Islamska država preuzela je odgovornost za krvavi napad na crkvu u istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo, afričke države koju bi 31. siječnja trebao posjetiti papa Franjo.

U bombaškom napadu na protestantsku crkvu u gradu Kasindi ubijeno je najmanje 10 ljudi, a tridesetak ih je ranjeno, prenosi Catholic News Agency.

Kongoanske vlasti za napad su optužile Ujedinjene demokratske stranke (ADF), oružanu skupinu koja djeluje na istoku zemlje te je povezana s Islamskom državom.

Kasnije su iz Islamske države preuzeli odgovornost za napad na svom Telegram računu.

Nasilje na istoku Konga dovelo je do ozbiljne humanitarne krize. Procjene govore kako je više od pet milijuna osoba moralo napustiti svoje domove.

U listopadu prošle godine ADF je napao katoličku misijsku bolnicu u sjeveroistočnoj pokrajini Sjeverni Kivu, ubivši šest pacijenata te katoličku redovnicu.

Još jedna oružana skupina, M23, smaknula je 131 čovjeka u sklopu “kampanje ubijanja, silovanja, otmica i pljački protiv dvaju sela”, objavio je UN 8. prosinca.

Mnogi se nadaju da će posjet pape Franje (koji će od 31. siječnja do 3. veljače boraviti u glavnom gradu Kinshasi, na zapadu zemlje) doprinijeti izgradnji mira.

Tako je dobitnik Nobelove nagrade za mir Denis Mukwege izjavio je kako se nada da će Papin pohod baciti svjetlo na “zločine protiv čovječanstva” koji se odvijaju u istočnim pokrajinama DR Konga.

Tome bi trebao pripomoći i predviđeni susret pape Franje sa žrtvama iz tih područja u Apostolskoj nuncijaturi u Kinshasi.

Dodajmo kako će Sveti Otac iz DR Konga odletjeti u posjet drugoj afričkoj državi, Južnom Sudanu, gdje će boraviti do nedjelje 5. veljače.

Ovaj članak DR Kongo: Dva tjedna prije Papina dolaska Islamska država napala crkvu i ubila 10 kršćana se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak Biskup komentirao uhićenje mafijaškog bossa: Ne smijemo smanjiti oprez, mafija je i dalje živa se prvo pojavio na Bitno.net.

A Bog, gdje je on i što je njegova volja i što ova zbivanja znače u djelovanju te njegove volje? Znače li uopće nešto, ili baš ništa?

Kroz cigle sekunde su mi se postavljala ova pitanja. Bila su bez odgovora, ali mi je podsvijest govorila da i odgovori negdje postoje te da u svemiru postoje i razlozi i svrha. Da postoji Bog, pa ma se njegovo bivstvo ne podudaralo s nijednom ljudskom predstavom o njemu. To me je umirilo i u tili čas mi dalo snagu da ni najmanjeg straha ni tjeskobe nisam osjećao za fizički život. Štoviše, da s fizičkim nestajanjem ne prestaje moje bivstvovanje. Makar naoko prepušten nekom zločestom biću i ovim njegovim instrumentima koji će nakon nekoliko minuta opet otvoriti vrata moje ćelije i ne znam što učiniti sa mnom, vidio sam i njihov konac, za koji sam bio uvjeren da će biti bijedan i žalostan. Ne može čovjek, koji ovakve momente ne doživi, zamisliti s kojom brzinom tada naš mozak i svijest rade te kojom munjevitom brzinom izvlači i reda slike iz cijelog nam života, doživljenog stvarno i onog koji je postojao u predodžbama za budućnost. U takvim nastupima nasilne životne prekretnice, prekidanja njegove fizičke životne niti, čovjeku dođu pred oči njegova djeca, žena, rođaci i prijatelji, pa i čitav njegov narod od koga ga se odsijeca, ali svejedno nema osjećaj da poslije toga neće biti s njima, naprotiv, čak možda više nego prije toga.

Eto takvi su bili moji osjećaji u tim minutama čekanja. Međutim, uza sve to osjećanje da je to, što je prethodilo, neizbježivo, bila je negdje u meni neka ćelija koja je sadržavala ili šaptala mogućnost preokreta, usprkos kratkom vremenu za to. Moje su se ruke automatski digle na molitvu koja je više bila traženje dodira sa Svemogućim nego što drugo. U tom času nisam vidio više svoje ćelije nego veliki sivi mrak na kojem se u sredini pojavila jedna točka, slična sitnoj zvijezdi. Kroza me je nešto prostrujalo i ja sam toga časa stekao uvjerenje da sam uhvatio vezu sa Svesilom, te sam sjeo na moju slamnjaču mirno.

Susret sa smrću u tamnici, iz knjige “Uspomene na političke ljude i događaje”, Zagreb 1969, 296.

Tekst je preuzet iz knjige fra Bonaventure Dude “Ja Bogu povjerih svoj štap”, o kojoj više možete saznati na poveznici ovdje.

Ovaj članak Ivan Meštrović: Molitva pred smrt se prvo pojavio na Bitno.net.

Obojica su se u ranoj mladosti posvetila slavi Božjoj. Darovali su svoj život Bogu: dok je Antun Pustinjak cijelo vrijeme života bio na samotnom mjestu – i sveti Antun Padovanski je vrlo rado i često odlazio u samostane u pustim krajevima te u špiljama provodio vrijeme u molitvi i promatranju Isusova Života i Muke.

Iz života sv. Antuna Pustinjaka poznato je da je u mladosti izgubio oba roditelja. Kad mu je bilo 18 godina, potaknut milošću za vrijeme čitanja Evanđelja kod sv. mise, odluči izvršavati Isusove savjete i želje o savršenom životu. Kao prvo razdijeli svoje imanje siromasima, uzme štap i pridruži se skupini samotnjaka u pustinji. Sav je njegov daljnji život bio u odricanju i duhovnom rastu.

Dvadeset je godina živio u nekoj ruševini pored rijeke Nila i ondje se trsio da svlada sve negativne strasti i živi samo za Boga. Nije bila laka njegova borba protiv napasti. Demon ga je progonio u raznim obličjima – najčešće životinjskim, poput svinje ili pretvarajući se u vjernog psa.

Stekavši veliku duhovnu snagu – mnoge je privlačio svojim vrlinama. Mnogi su dolazili k njemu da žive pod njegovim duhovnim vodstvom.

U dobi od devedeset godina pomisli kako nijedan čovjek nije proveo toliko godina u samoći i odricanju. Nato čuje glas koji mu javi:

“Ima jedan svetiji od tebe, to je Pavao Pustinjak koji služi Bogu u samoći i odricanju već devedeset godina.”

Sveti Antun Pustinjak potraži sv. Pavla Pustinjaka. Na svom putu naiđe na mnoga čudovišta i mnoge kušnje. Kentaur i satir pokazaše put k Svecu, ali mu đavao podmetnu zlatnu šipku, kako bi ga odvratio od daljnjeg putovanja. No sveti Antun je znakom križa otjerao sve napasti, te napokon stigne do pećine gdje je šezdeset godina neki gavran svaki dan donosio polovinu kruha. Kada su dva starca počela zajednički živjeti u pustinji – gavran je počeo svaki dan donositi cijeli kruščić. Nakon smrti sv. Pavla Pustinjaka – sv. Antun se vratio u svoje ranije prebivalište gdje je ostao još 14 godina. Umro je u svojoj 105. godini. Njegov grob u pustinji otkriven je dvjesto godina kasnije, a posmrtni mu ostaci kao relikvije počivaju danas u Saint-Julienu kraj Arlesa u Francuskoj.

Sveti Antun Pustinjak proglašen je svecem zaštitnikom od kožnih bolesti. Razlog tome je stvarna bolest od koje je svetac bolovao – herpes zoster virusne bolesti koja napada određene živce (najčešće među rebrima i u slabinama). Zato se ljudi utječu svetom Antunu u svim kožnim epidemijama.

Sveti Antun Pustinjak prikazuje se kako nogama gazi snop plamenova, što pokazuje Antunovo viđenje pakla, vatre što je u njemu utrnula svaku požudu. Na njegovu lijevom ramenu se nalazi slovo Tau – T – znak Križa kao znak izabranika Božjeg.

Svetac se često prikazuje s domaćim životinjama, napose svinjama. Slike su privukle vjernike da se tom Svecu uteknu za pomoć i zaštitu svoga blaga. Ovaj zimski Svetac poznat je također kao čudotvorac i pomoćnik za ono što je ljudima potrebno u svakodnevnom životu.

Josip Antolović SJ

Molitva sv. Antunu Pustinjaku

Bože, ti si dao svetom Antunu opatu da ti služi osobitim životom u pustinji. Udijeli nam, po njegovu zagovoru, da se odričemo sami sebe i tebe sveudilj i nadasve ljubimo. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Ovaj članak Sveti Antun Pustinjak – svetac kojeg su progonili demoni se prvo pojavio na Bitno.net.

Gospodine, dozivam te ranim jutrom,
pomozi mi moliti i misli moje
upraviti k tebi,
to ne uspijevam sam.
U meni je tama, ali ti si svjetlost;
osamljen sam, ali ti me ne napuštaš;
malodušan sam, ali ti si mi pomoć;
nemiran sam, ali u tebi je moj mir;
ogorčen sam, ali u tebi mi je strpljenje;
ne razumijem tvoje putove,
ali ti mi pokazuješ put. Amen.

Molitva je preuzeta iz molitvenika “YOUCAT – molitvenik za mlade”, o kojem više možete saznati na poveznici ovdje.

Ovaj članak Pomozi mi ranim jutrom moliti se prvo pojavio na Bitno.net.

Prema istom izvoru kršćani čine 1,9 posto od 9,7 milijuna stanovnika Izraela. Većinu izraelskih kršćana, 76 posto, čine Arapi, a ostali su pripadnici ili potomci židovskih doseljenika iz istočne Europe.

Većina arapskih kršćana u Izraelu živi na sjeveru zemlje, u obalnom području oko grada Haife. Grad s najvećom kršćanskom zajednicom je Nazaret, gdje živi 21.000 kršćana, a slijede Haifa sa 16.700 i Jeruzalem s 12.900 kršćana.

Broj kršćana u Izraelu u posljednjih 70 godina kontinuirano raste, objavio je Franjevački medijski centar i 2000. godine bilo ih je 135.000. Procjenjuje se da je razlog posljednjem naglom rastu raspad Sovjetskog Saveza, nakon čega su brojni židovi iz zemalja sljednica sa svojim kršćanskim bračnim partnerima i djecom odlučili preseliti se u Izrael.

Ovaj članak Zabilježen porast broja kršćana u Izraelu, sada ih je 185 tisuća se prvo pojavio na Bitno.net.

Sotona jako voli kušati čovjeka upravo u pustinji. Zašto? Zato što Bog voli govoriti čovjeku upravo u pustinji. Pustinja je, dakle, bojišnica na kojoj se monah pokušava boriti, a poglavito se nastoji oduprijeti napastovanju Đavla. Sveti Antun Pustinjak ostavlja sve i odlazi u pustinju – Sotonino prebivalište. Sotona ga ondje ne želi. Zna da mu je Antun velika opasnost.

Netko može misliti da su činjenice koje sam upravo iznio puka fantazija, za mene su one istina. Nadnaravan svijet postoji i uvijek nas prati. Ne samo svijet svjetla, nego i svijet tame. Samo čovjek čiji je duh osobito izvježban može doprijeti izvan stvarnoga svijeta i vidjeti ono što se događa u nadnaravnom svijetu. Samo vrlo malen broj ljudi uspije vidjeti i u sebi živjeti veliku bitku koja se oduvijek odvija na nebu između Boga i Sotone. Navedeni događaji bili su nevjerojatan okršaj između Antuna, mladića koji je postao monah, i Sotone. Taj je okršaj vrlo sličan onome koji se događa između egzorcista i Sotone.

Kada je Đavao vidio kako sveti Antun živi, postao mu je zavidan. I zato ga nije gubio iz vida. Na početku je činio sve da ga odvrati od njegovih asketskih vježba. Napastovao ga je tako što mu je u pamet dozivao vremena kada je bio bogat, bezbrižna vremena u obitelji. Zatim ga je napastovao novcem, hranom i ispraznošću. Antunova je duša bila malo potresena i zbunjena, što je bio znak da ga Sotona dobrano napastuje.

Noću je Sotona na sve moguće načine kušao Antuna. Danju ga je mučio strašnim mislima. Utuvljivao mu je u glavu sve moguće napasti. Antun se borio jedinim oruđem koje je imao – molitvom. Na bludne napasti reagirao je postom. Molitva i post vrlo su brzo postali nesavladiv bedem za Sotonu. Noću mu se Sotona pojavljivao u njegovoj ćeliji u liku prelijepe i putene žene. Došla je samo radi njega. „Slastan zalogaj” koji mu se nudio. Antun je na tu napast reagirao još većom molitvom i postom. Tjerao je daleko od sebe usijano ugljevlje zasjeda i napasti.

Jedne se noći Sotona pojavio u obličju djeteta crne rase. Ušao je u Antunovu ćeliju i rekao mu:

„Mnoge sam zaveo i natjerao ih da padnu. I još sam mnogo toga učinio. A sada sam skršen.”

Antun je uzvratio:

„Tko si ti da tako sa mnom govoriš?”

„Ja sam prijatelj bludnosti koji opsjeda mlade. Moje je ime duh bludnosti. Kolike sam zaveo koji su htjeli živjeti čisto! Koliko sam primamio ljudi koji su živjeli uzdržljivo! Ja sam onaj koji te često muči i kojega si ti toliko puta odbacio.”

„Zato si dostojan prezira. Crn si u duši i u tijelu i objavio si se u obličju slabašna dječaka. Uostalom, ne marim za tebe. Gospodin je moja pomoć i postidjet ću neprijatelje svoje.”

Na te je riječi Sotona prerušen u dječaka pobjegao. Antun je otišao živjeti u grobnicama blizu grada. Na to mjesto nitko nije dolazio. Zatvorio se u jednu grobnicu i započeo asketske vježbe. Sotona ga je napadao. Slao je protiv njega mnoštvo đavola. Okrutno su ga izudarali. Antun je ležao na podu kao mrtav. Bio je u stanju polusvijesti. Ovako se obraćao demonima:

“Evo me ovdje, ja sam, Antun. Neću pobjeći od vaših udaraca. Pa ako me još budete udarali, nikada se neću odvojiti od ljubavi Kristove.”

Sotona je bio bez riječi. I pun mržnje. Sazvao je svoje pse i rekao im:

„Vidite da ga nismo mogli pobijediti ni duhom bludnosti ni udarcima. Štoviše, postao je smioniji od nas. Pristupimo mu na drugi način.”

Đavli su se tada pretvorili u divlje zvijeri i zmije. I noću su napadali Antunovu grobnicu. Dolazili su medvjedi, lavovi, zmije, tigrovi, leopardi i škorpioni. Svi su ga udarali, grizli. Antun je bio na zemlji. Činilo se da je poražen. Ali mu je um bio bistar. Rekao je:

„Da vi imate neku moć, bilo bi dostatno da jedan od vas dođe. Ali, jer vam je Gospodin oduzeo svaku snagu, pokušavate me zastrašiti brojnošću. Znak vaše slabosti jest činjenica da uzimate na sebe izgled zvijeri i rugoba. Ako doista imate snagu, zašto onda oklijevate? Dođite. A ako me niste kadri napasti, zašto me onda beskorisno uznemirujete? Naša je snaga znamen križa i vjera koju imamo u Gospodina.”

Za tren oka zvijeri su nestale.

Antun je izišao kao pobjednik. Zatim se upravio prema jednom brdu. To je bilo njegovo novo utočište. Brdo, on i Bog. Sotona ga je gledao. Nije ga gubio iz vida. I na putu mu je pokazivao veliku srebrnu posudu. Antun je rekao:

„Odakle ova posuda u pustinji? Ovim putem nitko još nije hodio, ne vide se tragovi putnika koji bi na tu posudu svratili pozornost. Osim toga, tako je velika da nitko ne bi mogao proći putem a da je ne zapazi. A da je nekome ispala, vratio bi se potražiti je. Ovo je pusto mjesto. Sve su to đavolske smicalice, ali ni ovoga puta nećeš spriječiti moju volju. Jer će ova posuda propasti zajedno s tobom.”

Dok je Antun izgovarao te riječi, posuda je iščeznula u oblaku dima.

Mnogi su ljudi počeli odlaziti k Antunu. Na neki su način osjećali da je on Božji čovjek pa su išli k njemu. Noću nitko nije mogao pristupiti mjestu u kojemu je Antun boravio. S toga su se mjesta čuli urlici.

„Idi odavde!”

A onda:

„Što ti imaš s pustinjom? Više ne možeš podnositi naše zasjede!”

Neki su se pokušavali približiti mjestu u kojemu je Antun boravio. Uspjeli su krišom pogledati unutra, ali nikoga nisu vidjeli. Vidjeli su samo Antuna koji je unutra boravio.

Kada su urlici postali snažniji, kada su napadi postali bjesniji, tada se i Antunov glas snažnije čuo. Sam je pjevao:

„Neka ustane Bog! Razbježali se dušmani njegovi! Pred licem njegovim neka pobjegnu svi mrzitelji njegovi. Kao što dim iščezava, tako neka se i oni rasprše. Kao što se vosak topi pred ognjem, tako neka nestanu grješnici pred licem Božjim.“

Antun je danju primao mnoge ljude. Svima je ovako pripovijedao:

„Po našim molitvama, postu i vjeri u Krista demoni odmah padaju. Ali ako i padaju, ne miruju. Opet se približavaju, lukavo i himbeno. Jer nisu uspjeli zavesti srce pomoću užitka, postavljaju druge zamke i oblikuju slike tako što se preobražavaju i oponašaju žene, zvijeri i zmije. Ali se tih slika ne treba bojati. Ništavilo su i brzo iščezavaju. Ponekad hine da proriču budućnost. Jednoga je dana k meni došao jedan vrlo stasit đavao. Rekao mi je:

‘Ja sam božja moć. Što želiš da ti darujem?’

Na to sam reagirao tako što sam cijelo vrijeme izgovarao ime Isusovo. Drugi put, dok sam postio, taj se đavao vratio k meni u obličju pustinjaka. Ponudio mi je kruha i rekao mi:

‘Jedi i ostavi se toga posta. Ti si samo čovjek. Ako tako nastaviš, oslabit ćeš.’

Na to sam odgovorio molitvom. I on je iščeznuo.

Jednom je Sotona osobno došao k meni.

‘Tko si?’ upitao sam.

‘Ja sam Sotona.’

‘Zašto si došao ovamo?’

‘Zašto se kršćani žale na mene? Zašto se žale na mene?’

‘Zato što ih mučiš.’

‘Ne uznemirujem ih ja, oni sami sebe uznemiruju. Oslabio sam. Nemam ni mjesta ni grada. Kršćani su posvuda. Sada je i pustinja puna pustinjaka. Brinu se da sebe sačuvaju i ne proklinju me bez razloga.’

‘Iako si lažac i nikada nisi rekao istinu, ovoga si puta ipak rekao istinu. Krist, kada je došao, oslabio ti je snagu, oborio te i razgolitio te.’

Kada je čuo ime Kristovo, nije izdržao i pobjegao je.” Tako govori Antun. Narod je opet k njemu odlazio. A ubrzo su mu počeli dovoditi i opsjednute.

Među opsjednutima Antunu su doveli i nekog glasovitog čovjeka. Bio je strašno opsjednut. Glodao je svoje prste. Udarao se. Noću su ga ostavili blizu Antuna da moli za njega. Sutradan ujutro opsjednuti ga je napao. Antun je rekao: „Ne čini to on, nego đavao koji je u njemu. Zato što sam mu zapovjedio da ode u neplodna mjesta, eto, sada je poludio i zato to čini. Dakle, slavite zbog toga Gospodina! Činjenica da me napao znak je da đavao odlazi.”

I, doista, čovjek je odjednom ozdravio. Bio je slobodan.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Posljednji egzorcist”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Kako je Sotona napastovao Antuna Pustinjaka se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak Papa: Zdravlje nije luksuz, a svijet koji odbacuje bolesne nema budućnost! se prvo pojavio na Bitno.net.

Benedikt XVI. najmanje je četiri puta govorio o svojim iskustvima s anđelom čuvarom, piše Aleteia.

To se prvi puta dogodilo kada je Joseph Ratzinger kao dijete obolio od difterije. Govorili su da neće preživjeti, ali je na kraju ozdravio, a svoje ozdravljenje pripisao je svom anđelu čuvaru.

Drugi put kada je upao u rezervoar za vodu u blizini mjesta gdje je živio i uspio se izvući zahvaljujući pomoći svog anđela čuvara.

Kasnije, potkraj Drugoga svjetskog rata, Joseph je, kao i svi mladi Nijemci, bio prisiljen upisati se u Hitlerjugend, gdje su ga poslali u jedinicu protuzračne obrane. No mladi Ratzinger odande je, čim je mogao, pobjegao.

U bijegu je obolio od septikemije i susreo neke vojnike. Situacija je bila ozbiljna jer se dezerterstvo tretiralo kao izdaja domovine, no zbog narušenog zdravlja budući je papa pušten te se mogao vratiti kući. U svojim memoarima, Joseph Ratzinger napisao je kako se činilo kao da ga je anđeo čuvao.

2009. godine, već kao papa Benedikt XVI., tijekom odmora u Castel Gandolfu tijekom kojeg je zamislio dovršiti svoju trilogiju Isus iz Nazareta, nesretno je pao te su mu ruku morali staviti u gips.

Benedikt XVI. kasnije je rekao da je njegov anđeo dopustio taj pad, slušajući više naloge, kako bi se papa mogao potpuno posvetiti odmoru.

Kao što je Benedikt rekao u propovijedi na blagdan trojice arkanđela 2007. godine, iz Svetog pisma i tradicije znamo da su anđeli stvorenja u čijoj je naravi bivanje u Božjoj prisutnosti te su temeljno orijentirani prema Bogu – zbog čega njihova imena uglavnom završavaju na -el, što znači “Bog”.

Benedikt XVI. je kao papa poručivao mladima da osjete prisutnost anđela i neka im se prepuste da ih vode. Potaknuo je bračne parove da se često obraćaju svojim anđelima čuvarima kako bi rasli u stalnom svjedočenju istinske ljubavi.

Ovaj članak Kako je anđeo čuvar četiri puta spasio Benedikta XVI. se prvo pojavio na Bitno.net.

Talijanski grad Palermo danas se oprašta od jednog od svojih najomiljenijih stanovnika. Riječ je o Biagiu Conteu, katoličkom laiku poznatijem kao “brat Biagio” koji će danas biti pokopan na mjesnome groblju.

U čast brata Biagia zastave u Palermu bile su spuštene od dana njegove smrti 12. siječnja sve do danas kada će za pokojnika biti služena i sveta misa u katedrali u Palermu.

Rođen u uglednoj obitelji građevinskog poduzetnika, Biagiov život bio je obilježen materijalnom sigurnošću sve dok godine 1990. nije upao u duhovnu krizu.

Najprije je otišao u planine živjeti kao pustinjak, a zatim je krenuo pješice na preko tisuću kilometara dugačko hodočašće od Palerma do Asiza u potrazi za nadahnućem od svetog Franje.

Izgubivši kontakt s obitelji, u strahu od najgoreg, njegovi su u jednom trenutku otišli na talijanski TV program posvećen nestalim osobama kako bi pronašli Biagia, nakon čega se on javio i javno ispričao zbog nestanka.

Po povratku u Palermo, počeo je prositi oko glavne željezničke stanice kako bi prikupio sredstva za brigu o beskućnicima koji se tamo okupljaju. Iz toga se razvila “Misija nade i milosrđa” koja danas opslužuje oko 800 osoba dijeleći ukupno 2400 obroka svaki dan, te nudeći sklonište, tople tuševe i osnovnu medicinsku skrb.

Kada je papa Franjo godine 2018. posjetio Palermo otišao je u jedan od centara Misije nade i milosrđa te tamo objedovao s bratom Biagiom i beskućnicima kojima on pomaže, a godine 2010. talijanski siromah susreo se i s Benediktom XVI.

Biagio Conte bio je i zauzeti borac za društvenu pravednost te je povremeno organizirao prosvjede kako bi se založio za bolji odnos gradskih vlasti prema siromašnima. Jednom se prilikom nakon smrti nekolicine beskućnika odlučio za štrajk glađu koji je trajao više od mjesec dana kako bi ukazao na problem.

Život brata Biagia obilježilo je i jedno ozdravljenje koje se dogodilo u Lourdesu. Naime, zbog boli u nogama godinama se kretao u invalidskim kolicima. Kada je godine 2014. došao u poznato francusko svetište, uronio je u bazen s vodom iz Lourdesa nakon čega je ponovno mogao hodati. Nadbiskupija grada Palerma kasnije je kazala kako liječnici “nisu mogli pružiti znanstveno prihvatljivo objašnjenje” njegovog oporavka.

Kasnije je brat Biagio o tom događaju rekao: „Nisam ništa očekivao i dapače davao sam prednost drugim bolesnicima. Tada sam se odlučio i sam uroniti. Odmah nakon što sam to učinio osjetio sam kao da me iznutra prožima vatra koja me je osposobila ne samo da mogu ponovno hodati, nego trčati prema mnogim ljudima koji me trebaju. Za mene je to bila neočekivana milost darovana od dobrog Gospodina koju sam primio preko njegove majke Marije”.

Ovaj članak Palermo se oprašta od svojeg ‘svetog Franje’ koji je na čudesan način izliječen u Lourdesu se prvo pojavio na Bitno.net.

DRAGI LJUDI, TREBAMO VAŠU POMOĆ!

Jeste li kada pomislili da sagradite ambulantu za djecu u nekoj siromašnoj zemlji? Sami teško, ali po onoj narodnoj kamen po kamen zajedno možemo puno više nego što mislimo.

Marijine sestre u selu Banigbé-Gare u Beninu počele su sa gradnjom ambulante za djecu. Iskopan je bunar, kupljen generator za pumpanje vode i spremnik za vodu, te su se na terenu počele izrađivati ciglice za izgradnju s obzirom da je kupovina cigle tamo preskupa. Prvo je na redu ograda kako bi kupljeni materijal bio na sigurnom, a potom će se krenuti dalje uz pomoć vas dobrih ljudi. Ciglicu po ciglicu skupljaju i grade bolje sutra za bolesne mališane. Ajmo im pomoći! Teška su vremena i teško je izdvojiti neku veći iznos, ali nas puno po malo možemo učiniti čuda. Vjerujte da i najmanja donacija, koju vam je možda i neugodno uplatiti može puno pomoći. Molim vas podijelite ovu objavu i ako možete pomozite svojom donacijom! Hvala do Neba!

Podaci za uplatu su:

Udruga za pomoć djeci Benina „Anđeosko srce“, Rim 44, 10000 Zagreb, Banka: OTP banka IBAN: HR0224070001100471904

SWIFT: OTPVHR2X Svrha uplate: Izgradnja ambulante

Ovaj članak Hrvatski svećenik poziva na pomoć misionarkama u Beninu: Znam, teška su vremena, ali hajdemo im pomoći se prvo pojavio na Bitno.net.

Zašto djeca skrenu s pravoga puta? Donosimo jako hvaljeni i traženi video Salesianinih odgojnih večeri u Splitu u kojem se govorilo o najčešćim greškama u odgoju koje dovode do kasnijih problema u ponašanju. Predavači su se dotaknuli i niže dječje dobi, ali i adolescentske dobi.

Ovaj članak Koji je najbolji način da se dijete upropasti? se prvo pojavio na Bitno.net.

Brojanje je čin ljubavi. Nemoguće je brojati bez zastajanja i brige. Dijete koje zbraja svoje špekule zastajkuje i svaku posebno pažljivo broji. Ono zna njihov točan broj, poput žene koja je mela svoju kuću dok nije našla jedan izgubljeni novčić iako ih je imala još devet. A Isus nam objašnjava kako Bog brine za nas kada nam govori da On prebrojava svaku vlas kose na našim glavama.

Brojanje je duboki čin objektivnosti jer sve što postoji može biti prebrojano. Konji postoje. Prema tome, broj konja koji u ovom trenutku živi je jedan određen broj. Svatko će od nas živjeti određen broj sekunda. Postoji određen broj anđela koji postoji: nijedan manje, nijedan više.

Sokrat je korio svoje sljedbenike koji su znali koliko novca posjeduju, ali nisu znali reći koliko prijatelja imaju. Ta nemogućnost je ukazivala na manjak ljubavi i manjak znanja. Da bismo nešto brojali, moramo znati obilježja onoga što brojimo. Na primjer, ja ne mogu prebrojati crvendaće u svom dvorištu ako ne razlikujem crvendaće i kosove. Brojati znači ograničiti, prosuditi gdje nešto počinje i gdje završava.

U našoj vjeri postoji numeriranje stvari koje podrazumijeva pažnju i znanje. Neki su nam od tih brojeva otkriveni. Kada govorimo o 12 apostola, 10 zapovijedi ili 7 sakramenata, govorimo o nečemu što nam je dano. Već samo korištenje tih brojeva je čin vjere u otkrivenje.

Drugi nam pak brojevi nude svojevrstan inventar sveukupnog duhovnog znanja koje je Crkva stekla kroz svoje postojanje. Općenito smo se po pitanju tog znanja osiromašili i postali apatični i neupućeni poput onih ljudi koje je korio Sokrat. Koliko ima glavnih tj. stožernih kreposti? Da bih mogao odgovoriti na to pitanje, moram znati što je uopće vrlina i što neku vrlinu čini stožernom. Da bih pak to mogao znati, moram prvo vjerovati da je tako nešto moguće znati i mora mi biti dovoljno stalo da to znanje i usvojim.

Kultura mrzi vakuum. Dok su se kršćani udaljavali od duhovne mudrosti Crkve i prestali svijet opažati i analizirati u terminima kreposti i poroka, grijeha i milosti, to područje su preuzele Freudove sirove hidraulične metafore i strukturalna objašnjenja sociologa. Kada pokušavamo razumjeti sami sebe, mi ne koristimo koncepte preuzete iz kršćanske antropologije. Toma Akvinski je jednom rekao prijatelju da nije doživio “prvi pokret požude” nakon što se anđeo pojavio pred njim i dao mu dar čistoće. Ideje poput te danas ne igraju nikakvu ulogu u samopropitivanju katolika, niti bi mogle biti prevedene u govor o sublimaciji, projekciji i identifikaciji. Mi nismo, kao što si neki laskaju, odbacili kruti i ograničavajući sustav prošlosti, već smo jedan nacrt – jasan, definiran i čvrsto utemeljen – zamijenili za druge koji, u najboljem slučaju, jedva imaju dodirnih točaka s unutarnjim životom kršćana.

Sve ovo pišem kao svojevrsnu obranu onoga što ću kazati o utjecajima sedam glavnih grijeha na današnji svijet. Ako je ljudska priroda ostala nepromijenjena u posljednjih 2000 godina, tada su i glavni grijesi ostali nepromijenjeni i mi ih ignoriramo na vlastitu odgovornost.

Neki grijesi uzrokuju ostale grijehe. Očito je da nestrpljivost može uzrokovati provalu bijesa, zavist može uzrokovati klevetanje, požuda može uzrokovati preljub. U takvim slučajevima i uzrok može biti posljedica nekog drugog grijeha. Čovjek koji viče jer je nestrpljiv, možda je nestrpljiv jer je pretjerano zabrinut za novac. Smrtni grijesi (ili, pravilnije, glavni grijesi) su oni koji su najčešće ishodišta za druge grijehe, prvi uzroci grijeha koji za sobom povlače ostale.

Sedam glavnih grijeha su: lijenost, zavist, škrtost, oholost, neumjerenost u jelu i piću, bludnost i srditost. Oni su ishodišta drugih grijeha jer je svaki od njih usko vezan uz sreću. Sreća je ono radi čega činimo sve drugo i zato smo posebno privučeni bilo čemu za što smatramo da će sreći pridonijeti. Na primjer, ako mislimo da se naša sreća sastoji od služenja Bogu i bližnjima, to će nas privlačiti. Svaki od glavnih grijeha oponaša neki aspekt sreće ili se, na neki način, spram sreće ponaša kao parazit.  Privučeni smo činjenju tih grijeha, i drugih grijeha zbog njih, sve zbog neke lažne slike sreće.

1. Lijenost

U našem je jeziku lijenost riječ kojom opisujemo ovaj grijeh, ali on je zapravo nešto puno dublje: stanje tuge zbog svog dobra koje Bog posjeduje i želi podijeliti s nama. Lijenost je suprotna poduzetnosti i marljivosti, ali tromost srca sadržana u grijehu duhovne lijenosti je suprotna radosti. Mi bismo trebali uživati u Božjoj dobroti i njegovim darovima i griješimo kada nas oni rastužuju. Kada na nedjeljni odlazak u crkvu gledamo kao na teret a ne kao na blagoslov, kada nam je potajno drago što nas obveze sprječavaju da, kao što smo odlučili, idemo na misu preko tjedna ili kada se razonodimo čitanjem novina umjesto, kao što smo namjeravali, čitanjem Biblije – tada činimo grijeh lijenosti.

Kako se grijeh lijenosti danas tipično manifestira? Koje druge grijehe uzrokuje? Smatram da je lijenost danas primarno vidljiva u radoholičarima. Lijenost je zapravo tuga u kontemplaciji. Zato mi pokušavamo izbjeći tu tugu izbjegavanjem prilika za kontemplaciju. No kontemplacija je najslobodnija i najneograničenija ljudska aktivnost jer se njome bavimo izričito radi nje same. Kontemplaciju izbjegavamo tako što na sebe stavljamo prividan i nepotreban teret nužnosti. Radoholičarstvo je u svojoj biti slobodno odabrano robovanje.

Jednostavno nemam vremena za molitvu jer sam previše zauzet veoma važnim poslom; moram raditi u nedjelju; nažalost ne mogu provoditi vrijeme sa svojom obitelji, itd. No u takvim situacijama zapravo ne postoji nužnost. Mi bismo trebali raditi upravo kako bismo mogli imati vremena za molitvu, slaviti Boga na misi i provoditi vrijeme sa svojim obiteljima. Kada posao redovito pred nas postavlja zahtjeve koji prelaze preko toga, nešto bismo trebali napustiti. Zašto to ne bi bio posao?

Opravdanje nužnosti može imati smisla za veoma siromašnog čovjeka, ali ne i za dobro obrazovanog profesionalca koji pred sobom ima više opcija. Mi osjećamo neiskrenost, tajnu oholost u tvrdnji da je netko toliko vezan uz svoj posao da bi trebao biti iznimka od pravila humanosti. Djeca vide kroz tu izliku. Oni razumiju pravu potrebu zbog koje siromašna žena svoju djecu smješta u vrtić i odlazi raditi, no ne vide smisao u lažnoj nužnosti koja bogate roditelje veže uz posao, a ne uz vrijeme provedeno s njima.

2. Zavist

Zavist je tuga zbog tuđeg dobra uzrokovana vjerovanjem da to dobro umanjuje izvrsnost onog koji zavidi. Ona se protivi dobroj volji koja nas potiče da budemo radosni kada se drugome dogodi nešto dobro ili drugi nešto dobro učini. Zavist treba razlikovati od gorljivosti koja nas nuka da dobro koje vidimo u drugome i mi sami steknemo. I zavist i gorljivost počinju s usporedbom vlastitog i tuđeg dobra i primjećivanjem da drugi ima neko dobro koje ja ne posjedujem. Gorljivost je dobar odgovor na tu usporedbu jer nije ništa drugo doli želja da i ja steknem to dobro. Zavist je izopačen odgovor jer teži tome da, zbog nezadovoljstva samim sobom, osoba postane nesretna zbog dobra koje uživa netko drugi te ga pokuša spustiti na svoju razinu. Dakle, dvije su stvari nužne za zavist: težnja da drugima bude lošije i uljuljkanost u vlastito loše stanje.

Glavna manifestacija zavisti u današnjem svijetu je relativizam koji niječe duhovna dobra. Relativizam je motiviran zavisnošću koju izaziva puka mogućnost da bi netko mogao imati neka dobra koja meni manjkaju. Nijekanjem njihova postojanja, druge lišavamo tih dobara u ideji i svrsi.

Tri duhovna dobra čije se postojanje niječe su istina, svetost i poziv. Navaljuje se na to da svi moraju imati jednako pravo na istinu. Sve religije su istinite, svi svjetonazori su ispravni. No zašto bi to bilo tako? Zašto neki ne bi mogli imati veći udio u istini od drugih? Očito, ako je netko istini bliži od mene, ispravan bi odgovor na to bila gorljivost i želja da od te osobe učim i uklonim svoje neznanje. Relativiziranje istine ima dvije karakteristike zavisti: teži tome da svi budu na istoj razini neznanja i ohrabruje uljuljkanost u tom neznanju.

Zavist spram svetosti se očituje u relativiziranju sredstava milosrđa. Tvrdi se da se Boga može slaviti sasvim jednako i u crkvi i izvan nje, da euharistija ne može stvarno biti toliko važna kao izvor milosti i naša duhovna hrana, da nikakav čin ne može osobu isključiti iz Božje milosti, da možemo biti jednako sveti bez redovite molitve kao i s njom itd. Unatoč jasnim dokazima da su takve stvari doista bitne, mi kroz zavist ustrajemo u svojoj ravnodušnosti spram njih.

Zavist spram poziva se očituje u relativiziranju različitih načina i razdoblja života. To relativiziranje niječe da se neka dobra mogu steći samo u određenim okolnostima života, dok su u drugim okolnostima nedostupna. Ako postoje razni načini na koje mogu živjeti svoj život, u odabiru jednog od tih načina života ja se nužno ograničavam i udaljavam od nekih veoma vrijednih dobara. U zavisti niječemo mogućnost da drugi imaju ono dobro koje mi nemamo i tvrdimo da mi možemo steći svako dobro. Ludost svećenika koji moraju biti političari, laika koji moraju biti klerici, starih ljudi koji žele biti mladi i žena koje žele biti muškarci je utemeljena na nijekanju zasebnih dobara i pretpostavci da sva duhovna dobra trebaju biti dostupna svima i u svako vrijeme.

3. Škrtost

Škrtost je pretjerana privrženost posjedovanju stvari. Ona teži gomilanju imetka zbog krive predodžbe da to dovodi do samodostatnosti – koja je karakteristika sreće – i naizgled osobu spašava od nužnosti i sudbine. Škrta osoba sreću definira kao posjedovanje mnogih stvari. Iako najčešće nije izravna namjera škrte osobe, neravnomjerna raspodjela bogatstva u društvu je posljedica tog grijeha jer oni koji su lakomi i teže posjedovati mnogo toga, to često žele ne uzimajući u obzir druge ili čak drugima na štetu.

Glavna manifestacija ovog grijeha u današnjem svijetu je “kontraceptivni mentalitet”. Njega se može opisati kao mentalitet kontrole, no potrebno je ovdje izbjeći zbunjenost. Iako kontracepcija uključuje uporabu tehnologije, želja za kontrolom, koja je sastavnica kontraceptivnog mentaliteta, je vrsta lakomosti i posesivnosti koja je suprotna darežljivosti. To je drugačije od tehnološke kontrole koja je suprotna nekompetenciji i neiskustvu.

Poput klasičnog škrtca, par koji usvoji taj kontraceptivni mentalitet nikad nema dovoljno da bude spreman za dijete. Ako na kraju odluče imati dijete, to nije zato što su napokon dostigli neku, unaprijed određenu, razinu financijske sigurnosti. Razlozi zbog kojih su odlučili imati djecu u 35. godini života su bili jednako valjani i deset godina ranije.

Neravnomjerna raspodjela bogatstva koju uzrokuje kontraceptivni mentalitet je izvanredna. Često možemo vidjeti da se dva dohotka, svaki dovoljan da skromno uzdržava veliku obitelj, kombiniraju i donose štetan suvišak materijalnih dobara za nekolicinu ljudi.

4. Oholost

Slava, čast, divljenje i prestiž su srodni pojmovi. Razmotrimo čast, koju je najlakše razumjeti. Ako osoba A časti osobu B, postoje tri načina kako ta čast može biti krivo usmjerena k ispraznosti. Prvo, osoba A može biti nekompetentan sudac zbog čega njegovo mišljenje gubi na vrijednosti. Drugo, ono zbog čega se osoba B veliča možda nije vrijedno veličanja. Treće, osoba A osobu B može veličati na način koji nije dosljedan s ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Učinke oholosti vidimo ponajprije u “poštivanju osoba” koje je dovelo do sekularizacije katolika u javnom životu. Ta sekularizacija, svima dobro poznata, najlakše je vidljiva među političarima i akademicima.

Uzaludno smo zadovoljni time što je američka kultura “u potpunosti prihvatila” katolike. Kada su se 1987. godine u Los Angelesu američki biskupi susreli s Ivanom Pavlom II. mene je bilo stid zbog opaske da se Crkva u Sjedinjenim Američkim Državama može pohvaliti s najvećim brojem obrazovanih vjernika od svih država svijeta. Ne vidim razlog zašto bi se time hvalili s obzirom na to u kakvom su stanju katoličko vjersko obrazovanje i kateheze. Zar bi se trebali hvaliti pukom statistikom? Nema sumnje da je prosječni katolički diplomac prije 30 godina bio bolje obrazovan od današnjih diplomaca, općenito a i u vjeri.

Papa je nježno odgovorio na hvalisanje, a njegovi su komentari usmjereni i prema svima nama: “No, kako se američka kultura danas razvija? Kako na taj razvoj utječe Evanđelje? Očituje li se u njemu kršćanska nadahnutost? Vaša glazba, poezija i umjetnost, kazalište, slikarstvo i kiparstvo, književnost koju stvarate – utječe li na te stvari, koje odražavaju dušu nacije, duh Isusa Krista?”

Kada vidimo katolike odvjetnike, liječnike, profesore i političare, trebamo postaviti slična pitanja o našim zakonima, običajima, filozofijama, profesionalnim etičkim kodeksima i medijima.

5. Neumjerenost u jelu u i piću

Neumjerenost u jelu i piću je bilo koja neuredna želja za jedenjem i pijenjem. Iako najvjerojatnije većinu vremena jedemo više nego što nam je potrebno, puno smo više neumjereni kada smo pretjerano izbirljivi po pitanju hrane.

Postoje različiti načini na koje možemo biti izbirljivi. Jedan je taj da budemo pretjerano preokupirani okusom i pripremom hrane. Drugi je da budemo pretjerano zabrinuti za efekt hrane na naše zdravlje. To je posebno podmukao način jer na površini izgleda kao nešto veoma moralno. Može se činiti da niječemo sami sebe kada izbjegavamo svu hranu koja nije zdrava, ali biti toliko okupirani vlastitim zdravljem ne može biti nesebično.

Neumjerenost koja nas danas najviše uznemirava je pretjerana briga za zdravlje koja vodi fiksaciji na hranu, kalorije, vitamine i vlakna. Tijelo osobe tako postaje centar njegove pažnje. Tražimo medicinske studije i gotovo praznovjerno ih prikupljamo i proučavamo poput utroba životinja, sve zbog onog što bi nam one možda mogle reći o budućnosti.

6. Bludnost

Učinci bludnosti su jasno vidljivi: preljubi, razvodi, vanbračne veze, silovanje, pobačaj, pornografija, zlostavljanje djece i homoseksualni aktivizam. No puno ozbiljnija od tih zala je naša nemogućnost da protiv njih djelujemo, čak i kad ih prepoznamo kao zle. Razvod će većina nas prihvatiti kao nešto veoma loše, no ne postoji način da se zakonom ograničimo tako da nam oni postanu nedostupni.

Bludnost se sastoji od određenog poremećenja seksualne želje koje remeti naš razum i volju. Njezini podmukli utjecaji na naše društvo su uništavanje djetinjstva i unošenje određenih aspekata djetinjstva u život odraslih. Požuda rezultira kalkuliranom potragom za užitkom koja nije spojiva sa spontanošću djetinjstva. Ona uzrokuje gubitak čuđenja i divljenja uobičajenom jer rezultira time da osoba vrijednost pronalazi samo u onome što dovodi do nevjerojatnog i prolaznog užitka spolnih čina.

Požuda dovodi do razočarenja – iscrpljenosti koja se može vidjeti na licu – jer dovodi do pretpostavke da ljudska bića zapravo nisu sposobna djelovati u skladu s duhovnim idealima. Ona uzrokuje nepovjerenje i nužno romansu privodi kraju jer nas dovodi do toga da mislimo da je izgled ljudi oko nas – njihova pristojnost, ljubaznost, takt i uljudnost – samo maska koja krije seksualne namjere.

Ta proračunatost, gubitak čuđenja, razočaranje i nepovjerenje su direktno suprotni vrlinama djetinjstva. Zbog požude je naše društvo postalo negostoljubivo prema djeci. Oni nam smetaju, optužuju. Bilo bi bolje da ih nema ili, ako su već tu, da postanu poput nas.

7. Srditost

Srditost ili ljutnja ne može postojati bez percepcije nepravde. Srdžba nije nestrpljivost, koja je vrsta očaja. Ona nije čak ni puka razdražljivost. Naša srditost uvijek ima aspekt ogorčenja. Zato je grijeh srdžbe tako podmukao: on nužno ima lice pravednika.

Srdžba je grijeh kada nema razumno uporište ili kada ga ima ali je ipak pretjerana. Griješimo kada se ljutimo na nekoga tko nam je nenamjerno i nesvjesno naškodio ili kada poludimo zbog neke male uvrede.

Srdžba prožima naš građanski život. Vidimo to u tonu javnog diskursa i načinu na koji stranci u našim gradovima razgovaraju jedan s drugim. No srdžba ima i organizirani izraz u našem javnom životu i u mnogim zavedenim društvenim pokretima, poput feminizma ili pokreta za prava homoseksualaca. Oba pokreta se pozivaju na nepravde koje nikad nisu postojale, a na one koje postoje reagiraju s ekstremnom srdžbom.

Svatko od nas poznaje feministkinje koje su udobno odrasle u obiteljima gornje srednje klase i nikad nisu bile uskraćene za mogućnost napredovanja zbog svog spola, ali su unatoč tome uvjerene da ih se od rođenja ugnjetava. Biti ideološki feminist uvelike znači biti naučen osjećati duboku srdžbu zbog nepravdi koje ne postoje. Homoseksualna grupa ACT-UP je jednom prilikom organizirala srditi protest na AIDS konferenciji u San Franciscu. Vikali su: “300 000 mrtvih zbog AIDS-a. Gdje je bio George?” Tvrdnja insinuira da je krv tolikih ljudi na rukama predsjednika Busha. Kad bi to bila istina, trebali bi odmah predsjednika poslati na suđenje, osuditi ga i pogubiti. No takve neutemeljene optužbe za krvoproliće su postale toliko česte da ih više ne doživljavamo ozbiljno, iako ih oni koji ih izgovaraju shvaćaju smrtno ozbiljno.

Teško je reći što je gore: taj pokvaren bijes koji iznosi pretjerane optužbe i ne osjeća potrebu da ih racionalno opravda ili stav popuštanja koji često zauzimaju oni protiv kojih je takav bijes usmjeren. Izgleda da je zaključak univerzalno prihvaćen kao valjan: ti su ljudi ljuti i prema tome su oni žrtve nepravde.

Teško je izbjeći glavne grijehe jer “široka su vrata i prostran put koji vodi u propast”. Jedan upadljiv razlog zašto je to tako je taj da svaki od tih grijeha može poprimiti izgled u potpunosti suprotan njegovu pravom karakteru. Tako lijenost uzima oblik ekstremne zaposlenosti, neumjerenost u jelu postaje neuredan asketizam čovjeka opsjednutog zdravljem, zavist se pokazuje u lažnoj darežljivosti koja poriče da netko posjeduje istinu tvrdeći da ju imaju svi. Potrebno je da, Božjom milosti, “ne budemo od ovoga svijeta”, već transformirani u Kristu budemo sposobni radosno “uočavati što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno”.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Dubravka Sertić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.

Ovaj članak Mračna tajna krije se u svakom od sedam smrtnih grijeha se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak Šri Lanka: Bivši predsjednik mora platiti odštetu obiteljima ubijenih na Uskrs, znao je za napade se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Franjo uputio je u utorak brzojav sućuti pastoru Andréu Bokundoa-Bo-Likabeu, predsjedniku Kristove Crkve u Demokratskoj Republici Kongo, izrazivši svoju žalost zbog bombaškog napada na kršćane na istoku zemlje.

Papa je istaknuo kako ga je “ražalostila vijest o napadu na pentekostalnu crkvu u gradu Kasindi, koji je prouzrokovao smrt nevinih ljudi”, javlja Vatican News.

U napadu za koji je, kako smo pisali, napad preuzela Islamska država, poginulo je najmanje 14 osoba, a ranjeno ih je više od 40.

Sveti je Otac izrazio je “saučešće i blizinu svim obiteljima koje je pogodila ova tragedija”, povjerivši pritom žrtve Božjoj milosti.

Na kraju poruke uputio je molitvu “Kristu, Gospodaru života, da pogođeni mogu pronaći utjehu i povjerenje u Boga” te je zazvao na njih dar mira.

Podsjećamo, papa Franjo trebao bi boraviti u DR Kongu od 31. siječnja do 3. veljače, u sklopu šireg pohoda koji uključuje i posjet Južnom Sudanu. Mnogi, poput dobitnika Nobelove nagrade za mir Denisa Mukwegea, smatraju da bi njegov dolazak mogao doprinijeti izgradnji mira.

Tome bi trebao pripomoći i predviđeni susret pape Franje sa žrtvama sukoba na istoku zemlje koji bi se trebao odviti u Apostolskoj nuncijaturi u glavnom gradu Kinshasi.

Ovaj članak Papa moli za žrtve bombaškog napada na crkvu u DR Kongu se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak Vlč. Domagoj Matošević u Kataru je služio misu za naše nogometaše, za Bitno.net je ispričao cijelu priču se prvo pojavio na Bitno.net.

Isuse, ti koji si iskusio patnju, koji si trpio radi svakoga čovjeka i njegova spasenja, predajem ti trenutak mojega poroda. Pomozi mi da dokučim kako najbolje mojemu djetetu pomoći da dođe na ovaj svijet, pomozi mi otvoriti mu se kako bih mu pripravila put. Budi uz mene tijekom porođajnih trudova da istodobno i meni daju život. Molim te za milost da u trenucima kada oluja bude jačala, moje pouzdanje bude još veće, da budem svjesna da si sa mnom i da me nećeš napustiti. Daj da susret s mojim djetetom bude istinski susret u ljubavi i dođi i ti u taj susret. Amen.

Molitva je preuzeta iz knjige “9 mjeseci s Bogom”, o kojoj možete više saznati na poveznici ovdje.

Ovaj članak Molitva za porod bez straha se prvo pojavio na Bitno.net.

Rođena je 27. siječnja 1242. godine u hrvatskom gradu Klisu kao deveto od desetero djece ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. i kraljice Marije Laskaris, koji su se u Hrvatsku sklonili pred mongolskom najezdom. Roditelji su se zavjetovali da će Margaretu u znak zahvalnosti za slobodu svoje zemlje posvetiti dragom Bogu. Tako je već 1245. godine, prije svoje četvrte godine, povjerena odgoju dominikanki u mađarskom gradu Veszpremu. U dvanaestoj godini položila je redovničke zavjete u Budimu, u samostanu što ga je na otoku Nyulak-szigete (Zečji otok), usred Dunava za nju dao sagraditi njezin otac.

Potpuno se posvetila Kristu, asketskom životu, služenju bolesnika i djelima milosrđa. Veliku blagost prema sestrama, kojima je željela služiti i u najneznatnijim stvarima, sjedinila je s nastojanjem da uspostavi mir i s neslomivom snagom da prokazuje nepravde.

Osobito je štovala svetu Euharistiju i Kristovu Muku, te pobožnost prema Duhu Svetome i Blaženoj Djevici Mariji. Rado je čitala Sveto pismo i povjeravala se svome duhovniku, dominikancu Marcelu. Posebno, čak izuzetno je poštovala sveto siromaštvo i toliko se rado odricala da je za to bila nagrađena posebnim nadnaravnim darovima. Jedna je od najvećih srednjovjekovnih mističarki toga vremena.

Svoj život prikazala je kao žrtvu za oslobođenje svoga naroda i očeva kraljevstva od agresora s Istoka, od Tatara.

Ovaj članak Sveta Margareta Ugarska – mađarska svetica i hrvatska princeza se prvo pojavio na Bitno.net.

Pripravna molitva

Sveti Josipe, Poočime našeg Gospodina Isusa Krista! Ja siromašni grešnik položio sam veliko povjerenje u tvoj moćni zagovor i znam da ti neće biti uskraćena od Isusa nijedna molba.Budući da sad imam posebnu potrebu, odlučio sam se da te kroz devet dana ustrajno zazivam, da po tvom zagovoru nađem uslišanje kod Boga.

Na Njegovu veću slavu i za spas svoje duše započinjem sad devetodnevnu molitvu.

Prvi dan

Sa skrušenim srcem dolazim ti, sveti Josipe, dobrostivi Poočime Isusa Krista. Pouzdano ti se obraćam za tvoj zagovor kod Boga da se ispune moje zamolbe, ukoliko se ne protive Božjoj volji. Sveti Josipe, moje je povjerenje tako veliko da smatram kako Bog ne može odbiti moje želje kad mu ih ti preneseš. Budući da ti je Vječni Otac iskazao takvu čast da je tebi ispred svih drugih pravednika povjerio svog jedinorođenog Sina i Njegovu prečistu Majku, ti si visoko umilostivljen. Sin te Božji časti, dok te je izabrao za svog hranitelja i bio ti je na zemlji poslušan. Zato ti sad na nebu neće uskratiti nijednu molbu. Duh Sveti te je konačno odredio za zaštitnika svoje Neoskvrnjene Zaručnice. Tako ti ni On neće nijednu milost uskratiti. Stoga mogu naći povjerenje, uslišanje na prijestolju trojstvenoga Boga kad te zazovem. Sveti Josipe, moli za me i ne dopusti da odem od tebe bez utjehe. Amen.

Oče naš…

Zdravo Marijo…

Slava Ocu…

Moli za nas, sveti Josipe,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Litanije sv. Josipa

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože,
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj se nama!
Sveta Marijo,
Sveti Josipe,

Slavni porode Davidov, moli za nas!
Svjetlosti patrijarha,
Zaručniče Bogorodice,
Stidljivi čuvaru Djevice,
Hranitelju Sina Božjega,
Brižni branitelju Kristov,
Glavaru slavne obitelji,
Josipe pravedni,
Josipe prečisti,
Josipe premudri,
Josipe jaki,
Josipe poslušni,
Josipe vjerni,
Ogledalo strpljivosti,
Ljubitelju siromaštva,
Uzore radnika,
Uresu domaćega života,
Čuvaru djevica,
Potporo obitelji,
Utjeho bijednih,
Ufanje bolesnih,
Zaštitniče umirućih,
Strahu zlih duhova,
Pokrovitelju svete Crkve,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj se nama!

Postavio ga je gospodarom doma svojega.
I poglavarom imanja svojega.

Pomolimo se

Bože, koji si se neiskazanom providnosti udostojao izabrati blaženoga Josipa za zaručnika presvetoj Majci svojoj, daj molimo da koga kao pokrovitelja častimo na zemlji, zavrijedimo imati zagovornikom na nebu. Koji živiš i kraljuješ u sve vijeke vjekova. Amen.

Drugi dan

Dragi sveti Josipe! Tebe častim pun djetinjeg povjerenja, tebe koji si sve svoje misli i brige upravio da prehraniš i zaštitiš Isusa i Mariju te na najbolji način upravljaš kućom. Nisi se plašio nikakva posla ni truda i svoju si snagu zalagao dan i noć za Isusa i Mariju. Zato te molim, sveti Josipe, prikloni mi svoje očinsko srce i pomozi mi u mojim željama.Usliši moj vapaj i daj da postanem dionikom tvoga zagovora, ukoliko se u tom ispunja Božja volja, kojoj se ja bezuvjetno podlažem. Amen.

Oče naš…

Zdravo Marijo…

Slava Ocu…

Moli za nas, sveti Josipe,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Litanije sv. Josipa…

Treći dan

Pozdravljam te, sveti Josipe!Štujem te iz svega srca. Tebe je Marija, Majka Božja, nazvala Poočimom svoga božanskog Sina i ljubila kao svog djevičanskog supruga. Spomeni se velike milosti, što si tako povjerljivo mogao živjeti zajedno s Isusom i Marijom.Kako si rado ispunjavao svoje dužnosti, kakvom li je nebeskom utjehom bilo preplavljeno tvoje srce. Sigurno ti je bila draža skromna kuća s njezinom radionicom u blizini Isusa i Marije nego veličanstvena palača na zemlji. Kako si brižno pohitao u nepoznato i pobjegao u Egipat da svoju obitelj zaštitiš pred Herodom. Kako je bila velika tvoja strpljivost u žalosti, strahu i nevolji! Sveti Josipe, zbog svih boli i radosti molim te da mi ishodiš od svog božanskog Posinka da ispuni moje srce radošću i usliša moje molbe. Ali posebno te molim, dođi mi u pomoć s Isusom i Marijom, u posljednjoj nevolji, u smrtni čas i daj da moje posljednje riječi budu: Isus, Marija, Josip! Amen.

Oče naš…

Zdravo Marijo…

Slava Ocu…

Moli za nas, sveti Josipe,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Litanije sv. Josipa…

Četvrti dan

Sveti Josipe, Zaručniče preblažene Djevice Marije, podsjećam te na sedam radosti kojima je bilo ispunjeno tvoje srce: kad ti se anđeo Gospodnji ukazao i navijestio ti da je tvoja Zaručnica začela po Duhu Svetom i da će roditi Spasitelja svijeta; kad si ti u Svetoj noći prvi put zagrlio dijete Isusa; kad si vidio kako su se tri mudraca tom djetetu poklonila i prinijela mu za žrtvu zlato, tamjan i smirnu; kad ti se u Egiptu ukazao anđeo Gospodnji i zapovjedio ti da se sa svojom obitelji vratiš u svoju domovinu; kad si u Jeruzalemu pronašao u hramu izgubljeno dijete puno milosti i mudrosti; konačno kad ti je u Nazaretu dječak Isus bio poslušan i u razgovoru ti razveseljavao srce. Zbog tih sedam velikih radosti molim te ishodi i meni radost da jednom zauvijek i vječno gledam Boga. Amen.

Oče naš…

Zdravo Marijo…

Slava Ocu…

Moli za nas, sveti Josipe,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Litanije sv. Josipa…

Peti dan

Sveti Josipe, časni hranitelju našega Gospodina Isusa Krista, spomeni se sedam velikih žalosti, koje je osjetilo tvoje srce: kad si pomislio da moraš otpustiti Mariju, svoju ljubljenu zaručnicu; kad si u Betlehemu s Marijom pronašao prenoćište u bijednoj staji; kad si ugledao kako božansko Dijete trpi najveće siromaštvo, a ti mu nisi mogao poslužiti prema njegovu dostojanstvu; kad je starac Šimun prorekao da će to Dijete i njegova Majka mnogo pretrpjeti; kad ti se anđeo Gospodnji ukazao i zapovjedio ti da s Djetetom i njegovom Majkom bježiš u stranu zemlju; kad si u Egiptu morao godinama u oskudici živjeti sa svojom obitelji; kad si izgubljenog Dječaka pun straha tri dana tražio, dok ga nisi konačno našao. Zbog tih svojih gorkih žalosti molim te da budeš moj zaštitnik kod Boga i da mi u mojim patnjama ishodiš u svako vrijeme predanje u svetu Božju volju. Amen.

Oče naš…

Zdravo Marijo…

Slava Ocu…

Moli za nas, sveti Josipe,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Litanije sv. Josipa…

Šesti dan

vesrdno te pozdravljam, sveti Josipe, i zahvaljujem Bogu što te je izabrao za Poočima svoga Sina i za zaručnika preblažene Djevice. Sveti Josipe, u pomisli na naizrecivu ljubav i radost koje si osjetio u krugu Isusa i Marije i na sve žalosti koje si nosio u zajedništvu sa svojom svetom obitelji molim milost da se ni u žalostima ni u radostima ne odijelim od Božje ljubavi, koja je prisutna u Kristu, našem Gospodinu. Amen.

Oče naš…

Zdravo Marijo…

Slava Ocu…

Moli za nas, sveti Josipe,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Litanije sv. Josipa…

Sedmi dan

Pozdravljam te, hvalevrijedni sveti Josipe, čuvaru najvećeg blaga na nebu i na zemlji, hranitelju onoga koji hrani sva stvorenja. Koga su mnogi praoci i kraljevi željeli vidjeti i čuti, a ipak nisu ni vidjeli ni čuli, koga si ti na svojim rukama nosio, njegovao i štitio. Zbog te jedinstvene časti za koju te je Bog odvijeka izabrao, ishodi mi kod Božanskog Posinka, našega Gospodina i Suca Isusa Krista, oproštenje mojih grijeha, milost i smilovanje. Amen.

Oče naš…

Zdravo Marijo…

Slava Ocu…

Moli za nas, sveti Josipe,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Litanije sv. Josipa…

Osmi dan

Sveti Josipe, ponosu patrijarha, blistavi potomče doma Davidova, pozdravljam te sa svima svetima na nebu. Svojim zagovorom uspijevao si mnogo kod utjelovljenog Božjeg Sina već na zemlji, na nebu možeš još više. Jer onaj, koji ti je na ovom svijetu bio poslušan, ništa ti ne odbija u svom kraljevstvu, nego ti ispunjava sve tvoje molbe i pruža svoju milost onima za koje ju ti izmoliš. Prikloni mi zato svoje dobrostive oči, ljubazni oče, kad se u svojim željama pouzdano obratim tebi i opskrbi me pobožnim životom i blaženom smrću. Amen.

Oče naš…

Zdravo Marijo…

Slava Ocu…

Moli za nas, sveti Josipe,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Litanije sv. Josipa…

Deveti dan

Dragi sveti Josipe, tebi sam se utekao, u tebe se pouzdao. Uvjeren sam da ćeš Bogu preporučiti moju želju.Po tvojoj ljubavi, koja te je u radosti i žalosti vezala s Isusom i Marijom, utječem se tebi za zagovor. O dragi, blagi, dobrostivi sveti Josipe, pohiti mi u pomoć u mojoj nevolji i dopusti mi da ti se izručim tijelom i dušom. Želim živjeti kao ti, posve predan u volju Božju, smjeran, ponizan kao vjerna sluga u skrovitosti. Tako se nadam da ću jednom s tobom postati dionikom i neke nebeske slave, da s Marijom zauvijek hvalim i slavim trojstvenoga Boga. Amen.

Oče naš…

Zdravo Marijo…

Slava Ocu…

Moli za nas, sveti Josipe,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Litanije sv. Josipa…

Završna molitva

Gospodine Isuse Kriste, ti si naše spasenje, naš život i naše uskrsnuće!

Zato te molim, ne prepusti me strahu i zdvajanju, nego zbog boli i bezbrojnih zasluga svoje Majke Marije i svog vjernog poočima Josipa pomozi svom sluzi kojega si otkupio svojom dragocjenom krvlju. Amen.

Bitno.net

Ovaj članak Danas počinje velika devetnica sv. Josipu – molimo za zagovor Marijina zaručnika i zaštitnika Hrvatske se prvo pojavio na Bitno.net.

Najstarija osoba na svijetu, inače 118-godišnja katolička redovnica sestra André, preminula je u domu za umirovljenike u francuskom gradu Toulonu, javlja Reuters. Njezino civilno ime bilo je Lucile Randon, a redovničko ime André uzela je 1944. godine kada je pristupila svojoj redovničkoj zajednici Kćerima milosrđa.

Organizacija Gerontology Research Group ju je od travnja 2022. godine, odnosno nakon smrti tada 119.-godišnje Japanke Kane Tanake, priznala kao najstariju osobu na svijetu.

Inače, sestra André je nekoliko dana prije svojeg 117. rođendana, početkom 2021. godine, preboljela korona virus. Tada je lokalnim medijima izjavila kako „nije ni shvatila da ima koronu“, a tijekom bolesti je bila izolirana od drugih stanovnika doma za umirovljenike.

Sestra André Randon rodila se 1904. u gradu Alèstu u Francuskoj te je živjela tijekom pontifikata čak desetorice papa. Na katoličanstvo se obratila kad je imala 19 godina, a Kćerima milosrđa pridružila se s 40 godina. Prije ulaska u samostan radila je u jednoj bolnici za osobe starije životne dobi i siročad.

Ovaj članak Preminula najstarija osoba na svijetu – časna sestra André se prvo pojavio na Bitno.net.