Duše Sveti, vječna ljubavi, koji izlaziš od Oca i Sina, bitna vezo njihova blažena jedinstva, koji se dovršavaš u vatri ljubavi nespoznatljivoga života; ti kojemu se sviđa zvati se Bog koji obraća i posvećuje duše, ulij svoju svjetlost, milost, vatru svoje ljubavi u duše tolikih kršćana koji žive kao da su zaboravili posvećujući pečat koji su primili na krštenju i izgledaju kao da se brinu samo za vremenite stvari.

Probudi ih iz njihove obamrlosti i dovedi do sveta življenja. Učini da u ravnodušnim i mračnim umovima zasja svjetlo tvoje istine; učini da suha i hladna srca osjete kako je slatka tvoja ljubav; pogrešne i bijedne volje pozovi, o, Božanski Duše, i vodi ih ti sâm ispravnu mišljenju.

Svim mlakim i svjetovnim dušama pridruži, o, beskonačna Dobroto, i moju. Neka me snaga tvoje ljubavi odvoji od svih zemaljskih stvari, spali i izvadi iz mojega srca svaki osjećaj koji nije svet, a tvoja milost i tvoji darovi za koje te molim neka me obogate koristima da me ti možeš predstaviti Isusu, mojemu Spasitelju, i reći mu: Za ovu dušu nisi uzalud dao svoju krv i život!

O, božanski Duše, Ljubavi vječna, žarko te molim da se založiš dovesti natrag duše Isusu. Pogledaj koliko ih demon želi ukrasti. Ti ih obrati, posveti i dovedi dobromu Isusu. Ne dopusti da te uzaludno zazivam i molim kao Boga koji obraća i posvećuje! Čemu bi nam služilo Spasiteljevo otkupljenje ako nas ti ne posvetiš i osposobiš da prihvatimo i živimo plodove otkupljenja? Obrati nas i posveti i ne dopusti da ikada postanemo hladni i nemarni jer to vodi u grijeh, a to je put u propast.

Duše Sveti, ja se sa svim dušama koje ti želim preporučiti utječem pod sjenu krila tvojih i često ću ponavljati sa svetom Crkvom: Pod sjenu svojih krila zaklanjam se!

O, Djevice, zaručnice Duha Svetoga, moli za nas!

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pobožnost Duhu Svetomu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Molitva Duhu Svetomu za obraćenje duša se prvo pojavio na Bitno.net.

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu od 24. do 26. siječnja 2023. organizira 63. Teološko-pastoralni tjedan na temu Crkva u službi otpornosti pojedinca i zajednicâ: prilike, vizije, otpori. „U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući (2 Kor 4, 8)“. Teološko-pastoralni tjedan održava se u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, Kaptol 29a (dvorana Vijenac).

Na ovom interdisciplinarnom stručnom susretu, i znanstvene i pastoralne prirode, promišlja se o suvremenim vjerskim i društvenim temama s ciljem stalnoga usavršavanja i dodatne izobrazbe nositelja raznih službi i poslanjâ u Crkvi – biskupa, prezbitera, đakona, redovnika te vjernika laika – no otvoren je i svima koji se zanimaju za teologiju i vjeru u znanosti i u životu.

Tijekom trodnevnoga programa predavanja i raspravâ koje će održavati brojni vrsni stručnjaci teologije i drugih znanosti i za koji je ulaz studentima KBF-a besplatan, Kršćanska sadašnjost pripremila je posebne popuste na izbor naslova.

Liturgijska izdanja snižena su za 10 % u knjižarama i na mrežnim stranicama, a među njima posebno izdvajamo Rimski misal, Svagdanja čitanja, Molitve vjernih i Lekcionar.

Biblijska izdanja, snižena za 20 %, dostupna su u knjižarama, na mreži i slanjem narudžbe na ks-prodaja@ks.hr – na akciji su sva biblijska izdanja Kršćanske sadašnjosti.

Osim ovih, na sniženju od 20 % nalaze se sva naša izdanja u našim knjižarama, među kojima su neka pojedina snižena za 30, 50 i čak do 70 %, te su dostupna u knjižarama i na mreži.

Posebno izdvajamo sljedeće naslove: Božji sjaj u našem vremenu Josepha Ratzingera, Dobri razlozi za život u Crkvi Bernharda Kornera, Pismo za svijet Huberta Gaisbauera, A sada vaša pitanja Pape Franje i Antonija Spadara, Poruke mladima Helmuta Kratzla, i brojni drugi. Ostale naslove pogledajte u web knjižari na www.ks.hr. 

Od 24. do 31. siječnja Kršćanska sadašnjost svim pripadnicima Crkve i prijateljima kršćanske vjere donosi ove popuste u radosnom duhu podrške za upoznavanje, međusobni susret i promišljanje o vjeri i životu.

Ovaj članak Akcija u Kršćanskoj sadašnjosti uz Teološko-pastoralni tjedan se prvo pojavio na Bitno.net.

U dobi od 90 godina, 16. siječnja 2023. preminuo je hrvatski umjetnik Miro Glavurtić, koji je u dugom i plodonosnom životu djelovao kao slikar, romanopisac, pjesnik, demonolog te izdavač.

Rođen u Škaljarima kraj Kotora u Crnoj Gori 1932. godine, Glavurtić je 1950-ih odselio u Beograd gdje je završio Šumarski fakultet i posvetio se slikarstvu, utemeljujući umjetničku skupinu Mediala – čija je prva izložba održana u Beogradu 1958. godine – a čije je djelovanje kasnije uglavnom opisivao kao kontrarevolucionarno ili antikomunističko.

Ponajviše cijenjen kao likovni umjetnik nadrealističke provenijencije, Glavurtić je i danas zastupljen u Narodnom muzeju, Muzeju savremene umetnosti te Istorijskom muzeju u Beogradu.

Izbijanjem Domovinskog rata Glavurtić odlazi u Zagreb, u njemu uglavnom boraveći do smrti, a gdje je utemeljio i izdavačku kuću Sion, koja je objavila, između ostalog, “Pravovjerje” Gilberta Keitha Chestertona, “Nasljeduj Krista” Tome Kempenca, “Povijest Kristovu” Giovannija Papinija te zbirku “Antikrist: Adventske propovijedi” bl. Johna Henryja Newmana.

Prijateljujući s književnicima poput Danila Kiša i Mirka Kovača, Glavurtić je i sam djelovao kao književnik, objavljujući roman “Psine” (1982.) te pjesničku zbirku “Romski car” (2011.). Međutim, kao pisac je vjerojatno najpoznatiji po svojim studijama “Satana” (1978.) i “Pakao” (1986.), koje predstavljaju rijedak obuhvatan i na hrvatskom jeziku dostupan pregled demonološke tematike.

Nekoć kultna figura beogradske umjetničke scene, Glavurtić se u zagrebačkim kulturnim krugovima nikada nije posve snašao. Nezadovoljan svojim statusom u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, posljednjih je godina simbolizirao alternativni kanon hrvatske likovne umjetnosti.

U isto je, međutim, vrijeme, nikad se ne udaljujući od duhovne tematike, Glavurtić u svojim esejima i rijetkim medijskim istupima sve do smrti podsjećao na element metafizičkog zla, upozoravajući kako se ono u suvremenoj katoličkoj misli prečesto zapostavlja i zanemaruje.

Ovaj članak Preminuo Miro Glavurtić, svestrani umjetnik katoličkog nadahnuća se prvo pojavio na Bitno.net.

Crkva nas podsjeća na divotu obiteljskog života. Muž i žena sustvaraju najdragocjenije biće na zemlji, čovjeka. Čovjek ne može sam načiniti ni stvoriti čovjeka. Ako Bog ne da plodnost braku, ne može se roditi dijete. Bog ima, međutim, razloga zašto nekom braku ne daje zemaljsku plodnost. To je samo znak da taj brak želi oploditi još dubljom i svetijom plodnošću. Sveto pismo kaže: “Blago nerotkinji koja ne rađa, jer ona ima više djece nego udana.”

Već 20 stoljeća kršćanski svijet promatra brak Josipa i Marije. U nježnost njihove ljubavi u miješao se Bog. On im je mogao dati zemaljsku djecu, kao što ih daje svakom braku. No, to nije htio. Dao im je dijete, ali začeto Duhom Svetim. Zato je to dijete Spasitelj čitave ljudske povijesti, Sin Božji koji je postao ljudsko dijete, Božja Riječ utjelovljena u ljudsku riječ i ljudsko tijelo.

Taj se Božji zahvat u njihovu ljubav, u njihov brak i njihove odnose nije dogodio jednostrano. Bog je najprije pitao Mariju dopušta li da se u njoj rodi Sin Božji, Spasitelj svijeta. Kad je ona dala svoj pristanak, onda Bog u noćnom viđenju pita i Josipa, želi li on pristati na to da bude otac Božjem Sinu, i to pred zakonom. Jer, Isusov pravi otac je Bog, Otac nebeski. Njegovo se začeće dogodilo osjenjenjem Duha Svetoga. No, time što je Josip prihvatio da bude otac tome djetetu, on je zaista na neki način postao njegov otac. A to je više od poočima, jer Josip nije usvojio Isusa, nego dopustio da se on rodi u njegovu braku. Isus je rođen od njegove zakonite žene. On nije došao iz nekog drugog braka.

No, on se u Mariji nije utjelovio ljudskom snagom, nego po Duhu Svetom. To je privola Josipa i Marije zajedno, po kojoj je Isus snagom Svevišnjeg došao u njihov brak i njihove živote. Pravo je stoga da se kaže da je Josip također Isusov otac, kao što je Marija njegova majka. Istina, pravi je otac Isusov samo Otac nebeski. Osoba Sina Božjega nosi i ljudsku i božansku narav. Josip stoga nije pravni otac samo ljudske naravi nego čitave osobe Sina Božjega koja je postala čovjekom. Marija je Isusova majka. No, ne samo na pravni način, ona je zaista, ljudski, materijalno njegova majka. Ona je zaista u svojoj utrobi začela i rodila Isusa Krista. Isus kao jedinorođeni Sin Božji nema nebeske majke, nego samo nebeskog Oca. No, Isus kao utjelovljeni Sin Božji, Riječ koja je postala tijelom, ima majku na zemlji. To je Marija.

“Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko. Bog je stvorio mogućnost da muž i žena u intimnom sjedinjenju svoje ljubavi rode čovjeka, dijete. Tako se ljudski brak pretvara u obitelj i postaje slika trojstvenoga Boga. Na osobit je način međutim upravo brak Josipa i Marije njihovim djevičanskim odlukama postao slika trojstvenoga Boga. Jedinorođeni Sin Božji jest i njihov sin. Tako je Isus Krist most između Božje obitelji, presvetog Trojstva i ljudske obitelji Josipa, Marije i njega samoga.

Svaki brak, imao on djecu ili ne imao, jest slika trojstvenoga Boga. Svaki brak i svaka obitelj nose divotu braka Josipa i Marije. Svaki je brak dragocjen i vrijedan uvijek dubljeg i svestranijeg zalaganja, produbljivanja i sve dublje ljubavi kako bi se prodrlo više i dublje u stvarnost koju je Bog darovao braku i obitelji.

Brak i obitelj su gnijezdo u kojem se može roditi i opstati život najdragocjenijeg bića zemlje, čovjeka. To je prostor u kojem se muž, žena i djeca mogu nasloniti jedno na drugo, a svi zajedno na Boga. Tako Bog obasjava ovu zemlji svjetlom nevjerojatne nježnosti koju je stavio u tajnoviti odnos muža i žene. Potrebno se negdje skriti, u tišinu, kamo ne dopire buka zemlje, i osluhnuti taj glas neba. Potrebno je prepoznati u običnim, svakodnevnim odnosima muževa i žena stvaralaštvo svemogućeg Boga i njegovu veličanstvenu prisutnost u sličnosti čovjekovih odnosa.

Bog želi unijeti čistoću, ljepotu nježnost i očaranost ljubavi u tebe, poštovani čitatelju, i u sve tvoje odnose s ljudima. Lijepo je biti čovjek kada ga možemo prepoznati u ozračju neba.

Možda je ovo trenutak da nešto učiniš od sebe, od svoga braka ili obitelji.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Liječiti brak i obitelj”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Tomislav Ivančić: Svaki je brak, s djecom ili bez, dragocjen se prvo pojavio na Bitno.net.

Pijani tip koji je poželio biti lopov skoro je životom platio svoj nesmotren pothvat.

Kako izvještava Catholic News Agency, 32-godišnji Carlos Alonso upao je 14. siječnja u crkvu Krista Kralja u središtu meksičkog grada Monterreya. Alonso je, prema navodima, preskočio ogradu, razbio staklena vrata crkve te iz neznanog razloga ukrao kip sv. Mihaela arkanđela.

Dok je pod utjecajem alkohola pokušavao pobjeći s kipom, lopov se sapleo te pao na arkanđelov mač, ozbiljno ozlijedivši vrat.

Ovaj članak Pijani lopov pokušao ukrasti kip sv. Mihaela, spotaknuo se i pao na njegov mač se prvo pojavio na Bitno.net.

Pjesmom posvećenoj Trećoj Božanskoj Osobi, Amorose su najavile svoj dugoiščekivani album pod nazivom „Gdje god zoveš“.

Autor teksta i glazbe je vlč. Ivan Seletković, inače povjerenik za mlade u Riječkoj nadbiskupiji s kojim ovaj bend već ima snimljenu pjesmu „Duh posinstva“. Iako izlazi tek sada, pjesma je dobro poznata javnosti jer se često izvodi na euharistijskim klanjanjima i slavljenjima.

“Zaista smo se iznenadile kada smo gostovale u mnogim župama gdje su ljudi zajedno s nama slavili u isti glas na ovu pjesmu. Naime, prije dvije godine netko je mobitelom snimio tu izvedbu na Svetome Duhu kada smo ju spontano otpjevale sa bridgeom od pjesme ‘Ti ne odustaješ’. Od tada je ta pjesma uvijek išla u toj kombinaciji i odlučile smo je snimiti tako kako je ušla u srca ljudi”, objasnila je Iva Smojver.

Amorose svjedoče mnogim ozdravljenjima i oslobođenjima prilikom slavljenja na ovu pjesmu. Iako sada možemo vidjeti finalnu verziju njihovog truda, put do toga nije bio nimalo lagan i jednostavan.

“Zahvalne smo vlč. Ivanu Seletkoviću koji nam je nesebično darovao ovu predivnu pjesmu. Kada smo ju počele snimati zaista nismo znale ‘što nas čeka’. Toliko poteškoća nismo imale ni sa jednom drugom pjesmom prilikom snimanja”, kazala je Martina Pustički.

“Morale smo dva puta snimati i audio i video format. Jednostavno nismo mogle vjerovati što nam se događalo; da su se trake u studiju odjednom obrisale ‘same od sebe’, da je spot koji smo snimale jednostavno nestao! A pobrinule smo se da je audio i video zapis pohranjen na više mjesta, na Cloud-u, na više uređaja… Možemo zaista posvjedočiti kako smo se jako puno namučile kako bi ova pjesma ugledala svjetlo dana”, posvjedočila je Mateja Bunčić.

Pjesmom su htjele podsjetiti sve ljude što to točno Bog čini u našim životima. Inspiracija je došla djelom iz psalma 103 koji kaže da nam Bog otpušta sve naše grijehe i propuste te ispravlja naše slabosti.

Amorose ovom pjesmom zaključuju jedan period ne samo snimanja i truda oko albuma, već i dugi niz molitve, slavljenja i razmatranja oko toga što Gospodin od njih očekuje. Sam naziv albuma koji su ovom pjesmom najavile jest „Gdje god zoveš“ koji izlazi 21. siječnja 2023. godine i bit će dostupan na svim streaming platformama te u fizičkom obliku putem njihovog inboxa na društvenim mrežama.

Neka svima ova slavljenička pjesma omeška ćudi kamene i zagrije grudi ledene.

Ovaj članak VIDEO Amorose novom pjesmom ‘Mekšaj ćudi kamene’ najavljuju prvi album se prvo pojavio na Bitno.net.

Austrijski kardinal Christoph Schönborn potvrdio je kako je on bio osoba koja je ohrabrila tadašnjeg kardinala Josepha Ratzingera da prihvati papinsku službu.

Na službenim stranicama Bečke nadbiskupije, jedan od autora Katekizma Katoličke Crkve poručio je kako je svom kolegi “napisao malo pismo, za svaki slučaj”.

Autorstvo tog pisma bilo je tajno sve dok nije navedeno u novoj knjizi dugogodišnjeg Ratzingerova tajnika mons. Georga Gänsweina “Ništa osim istine”. Objavljena ubrzo nakon smrti Benedikta XVI., knjiga je zbog intimnih detalja iz života njemačkog Pape pobudila veliko zanimanje javnosti.

Inače, sadržaj pisma otkrio je sam Benedikt XVI. još 2005. tijekom audijencije s njemačkim katolicima. Tom prilikom je trenutak kada je izabran za papu usporedio s giljotinom, dodavši pritom kako mu je pismo “brata kardinala” pomoglo prihvatiti službu.

“Podsjetio me da sam za sprovodnu misu Ivana Pavla II. svoju homiliju temeljio, prema evanđelju, na Gospodinovim riječima Petru pokraj Genezaretskog jezera: ‘Slijedi me!’ Govorio sam kako je Karol Wojtyła iznova dobivao taj poziv od Boga te se svaki puta morao odricati puno toga i jednostavno reći: ‘Da, slijedit ću te, čak i ako me budeš vodio gdje nikada nisam išao.'”

“Taj brat kardinal napisao mi je: Ako bi ti Gospodin sada rekao: ‘Slijedi me’, sjeti se što si propovijedao. Nemoj ga odbiti! Budi poslušan onako kako si opisao da je bio veliki Papa, koji se vratio kući Očevoj. To me duboko dotaknulo. Božji putevi nisu lagani, ali nismo stvoreni za lagan život, već za velike stvari, za dobro.”

“Tako sam, na kraju, rekao ‘da'”, zaključio je Benedikt.

Gotovo 18 godina kasnije otkriveno je da je “brat kardinal” zapravo Schönborn.

“Da, bilo je tako. No do sada sam namjerno šutio o tome”, poručio je austrijski kardinal, distanciravši se pritom od Gänsweinove knjige čije je objavljivanje nazvao “nepriličnom indiskrecijom”.

“Ne mislim da je ispravno objavljivati takve povjerljive stvari, osobito ako ste osobni tajnik.”

Osim ovog slučaja, mons. Gänswein u knjizi je opisao još nekoliko situacija sa Schönbornom, poput toga da su dva kardinala bila na “ti”, a opisan je i sadržaj jednog kratkog, ali osobnog razgovora između novoizabranog Benedikta XVI. i austrijskog prelata čiju je istinitost potonji također potvrdio za stranice Bečke nadbiskupije.

Za kraj, dodajmo kako je knjiga donijela i mnoštvo nikada objavljenih dokumenata i govora Benedikta XVI.  kao i pojedine detalje odnosa između Franje i Benedikta, uključujući dosad neobjavljeno pismo koje je Benedikt na Franjinu zamolbu poslao kao osvrt na prvi intervju novoga pape za isusovački časopis La Civiltà Cattolica. U pismu je Benedikt naglasio dva važna aspekta borbe u suvremenom svijetu: protiv “konkretnog i praktičnog nijekanje živoga Boga” koje se događa kroz pobačaj i eutanaziju te protiv rodne ideologije koju je definirao kao manipulaciju.

Ranije analize knjige prenijele su i nešto “pikantnije” detalje poput Gänsweinove tvrdnje da je Benedikt bio začuđen što Franjo nije odgovorio na dubie četvorice kardinala vezana uz apostolsku pobudnicu Amoris Laetitia, kao i to da je papa emeritus navodno bio razočaran time što je Sveti Otac svojim motuproprijem Traditionis custodes ograničio mogućnost slavljenja tradicionalnih latinskih misa

Ovaj članak Kardinal Schönborn potvrdio neke navode iz Gänsweinove knjige, ali i kritizirao njezinu objavu se prvo pojavio na Bitno.net.

Mario i njegova žena Marta, koji su pripadali perzijskom plemstvu, došli su u Rim sa svojim sinovima Audifaksom i Abahumom na grob svetih apostola i mučenika, za vladavine cara Decija (250. godine).

Kao gorljivi kršćani, suosjećali su s progonjenim vjernicima, pomagali im, te pokapali tijela pogubljenih. Pomagali su svećeniku Ivanu sahraniti 267 mučenika u katakombama kod rimske ceste Via Salaria. Zbog toga su uhićeni i dovedeni pred suca Muscijana, koji ih je pokušao nagovoriti da odbace vjeru, ali ne uspjevši, osudio ih je na različita mučenja. Zatvoreni su i suđeni, a budući da na sudu nisu iskazali čast poganskim bogovima, nego se otvoreno i odlučno oduprli, Mariju i sinovima odrubljena je glava u mjestu Nymphae Catabassi, 13 milja od Rima, a njihova su tijela spaljena. Marta je bila bačena u bunar. Rimljanka Felicitas, koja je uspjela spasiti dijelom očuvana tijela Marija i sinova, te Martino tijelo iz bunara, dala je svete relikvije tajno pokopati u katakombama kod rimske ceste Via Cornelia, 20. siječnja 270. godine.

Spomendan ovih četvero mučenika je međutim premješten na 19. siječnja, jer je 20. siječnja blagdan sv. Sebastijana.

13 stoljeća kasnije (1590.), njihovi su ostaci pronađeni, i sada se časte u crkvama u Rimu, Cremoni i Seligenstadtu u Njemačkoj.

Na mjestu njihova mučeništva kasnije je podignuta crkva, koja je u srednjovjekovlju bila vrlo popularno hodočasničko mjesto.

Ovaj članak Sveti Mario i Marta – supružnici i mučenici se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti Toma, kojega Crkva slavi 28. siječnja, zasigurno je jedan od najvećih crkvenih umova. Rođen je 1225. u dvorcu Aquino u južnoj Italiji. Unatoč protivljenjima roditelja postao je dominikanac, a poglavari vidjevši njegove ogromne intelektualne sposobnosti šalju ga učenjaku svetomu Albertu Velikomu. Već s 23 godine života sveti je Toma postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan i ponizan redovnik. Sveti je Toma umro relativno mlad, u dobi od 49 godina, 7. ožujka 1274. Na putu u Lyon na opći sabor klonuo je i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse. Proglašen je svecem, a 1567. i crkvenim naučiteljem. Zaštitnik je škola, učenika, studenata i učenjaka. Devetnica se moli uoči spomendana svetoga Tome Akvinskoga, od 19. do 27. siječnja.

Prvi dan: Sveti Toma, pozvan od Boga

„Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.” (Mt 10,37)

Sveti Toma, kao mladić bio si uvjeren u to da te Bog poziva u redovnički život. Iako je tvoja obitelj bila protiv toga, bio si odlučan u slijeđenju Božjega poziva. I kada su te braća otela i zatvorila u vlastitu kuću, ti nisi odustajao, nego si čekao Božji trenutak.

Sveti Toma, moli za sve mlade koji tek trebaju prepoznati svoj poziv. Pomozi im da budu otvoreni Božjemu pozivu. Nadahni ih da naprave izbor iz ljubavi prema Bogu i nesebične ljubavi prema bližnjemu. U kojemu god životnome staležu da se nalaze, pomozi im da uvide put svojega izbora kao poziv služenju. Mogu i vjenčani, i samci, i svećenici, i sve Bogu posvećene osobe graditi Crkvu svojim životima utemeljenima na odanosti, pobožnosti i ljubavi.

Molitva:

Sveti Toma Akvinski, zaštitniče studenata i katoličkih škola, zahvaljujem Bogu što ti je podario darove razuma i znanja kojima si se koristio za podizanje Crkve u ljubav.

Zahvaljujem Bogu i na velikome broju i bogatstvu teoloških djela koja si nam ostavio napisana. Nisi bio samo veliki učitelj nego i čovjek velikih vrlina koji je želio da mu svetost ispuni srce. Iako te ne mogu slijediti u znanstvenim istraživanjima, mogu te slijediti u poniznosti i ljubavi što su označile tvoj život. Kako kaže sveti Pavao, ljubav je najveći dar, dan svima.

Moli za mene da mogu rasti u svetosti i milosrđu. Moli za sve katoličke škole i za one koji ih pohađaju i u njima podučavaju. Posebno te molim, podaj mi milost koju te tražim u ovoj devetnici… (recite svoju nakanu). Amen.

Drugi dan: Sveti Toma, ljubitelj čistoće

„Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost.” (1 Sol 4,7)

Sveti Toma, ti si bio veliki ljubitelj čistoće. Kada te je obitelj željela odgovoriti od ulaska u Dominikanski red, poslala ti je neku ženu da te navede na grijeh. Ti si se odupro i zauvijek posvetio svoje djevičanstvo Bogu.

Danas smo okruženi kulturom koja obezvređuje dar ljudske spolnosti. Ljudske su osobe viđene kao seksualni objekti, a njihovo ljudsko dostojanstvo obezvrijeđeno je. Kao posljedicu toga imamo društvo koje odobrava abortus i ne poštuje ljudski život od samoga početka. Djeca se zloupotrebljavaju, a obitelji su nevjerne.

Moli dok naše društvo ne otkrije vrijednost čistoće. Moli dok radnici u medijima ne započnu promicati kršćansko prikazivanje braka i obiteljskoga života. Moli dok moralni principi kršćanstva ne započnu djelovati kao kvasac u društvu i pridonositi većemu poštovanju ljudskoga života.

Molitva

Treći dan: Sveti Toma, primjer poniznosti

„Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen/*

(Mt 23,12)

Sveti Toma, kao mladoga studenta kolege su te nazivali „nijemim volom*. Ne samo da si bio inteligentniji od njih nego si napade podnosio strpljivo i bez suprotstavljanja. Bio si obdaren čistim razumom, ali si isto tako prepoznao da je izvor svakoga dara Bog.

Ponizno si podnosio svoju ovisnost o Bogu moleći ga da te prosvijetli zato što si htio djelovati samo za njegovu slavu.

Sveti Toma, moli za mene da i ja naučim uvijek djelovati s poniznošću, a nikada s praznom željom da budem cijenjen od drugih. Pomozi mi da tražim samo Božju slavu i da djelujem uvijek nadahnut dobrim namjerama. Učini da postanem ponizan sada, a moja djela neka vječno sjaju u nebu kao nebeske zvijezde.

Molitva

Četvrti dan: Sveti Toma, u službi Istine

„Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist.** (Ef 4,15)

Sveti Toma, ti si posvetio svoj život traženju Istine i podučavanju drugih. Posvetio si svoj razum Bogu da bi prodro što dublje u Božju Riječ. Tvoji darovi teologa i filozofa ubrajaju te u najveće doktore Crkve. U svojim raspravama koristio si istinu kao glavno oružje i s poštovanjem si gledao svakoga tko ti je proturječio.

Probudi u meni veliku ljubav za Istinom. Pomozi mi da se približim Božjoj Riječi, da uzmem od nje najpotrebnije za moje duhovno uzdignuće. Drži me uvijek vezanim u istini i ne dopusti da ikada odem putovima lažnih nauka.

Peti dan: Sveti Toma, zapaljena ljubav za presvetim sakramentom „Reče im stoga Isus: ‘Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!’* (Iv 6,53)

Sveti Toma, ti si imao veliku ljubav za Isusom prisutnim u svetoj euharistiji te si provodio mnogo vremena klanjajući se pred presvetim sakramentom. Jednom si rekao da više naučiš stojeći ispred svetohraništa nego u višesatnome učenju. Crkva ti je zahvalna za prelijepe euharistijske pjesme koje si sastavio na zahtjev pape Urbana IV., a povodom tek ustanovljena blagdana Tijelova.

Molim te, daj da i ja mogu biti zapaljen gorućom ljubavi za svetu euharistiju. Pomozi mi da uvijek pobožno prisustvujem svetoj misi, primajući svetu pričest s velikom zahvalnošću, i da posjećujem Isusa prisutna u svetohraništu. Daj da druženjem s Gospodinom u euharistiji moje srce može rasti ljubavlju za Boga i bližnjega.

Molitva

Šesti dan: Sveti Toma, priznavalac ljubavi

„Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.” (1 Kor 13,4-6)

Sveti Toma, cijeloga svog života bio si voljen zbog ljubavi koju si iskazivao prema drugima. U sveučilišnim raspravama nisi htio ismijavati one koji su raspravljali s tobom, nego si ih poštovao i ljubio. Pokazivao si interes za potrebe drugih.

Pomozi mi da se i je učvrstim u ljubavi za Bogom i bližnjim držeći se uvijek Isusovih riječi: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Iv 13,35)

Pomozi mi da prakticiram ljubav na ispravan način: da se ne zaustavim samo na riječima nego da posvjedočim i žrtvom. Neka tvoji ljubav i milosrđe krenu od mene i moje obitelji i neka se prošire na sve one koje susrećem.

Molitva

Sedmi dan: Sveti Toma, branitelj Crkve

„Crkva Boga živoga, stup i uporište istine.” (1 Tim 3,15)

Sveti Toma, kao mlad naučio si ljubiti Crkvu, svoju duhovnu kuću. U svome naučavanju i svojim knjigama nastojao si objasniti i obraniti nauk Crkve. Ti si shvaćao da se prava mudrost nalazi u dopuštanju da nas Crkva pouči, zato što je Isus obećao da je Duh Sveti uvijek s njom i da će je uvijek voditi k pravoj istini.

Na kraju svoga života rekao si: „Naučavao sam i pisao mnogo… po svojoj vjeri u Krista i svetu Katoličku Crkvu, kojoj ja na prosudbu stavljam sve svoje naukovanje. Zauzmi se za današnju Crkvu da naraste još jača i da donosi još više duhovnih plodova svijetu. Daj nam svetih svećenika, redovnika, redovnica i laika, da svi postanu sol zemlje i svjetlo svijeta.

Blagoslovi papu u svome zadatku da vodi Crkvu i učini ga svjedokom evanđelja, koje će obnoviti lice zemlje. Učini da se svi teolozi posvete istraživanju bogatstva katoličkoga nauka te da otkrivaju i pokazuju istinu za dobro vjernika.

Molim te i za misionare, koji brane evanđelje. Neka se obnovi cijela Crkva pod vodstvom Duha i neka postane djelotvorni Kristov svjedok u svijetu.

Molitva

Osmi dan: Sveti Toma, učitelj molitve

,,U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju!” (Kol 4,2)

Sveti Toma, ti si znao da je molitva izvor znanja i tako si provodio duge sate u razgovoru s Bogom. Molitva je postala tvoj život. Svaki put kada bi naišao na neki nepremostiv teološki problem, ti si molio Boga da te prosvijetli. Sada gledaš Boga licem u lice.Posreduj za mene dok ne postanem osoba duboke molitve. Daj mi milost da mogu uvijek moliti u poniznosti, nadi i postojanosti. Pomozi mi da rastem u duhu molitve dok moj život ne postane molitva. Daj da uvijek nastojim tražiti lik živoga Boga.

Molitva

Deveti dan: Sveti Toma, zaštitnik teologa

„U njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju.” (1 Kor 1,5)

Sveti Toma, Bog te je pozvao da velik dio svoga života provedeš u akademskim istraživanjima, prvo kao student, a poslije kao profesor teologije. U svome poslu profesora želio si pomoći svojim studentima da primijene u svojim životima ono što si ih učio. Ti si shvaćao da znanost služi da bi približila ljude Bogu. U svome naučavanju proglašavao si istinu pomažući svojim studentima da postanu bolji kršćani.

Posreduj za sve studente, za one koji nailaze na poteškoće u učenju i za one koji uspješno studiraju. Moli da svi budu otvoreni istini i da joj sve više teže. Da svi rastu u nauku upoznajući Boga i osposobljavajući se u davanju svojih usluga braći i sestrama po volji Božjoj.

Sveti Toma, posreduj posebno za teologe, dok njihova istraživanja ne dođu u još dublju spoznaju Objave, kao i za to da se uvijek podrede sudu Crkve. Učini da njihovi životi neprestano odražavaju svetost Riječi Božje koju traže.

Molitva

Molitva svetoga Tome Akvinskoga prije intelektualnoga rada „Neizrecivi Stvoritelju, koji si iz riznice svoje mudrosti odredio tri hijerarhije anđela i postavio ih na nebu u čudesnome redu, koji si prekrasno rasporedio dijelove svemira, ti, kažem, koji se zoveš istinsko vrelo svjetla i mudrosti i uzvišen izvor, udostoji se uputiti zraku svoje jasnosti u tamu moga uma uklanjajući od mene dvostruki mrak u kojemu sam rođen, mrak i grijeha i neznanja. Ti koji jezik nejačadi činiš rječitim, pouči moj jezik i položi na moja usta milost svoga blagoslova. Daj mi oštroumnost u shvaćanju, trajnost u pamćenju, vještinu i lakoću u učenju, temeljitost u tumačenju i obilnu milost govora. Pripravi početak, upravljaj napretkom i upotpuni završetak, ti koji si pravi Bog i Čovjek, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Devetnica je preuzeta iz zbirke katoličkih devetnica “Velika knjiga devetnica”, o kojoj više možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Devetnica sv. Tomi Akvinskom se prvo pojavio na Bitno.net.

Vrijeme do II. vatikanskog sabora

Molitve za jedinstvo kršćana postoje otkad Crkvi prijete raskoli, dakle od početka Crkve. Već u Novom zavjetu Isus moli za jedinstvo svojih učenika[1]. Naročito aktualne molitve postaju nakon podjela koje su se dogodile među kršćanima. Tako se neke molitve unutar pojedinih crkava, odražavajući duh i mentalitet povijesne epohe u kojoj su nastale, služe za naš suvremeni ekumenski osjećaj nadiđenim izrazima (kad npr. govore o “obraćenju”, o “povratku otpalih” ili “zalutalih”)[2], ipak i one svjedoče o trajno prisutnoj želji za ponovnom uspostavom jedinstva među kršćanima. Kršćani, svjesni ljudskih uvjeto­vanosti i nesavršenosti, svjesni nedostatnosti svojih ljudskih snaga, osjećali su i osjećaju potrebu pomoći Duha Božjega u uspostavi narušenog zajedništva te stoga mole.

Polazeći za korijenima suvremene molitvene osmine za jedinstvo uočavamo da je duhovski (pentekostalni) pokret u Škotskoj i Americi već oko 1740. pozivao da se moli za sve Crkve i sa svim Crkvama[3]. U sličnom, pentekostalnom, ambijentu James Haldane Stewart 1820. objavljuje Naznake za sveopće jedinstvo kršćana izljevom Duha [4]. U duhov­noj klimi tzv. “Oxfordskog pokreta” unutar Anglikanske Crkve i potaknut iskrenom željom za jedinstvom, Ignatius Spencer 1840. predlaže utemeljenje Molitvenog saveza za jedin­stvo [5]. Nešto kasnije, 1867. i prva konferencija anglikanskih biskupa u palači Lambeth u Londonu u uvodu se svoje rezolucije izravno zauzima za sjedinjenje kršćanskih Crkava i za molitvu za jedinstvo[6].

I na katoličkoj strani papa Lav (Leon) XIII. u svojem apostolskom pismu Providae matris od 5. svibnja 1895. propisuje posebne molitve za ponovno ujedinjenje rastavljene braće sa Stolicom sv. Petra u molitvenoj devetnici za jedinstvo uoči Duhova. On piše da je riječ o molitvi za djelo koje je jednako obnavljanju prvih Duhova, kad su svi vjernici bili jedinstveni u misli i molitvi, okupljeni oko Isusove Majke[7]. Slično je opetovao i u enciklici o prisutnosti i djelotvornosti Duha Svetoga Divinum illud od 9. svibnja 1897., u kojoj kao predmet molitve imenuje “ponovno sjedinjenje svih onih koji su se od Katoličke Crkve odvojili bilo u vjeri bilo u poslušnosti” i kaže da treba moliti “da dozrije dobro kršćanskog jedinstva”[8].

U Americi je na prijelazu stoljeća (1899./1900.) nastao tzv. Atonement pokret, tj. pokret kajanja, pokore i pomirenja radi ponovne uspostave kršćanskog jedinstva. Utemeljitelji tog pokreta su bili dvoje pripadnika Američke episkopalne Crkve, Paul James Wattson (1863. – 1940.) iz Masseysa u Marylandu, koji je 1886. postao anglikanskim pastorom, i Laurana White. Oni su u Graymooru kraj New Yorka utemeljili jednu mušku i jednu žensku samostansku zajednicu prema pravilu sv. Franje Asiškoga. Wattson 1907. u listu The Lamp (Svjetiljka) izlaže ideju molitvene osmine za jedinstvo kršćana, koju u siječnju 1908. i ostvaruje s članovima svojega bratstva i sestrinstva za pomirenje (Antonement) i s više drugih anglikanskih i katoličkih zajednica. Kad je papa Pio X. sljedeće, 1909. godine odobrio i potvrdio tu molitvenu osminu, Wattson 30. listopada 1909., zajedno sa 17 muškaraca i žena, članova njegovih samostanskih zajednica, prihvaća puno zajedništvo s Rimoka­toličkom Crkvom. Nakon što je svoj teološki nauk produbio na katoličkoj teologiji u New Yorku, on je 16. lipnja 1910. zaređen za katoličkog svećenika te je sve do smrti ostao velik revnitelj sjedinjenja kršćana oko Stolice sv. Petra. Paul Wattson je promatran kao utemeljitelj suvremene molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Uz Amerikanca Wattsona, kao veliki pobornik molitvene osmine navodi se i Englez, anglikanac Jones Spencer (1857. – 1943.) [9].

Za održavanje molitvene osmine za jedinstvo Wattson nipošto nije slučajno odabrao siječanjski termin (18. – 25. siječnja). Naime, 18. siječnja slavila se svetkovina Stolice sv. Petra u Rimu (nakon liturgijske obnove svetkovina Stolice sv. Petra slavi se 22. veljače) te je početak osmine upravo na taj dan naznačavao cilj za koji se moli: cjelokupno kršćanstvo sjedinjeno oko Stolice apostolskog prvaka, a zadnji dan, 25. siječnja, blagdan je Obraćenja sv. Pavla te se na taj način očituje čime treba biti okrunjen molitveni tjedan, naime radikalnim obraćenjem svih kršćana koje će omogućiti i njihovo potpuno i vidljivo zajedništvo [10].

Budući da je taj termin vremenski vrlo bliz molitvenom tjednu Evangeličke alijanse, koji se već duže od 100 godina provodio u prvom tjednu siječnja, njemačke evangeličke i tzv. slobodne Crkve provodile su molitvenu osminu u tjednu nakon Duhova [11]. U brojnim kršćanskim zajednicama – u Katoličkoj Crkvi i izvan nje (naročito u zemljama južne hemisfere) – molitve za jedinstvo se provode u tjednu koji prethodi blagdanu Duhova, odnosno između Uzašašća i Duhova. Na taj način biva još očitije da istinsko jedinstvo može uspjeti samo djelovanjem Duha Svetoga [12].

Molitveni pokret za jedinstvo kršćana vrlo se brzo širio. Nakon pape Pija X. koji je, kako smo već spomenuli, 1909. odobrio molitvenu osminu, papa Benedikt XV. držao je 1916. potrebnim i korisnim preporučiti je svim katolicima, a papa Pio XII. je poticao njezino provođenje (1946., 1957.), te je tako puno pridonio njezinu uobličenju i širenju unutar Katoličke Crkve i izvan nje [13]. Već 1921. molitveni pokret za jedinstvo nazočan je u svim krajevima Amerike i u najvećem dijelu Europe, zahvativši pritom gotovo sve Crkve i crkvene zajednice: i reformirane, i pravoslavne i Rimokatoličku [14]. Godine 1926. pokret Vjera i ustrojstvo počinje objavljivati Sugestije za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana’ [15].

Iz ovoga što je dosad rečeno vidljivo je da se i u Katoličkoj Crkvi velika pozornost posvećivala molitvi za jedinstvo. No, te su molitve, kako je već rečeno – sukladno mentalitetu tih vremena – bile najčešće formulirane u smislu “povratka” odijeljenih kršćana u jedinstvo s Rimokatoličkom Crkvom, pa su u takvu obliku bile teško prihvaćene od drugih kršćana. Isto je bilo i u nekim drugim Crkvama [16]. Stoga se francuski katolički svećenik Paul Couturier iz Lyona (1881. – 1953.) koji se nakon I. svjetskog rata istaknuo u brizi za ruske izbjeglice i koji je za svoj glavni životni program odabrao molitvu za jedinstvo kršćana, zalaže u više navrata (1932., 1935. i 1937.) za Sveopći molitveni tjedan za jedinstvo kršćana, u kojem bi odijeljeni kršćani mogli moliti zajedno s katolicima za jedinstvo za koje je Krist molio na posljednjoj večeri (Iv 17,11.20-23), i to ne za jedinstvo koje bi bilo “po mjeri” samo jedne Crkve, nego za ono jedinstvo “koje hoće Krist, kad ga on bude htio i kako ga on bude htio” [17]. Takva “platforma” molitve za jedinstvo bila je doista prihvaćena i od drugih kršćana. Abbe Couturier, kojega nazivaju i “apostolom kršćanskog jedinstva”, također je organizirao i susrete, molitve i razgovore teologa iz raznih kršćanskih zajednica (katolici, pravoslavni, anglikanci, protestanti…), koji su nazvani skupina Dombes prema opatiji Dombes kraj Lyona gdje se redovito susreću u rujnu svake godine, a prema svjedočenju ekumenskih znalaca značajno je utjecao i na ekumensko usmjerenje II. vati­kanskog sabora, naročito na saborsko stavljanje naglaska na “duhovni ekumenizam”[18]. U Njemačkoj je godine 1939. pozvao Max Josef Metzger (1887. – 1944.) na osnivanje bratstva Una sancta koje se proširilo po čitavoj Njemačkoj i čiji članovi obećaju da će “moliti s Kristom za dolazak njegova kraljevstva na zemlju i za jedinstvo u vjeri i u ljubavi, te druge poticati na takvu molitvu”[19].

Godine 1958. teme za molitvenu osminu počinju zajednički priređivati katolički centar Kršćansko jedinstvo iz Lyona i Odbor Vjera i ustrojstvo koji je sada već integriran u Ekumensko Vijeće crkava [20].

Vrijeme poslije II. vatikanskog sabora

Odlučujući preokret u pogledu ekumenizma dogodio se u Katoličkoj Crkvi s II. vatikan­skim saborom. Papa Ivan XXIII. izabrao je za najavu sabora upravo molitveni tjedan za jedinstvo 1958. U službenom novinskom priopćenju o najavi sabora pisalo je da “sabor prema papinom shvaćanju ne treba služiti samo izgradnji naroda Božjega, nego istovremeno želi biti i poziv odijeljenim zajednicama na traženje jedinstva, za kojim danas čeznu tolike duše na svim stranama svijeta”[21]. I molitvena osmina, dakle, dobiva novi zamah nakon II. vatikanskog sabora i njegova dekreta o ekumenizmu (1964.), koji molitvu za puno jedinstvo kršćana naziva plodom “milosnoga daha Duha Svetoga”[22] te kaže da “privatne i javne prošnje za kršćansko jedinstvo”, uz “obraćenje srca” i “svetost života”, “valja smatrati dušom svega ekumenskog gibanja” i nazivati “duhovnim ekumenizmom”[23]. Dekret također govori o običaju katolika “da se često saberu na molitvu za jedinstvo Crkve” i izričito navodi da je “slobodno…, pače poželjno, da se katolici združuju u molitvi s rastavljenom braćom”[24]. Sabor izražava uvjerenje da su “takve zajedničke prošnje doista… jako sredstvo da se izmoli milost jedinstva i prirodno označuju one veze koje još povezuju katolike s rastavljenom braćom: ’Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima’ (Mt 18,20)”[25]. Zbog ovakvog izrazito pozitivnog stava o molitvi za jedinstvo, stava koji nije samo za to da se za jedinstvo s rastavljenom braćom moli jedino unutar vlastite Crkve, nego da se za jedinstvo moli i zajedno s njima, dakle interkonfesionalno, godine 1966. (rimokatoličko) Tajništvo za jedinstvo kršćana, odlučuje da će zajednički s Odborom Vjera i ustrojstvo Ekumenskog Vijeća crkava izabirati teme i pripremati materi­jale za godišnje molitvene osmine za jedinstvo kršćana[26].

Taj zajednički program prvi put se ostvario u siječnju 1968. kad je u suradnji sa svim glavnim centrima priređen jedinstveni svezak za tjedan molitve[27]. Otada naovamo materijali za molitvenu osminu rezultat su, dakle, zajedničkog rada na razini dvaju najviših tijela današnjeg kršćanskog svijeta: s jedne strane, Tajništva za jedinstvo kršćana, odnosno Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana i, s druge strane, Ekumenskog vijeća Crkava koje okuplja u sebi gotovo sve ostale kršćanske Crkve i crkvene zajednice. Konačni tekstovi obično nastaju tako da se prvi nacrti oblikuju na mjesnim ekumenskim razinama (npr. od kršćana jedne zemlje ili jednoga kulturnoga kruga i sl.), a nakon toga ih mješoviti Odbor, sastavljen od predstavnika Katoličke Crkve i Ekumenskog vijeća Crkava, pri­lagođuje za univerzalnu, međunarodnu uporabu. Tekstovi bivaju tada razaslani svim Crkvama – članicama Ekumenskog vijeća Crkava i svim nacionalnim ekumenskim od­borima (rimokatoličkih) biskupskih konferencija, s preporukom da ih se prilagodi mjesnim uvjetima. Materijali bivaju tada prevođeni na nacionalne jezike i prilagođavani te se, napokon, šalju župama i drugim lokalnim zajednicama kršćana. Na taj način svaka pojedina župa ima mogućnost primiti prikladne materijale za ostvarenje molitvene osmine u svojem okružju. Preporuka je i da sve redovničke družbe i sve samostanske zajednice budu uključene u molitvenu osminu. Svake se godine izabire jedno novo geslo, jedna nova tema koja se uzima isključivo iz Sv. pisma i odnosi se na jedinstvo [28].

Moleći za jedinstvo s odijeljenom braćom (unutarkonfesionalno) i moleći zajedno s odijeljenom braćom za jedinstvo (međukonfesionalno) Katolička Crkva dosljedno ostvaruje opisani nauk II. vatikanskog sabora i kasnijih crkvenih dokumenata, npr. Katekizma Katoličke Crkve koji – slijedeći saborski dekret Unitatis redintegratio – zajedničku molitvu s odijeljenim kršćanima ubraja među potrebna sredstva da se dođe do jedinstva[29] te najnovijega Direktorija za izvođenje načela i normi o ekumenizmu od 25. ožujka 1993. [30]. I taj najnoviji direktorij posvećuje veliku pozornost zajedničkoj molitvi s odijeljenom braćom, i to naročito molitvi za jedinstvo. U br. 108 čitamo: “Tamo gdje je to prikladno, katolike treba poticati da se u skladu s crkvenim pravilima okupljaju na molitvu s kršćanima drugih Crkava i crkvenih zajednica. To su zajedničke molitve bez sumnje djelotvorno sredstvo da se izmoli milost jedinstva i pravo su očitovanje veza kojima su katolici još uvijek sjedinjeni s tim drugim kršćanima (…). Zajednička molitva sama po sebi je put koji vodi k duhovnom pomirenju.” I u br. 109 kaže se slično: “Zajednička molitva preporučuje se katolicima i drugim kršćanima kako bi zajedno prikazali Bogu svoje potrebe i brige…”, a onda se te potrebe i brige poimence nabrajaju, da bi u br. 110 bila riječ izravno o molitvi za jedinstvo i o Tjednu molitve za jedinstvo kršćana: “Zajednička bi molitva zato trebala biti osobito zauzeta za obnavljanje kršćanskog jedinstva. Ona se može usredotočiti, na primjer, na otajstvo Crkve i njezino jedinstvo, na krštenje kao sakramentalnu vezu jedin­stva, ili na obnovu osobnog ili zajedničarskog života kao prijeko potrebnog sredstva za postizanje savršenog jedinstva. Zajednička se molitva naročito preporučuje u Tjednu molitve za jedinstvo kršćana, ili u razdoblju između Uzašašća i Duhova.”

Molitveni tjedan kod nas

I Katolička Crkva u Hrvata vrlo je aktivna u ostvarivanju molitvenih osmina. U svojem Pastirskom pozivu za oživljavanje ekumenskog duha i nastojanja od 29. siječnja 1974. naši su biskupi već tada o molitvenoj osmini, o načinu i vremenu njezina organiziranja rekli sljedeće: “U svakoj župi i duhovnoj zajednici neka se svake godine beziznimno brižljivo organizira i održi Tjedan kršćanskog jedinstva, bilo u uobičajeno vrijeme između 18. i 29. siječnja, ili – ukoliko to vrijeme ne odgovara – između Spasova i Duhova. Uz molitvene pobožnosti neka se tom prigodom razrađuju ključne ekumenske teme. Ako je moguće, neka se u to vrijeme upriliči također zajedničko moljenje za sveto jedinstvo skupa s predstav­nicima drugih kršćanskih zajednica koje žive na istom području” [31].

Prvi interkonfesionalni molitveni susret u okviru tjedna molitve za jedinstvo kod nas je održan već ubrzo nakon II. vatikanskog sabora, 25. siječnja 1966., kada su u splitskoj katedrali, u nazočnosti brojnih vjernika, u nazočnosti nadbiskupa splitskog Frane Franića, u molitvi sudjelovali predstavnici Pravoslavne Crkve u Dalmaciji, pravoslavni župnik Splita Marko Plavša te “predsjednik episkopskoga vijeća dalmatinske pravoslavne eparhije”, g. Mirko Stojanac [32].

Ne samo da se materijali za molitvene osmine svake godine redovito prevode i objavljuju i da se u gotovo svim okružjima organizira molitva za jedinstvo nego se tamo gdje su nazočni pripadnici drugih kršćanskih Crkava, u suradnji s njima, uz zajedničku molitvu nerijetko upriličuju i susreti, tribine i predavanja s ekumenskom tematikom. U Zagrebu se npr. već udomaćilo da u zajedničkoj molitvi redovito sudjeluju reformirani, a i pravoslavni kršćani, ili barem pojedini njihovi predstavnici, iako stav prema zajedničkoj molitvi s nepravoslavnim kršćanima unutar Srpske pravoslavne Crkve nije jedinstven te ima i onih koji je bezrezervno podržavaju i provode, ali i onih koji je odbijaju i – slično kao i interkomuniju – drže nemogućom za istinske pravoslavce sve dok se prije toga ne uspostavi puno jedinstvo [33]. Katolička Crkva u Hrvata, naprotiv, kao i Katolička Crkva u cjelini sasvim je otvorena prema zajedničkoj molitvi s odijeljenim kršćanima koja za nju nije samo cilj na kraju puta k jedinstvu nego i sredstvo da se do tog cilja dođe. To vrijedi ne samo u odnosu na pravoslavne kršćane, za koje je papa Pavao VI. 1973., na zadnji dan molitvene osmine (25. siječnja), rekao: “S časnom smo Crkvom Istoka, napose, ponovno otkrili zajedništvo, koje je gotovo potpuno i koje nas nagoni da činimo sve što je moguće kako bi ono postalo potpuno”[34], nego i za reformirane kršćane. Stoga su naši biskupi u svojem već spomenu­tome Pastirskome pozivu iz 1974. napisali: “Mi pohvaljujemo one koji su organizirali pobožnosti za sveto jedinstvo, koji su putem tiska nastojali rasvijetliti različite probleme i širiti poznavanje drugih kršćanskih zajednica, a s radošću spominjemo da je povremeno dolazilo i do susreta između predstavnika Katoličke Crkve i predstavnika različitih drugih kršćanskih zajednica”, te istodobno žale što to nije doseglo još veći zamah… [35].

Zaključak

Molitveni tjedan za jedinstvo kršćana, ta nevidljivi samostan zajedničke molitve uz to što je molitva već sama po sebi milosni dar i divljenja vrijedan pothvat, potiče, među ostalim, i na razmatranje aktualnih međukonfesionalnih odnosa te na rješavanje tradicio­nalnih još neriješenih pitanja i tako oživljuje kontakte i suradnju među kršćanskim Crkvama. On svake godine iznova sve kršćane podsjeća na potrebu nastojanja glede jedinstva i molitve za njegovo ostvarenje, a istodobno je i povod odgovornima da se preispitaju jesu li za uspostavu kršćanskog jedinstva doista učinili sve što su znali i mogli. Tako je molitveni tjedan istodobno vidljivi znak postojećega jedinstva, ali i znak nade budućega punog zajedništva.

Članak dr. Jure Zečevića izvorno je objavljen u časopisu Bogoslovska smotra , Vol. 65 No. 2, 1995. Prenosimo ga s odobrenjem uredništva časopisa. Sva prava pridržana.

[1] Iv 17,20-23: “Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti. Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao menija dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno -ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.”

[2] O takvome mentalitetu i o tako formuliranim molitvama u Rimokatoličkoj Crkvi mons. Janez Vodopivec iz Tajništva za jedinstvo kršćana u Rimu napisao je 1968. sljedeće: “Dakako, sjedinjenje se tu shvaćalo kao obraćenje drugih, kao povratak, kao način da se drugi opet privedu Rimu”: VODOPIVEC J.: Ekumenizam je ipak počeo. Zagreb, 1968., 13. Sličan govor o povratku nepravoslavnih kršćana k “vjeri stare, sjedinjene i nedjeljive Crkve sedam ekumenskih sabora” susrećemo ne samo u pravoslavlju nego i u nekim drugim kršćanskim crkvama i crkvenim zajednicama, usp. DÖRING H.: Jedinstvo Crkve i mnoštvo Crkava. Zagreb, 1979., 12. 

[3] Usp. Molitva za jedinstvo kršćana 1994, Zagreb, 1993., 39.

[4] Usp. isto.

[5] Želja za jedinstvom Spencera je, kao i kardinala Newmana, dovela do prihvaćanja punog sakramentalnog zajedništva s Rimokatoličkom crkvom, usp. YOUNG U.: Life of Father Ignatius Spencer, London, 1933.

[6] Usp. MICHAEL J.P.: Lambethkonferencen, u: Lexikon fur Theologie und Kirche, Sv. 6, Freiburg, 1986., 760 i Molitva za jedinstvo kršćana 1994, Zagreb, 1993., 39.

[7] Usp. WAGNER H. i URBAN HJ.: (izd.), Handbuch der Ekumenik, Paderborn, 1986., 118.

[8] Isto.

[9] Usp. JANEŽIĆ S.: Ekumenski leksikon, Celje, 1986., 247; HOPFMAN K.: Atonementbewegung, u: LThK, Sv. 1, 1014-1015; WAGNER H. i URBAN H.J.: nav. dj. 118-119.

[10] Usp. isto, 118.

[11] Usp. WACKER P.: Weltgebetsoktav für die Einigung der getrennten Chrislenheit, u: LThK, Sv. 10. 1033.

[12] »Čuvaju se dva tradicionalna datuma: u siječnju i o Duhovima (za južnu hemisferu)«: VODOPIVEC J.: nav. dj., 62.

[13] WACKER P.: isto.

[14] Usp. HOFFMAN K.: isto, 1015.

[15] Usp. Molitva za jedinstvo kršćana 1994., 39.

[16] Usp. bilješku br. 2. O potrebi preobrazbe prijašnjih oblika molitve za jedinstvo govori i T. ŠAGI-BUNIĆ u tekstu Gdje smo s ekumenizmom s podnaslovom I stare molitve treba proželi suvremenim shvaćanjima! “U našim molitvenicima nakane molitvene osmine formulirane su tako da im je na dnu ideja povratka ostalih kršćana u Katoličko jedinstvo. To je svakako ispravna kršćanska ideja, jer smo mi u Duhu Svetome uvjereni da je Katolička crkva u potpunom jedinstvu s Kristom, pa kako onda ne bismo željeli drugima da i oni to jedinstvo postignu? Ali makar su te nakane zaista kršćanske, one ipak nisu u duhu ekumenističkom, jer onemogućuju da bi s nama zajedno mogli to isto moliti i odijeljeni kršćani… Ako sada još nisu te nove formulacije donesene, ne smijemo se ljutiti, jer nije odmah moglo biti sve provedeno”, usp. Glas Koncila, God. V, br. 1, od 9. siječnja 1968., 3.

[17] Usp. VODOPIVEC J.: nav. dj., 15.

[18] Usp. JANEŽ1Ć S.: nav. dj., 50; VILLAIN M.: L’ Abbe Paul Couturier, Paris, 1957.; CRANNY T.: Father Paul, Paderborn, 1957; S. R., Jedinstvo bez optike »povratka«, 100. obljetnica rođenju abbe Couturieru, apostola kršćanskog jedinstva, u: Glas Koncila, god. XX, br. 3 od 8. veljače 1981., 6.

[19] Usp. WAGNER H. i URAN H.J. (izd.): nav. dj., 123-124. i NEUNER P.: Kleines Hundbuch der Oekumene, Duesseldorf, 1984., 75.

[20] Usp. Molitva za jedinstvo kršćana, 1994., 40.

[21] Usp. Unitatis Redintegratio, br. 4.

[22] Usp. UR, br 8.

[23] Usp. isto.

[24] Usp. isto.

[25] Usp. VODOPIVEC S.: nav. dj., 61.

[26] Usp. isto, 62.

[27] Usp. isto, 61 -62 i Molitve za jedinstvo kršćana 1982., Zagreb, 1981., 70-71.

[28] Usp. br. 821 u: Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994., 228.

[29] Direktorij je hrvatskoj javnosti predstavljen 20. siječnja 1994.: usp. Glas Koncila, god. XXXIII., br. 5 od 30. siječnja 1994., 9. a hrvatski je prijevod promoviran 2. prosinca 1994.: usp. IKA, br. 48 od 7. prosinca 1994., 24.

[30] Pastirski poziv na oživljavanje ekumenskog Juha i nastojanja, br. 11, Zagreb, 1974.; usp. Kršćanska nesloga – sablazan namjesto naviještanja evanđelja, u: Glas Koncila, god. XIII., br. 4 od 17. veljače 1974., 3; ŠAGI-BUNIĆ T.: Kako se usuđujemo Boga nazivati Ocem, a među nama su razdori. Naš teološki komentar uz Tjedan kršćanskog jedinstva, u: Glas Koncila, god. XV., br. 2 od 25. siječnja 1976., 7; ISTI: Duh Sveti i molitva za kršćansko jedinstvo, u: Glas Koncila, god. XV., br. 3 od 8. veljače 1976., 6.

[31] Usp. Glas Koncila, god. V. br. od 6. veljače 1966., str. 6.

[32] Nakon što je dr. Atanasije Jevtić, kao predstavnik SPC, na sastanku Ekumenskog vijeća pri Biskupskoj konferenciji u Zagrebu ujesen 1975. izrazio negativan stav prema zajedničkoj molitvi pravoslavaca i drugih kršćana, s time se nisu složili dr. Dimitrije Dimitrijević, profesor na teološkom fakultetu SPC u Beogradu i o. Jovan Nikolić, paroh SPC u Zagrebu. No dr. Jevtić, koji je kasnije postao i biskup (episkop) SPC, ponovno je reagirao u tisku, napisavši da nema “mogućnosti… započinjanja i uopšte postojanja takvog molitvenog opštenja, s obzirom na Činjenicu da među nama nema crkvenog jedinstva”, usp. PERIĆ R.: Zajednička molitva kao uvjet jedinstva (ili obratno?), u: ISTI: Ekumenske nade i tjeskobe, Mostar, 1993., 211-221; usp. i: ISTI: Zar još jedna osmina bez zajedničke molitve, u: nav. dj., 223-225.

[33] Usp. Glas Koncila, god. XIII., br. 4 od 17. veljače 1974., 3.

[34] Usp. Pastirski poziv na oživljavanje ekumenskog duha i nastojanja, br. 11. Zagreb, 1974.

[35] Usp. VODOPIVEC J.: nav. dj., 62.

Ovaj članak Molitva za jedinstvo kršćana: Vidljiv znak postojećeg jedinstva, ali i znak nade budućega punog zajedništva se prvo pojavio na Bitno.net.

Prve srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu, 18. siječnja 2023. godine misno slavlje predvodio je preč. Dražen Karačić, karlovački dekan i župnik Presvetog Srca Isusova u koncelebraciji s mons. Ferdinadom Vražićem, umirovljenim svećenikom i mons. Antunom Senteom, rektorom Josipova svetišta. Pjevanje su animirali članovi župnog zbora Presvetog Srca Isusova. O moćnom zagovoru svetog Josipa posvjedočili su bračni par Josip i Paula Vučko.

Pri kraju misnog slavlja o čudesnom zagovoru svetog Josipa govorila je Paula Vučko: Sveti Josip, tihi svetac, u moj je život ušao upravo tako – tiho. Obično se kaže „Idite k Josipu!“, a ja bih rekla da je ipak on našao mene i zagovarao me kod našeg Gospodina.

“Moje svjedočanstvo započinje 2016. godine u Asizu na brdu Carceri kamo je sveti Franjo često odlazio u šutnju. Tamo sam pred ambonom na kojem se nalazila slika Svete Obitelji počela prvi puta moliti za svoga budućeg muža. Doduše, to sam činila poprilično pogrešno, namećući svoju volju i tražeći Boga da ga upoznam kada ja to zaželim. Ubrzo sam na internetu naišla na svjedočanstvo jedne djevojke Marije koja se utjecala svetome Josipu i molila za svoga budućeg muža, a eto sveti Josip joj je baš poslao u život budućeg supruga imenom Josip. Rado se sjetim tog svjedočanstva jer se djevojka šalila zbog njihovih imena, a na kraju svjedočanstva bila je priložena molitva svetom Josipu koju sam započela moliti. Molila sam tako godinu dana. Ubrzo sam se vratila na već spomenuto brdo i po prvi puta istinski predala život svoga supruga Gospodinu i tražila njegov blagoslov gdje god da on je i što god da radi. Odlazeći s tog mjesta, naslonila sam se na tablu koja tumači mjesto na kojem sam se nalazila i iako je na ambonu slika Svete Obitelji, to je zapravo bio ambon svetog Josipa. No, u tom trenutku nisam previše pažnje posvećivala tome.

Kada sam se vratila s Hoda franjevačke mladeži na kojem je sve bilo obilježeno razgovorom o ljubavi i obitelji, prijavila sam se i za hodočašće mladih u Mariju Bistricu. Tamo sam pak saznala da je cijela 2017. godina bila proglašena Godinom svetog Josipa pa je shodno tome i na Bistrici bilo puno govora o bračnoj ljubavi, zaljubljivanju i Josipovom zagovoru. Nakon toga sam, kao i većina Framaša zagrebačkog područnog bratstva, sudjelovala i na kapitulu franjevačke mladeži u Klanjcu. Tema je, naravno, bila predbračna čistoća, a kao trešnja na šlag, u listopadu je došlo i moje sudjelovanje na zagrebačkom Holywinu gdje se nakon misnog slavlja u dvosatnoj predstavi prikazivao život svetog Josipa. Svi ti događaji, koliko milosni, toliko su me i razljutili jer je sve upućivalo na Josipa, na ljubav, na nekog posebnog u mom životu, ali ja takvu osobu nisam pronalazila.

Nedugo nakon početka Holywina neki Josip mi je poslao zahtjev za prijateljstvo na Facebooku. S obzirom na to da nemam naviku prihvaćati nepoznate ljude na društvenim mrežama, ostavila sam zahtjev na čekanju, a nakon nekoliko dana mi se javila prijateljica koja me potaknula da provučem kroz molitvu i njega i okolnost u kojoj sam se pronašla i, eto, nakon nekoliko Božjih intervencija i pravih ljudi na pravom mjestu s potrebnim riječima, prihvatila sam Josipov zahtjev za prijateljstvo. Ubrzo smo se i upoznali. Iako, tek kada sam ga uživo vidjela uz riječi „Bog, Josip, drago mi je“ shvatila sam da se zove Josip. Ne mogu reći da je taj trenutak bio filmski te pun leptirića i trnaca kako nam to filmovi prikazuju, ali bilo mi je dovoljno tek nekoliko susreta, iskrenih razgovora i mirnoće u srcu da shvatim da je to zapravo taj moj izmoljeni muž kojeg je dragi Bog, uz zagovor svetog Josipa, sve te godine čuvao za mene, a i mene za njega.

Zaručili smo se na brdu Carceri baš pred ambonom svetog Josipa, u braku smo dvije godine. Imamo veselog sina Mihaela, a sve ostalo je povijest. Mogu samo poticati na molitvu i utjecanje svetom Josipu te reći da ga i danas zazivam tijekom brojnih bračnih situacija, a on uvijek intervenira kao i 2016. – tiho i pravovremeno.

Potvrdivši svjedočanstvo svoje supruge Josip Vučko je nadodao kako je na poticaj don Damira Stojića poslao zahtjev za prijateljstvom Pauli i eto isplatilo se. Josip je završio kineziologiju i radi u struci, a Paula je učiteljica, trenutno na porodiljinom”.

Foto: Zlatko Stipković

Ovaj članak Svjedočanstvo framašice Paule Vučko: ‘Kako mi je sveti Josip izmolio muža Josipa’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak Open Doors objavio novi izvještaj o progonu kršćana: Svakoga dana bude ubijeno 15 kršćana se prvo pojavio na Bitno.net.

U srijedu 18. siječnja u Velikoj dvorani  Nadbiskupskog sjemeništa održan je prvi susret Hrvatskoga nadzemlja u ovoj kalendarskoj godini. Na temu samoće, a pod naslovom „Zašto sam ostao sam?“ svoje predavanje održao je franjevac provincije Presvetog Otkupitelja i župnik župe svetog Jeronima na Meterizama kod Šibenika – fra Ante Bešlić. Svoje predavanje započeo je razgraničavanjem dvaju pojmova: samoće i usamljenosti.

Samoća je čovjeku potrebna i iznimno je važna kao kratkotrajno stanje u kojemu sabiremo svoje misli i razmišljamo o svojim postupcima, odlukama i ponašanjima. S druge strane, usamljenost je problem u kojemu čovjek može zapeti i ne znati sebi pomoći. Publici je prikazao tri vrste poziva: obiteljski, svećeničko-redovnički i poziv posvećenih laika. Obiteljski poziv usmjerava čovjeka prema vezi, a zatim prema braku i djeci. Svećeničko-redovnički poziv posvećuje živote ljudi u potpunosti Bogu, a život posvećenih laika put je svakoga samca koji odluči živjeti svoj život u Božjoj službi.

Tijekom predavanja prikazan je filmić u kojemu posvećeni laik svjedoči o svojem poslanju i djelovanju unutar zajednice koja se brine o franjevačkoj mladeži te o potrebitima i siromašnima. Predavač je istaknuo kako svoje predavanje temelji na vlastitom iskustvu i razgovorima s ljudima, a ne na psihološkim i sociološkim istraživanjima. Tako je u svome predavanju publici predstavio i tri vrste samaca: samci koji žele brak, trude se i ne odustaju; samci koji „pričaju radi sela“ da će ući u brak jer već imaju dovoljno godina da bi imali obitelj; samci kojisu uvjereni da je njihovo vrijeme završilo.

Fra Ante ističe da nikad nije kasno, da se trebamo truditi i raditi, a da će Bog učiniti što je potrebno. Glavni dio susreta o samoći su razlozi samoće – ističe fra Ante. Glavni razlog su roditelji koji nas često svojim dobronamjernim komentarima sprječavaju u vlastitim odlukama: „Di ti se žuri?“, „Mogla si ti nać i boljega momka.“, „Prvo tribaš završit školu i nać posa, a onda se možeš ženit!“ i slični komentari.

Veliki korak naprijed je iseljavanje, prije svega, zbog vlastitog odrastanja, samostalnosti i stvaranja osjećaja odgovornosti. Osim roditelja, ključnu ulogu imaju i komentari okoline: „Ti tako predivna cura, a ostala sama. Kako? Zašto?“ Predavač ističe kako takvi komentari ne donose ništa dobro jer osoba koja je sama uvjeri samu sebe da je divna i krasna pa s vremenom postaje samodostatna.

Vrlo važan razlog zbog kojega su samci sami su posljedice iz prijašnje veze koje izazivaju kompleks manje vrijednosti. Gubitak samoga sebe samo da bi se nekome svidjeli: „Učinit ću sve što ti od mene tražiš i očekuješ, sve što tražiš – dat ću ti. Na kraju će se veza prekinuti, osoba ostaje povrijeđena i nije spremna za ući u novu vezu jer nije spremna za novi rizik jer se boji povrjeđivanja.“ Omalovažavanje i vrijeđanje bivših cura i momaka zbog čega se osoba boji ponovnog ulaska u vezu.

Nasuprot tome postoji opasnost zapinjanja u vezi. Veza je odavno završila, oboje iz veze izašli, ali osoba je još uvijek unutra, još uvijek želi biti s tom osobom i čeka ju. Katolički krugovi također znaju biti velika opasnost jer često zaglavimo u određenim zajednicama, organizacijama, zborovima iako smo dobnu granicu za iste odavno prešli. U jednom trenutku prerastemo određene skupine i faze svoga života pa je važno da ih napustimo.

Ljudi su preopterećeni vezom i brakom do te mjere da su vezu i brak počeli doživljavati kao idola, točnije: stavili su ga na mjesto Boga, a to Bog nije. S druge pak strane, neki su se posvetili obrazovanju i karijeri pa su kasnije shvatili da ih je vrijeme pregazilo i da se nakon mladenaštva ne mogu prilagoditi nikomu i nemaju tolerancije jer su navikli na samački život.

Predavač naglašava da brak i karijera mogu ići zajedno, ali ih treba skupa i gradit. Mladi često idu na susrete mladih i različita okupljanja mladih sličnih vrijednosti i nadaju se da će upoznati nekoga. Međutim, na takvim susretima trebamo upoznati Boga i dozvoliti Bogu da nas mijenja, a onda će Bog poslati i onoga tko nam treba. Predavač ističe kako je važno dozvoliti Bogu da radi svoj posao. Izbirljivost je također jedna od opasnosti zbog kojih ljudi ostaju sami jer imaju sliku o osobi s kojom žele u brak i ne pristaju na prilagodbu.

Briga, pažnja i potreba za ljubavlju javlja se kod svih ljudi, a kada izostaje briga ljubav i pažnja, put vodi prema porocima (klađenju, promiskuitetu, alkoholu…). Kada ljubav prema sebi osoba ne dobije od druge osobe, onda ju daje sama sebi (piercing koji predstavlja udovoljavanje samom sebi ili pak kupovanje kućnoga ljubimca koji „može“ zamijeniti dijete).

Predavač je nakon svoga predavanja odgovorio na pitanja iz publike te prokomentirao plakat na kojemu su pisali odgovori na pitanje „Zašto sam ostao sam?“. Za sam kraj, poručio je mladima da ne trebaju pratiti influencere i sve ono što je servirano na ekranima. „Važno je usuditi se i sanjati vlastite snove, a ne pratiti tuđe. Ako se usudiš sanjat, onda će se i dogodit. Nemojte se bojat živjeti i usudite se nešto poduzeti da bi došli do svojih snova. Što je rekao bl. Alojzije Stepinac, inače zaštitnik Hrvatskoga nadzemlja, kad nemate ništa drugo, imate dvije ruke koje možete sklopiti na molitvu, a molitva pomaže. Stavite u Božje dlanove sve ono što činite i dozvolite Bogu da upravlja vašim putovima. Dozvolite Bogu da vam bude prijatelj i hodite naprijed sa svojim Bogom.“

Na susretu su prikazana četiri filma u produkciji Hrvatskoga nadzemlja te skeč „Izbirljivi Adam“, a za glazbeno animiranje bio je zaslužan zbor mladih župe Gospe u Siti iz Podstrane. Cijeli program zaključen je prigodnom meditacijom.

Ovaj članak Fra Ante Bešlić: I katolički krugovi znaju biti velika opasnost izgradnji zdravih veza se prvo pojavio na Bitno.net.

Prije nego što uopće počnu moliti s djecom, supružnici su pozvani moliti zajedno. Ta vrlo plodna bračna molitva često se čini težom nego što uistinu jest.

U velikoj smo napasti odreći se bračne molitve ili je smatrati luksuzom koji pripada samo izabranima. To je tako prije svega stoga što je teško ustrajati u molitvi. »Molitva je boj (…) protiv zamki napasnika koji sve čini da čovjeka odvrati od molitve.«2 Zatim zato što su nam dani ispunjeni do zadnje minute… Kad čovjek uspije naći vremena za osobnu, pa još k tome i za obiteljsku molitvu, to je već nešto! Konačno, zato što je preduvjet bračne molitve da se supružnici slažu s tim da mole zajedno. Lakše je moliti s djecom nego licem u lice, često zbog sramežljivosti. Ako jedan od supružnika odbija tu molitvu udvoje, drugi može samo čekati i nadati se, i ništa ne požurivati.

Zašto bi supružnici trebali moliti zajedno? Zato što to Boga raduje: »Vaš nebeski Otac raduje se kad se molitva uzdiže iz te male crkvene stanice koju vi činite. Krist Isus, koji je sklopio poseban savez s vama na dan vašega vjenčanja, sretan je ako može s vašim srcima dijeliti hvalospjeve koji žive u njegovu srcu«3. Molitva je izvor dubokog jedinstva: »Kad bi svi kršćanski bračni parovi svakodnevno molili zajedno, sigurno je da bi milost njihova braka, koju sačinjava prije svega vjernost, bila gotovo apsolutno zaštićena«4. Zajednička molitva, bez djece, podsjeća nas da smo najprije bračni par, a tek onda roditelji.

Što je ta bračna molitva jednostavnija, to su veće šanse da će potrajati. Preambiciozne odluke najčešće ostaju samo planovi. Otac Jacques Marin, propovjednik pun mudrosti i milosrđa, ima običaj preporučiti zajedničku molitvu Očenaša i Zdravomarije svakog dana. To je sve? To je sve i to mijenja sve, upravo zato što je dostižno svima onima koji to hoće. Zloduh lažljivac pokušava nas uvjeriti da nam valja činiti velika djela (uz koja ide i oholo zadovoljstvo!) da bismo se svidjeli Gospodinu, te nam predlaže neostvarive planove i bitke. Bog od nas pak nikad ne traži komplicirane stvari. On nas zove na vjernost i na povjerenje.

Stanimo pred Gospodina kakvi jesmo. Odlučili smo da ćemo mu svakog jutra zajednički prikazati dan koji je pred nama? Nije važno ako smo se probudili loše volje, ako smo još napola sneni. Čini nam se da našu večernju molitvu kvari nagomilani umor? Umjesto da smo mirni, osjećamo se napeti i nervozni, možda smo čak ljuti na bračnog druga? Sjetimo se Isusovih riječi: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima!« (Mk 2,17). Ne molimo zato što smo u miru, nego zato da nam Isus poda svoj mir. Njemu se obraćamo zato što je naš brak siromašan i grješan, zato što nam je potreban da bi nas naučio ljubiti i praštati; potrebna nam je svjetlost Duha Svetoga da bismo bračnog druga vidjeli u svoj njegovoj ljepoti kao Božje dijete.

Bračna molitva omogućuje nam da sve predamo Gospodinu, sve, bez iznimke. Sve što sačinjava naš život, pa čak i najtjelesnije i najponiznije stvari: velike brige zbog kojih smo tjeskobni, male svakodnevne gnjavaže zbog kojih se ljubav »troši«, naše najprozaičnije potrebe i našu najduhovniju žeđ, oprost koji trebamo dati i primiti, odluke koje moramo donijeti, neizvjesnost u vezi s budućnosti. Predajmo mu s punim povjerenjem svako dijete, stavimo u njegove ruke njihovu zemaljsku i vječnu budućnost. Molimo za Crkvu i za svijet misleći na njegovo obećanje: »Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima« (Mt 18,19).

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.
²  Katekizam Katoličke Crkve, 2725.
³  Otac Pierre Descouvemont, Le mariage dans tous ses états, éditions Le Sarment/Fayard, 1999., str. 111.
⁴  Otac Jacques Marin, Aimer c’est pardonner, éditions des Béatitudes, 1990., str. 185. 

Ovaj članak Znate li tajnu sretnog braka? se prvo pojavio na Bitno.net.

Nakladnička kuća Verbum nedavno je objavila djelo Život vrijedan življenja, američkog nadbiskupa Fultona J. Sheena, poznatog i omiljenog autora i govornika i jednog od duhovnih velikana 20. stoljeća.

Kroz 50 nadahnutih i poticajnih pouka nadbiskup Sheen je ovom knjigom htio odgovoriti na potrebe stotina tisuća koji su mu pisali, tražeći od njega savjete za život. Odgovara tako na pitanja kao što su Zna li Bog kako je trpjeti? Je li kršćanstvo lako? Zašto neke muči grižnja savjesti, a neke ne? Kako molitva postaje dijalog? Što je potrebno za liječenje duše? Zašto je život vrijedan življenja?, pa sve do pitanja o Bogu, Crkvi i sakramentima, pokazujući da kršćanstvo ima odgovore na ta i sva najdublja životna pitanja.

Otkrivajući čitatelju kršćansku viziju života, on jasnim jezikom i dovitljivim humorom objašnjava i kako pronaći sreću i zadovoljstvo u suvremenome svijetu i uspješno ploviti svim izazovima primjenjujući tu viziju u vlastitoj svakodnevici. U knjizi se očituje sva neposrednost i snaga Sheenovog izričaja, a protkana je i autorovim duhovitim životnim pričama, koje je čine još privlačnijom.

Knjiga je podijeljena u pet glavnih dijelova: o Bogu i čovjeku, Kristu i Crkvi, grijehu, sakramentima te svijetu, duši i materijalnome, s ukupno 50 poglavlja od kojih je svako dovoljno kratko da je moguće i u užurbanom dnevnom ritmu naći vremena za čitanje i promišljanje jednog od njih. Svojim sveobuhvatnošću i pridodanim vrlo upotrebljivim stvarnim kazalom mogli bismo kazati da je poput praktične male enciklopedije kršćanskog pogleda na svijet i življenja u svakodnevnici.

Poticajne riječi nadbiskupa Sheena sadržane u knjizi Život vrijedan življenja i danas su svježe i nadahnjujuće te nastavljaju mijenjati živote mnogi ljudi, pa i onih koji nisu vjernici. Svima onima koji tragaju za istinom i životnim smislom ova će knjiga otkriti da je život vrijedan življenja i pomoći im da prodube vlastitu vjeru i otkriju mudrost života.

Hrvatsko izdanje knjige Život vrijedan življenja u prijevodu Mije Pavića, dostupno je u svim knjižarama Verbum kao i putem web knjižare verbum.hr. Više o njoj možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Život vrijedan življenja: hit knjiga Fultona Sheena s 50 poticaja koji otkrivaju kršćansku viziju života se prvo pojavio na Bitno.net.

Biskupi Engleske Crkve predložili su molitve za službe blagoslova istospolnih građanskih brakova. Molitve će biti objavljene uz pismo isprike LGBTQI+ osobama zbog povijesnog “odbacivanja, isključivanja i neprijateljstva” prema istospolnim vezama od strane Crkve, prenosi Tablet.

Nakon šestogodišnjeg “razdoblja slušanja, učenja i razlučivanja”, pod naslovom Živjeti u ljubavi i vjeri, Kolegij i Biskupski dom sastali su se u utorak kako bi formulirali prijedloge koje će predstaviti Općoj sinodi Crkve na sastanku u Londonu od 6. do 9. veljače. Njihovi prijedlozi uključuju spomenuti blagoslov i molitve.

Biskupi su također obećali da će potaknuti svoje zajednice da “bezrezervno i radosno” prihvate istospolne parove.

Nadbiskup Yorka, Stephen Cottrell, u izjavi je u ime biskupa izrazio “duboku tugu i žalost zbog načina na koji je Crkva tretirala LGBTQI+ osobe i one koje vole”.

Ipak, anglikanski biskupi nisu podržali prijedlog da se istospolnim parovima omogući crkveni brak. Za to je bila potrebna dvotrećinska većina okupljenih biskupa koja nije ostvarena. U slučaju da su biskupi izglasali spomenuti prijedlog, za njegovo bi usvajanje na razini Engleske Crkve bilo potrebno da dobije i dvotrećinsku podršku dva preostala doma: svećeničkog i laičkog, na nadolazećoj Općoj sinodi u Londonu. Ovako će za podršku blagoslova istospolnih građanskih brakova biti dovoljna natpolovična većina dvaju preostalih domova.

Komentirajući zasjedanje nadbiskup Canterburyja Justin Welby kazao je: “Ne gajim iluzije da će ono što smo danas predložili biti previše za neke, a ni približno dovoljno za druge, ali se nadam da će ono što smo se dogovorili biti primljeno u duhu velikodušnosti, u potrazi za općim dobrom.”

Biskupi su se uoči zasjedanja našli i pod pritiskom pojedinih političara poput predsjednice Donjeg doma britanskog parlamenta iz redova Konzervativne stranke, Penny Mordaunt, te laburističkog zastupnika Bena Bradshawa. Oni su tražili da biskupi daju podršku istospolnim brakovima.

Nakon jučerašnje odluke zastupnik Bradshaw je upozorio na “veliki ustavni nesklad” te istaknuo da se Crkva potvrdila “kao institucionalno homofobna sekta”.

Ovaj članak Anglikanski biskupi podržali blagoslov istospolnih parova, ali odbacili mogućnost crkvenog braka se prvo pojavio na Bitno.net.

U novu, 2023. godinu Kršćanska sadašnjost ulazi s posebnom ponudom za svoje vjerne čitatelje i prijatelje. Uz godišnju pretplatu na kršćansku reviju Kana, u iznosu od 22 EUR, dolaze prigodni i vrijedni pokloni – jedan primjerak „Mog osobnog planera ‘Ne budite zabrinuti za sutra’ (Mt 6, 34)“, i jedna e-knjiga s KS-ovih e-polica, po vlastitom izboru.

Rokovnik „Moj osobni planer“ uz kalendar za 2022. i 2023. godinu sadrži i popis najvažnijih liturgijskih svetkovina, blagdana, praznika i neradnih dana u Lijepo Našoj, svjetovnih i katoličkih. „Poglavlja“ su razdijeljena po mjesecima, gdje se u svakom ističu odlomci pripremljeni za važne nadnevke, podsjetnike, ali i ciljeve, ideje i osobne misli pri čemu je slobodnije forme od sličnih planera zasnovanih po pojedinačnim danima, ostavljajući organizaciju dnevnih rasporeda i bilješki na osobnu volju. Na samom kraju rokovnika pripremljen je prostor za upis kontakata i rasporeda. Planer je vizualno obogaćen lijepim fotografijama i slikama, čvrstih tvrdih korica i manjega formata, prikladan za svaku torbu i za spremanje na dohvat ruke.

Drugi poklon koji KS daruje svojim pretplatnicima na Kanu jest jedna elektronička knjiga po vlastitom izboru, a polica s dostupnim izdanjima može se prelistati i kupiti na mrežnim stranicama, a u aplikaciji se knjige preuzimaju, čitaju te je moguće pregledati ostala e-izdanja. Aplikacija se može preuzeti i rabiti na mobilnom uređaju, na tabletu i na računalu. 

Police s izdanjima u elektroničkom obliku u stalnoj su nadogradnji i procesu dopune novim naslovima, koji će našim čitateljima uvijek biti dostupni na aplikaciji za mobilne uređaje.

Opremimo se za ovu, 2023. godinu kvalitetnom literaturom koja duhovno osnažuje i oplemenjuje naš život prateći nas u izazovima, i blagodatima, svakodnevice.

Ovaj članak Godišnja pretplata na kršćansku reviju ‘Kana’ donosi vam prigodne i vrijedne poklone se prvo pojavio na Bitno.net.

Apostolska pokorničarna Svete Stolice izdala je dekret po kojem katolici koji sudjeluju u ovogodišnjim molitvenim događanjima Hoda za život u glavnom gradu SAD-a mogu dobiti potpuni oprost.

Da bi primili potpuni oprost, uz uobičajene uvjete, vjernici trebaju prisustvovati na nekom od molitvenih događaja u sklopu ovogodišnjeg Hoda za život koji se od 19. do 20. siječnja održava u Washington D.C.-u. Osim osobnog sudjelovanja, u slučaju starosti, bolesti ili “drugih ozbiljnih razloga”, prihvatljivo je i virtualno sudjelovanje putem TV-a, radija ili društvenih medija.

Kako navodi Catholic Star Herald, službeno glasilo biskupije Camden, vjernici mogu sudjelovati na jednom od četiri molitvena događaja koji uključuju: nacionalno bdjenje za život koje se održava danas u bazilici Nacionalnog svetišta Bezgrešnog Začeća u Washingtonu, svetu misu sutra u 8 ujutro kojom će se okončati bdjenje, večerašnje euharistijsko klanjanje i procesiju te misu zahvalnicu koja će se održati sutra u 8:45 u katedrali svetog Mateja Apostola.

U dekretu Apostolske pokorničarne koji je izdan na zamolbu washingtonskog nadbiskupa, kardinala Wiltona Daniela Gregoryja, potiče se svećenike da budu velikodušno na raspolaganju vjernicima koji će se trebati ispovjediti kako bi ispunili uvjete potrebne za potpuni oprost.

Ovogodišnji Hod za život u SAD-u bit će prvi nakon što je prošle godine Vrhovni sud u SAD-u srušio presudu Roe vs. Wade te time skinuo ustavnu zaštitu s prava na pobačaj.

Na službenoj stranici Hoda naglašavaju kako u skladu s ustavnom promjenom planiraju ojačati inicijative na razini pojedinih saveznih država, ali i kako im cilj nije samo pravna zaštita života nego promjena kulture.

“Cilj nacionalnog Hoda za život nije samo promijeniti zakone na državnoj i saveznoj razini, već i promijeniti kulturu kako bi pobačaj u konačnici postao nezamisliv. S povećanom ulogom saveznih država također razvijamo snažne federalne inicijative Hoda za život; međutim, nastavit ćemo hodati svakog siječnja na nacionalnoj razini dok se ne obnovi kultura života”, stoji na službenoj stranici Hoda za život.

Ovaj članak Vatikan: Potpuni oprost onima koji sudjeluju na molitvama Hoda za život u SAD-u se prvo pojavio na Bitno.net.

Draga Ana,

prije svega, želio bih ti čestitati na zanimanju za Bibliju. Nadam se da ćeš i dalje nastaviti proučavati svoju vjeru. Za širi kontekst preporučio bih ti komentare biblijskih knjiga koji se nalaze priloženi u gotovo svakom hrvatskom izdanju Biblije te zasebne komentare kojih i na našem jeziku ima već prilično.

Što se tiče tvoga pitanja, Propovjednikovu knjigu (kao i sve druge biblijske knjige) treba čitati u kontekstu vremena i utjecaja u kojem je pisana te u sklopu cjelokupnoga kanona, tj. u povezanosti s drugim knjigama objave. Ona spada u korpus djela mudrosne literature i u odnosu na druge starozavjetne knjige nastala je prilično kasno. Najvjerojatnije je knjiga pisana krajem 3. st. pr. Kr., dakle u vrijeme kad je Palestina bila pod snažnim utjecajem helenizma. To je vrijeme snažnih previranja, istovremena otvaranja helenističkoj misli i straha od gubljenja vlastite samobitnosti. Sve je to snažno utjecalo na formiranje Propovjednikove misli i ostavilo traga u njegovoj knjizi.

Profesor Ivan Dugandžić, pišući o Propovjednikovoj knjizi, kaže da je vrijeme previranja u kojem je knjiga nastala obilježeno, između ostaloga, i krizom prijašnjega uvjerenja kako stanje čovjekova života odgovara njegovim djelima. U tom pogledu Propovjednika muči isto pitanje kao i Joba: Jesu li dobro i zlo na zemlji adekvatno nagrađeni? U odgovoru na to pitanje Propovjednik je puno radikalniji od Joba. Dok se Job doduše muči tim pitanjem, ali još uvijek ostaje u uvjerenju da Bog, nakon izdržane kušnje, ipak nagrađuje dobro, Propovjednik to odlučno niječe. On je uvjeren kako iskustvo života snažno opovrgava takvo uvjerenje (Prop 7,25–8,14). Za njega sreća je lažljiva i čovjek nalazi utjehu samo u uživanju sitnih radosti koje mu život još pruža (3,12sl.; 8,15; 9,7–9), ali ni to čovjeka ne može utješiti. On cijeli život ostaje nezadovoljen i neutješen (3,21; 9,10; 12,7). No najčudnije je što knjiga i ne pokušava dati nov odgovor. On samo razotkriva nemogućnost tradicionalnih uvjerenja, ali ih ničim ne nadomješta. Umjesto toga, cijelom knjigom dominira čudna bespomoćnost. Ipak, unatoč svemu, Propovjednik ne napušta razočaran svoju vjeru. Iako ne skriva kako ne shvaća Božje upravljanje čovjekovom sudbinom, njegova knjiga ipak nudi sljedeće pozitivne savjete:

– Bog nije dužan čovjeku polagati račun (3,11.14; 7,13).

– Čovjek treba iz Božje ruke prihvatiti i patnju i radost (7,14).

– Čovjek treba držati zapovijedi i Boga se bojati (5,6; 8,12sl.).

Dakle, unatoč svoj nesigurnosti i zamršenosti ljudskoga života, pa i pravoj razočaranosti u sam život, Propovjednik ostaje čvrsto oslonjen na Boga. Njegovu knjigu treba čitati kao dio biblijskoga kanona u nastanku, a ne izdvojenu samu za sebe. Ona ima karakter prijelaznoga djela i predstavlja samo jednu stepenicu u religioznom razvoju Izraela. Treba uvijek imati u vidu i to da je ona najvjerojatnije služila kao neka vrsta udžbenika u prijelomnom vremenu. Autor pretpostavlja da njegovi čitatelji u hramu slušaju Zakon (Toru) i Proroke, ali je svjestan da im to nije dovoljno jer se ni sami svećenici ne drže toga u životu. U prihvaćanju Zakona i Proroka i istodobno u kritičkom stavu prema njima Propovjedniku je sličan Isus iz Nazareta.

Propovjednika je moguće shvatiti samo kao pokušaj da se od helenističkoga pogleda na svijet prihvati što je moguće više, a da se pritom ne zataji Izraelova duhovna baština. Učeći kako čovjek ne smije postati žrtva zemaljskih dobara, Propovjednik nije daleko od odgovora koji će doći poslije njega. On je na pragu odgovora Novoga zavjeta da će i dobro i zlo biti pravedno nagrađeni tek na drugom svijetu.

Profesor Celestin Tomić, komentirajući knjigu, dodaje da je pitanje trpljenja u Propovjedniku jasno i akutno postavljeno, ali nije pružen odgovor koji bi mogao zadovoljiti. Ipak, time što postavlja problem Propovjednik utire put njegovu rješenju. On očito nije zadovoljan tradicionalnim rješenjem, nego traži novo. Njega nalazimo djelomično u Knjizi Mudrosti, a potpuno u životu i nauku Isusa Krista, kao što čitamo u Poslanici Rimljanima: „Patnje sadašnjeg vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama“ (Rim 8,18).

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Don Damir Stojić: Kako shvatiti Propovjednikovu knjigu, kojom dominira čudna bespomoćnost? se prvo pojavio na Bitno.net.

Krštenje poziva sve kršćane da velikodušno ostvaruju djela pravednosti, kao i konkretne geste blizine s onima koji su žrtve nepravde, odbacivanja, raznih oblika ugnjetavanja i ponajviše ratova – tim se riječima papa Franjo obratio Ekumenskom izaslanstvu iz Finske koje je stiglo u Rim, kao svake godine, u prigodi blagdana svetoga Henrika, zaštitnika te skandinavske zemlje, a koje okuplja ne samo luterane i katolike, nego i pravoslavce i metodiste. Zahvaljujući luteranskom biskupu Espooa, Kaisamariji Hintikka, koja je na čelu izaslanstva, za sućut izraženu povodom preminuća Benedikta XVI., spomenuo je Baltičko more te se tako ponovno osvrnuo na sukob u Ukrajini, javlja Vatican News.

Ovaj članak Papa ekumenskom izaslanstvu: Zajedničkom evangelizacijom ponovno se otkrivamo kao braća i sestre se prvo pojavio na Bitno.net.