U današnje vrijeme lako je osjećati strah od budućnosti, a osjećaj vlastite slabosti i nesigurnosti može izazvati tjeskobu. Citati iz Biblije i misli svetaca mogu nam pomoći umanjiti strahove i dati nadu za budućnost. Ova tri citata ohrabrit će nas i ojačati u teškim situacijama.

1. “Ohrabrite se i budite odlučni! Ne bojte se i nemojte predati pred njima. Ta sam Jahve, Bog tvoj, ide s tobom; neće te zapustiti niti će te ostaviti.” (Pnz 31,6)

2. “Čini ti se da je čitav svijet protiv tebe. Nigdje ne vidiš izlaza. Stvarno, ovoga puta je nemoguće svladati poteškoće. Ali, zar si već zaboravio da je Bog tvoj Otac? Jedan svemogući, sveznajući, milosrdni Otac? On ti ne može poslati nikakvo zlo. Ovo što ti sada zadaje brigu dobro je za tebe, iako su tvoje ljudske oči sada slijepe i to ne možeš shvatiti. Omnia in bonum! Gospodine, neka se sada i uvijek ispunja tvoja sveznajuća Volja!” (sv. Josemaria Escriva, Križni put, 9)

3. “Ne zamaraj se stvarima koje stvaraju zabrinutost, nemir i tjeskobu. Potrebno je samo jedno: uzdići duh i voljeti Boga.” (sv. Padre Pio)

Ovaj članak Ovi nadahnjujući citati ohrabrit će vas u vrijeme tjeskobe i straha od budućnosti se prvo pojavio na Bitno.net.

U subotu, 14. siječnja,  bazilici svetoga Petra održali su se pogrebni obredi za kardinala Georgea Pella, nekadašnjega pročelnika Tajništva za gospodarstvo, preminuloga 10. siječnja u 82. godini života, koje je predvodio kardinal Giovanni Battista Re, dekan Kardinalskoga zbora. U našim srcima ima mjesta jedino za nadu – rekao je u propovijedi kardinal Re – jer, kako nam kaže sveti Augustin, temeljeći se na istinitom obećanju, nadamo se da ćemo iz ovoga života, iz kojega ćemo morati iseliti, i iz kojega, ne gubeći ih, šaljemo prije nas neke suputnike u našem hodočašću, stići u onaj život u kojemu će nam oni biti mnogo draži i poznatiji, i moći ćemo ih voljeti bez straha da će nas ostaviti.

Kardinal Re se potom spomenuo posljednjih godina života kardinala Pella, koje su – kako je rekao – bile obilježene nepravednom i bolnom osudom. U lipnju 2017. bio je optužen za seksualno zlostavljanje u Australiji i proces je završio zatvorskom kaznom. Kardinal Pell je proveo 404 dana u ćeliji u dva zatvora najvišega stupnja sigurnosti, u Melbourneu, a poslije u Barwonu, te čak i neko vrijeme u samici. U travnju 2020. godine, Visoki ga je australski sud oslobodio presudom o potpunoj nevinosti.

Bilo je to iskustvo velike patnje podnesene s pouzdanjem u Božji sud, dajući primjer kako dostojanstveno i s unutarnjim mirom prihvatiti čak i nepravedne kazne – istaknuo je kardinal Re. Vjera i molitva bili su mu velika utjeha i potpora u tom tužnom slučaju. Kako bi upoznao druge koliko vjera i molitva pomažu u teškim trenutcima u životu, ali i kako bi to bila potpora onima koji nepravedno trpe – dodao je dekan Kardinalskoga zbora – objavio je dnevnik svojih dugih dana provedenih u zatvoru.

Kardinal Re je na kraju istaknuo da je kardinal Pell bio Božji čovjek i čovjek Crkve, kojega je obilježavala duboka vjera i postojanost u nauku, koje je uvijek hrabro branio bez oklijevanja, brinući se samo za to da bude vjeran Kristu. Kao što je više puta istaknuo, žalostilo ga je slabljenje vjere u zapadnom svijetu i moralna kriza obitelji. Na kraju sprovoda papa Franjo je predvodio obred komendacije i valedikcije (Commendatio i Valedictio), te se tako oprostio od pokojnoga kardinala i u molitvi Bogu preporučio njegovu dušu.

Više o kardinalu Pellu možete pročitati OVDJE.

Ovaj članak U Vatikanu pokopan kardinal George Pell se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak VIDEO Sve što biste trebali znati o svetom Pavlu pustinjaku doznajte od pavlina Mate Kolaka se prvo pojavio na Bitno.net.

Je li doista potrebno više razuma nego mudrosti da bi se odgajalo djecu? O tome bi se dalo razgovarati. U svakom slučaju, sigurno je da treba beskrajno mnogo strpljenja: s djecom, ali i s nama samima, s drugima, pa na neki način čak i s Bogom.

“Tko se teško srdi, bolji je od junaka”, stoji u Mudrim izrekama (16,32). Strpljenje je, dakle, važnije od sjajnih djela. Pa ipak, strpljenje najčešće ostaje neprimijećeno. Mogli bismo čak reći da je značajka strpljenja da ga se ne primjećuje. Gledajte oca koji svom sinčiću pokazuje kako zavezati vezice na cipelama: ako je strpljiv, uzet će si vremena da bi djetetu pokazao kako to učiniti, dat će mu priliku da nekoliko puta pokuša samo, ponovno će mu objasniti i hrabrit će ga. Izgledat će da nema nikakva drugog posla u životu, i dijete ne će primijetiti napor koji otac ulaže. Kad bi taj otac pokazivao koliko ga taj napor stoji tjerajući dijete da požuri ili pokazujući nervozu, to više ne bi bilo strpljenje nego nestrpljivost koju pokušava nadvladati.

Strpljenje se ne svodi na svladavanje nestrpljenja. Od nestrpljenja možemo prekipjeti. Ako uložimo snagu volje, možemo se suzdržati kao što se stavlja poklopac na ekspres-lonac. Naizgled je sve u redu, ali unutra sve vrije: samo što ne eksplodira. Ako ne dopustimo da dođe do eksplozije, može doći do implozije, drugim riječima, svoju ćemo ljutnju i nestrpljenje usmjeriti protiv sebe samih. To onda može izgledati kao strpljenje, ali nije, jer će se naše nestrpljenje prije ili poslije iskazati − prema unutra ili prema van − i napraviti štetu.

Strpljenje se ne postiže snagom volje. Njega treba primiti, ono je plod Duha Svetoga. “Po Duhu živite (…). Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.” (Gal 5,16.22)

Ako želimo biti strpljivi prema djeci, počnimo s time da u Božje ruke predamo sve: njihov odgoj, njihovu budućnost, ono što za njih želimo, svoje nade i poteškoće, sve što čini naše roditeljsko poslanje.

Strpljivost se živi u sadašnjosti, baš kao i ljubav. Strpljivost nas čini potpuno “nazočnima u sadašnjosti”, dok nam nestrpljivost onemogućuje da okusimo sadašnji trenutak. Zbog nestrpljivosti žalimo što budućnost još nije nastupila. Strpljivi su Geoffroy i Nicole koji se raduju svakom, pa i najmanjem uspjehu svoje kćeri Bénédicte, djeteta s teškoćama u razvoju , pa ne gube živce zato što napredak nije brži i spektakularniji. Strpljiva je Sylvie koja svim srcem sluša svoju petnaestogodišnju kćer koja joj se povjerava, a već je 18 sati i na večeru im dolazi dvanaestoro gostiju.

Strpljenje se ne može odvojiti od predanja Božjoj providnosti. Zašto smo nestrpljivi? Vrlo često zato što se bojimo. Bojimo se da naša djeca nisu sretna, bojimo se da se dobro ne razvijaju, bojimo se da ne ćemo uspjeti u svojem roditeljskom poslanju, bojimo se da ne ćemo izdržati teškoće, itd. Ako dobro razmislimo, vidjet ćemo da je naše nestrpljenje vrlo često vezano uz nedostatak povjerenja. Htjeli bismo već biti pobjednici zato što negdje u dubini ne vjerujemo da ćemo pobijediti. Nestrpljivi smo i zato što želimo uspjeti na svim poljima: želimo i Boga i novac, i uspjeh svojih planova i kraljevstvo Božje. Srce nam je nemirno jer je podijeljeno.

Strpljenje nije pasivan stav: ono nije sjedenje skrštenih ruku i čekanje obraćenja ili napretka. Ono je hrabrenje, praštanje, nježna i suosjećajna pratnja. Strpljenje je suprotno od rezignacije.

Biti strpljiv znači nadati se, u potpunosti živjeti Božju sadašnjost jer znamo da smo uskrsnuli s Kristom i da smo već pobijedili.

Biti strpljiv znači uzeti vremena i živjeti sadašnji trenutak koji nas potpuno ispunjava jer nam se Bog daje u punini. Biti strpljiv znači kroz pogrješke, padove, pa čak i kroz grijeh vidjeti znakove milosrđa našeg Boga koji je zauvijek pobijedio zlo i smrt.

Ali kako biti strpljiv iz dana u dan? Kako ostati strpljiv kad nas snađe umor na kraju radnog dana ili kad nas dijete ni dvadeseti put ne posluša, i uvijek se ponaša jednako?

Budimo najprije strpljivi sa samima sobom. Prva osoba prema kojoj moram pokazati strpljenje sam ja sâm. Ako sebe ne prihvaćam onakva kakav jesam, sa svojom sporošću, novim padovima, nedostatcima i ograničenjima, ne ću moći prihvatiti ni druge.

Biti strpljiv sa samim sobom ne znači postati ohol: »Baš sam dobar ovakav kakav jesam!« Ne: ja sam grješnik i nisam sretan što sam takav; biti strpljiv sa sobom znači činiti Božju volju, jer je i sam Bog strpljiv. Da bismo postali strpljivi, trebamo uzeti vremena za molitvu, posebno kad smo napeti, nervozni, kad su nam dani prepuni. U molitvi mogu biti u potpunosti ono što jesam, u miru. Božji pogled pun ljubavi daje mi mogućnost prihvatiti sebe onakva kakav jesam, blago i strpljivo.

Umor je prvi neprijatelj strpljenja. Svi znamo da sve ono što napada i uznemiruje organizam smanjuje granice strpljenja. Znajmo to i računajmo s tim. Naše duševno stanje je u dubokoj vezi s našim tjelesnim stanjem. Što smo napetiji i umorniji, to više umjetno nagomilavamo razloge za napetost i umor.

Kolike se majke živciraju i viču na svoju djecu – i tako izazivaju još veću viku – zato što su iscrpljene? Prepoznati svoje granice i reći: »Ne mogu više« ne znači nemati vjere. To je bolje nego stiskati zube sve dok ne puknemo ili donositi lijepe odluke o strpljenju kojih se ne ćemo moći držati jer je to nemoguće. Suočimo se s problemom i učinimo nešto konkretno da ga riješimo: više spavajmo (neka brdo rublja čeka na glačanje i neka obveze u župi pričekaju), potražimo pomoć od drugih koliko je to moguće (neka o tome razmisle muževi koji nisu baš uvijek svjesni u kojoj im je mjeri žena preopterećena), jednom tjedno pošaljimo djecu nekomu i uzmimo slobodan dan da budemo sami, itd.

Buka može štetiti strpljenju. Ako ju ne možemo izbjeći, možemo je barem smanjiti. Oni koji žive u gradu mogu si priuštiti dvostruke prozore. Unutar obitelji možemo se jednostavno dogovoriti da ćemo vrata zatvarati tiho, da ćemo podizati stolice umjesto da ih vučemo, da ćemo smanjiti jačinu glazbe i da ćemo razgovarati bez vikanja. U tim je stvarima roditeljski primjer vrlo zarazan: ako roditelji viču, djeca će vrištati, i obratno.

Strpljenje je zahtjevno, ali ono traži da se stvari odvijaju jedna po jedna. Kad dijete uči hodati, čini to korak po korak… I tako, korak po korak, postaje sposobno prelaziti velike razdaljine. Tako se raste: ništa ne ide odjednom, ne možemo nikad imati “sve odmah”. Ako se nešto događa brzinom munje, to je zato što je bilo pripremljeno na nevidljiv način: sjeme koje je palo u zemlju klija u tišini prije nego što iz njega izađe divna biljka. Prečesto želimo forsirati rast sjemena: od svoje djece tražimo previše, prerano i prebrzo.

Biti strpljiv znači iskazati povjerenje: “Znam da ćeš uspjeti, daj si vremena.” Katkad se treba nadati i u beznadnim situacijama: mnogi roditelji djece s teškoćama u razvoju u tom nam smislu daju divne primjere. Dok hodaju korak po korak sa svojim djetetom, dok se s jednakom energijom opiru i malodušnosti i lažnoj nadi, oni čine čuda tamo gdje najveći stručnjaci odustaju.

Biti strpljiv znači oprostiti “sedamdeset sedam puta sedam”, kao što nam Bog oprašta. To znači ponovno početi nakon svakog neuspjeha, ustati nakon svakog pada, ne prepustiti se obeshrabrenju. Naša djeca, posebno u razdoblju adolescencije, imaju beskrajnu potrebu za našim praštanjem i hrabrenjem: “Znam da ti vrijediš više od toga. Računam na tebe. Imam u tebe povjerenja.”

Istina je da je naše povjerenje svaki dan na teškim mukama. Usmjerimo se uvijek prema Onomu koji je izvor svake ljubavi, da bi nam dao sve blago strpljenja. Našoj je djeci potrebno da bi mogla radosno rasti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Ovaj članak S djecom je potrebna čašica mudrosti, bačva razuma i more strpljenja se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak Papa Franjo: Zapitajmo se privlačimo li druge Isusu ili sebi? se prvo pojavio na Bitno.net.

Trapio se i živio u krajnjoj oskudici, nastojeći svesrdno što potpunije prići Bogu.

I kad je njegovo srce već sve do dna bilo jednostavno i predano, on se, u ustrajnosti svoje nakane, nije prepoznavao u punini Bogom preobražen.

”Gospodine”, molio je, ”optereti me mukama i nevoljama da se pročistim.” I Bog mu usliša molbu.

Dođoše k pustinjaku nepoznati ljudi i predadoše mu silno bogatstvo. ”Ovo je tvoj dio naslijeđa”, rekoše mu.

Pustinjak se ne zbuni te, uzevši sa sobom sve to bogatstvo, pođe među gladne i gole, među siromašne što su živjeli po predgrađima bogatih gradova i sve im razdijeli govoreći: ”Ovo su darovi Gospodnji.”

Vrativši se u pustinju, nastavi moliti svoju molitvu. Ne prođe mnogo vremena kad ponovno dođoše neki nepoznati ljudi te mu javiše da je njegov rod izumro pa da njemu pripada palača njegove obitelji.

Pustinjak se ne zbuni. Pođe k palači što mu je pripala, rasproda sve što je u njoj smatrao suvišnim pa je preuredi u bolnicu koju otvori svima jadnima i napuštenima. Novac koji je dobio od prodaje imetka svoje obitelji preda onima kojima je povjerio upravljanje bolnicom.

Potom se vrati u pustinju. I opet ne prođe mnogo vremena, kad mu glasnici javiše da ga je narod izabrao za kralja. Pustinjak, pokorivši se volji naroda, pođe u prijestolnicu gdje ga narod okruni. Vladao je mnoge godine mudro i zauzeto za dobrobit naroda. Sam je pak živio u tihoj skromnosti čineći svakome dobro. Glas o njemu proširi se cijelim svijetom i ljubljahu ga svi narodi.

Jedne večeri reče u svojoj molitvi: ”Sve ove i mnoge godine svojega života molim te za muku i nevolje, a ti mi ih uskraćuješ. Usliši me bar sada, u ove stare dane.”

Gospodin mu reče: ”Kušao sam te mnogim i teškim mukama i nevoljama. No, budući da si čitav u meni, nisi ih osjetio niti prepoznao.”

Stjepan Lice

Ovaj članak Pustinjak koji je molio za patnju se prvo pojavio na Bitno.net.

Prije nekoliko godina objavljen je intervju s pijanistom Arthurom Rubinsteinom u kojem je novinarka tražila tajnu pobjeđivanja monotonije u izvođenju iste partiture tisuću puta. Glazbenik je prepričao jedan razgovor s Picassom u kojem se usudio upitati ga kako je bio sposoban toliko puta ponavljati jedan te isti motiv: gitaru, rešetku i stolac. Odgovor nije trebalo čekati: “Nikada nije isto, svjetlost je druga, boje se mijenjaju, kist je drukčiji a ni ja nisam uvijek isti svakog dana, moje raspoloženje se mijenja… i svaki put vidim drugačiji motiv.”

Taj odgovor može poslužiti kao uvod pogodan za temu vjernosti. Vjernost je nešto živo. Vjerni smo nekoj osobi koja je svakog dana drukčija kao što je istovremeno naš odgovor svaki put drugačiji. Vjernost je obnova, ponovno rađanje, ritam, sklad; to je svakodnevno izmišljanje novog postojanja pred nepredvidivim reakcijama druge osobe.

Vjernost je potvrda, prilagodljivost, nada, ljepota. Sve ono što je jako daleko od mrtvačke ukočenosti, tvrdoglavosti kamena ili mrske i dosadne jednoličnosti. Vjernost nije nešto mehaničko, nepomično i nečovječno. Vjernost se ne sastoji od odbacivanja promjene već od prožimanja vječnošću te promjenjive budućnosti.

Netko je kazao da samo izvori mogu podnijeti prolaz vremena. Tome treba dodati da ili smo sposobni otkriti izvor a da ga pritom ne zablatimo ili ćemo se predati u projektu, jer u konačnici svaka prava vjernost podrazumijeva nadracionalan i mističan element reda; sačinjena je od vjere.

Vjere koja je uvijek potrebna jer se kroz čitav život uzaludno trudimo tražiti od jednog ljudskog bića nešto što nam po svojoj vlastitoj prirodi ne može dati. Žudnja za srećom svakog čovjeka toliko je beskrajna da žurno to zahtijeva od onog koji mu je najbliže, a kad se dobije nedostatan odgovor neminovno nastupa razočaranje. Ima potreba koje samo Bog može zadovoljiti te stoga ili ljubimo Boga u drugome ili dajemo božansko značenje našoj vjernosti ili će nam iscuriti poput pijeska među prstima. Muž i žena, ne vrate li se Bogu, usmjerit će se jedno na drugo da bi zadovoljili svoje potrebe, zahtijevat će više seksa, više novca, više komfora, ali u konačnici će ostati razočarani. Sada doista imamo razlog za borbu. Više ne radimo u prazno, naš trud ima smjer i smisao – Boga, a Bog, koji je ljubav, iznutra potiče naše osvajanje.

Morate prionuti na posao objema rukama. Ako se jedno ne trudi, drugo će se morati dvostruko potruditi. Točno je da ljubav tome pomaže, ali nema prava prebaciti sav teret na jednu stranu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Antonija Vázqueza “Brak za novo vrijeme”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Kako ostati vjeran jednom bračnom partneru? se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak Nigerija: Jedan svećenik ubijen, a drugi ranjen u župnoj kući se prvo pojavio na Bitno.net.

“Dragi mladi, i ove godine tradicionalno organiziramo ciklus predavanja Ususret Valentinovu, koji počinje u četvrtak 19. 1. 2023. na Svetom Duhu. Svakoga četvrtka ugostit ćemo novog predavača koji će govoriti na temu ljubavi.

Ciklus ćemo zaključiti završnom proslavom u subotu 11. veljače na jezeru Granešina s početkom u 19 sati uz duhovni koncert Amorosa, molitvu, blagoslov parova, druženje uz hranu i piće te ples i glazbu za koju će se pobrinuti DJ Ivan Škrinjarić.

Dolazak na predavanja je slobodan, dok je za završnu proslavu prijava obavezna – javiti se fra Stjepanu.
Pozvani su svi, i oni zaljubljeni i oni koji će to tek postati!”

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Stjepan Brčina (@stjepanbrcina)

Ovaj članak Fra Stjepan Brčina sa svojom ekipom ponovno organizira predavanja ‘Ususret Valentinovu’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Hrvatska rukometna reprezentacija uskoro igra drugu utakmicu na Svjetskom prvenstvu, onu protiv Amerike. Kapetan Domagoj Duvnjak nakon poraza protiv Egipta izjavio je kako se njegova ekipa neće predati dokle god ima šanse. „Čuda se događaju. Dat ćemo sve od sebe…“, dodao je.

Inače, kapetan Duvnjak jutros je zajedno s još nekoliko suigrača sudjelovao na svetoj misi u Jönköpingu. Pridružili su mu se Josip Šarac, Igor Karačić, Marin Šišić, Luka Cindrić i Luka Šebetić. Ondje su se fotografirali s Hrvatima koji žive u tom gradu i također su bili na svetoj misi, piše Večernji list.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Love Croatia (@volimhrvatsku)

Ovaj članak Kauboji uskoro igraju protiv Amerike: danas su nas već oduševili jednim potezom se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti Franjo poslao je nakon generalnog kapitula u Asizu 1219. godine, braću Berarda, Petra i Otona, svećenike, pripadnike Reda male braće, te Akursija i Adjuta (braću laike) propovijedati evanđelje Maurima na Zapadu. Oni su propovijedali u Italiji, Aragonu, Coimbri, Sevilli i na kraju u Maroku odakle su prognani, te po svom povratku tamo mučenički ubijeni.

Ubijeni su 16. siječnja 1220. godine tako što su prvo bičevani do kosti, na rane su im sipali vruće ulje i ocat, tijela su im kotrljali preko kamenja i krhotina posuđa, a zatim su im glave prepolovljene mačem. Bili su prvi franjevački mučenici.

Njihovi posmrtni ostaci otkupljeni su i sada se nalaze u samostanu Svetog Križa u Coimbri. Saznavši za to mučeništvo sv. Franjo je uskliknuo: “Sada imamo pravu manju braću!”

Svetima ih je proglasio papa Siksto IV. godine 1481.

Sveti mučenici, molite za nas!

Ovaj članak Sveti Berard, Oton i drugovi – prvi franjevački mučenici se prvo pojavio na Bitno.net.

Kada zamišljam kako izgleda savršena majka, pomislim na to da ustaje prije djece kako bi popila kavu i imala vremena za molitvu u tišini. Ne premori se ispunjavajući dječje zahtjeve za doručak nakon kojega joj sva njezina djeca pomognu očistiti kuhinju, odjenu se i započnu sa svojim danom. Kada je u pitanju discipliniranje, ona je odlučna, ali nježna. Kada se suoči sa zahtjevnim djetetom, ona ima mudru strategiju za rješavanje problema. Njezina djeca izvršavaju svoje obveze bez prigovaranja, nikada ne gledaju televiziju i često idu na večeru k nekima od svojih mnogih prijatelja jer ih svi vole. Kada napravi večeru, ona je ukusna i sva djeca uživaju dok ju jedu. Uvijek nađe vremena za tjelovježbu i sređena je kada god izlazi iz kuće. Nesebično služi svojemu mužu, a kuća joj je uvijek čista.

Nasuprot toj slici nalazim se ja – nikada se ne budim rano, uvijek sam premorena, moja djeca gledaju televiziju i borim se s time da izvršavaju svoje obveze. Moj je molitveni život nesređen, kao i igračke po kući. Navečer ostajem dugo budna i svejedno ne pronalazim vremena za redovitu tjelovježbu.

Bog mi polako otkriva da: prvo – savršena majka ne postoji i drugo – on ne traži da držim sve pod kontrolom ni da izgledam kao svaka druga majka. On očekuje da budem nedovršena. Savršenstvo majčinstva ne dolazi po čistoći kuće ni po tomu da majka ima sve pod kontrolom, nego po nutarnjoj reakciji na dnevni kaos.

Ako postoji nešto što Bogu ne smeta, to je onda kaos. Samo otvorite Bibliju na bilo koju stranicu! Povijest spasenja pokazuje Boga koji se pojavljuje upravo usred kaosa.

A nije bilo drugačije ni u Marijinu životu. Božji je anđeo najavio neudanoj tinejdžerici da će postati Spasiteljeva majka. Rodila je daleko od kuće, u špilji. Morala je pobjeći u stranu zemlju kako bi svojemu sinu spasila život, a onda ga gledala kako umire brutalnom smrću sa samo trideset i tri godine. Dakle, nisu bitne vanjske okolnosti naših života, nego način na koji mi u svojim srcima na njih odgovaramo – kako te okolnosti upotrebljavamo za rast u krjepostima.

Uporno sam si morala ponavljati da je u postporođajnomu razdoblju, koje traje otprilike godinu dana, u redu imati niža očekivanja i priznati samoj sebi da pokušavaš preživjeti. Pretpostavljam da se neke majke drže sasvim dobro tijekom toga razdoblja, no ja nisam, i morala sam shvatiti da to razdoblje ne određuje ostatak mojega majčinstva i da zasigurno ne znači da sam promašaj.

Znakovi uspješne majke nisu to što je napunila dječju štednju, u jednomu danu dijete naučila da ide na kahlicu ili uvijek čista kuća. Uspješno majčinstvo čine procurene pelene na večeri s prijateljima, mlijeko proliveno po podu i markeri po zidovima. Zapravo, da budem preciznija, uspješno majčinstvo je način na koji pristupamo navedenim situacijama, a to je da ih vidimo kao prilike za rast u krjepostima kao što su strpljivost, darežljivost, umjerenost i, naravno, poniznost.

Najvažnije pitanje koje si mogu postaviti je – Što Bog misli o mojemu majčinstvu? Đavlov glas optužuje, ali Duh osuđuje. Moj me Otac voli više nego što ću ja ikada moći voljeti svoju djecu i zna moje snage i slabosti.

Bog će me pozvati da ostvarim veću svetost najbolje, ali čini to s ljubavlju i milošću.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako (pre)živjeti prvu godinu majčinstva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Bog mi je pokazao da savršena majka ne postoji se prvo pojavio na Bitno.net.

„Što je duša bogatija vjerom, to je sjedinjenija s Bogom.“ (sveti Ivan od Križa, Uspon na goru Karmel)

U molitvi se događa da iskusimo ugodan osjećaj mira i sreće, da osjetimo Božju prisutnost. Događa se i da primimo spoznaje o nekom vidu Kristova otajstva ili intuicije o tome što Bog od nas očekuje. To su milosti koje dotiču našu osjetilnost i prosvjetljuju nam pamet, i one su dragocjene; treba ih zahvalno primiti jer one hrane i potiču našu vjeru i našu ljubav.

Pa ipak, te milosti nisu bit onoga što nas približava Bogu i sjedinjuje s njime. Bog je neizmjerno iznad svega što možemo osjetilno okusiti ili razumom dokučiti. Čak i kad su nam osjetila u posvemašnjoj suhoći, a naš razum u tami, ne smijemo se obeshrabriti niti zbog toga imati osjećaj da smo daleko od Boga. Ono što jamči i ostvaruje naš kontakt s Bogom nije ni osjetilnost ni racionalna spoznaja nego čin vjere. „Zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Gospodina“, kaže Knjiga proroka Hošee (2,22).

Sve dok iskreno i istinski obavljam čin vjere (vjere pune ljubavi i pouzdanja, vjere koja žudi predati se Bogu), mogu biti siguran da sam u doticaju s Bogom neovisno o pozitivnim ili negativnim emocijama koje nastanjuju moju afektivnost, neovisno o svjetlu ili tami koja nastanjuje moje misli. Sveti Ivan od Križa u svojim spisima snažno naglašava da vjera dostaje kako bi čovjek bio sjedinjen s Bogom, što je za nas velika utjeha.

Jer doista, često imamo dojam da smo daleko od Boga, a dovoljan je jednostavan čin vjere kako bismo bili apsolutno sigurni da smo u duboku zajedništvu s njime, u zajedništvu koje će prije ili kasnije uroditi nutarnjom preobrazbom. Govorim o vjeri koja je istodobno potpuno pouzdanje u Boga i posvemašnje prihvaćanje svega što nam on objavljuje o sebi po Svetome pismu i po Crkvi.

Mogli bismo ponuditi zanimljivu analogiju između uloge vjere u duhovnom životu i uloge dodira u osjetilnom životu. Od pet osjetila kojima raspolažemo dodir se prvi razvija, i to već u majčinoj utrobi, i on je izvor svih ostalih. Dodir ne posjeduje bogatstvo drugih osjetila kao što su vid (raznolikost slika koje primjećujemo) ili sluh (razni zvukovi, melodije…). Dodir je najiskonskiji i najbitniji za život i za komunikaciju. On ima ono što nemaju druga osjetila: uzajamnost. Ne možemo, naime, dodirnuti neki predmet, a da on u istom trenutku ne dodirne nas, dok možemo gledati i ne biti viđeni ili slušati, a da nas nitko ne čuje. Dodir stvara kontakt koji je intimniji i neposredniji od kontakata što ih ostvaruju druga osjetila. To je najdublji smisao pričesti u kojoj „dodirujemo Boga“.

Po analogiji, vjeru obilježava siromaštvo (jer vjerovati ne znači vidjeti ni razumjeti ni osjetiti), no ona je najvažnija u duhovnome životu. Po vjeri možemo na otajstven, ali stvaran način dodirnuti Boga i dopustiti njemu da dodirne nas, možemo stupiti u intimno zajedništvo s njime i dopustiti da nas njegova milost postupno preobražava.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Jacquesa Philippea “Naučiti primati”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Ovaj članak Jacques Philippe: Kako biti siguran da sam u doticaju s Bogom čak i kada ništa ne osjećam? se prvo pojavio na Bitno.net.

Poštovana subraćo nadbiskupi i biskupi, preuzvišeni Apostolski nuncije, poštovana braćo svećenici, redovnici i redovnice, drage sestre i draga braćo u Kristu!

1. Okupljeni večeras na obilježavanju slavne mučeničke smrti i svečanom prijelazu u vječnost sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i ove zadarske katedrale, upućujem srdačan pozdrav svim nazočnima.

Na osobit način srdačno pozdravljam naše drage goste. Među njima pozdravljam mons. Giorgija Linguu, apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj; mons. Dražena Kutlešu, predsjednika HBK, nadbiskupa i metropolitu Splitsko-makarske nadbiskupije i apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije; mons. Matu Uzinića, nadbiskupa i metropolitu riječkoga; mons. Tomislava Rogića, šibenskog biskupa; mons. Zdenka Križića, gospićko-senjskog biskupa; mons. Roka Glasnovića, dubrovačkog biskupa; mons. Ranka Vidovića, hvarskog biskupa; mons. Petra Palića, mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanjskog i mons. Antu Ivasa, umirovljenog biskupa šibenskog.

Današnjom prijepodnevnom svetom Misom zahvalili smo Bogu i nadbiskupu Puljiću za njegovu službu, osobito u Zadarskoj nadbiskupiji. Dok pozdravljam nadbiskupa Želimira Puljića, želim mu i molim obilje Božjeg blagoslova u daljnjem životu u mirovini.

Pozdravljam braću svećenike Biskupije Porečke i Pulske koji večeras s nama sudjeluju u ovom euharistijskom slavlju. Srdačno pozdravljam mog rođaka vlč. Darka Zgrablića, župnika u Svetvinčentu, rodnoj župi bl. Miroslava Bulešića.

Srdačan pozdrav i svima vama, dragi svećenici Zadarske nadbiskupije, nazočnim redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima.

2. Braćo i sestre!

U svakoj euharistijskoj službi u središtu naših misli i pažnje jest Krist Gospodin koji dolazi među nas radi nas ljudi i radi našega spasenja. Važno je da to bude tako i večeras.

Krist nam i ovom trenutku progovara svoju riječ. Krist nam na najbolji način predstavlja bît života i smrti svete Stošije. On ovdje na sakramentalan način u euharistijskoj žrtvi umire za nas.

On sada kao Uskrsli Gospodin ustaje na proslavljeni život i dijeli ga nama. Krist je istinsko „pšenično zrno“ koje, došavši na zemlju, umirući, donosi obilat rod.

„Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umire, ostaje samo; ako li umre donosi obilat rod“ (IV 12 ,24), kaže nam Isus danas u Evanđelju. Krist je onaj koji gubi život na ovome svijetu da u nama poraste život vječni, isklija život uskrsnuća.

Krist ne daruje samog sebe kao nešto što je bilo u dalekoj prošlosti. U svakoj euharistiji ostvaruje se ovaj Kristov dar sebe nama. U svakoj euharistiji Isusova žrtva na križu ostaje trajno stvarno nazočna među nama.

Zato „biti na misi“, „slaviti euharistiju“, znači za nas susresti Gospodina koji se odriče svoje božanske slave, koji se ponizuje do smrti na križu i na taj način daruje svakome od nas.

Primajući Krista u euharistiji uvijek iznova pozvani smo proživljavati otajstvo ovog dara – otajstvo umiranja pšeničnog zrna: znati da je Krist nazočan sa mnom, da me prihvaća, da me uvijek iznova hrabri i nosi, pruža mi svoje ruku, daruje samoga sebe, daruje mi plod svog spasenjskog djela – uskrsli život.

Euharistija tako za nas postaje škola života u kojoj uvijek iznova učimo darivati svoj život da bismo mogli donositi rod života. U euharistiji s Kristom učimo pravo živjeti. Život se ne daruje samo u trenutku smrti i činu mučeništva, kao što je to učinila sv. Stošija.

Mučenici su nam uzori, svjetionici, prijatelji i pratitelji u životnoj logici pšeničnog zrna. Mi život trebamo darovati iz dana u dan: osobito u našim obiteljima, onima najpotrebnijima i najugroženijima, najslabijima i najranjivijima. Trebamo umirati sebi kao pšenično zrno.

U ovoj školi euharistije moramo naučiti kako ne posjedujemo život samo radi nas samih. Iz dana u dan po euharistiji učimo i dobivamo snagu kako bismo život dijelili s drugima, odrekli se svoje sebičnosti, kako naše „pšenično zrno“ ne bi ostalo samo.

Ako se pšenično zrno ne posije, ako ne padne na zemlju, ako ono polako ne umire sebi, ostaje samo, ne može donijeti nikakav rod. Iz umiranja sebi rađa se novi život. Bez umiranja sebi samom, poput pšeničnog zrna koje se čuva u posudi, ni ljudski život nema svoje prvotne svrhe. Život tada ostaje besplodan. Ostaje bez onoga što je njegova bît.

U školi euharistije učimo darivati sebe Gospodinu iz dana u dan i biti na raspolaganju za ono za što nas On treba, pa i onda kada mi se druge stvari čine ljepšim i važnijim, nama ugodnijim. Darovati život, a ne uzimati život. Nije lako umirati sebi.

Nema euharistije bez žrtve. Nema života bez žrtve. U tom daru umiranja nismo prepušteni samima sebi. Euharistija je naša snaga i hrana. U školi euharistije i u ovom daru sebe dolazimo do otkrića istinske slobode duha. Slobodu od nas samih, od našeg egoizma, od naše taštine, od naše oholosti i tako možemo iskusiti svu širinu ljepote našeg postojanja. Naš će život tako postati važan i lijep. Samo onaj koji daruje život po uzoru Krista, taj ga dobiva, taj je slobodan. To je poruka Krista večeras za nas. To je svjedočanstvo svete Stošije večeras za nas.

3. Braćo i sestre!

Dok se danas spominjemo i utječemo zagovoru svete Stošije, mučenice iz prvih kršćanskih vremena, kako se ne sjetiti slavnih sinova i kćeri ove mjesne Crkve iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, plodnih pšeničnih zrna iz kojih raste divan klas svjedočanstva bezuvjetne vjernosti svećeničkoj, redovničkoj i laičkoj službi, a nadasve ljubavi prema Bogu i čovjeku?

Spominjem samo nekoliko njihovih imena: don Janez Kranjc, don Eugen Šutrin, don Srećko Lovretić, don Ivan Manzoni, don Ljubomir  Magaš, don Ante Adžija, don Ante Letinić, don Mirko Didović, don Ivan Tičić, s. Agneza Petroša i vjernik laik Ivo Mašina.

Nisu to jedine žrtve mržnje prema Crkvi i svemu što je Božje iz tog vremenskog razdoblja. Dao Bog da iz ovih „pšeničnih samljevenih zrna“ Crkva pripremi kruh blaženstva i svetosti, kako bi njihov zagovor bio duhovna hrana mnogima.

4. Isus je rekao svojim učenicima: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane…“ (Iv 15, 16).

Dok se prepoznajem u ovim Isusovim riječima, Bogu zahvaljujem na velikom daru duhovnog poziva i milosti služenja u Crkvi već trideset i šest godina. Još nisam uspio do kraja otkriti zašto je izabrao baš mene za ovaj put i poslanje, ali znam da me nikada nije napustio.

Znam da moje naravne snage i sposobnosti nisu dovoljne za ovu novu biskupsku službu. Pouzdajem se u Božju blizinu i pomoć, a sve vas molim za pomoć time da me uključite u svoje molitve.

I ovom prigodom zahvaljujem Papi Franji na povjerenju koje mi je iskazao poslavši me u ovu dragu Nadbiskupiju. Zahvaljujem dragoj subraći svećenicima, redovnicima i redovnicama zato što su se odazvali Božjem pozivu i tako duhovno obogatili i oplemenili ovu mjesnu Crkvu.

Drago mi je što sam sve uspio upoznati i gotovo sve sresti u njihovim sredinama gdje žive i djeluju.

Hvala još jednom mojoj obitelji, nadbiskupu Draženu Kutleši, biskupu Ivanu Milovanu, svećenicima u Istri i tolikim dragim osobama rodne Biskupije Porečke i Pulske.

Hvala organizatorima ovog misnog slavlja i ove Svetkovine sv. Stošije: župniku don Josipu Radi Pinčiću, don Josipu Lenkiću, našem generalnom vikaru i kancelaru, Katedralnom zboru, dirigentu maestru Žanu Moroviću, orguljašu gosp. Draganu Pejiću, ceremonijaru don Rolandu, don Dariu, gospođi Vjeki; predstavnicima medija: gospođi Ines i gosp. Mauru; župnicima koji su dopratili svoje hodočasnike ovdje u katedralu u devetnici svetoj Stošiji; svima u asistenciji…

Hvala svima.

I ovom prigodom, još jednom svoju biskupsku službu povjeravam Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici Apostola, svetoj Stošiji i drugim zadarskim zaštitnicima, blaženom Miroslavu Bulešiću i svim ugodnicima Božjim.

Mons. Milan Zgrablić,

nadbiskup zadarski

Katedrala sv. Stošije, 15. siječnja 2023.

Ovaj članak Nadbiskup Milan Zgrablić: Život se ne daruje samo u trenutku smrti i činu mučeništva, nego i iz dana u dan se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Franjo jučer je nakon Angelusa najavio kako će se u rujnu ove godine na Trgu svetog Petra u Vatikanu održati Ekumensko molitveno bdijenje.

Za mlade će biti organiziran i poseban program koji će trajati cijeli vikend, a priredit čega zajednica iz Taizéa.

“Hod prema jedinstvu kršćana i hod sinodalnog obraćenja Crkve su povezani. Koristim zato ovu prigodu da najavim da će se u subotu 30. rujna ove godine, na Trg sv. Petra, održati Ekumensko molitveno bdjenje, kojim ćemo povjeriti Bogu radove XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode”, kazao je Sveti Otac.

“Za mlade koji će doći na bdjenje bit će poseban program cijeli taj vikend, koji će prirediti Zajednica iz Taizéa. Već sada pozivam braću i sestre svih kršćanskih vjeroispovijesti da sudjeluju na tom okupljanju Božjeg naroda”, dodao je Franjo.

Osim toga, Papa je podsjetio i da se od 18. do 25. siječnja na razini cijele Crkve održava tradicionalna Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana čija je ovogodišnja tema preuzeta iz Knjige proroka Izaije: „Učite se dobrim djelima: pravdi težite“ (1, 17).

Podsjetimo i na to da će se idući novogodišnji susret mladih u organizaciji Zajednice iz Taizéa održati u Ljubljani od 28. prosinca 2023. do 1. siječnja 2024.

Ovaj članak Papa najavio ekumensko molitveno bdjenje u Vatikanu, u organizaciji sudjeluje i zajednica iz Taizéa se prvo pojavio na Bitno.net.

Među mnogobrojnim plodovima pontifikata Benedikta XVI. ističe se i jedna fusnota za koju malotko uopće zna, ali nekima je presudno utjecala na život – tako barem za Tablet svjedoči Vincent Doyle, čiji otac je bio svećenik.

Riječ je o dokumentu iz 2009. godine, kojim se Benedikt XVI. nastojao pobrinuti upravo za one koji, kako piše Doyle, za Vatikan kao da nisu ni postojali: naime, djecu svećenika.

Na sastanku 2017. godine u Ženevi s tadašnjim nuncijem Svete Stolice pri UN-u, Ivanom Jurkovičem, slovenski nadbiskup Doyleu je predočio papir s pet navedenih točaka koje su se ticale petero svećeničke djece.

Doyle je isprva mislio kako je riječ o dokumentu koji su upravo te godine o tretmanu djece svećenika objavili irski biskupi, no ubrzo je shvatio kako pred sobom ima “vatikanske smjernice za tajnu djecu svećenika – iako se riječ ‘tajna’ na tom listu papira ne spominje”.

“Bio sam zapanjen. Osjećao sam kao da je taj list potvrdio naše postojanje”, piše Doyle, “među onima koji su nas dugo vremena željeli da nas nitko ne vidi”, to jest u Vatikanu. “Sada su donijeli vodič o tome kako se brinuti za nas. To je bilo izvanredno.”

Nekoliko godina kasnije, kardinal Claudio Hummes – koji je u to doba obnašao funkciju prefekta Kongregacije za kler – potvrdio je Doyleu kako je dokument nastao 2009. godine, za Benediktova pontifikata.

Iako svjestan kako se mnogima taj dokument neće činiti posebno značajnim, Doyle ističe da je riječ o “prvom formalnom prepoznavanju postojanja onih koje naziva ‘djecom zaređenih'”.

“Možda i najveći teolog 20. i 21. stoljeća, što je on bio, i budući crkveni naučitelj, pružio je ruku s Petrove stolice prema onima u sjeni i tami, koji su strahovali od njega”, piše Doyle. “U tom trenutku, on je postao osobom in persona Christi. Njegova ruka postala je mjesto utjehe, a ne pokrivač kojim nas treba zamagliti i zaogrnuti.”

Benediktovo djelovanje omogućilo je da sjeme pastoralne teologije proklija i produži se i na djecu, nastavlja Doyle: “Vatikan mi je kasnije, u prisustvu BBC-ja, priznao da su takva djeca ‘neizbježna’. Ono što je Benedikt učinio bilo je jednostavno i svećeničko djelovanje, u svojem najistinskijem, najplemenitijem smislu.”

“U tome je, za mene, on postao papom djece zaređenih, postao je kardinalom djece svećenika te svećenik i biskup marginaliziranih. Učinio je ono što bi učinio i Krist: pomogao je izopćenicima”, napisao je Doyle.

“Smjernice koje je odobrio ne spominju isključivanje svećenika iz službe, ali bile su dobrohotne i suptilne te nedvojbeno predložak za primjenu među biskupskim konferencijama u vlastitim kulturama i kontekstima”, istaknuo je Doyle te zaključio:

“Kada je papa Benedikt XVI. umro, za mene nije umro papa emeritus, nego ponajprije svećenik svih nas, a posebno tajne djece zaređenih.”

Ovaj članak Kako je Benedikt XVI. pomogao djeci svećenika: ‘Njegova ruka postala je mjesto utjehe, a ne pokrivač kojim nas treba zamagliti’ se prvo pojavio na Bitno.net.

“Svijet je umoran, obeshrabren i izgubljen. Treba svjetlo, treba mir, treba vodstvo. Potrebna nam je vjera, potreban nam je sveopći križarski pohod žarkih molitvi, potrebna nam je velika velikodušnost, brižnost i veliko srce. Na ovu situaciju trebamo odgovoriti inteligentnom i stalnom suradnjom biskupa, svećenika i svih krštenika.”

(P. MANNA, La cooperazione cristiana alla conversione del mondo e l’Unione Missionaria del Clero – 1934., u: Scritti, v. 12, str. 22)

Blaženi o. Paolo Manna rođen je u Avellinu u Italiji 16. siječnja 1872. u skromnoj i pobožnoj obitelji, kao peto od šestero djece. Nakon osnovne škole upisao je srednju tehničku školu u Avellinu i Napulju, a nakon toga upisuje studij filozofije na Sveučilištu Gregoriana u Rimu. Tamo je osjetio poziv od Gospodina i ulazi u sjemenište Instituta za vanjske misije u Milanu 1891. godine. Za svećenika je zaređen 19. svibnja 1894. godine u milanskoj katedrali.  U rujnu 1895. godine odlazi u Burmu gdje je djelovao među pripadnicima naroda Ghekku o kojem je napisao i knjigu. Tamo je bio misionar 12 godina tijekom kojih je imao problema s tuberkulozom te se tri puta vraćao u Italiju radi teška zdravstvenog stanja. Prilikom posljednjeg dolaska u Italiju, na svoju veliku žalost, ondje i ostaje. Na taj će način otkriti Božju volju za svoj život: kroz pisanje i publikacije biti misijski animator cijele Crkve, misionar Misijske zajednice.

Tijekom idućih 40 godina svu svoju energiju usmjeravao je na širenje misionarskog žara među klericima i laicima. Cilj njegova rada nije bilo samo širenje vjere u svijetu i pomaganje misionarima molitvama i prilozima, nego prije svega upoznati ljude s dužnošću širenja Crkve kako bi dobila više misionara, tako i među lokalnim svećenstvom, da bi svoju zadaću u potpunosti mogla ispuniti. Kao urednik časopisa Le Missioni Catoliche (Katoličke misije), a posebno u svom prvom djelu Missionari autem pauci (Nedovoljno je misionara), potaknuo je nevjerojatno oduševljenje za misije i velik broj misijskih poziva. Na taj je način počelo njegovo veliko djelo poticanja svih svećenika na interes za misije.

Njegov san o osnivanju Misijske zajednice za kler ostvaren je s podrškom pape Benedikta XV., i to zahvaljujući spremnom zalaganju bl. Guida Marije Confortija, biskupa Parme i utemeljitelja misionara ksaverijanaca. Prvi međunarodni kongres Misijske zajednice (održan 3. siječnja 1922.) govorio je o nužnosti poučavanja o misijama u bogoslovijama, što je dotad bilo nepoznato područje u katoličkim obrazovnim institutima. Kako bi potaknuo razvoj mnogih poziva za misije, o. Manna je u svojim mnogobrojnim napisima naglašavao nezamjenjivu ulogu svećenika u naviještanju Evanđelja i stvaranju misijske svijesti u Božjem narodu. Papinska misijska zajednica brzo se širila nakon što je papa enciklikom Maximum illud (iz 1919.) potaknuo da bude prisutna u svakoj biskupiji. Kroz brojne propovijedi i publikacije, o. Manna je oduševljavao kler i laike za misijski ideal, a mladim je ljudima postavio izazov da taj ideal ostvare. Za njega nije postojao misijski poziv različit od svećeničkog ili općenito kršćanskog poziva, i njegov je moto bio: „Svi su misionari“! Smatrao je da su svi krštenici misionari, ali prvenstveno je „svaki svećenik po svojoj prirodi i definiciji misionar“. Zadaća Misijske zajednice je promicanje misijskog djelovanja i širenje misija kroz izravan angažman onih koji su, poput apostola, primili zapovijed: „Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga…“ (Mt 28,19).

Žalio se da je velik dio klera „zaboravio na veliku i temeljnu istinu“, onu da je „primarna dužnost Crkve evangelizacija svijeta – cijeloga svijeta“. Univerzalni misionarski duh mora ići ukorak s duhom jedinstva s onima koje prve nazivamo „odijeljenom braćom“, i to je „nužan uvjet za pobjedu Evanđelja u svijetu“.

Geslo o. Manne je bilo: Svi su misionari! Podsjećajući na misijsku narav Crkve, govorio je da su svi krštenici misionari, ali prvenstveno je, smatrao je, svaki svećenik po svojoj prirodi i definiciji misionar.

Svojim je istraživanjima i smjelim izjavama bl. o. Manna proročki navijestio deklaracije Drugoga vatikanskog sabora, posebice Ad Gentes (2, 39), Lumen Gentium, Optatam Totius (20) i Presbyterorum Ordinis (10). Zajedno sa svećenicima, redovnici, redovnice i posvećeni laici također su prirodni misijski radnici. Godine 1949. dekretom Huic Sacro Kongregacija za širenje vjere i njima je omogućila članstvo u Zajednici. Dekretom od 28. listopada 1956. papa Pio XII. dao je Zajednici naziv „papinska“ te je preimenovana u Papinsku misijsku zajednicu svećenika, redovnika i posvećenih laika. Kraće se naziva Papinskom misijskom zajednicom (PMZ). I sam je o. Manna u svom institutu služio od 1924. do 1934. kao generalni superior. Plod njegova djelovanja su Opažanja o modernoj metodi evangelizacije, u kojima predlaže posebnu i drugačiju formaciju većeg broja bogoslova u misijskim zemljama i osnivanje lokalnih crkava koje bi vodilo lokalno svećenstvo. U svojim je kasnijim godinama, kao u snu, skicirao svoj veliki, proročki i dalekosežni misijski plan: naše crkve i naviještanje Evanđelja. Netom prije održavanja Drugoga vatikanskog sabora, pozvao je starije Crkve da osnuju misijske bogoslovije kako bi izravno mogle sudjelovati u evangelizaciji svijeta i pomoći mlađim misijskim Crkvama.

O. Manna ostat će zapamćen i po zalaganju za osnivanje Družbe sestara misionarki od Bezgrješne, kao i po brojnim knjigama i izdanjima. Osobito je zaslužan za uvođenje inovativnih metoda misionarskoga rada, a njegovo je, tvrde upućeni, najveće naslijeđe primjer budućim generacijama. Njegovu neugasivu strast za dobrobit misija nisu mogle uništiti ni bolest ni patnja. Do smrti se vodio geslom: Sva Crkva za sav svijet!

O. Paolo Manna umro je 15. rujna 1952. u Napulju, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 4. studenog 2001. godine.

“Ako pak ne možete ići u misije, zapamtite da uvijek imate dužnost biti revni i promicati sva djela koja su usmjerena da im pomognu i podrže.”

(P. MANNA, Operarii autem pauci! La vocazione alle missioni estere, Milano 1960, 253)

Posjetite www.misije.hr i pratite aktivnosti Nacionalnog misijskog ureda na društvenim mrežama: www.facebook.com/missioHR ili www.instagram.com/misije.hr  Za dodatne informacije kontaktirajte Nacionalni misijski ured u Zagrebu: 01/5635-055; e-mail: missio.croatia@misije.hr   

Ovaj članak Na današnji je dan rođen bl. Paolo Manna – utemeljitelj Papinske misijske zajednice se prvo pojavio na Bitno.net.

Nakladna kuća Verbum od 15. siječnja do 15. veljače u svim knjižarama Verbum i na web knjižari verbum.hr organizira prodajnu akciju “Uzmi 3 – plati 2”.

Ovom akcijom u bilo kojoj od 13 knjižara diljem Hrvatske (Split, Zagreb, Osijek, Rijeka, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Varaždin, Slavonski Brod, Požega i Vinkovci) i na web knjižari verbum.hr svaki kupac ima pogodnost da za tri kupljene knjige u izdanju nakladne kuće Verbum jednu od njih dobije besplatno, a besplatna je ona knjiga s najnižom cijenom.

Ovom prigodom moguće je birati iz Verbumove ponude od preko 700 vrijednih i zanimljivih naslova raznovrsne tematike, a o kojim je knjigama riječ možete pogledati ovdje.

U ovu akciju uključeni su i Verbumovi noviteti, od kojih izdvajamo:

RIJEČI NADE, Padre Pio

Knjiga koja se našla na samom vrhu Verbumove top ljestvice za 2022. godinu. „Riječi nade“ Padra Pija donose probrane i nadahnjujuće duhovne tekstove toga omiljenog sveca i mističara raspoređene u 150 jednostavnih i kratkih meditacija.

Više o knjizi saznajte na linku ovdje.

BILJNE TERAPIJE I RECEPTI, s. M. Ljubica Bernardica Kovač, FDC

Bogato znanje i iskustvo časne sestre Ljubice Kovač iz Posušja, kojim je pomogla mnogim ljudima, sabrano je u ovoj jedinstvenoj knjizi koja donosi blago prokušanih znanja o ljekovitom bilju kao daru iz Božje ruke.

Više o knjizi saznajte na linku ovdje.

BRINI SE MANJE, MOLI SE VIŠE, Donna K. Maltese

Riječ je o knjizi koja sadrži 180 kratkih i poticajnih meditativno molitvenih tekstova za žene za život bez tjeskobe prikladnih za sve životne situacije i poteškoće.

Više o knjizi saznajte na linku ovdje.

ŽELIM TI DOBAR ŽIVOT – TI SI ČUDESAN, Papa Franjo

Knjiga „Želim ti dobar život“ pruža poticaje koji će ohrabriti i ojačati svakog čovjeka. U ovim izazovnim vremenima u kojima se svi nose sa sumnjama i poteškoćama Papina knjiga pruža siguran oslonac i jasan putokaz naglašavajući uvijek vrijednost i dostojanstvo, nas i naših bližnjih.

Više o knjizi saznajte na linku ovdje.

IZABRANI – IMENOM SAM TE ZAZVAO, Jerry B. Jenkins

Roman „Izabrani“ priča je o Isusu autora uspješnica Jerryja B. Jenkinsa nastala prema prvoj sezoni vrlo popularne serije The Chosen, koju je diljem svijeta pogledalo više od 500 milijuna ljudi.

Više o knjizi saznajte na linku ovdje.

MAPE ZNAČENJA, Jordan B. Peterson

Riječ je o temeljnom djelu Jordana B. Petersona, najutjecajnijeg intelektualca današnjice, u kojem je on na sustavan i originalan način postavio teorijske temelje za ideje koje su mu donijele svjetsku slavu.

Više o knjizi saznajte na linku ovdje.

Ako vas, dakle, zanimaju knjige vjerske i duhovne tematike, dobri romani, korisne knjige bračne i obiteljske tematike, knjige o zdravlju, publicistička i humanistička djela, kao i probrane knjige za djecu i mlade, posjetite knjižare Verbum od 15. siječnja do 15. veljače ili web knjižaru verbum.hr i odaberite nešto za sebe i svoje najdraže među Verbumovim izdanjima.

Ovaj članak Započela velika akcija “Uzmi 3 – plati 2” u svim knjižarama Verbuma! se prvo pojavio na Bitno.net.

Problemi s načinom slavljenja mise u Siro-malabarskoj Crkvi se nastavljaju unatoč šestodnevnom sastanku biskupa koji su se prošlog tjedna sastali kako bi pokušali razriješiti ovo pitanje.

S većinom vjernika u indijskoj državi Kerali, Siro-malabarska Crkva ukupno broji preko 4 milijuna vjernika što je čini drugom najvećom Istočnom Crkvom koja je u zajedništvu s Rimom.

Već više od trideset godina pripadnici Siro-malabarske Crkve podijeljeni su poglavito oko pitanja bi li svećenik tijekom svete mise trebao biti okrenut prema narodu (ad populum) ili prema svetohraništu (ad orientem).

Godine 1999. sinoda biskupa Siro-malabarske Crkve donijela je odluku o unificiranju obreda slavlja euharistije u cijeloj Siro-malabarskoj Crkvi. Ukratko, odlučeno je da će svećenik tijekom službe riječi biti okrenut prema narodu, a prema svetohraništu (odnosno istoku) tijekom euharistijske službe.

Međutim, ta se odluka nije zaživjela u praksi jer su je pojedini svećenici i vjernici odbili prihvatiti, posebice nadbiskupija Ernakulam-Angamaly, najveća biskupija u Siro-malabarskoj Crkvi s oko pola milijuna vjernika.

Iako je na provedbi sinodske odluke inzistirao i papa Franjo, to nije pomoglo razrješenju problema, a situacija je počela i eskalirati u ulične tučnjave, štrajkove glađu i paljenje pastoralnih pisama.

U kolovozu prošle godine okupilo se oko 50 000 nezadovoljnih nastojanjima da se uvede unificirani obred, a uoči Božića izbili su neredi u katedrali. Policija je intervenirala kako bi spriječila prosvjednike koji su, prema pisanju Cruxa, oborili oltarni križ i bacili liturgijsko posuđe.

Poglavar Siro-malabarske Crkve kardinal George Alencherry nakon posljednjeg biskupskog zasjedanja na kojem su sudjelovali i protivnici unificiranog obreda kazao je da po liturgijskim pitanjima odluke mogu donositi samo biskupi i Vatikan te kako svi naredni pregovori moraju uzeti unificirani obred kao početnu točku pregovora.

“Biskupi su se nadali da će Sinodom započeti proces pomirenja pokretanjem jedinstvene mise u katedralnoj bazilici barem nedjeljom”, napisao je Alencherry u okružnici dodavši kako svećenici koji koriste svetu misu kao oblik prosvjeda čine duboku ranu na tijelu Crkve.

S druge strane, predstavljajući svećenike nadbiskupije Ernakulam-Angamaly, vlč. Jose Vailikodath kazao je da će nastaviti slaviti misu okrenut prema narodu.

“Sve što tražimo je nešto što već radimo, [a to je] da tijekom cijele mise budemo okrenuti prema narodu”, rekao je Thelakat. “To je samo pitanje orijentacije, u kojem uopće nema ničeg lošeg.”

Iako ne odustaje od preferiranog načina slavljenja mise, vlč. Thelakat kaže da nije riječ o najbitnijem problemu s kojim se Crkva suočava. Podsjetio je na riječ poglavara Kaldejske Crkve, kardinala Saka, koji je govoreći o stanju Crkve na Bliskom istoku podsjetio kako su u vrijeme skupljanja neprijateljskih snaga kod Konstantinopola “teolozi raspravljali o tome kojeg su spola anđeli”.

“Bojim se da smo u sličnoj situaciji”, kazao je Thelakat.

Ovaj članak Nastavljaju se napetosti oko liturgije u Siro-malabarskoj Crkvi, sporna orijentacija svećenika tijekom mise se prvo pojavio na Bitno.net.

*Na današnji dan, 16. siječnja 1962. godine, preminuo je velikan hrvatske i svjetske umjetnosti Ivan Meštrović. Tim povodom ponavljamo njegovo svjedočanstvo o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu

Smrt Kardinala Stepinca se bolno dojmila svih Hrvata, onih u domovini, kao i onih raštrkanih po svim stranama svijeta. I mene se osobito dojmila, koliko zbog našeg dugogodišnjeg prijateljstva, toliko još više zbog njegovog junačkog držanja i trpljenja na braniku svoga naroda i njegova vjerovanja. On nije stao na branik ni s mačem niti sa sumnjivim saveznicima, nego s istinom i sa svojom plemenitom dušom, junačkim srcem i vjerom u Boga.

Ne ću ovom prilikom iznositi razne momente o Stepinčevu držanju, otkako je postao zagrebačkim nadbiskupom, a zbog kojega je kod nas sviju rastao njegov veliki duhovni lik svećenika i čovjeka. Za vrijeme nacističko-fašističke okupacije i vladavine njihovih zlosretnih štićenika ustaša nitko mi se nije s toliko oštra osuđivanja tužio koliko Stepinac, ističući zlokobnost za Hrvatsku od takve politike. Kad je spomenuo Rimski ugovor, suze su mu potekle niz lice, i riječ mu je zapinjala u grlu, kad je s vapajem izgovarao: “Taj vajni Poglavnik nanio je hrvatskom imenu tešku ljagu, ustupajući hrvatsku kolijevku Dalmaciju. U našoj teškoj i časnoj povijesti nije se ni u najtežim časovima našao Hrvat, koji bi potpisao, da i jedan komad hrvatske zemlje ustupi tuđinu.” Istom prilikom je najteže osuđivao, kako četnička, tako i ustaška zlodjela i prolijevanje krvi, pa čija bila. Znao je, da ga neprijatelji i radi toga mrze te mi je pružio čitav snop prijetećih pisama, koja su stajala na njegovu stolu, pritisnuta jednim kamenom, koga je dobio u rame, na ulici, kada se vozio u kolima. Pisma su bila od nacista, na njemačkom jeziku, a od Glavnog ustaškog stana na hrvatskom. Sadržaj im je bio isti: Mi znademo, da ste Vi naš zakleti neprijatelj, ali Vam stavljamo do znanja, ako ustrajete, da Vam ne će pomoći rimski crveni pojas, i da ćemo Vas na ulici ubiti kao psa… “Ne će mene zastrašiti svojim prijetnjama, jer se ja ne bojim smrti”, rekao je smiješeći se Stepinac.

Pretposljednji put smo se vidjeli u Rimu 1943., kad je bio došao avionom i zadržao se svega dan i pol te donio Papi dokumente o zlodjelima, koja su Talijani počinili ili dirigirali u našoj nesretnoj zemlji. Tom prilikom bio je pola sata prije svog povratka u Zagreb upozoren od vatikanske obavještajne službe, da mu je život u opasnosti, kad se vrati kući. To mu je bilo saopćeno baš kada sam bio kod njega u Sv. Jeronimu, i, vraćajući se iz druge sobe, pripovjedio mi je sadržaj tog saopćenja, dodajući: “Ne marim ja, i ustrajat ću, da vršim svoju dužnost prema Bogu i narodu. Pred 8 dana su mi nacisti ubili brata, radi veze s partizanima, koji su navraćali k mojoj majci i ona im davala večere.” Na rastanku mi je rekao: “Ne ćemo se više vidjeti, jer ili će me sada ubiti fašisti ili kasnije komunisti”. Nije se sasma prevario, ali netko u vrhovima komunističke Jugoslavije je spriječio, da se Stepincu kratkim putem oduzme život.

Ja se Stepincu nisam mogao odužiti, da ga izbavim iz komunističke tamnice, kao što je on mene, preko Pape, izvukao iz ustaške. Tokom samoga procesa poručio sam jugoslavenskoj vladi preko njezina poslanika Ristića u Parizu, da će Stepinac odnijeti pobjedu kod kuće i u vanjskom svijetu, jer će se saznati, da je pravedan, pa ma kako i na koliko ga njihovi sudovi osudili.

Nekoliko dana iza kako je izrečena osuda nad Stepincem, stigao sam u New York i vidio se s kardinalom Spellmanom, koji se uvelike interesirao za Stepinca. Nakon što se dugo i potanko informirao o Stepincu kao svećeniku i čovjeku, bio je dirnut i rekao mi je: “Ja doskora putujem u Rim, pa ću predložiti Sv. Ocu, da ga imenuje kardinalom i pozove u Rim. Držim, da ga u tome slučaju režim ne će ometati, da iziđe”. Nato sam mu odgovorio: “Koliko ja Stepinca poznajem, on to ne će prihvatiti, da se odijeli od svoga stada”. Na ovo me je Spellman začuđeno pogledao te rekao: “Mislite, da će on radije odabrati, da sjedi šesnaest godina u tamnici, nego da je slobodan u Rimu u kardinalskom purpuru?”. Uzvratio sam, da držim, da će on izabrati prvo. Nedugo vremena iza toga, pozvao me je Spellman i rekao mi, da je bio u Rimu i govorio s pokojnim papom Pijom XII. i predložio mu, da Stepinca imenuje kardinalom, na što da mu je Papa odgovorio, da je našao načina, da to Stepincu već ponudi, ali da je on odgovorio, da to ne bi mogao primiti, jer da se ne bi nipošto mogao odijeliti od svoga naroda. Slično je i meni u jednom pismu Stepinac ponovio, kad se radilo o njegovom liječenju, da se ne bi nipošto odvojio od Hrvatske, ni onda, kad bi znao, da će kroz malo dana i umrijeti, tješeći me, da on svoje zatočenje lako podnosi i da je drugim svećenicima teže nego njemu, i da je njegova dužnost, da s njima trpi.

Kad sam prošloga ljeta pošao u domovinu, jedna od mojih prvih želja bila je, da se vidim sa Stepincem, što mi je i uspjelo, i on je bio prvi, kojeg sam posjetio. Nisam krio tu svoju namjeru, i nisam ni od koga tražio dozvole, iako sam znao, da nikoga ne puštaju, pa ni svećenike, da dođu k njemu. Pošao sam u Krašić i ravno u župni dvor. Nitko me nije zaustavio niti što pitao, a milicionar, koji je stajao pred ulazom, okrenuo mi je leđa i malo se odalečio. Pred ulazom u župni dvor sreo me je neki čovjek s veselim čuđenjem. Na prvi mah pomislio sam, da je neki vrtlar, jer nije imao svećeničko odijelo i mora da je nešto manuelno radio u vrtu. Predstavio se, da je župnik krašićke župe, i uveo me je u kuću, gdje mi je Nadbiskup niz stubište pošao u susret. Bili smo obojica ganuti, zagrlili se i izljubili, s vlažnim očima. Kardinal je bio vrlo dobro raspoložen, i nakon nekoliko radosnih riječi uveo me je u jednu oveću sobicu, rekavši: “Ovo Vam je župni ured, i sada, evo, kardinalov ured, salon i trpezarija”. Uskoro smo sjeli za ručak, koga su na brzu ruku prigotovile časne sestre. Pošto je bio petak, imali smo malih ribica, malo sira, krašićkog vina i kruha, kojeg su časne sestre ispekle. Bile su tri Bosanke, koje su sadile povrće u vrtu, i brinule se oko skromnog gospodarstva. Ostali smo zajedno puna četiri sata za stolom u razgovoru o našim narodnim stvarima. Kardinal je bio vrlo dobro raspoložen i kroz čitav razgovor nije ni jednom riječi pokazao gorčine ili mržnje prema svojim protivnicima. “Što ćemo, živimo u periodu neugodnih povijesnih zbivanja, a bilo je sličnih više manje u povijesti jadnog čovječanstva. Čini mi se, da negdje u indijskim vedama stoji, da su glupost i nedotupavost uzrok svim nevoljama i opačinama. Krist nas je uputio, da treba praštati, kao što je i on praštao, i uistinu praštanje je sastavni dio ljubavi, koju je on propovijedao. I ja se svakoga dana molim za one, koji me mrze, kao i za one, koji me vole, pa i kako bih drugačije? I oni su krv naše krvi, ljudi su i braća, iako su nam pogledi različiti”.

Stepinac je, inače, fizički izgledao dobro, izuzev malo previše rumenila, što je, sigurno, bilo u vezi njegove bolesti, a duševno je bio potpuno miran, i činio mi se duševno jači nego ikada prije. Svega tu i tamo sam primijetio, da ima bolova u operiranoj nozi, koju je držao povišenu ispod stola. Načas smo se digli i pošli k prozoru, kroz koji se vidjelo polje Stepinčeva sela i seljake pri poslu. Vidio sam, da u tome uživa i rekao sam mu, da mi, koji smo rođeni na selu, nalazimo užitka u našim seljacima i njihovu hrvanju sa zemljom, te da držim, da i on lakše snosi zatočenje na selu, u ovoj maloj kućici, nego da je zatočen u prostranom Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu. “Istinu kažete, to je baš tako. Naš čovjek na selu, usprkos životnih tegoba, bliže je i zemlji i nebu, nego može biti onaj po gradovima.”

Rastali smo se, ali nisam imao osjećaja, da je to naš posljednji susret, kao ni predviđanje, koliko će još trajati njegovo zatočenje. Ni on niti ja nismo ni jednom riječi dotakli pitanje njegova “pomilovanja” ni povratka na stolicu Zagrebačke nadbiskupije. Bio sam uvjeren, da je on čekao na jedino pomilovanje od Boga: da izdrži u svojoj misiji do kraja, što mu je bilo uslišano, a njegov mali narod je njegovom patnjom i smrću porastao. Nije se vratio na nadbiskupsku stolicu nego u grobnicu iza oltara svoje Katedrale, odakle će još glasnije nego za života braniti slobodu Kristove nauke i svog hrvatskog naroda.

Stepinac leži u tamnoj raki, svijetla lica, kao simbol hrvatske neslomljivosti, koja se nikome i nikada ne će pokoriti. Zato neka je slava velikom hrvatskom sinu Alojziju Stepincu!

Ivan Meštrović (1883-1962.)

Nakon smrti nadbiskupa Stepinac, Meštrović je zagrebačkom ordinariju poslao brzojav sljedećeg sadržaja:

“Pridružujem se žalosti cijele katoličke Crkve i Hrvatskog Naroda povodom smrti njegova velikog sina Alojzija Stepinca. Njegov će grob vjernici Kristove nauke i cijeli Hrvatski Narod čuvati kao amanet njegova i svojeg vjerovanja. Uvjeren sam, da će naše svećenstvo slijediti primjer svog neustrašivog prvoborca za Krista i Hrvatski Narod.”

U izjavi objavljenoj u Americi, Meštrović je kazao:

“Alojzije Stepinac je živio svetačkim životom i preminuo kao pravednik mučeničkom smrću. Znadem, da će svi Hrvati, pa gdje živjeli, osjećati istu tugu kao i ja nad velikim gubitkom, koji nas je zatekao. Ožalošćen je Hrvatski Narod nad grobom svog velikog sina, ali on za njega nije mrtav. Njegovo pravedničko lice će mu sjati iz groba i biti mu utjeha i uzor, kako se služi Kristovoj nauci i svome narodu. Njegova će smrt kod njegovih mučitelja izazvati jezu, kad osjete, da im je on opasniji protivnik iz groba, nego li je bio iz njihove tamnice. Neće ih progoniti Stepinac, koji je za njih dnevno molio, nego će ih progoniti njihova savjest za njemu učinjenu nepravdu i za posljedice, koje grijehu slijede. Njegov slavan grob, pa gdje bio, obilazit će sve buduće generacije i klanjati se njegovu duhu i hrabrosti.”

Izvori: Hrvatska revija, X, 1(37), Buenos Aires, ožujak 1960., str. 22-25.; A. Benigar, Stepinac, str. 878

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE.

Ovaj članak Svjedočanstvo Ivana Meštrovića: Stepinac me spasio iz ustaške tamnice! se prvo pojavio na Bitno.net.