritih razloga da ga odbacimo. Imamo li, međutim, neki argument protiv istinitosti emotivizma? Mislim da imamo.

Četiri argumenta

Prvo, moralni izričaji mogu biti bez bilo kakvih osjećaja te se osjećaji mogu izražavati bez bilo kakvog moralnog sadržaja. Moguće je da netko – primjerice stoički Mr. Spock – bez bilo kakvih emocija kaže: “Lagati je moralno zlo” ili da android bez emocija, kao što je popularni Data kaže: “Pravednost je krepost”, a da pritom ne izražava nikakav osjećaj.

S druge strane, moguće je da se udarim o stol i pritom povičem u boli, bez bilo kakve moralne nakane: “Arhg! Mrzim stolove!”. Sad, prema emotivizmu, moralni izričaji su samo izražaji osjećaja. Ali ako je moguće da netko ima moralni izričaj bez izražaja osjećaja (kao u slučaju Spocka ili Date) ili ima izražaj osjećaja bez moralnoga suda (kao u slučaju mene i stola), onda moralni sud i izražaji osjećaja ne mogu biti jedno te isto. Drugim riječima, emotivizam je neistinit. Ovo možemo sažeti na sljedeći način:

1. Ako je emotivizam istinit, onda nije moguće imati moralni izričaj bez emocionalne ekspresije ili emocionalnu ekspresija bez moralnoga izričaja.
2. Moguće je imati moralni izričaj bez emocionalne ekspresije ili emocionalnu ekspresiju bez moralnoga izričaja.
3. Dakle, emotivizam nije istinit.

Drugo, prema emotivizmu su nemoguća moralna neslaganja. Ljudi se ne prepiru oko osjećaja. Nigdje nećete naći ovakvu raspravu: “Ja volim Čokoladu!” “Ne! Ja volim vaniliju!” Tu, u stvarnosti, nema neslaganja; nije kao da je jedno stajalište istinito, a drugo neistinito.

Međutim ljudi imaju vrlo ozbiljne prepirke i neslaganja oko ključnih moralnih pitanja: oko pravednoga rata, smrtne kazne, pobačaja, eutanazije itd. Ljudi u tim slučajevima, barem prima facie, tvrde kako je jedno stajalište istinito, a drugo nije. Prema emotivizmu, međutim, zagovornik smrtne kazne i protivnik smrtne kazne nisu zapravo u neslaganju. Samo dijele svoje osjećaje. Ali – barem prima facie – oni se stvarno prepiru i stvarno se ne slažu.

Dok se na gornju svađu djece oko čokolade i vanilije smijemo, na prepirku oko smrtne kazne to ne činimo, jer shvaćamo da se ne radi o šali, već o neslaganju oko moralnosti određenoga djela. Ali ako su prema emotivizmu moralna neslaganja nemoguća, a postoje moralna neslaganja, onda je emotivizam pogrešan. Možemo to ovako sažeti:

1. Ako je emotivizam istinit, onda su moralna neslaganja i prepirke nemoguće.
2. Moralna neslaganja i prepirke su moguće.
3. Dakle, emotivizam nije istinit.

Treće, uvjerljivo je da neke moralne tvrdnje stoje u logičkim odnosima s drugim moralnim tvrdnjama. Primjerice, “Imam dužnost učiniti x” implicira “imam pravo učiniti x”. Slično, “x je krepost” implicira “x je dobro (za mene)”. Ali emocionalne ekspresije ne stoje u takvim logičkim odnosima. Samo iskazi ili indikativne tvrdnje (nešto što može biti istinito ili ne) stoje u takvim odnosima. Stoga emotivizam ne može biti ispravna teorija moralnih tvrdnji. Ovo možemo oblikovati u argument na sljedeći način:

1. Ako je emotivizam istinit, onda moralne tvrdnje ne stoje u logičkim odnosima.
2. Moralne tvrdnje stoje u logičkim odnosima.
3. Dakle, emotivizam nije istinit.

Četvrto, i konačno, prema emotivizmu ništa nije stvarno loše ili zlo kako to u običnom govoru razumijevamo. Kako sam već napomenuo, emotivist ne misli da postoji bilo što objektivno ili stvarno u etici. Ne misli da postoje bilo kakve objektivne moralne vrijednosti. Sve što postoji su osjećaji spram nekih radnji i njihovo izražavanje.

Međutim, objektivne moralne vrijednosti stvarno postoje. Neke stvari barem, poput nesebičnosti i požrtvovnosti jesu stvarno dobre. I barem neke stvari, poput silovanja i pedofilije su stvarno zle.

Na temelju našeg moralnog iskustva, eminentno smo opravdani vjerovati u stvarnost moralnoga dobra i zla na jednak način kako smo na temelju našega iskustva vanjskoga svijeta opravdani vjerovati u njegovu stvarnost. Razmislite samo: strogo govoreći, ne možete dokazati da niste samo mozak u bačvi, koji neki ludi znanstvenik stimulira da ima privid vanjskoga svijeta – stolica, računala, drugih ljudi itd. Međutim, bili biste ludi ako biste u takvo što vjerovali. Vaše iskustvo vanjskoga svijeta vam daje sasvim dovoljno opravdanja za vjerovanje da vanjski svijet stvarno postoji, da nije iluzija. Jednako tako s moralnim iskustvom. Morali bismo imati neki stvarno snažan razlog da poništi naše temeljno iskustveno opravdanje.

Je li promjenjivost moralnih uvjerenja takav razlog? Teško. Moralna spoznaja se može mijenjati i napredovati (ili ne), ali to ne govori ništa o njezinoj ispravnosti, jednako kao što promjena i napredak na znanstvenom, matematičkom ili bilo kojem drugom području ne govori ništa protiv objektivnosti znanstvene, matematičke ili bilo koje druge spoznaje.

Zapravo, sam govor o moralnom napretku, koji nam je tako pri srcu (“mi smo napredovali od onih barbara koji su porobljavali ljude i prisiljavali ih da mučno rade u nehumanim uvjetima! Mi smo napredovali od onih nazadnjaka koji su spaljivali vještice!”) pretpostavlja njegovu objektivnost. Kad ne bi bilo objektivnih mjerila, moglo bi se samo govoriti o moralnoj promjeni. Mogli bismo reći da je naše društvo moralno drukčije od Hitlerova Trećeg Reicha, ali ne bismo mogli reći da je bolje.

Dakle, temeljem mojeg moralnog iskustva, imam jednako toliko opravdanja za mišljenje da su barem neke moralne vrijednosti objektivne kao što imam za stvarnost vanjskoga svijeta – da nisam samo mozak u bačvi ili Neo u Matrixu – ili za stvarnost prošlosti – da svijet nije stvoren prije pet minuta s prividom starosti, hranom u našim želucima i engramima sjećanja u našim mozgovima. Strogo govoreći, nijednu od ovih stvari ne mogu dokazati, ali su očito opravdane – ispravno su utemeljene na iskustvu vanjskoga svijeta i prošlosti. Na jednak način su vjerovanja o objektivnosti moralnih vrijednosti ispravno utemeljenja na iskustvu dobra i zla nekih čina.

Za bilo koji argument protiv objektivnosti moralnih vrijednosti, mogao bih dati savršeno paralelan argument protiv stvarnosti vanjskoga svijeta ili prošlosti. Stoga, ako su ta vjerovanja opravdana i racionalna, onda su opravdana i racionalna vjerovanja o objektivnosti moralnih vrijednosti.

Kao što Louise Anthony kaže: “Bilo koji argument za moralni skepticizam temeljiti će se na premisama koje su manje očite od stvarnosti samih moralnih vrijednosti.” Ali, ako je tako, onda je emotivizam neistinita teorija.

To možemo i ovako reći:

1. Ako je emotivizam istinit, onda objektivne moralne vrijednosti ne postoje.
2. Objektivne moralne vrijednosti postoje.
3. Dakle, emotivizam nije istinit.

Čini se kako imamo četiri zasebna i dobra argumenta protiv emotivizma, zajedno s praktičnim razlozima za odbaciti ga. Emotiviazm je ne samo opasna teorija, nego i potencijalni falsifikator katolicizma. Ali, na sreću, poprilično je neopravdana teorija i loš falsifikator katoličke vjere.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net

————————————

[1] U Aristotelovom smislu te riječi.

[2] Usp. A. J. Ayer: Language, Truth, and Logic, London, 1936, 107.

[3]M. Ruse: Evolutionary Theory and Christian Ethics, u: The Darwinian Paradigm. Essays on its History, Philosophy and Religious Implications, London, 1989, 268.

Ovaj članak Ideja koja će okončati našu vrstu i prokleti naše duše se prvo pojavio na Bitno.net.

Na posljednjoj ovogodišnjoj audijenciji na Trgu svetoga Petra, Sveti je Otac u katehezi govorio o Djetetu Isusu.

Foto: L’Osservatore Romano

U ovim božićnim danima pred nas se stavlja Dijete Isus. Uvjeren sam da su brojne obitelji u svojim kućama postavile jaslice, održavajući tako lijepu tradiciju čiji je začetnik sveti Franjo Asiški, a koja u našim srcima živim održava otajstvo Božjega utjelovljenja – kazao je Papa.

Vrlo je raširena pobožnost Djetetu Isusu. Mnogi su sveci i svetice u svojim molitvama njegovali tu pobožnost, a po uzoru na život Djeteta Isusa željeli su oblikovati svoj život. Mislim naročito na Tereziju iz Lisieuxa, koja je kao redovnica karmelićanka uzela ime Terezija od Djeteta Isusa i svetoga Lica. Ona je živjela i svjedočila „duhovno djetinjstvo“ koje se ostvaruje meditirajući poniznost Boga koji se poradi nas učinio malenim – kazao je Sveti Otac nastavljajući spontano govoriti. „Ovo je veliko otajstvo, Bog je ponizan! Mi nismo ništa jer smo oholi, puni taštine i smatramo se velikima! On, koji je velik, ponižava se i postaje dijete. To je pravo otajstvo! Bog je ponizan. To je lijepo.

Bog je u božansko-ljudskoj Kristovoj osobi neko vrijeme bio dijete, a to za našu vjeru treba imati posebno značenje. Premda su njegova smrt na križu i njegovo uskrsnuće najveći izraz njegove otkupiteljske ljubavi, ipak ne treba zaboraviti da je njegov cijeli zemaljski život bio objava i pouka. U božićno se vrijeme sjećamo njegova djetinjstva. Ako želimo rasti u vjeri, onda treba da češće razmišljamo o Djetetu Isusu. Zaista iz toga razdoblja ne poznajemo gotovo ništa. Ono što znamo odnosi na davanje imena, osam dana nakon rođenja, i na predstavljanje u hramu (usp. Lk 2,21-28); te na poklon kraljeva i na bijeg u Egipat ( usp. Mt 2,1-23). Nakon toga, ništa do njegove dvanaeste godine, kada Marija i Josip za Pashu hodočaste u Jeruzalem, a umjesto da se s roditeljima vraća kući on se zaustavlja u Hramu razgovarati sa zakonoznancima – podsjetio je Papa.

Znamo dakle malo o Djetetu Isusu, ali od Njega možemo mnogo naučiti ako promatramo život djece. Lijep je običaj da roditelji, djedovi i bake, gledaju što djeca rade. U prvom redu otkrivamo da djeca žele našu pozornost. Zašto žele biti u središtu? Zašto su ponosita? Zato jer žele zaštitu. Treba dakle da i mi u središte svoga života stavimo Isusov život i da budemo odgovorni za njegovu zaštitu – kazao je Papa dodajući:

On želi da ga uzmemo u naručje, želi da ga pazimo te da nas može gledati u oči. Osim toga, jer je među nama trebamo ga uveseljavati svojom ljubavlju i radošću, a njegov je osmijeh jamac da nas ljubi. Djeca se vole igrati. Igranje s djecom podrazumijeva prihvat njihove logike. Ako se s njima želimo igrati, onda moramo znati što im se sviđa, a ne biti sebični i nametati im ono što se nama sviđa – kazao je papa Franjo dodajući:.

Ovo je pouka za nas. Pred Isusom trebamo zanijekati svoju želju da budemo neovisni, ako želimo istinsku slobodu, ako ga želimo upoznati i služiti mu. Dijete Isus Sin je Božji koji dolazi da nas spasi. Došao je da nam objavi Očevo lice, bogato ljubavlju i milosrđem. U naručje dakle uzmimo Dijete Isusa, njemu služimo: On je izvor ljubavi i vedrine. Kada se kući danas vratite, iz jaslica uzmite kip djeteta Isusa i kažite: Isuse, želim biti ponizan kao i ti, ponizan kao Bog, i molite ga za tu milost – zaključio je papa Franjo.

Na kraju audijencije papa Franjo je izrazio solidarnost, te zajamčio molitve za sve koji su na raznim stranama svijeta pogođeni poplavama. U Sjedinjenim Američkim Državama, na području Midwesta, odnosno Srednjega Zapada, vladaju veliki pljuskovi; u Velikoj Britaniji se strahuje od oluje nazvane ‘Frank’, a Južnom Amerikom hara ‘El Niño’.

Pozivam vas na molitvu za žrtve prirodnih nesreća koje su ovih dana pogodile Sjedinjene Države, Veliku Britaniju i Južnu Ameriku, posebice Paraguay, a u kojima nažalost, ima žrtava, mnogo je evakuiranih i štete su velike. Neka Gospodin tim ljudima pruži utjehu, a bratska solidarnost neka im pomogne u njihovim potrebama – rekao je Papa.

Ponajviše ožalošćuje broj poginulih u tim elementarnim nepogodama koje su ovih dana pogodile više krajeva svijeta. U Sjedinjenim Državama ih je, naime, trinaestoro; u Paraguayu, u glavnom gradu Asuncionu, četiri su osobe poginule, a 140.000 ih je evakuirano, dok je u cijeloj zemlji šest žrtava, a desetci tisuća ljudi moralo je napustiti svoj dom.

RV | Bitno.net

Ovaj članak ‘Dijete Isus želi da ga uzmemo u naručje, želi da ga pazimo te da nas može gledati u oči’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Mnogi kršćani uspoređuju Silu sa Duhom Svetim. No,  jasno se dade zaključiti da je Lucasova Sila neosobna energija sastavljena od svih živih bića u svemiru. S druge strane, treća osoba Presvetog Trojstva koju kršćani nazivaju Duh Sveti je upravo to – osoba;

Foto: starwars.com

U prvom dijelu ovog našeg literarnog putovanja kroz univerzum filmske sage Zvjezdani ratovi osvrnuli smo se na njezinu nenadmašnu popularnost i zapitali se o bezazlenosti njezine (neupitne) zabavnosti, razini njezine umjetničke vrijednosti (s kršćanskog gledišta) i o posljedicama kreiranja surogat mitologije prožete svojevrsnim religijskim sinkretizmom. U narednim odlomcima, pokušat ćemo dodatno pojasniti ovu problematiku i ponuditi smjernice prema odgovorima.

 Što je „pjesnik“ htio reći?

Drevni mitotvorci su sakalni narativ kulture i civilizacije kojima su pripadali formirali i ispjevavali stihovima, kiticama, pjesmama i pjesničkim slikama uz pratnju odgovarajuće metrike; suvremeni mitotvorci to čine scenarijima, dijalozima, filmskim serijalima uz pratnju vrhunski orkestrirane glazbe i izvanrednih specijalnih efekata sedme umjetnosti, umjetnosti „pokretnih slika“. Već smo spomenuli kako je sami George Lucas u više navrata otvoreno priznao da njegova filmska saga nije tek larpurlartizam. U znamenitom razgovoru koji je obavio sa Billom Moyersom (intervju za magazin Time, 18.4.1999.), Lucas je, između ostalog, izrekao sljedeće:

„ Sa Zvjezdanim ratovima svjesno sam krenuo u re-kreiranje mitova i motiva klasične mitologije. Želio sam upotrijebiti ove motive da bi se uhvatio u koštac sa problemima koji danas postoje. Ne vidim Zvjezdane ratove kao nešto duboko religiozno. Vidim Zvjezdane ratove kao čin uzimanja u obzir sve teme koje religije obrađuju i pokušaj njihova destiliranja na moderniji i pristupačniji konstrukt, a taj je: postoji jedan veći misterij oko nas. Zaključak do kojeg sam došao jest: sve religije vode istini.“…Religija je u svojoj biti zapremnik vjere. Vjere u našu kulturu, naš svijet i na višoj razini, onoj mističnoj- koja je Bog, kojeg netko može opisati „onim što je nadnaravno“ ili „stvarima koje ne možemo objasniti“- a to (mistično) je vrlo važan dio onog što nas čini stabilnima, u ravnoteži…..Stavio sam Silu u film kako bih pokušao probuditi određenu vrstu duhovnosti u mladim ljudima- više vjeru u Boga nego vjerovanje u neki posebni religijski sustav. Želio sam postići da mladi ljudi počnu postavljati pitanja o tom misteriju. Ne imati dovoljno interesa za misterije života i ne postaviti pitanje: „Postoji li Bog ili ne?“- za mene je to najgora stvar koja se može dogoditi…Mislim da je važno imati sustav vjerovanja i imati vjeru…Mislim da ima Boga. Nesumnjivo. Što taj Bog jest i što mi o njemu znamo, u to nisam siguran…Ono što znam o životu i o ljudskome soju je to da smo uvijek pokušavali konstruirati nekakav kontekst za nepoznato. Čak su i pećinski ljudi mislili da su rješili stvar. Rekao bih da su oni imali razumijevanje na stupnju vrijednosti 1. Mi smo stigli optilike do stupnja 5. Jedina stvar koju većina ljudi ne razumije je toda ta vrijednosna ljestvica seže do stupnja od 1 milijun…Na Moyersovu primjedbu kako „Biblija više nema središnje mjesto u današnjoj kulturi“ i da se stoga „posebno mladi ljudi okreću filmovima za inspiraciju, a ne organiziranoj religiji“, Lucas odgovara:“ nadam se da to neće biti smjer koji će krenuti čitava ova stvar, jer smatram kako definitvno organizirana religija ima svoje mjesto. Bilo bi mi mrsko naći se u potpuno sekularnom svijetu gdje zabava služi kao nekakva vrsta religioznog iskustva…Kad sam napisao prve Zvjezdane ratove, trebao sam osmisliti čitavu kozmologiju…učiniti nešto što je relevantno, nešto što imitira vjerski sustav koji već postoji tisućama godina i s kojim većina ljudi na planeti, na ovaj ili onaj način, ima nekakvu vezu. Nisam htio izumiti religiju. Htio sam objasniti na drukčiji način religije koje su već postojale…Oklijevao bih kad bih morao zvati Silu Bogom. Ona je prvenstveno dizajnirana da potakne mlade ljude na razmišljanje o misteriju. Ne reći „evo odgovor“, već „Promisli malo o ovome. Postoji li Bog? Kako Bog izgleda? Kako Bog zvuči? Kako je to osjetiti Boga? Kakva je naša relacija s Bogom?…Kakvu će eventualnu manifestaciju to imati u načinu na koji će oni opisati svoga Boga, kakav će oblik zauzeti njihova vjera, to nije svrha ovog filma…Ja pričam stari mit na novi način…lokaliziram ga za čitav planet…za kraj tisućljeća.“

Lucas na ovaj način zapravo akutalizira prvu od tzv. četiri temeljne funkcije mita– onu mističnu, taumatološku (udahnuti osjećaj udivljenosti i poštovanja prema tajni postojanja).

Lucasova „daleka, daleka galaksija“ zadivljuje razrađenošću, detaljnošću i finom nijansiranošću različitih rasa, nacija, običaja, kultura, civilizacija; solarnih sustava, morfologije, geologije; bioloških, fizičkih, kemijskih zakonitosti, računanjem vremena, tehnologijom i svime onime što nazivamo znanošću.

Time se aktualizira druga temeljna funkcija mita- kozmološka (pomoći pojedincu naći njegovo mjesto u cjelini).

Nadalje, filmska saga koja predstavlja mitologiju neke civilizacije, u svom narativu jednim dijelom nužno opisuje i pokušava dokučiti njezino političko uređenje i njegovu povijest. Jedni su u sukobu pokreta otpora i Imperija prepoznali sukob američkog pokreta otpora i engleskog imperija i uspostavu američke neovisnosti u 18.stoljeću. Drugi su u borbi svemirskih letjelica pobunjenika i Imperija prepoznali nebeske bitke američkih (savezničkih) zrakoplova sa onim japanskim (nacističkim) u Drugom svjetskom ratu. U galaktičkom senatu, republici i imperiju teško je ne prepoznati rimski senat, republiku i carstvo, u trupama Imperija njemačke „Storm Trooper-e“ (njem. Sturmabteilung) iz I. i II.svjetskog rata, a u šljemu Darth Vadera križanca između nacističkog Stahlhelm i samurajskog Kabuto. Prilikom premijere Epizode III (Osveta Sitha) na filmskom festivalu u Cannesu, na upit novinara o tome je li taj film komentar na vanjsku politiku nekadašnjeg predsjednika SAD-a (George Bush) Patriotski Akt (2001.) i invaziju na Irak, Lucas je odgovorio primjedbom da je izvorni film (Epizoda IV-Nova nada) nastajao nedugo nakon Vijetnamskog rata i skandala vezanih uz bivšeg predsjednika Nixona (koji je bio inspiracija za lik kancelara Palpatinea/Darth Sidiousa) i pritom naglasio: “Pitanje koje se obrađivalo jest kako se jedna demokracija pretvara u diktaturu…ali paralele između onoga što smo učinili u Vijetnamu i onog u Iraku su nevjerovatne.“

Na ovaj način Lucas aktualizira treću funkciju mita – sociološku (ponuditi formu organizacije života u zajednici).

I konačno, Lucas kao student antropologije nije se libio priznati da je jako zainteresiran za drevna pripovjedanja koja uglavnom govore o „osobnim odnosima, o roditeljima ili o bogovima, koji su i sami nekakvi nad-roditelji.“ Nakon uspjeha Epizode V (Imperija uzvraća udarac , 1980.) Lucas je primjetio da je „to vrsta filma kakvog trebamo. Potreban je nekakav film koji izražava mitološke stvarnosti života – te dublje psihološke kretnje načina na koji provodimo svoje živote.“ Odnos otac-sin i s njim vezane psihološke teme (ljubav, mržnja, suosjećanje, klasični očinski kompleks i postmoderni kompleks odsutnog oca) u samom su srcu priče. Štoviše, Lucas je otvoreno u nekoliko navrata priznao da je u njegovim filmovima (napose Zvjezdani ratovi i Indiana Jones) snažno prisutan autobiografski element: Lukeovo odbijanje Vaderove ponude zajedničkog vladanja galaksijom nadahnuto je Lucasovim vlastitim odbijanjem da se priduži svome ocu u obiteljskom poslu prodaje uredskog materijala.

Ovdje je riječ o Lucasovoj implementaciji četvrte funkcije mita – pedagoške (podučiti humanom životu, dati odgovor na pitanje: Kako živjeti dobro?)

Nas ovdje najviše zanima mistični i pedagoški aspekt mita i njihov odnos s religioznim elementima priče. Sada kada smo u osnovnim crtama utvrdili namjere našeg suvremenog filmskog umjetnika/mitotvorca, za dublje razumijevanje njegove zvjezdane sage treba utvrditi tko su mu bili uzori i odakle je Lucas crpio inspiraciju za ono što, spmenuli smo, on sam naziva „rekreiranja mitova“, „objašnjavanja religija koje već postoje“ i „uzimanja u obzir sve teme koje religije obrađuju i pokušaj njihova destiliranja na moderniji i pristupačniji konstrukt“.

Ne pada jabuka daleko od stab(a)la

Već se iz spominjanja četiri funkcije mita dade zaključiti da je na nastanak Zvjezdanih ratova golem utjecaj imao Joseph Campbell, američki pisac, znanstvenik i sveučilišni profesor koji se bavio komparativnom mitologijom i komparativnom religijom. Nakon što su Zvjezdani ratovi ugledali svjetlo dana, Campbell i Lucas postali su prijateljima; Lucas je Campbella nazivao „njegovim Yodom“. Campbell, ljubitelj Upanišada i istočnjačkog misticizma, Lucasa je dublje upoznao sa Mahabharatom i Ramayanom. Okosnica Lucasovog narativa je jedan Campbellov koncept zvan monomit ili herojevo putovanje. Campbell je, u svojem proučavanju mitova i religija širom svijeta prepoznao jednu okosnicu prisutnu u svima. Protagonist sakralnog narativa prolazi kroz nekoliko etapa: poziv na avanturu, nadnaravna pomoć, prag iz poznatog u nepoznato, pomoć mentora, izazovi i kušnje, otkrivenje (smrt i uskrsnuće), preobražaj, pomirenje, povratak rodnoj sredini s darom. U Lucasovom narativu, taj protagonist je Luke Skywalker. Campbell je svojedobno primjetio da svi veliki mitovi trebaju biti regenerirani u svakoj generaciji i da Lucas upravo to i čini svojim filmovima. Čini se kako je čitav Hollywood pažljivo slušao ovu poruku; Campbellov utjecaj na „boom“ filmskih i strip heroja u proteklom stoljeću je nemjerljiv (Superman, Batman, Spiderman, više manje svi akcijski filmovi i povijesni spektakli).

Nemjerljiv utjecaj na mitologiju Lucasovog rada imao je J.R.R.Tolkien i njegov opus. Neki izvori kažu da je čak imao namjeru ekranizirati Tolkienova djela, no taj plan je propao. Međutim, mnogi će primjetiti neospornu sličnost likova, imena, toponima, čak i naslova Lucasove sage onoj o Međuzemlju. I Lucasov nacrt za film Willow (1988.) na istom je tragu.

Već smo spomenuli da je Lucas odgojen kao kršćanin (metodist). On se u odrasloj dobi počeo izjašnjavati „budistom-metodistom“, dobrim dijelom i pod utjecajem Garyja Kurtza , producenta i koscenarista Epizoda IV i V, svojedobno studenta komparativne religije koji je Lucasa upoznao i sa religijom američkih urođenika (Indijanci), šamanizmom i hinduizmom. Paralele sa hinduizmom su neosporne: monizam univerzuma, tj. Sile (hinduistički Om), odlazak mladića (Luke) u šumu u potragu za mudrim jogijem (Yoda), koncept „dužnosti iznad obitelji“, „Gandijevska“ benevolencija Yode, kremacija Darth Vadera, Anakinov „repić“ (sikha), odnos učitelj-učenik (hindu koncept Gurukula). Definicija Sile koju u filmu daje lik Obi Wan Kenobija ( „enegetsko polje koje stvaraju sva živa bića; okružuje nas, prožima i drži galaksiju na okupu“) te „tamna i svjetla strana Sile“ jako nalikuju na hinduistički koncept Shakti. Što se tiče šamanizma, između ostalog, lik Obi Wan Kenobija i naziv „Sila“ nadahnuti su Carlosom Castanedom i njegovim Pričama o moći (lik Don Juan Matusa, indijanskog šamana i pojma“životne sile“). Irvin Kershner, redatelj Epizode V (Imperija uzvraća udarac), najpopularnijeg filma u sagi, također je, u kasnijoj fazi svoga života, bio proučavatelj zen budizma. Upravo sa Epizodom V u priču ulazi lik Yode. Lucas je čak, prema pisanju budističkog učitelja Alexandera Berzina, prije stvaranja filma bio na proputovanju kroz Indiju i u Dharamsali je sreo čovjeka koji je bio inspiracija za lik Yode: Tsenhzaba Serkonga Rinpochea (Berzinovog mentora) – budističkog monaha i nekadašnjeg tutora Dalaj Lame. Jedna od inspiracija za lik Yode (fizičke konture glave, lica i očiju) bio je i Albert Einstein, univerzalni simbol mudrosti i znanja.

Na Lucasov rad neosporno je utjecao i Dune – najprodavaniji znanstveno-fantastični roman svih vremena, čiji je autor još jedan student zen budizma: Frank Herbert.

U dokumentarnom filmu „The Science of Star Wars“ Lucas je otkrio kako su inspiracija za Jedi vitezove bili monasi Shao-Lina, majstori borilačkih vještina, koji prakticiraju taoizam, preciznije, „manipulaciju“ onim što nazivaju Chi – kozmička energija koja prožima sve stvoreno- putem meditacije i promjene stanja svijesti. Poznate su demonstracije ove prakse diljem svijeta i predstave Shao–Lin monaha na kojima pred publikom očituju sposobnosti primanja razarujućih udaraca (rukom, nogom, tvrdim predmetima) bez ozljeđivanja i upućivanja istih udaraca s razornim efektom na ciglu, drvo, metal, kamen…neki od njih vjeruju da se Chi energijom isti udarci mogu uputiti i bez ikakvog fizičkog doticaja.

Taoizam nije jedina inspiracija s Dalekog Istoka; Lucas je također u nekoliko navrata spomenuo utjecaj Akire Kurosawe i filmova o samurajima. Uz već spomenuti Vaderov šljem, teško je ne primjetiti sličnost katane i svjetlosne sablje. Mnogi smatraju kako je samurajski kodeks časti (bushido) te šintoistički koncept magokoro („iskreno srce“) koje omogućuje dostupnost kami (bogolika sila ili energija u prirodi).

U dualizmu kojim obiluje mitologija Zvjezdanih ratova (sami likovi, odnosi mentor-student, borba svjetle it tamne strane univerzuma, tj. „Sile“) mnogi su prepoznali utjecaje Zoroastrijanizma, yin – yanga (tama-svjetlo), ali i drevnih dualističkih hereza koje su se davno pojavile u kršćanstvu (doketizam, maniheizam, marcionizam, gnosticizam, bogumili, katari, albigenzi) a postoje, u ovom ili onom obliku i danas

U čemu je problem?

Namjere Georgea Lucasa svakako su plemenite. Ili barem tako zvuče gore navedeni citati o želji da mlade ljude potakne na pitanja o Bogu i ispravnom životu (mistična i pedagoška funkcija mita). No, s kršćanskog gledišta, je li u dekristijaniziranoj kulturi put do Boga jedan novi religijski „melting pot“, jedno, Lucasovim riječima „uzimanje u obzir svih tema koje religije obrađuju i pokušaj njihova destiliranja na moderniji i pristupačniji konstrukt?” Ili je pravi put nova evangelizacija, inkulturacija Evanđelja; posredovanje Kristovog utjelovljenja u kulturi navještajem, sakramentima i svjedočenjem na način razumljiv suvremenom čovjeku ? Je li Lucas svojim sinkretističkim pristupom spajajući dijelove različitih sustava u jednu cjelinu stvorio (od svog, čini se, dobrohotnog pokušaja da pokaže put mladom čovjeku prema otajstvenoj strani života) svojevrsnog „monstruma“, „Frankensteina“, „Dartha Vadera“, nekoherentnu i nejasnu cjelinu koja čovjeka može odvesti u stranputicu?

Prvi problem koji se da ovdje uočiti jest pomalo pretjerani misticizam i relativizam. Vode li, uistinu, sve religije k istini i možemo li reći da ne znamo ništa o Bogu, kako Lucas smatra? Lucasov mentor Campbell (otpali katolik) je smatrao kako je ono što mi zovemo Bog „maska“…“metafora za misterij koji apsolutno nadilazi sve kategorije ljudskog razmišljanja.“ („Moć mita“; razgovori s Moyersom, emitirano 1988.) Što bi na ovo rekao sv.Anselmo koji je primjetio da je Bog „ ono iznad čega se ništa drugo ne može misliti“ (dakle, transcendentan ali ipak misliv, dokučiv razumu). Što bi na to rekao Hans Urs von Balthasar sa svoji aksiomom (korekcija Rahnerovog) „ekonomijsko Trojstvo jednako je imanentnom Trojstvu“ (ne i obratno, naravno)? Naravno da je Bog otajstvo, ali nije li se Bog objavio utjelovljenjem Sina u Isusu Kristu koji je posrednik i punina sve Objave (Dei Verbum 2) ? Je li mogao tako nešto prihvatiti Campbell koji je svojedobno izjavio kako „život nema značenja…svatko od nas daje značenje svom životu“…i da „svatko tko se utjelovi i donese poruku Riječi u svoj život je ekvivalentan Isusu“? Odlučan trenutak u Epizodi III (Osveta Sitha) je rečenica koju izgovora Obi Wan Kenobi u trenutku kada se rađa neopozivi anatagonizam između njega i Anakina. Kenobi primjećuje: „Samo Sith razmišlja u apsolutima“. Zar uistinu nema apsolutnih kategorija? Velika je razlika između relativnosti i relativizma; William Gairdner je u svojoj knjizi Kratka povijest relativizma mudro primjetio kako postoji ogromna zbrka oko ta dva pojma u suvremenoj kulturi i kako je do nje došlo. Relativizmu ove filmske priče je vjerovatno dodatno kumovao i spomenuti Herbert (također otpali katolik) i njegov sci-fi klasik Dune u kojem se, između ostalog, govori o budućnosti u kojoj katoličanstvo u obliku u kojem ga mi znamo izumire; dolazi do fuzije i transformacije svjetskih religija, no i dalje se očekuje nekakav evolucijski Mesija koji je rezultat stoljetne eugenetike pod voditeljskom palicom sestrinstva Bene Gesserit (inspiriranog katoličkim odgojiteljicama iz Herbertove mladosti).

Čini se da je Campbell imao, s kršćanskog gledišta, i pogrešno shvaćanje geneze mita. Izjava da „mitološka priča i iskustvo dolaze iz ljudskog iskustva unutar fizičkog tijela i njegovih organa“ te da se putem fantazije i mita dolazi do religije (a za Campbella riječ „mit“ podrazumijevala je i „religiju“) u opreci je sa mišljenjem C.S. Lewisa koji je smatrao da ljudska sposobnost kreacije mita dolazi „odozgo“, od bogomdane (usađene) sposobnosti čovjeka da traži pronađe Božje tragove u stvorenome, u svom životu i čezne za Njim. Dok je Campbell odbacivao povijesnost kao sastavni element mitova i priznavao samo njihovu simboličnost, upravo je prepoznavanje Evanđelja kao „mita koji je postao činjenicom“ bio jedan od okidača koji je C.S. Lewisa obratio na kršćanstvo. Tom obraćenju kumovao je, naravno, njegov prijatelj Tolkien, gorljivi katolik, svojim razumijevanjem mita i shvaćanjem potrebe kreacije pokrštene mitologije, na tragu onoga što je stoljećima ranije pokušao i Charles Perrault. I dok je Tolkien nastojao biti mitotvorcem koji će za svoju Englesku pokušati stvoriti mit konzistentan stvarnosti Evanđelja, Lucas, koji je kod Tolkiena našao inspiraciju u formi naracije i mnogim površinskim detaljima, propustio je to učiniti u samoj biti svoga mita namjenjenog „čitavom planetu za kraj tisućljeća.“, učinivši ga tako višeznačnim, nejasnim, otvorenim raznim tumačenjima. I, usuđujemo se reći, – manipuliranju.

Sljedeći veliki problem ove zvjezdane sage, s kršćanskog gledišta, jest njezina prožetost panteizmom, monizmom i dualizmom. To se prvenstveno vidi na konceptu onoga što Lucas naziva „Sila“ Već smo spomenuli hinudistički utjecaj (Om, Shakti, Brahman). U razgovoru za magazin Time 1980. godine Lucas je izjavio da je „Sila neutralna i može biti iskorištena i za dobro i za zlo…Sila ima dvije strane…ona nije zloćudna ni dobroćudna…ako je dobro koristiš , možeš vidjeti i budućnost i prošlost…čitati misli, levitirati i koristiti čitavu mrežu psihičke energije“. Iste godine je izjavio da „ kad se netko rodi, ima oko sebe energetsko polje koje se može nazvati aurom…kada umre, njegovo energetsko polje sjedini se sa ostalim energetskim poljima u svemiru “. Lucas je kao izvor ideje za Silu naveo „21-87“ – kratkometražni film (1963.) autora Arthura Lipsetta, preciznije matricu za zvučnu podlogu u filmu koja sadrži izjavu Romana Kroitora, izmitelja IMAX tehnologije:“Mnogi ljudi osjećaju u kontemplaciji prirode i komunikaciji sa ostalim živim bićima nekakvu silu ili tako nešto, iza maske pred nama koju nazivamo Bogom.“

Mnogi kršćani uspoređuju Silu sa Duhom Svetim. No, iz gledanja samih filmova jasno se dade zaključiti da je Lucasova Sila neosobna energija sastavljena od svih živih bića u svemiru, ima svjetlu i tamnu stranu i njome se može manipulirati. S druge strane, treća osoba Presvetog Trojstva koju kršćani nazivaju Duh Sveti je upravo to – osoba; ulazi u stvoreni svemir ali nije sastavljen od njega; njime se ne može manipulirati jer On „puše gdje hoće“ (Iv 3,8) i sasvim sigurno nema tamnu stranu. Uostalom, kako je primjetio sv.Augustin, zlo nije supstanca nego privacija dobra.

Iz svega navedenog, može se zaključiti da Zvjezdani ratovi imaju sve klasične elemente New Age duhovnosti i religioznosti: monizam, panteizam, autosugestiju i samorealizaciju, stvaranje vlastite realnosti, spiritizam.

A to nas dovodi na temu okultnog. Ima li elemenata okultnog u Zvjezdanim ratovima? Bolje rečeno: može li se sa sigurnošću reći da ih nema? Jesu li oni tu slučajno kao nusprodukt sinkretizma ili tu postoji nekakva namjera? Prosudite sami. Mogućnost da preminuli učitelji mogu nakon smrti redovito komunicirati sa „duhovno probuđenim“ pojedincima nauk je teozofije. Već je spomenut šamanistički utjecaj sjevernoameričke indijanske kulture (Kurtz je Kenobija zamišljao kao šamana; Ewoksi žive u šamanskoj kulturi). Je li ime Anakin derivat biblijskog pojma Anakin, potomaka pretpotopnih Nefilima, o kojima (i njihovom gnostičkom tumačenju) smo već pisali na ovom portalu ? Lucas je u razgovoru za časopis Rolling Stone 2005. godine izjavio da ime Darth Vader zapravo znači „tamni otac“. Neki u pojmu Darth vide kabalistički pojam Daath, svojevrstan prag prijelaza iz dobra u zlo i obratno (upravo to i čini lik Dartha Vadera). Ima li u Zvjezdanim ratovima simbola luciferijanizma, iluminističke sekte koja štuje Lucifera prije njegovo pada, kao biće svjetla? Riječ „sila“ njima je kodna riječ za magiju, a demon kojeg prizivaju imenom Yota opisan je kao maleno biće šiljastih ušiju; on je Luciferov posrednik i smatran je „vrhunskim učiteljem“. Midi-klorijani, stanični komunikatori Sile, nadahnuti su (kako Lucas kaže) mitohondrijima; ipak, nalaze se u visokoj koncentraciji samo u krvi pojedinih elitnih pojedinaca (Anakin, Luke, jediji općenito) što je mnoge navelo da tu vide paralelu s nacističkim eugenizmom. „Čistoća“ krvi sastavni je dio učenja luciferijanizma.

Dokumentarac The making of Star Wars otkriva da su Jedi vitezovi u jednom trenutku trebali biti nazvani Jedi-Templarima. Ime Djedi je ime moćnih vračeva koji su služili faraonima; među njima su i oni koji su pokušali nadvladati Mojsija (Izl 7, 10-12). Uz svoje štapove u zmijskom kultu, nosili su i drago kamenje i kristale (sastavni dio drevne egipatske kulture). Zanimljivo, svjetlosne sablje, taj štapoliki inventar jedi vitezova, imaju ugrađen kristal, koji povezuje jedija sa Silom. Naziv Sith neobično podsjeća na naziv Seth, što je ime trećeg Adamovog sina; gnostička sekta Sefita (poznati i kao Ofiti), koji štuju edensku zmiju kao izvor mudrosti, vjeruje da vuče svoje porijeklo od njega (interesantno: upravo vrhovni Sith, Imperator, Darth Sidious zmijskog je izgleda i zavodničkog karaktera). Zmijski kult, interesantno, vezuje se i uz toponim Cannes; Michael Tsarion, proučavatelj povijesti okultnog smatra da ta riječ dolazi od riječi „cahen“ („caan“) i znači „zmija“ ili „svećenik“. Odatle, navodno, dolazi i riječ Caanan, prostor kojeg su (navodno) oci vjere nazivali zemljom štovatelja zmija; upravo tu neki vide razlog da je Krist učenicima rekao neka budu mudri „kao zmije“ (tj. kao Kaananci). Kult zmijskog štovanja spada pod zvjezdani (siderički) kult; prema Tsarionu, toponim Hollywood nastao je iz sideričkog kulta druida koji su svoje vračarske štapove izrađivali isključivo od božikovine (sveto drvo). Jesu li ova okultna imena vezana uz filmsku industriju u Cannesu i Hollywoodu?

Zaključno, ako ste preživjeli do kraja ovo (pre)dugog izlaganja, ostaje nam se priupitati: je li sva navedena problematika Zvjezdanih ratova dovoljan razlog da se bojkotira i ignorira odlazak na kino projekciju filma Sila se budi ?

Ne.

Ima li u Lucasovim filmovima doticaja s kršćanstvom i ikakve poučne poruke za kršćane?

Ima, naravno.

Više o tome u trećem i zaključnom dijelu.

Danko Kovačević | Bitno.net

Ovaj članak Klasični elementi New age duhovnosti u Zvjezdanim ratovima se prvo pojavio na Bitno.net.

Bryant, koji je nedavno objavio svoj odlazak iz profesionalnog sporta, ispričao je o svojoj krizi koju je izazvao sam – preljubom

Foto: slamonline.com

Američki košarkaš Kobe Bryant, jedan od najvećih u povijesti toga sporta, izjavio je u velikom razgovoru za magazin GQ kako mu je njegova katolička vjera pomogla proći kroz jako teška vremena u karijeri i privatnom životu.

Bryant, koji je nedavno objavio svoj odlazak iz profesionalnog sporta, ispričao je o svojoj krizi koju je izazvao sam – preljubom.

Naime, 2003. Bryant je optužen da je silovao ženu u hotelskoj sobi u Coloradu dok je bio tamo na operaciji koljena. Košarkaš je odmah osporio optužbe protiv sebe i rekao kako je žena pristala na seks s njim, priznavši tako da je prevario svoju suprugu Vanessu s kojom se oženio dvije godine ranije.

Bryant je naposlijetku oslobođen optužbi za silovanje, a sa ženom se nagodio izvan suda. Negdje u isto vrijeme objavio je priopćenje u kojem se ispričao toj neimenovanoj ženi i njezinoj obitelji.

Cijela priča ostavila je očiti trag na njegov brak, ali i na profesionalnu karijeru. Veliki dio oglašivača raskinuo je ugovore s njim. Bryant je sada ispričao kako je u to vrijeme tražio potporu i utjehu u vjeri.

“Bilo me briga za ugovore. Bojao sam se da ću ići u zatvor. Bio sam užasnut. Ali, ono što mi je tada pomoglo, a ja sam katolik, tako sam odgojen i tako odgajam svoju djecu, bio je razgovor sa svećenikom”, rekao je Bryant i prepričao taj razgovor:

“Pitao me: Jesi to napravio?, a ja sam mu rekao: Naravno da ne. Potom je pitao imam li dobrog odvjetnika, a ja sam mu odgovorio potvrdno. Rekao mi je: Pusti sve to. Kreni dalje. Bog ti neće dati više od onoga što možeš pretrpjeti i sve je u njegovim rukama. Ovo ne možeš kontrolirati”.

“I to je za mene bila prijelomna točka”, ispričao je Bryant.

Borba s posljedicama njegova grijeha ipak nije bila tako jednostavna. Njegov brak našao se u ozbiljnoj krizi. Vanessa i on su 2011. podnijeli zahtjev za razvod. Međutim, dvije godine kasnije su ga ipak povukli i danas su i dalje zajedno i imaju dvoje djece.

Bryantova obitelj je katolička, a kada je imao šest godina preselili su u jedan gradić u blizini Rima. Košarkaš i danas govori tečni talijanski. Supruga Vanessa također je katolkinja i imali su katoličko vjenčanje 2001.

Američki katolički mediji koji sada prenose ovu priču ukazuju na važnu stvar. Iako je teško procijeniti koliku ulogu praktična katolička vjera ima u njegovu životu (on je izjavio kako djecu odgaja u vjeri), Bryant je dao važno svjedočanstvo o tome kako je Crkva bila tu za njega kada mu je bila potrebna pomoć, ne uskraćujući mu oprost za ono loše što je napravio i za što se pokajao. Drugo važno svjedočanstvo jest da su on i supruga, unatoč svim poteškoćama, ostali zajedno. Svjedočanstvo braka koji se našao u krizi, ali je unatoč tome preživio govori o snazi sakramenta i važnosti pokajanja i oprosta koji kao grešnici dobijamo od Boga, ali i od svojih bližnjih.

G. An. | Bitno.net

Ovaj članak Kobe Bryant o svojoj katoličkoj vjeri: Pomogla mi je u mojim najtežim trenucima se prvo pojavio na Bitno.net.

Moja žena i ja proslavili smo na spomendan Marije Posrednice Svih Milosti našu 17. godišnjicu braka. Sedamnaest predivnih godina koje ne bih mijenjao ni za jednu drugu fazu svog života.

Foto: Shutterstock.com

Danas mogu reći da su to bile godine supružničkog mira i sklada. I ne govorim o onom miru mrtve tišine. Govorim o miru bivanja s obitelji. O miru koji smo zadobili radeći zajedno. Nije bilo lako. Zbog toga što je ovaj supružnički sklad dio procesa stjecanja svetosti kroz brak koji je jedan od plodova ovog sakramenta.

Brak je „čudan“ sakrament. Elementi koji čine ostale sakramente su jasni i drugačiji. U ovom sakramentu bračni drugovi su u isto vrijeme i fizički simboli, poslužitelji i primatelji, a pristanak u slobodnoj volji je oblik u kojem se to događa. Koliko god ga Katekizam Katoličke Crkve objašnjava, brak je jedna od onih stvari koje morate proživjeti da biste ga razumjeli dobro.

Volio bih da mi je ovo netko detaljnije objasnio prije nego što sam se vjenčao. Zbog tog razloga navodim 9 elemenata bračnog života koje bih volio da sam bolje shvaćao prije ulaska u brak.

1. Plan B ne postoji. Brak je do kraja života.

Čini se da je ovo točka koja je jasno objašnjena tijekom svih zaručničkih tečajeva. U životu sam imao dobre primjere: moji su se roditelji voljeli i poštovali jedno drugo u zdravlju i u bolesti, u bogatstvu i siromaštvu, u dobru i zlu. Bio sam najmlađi od 12-ero djece i smatrao sebe “imunim“ na duh vremena. „Nikad se to meni neće dogoditi“, uvjeravao sam se jer usprkos svemu volio sam tu ženu koja je unišla u moj život kao nijedna druga. Podjednako je važno i znati istinu, ali i razumjeti i voljeti. Zbog toga što sam samo znao istinu, a nisam je razumio i volio, našao sam se u središtu bračne krize pitajući se: „Je li bila pogreška vjenčati se?“ To pitanje neizbježno vodi u drugo pitanje: „Postoji li negdje žena koja je prikladnija za mene?“ I onda se ubrzo nađete jedan korak bliže tomu da prezirete predivnu osobu koju je Bog postavio u vaš život da vas vodi k svetosti.

Brak je opredjeljenje za ostatak života. Ono što čini ovu čudesnu avanturu je upravo to: brak je do kraja života. Kada shvatite to, bračna kriza postaje svakodnevna prilika da rastete zajedno.

2. U braku se ne radi o mojoj sreći.

Ovo je ključ svega. Ali često to naučimo godinama kasnije. Posebno muškarci. Kada ih se pita zašto su se vjenčali, supružnici obično kažu da je zbog toga da budu sretni. Ali brak nije neka magična kutija iz koje izvlačimo sreću. Ne bi bilo rastava da je ovo istina. U braku je važno svim svojim snagama tražiti sreću svog supružnika. Moja sreća treba se temeljiti na tome da činim sretnima one koje volim; svoju ženu i djecu. Kada shvatiš ovo tvoja veza se počne vrtjeti oko toga da učiniš drugu osobu sretnom. I tada primijetiš da ti je brak procvjetao. I vidiš plodove sakramenta.

3. Komunikacija je uvijek efektivnija od šutnje.

Možda trebamo preoblikovati ovu istinu: tišina je oblik komunikacije. Tišina obično komunicira neprijateljstvo, nezainteresiranost i lošu predispoziciju koja neizbježno ubija odnos. Problem je u tome što postoji razlika u načinu na koji muškarci i žene komuniciraju kada su pod stresom. Kada su žene pod stresom imaju očajničku potrebu razgovarati s nekim, ali kada je muškarac pod stresom zadnja stvar koju želi učiniti jest razgovarati o onome zbog čega je pod stresom. Ova jednostavna razlika često uzrokuje to da naše žene doživljavaju našu tišinu kao vrstu hostiliteta, a mi doživljavamo žensku potrebu za razgovorom kao prijetnju. Lekcija: ako je moja žena pod stresom, slušam je ne ispravljajući je i ne pokušavajući riješiti njen problem. Jednostavan razgovor o njenim problemima pomaže riješiti ih. Ako sam pod stresom, ona mi prvo dozvoli da se smirim i onda razgovaramo o tome.

4. Služenje drugima koristi meni.

Još jedna prekrasna istina: brak je zajednica u kojoj se služi. Ako služim svojoj ženi i ako moja žena služi meni, oboje imamo koristi od toga. Mi muškarci često ne razumijemo zašto se naše žene po kući gotovo instinktivno ponašaju kao sluškinje, a mi… pa nama ta situacija ne smeta. Ovdje ne uspijevamo komunicirati jer naše drage žene puno puta misle da ako one nastavljaju davati, mi to shvatimo, te i mi želimo davati. Ovo zapravo ne funkcionira. Dvije stvari su mi postale jasnije o ovoj istini. Prvu mi je rekla moja žena, i ne baš prijateljskim tonom. Rekla mi je da ne shvaćam sve što ona radi i sve što ja ne radim. Druga stvar se dogodila kada su nam se rodila djeca. Kako je rodila carskim rezom počeo sam je posluživati i shvatio sam kako su istinite Gospodinove riječi: „Blaženije je davati nego primati“ (Dj 20, 35). Ovo je stvarnost koje se moramo sjetiti svaki dan i darovati sebe svojim supružnicima u služenju.

5. Konflikt nije znak disfunkcionalnog para.

Rekao bih da je istina upravo suprotno. Nedostatak konflikta znak je da ste se oboje predali. Veza u kojoj se par svađa potvrđuje činjenicu da se obje osobe razlikuju u mišljenjima i stoga imaju jednako dostojanstvo. Kao što sam na početku rekao, život se sastoji od teškog rada i apsolutni mir postoji samo na groblju. Brak bez konflikta je brak koji umire. Ovo ne znači da moramo tražiti konflikte kako bismo oživjeli svoj brak. Jednostavno, to znači da trebamo biti svjesni da smo ljudska bića koja griješe pa će se zato s vremenom dogoditi i konflikt. Kada se dogodi možemo ga iskoristiti kao priliku za učenje i za rast u ljubavi.

6. Za plodan brak potrebno je troje: Bog, ti i tvoj bračni drug.

Jesam li spomenuo da je brak sakrament? Sakramenti su učinkoviti znakovi milosti! Moraju se obnavljati svakodnevno, ali ne samo s našim supružnikom. Obećanja se trebaju ponoviti svaki dan pred Bogom kako bi njegova milost djelovala. Kako obnoviti obećanja? Čineći ove stvari: priznajući da je brak zauvijek, stavljajući naše supružnike prije nas, stavljajući se u njihove cipele kako bismo komunicirali, služiti jedno drugome, shvaćajući da je konflikt prilika od Boga za naše osobno posvećenje. Ovo je moguće samo ako je Bog često pozvan u naš brak. Moleći zajedno i s djecom, sudjelovanjem na svetoj misi i pronalazeći zagrljaj Božjeg oproštenja svaki put kada stvari ne idu po planu.

7. Djeca su dar koji nam je povjerio Bog

Oh, da, to znamo! Naša je prva kći umrla dan nakon rođenja. „Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!“ (Job 1, 21). Ali jedna je stvar ovu rečenicu izreći, a druga vjerovati u nju. Naša je životna misija voditi našu djecu prema svetosti. Ni više ni manje od toga. Naša je to misija kao roditelja, i s prvim smo djetetom to i učinili. Poslije toga utjeha nam je došla preko Tomasa, Matiasa i Francisca koji će poći na duži put. Ono za što smo se jedino držali kada je Cecilija preminula jest spoznaja da je dostigla svetost i sreću, neizmjernu sreću – ono što joj mi nikada ne bismo mogli dati ni pod kakvim okolnostima. Što se događa onim brakovima koji ne prime ovaj dar? Tim parovima Bog opet povjerava nešto: ili posvetiti djecu drugih ljudi, kroz posvojenje, ili brakom koji je ispunjen plodovima pomagati u župi ili apostolskom pokretu.

8. Dobar brak je zajednica dvoje ljudi koji znaju opraštati.

Osoba koja ne oprašta u braku je kao osoba koja pije otrov, a očekuje da pritom ne umre. To ne bi imalo smisla, zar ne? Za tražiti oprost moramo biti vrlo ponizni, a za oprostiti moramo biti milosrdni. „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6, 36). Ovo je veoma važno u braku. Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Ne možemo tražiti od Boga oprost ako nismo voljni oprostiti svom bračnom drugu.  Time učimo svoju djecu poniznosti i milosrđu.

9. Brak nudi mogućnost konačnog osobnog ispunjenja.

Ovo se ne spominje često, ali realnost je da je brak senzacionalan! „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1, 27). Naravno, logično je da tražimo nekoga tko nas nadopunjuje. „Nadopunjuješ me“ – rečenica je koju se redovito koristi jer se podrazumijeva istinitom. U braku se možemo osjećati potpuno i skladno. Tertulijan govori o tome kako je predivan brak dvoje kršćana, dvoje koje su jedno u nadi, jedno u želji, jedno na životnom putu kojim hode, jedno u religiji koju prakticiraju… Ništa ih onda ne dijeli ni u tijelu ni u duhu. Sve to naglašava veliku istinu: kako bismo bili ispunjeni, moramo dati sebe; a kako bismo dali sebe, moramo kontrolirati sebe – a to nije nešto što možemo naći u nekoj trgovini. Ono zahtijeva zrelost i ravnotežu koji pak traže puno vremena i molitve.

Andrés D’ Angelo | Catholic-link.org

Prevela: M. Babić|Bitno.net

Ovaj članak 9 stvari koje bih volio da sam znao prije braka se prvo pojavio na Bitno.net.

“Moje najkompletnije djelo” tvrdio je Beethoven o svojoj ‘Missi Solemnis’. Bio je u pravu.

Foto: Shutterstock.com

Video poruka koju je papa Benedikt XVI. poslao sudionicima XX. svjetskog dana mladih održanog u Kölnu 2005. bila je, između ostalog, jedinstvena prilika za ponovno otkrivanje Beethovenove ‘Misse Solemnis’ koju on sam naziva svojim najznačajnijim djelom. Unatoč tome, taj Papin govor prošao je nezapažen od strane publike ali, što je još i važnije, i od strane stručnjaka, bilo vjernika ili ateista.

Taj propust je još i značajniji utoliko što Papa progovara ne samo s vjerskog i općeljudskog stajališta, već i kao glazbenik (pijanist) te kao izniman poznavatelj povijesti glazbe, ulazeći tako u samu bit teme.

Već se ranije Papa bio okušao u promišljanju o glazbi. U knjižici “Ljepota i Crkva” papa Ratzinger se ganutljivim tonom prisjeća: “Bachov koncert pod vodstvom Bernsteina u Münchenu nakon preranog odlaska Karla Richtera (njemačkog direktora orkestra poznatog po izvedbama skladbi iz Bachovog opusa) ostaje za mene nezaboravno iskustvo. Sjedio sam pokraj evangeličkog biskupa Hanselmanna. U trenutku kad je zadnja nota jedne od slavnih Kantata skladanih u crkvi sv. Tome u Leipzigu trijumfalno iščeznula, pogledi su nam se prirodno susreli te smo isto tako prirodno oboje ustvrdili: “Tko je ovo čuo, zna da je vjera istinita”.

Iz te glazbe izvirala je neodoljiva snaga i nije bilo moguće ne ustvrditi, ne više pukom dedukcijom, kako nije mogla nastati ni iz čega, već snagom Istine koja se uprisutnjuje u sadašnji trenutak zahvaljujući skladateljevom nadahnuću.

U video poruci Papa govori: “Radi se o skladbi koja svjedoči o dubokoj vjeri. Beethoven je, kao nesiguran čovjek u jednom prijelaznom povijesnom razdoblju, osjetio potrebu za skladanjem djela koje će biti izraz njegovog duha i odnosa s Bogom. I to nakon što je već bila poznata ‘Misa u C duru’ kojom je Beethoven istražio sve mogućnosti liturgije. ‘Missa Solemnis’ stoga više nije liturgijska glazba. U njoj je subjekt stavljen u prvi plan, i u svoj svojoj strastvenosti svjedoči o vremenu u kojem živi. I vjeru ne treba više uzimati zdravo za gotovo, dok su molitve poput kakvih stepenica kojima se čovječanstvo uspinje Bogu obnavljajući, u tom hodu, radost u Gospodinu. Izražavaju osobni odnos s Bogom, patnju prikazanu Gospodinu. Zbog tog je razloga ‘Missa Solemnis’ potresno svjedočanstvo one vjere koja je uvijek u potrazi, koja se drži čvrsto za Gospodina i koja ga je kroz stoljeća otkrivala upravo putem molitve. ‘Missa Solemnis’, jedinstvena u svojoj veličanstvenosti, pripada svijetu kršćanske vjere te je molitva u najdubljem smislu riječi. Vodi nas molitvi, odnosno vodi nas k Bogu. ”

‘Missa Solemnis’ nastala je na zahtjev, i to prilikom obavijesti o ustoličenju nadvojvode Rudolfa u nadbiskupiji u Olmutzu, koje se imalo zbiti 9. ožujka 1820. Bila je zima 1818. i Beethoven je imao godinu i pol dana za dovršenje skladbe. No odmah se dalo uvidjeti kako neće moći računati na prirodnu lakoću stvaranja koja je krasila primjerice Haydna.

Previše problema remetilo je njegovu stvaralačku savjest te se nije želio upuštati u korištenje odveć fosiliziranih pravila takozvanog “crkvenog stila” koji je predstavljao siguran izbor za svakog ozbiljnog i cijenjenog poznavatelja glazbe.

Želja mu je bila stvoriti nešto novo crpeći ideje iz velikih oblika iz prošlosti koje su njegovi suvremenici iščitavali isključivo u konzervativnom i sve u svemu ideološkom ključu (vidi E.T.A. Hoffmann, ‘Antička i suvremena crkvena glazba’, 1814., u kojoj autor tvrdi kako samo Palestrina i polifonija a cappella predstavljaju ideale prave crkvene glazbe).

U svom nastojanju da stvori nešto neviđeno želio je biti u doticaju s tradicijom antičkih polifonista te je proučavao ljestvice korištene u crkvenoj glazbi. Prije no što je završio skladati ‘Kyrie’ tako piše: “Za stvaranje prave crkvene glazbe valja proučiti korske skladbe monaha, stvoriti isječke te strofe i koristiti se najboljom prozodijom ikad viđenom u kršćanskom psalmu i himnu”.

Radilo se dakle o mukotrpnom poslu u kojemu mu se pridružio i njegov učenik Czerny, a koji je imao za cilj ni više ni manje nego iz tradicije stvoriti nešto novo. U tom je smislu Beethoven istinski preteča skladatelja XX. stoljeća, poput Stravinskog.

Rezultat toga je jedan “Beethoven bez presedana” (parafrazirajući naslov jedne izložbe o Beethovenu u Riminiju) koji je do temelja uzdrmao filozofiju i sociologiju glazbe, s Adornom kao predstavnikom. Nije to više bio “uobičajeni” Beethoven koji je znao elaborirati teme kao malo tko, nego je melodijske motive dao prožimati instrumentalnim linijama da bi iz te cjeline na neviđeni način dolazili do izražaja ljupki detalji. Kako bi rekao don Giussani “cjelina je konkretna, detalj je apstraktan” i samo gledajući cjelinu detalj dobiva svoj smisao postojanja.

Kao kada gledamo slike, trebamo ih gledati s odgovarajuće udaljenosti, jer ako smo preblizu oko postaje slijepo, citirajući još don Giussanija. Tako možemo zamisliti i ‘Missu Solemnis’, kao ogromnu fresku pred kojom valja učiniti par koraka unutrag i tada se zagledati u sveukupnu kompoziciju. Ili kao “arhitektonski kompleks sačinjen od raznih elemenata – prozora, rozeta, stupova, lukova – koji se, iako zasebni, stapaju i vežu u jednu cjelinu” (G. Carli Ballola).

Neki od dijelova su nezaboravni. Prvi među svima ‘Credo’, kojeg je Beethoven kanio predstaviti orkestralnim fanfarama pomoću “timpana, truba i trombona”. Podsjeća na zapovjednički čin, a njegove četiri note su poput stupova na kardinalnim točkama tonaliteta, dok se drugdje ocrtavaju na podlozi “sekundarnih ideja” poput zastave koja se vijori u gužvi. Zatim ‘Sanctus’ sa svojim izrazito svečanim i tajanstvenim adagio uvodom, kojim Beethoven kao da želi svima obznaniti porijeklo termina “sanctus”, segregiran, odvojen, tajanstveno “izabran”: nema stoga mjesta za jake zvukove truba i orkestra. Radi se o čistom ispreplitanju fraza solista koji podsjeća na flamansku polifoniju iz XV. stoljeća.

I što reći o ‘Benedictusu’ čija melodija cvate iz jedne violinom solirane sol (najljepši orkestralni solo violine uopće), a zatim praćena flautama i klarinetima, koja prethodi onim “beskrajnim melodijama” koje ćemo naći kasnije u ‘Kvartetima’. Tu je i ‘Dona nobis pacem’ pokraj kojeg je Beethoven ostavio znakovitu bilješku “za nutarnji i vanjski mir”, kao da je time htio pretvoriti liturgijsku riječ u vapaj upravljen Bogu, u molitvu. Nešto slično kao što je to učinio i Haydn u svojoj ‘Missi in tempore belli’, s time da kod Beethovena taj vapaj zahvaća čovjeka u potpunosti i postaje “clamor mentis intimae” kako je govorio Jacopone da Todi u djelu ‘Jesu dulcis memoria’.

Čak je i Adorno, kojem je vlastiti racionalistički duh priječio uvidjeti veličinu ovog djela, svjedočio o “nečemu potresnom” u njemu.

Beethovenu su trebale pune četiri godine za dovršenje ovog djela (1822.), a ne godina dana kako je nalagao raniji dogovor. Premijera je izvedena u Sankt-Peterburgu 18. travnja 1824. na zahtjev princa Nikolausa Galitzina, čije se ime veže uz ‘Kvartete’ koje je Beethoven počeo pisati 1822. No tek 29. lipnja 1830., nakon djelomične izvedbe 7. svibnja 1824. u Beču kada su izostavljeni ‘Gloria’ i ‘Sanctus-Benedictus’, nailazimo na prvu cjelovitu izvedbu u tadašnjoj Monarhiji. I to zahvaljujući dobroj volji i hrabrosti jednog učitelja, Johanna Vincenza Richtera, pod čijim je vodstvom izvedena u malom gradiću Warnsdorfu, jugoistočno od Dresdena. Gasparo Spuntini išao je i korak dalje odlučivši se izvesti ‘Kyrie’, ‘Gloriju’ iz ‘Misse Solemnis’ te ‘Credo’ iz Bachove ‘Mise u h molu’ (kojeg spominje i papa Benedikt XVI.) na zajedničkom koncertu, održanom u Berlinu 1838. Time je proročki spario dva remek-djela glazbe.

Novitet kojeg je Beethoven uveo u ‘Missi Solemnis’ nalikuje na ono što je Mozart učinio u svojem ‘Requiemu’, u kojem nije više jednostavno obogaćivao tekst slijedom nota već je, prepoznavši sebe u njemu, uspio oblikovati riječ u zvuk i obratno, ostavljajući dojam da je on sam taj koji progovara iz teksta. I Beethoven je prekršio uobičajena pravila stvaranja, te riječ i zvuk poslao u nove dubine stvaralaštva iz kojih su se vratile s vapajem upravljenim Bogu. Stoga ne treba čuditi da se jedini odmak od liturgijskog teksta kojeg si Beethoven dopušta nalazi baš uz riječi “miserere nobis” u njegovoj ‘Gloriji’: “O miserere nobis”! Usudio se dodati jedno jedino slovo, baš poput djeteta koje plače pred majkom i vapi za oprostom. S kakvom bi onda razdraganošću i kakvim uzdahom, da se izrazimo poput Dantea, trebali popratiti ulazak tenora baš kod ovih riječi.

‘Missa Solemnis’ bila je izvedena na Beethovenfestu 1845. povodom inauguracije spomenika posvećenog Beethovenu u Bonnu, uz počasne goste pruskog kralja Fridrika Vilima IV. te kraljicu Viktoriju. Partitura je na kraju i zazidana, uz ‘Devetu simfoniju’, u podnožju kipa. Predugo je, čini se, ostala zaboravljena u tom komadu kamena. Možda je došlo vrijeme da joj se pruži nova prilika.

“Moje najkompletnije djelo” tvrdio je Beethoven o svojoj ‘Missi Solemnis’. Bio je u pravu.

Giovanni Fornasieri | diesse.org

Prijevod: Jasmina Marijanović | Bitno.net

Poslušajte ovu veličanstvenu Misu!

Ovaj članak ‘Tko je ovo čuo, zna da je vjera istinita’ – o veličanstvenoj Beethovenovoj ‘Missi Solemnis’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Riječ je o klauzurnom redu kojeg je 1889. utemeljio sv. Arnold Janssen, njemački svećenik i misionar, kao molitvenu potporu za misijske djelatnosti Družbe božanske riječi koju je utemeljio nešto ranije

Foto: churchmilitant.com

Zajednica Služavki Duha Svetoga neprestanog klanjanja, ili ‘Ružičaste sestre’ kako ih zovu zbog boje njihova habita, postoji u američkom gradu Philadelphiji već 100 godina, tijekom kojih su se redovnice neprestano, u smjenama, molile pred Presvetim Sakramentom u kapelici samostana.

Riječ je o klauzurnom redu kojeg je 1889. utemeljio sv. Arnold Janssen, njemački svećenik i misionar, kao molitvenu potporu za misijske djelatnosti Družbe božanske riječi koju je utemeljio nešto ranije.

Trenutačno je 420 sestara u ukupno 20 samostana u 12 zemalja. U Philadelphiji je samostan utemljen 1915. kada je iz Nizozemske, mjesta utemeljenja rada, na poziv mjesnog nadbiskupa došlo devet redovnica. Ubrzo su se i Amerikanke počele pridruživati redu i tradicija neprestanog klanjanja pred Presvetim mogla je biti utemeljena i održavana u ovom gradu na istočnoj obali SAD-a.

Ovaj klauzurni red posvećen je molitvu koju posvećuju na nakanu svijeta, kao i ljudi koje nikada nisu vidjele ili upoznale u životu. Mole se u grupama i pojedinačno, a svaka od njih ima svoju smjenu u održavanju danonoćne molitve.

U nekim momentima povijesti u samostanu je bilo 40 sestara, sada ih je pak samo 20 i niti jedna nije mlađa od 50 godina. 100. obljetnica reda u Philadelphiji bila je prigoda za otvaranje vrata samostana medijima i poziv djevojkama koje se vide u ovoj duhovnosti.

“Rijetko smo imali kampanje pozivanja novih redovnica, ali sada želimo da djevojke vide kako je prekrasan život i radost koji dolaze iz slobode od materijalnih stvari. Pokušavamo biti što je moguće jednostavnije i fokusirati se samo na Gospodina”, rekla je sestra Mary Angelica, poglavarica samostana.

Foto: churchmilitant.com

Sestre se osim molitvom u samostanu bave i izradom krunica i pozivnica za svete mise. Također, u samostanu imaju telefon na koji poziv mogu uputiti svi kojima je razgovor potreban.

“Neki su osamljeni, neki su suicidalni. Sve ih pokušavamo utješiti i razgovarati s njima. Želimo im dati do znanja da, bezo obzira kakve njihove potrebe bile, postoji netko tko se moli za njih”, rekla je sestra Mary.

O samostanu u Philadelphiji kao i o cijekom redu ‘Ružičastih sestara’ više možete saznati OVDJE.

G. An. | Bitno.net

Ovaj članak One su ‘Ružičaste sestre’ i već 100 godina neprestano se mole pred Presvetim Sakramentom se prvo pojavio na Bitno.net.

Povjerivši nazočnim mališanima da si je za nadolazeću godinu odredio obvezu češće molitve, Papa je kazao da je biskupova prva zadaća molitva, a nakon toga navještaj Evanđelja. Stoga je dobra nakana za sljedeću godinu ‘malo više moliti’ – kazao je papa Franjo izražavajući na kraju divljenje njihovu pjevanju, odnosno izražavanju za koje – kako je rekao – nije nikada imao posebnoga dara, ali koji ga je uvijek oduševljavao.

Foto: Shutterstock.com

Iako se na televiziji o tomu ne govori, Božje je dobro prema čovjeku uvijek na djelu – istaknuo je papa Franjo susrevši se u Dvorani Pavla VI. s oko 6000 sudionika 40. kongresa skupine „Pueri Cantores“. Riječ je o međunarodnoj skupini dječaka i djevojčica koji su prošlih dana razveseljavali crkve u Rimu koncertima posvećenima Jubileju. Papa je mališane potaknuo da više mole, te izrazio divljenje za njihovo lijepo pjevanje, javlja Radio Vatikan.

Sveti Otac mališanima je povjerio da je kao dječak želio biti mesar, a to je bilo samo jedno od brojnih sjećanja, uspomena i prepričanih događaja koji su posljednju Papinu audijenciju u ovoj godini, na kojoj je bio okružen najmanjima, učinili posebnom. Susret je održan upravo onako kako smo vidjeli već više puta – bez papira i unaprijed pripremljenih govora.

Djeca su Papi postavljala pitanja koja su se odnosila na velike teme vjere, zatim o beskonačnoj borbi između dobra i zla koju vide, shvaćaju i trpe zbog nje i oni koji imaju malo godina. Papa im je govorio o ružnim stvarima, o ratovima, gladi i nepravdama, ali im je također zajamčio da postoji i dobro, iako se ono ne vidi na televiziji.

Čini se kao da ljudi više vole gledati ružne stvari, a ne one lijepe, velike – primijetio je papa Franjo te istaknuo – Istina, đavao čini svoje, ali i Bog čini svoje, mnogo svetih ljudi! I to ne samo u misijama, nego i u svijetu, na poslu, u obiteljima (…) a to se na televiziji ne vidi. Ako želiš imati rejting, pokaži samo ružne stvari… Uz lijepe stvari ljudi se dosađuju. Ili ne znaju prikazati dobre stvari – napomenuo je Papa.

Kako biti dobar?, bilo je jedno od pitanja na koje je papa Franjo odgovorio: Tražeći pomoć od Jedinoga koji je doista dobar. Valja se – prema Papinim riječima – približiti Gospodinu. Ja molim Gospodina: ‘Daj da ne budem veliki grješnik, daj da ne budem jako loš, da nikomu ne činim pakosti, da ne budem ljubomoran i zavidan… Valja tražiti milost da budemo dobri – istaknuo je Papa.

Ograničenje za dobrotu je srdžba. I ja se naljutim, ali ne grizem – kazao je Papa te objasnio da se može dogoditi da se netko naljuti, ali ono što je loše jest neiscrpna mržnja onih koji kao da svakoga jutra – kako je rekao Papa – zube peru octom. Navika ljutnje, vikanja, prekoravanja drugih, to je otrov – istaknuo je Sveti Otac te napomenuo da kada se Isus naljutio to nije dolazilo do njegove duše; ta je ljutnja bila samo zato da ispravi i odmah se potom vraćao mir.

Povjerivši nazočnim mališanima da si je za nadolazeću godinu odredio obvezu češće molitve, Papa je kazao da je biskupova prva zadaća molitva, a nakon toga navještaj Evanđelja. Stoga je dobra nakana za sljedeću godinu ‘malo više moliti’ – kazao je papa Franjo izražavajući na kraju divljenje njihovu pjevanju, odnosno izražavanju za koje – kako je rekao – nije nikada imao posebnoga dara, ali koji ga je uvijek oduševljavao.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: Biskupova prva zadaća je molitva, a nakon toga navještaj Evanđelja se prvo pojavio na Bitno.net.

Kad su noćas naši satovi odbili dvanaest, a ljudska srca začula podrhtavanje nekih zagonetnih sirena koje se javljaju kao strahovite opomene, zaplovio je na pučinu nove godine veličanstveni brod čovječanstva, naš suvremeni  Titanik.

Foto: thecrazysuitcase.com

Uistinu, nalik na onaj divski kolos, koji se 1912. kao ponos čovje­čanstva otisnuo iz southamptonske luke na vode Atlantika, i naš je brod ljudske sudbine, brod našega planeta, počeo sjeći zagonetne valove kozmosa na svome putu oko Sunca.

Titanik je isplovio „na liniji bijele zvijezde“, kako su govorile reklame – a i mi se uputismo u novu godinu s uvjerenjem da nas vodi neka dobra zvijezda i da se na novogodišnjem putovanju ne možemo potopiti. Dani, koji će ispod nas kliziti kao valovi svojim grebenima i svojim ponorima, čine nam se osigurani. Nad njima je srce razastrlo svoju vedrinu, a zove se nada. Pa mnogi od nas govore, kao što je govorio jedan časnik na onom predratnom Titaniku: „Najgorem vihoru i oluji možemo se samo nas­miješiti!“

Braćo i sestre! Na čemu počiva ta naša nada i uvjerenje da ćemo do luke 1954. – do njezine Stare Godine – sretno prispjeti? O, kako je, zar ne, različito tkivo od kojega satkasmo mi pojedinci naše obitelji i pojedini narodi ovogodišnju svoju nadu!

Dok je velik dio čovječanstva ne sakriveno, pod vodom, krišom, nego javno i napadno, na bokove našeg svjetskog broda ispisao potresne riječi koje su bile bjelinom namazane na prednjoj podvodnoj strani onog prvog Titanika: „No God – No Pope: Ni Boga – ni Pape!“ – dotle drugi, u času polaska u novu godinu staviše na čelo i na usta i na srce znak Isusa Krista i zazvaše njegovo presveto Ime. Dok se jedni uputiše ususret strahotama i tajanstvenim novim danima s uvjerenjem koje je bilo ispisano na Titaniku poviše prvog bezbožnog natpisa: Ne može nas pobijediti ni nebo ni zemlja! – drugi, trjezniji, pritisnuše ruku na jadno svoje ljudsko srce i govore: Ti nam, Bože, budi milostivo u pomoći!

Da, braćo i sestre!

Jedni pođoše noćas na nov dio životnog puta pouzdajući se u svoje blago – svoje devize – svoj novac – svoje imanje. Slično kao pukovnik Astor na Titaniku, voze oni sa sobom blago (on je imao 720 milijuna dolara i mladu priležnicu). Novac će nas spasiti! On će nam donijeti mnogo blistavog ve­selja, divnih večeri, još uspješnijih prijatelja, govore. I krenuše, možda u za­grljaju s kakvom priležnicom, i nalik na one razuzdane putnike prvog raz­reda koji su u pijanstvu svog srca i svojih razdraženih živaca prečuli smrtonosne signale koji su javljali opasnost!

Koliki su – znate i sami – uvjereni da će sve biti radosno i sretno jer je komfor, kojim se opremiše za novu godinu, bogat i za uživanje je sve savršeno pripremljeno. Kao na Titaniku, tako su i oni u ljudskoj svjetskoj zagrebačkoj sredini uredili svjetske perivoje pune mirisa za bogataše. Postaviše umjetna svjetla kako bi mogli iskoristiti noć kao i dan. Otvoriše trgovine i lokale s najpovoljnijim izborom robe Tu su divna električna i parna kupališta. Igrališta za veliku i malu djecu, kazališta za malu i veliku znatiželju… Senzacija svjetla u kinu, senzacija zvuka na radiju. Varke sjene i svjetla, boje i oblika samo da mogu zaboraviti tegobe putovanja i skratiti dosadu života… O njima vrijedi potresna riječ Pascalova: Jedina stvar koja mnoge u bijedi tješi jest rastresenost, razonoda – a ipak je baš to najveća bijeda! Jer razonoda nam priječi da mislimo na sebe i malo pomalo povlači nas u propast. Bez razonode bilo bi nam dosadno i u toj bismo dosadi po­tražili jedno sigurnije sredstvo kako da se dosade otresemo. Nu, razonoda nas zabavlja i neprimjetno vuče u smrt!

Bože! Koliki ne žele čuti opomena da je opasnost u svijetu neizmjerna i da je rizik našega životnog putovanja neopisiv! Bezbrojni su slični onim putnicima engleskog zrakoplova R 101 koji se jedne noći (1930.) nad Fran­cuskom našao u oluji, a u riječima posljednjeg telegrama ovako oslikaše te jadne ljude: Iza sjajne gozbe i dobrih cigareta putnici se zadovoljni spremiše na počinak! U nekoliko minuta ponosni se zrakoplov zapalio i survao na tlo u apokaliptičnom plamenu ne poštedjevši nijednog života!

Drugi se, braćo i sestre, pouzdaju u veličinu i konstrukciju našega svjet­skog broda – našega čovječanstva – naših Ujedinjenih naroda! To su oni koji već nešto razmišljaju, samo ne razmišljaju dobro!

Naš je planet – vele – kuća za dvije i pol milijarde dvonožaca s razvijenim mozgom, s potresnom poviješću iza sebe, s neizmjernim žudnjama pred sobom – nemoguće je osuditi ga na propast! Nemoguće je da ga uništi kakav dobar Bog ili kakav zli demon!

Bože sveti! Recite mi, nije li i Titanik, ta kraljica mora, bio pravi grad na vodi – i voda ga je progutala! Dug 250, širok 30 metara, težak 50.000 tona, imajući u vjernoj službi 892 mornara – mogao je mirno prevesti preko oceanskih valova 5476 osoba. Prava je sreća da ih je na prvom putovanju bilo tek 2206, jer ih je manje zaglavilo. Sreća je i za našu Zemlju, koja bi mogla na sebi nositi svemirom barem još triput toliko stanovnika koliko ih je sada, da ih je danas samo ovoliko, jer – ako joj je dosudena sudbina Titanika – ah, onda…!

Ne, neće nas veličina ljudskog roda spasiti! Ona može samo neizmjerno povećati užas i katastrofu. Kao što su veće vode pogodne za strahovitije valove, tako je i veće čovječanstvo podesnije za strašnije nevolje!

No spasit će nas – uvjeravaju nas dragi – spasit će nas velike zaštitne organizacije, sa svim svojim sredstvima – uvjeravanjem, glasanjem, sankci­jama! Kakva varka! Tako su i graditelji Titanika sračunali da je konstrukcija njihova kolosa neuništiva. Kapetan je mogao – kažu – iz svoje zapovjedničke središnjice jednim pokretom, pomoću električnih zavora, tako zatvoriti svih 15 odjeljenja broda da voda nije mogla nikako unutra! Ne čini li vam se to komičnim? Voda je prodrla u brod tako da kapetan sa svimm svojim ljudima nije mogao ništa drugo, već potonuti!

Ništa nije pomoglo što su za 35 milijuna tadašnjih kruna uredili tako čvrstu ogradu, kad je u tamnim dubinama vrebala strahovita sila – nepro­bojni led. Ništa ne koristi ni nama danas ako na osiguranje ljudskog roda trošimo godišnje preko dva bilijuna dolara službenih izdataka, ako se u pod­vodnim regionima čovjekova srca i ljudske opće povijesti skrivaju mračni i hladni ledenjaci mržnje koji se spremaju da unište zgradu čovječanstva!

Ali Bogu neka je hvala! ima i takovih na planetu koji su budni. Kojima srce nije otežalo, kako veli apostol, od pijanstva i razbluda. Koji čuju sve povike i razabiru spasonosne signale našega važnog historijskog časa. Koji se obaziru na nebesa, prema želji samoga Krista, da vide kakvo se vrijeme na našem putovanju sprema. Da li se diže sve jače crvenilo ili se očekuje ljepša vedrina. Oluja ili tišina.

Najgore je, dakako, ako oni koji snose odgovornost za sebe, za svoju obitelj, za kakovu zajednicu – grad, narod, skupinu naroda i država, za čitavi svijet – ako ti – velim – ne žele čuti uzvika kojima danas vidovitiji među nama, posebice naš veliki Pontifeks Pio, upozoravaju ljudsku dušu Pazite! Opasnost je neizmjerna! U jednom se trenutku budu li ljudi i nadalje više zvijeri negoli ljudi, više polu ljudi i maskirani ljudi negoli ljudi i Božji ljudi – da, u jednom se trenutku može zbiti što se zbilo s Titamkom na samu Bijelu nedjelju 1912. – 14. travnja – u 11 i tričetvrt navečer. Četiri dana je tek Titanik plovio Atlantikom kad ga je podvodni ledeni brijeg smrtonosno udario, ranio, nagnuo, rascijepio, uništio. Za tri i pol sata to čudo nad vodama, koje sc je gradilo preko dvije i pol godine, bilo je povučeno na dno vječnih tišina – noseći u mrzli zagrljaj smrti  1502 ljudske sudbine. Tek se 704 osobe spasile.

Kakovu odgovornost imadu danas oni koji na plovidbu nove godine vode čovječanstvo! Govorim to i vama, očevi i majke obitelji, i vama koji nožda ravnate kojim važnijim poduzećem i školom. Silna je odgovornost na svima u čijim je rukama udes drugih, jer Bog se je zakleo da će iz njihovih ruku tražiti krv za postradalu krv.

Ali pažnja je potrebna svima. Krist je rekao: Bdijte i molite se, jer ne znate ni dana ni časa! Kadikad je ta opomena, opetovana ustima onih koji odgovaraju za nas, posebice potresna. Takovi su upravo naši dani. U ovo vrijeme govori sveti Otac da je ne samo obzorje natmureno, da su ne samo obitelji u sebi napukle, da su ne samo djeca izložena groznim utjecajima okoline koja je povrijedila sve ljudske svetinje – već se oko svih nas na svi­jetu skupljaju podvodne sante ledene i prikrivene – koje se krste imenima raznih ideologija i koje se spremaju da miniraju i unište naše pokoljenje. Doista – nismo samo mi pojedinci u pitanju – danas je u pitanju naša ljudska vrsta i njezino održanje. Danas je nadasve u pitanju veličina i unutrašnje dostojanstvo naše ljudske vrste – danas je napose velika opasnost da pre­stanemo biti potpuni i Božji ljudi, a time je dakako stavljeno u pitanje sve naše!

Vi znate možda, braćo i sestre, tko je najbolje prošao kod grozne kata­strofe Titanika? Prema službenim izvještajima i prema iskazu jednog Hrvata Zagrepčanina koji je preživio tu tragičnu noć, nabolje su prošli putnici – trećeg razreda. Jednostavni ljudi u kojima su strasti stišanije negoli u drugih, koji lakše u tišini čuju potresni poziv i znak da je opasnost blizu. Oni su uvjereni da ni danas, kao ni na Titaniku, ludovanje jazza i vihor plesa makar ugušili gromoglasne prijetnje ne mogu otkloniti sudbonosnog i mračnog razaranja. Zato ti jednostavni ljudi slušaju poruku velikog i pravog kapetana duhovnog ljudskog broda i kušaju se na vrijeme ukrcati u – čamce za spaša­vanje.

Jer – dobro je na to misliti i u ovom času – na Titaniku najviše njih propade zato što na tom gradu Oceana nije bilo postavljeno dosta čamaca za spašavanje. I kad su već putnici trećeg razreda – oni siromašniji, koji su imali sa sobom samo svoj život bili ušli u čamce, spustili se na valove, otisnuli se od kolosa, koji se je naginjao i tonuo, provališe iz zabavišta polupijani, poluotriježnjeni oni iz prvog i drugog razreda – ali bilo je kasno. Što su sve nuđali da bi dobili makar kakvo mjestance, ma u kojem čamcu. Ali mjesta nije bilo – svi mostovi spasa bili su porušeni.

Kršćani! To je prizor mudrih i ludih djevica, zar ne vidite? Dajte i nama od svoga ulja rekoše lude! Dajte nam jedno mjesto – vikalo je 7 milijunaša i na stotine drugih bogataša – dajemo vam sve blago! Vrlo važno! Uzeti u zamjenu njihovo blago i izgubiti vlastiti život! Ne – spasiše se samo oni koji se nađoše u čamcima za spašavanje.

Zato nam danas poručuje glas svete Crkve: Držite se u blizini čamaca za spašavanje! Ne vidite ih – ne vidite tih sudbonosnih čamaca kojima se spašavaju duše i sretno prevoze na obalu blage vječnosti? Čamaca kojima bi se moglo – kad bi vođe samo dopustili – spasiti naše društvo i sretno doploviti do svoje luke – svoje Stare Godine 1954.?

To su prije svega naše crkve gdje se spašavaju duše, gdje se ljube i brate narodi. Crkve – koje imadu sve potrebno za spasenje: ispovjedaonice gdje se orijentiramo; veliko Srce Božje kao kompas; veliku kartu vjerovanja i dogmi kao sigurnu mapu za sva strašna putovanja. Nu, i svaka bi kuća morala biti pomoćni čamac za spasavanje u slučaju opće duhovne i vanjske kataklizme. I u njoj bi obiteljska ćudorednost, svladavanje i domaća krepost, ljubav i razumijevanje, plodnost i bračna vjernost, kršćanski duh i kršćanski život morali pomagati svakom pojedinome i svima zajedno da se spase!

Ne velimo da eventualna buduća nesreća našega svjetskog broda neće u dubine zaborava i smrti potegnuti i mnoge kršćane, mnoge svećenike, i mnoge dobre! Hoće! Ali njihova pogibija nije egoistična i besmislena pro­past. Oni – dođe li do toga – oni će znati umrijeti ko što su i živjeli – nevino i sveto. Altruistički, u službi braće ljudi, u službi svoga velikoga Krista. Da, oni će potonuti junački i odvažno, ko što se to zbilo i s trojicom svećenika na Titaniku, s ocem Eylesom, engleskim svećenikom obraćenikom, s Josi­pom Mautvilom, ruskim katoličkim svećenikom i benediktincem Josephom Perschnitzom – Nijemcem. Poznato je da sa tonuli u dubine i posljednjim pokretima ruku i zadnjim šaptom davali odrješenje izbezumljenoj masi.

I napokon – kršćani i u maloj, kršćani i u velikoj nesreći, koja ih na ovo­godišnjem putu može stići, sve podnose gledajući onamo odakle svijetli neutrnjiva zvijezda – srce njihove Majke. Po preporuci svetog Bernarda dižu usred najluđih valova i potresa oči k nebesima motre zvijezdu i motre Mariju. Oni – putnici na pruzi Bijele Zvijezde!

A posljednji himan, koji se u najtežoj katastrofi života diže prema veli­kome svijetu što ih čeka – isti je onaj himan koji je zvonio s paluba Titanika: Bliže, o Bože moj! A ja velim da će te riječ i ti zvukovi duže odzvanjati iz svakoga pravog kršćanina, makar mu i ne bila opasnost blizu. Jer što mi znamo o pravim opasnostima? O časovima koje u svojoj očinskoj ruci drži Bog? Svakako bi bilo potrebno preteći njegov poziv – i prije no što nas nevoljama pritisne reći: Bliže, o Bože moj, k veličju Tvom! Budi mi stijeg i štit – življenju mom! Ovdje me ne puštaj, ovdje me ne puštaj! Snažno, o Bože moj, k sebi me vij!

Siguran sam da svi u srcima rado opetujete te divne riječi! Zato vas uzima pod osobitu zaštitu sam Bog! Zatpo će vam – ma što se dogodilo – ova godina biti sretna i blagoslovljena! To ja želim svima od svog svećeničkog srca!

Mijo Škvorc SJ

Bitno.net

Ovaj članak O ljudima koji će u novu godinu zaploviti poput nepotopivog Titanika se prvo pojavio na Bitno.net.

Premda je, s obzirom na Gospodinovo utjelovljenje i rođenje, inicijativa isključivo Božja, a milosni dar potpuno besplatan, ipak Božji dolazak na zemlju nije bio ni jednostran ni jednodimenzionalan. Naprotiv, pretpostavljao je upravo potpunu slobodnu suradnju u okviru ljudskih mogućnosti. Način odnosa s čovjekom koji Bog izabire nije religiozna tiranija, nego slobodno uvažavanje i prihvaćanje. Dok se Bog ponizuje da postane čovjekom, to čini kako bi čovjeka uzvisio. Dok se ograničava ljudskim životom, to čini kako bi ljudski život istrgnuo iz zemaljskih ograničenja uzdižući do nebeskih visina. Iz Božjeg djelovanja je razvidno da ni on, svemoćni Bog, koji može od kamenja podizati djecu Abrahamovu, nije htio ni sebe učiniti čovjekom praveći čudo takve vrste. Radije se je stavio u odnos s ljudskim bićem, odnos o kojem ovisi i ispunjenje njegova božanskog plana, te je učinio čudo sukladno ljudskoj naravi i životu. On sam toliko cijeni ljudsku slobodu, a žeđa za ljubavlju, da je radije tražio suradnju s čovjekom, nego da bez njega iskušava svoju svemoć.

No sve što je Bog učinio, učinio je s ciljem spasenja. Želeći spasiti čovjeka, približio mu se na najprisniji mogući način, očekujući da i ovom zgodom čovjek shvati potrebu međusobnog odnosa u zajedništvu. Zato ga Bog i nije htio tretirati kao bilokakvo stvorenje, nego je s njim htio uspostaviti odnos obiteljskog zajedništva. Nije htio čovjeka ni kao roba, ni kao stvar, nego mu je ponudio status sinovstva. Objavljujući se kao Otac pun ljubavi i razumijevanja, htio je da čovjek u tom duhu shvati i prihvati svoje sinovsko dostojanstvo. O tome govori i sveti Pavao kad u današnjem drugim čitanju govori o Božjem Sinu koji je postao podložan Zakonu, da otkupi podložnike Zakona, te primimo posinstvo. No primiti posinstvo nije završen, nego otvoren proces. Od onoga tko primi posinstvo očekuje se tek tada intenzivna, neprekinuta i nepomućena komunikacija s Ocem, te trajno uzdizanje do nebeskih visina. Sveti Luka primjer za to vidi u Mariju za koju u današnjem odlomku veli kako je ‘u sebi pohranjivala sve te događaje i prebirala ih u svome srcu’. Stoga i za nas vrijedi da od trenutka kad primamo posinstvo, valja nastaviti s Bogom zajedništvo po onome istom Duhu koji u nama kliče od radosti zbog primljenog dara, učeći nas izgovarati ono ‘Abba! Oče’.

Takvim životom živjela je nebeska Majka Marija, koja je najprije pronašla sebe pred Bogom pristajući biti neponovljivo dijete Očevo, ona uzvišena kći Sionska koja bez oklijevanja ispunjava volju Božju. I ako je Bog pokazao koliko je upućen na čovjeka, kako bi izvršio svoj plan, s druge pak strane, u Mariji se očituje da božanski plan može izvršiti samo ljudsko biće potpuno upućeno na Boga. Stoga se potvrđuje da nije najdublja istina koju Bog izriče o čovjeku samo ona da je čovjek dijete Božje, nego je najdublja istina o čovjeku izrečena upravo po Mariji i njezinu zajedništvu s Bogom. Istina je da joj se Bog do te mjere povjerio, da joj je na zemlji povjerio ono najviše što ima, a to je svoga Sina. Tim je činom Marijin odnos prešao iz bogosinovskoga u mogomajčinski odnos. Njezina ljubav i zajedništvo bili su do te mjere intenzivni da je ona na zemlji postala Majkom samome Bogu. Ona koja je od Oca nebeskoga kao kći Sionska učila iznimno dostojanstvo božjeg roditeljstva, prihvativši suradnju na planu spasenja postala je majkom Sinu Svevišnjega, čime je zavrijedila časni naslov Majke Božje.

Na tragu Marijina svjedočanstva i života pozvani smo i mi vjernici doživljavati Gospodina i ostvarivati isto takvo zajedništvo. Kao biće odnosa pozvani smo stupiti u iskren sinovski odnos s njime, čime prihvaćamo da smo razumjeli dar kojim smo obdareni i kojim smo bitno određeni. Bez tog dara ne bismo ni sebe mogli prepoznati u pravom svjetlu svoga dostojanstva. Tek nalazeći se pred Bogom kao djeca, možemo odrediti svoj pravi status i prepoznati mjesto u svijetu. No od tog trenutka trebamo biti poput Marije i angažirani suradnici na djelu spasenja, pri čemu prihvaćamo, u granicama svoje moći i dara, onu bogomajčinsku ulogu. Jer Bog se na obzorjima ovoga svijeta i ljudskog života ne želi roditi bez nas, bez vjere i suradnje s Duhom. I dok drugima svjedočimo i dok im pomažemo da se osjete djecom Božjom, mi za njih, poput Marije, imamo bogomajčinsku odgovornost, jer im pomažemo da se Bog rodi u njihovim srcima. Budimo stoga i mi, poput one koja je Boga na svijet donijela i koja ga je kao Majka odgajala, donositelji Boga ovome svijetu, te pokažimo svoju bogomajčinsku svijeta čuvajući njegovu prisutnost kako u svome srcu, tako i u srcima ljudi.

dr. sc. don Ivan Bodrožić

Bitno.net

Ovaj članak Svetkovina svete Marije Bogorodice se prvo pojavio na Bitno.net.

Dakle, problem sa eutanazijom je sljedeći: ako opravdamo i dozvolimo eutanaziju u nekim slučajevima, onda moramo dozvoliti eutanaziju u svim slučajevima u kojima osoba zahtjeva asistenciju za suicid. Argument za opravdanje eutanazije inficiran je tzv. logičkom pogreškom slippery slope („klizak teren“)

Foto: Shutterstock.com

U današnjim vremenima svjedoci smo radikalnih promjena u vrednovanju života, obitelji ali i smrti. Na pragu smo situacije koja se može izraziti sljedećom ilustracijom:

„Prije ili kasnije, smrt će postati civilni sluga. Ona će djelovati na otvorenom, tijekom službenog radnog vremena, i imati će šefa i plaću. Njeno djelovanje biti će humanizirano i birokratizirano. Smrt će imati dozvolu, reguliranu i zakonom opunomećenu, koja ce riješavati problem neprihvatljivosti određenih oblika umiranja. Ovo je korak koji će promijeniti smisao smrti, od neizrecive i tajnovite ljudske sudbine do legaliziranog ljudskog prava…“ (James Brean)

U prošlom dijelu (OVDJE) razmatrali smo problem eutanazije sa naglaskom na pitanje da li asistirano samoubojstvo može biti nazvano „činom milosrđa“. U ovom nastavku želimo se pobliže osvrnuti na definiciju „kvalitetnog ili vrijednog života“, te na dalekosežne posljedice prihvaćanja eutanazije u našu kulturu i društvo.

Ono oko čega se većina ljudi načelno slaže je sljedeće: patnja je sama po sebi zlo koje nastojimo izbjeći. Teško si možemo zamisliti da život ispunjem patnjom i bolešću može biti kvalitetan. Osobe koje razmatraju asistirano samoubojstvo često dolaze do ovakvog zaključka. Međutim, pitanje vrijednosti i značaja života je subjektivno mišljenje, što samo po sebi nije evidentan problem ako polazimo od pretpostavke da svatko ima slobodu samoodređenja i djelovanja u skladu sa svojim vrijednostima. Ono što zastupnici eutanazije proklamiraju je upravo sloboda izbora. Međutim, kada se podignemo na razinu društvene a ne osobne odluke o tome kada je eutanazija opravdana, tada problem poprima drugu dimenziju. Ako prihvatimo da je eutanazija moralno prihvatljiva u slučajevima teških oboljenja i patnji kao što je npr. umiranje od raka, kako onda možemo zabraniti asistirano samoubojstvo depresivne ili hendikepirane osobe? U oba slučaja razlog koji opravdava eutanaziju je potpuno subjektivan jer patnju ne mozemo objektivno „izmjeriti“. Možda je hendikep za neke osobe nepodnošljiva patnja, kao i za depresivce koji unatoč lijekovima ne mogu pronaći smisao života. Dakle, problem sa eutanazijom je sljedeći: ako opravdamo i dozvolimo eutanaziju u nekim slučajevima, onda moramo dozvoliti eutanaziju u svim slučajevima u kojima osoba zahtjeva asistenciju za suicid. Argument za opravdanje eutanazije inficiran je tzv. logičkom pogreškom slippery slope („klizak teren“).

Sljedeći problem sa argumentom za eutanaziju je vezan za definiciju „kvalitetnog života“. Ono što smatramo kvalitetnim nije samo subjektivno nego je i definirano kulturom u kojoj živimo. Zadovoljstvo i ispunjenje vezano je za ideju lagodnog života, dobrim i zabavnim iskustvima, posjedovanju socijalnog statusa i prihvaćenosti, materijalnim dobrima, zdravljem, itd. Ne možemo negirati da takva koncepcija i očekivanja ne određuju percepciju kvalitete života. No što ako netko nema i neće nikada imati takav definirani kvalitetan život, da li iz toga slijedi da taj život nema vrijednost? Ono što argument iz eutanazije pretpostavlja je da vrijednost života ovisi o kvaliteti života, tj. o tome da li je život ispunjen patnjom ili zadovoljstvima. Drugim riječima, život nema bezuvjetnu već uvjetnu vrijednost. A mi smo ti koji postavljamo uvjete. Kao i u slučaju abortusa gdje se raspravlja o tome da li je život nerođenog djeteta vrijedan, opet se susrećemo sa opasnom definicijom vrijednosti života – čovjekov život je vrijedan samo ako se uklapa u trenutnu moralno-društvenu definiciju vrijednosti. Vremena se mijenjaju ali i vrijednosti se mijenjaju; Hitler je imao svoj sustav za mjerenje vrijednosti života pa ga danas osuđujemo. A kako će budućnost gledati na naše vrijeme? „Sve je relativno“, ljudi vole reći kad su lijeni razmišljati, pa možemo ovdje okrenuti drugu stranu oštrice. Ako se moralne vrijednosti mijenjaju i relativne su onda su i trenutne moralne vrijednosti relativne i ne znače ama baš ništa. A što je život? Sigurno nije promjenjiva teorija. Istina se ne mijenja, samo se mišljenja mijenjaju kroz vrijeme.

Na kraju krajeva, prihvaćanje eutanazije kao društveno prihvatljive prakse ima dalekosežne implikacije koje nismo u stanju predvidjeti. Ako je asisitirano samoubojstvo moralno prihvatljivo, onda time ujedno potpisujemo i da je samoubojstvo (kao takvo) moralno prihvatljivo. To da je eutanazija asistirana je samo dodatna tehnikalija koja ne mijenja moralnu težinu situacije. No, ako samoubojstvo postane načelno moralno prihvatljivo, tada će oslabiti društveno vrednovanje i poštovanje ljudskog života. Takav stav je opasan i potencijalno može drastično utjecati na socijalnu i moralnu strukturu. Iako zastupnici eutanazije zagovaraju ovu praksu kao ljudsko pravo izbora, zdrav razum nalaže da je svako samoubojstvo ljudska tragedija u suprotnosti sa ljudskom prirodom.

Dr. sc. Ksenija Puskarić | Bitno.net

Prvi dio teksta pročitajte OVDJE.

Napomena:

Dr. Ksenija Puškarić diplomirala je povijest i filozofiju na Filozofskom Fakultetu u Rijeci, te zatim doktorirala filozofiju na Centralno Europskom Sveučilištu u Budimpešti, sa temom skepticizam. Nakon obraćenja na katoličanstvo autorica počinje sa radom na kršćanskoj filozofiji te odlazi na stručno usavršavanje u Bratislavu i Sveučilište Notre Dame u SAD-u. Nakon nekoliko godina rada kao profesorica etike i filozofije na isusovačkom sveučilištu u Saint Louisu., Dr. Puškarić nastavlja sa post-doktoratom na privatnom katoličkom sveučilištu Seton Hall (SAD) gdje trenutno predaje predmete vezane za katoličku vjeru i misao.

Ovaj članak Kada smrt više nije velika tajna ljudske sudbine, nego državni činovnik sa šefom i plaćom se prvo pojavio na Bitno.net.

Predstavljamo vam izbor tekstova naših autora…

Predstavljamo vam izbor tekstova naših autora objavljenih tijekom 2015. na našem portalu koji, prema procjeni uredništva, dobro prezentiraju duh Bitno.net-a i naš specifičan doprinos medijskoj sceni u Hrvatskoj.

 ‘Ja nemam čudesni štapić, a blagoslov nije magija – molim vas, budite zreli kršćani!’

Naš dragi pater Marko Glogović i ove nas je godine obdario s nekoliko izvrsnih kolumna. Ova govori o pogrešno shvaćenoj katoličkoj duhovnosti i elementima praznovjerja koje dominira među nekima. Sve napisano na onaj način na koji samo Marko to može – duhovito, ali i poučno u isto vrijeme.

‘Volio bih da se svećenici koji žive takav dvostruki život obrate ili napuste službu, to čisti Crkvu’

Slučaj poljskog svećenika i prestižnog teologa Krzysztofa Charamse, koji je neposredno pred početak Sinode o obitelji javno objavio da je homoseksualac, izazvao je dosta zbunjenosti i pozornosti među vjernicima. Ovaj razgovor s don Damirom Stojićem stavio je mnoge stvari na svoje mjesto.

Ovo su ljudi koji molitvom za nerođene mijenjaju lice Hrvatske

Molitvena inicijativa ’40 dana za život’ jedna je od najvažnijih takvih koja je nastala u Hrvatskoj u zadnje vrijeme. Zahvaljujući njoj, opet raspravljamo o zlu abortusa u javnosti. Ovo je reportaža o ljudima koji stoje iza nje.

‘Molio sam s Papom za pravdu, mir i oprost u BiH i preplakao sam pola mise…’

Posjet pape Franje Sarajevu bio je jedan od najvažnijih duhovnih događaja prošle godine. Ovo je tekst našeg kolumniste, hercegovačkog franjevca fra Željka Barbarića o tom posjetu.

Big Brother – ubijanje ljudske duše kao zabava za izmanipulirane mase

Ovaj tekst Zorana Vukmana, napisan ekskluzivno za naš portal, vjerojatno je najtemeljitija i najtočnija analiza površnosti i opasnosti koje nam danas pokušavaju nametnuti industrije zabave koju možete pročitati u hrvatskim medijima.

Nisam fundamentalist, ali nisam ni Charlie

Teroristički napad na redakciju francuskog satiričkog magazina u siječnju prošle godine, u kojem je ubijeno 12 ljudi, otvorio je brojna pitanja – osim o opasnostima islamističkog terorizma, također i o načinu borbe protiv njega. Ovaj komentar našeg urednika Gorana Andrijanića, koji je izazvao puno pažnje, pokušaj je odgovora na neka od tih pitanja.

Evo zašto je abortus uvijek nemoralan, bili vi vjernik ili ne

Prava rasprava o abortusu u ovoj zemlji tek počinje. Ovo je naš prilog njoj –  tekst u dva dijela koji sažime filozofske argumente protiv abortusa, iz pera naše suradnice, doktorice filozofije Ksenije Puškarić.

Što će Crkva s Međugorjem?

Dok i dalje čekamo odluku o statusu Međugorja, podsjetimo se na komentar našeg teološkog urednika Petra Nodila koji je na izvrstan način sažeo glavna pitanja koja se otvaraju u svezi onoga što se događa u tom hercegovačkom naselju.

Ispravno čitanje završnog dokumenta Sinode može jedino potvrditi nepromijenjeni nauk i praksu Crkve

Naš suradnik iz Vatikana Hrvoje Juko SJ ovim je tekstom sažeo sve ono najvažnije što trebamo znati o prošlogodišnjoj Sinodi o obitelji.

Blanka je ‘naprednjacima’ stala na žulj jer je podržala zaštitu obitelji i to joj nikada neće oprostiti

Naša kolumnistica Nikolina Nakić napisala je prošle godine toliko važnih kolumna i nemoguće ih je sve uvrstiti ovdje. Izabrali smo ipak ovu u kojoj je naša Nikolina stala u obranu Blanke Vlašić koju su napali zbog toga jer se na svojoj srebnoj medalji sa Svjetskog prvenstva zahvalila Bogu. A napali su je zbog…Pročitajte tekst.

Što je zajedničko korizmi, sv. Tomi Akvinskom i filmu ‘Pepeljuga’?

Naš filmski kritičar Danko Kovačević i ove vam je godine ponudio nekoliko izvrsnih tekstova u kojima piše o popularnoj kulturi s kršćanskog aspekta. Ovo je jedan od njih.

‘Reforme proglašenja ništavosti braka ostvaruju poslanje Crkve, a ono je otvoriti vrata spasenja ljudima’

Još jedna tema o kojoj se puno raspravljalo prošle godine. Ovaj razgovor s don Antom Rakom, sucem Interdijecezanskog suda u Splitu, puno je toga pojasnio.

Osmijeh Edite Marije od Križa i zašto je sve drugo nebitno

Sanja Nikčević. Tekstovima potpisanim njezinim imenom doista ne trebaju dodatna pojašnjenja. Uživajte.

Bitno.net

Ovaj članak Ovo su najvažniji tekstovi naših autora objavljeni u 2015. se prvo pojavio na Bitno.net.

Božanstvena komedija, odličan projekt Laudato TV-a koji okuplja nekolicinu mladih poteklih iz Hrvatskog nadzemlja, imao je svoju premijeru u nedjelju progovorivši na humorističan način o smislu obitelji, napadima na instituciju obitelji te obrani te najosnovnije ljudske zajednice.

Foto: screenshot

Emisija koja ide u nedjeljom u 20:15 u svojoj prvoj epizodi, pod voditeljstvom Marina Periša, Mateja Sunare i Stanka Stojića, dobro je nasmijala i poučila gledatelje balansirajući između skečeva, spontanih šala te ozbiljnih razgovora s uglednim gostima.

Božanstvena komedija koja na svoj specifičan način želi ponuditi kritičan, a istovremeno pozitivan osvrt na stanje u društvu, za početak je izabrala temu obitelji (ipak je Laudato Tv obiteljska televizija).

Sama emisija, koja predstavlja osvježenje na hrvatskoj televizijskoj i humorističnoj sceni, započela je urnebesnim videom pod nazivom ‘Vergilijev dnevnik’ u kojem je simpatični urednički trio prikazao prijelaz iz jednog tradicionalnog oblika obiteljske zajednice, pod pritiskom društvenih okolnosti, te nove izazove pred kojima se nalazi.

Pogledajte skeč.

“Ozbiljniji” dio emisije predstavljalo je gostovanje Petra Krešimira Hodžića, voditelja Ureda za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije, liječnika i angažiranog vjernika laika. Također u emisiji su gostovali književnik Stjepan Lice te bračni para Maja i Vlatko Tenšek, inače aktivni u udruzi Obiteljsko obogaćivanje.

Za glazbeni dio emisije pobrinuli su se legenda hrvatske katoličke scene Čedo Antolić i njegov sin Matija.

Jednostavan pristup publici, pritom kvalitetno snimljen i prikazan, svakako približava gledatelja poruci koju mladi voditelji žele poslati što ih razlikuje od modernih humorističnih programa koji nerijetko ostanu zarobljeni u pukom zabavljanju publike bez želje da obrazuju.

Cjelovitu emisiju Božanstvena komedija, kao i ostale emisije u produkciji Laudato TV-a, možete pogledati na portalu Laudato.tv.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] Pogledajte prvu epizodu Božanstvene komedije: nasmijat će vas do suza, a možete nešto i naučiti se prvo pojavio na Bitno.net.

Na današnji dan Crkva se spominje dvojice velikana četvrtoga stoljeća: sv. Bazilija Velikog i sv. Grgura Nazijanskog. O ovoj dvojici nerazdvojnih prijatelja, koje Crkva upravo zbog njihove nerazdruživosti slavi na isti dan, na izvanredan je način progovorio papa Benedikt XVI., stoga donosimo njegove dvije kateheze o ovim istinskim velikanima Crkve.

Bazilije: otac monaštva, obnovitelj bogoslužja i duhovnosti,  borac za pravu vjeru

Draga braćo i sestre!

Sveti Bazilije, u bizantskim bogoslužnim tekstovima označen kao “sjajni prvak  Crkve”, bio je veliki biskup 4. stoljeća, prema kojemu kako istočna, tako i  zapadna Crkva gleda s divljenjem zbog svetosti njegova života, zbog izvrsnosti  nauka, te zbog skladnog sklopa spekulativnih i praktičnih sposobnosti. Rodio se  oko 330. godine u obitelji svetaca, u “istinskoj obiteljskoj Crkvi”, koja je  živjela u ozračju duboke vjere. Svoje je škole završio pri najboljim atenskim i  carigradskim učiteljima. Nezadovoljan svojim svjetovnim uspjesima, i postavši  svjestan da je mnogo vremena potrošio na ispraznosti, on sam ispovijeda:  “Jednoga dana, kao da sam se probudio iz duboka sna, obratih se predivnu svjetlu  istine Evanđelja…, i rasplakah se nad svojim bijednim životom” (usp. Ep. 223:  PG 32,824a). Kristom privučen, počeo je gledati prema Njemu i slušati samo Njega  (usp. Moralia 80,1: PG 31,860bc). Sa svom odlučnošću posvetio se monaškom životu  u molitvi, u razmatranju Svetih pisama i spisa crkvenih otaca, te u vršenju  djela milosrđa (usp. Epp. 2 i 22), slijedeći tako i primjer svoje sestre, svete  Makrine, koja je već živjela monaškim asketskim životom. Potom je zaređen za  svećenika, a na koncu, 370. godine, i za biskupa Cezareje u Kapadociji.

Kroz propovijedanje i spise razvio je snažnu pastoralnu, teološku i književnu  djelatnost. Mudrom je uravnoteženošću znao sjediniti služenje dušama i  posvećenost molitvi i razmatranju u samoći. Oslanjajući se na osobno iskustvo,  pomagao je utemeljivanje mnogih “bratstava” ili zajednica kršćana posvećenih  Bogu, te ih često posjećivao (usp. Grgur Nazijanski, Oratio  43,29 in laudem Basilii: PG 36,536b). Riječju i spisima, od kojih su mnogi sačuvani  do naših dana (usp. Regulae bravius tractatae, Proemio: PG 313,1080ab), poticao  ih je da žive i napreduju u savršenstvu. Njegovim su se djelima okoristili i  razni pisci drevnih monaških pravila, među kojima i sveti Benedikt, koji je  Bazilija smatrao svojim učiteljem (usp. Regula 73,5). Mnogi od onih koji su se  posvetili monaškom životu nadahnuli su se na njemu ili su se pozivali na njegov  naum dok su oblikovali ili reformirali način zajedničkoga života u samostanima.  Tako, piše sluga Božji Ivan Pavao II., “mnogi drže da je monaštvo kao izrazito  značajan oblik života Crkve, za sva stoljeća ustrojio u prvom redu sveti  Bazilije; ili barem da ono nije moglo biti definirano u svojoj naravi bez  njegova odlučujućeg doprinosa” (apostolsko pismo Patres Ecclesiae 2).

Kao biskup i pastir svoje prostrane dijeceze, Bazilije se neprestano brinuo o  teškim materijalnim uvjetima u kojima su živjeli vjernici; snažno je osuđivao  zla; djelovao je u korist najsiromašnijih i pridošlica; pri vlastima se zauzimao  kako bi se olakšale patnje stanovništva, posebice u trenucima nevolja; bdio je  nad slobodom Crkve, opirući se i moćnicima kako bi obranio pravo na  ispovijedanje prave vjere (usp. Grgur Nazijanski, Oratio 43,48-51 in laudem Basilii: PG 36,557c-561c). Bogu koji je ljubav i milosrđe, Bazilije  je dao vrijedno svjedočanstvo izgradnjom raznih svratišta za potrebite (usp.  Bazilije, Ep. 94: PG 32,488bc), gotovo čitavog grada milosrđa, koji je po njemu  nazvan Bazilija (usp. Sozomen, Historia Eccl. 6,34: PG 67,1397a). Ona  predstavlja početke suvremenih bolničkih ustanova za prihvat i liječenje  bolesnika.

Svjestan da je “liturgija vrhunac prema kojem teži djelatnost Crkve, a istodobno  i vrelo iz kojeg izvire sva njezina snaga” (Sacrosanctum Concilium 10), Bazilije  je bio i mudar “obnovitelj bogoslužja” (usp. Grgur Nazijanski, Oratio 43,34 in  laudem Basilii: PG 36,541c). Ostavio nam je, tako, veliku euharistijsku molitvu  (ili anaforu) koja je po njemu i nazvana, te je postavio temeljno ustrojstvo  molitve i psalmodije: njegovim je poticajom narod upoznao i zavolio psalme, pa  ih je noću išao moliti (usp. Bazilije, In Psalmum 1,1-2: PG 29,212a-213c).

Revno i odvažno znao se oprijeti krivovjercima koji nisu priznavali da je Isus  Krist Bog kao i Otac (usp. Bazilije, Ep. 9,3: PG 32,272a; Ep. 52,1-3: PG  32,392b-396a; Adv. Eunomium 1,20: PG 29,556c). Slično je, protiv onih koji nisu  prihvaćali božanstvo Duha Svetoga, potvrđivao da je i Duh Bog i da “mora biti s  Ocem i Sinom zajedno ubrojen i zajedno slavljen” (usp. De Spiritu Sancto: SC  17bis, 348). U svojoj ljubavi prema Kristu i prema njegovu Evanđelju, veliki je  Kapadočanin nastojao prevladati i podjele unutar Crkve (usp. Epp. 70 i 243),  zauzimajući se da se svi obrate Kristu i njegovoj Riječi (usp. De iudicio 4: PG  31,660b-661a), sjedinjujućoj snazi kojoj svi vjernici moraju biti poslušni (usp.  ibid. 1-3: PG 31,653a-656c).

Zaključno, Bazilije se sasvim posvetio vjernom služenju Crkvi i raznolikom  vršenju biskupske službe. Prema programu što ga je on sam iscrtao, postao je  “apostol i služitelj Kristov, djelitelj otajstava Božjih, glasnik kraljevstva,  uzor i pravilo pobožnosti, oči tijela Crkve, pastir Kristovih ovaca, sućutan  liječnik, otac i dadilja, suradnik Božji, poljodjelac Božji, graditelj hrama  Božjega” (usp. Moralia 80,11-20: PG 31,864b-868b).

To je program što ga ovaj sveti biskup predlaže navjestiteljima Riječi – kako  jučer, tako i danas – program koji je i on sam velikodušno nastojao provesti u  život. Godine 379. Bazilije je, još ni pedesetogodišnjak, potrošen teškoćama i  askezom, pošao Bogu “u nadi vječnoga života, po Isusu Kristu Gospodinu našemu”  (De Baptismo 1,2,9).

 Grgur Nazijanski: Bez Boga nema pravoga čovještva

Draga braćo i sestre!

Prošle srijede govorio sam o velikom učitelju vjere i crkvenom ocu svetom  Baziliju. Danas mi je želja progovoriti o njegovu prijatelju Grguru Nazijanskom,  koji je također, poput Bazilija, podrijetlom iz Kapadocije. Slavni teolog,  govornik i branitelj kršćanske vjere u 4. stoljeću, bio je poznat po svojoj  rječitosti, a kao pjesnik imao je i istančanu i osjetljivu dušu.

Grgur se rodio u plemenitoj obitelji. Majka ga je posvetila Bogu od samoga  rođenja, oko 330. godine. Nakon početnog obiteljskog odgoja pohađao je  najpoznatije škole toga doba: najprije je bio u Cezareji Kapadocijskoj, gdje je  sklopio prijateljstvo s Bazilijem, budućim biskupom toga grada, a potom je  boravio po drugim metropolama drevnoga svijeta, kao što su egipatska  Aleksandrija i osobito Atena, gdje je ponovno sreo Bazilija (usp. Oratio  43,14-24: SC 384,146-180). Spominjući se njegova prijateljstva, Grgur će kasnije  zapisati: “Tada se nisam samo ja osjećao obuzet divljenjem prema mome velikome  Baziliju zbog ozbiljnosti njegova načina života i zrelosti i mudrosti njegovih  govora, nego sam na to poticao i druge koji ga još ne poznavahu… Vodila nas je  ista žeđ za znanjem… Bila je to naša utrka: ne tko bi bio prvi, nego tko će  drugome dozvoliti da bude prvi. Činilo se kao da imamo samo jednu dušu u dva  tijela” (Oratio 43,16.20: SC 384,154-156.164). Riječi su to koje oslikavaju  svojevrstan autoportret ove plemenite duše. No, može se zamisliti da je ovaj  čovjek, koji se tako snažno odrazio od zemaljskih vrijednosti, morao i trpjeti  zbog stvari ovoga svijeta.

Vrativši se kući, Grgur je primio krštenje te se upravio prema monastičkom  životu, prema samotništvu, a privlačile su ga filozofska i duhovna meditacija.  On će sam napisati: “Ništa mi se ne čini većim od ovoga: ušutkati vlastita  osjetila, izaći iz tijela ovoga svijeta, sabrati se u sebi samome, ne brinuti se  više za ljudske stvari osim onih nužno potrebnih, razgovarati sa sobom samim i s  Bogom, voditi život koji nadilazi vidljive stvari, nositi u duši uvijek čiste  božanske slike nepomiješane sa zemaljskim i krivim oblicima, biti doista bez  mane odraz Boga i božanskih stvari, te postajati sve više taj odraz, uzimajući  svjetlo od svjetla…, uživati, u sadašnjoj nadi, buduća dobra i razgovarati s  anđelima, već sada napustiti zemlju, premda stojeći na zemlji, duhom prenesen u  visine” (Oratio 2,7: SC 247,96).

Kako se povjerava u svojoj autobiografiji (usp. Carmina [historica] 2,1,11 de  vita sua 340-349: PG 37,1053), primio je prezbitersko ređenje s određenim  oklijevanjem, jer je znao da će poslije morati biti pastir, brinuti se za druge,  o tuđim stvarima, pa neće više moći biti tako sabran u čistoj meditaciji. Ipak,  prihvatio je ovaj poziv i primio pastirsku službu u punoj poslušnosti,  prihvaćajući, kao što se to često događa u životu, da ga Providnost nosi onamo  kamo nije želio ići (usp. Iv 21,18). Godine 371. njegov prijatelj Bazilije,  biskup Cezareje, protiv volje samoga Grgura odlučio ga je posvetiti za biskupa u  Sasimi, u strateški važnom mjestu za Kapadociju. Zbog raznih poteškoća Grgur  nikad nije preuzeo biskupsku dužnost u tom mjestu, nego je ostao u Nazijanzu.

Oko 379. godine Grgur je pozvan u Carigrad, tadašnju prijestolnicu, kako bi  vodio malu katoličku zajednicu vjernu Nicejskome saboru i trojstvenoj vjeri.  Većina je pak pristala uz arijanstvo, koje je bilo “politički ispravno”, a  carevi su ga držali politički korisnim. Tako se Grgur našao u manjini i okružen  neprijateljstvom. U crkvici Uskrsnuća izrekao je pet Teoloških govora (Orationes  27-31: SC 250,70-343) upravo radi obrane i pojašnjenja trojstvene vjere. Ti su  govori ostali slavni po sigurnosti nauka, jednostavnosti razlaganja, koji doista  olakšavaju prihvaćanje da je to božanska logika. Izvrsnost forme kojom su  sastavljeni čini te govore i danas privlačnima. Grgur je zbog ovih govora dobio  nadimak “teolog”. Tako ga naziva osobito Pravoslavna Crkva: Grgur Teolog ili  Bogoslov. I to stoga što teologija za njega nije samo ljudsko promišljanje, a  još manje je plod samo složenih spekulacija. Ona za njega proizlazi iz života  molitve i svetosti, iz ustrajnog dijaloga s Bogom. Upravo se na taj način našem  razumu pokazuje Božja stvarnost, trojstveno otajstvo. U kontemplativnoj tišini,  zahvaćena divljenjem pred čudesima objavljenoga otajstva, duša prima božansku  ljepotu i slavu.

Dok je sudjelovao na Drugom ekumenskom saboru 381. godine, Grgur je izabran za  carigradskog biskupa te je preuzeo predsjedanje Saborom. No, ubrzo su se protiv  njega podigli snažni protivnici, te je njegov položaj postao neodrživ. Za tako  osjetljivu dušu ova su neprijateljstva bila nepodnošljiva. Ponovilo se ono na  što se Grgur već ranije žalio riječima koje su mu izlazile iz srca: “Podijelili  smo Krista, mi koji smo toliko ljubili Boga i Krista! Lagali smo jedni drugima  zbog Istine, pothranjivali smo osjećaje mržnje poradi Ljubavi, odijelili smo se  jedni od drugih!” (Oratio 6,3: SC 405,128). U takvom je napetom ozračju došlo i  do njegova povlačenja s biskupske stolice. U prepunoj katedrali Grgur je  dostojanstveno izrekao svoj upečatljivi oproštajni govor (usp. Oratio 42: SC  384,48-114). Svoje je duboko proživljene riječi ovako zaključio: “Zbogom, veliki  grade, od Krista ljubljeni… Sinovi moji, preklinjem vas, čuvajte poklad  [vjere] koji vam je povjeren (usp. 1Tim 6,20), spominjite se mojih patnji (usp.  Kol 4,18). Neka milost Gospodina Isusa Krista bude sa svima vama” (usp. Oratio  42,27: SC 384,112-114).

Vratio se u Nazijanz, te se kroz oko dvije godine posvetio pastirskoj skrbi za  tu kršćansku zajednicu. Potom se konačno povukao u samoću u obližnji Aranz, svoj  rodni kraj, posvetivši se učenju i asketskom životu. U tom je razdoblju sastavio  većinu svoga poetskoga djela, posebno njegov autobiografski dio: De vita sua,  iščitavanje u stihovima vlastitoga ljudskog i duhovnog puta, uzornoga puta  kršćanina koji trpi, čovjeka duboke nutrine u svijetu punom sukoba. To je čovjek  koji nam omogućuje da osjetimo Božji primat, pa tako progovara i nama, ovom  našem svijetu: bez Boga čovjek gubi svoju veličinu, bez Boga nema pravoga  čovještva. Poslušajmo stoga ovaj glas i nastojmo i mi sami upoznati lik Božji. U  jednoj od svojih pjesama Grgur je napisao, obraćajući se Bogu: “Budi dobrostiv,  Ti koji si Onostranost svega” (Carmina [dogmatica] 1,1,29: PG 37,508). Godine  390. Bog je u svoj zagrljaj primio ovoga vjernoga slugu koji ga je oštrim umom  branio u svojim spisima i koji mu je tolikom ljubavlju pjevao u svojoj poeziji.

(Kateheze pape Benedikta XVI., 4. srpnja i 8. kolovoza 2007.)

 Bitno.net

Ovaj članak Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi i crkveni naučitelji se prvo pojavio na Bitno.net.

Prije 25 godina, dok je još postojala komunistička Istočna Njemačka, intervjuirao sam nekoliko dječaka iz lajpciškog zbora crkve sv. Tome, Thomanerchor, kojeg je nekad vodio Johann Sebastian Bach. Većina te djece dolazila je iz ateističkih obitelji. Pitao sam ih: “Je li moguće pjevati Bacha bez vjere?” “Vjerojatno ne”, odgovorili su, “ali mi imamo vjere. Bach je ovdje bio misionar.” Za nedavnog putovanja u Japan otkrio sam da Bach 250 godina nakon smrti igra ključnu ulogu u evangeliziranju te zemlje, jedne od najsekulariziranijih u razvijenom svijetu.

Foto: csosoundsandstories.org

Kad je Bach umro, 28. srpnja 1750. godine, nakon dvije neuspjele operacije oka koje je napravio engleski šarlatan John Taylor, njegovo posljednje veliko djelo, “Umjetnost fuge”, ostalo je nedovršeno. Djelo kulminira četverostrukim kontrapunktom u kojem se nalazi Bachov potpis, jer se sastoji od slova b-a-c-h (u njemačkoj se glazbenoj terminologiji ton ti zove h). Baš kad biste očekivali da finalni dio fuge br. 19 započne, glazba na pomalo jeziv način prestane. Slijepac više nije imao snage njezine različite teme ujediniti u savršeni završetak. Umjesto toga je svome zetu izdiktirao nevjerojatno snažni posljednji koral  – Vor deinen Thron tret’ ich hiermit (“Ovime stupam pred prijestolje Tvoje”) – i zatim preminuo.

“Umjetnost fuge” možda je najapstraktnije i intelektualno najizazovnije Bachovo djelo. Njegova je savršena elegancija potakla engleskog teologa i biologa Arthura Peacockea da ustvrdi da ga je sam Duh Sveti napisao Bachovom rukom. Četvrtinu tisućljeća nakon skladateljeve smrti upravo ta osobina njegove glazbe kršćanstvu na neobičan način omogućava pristup skupini ljudi koji su u prošlosti najupornije odolijevali evangelizaciji – japanskoj eliti.

Masashi Masuda, s Hokkaida, najsjevernijeg japanskog otoka, rekao mi je kako su Bachove “Goldbergove varijacije” u izvedbi Glenna Goulda u njemu pobudile zanimanje za kršćanstvo. “U toj je glazbi bilo nešto što me potaklo da istražujem i da proniknem njezino duhovno podrijetlo”, rekao je. Masuda je sad isusovac i predavač sistematske teologije na tokijskom sveučilištu Sophia. Yoshikazu Tokuzen, rektor japanskog luteranskog sjemeništa i predsjednik Nacionalnog kršćanskog vijeća (NCC), sličnog je mišljenja kao i Peacocke: “Bach je pun Duha Svetoga.” Kao dokaz, Tokuzen je naveo nevjerojatan statistički podatak. Iako manje od 1% od 127 milijuna Japanaca pripada nekoj kršćanskoj denominaciji, drugih osam do 10% simpatizira s ovom “stranom” vjerom. Tokuzen objašnjava: “Većina tih simpatizera pripada eliti, i mnogi od njih svoj su prvi dodir s kršćanstvom imali upravo preko Bachove glazbe.”

“Ja pripadam toj skupini”, rekla mi je moja prevoditeljica Azusa, 25-godišnja studentica prava. Iz torbe je izvadila CD. Radilo se o snimci Bachove kantate Vergnügte Ruh’, beliebte Seelenlust (“Blaženi mir, ljubljena radost duše”), čiji stihovi govore kako je pravo ime Boga – ljubav. “Uz tu sam glazbu naučila što te dvije riječi znače kršćanima”, objasnila je, “i toliko je volim da je slušam kad god mogu.”

No Azusa je naglasila da ona, iako vidi ljepotu kršćanstva kao fenomen mnogo širi od obične estetike i kulture, još nije obraćenica. Po tome je slična milijunima visokoobrazovanih Japanaca koji ne još žele početi vjerovati, iako su svjesni onoga što Tokuzen naziva “duhovnom prazninom” u koju je njihovo društvo zapalo.

Dvije trećine Japanaca ne ispovijeda nikakvu vjeru, no 70% njih smatra da je vjera važna za društvo. “Budizam i šintoizam, tradicionalne religije Japana, odavno su izgubile kredibilitet”, kaže Martin Repp, njemački luteranski teolog i zamjenik ravnatelja NCC-ovog Centra za proučavanje japanskih religija. “Njihova je uloga danas samo ceremonijalna, i većina njihovih hramova samo su turističke atrakcije. Crkve bi mogle preuzeti da nisu tako samodostatne, pogotovo veće protestanske denominacije, kojima pripada većina japanskih kršćana”, nastavlja Repp. “Većina velikih kongregacija misli samo na sebe i daju vrlo malo priloga za misije, a međunarodna misijska društva režu svoje proračune za Japan.”

Kummi Tamai, uspješni evangelički pastor obrazovan u Americi, većinu svojih kolega naziva lijenim evangelizatorima. Kritizira ih jer ne daju nikakav izazov mladima koji se, kako kaže Repp, osjećaju beznadno otuđenima od naraštaja svojih roditelja. “U svojoj ludo užurbanoj potrazi za proizvodnjom, špekulacijama i konzumerizmom”, kaže Repp, “stariji Japanci svojim su potomcima dali isključivo materijalističke vrijednosti, ali mladi čeznu za nečim većim. Među generacijama je ogroman jaz, i više ne mogu komunicirati jedni s drugima.”

Duhovna kriza što je iz toga proizašla očituje se na mnogo načina. Ni u jednoj drugoj razvijenoj zemlji nema toliko sadržaja za korisnike računala. Ni u jednoj se ne proizvodi toliko pornografije – gotovo polovica svjetske pornografije nastaje u Japanu – koju ljudi sasvim otvoreno konzumiraju u vlakovima i podzemnoj željeznici. Stopa samoubojstava porasla je s 23 000 u 1996. na 25 000 u 1997., pa na 32 000 u 1998. godini. Te se godine samo u Tokiju ubilo 74 djece, što je dvostruko više nego 1997. godine. Prema anketama, 60% stanovništva priznaje da se svakog dana boji. Većina ih se boji da će neuspjehom u školi ili na poslu osramotiti svoje obitelji, učitelje ili nadređene.

“Ono što je ljudima u ovoj situaciji potrebno je nada u kršćanskom smislu te riječi, ali nada je ovdje stran koncept”, kaže poznati orguljaš Masaaki Suzuki, osnivač i dirigent japanskog Bachovog kolegija. On je pokretač “Bachovog buma” što se proširio Japanom u tom razdoblju duhovne osiromašenosti. “Naš jezik zapravo nema riječ za nadu”, kaže Suzuki. “Imamo ibo, što znači žudnja, i nozomi, što opisuje nešto nedostižno.” Nakon svake izvedbe Bachovog kolegija Suzukija na podiju opsjedaju nekršćani iz publike koji žele s njim razgovarati o temama koje su u japanskom društvu tabu – npr. smrt. “I uvijek me pitaju da im objasnim što za kršćane znači riječ nada.”

Poput Georga Christopha Billera, sadašnjeg kantora crkve sv. Tome u Leipzigu i šesnaestog Bachova nasljednika na tom položaju, Suzuki sebe vidi kao misionara. “Ja širim Bachovu poruku, koja je biblijska”, rekao je, slično švedskom teologu i luteranskom nadbiskupu Nathanu Söderblomu (1866-1931), koji je Bachovu glazbu nazvao “petim evanđeljem”. Kao član Reformirane crkve, Suzuki nastoji da njegovi glazbenici, većinom nekršćani, to shvate. Na probama im govori o Evanđelju. “Nemoguće je reći koliko će mojih izvođača i slušatelja na kraju postati kršćanima”, kaže Suzuki. No on ipak vjeruje da je Bach već preobratio desetke tisuća Japanaca na kršćanstvo. Svoj je Bachov kolegij sastavio prije manje od 10 godina. Procjenjuje da je od tada u Japanu nastalo negdje između 100 i 200 zborova koji pjevaju Bachovu glazbu. Suzuki je čak zaslužan što je njemačka riječ Kantate (kantata) ušla u japanski jezik, i postala moderan izraz. Koncerti su mu uvijek rasprodani. Svakog Velikog petka više od 2000 ljubitelja Bacha plaća stotine dolara za kartu za Muku po Mateju u izvedbi njegovog ansambla. “Jako je dirljivo gledati kako toliki broj ljudi od riječi do riječi prati japanski prijevod njemačkog teksta”, kaže prof. Tokuzen. “Gdje drugdje na svijetu možete naći toliko nekršćana tako zadubljenih u biblijske tekstove?”

Jedna stvar zbunjuje kod japanskog Bachovog buma: kako to da se melodije i ritmovi iz Njemačke u 18. stoljeću sviđaju ljudima iz potpuno strane kulture, tisućama kilometara istočno? Tokijski muzikolozi otkrili su zaprepašćujući odgovor: čar Bacha za Japance izravno je povezana s prvim pokušajem jednoga Španjolca da evangelizira njihove pretke prije 450 godina.

U kolovozu 1549. godine španjolski isusovac Franjo Ksaverski (1506-1552) postao je prvi kršćanski misionar u Japanu. Sljedećih desetljeća su isusovci i franjevci pokrstili 20% stanovništva, a među njima i članove kneževskih obitelji. Uskoro je postalo moderno šetati po Nagasakiju s krunicama.

No 1587. godine šogun Hideyoshi protjerao je sve misionare i uslijedio je strašan progon svih kršćana. Vjernike su razapinjali, spaljivali na lomačama, mučili do smrti, vješali ih naglavce iznad zahodskih jama da ih još gore muče. Malo je Japanaca znalo za taj mračni dio svoje povijesti sve do prošle godine, kada je umjetnička galerija Tobu u Tokiju velikom izložbom na tri etaže obilježila 450. godišnjicu dolaska Franje Ksaverskog.

Ogroman broj ljudi što su došli da vide izložbu bio je užasnut prikazanim okrutnostima, no u galeriji Tobu nisu doznali jednu stvar – zapadnjačka glazba preživjela je progone. Isusovci su u Japan donijeli gregorijanske napjeve i gradili orgulje od bambusa. Tako su dobro podučili japansku djecu sviranju kraljice glazbala da je 1560-ih talentirane troje kneževske djece bilo dovoljno dobro da sviraju pred uglednom europskom publikom, čak i u Vatikanu. Početkom 17. stoljeća, kad je kršćanstvo u Japanu stavljeno izvan zakona, elementi gregorijanskih napjeva ušli su u tradicionalnu japansku narodnu glazbu. Taj je utjecaj ostao dovoljno jak da pridonese širenju popularnosti Bachove glazbe u toj otočnoj zemlji više od četiri stoljeća kasnije.

To objašnjava nevjerojatan uspjeh Bachovih sabranih djela, što ih je objavila tokijska diskografska kuća Sogakukan, obilježivši tako 250. obljetnicu skladateljeve smrti. Kolekcija od 15 dijelova, uključujući 156 CD-ova s knjigama s izvornim tekstovima na njemačkom i latinskom te japanskim prijevodima, košta nevjerojatnih 3000 dolara. Za nekoliko je tjedana prvo izdanje od 5000 primjeraka rasprodano.

Urednik kolekcije Tesuo O’Hara sebe je opisao kao simpatizera kršćanstva, iako nije vjernik. Umalo me zavarao. “Zašto je Bach tako uspješan među Japancima?” pitao sam ga. Odgovorio je: “Bach nam daje nadu kad smo prestrašeni, i hrabrost kad očajavamo, tješi nas kad smo umorni; potiče nas da molimo kad smo tužni; potiče nas da pjevamo kad smo radosni.”

Možda je Bach prelazeći granice kultura preobratio više Japanaca nego što se itko od nas usudi zamisliti.

Uwe Siemon-Netto|First Things

Uwe Siemon-Netto je dopisnik iz New Yorka. Autor je knjiga “The Acquittal of God: A Theology for Vietnam Veterans” i “The Fabricated Luther: The Rise and Fall of the Shirer Myth”.

Prijevod: Ana Naletilić|Bitno.net

Ovaj članak Božanska muzika Johanna Sebastiana Bacha izgubljenim dušama Japana donosi živoga Krista se prvo pojavio na Bitno.net.

Prisjetimo se nekih od najupečatljivijih trenutaka pontifikata pape Franje u 2015. godini.

Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] Najupečatljiviji trenutci pontifikata pape Franje u 2015. godini se prvo pojavio na Bitno.net.