Okruglim stolom i raspravom o konzervativnoj misli, pogledima i idejama u Hrvatskoj i u svijetu počeo je Kulfest – festival progresivne kulture, kojeg su u ime udruga Vigilare i Centra za obnovu kulture predstavili njihovi predsjednici dr. sc. Stjepo Bartulica (COK) i dr. sc. Vice John Batarelo (Vigilare)

Foto: Narod.hr

Bartulica, koji je i povjerenik predsjednika Ive Josipovića za vjerske zajednice,  istaknuo je kako nisu revolucionari te znaju kako nikakav pomak u društvu ne ide preko noći.

„Međutim, vjerujemo u napredak i vjerujemo u Hrvatsku“, istaknuo je Bartulica.

Moderator je bio dr. sc. Nino Raspudić, sveučilišni profesor i društveni komentator, a uz njega su sudjelovali  prof. dr. sc. Slaven Letica, sveučilišni profesor i društveni komentator,  dr. sc. Robin Harris, bivši savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher i  Damir Jelić, gradonačelnik Karlovca i zastupnik u Hrvatskom saboru (HDZ).

Bartulica: Konzervatizam nije ideologija već stav o životu, drži do nekih načela koja su trajna, vječna

„Vjerujemo da su naše ideje dobre i da imaju budućnost“, ocijenio je Bartulica te dodao „ali nije lako jer naslijeđe komunizma teško je savladati“.

Pojasnio je kako su mnogi mislili da će tranzicija nakon Domovinskog rata biti bezbolnija – no nije tako.

„Tu smo da se otvoreno govori o našim  problemima danas“, ocijenio je te dodao kako se određena načela moraju jasno istaknuti.

„Konzervativci znaju da ljudska narav pati od ozbiljnih grešaka, odnosno da smo ranjivi kao ljudi – u startu smo svjesni da ne možemo stvoriti savršeno društvo“, pojasnio je te dodao da smo „u startu skeptični prema svim ideologijama – konzervativizam nije ideologija već stav o životu, o stvarnosti, drži do nekih načela koja su trajna“.

Objasnio je da režimi, uređenja dolaze i odlaze, ali da neke stvari ostaju zauvijek – obitelj, religija koja ima svoje mjesto u društvu.

„Ovdje nije riječ o katolicizmu, već o zdravorazumskim stavovima“, ocijenio je te dodao kako treba osloboditi da pojedinci sami nešto stvore i na taj način ostvare svoje dostojanstvo.

„Želimo se založiti za ograničenu vlast – bez obzira koja stranka vodi državu, važno je u ovo vrijeme kad se vlast zloupotrebljava“, istaknuo je te dodao kako otvoreno treba govoriti što je političko pitanje a što ne.

„Nažalost živimo u vremenu kad se sve politizira, sve postaje predmet politike – neke stvari bi trebali postići konsenzus o kojima politika ne može odlučivati kao na primjer o privatnom vlasništvu i pravo na život“, ocijenio je te dodao kako je skupo plaćena naša sloboda.

„Slobodniji smo nego ikad u povijesti te trebamo iskoristi tu slobodu zahvaljujući ljudima koji su se žrtvovali u Domovinskom ratu“, istaknuo je te dodao kako Domovinski rat pripada skupini svetih načela, bez kompromisa.

„Domovinski rat je temelj naše slobodne države i tu nema prostora za kompromise“, zaključio je Bartulica.

Batarelo: Razgovor o ljevici i njezinu utjecaju na Hrvatsku još nije ušao u mainstream rasprave i debate

„Ideje imaju svoje posljedice i mnoge su ideologije poharale hrvatsko društvo – država i društvo moraju na neko vrijeme duboko pogledati u sebe i pitati bolna pitanja koji je smisao života i postojanja i kako stvoriti društvo u kojem će se poštivati tri važne osnovice – poredak, pravda i sloboda“, ocijenio je Vice John Batarelo.

Pojasnio je da u Hrvatskoj imamo nešto drugo što se manifestira od kraja Drugog svjetskog rata do danas – kulturna i politička hegemonija radikalne, odnosno ljevičarske misli.

„Razgovor o ljevici i njezinu utjecaju na Hrvatsku još nije ušao u mainstream rasprave i debate u Hrvatskoj“, ocijenio je te dodao kako živimo u posljedicama komunizma i usudio bih se reći postkomunizma  – tranzicijska faza koja nije uspjela.

„Ovakvi sustavi opstaju zbog našeg konformizma i straha – strah izraziti svoje mišljenje, suprotstaviti se uvriježenom mišljenju ili samo postavljenim autoritetima“, istaknuo je te dodao kako taj stav igra ulogu samonametnute autoblokade i paralizira ljude u Hrvatskoj – nekima takvo stanje i odgovara.

Objasnio je kako želi Hrvatsku – slobodnu, ponosnu gdje svaki pojedinac i zajednica mogu ostvariti svoje snove i zamisli bez sveobuhvatne intervencije države.

„Vrijeme je da se vratimo izvorima – na ono što je dokazano kroz stoljeće da funkcionira i da poštuje osnovna ljudska postignuća koja su se stvarala naraštajima i na temelju ljudske naravi“, istaknuo je te dodao kako konzervatizam nije ideologija nego negacija ideologija – stanje uma, način gledanja civilnih društvenih pojava.

„U Hrvatskoj je došlo vrijeme za bolje upoznavanje konzervativne misli i stavova – to je neminovnost, kao što se događaji u nedavnoj prošlosti u civilnom društvu u Hrvatskoj pokazala“, ocijenio je te dodao “ta tiha konzervativna Hrvatska je progovorila – i to tako glasno da su se posljedice osjetile na domaćoj političkoj društvenoj sceni kao i izvan Hrvatske“.

Generički fundamentalni konzervativci su vrlo rijetki, rekao je Slaven Letica i istaknuo da se pridružio konzervativnom mišljenju jer je u manjini, ugroženo, da se nad njim radi nasilje.

„Ljudi koji su usmjereni na vlastitu domovinu, poštuju žrtve, tradiciju“, ocijenio je te dodao kako je to bila njegova moralna dužnost kao 90-ih kad se priključio stvaranju samostalne Republike Hrvatske.

Narod.hr/Bitno.net

The post Okrugli stol o hrvatskom konzervativizmu: Vrijeme je da se ova zemlja vrati izvorima appeared first on Bitno.net.

Uslijed ogromnih materijalnih stradanja i brojnih ugroženih domaćinstava uzrokovanih poplavama u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine, Caritas Biskupske konferencije BiH 16. svibnja pokrenuo je akciju prikupljanja pomoći poplavljenima

Foto: Klix.ba

Uslijed ogromnih materijalnih stradanja i brojnih ugroženih domaćinstava uzrokovanih poplavama u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine Caritas Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine odlukom svojega predsjednika biskupa Franje Komarice 16. svibnja pokrenuo je akciju prikupljanja pomoći poplavljenima. 

„Bosna i Hercegovina je pod vodom. Najveća količina padavina u posljednjih 120 godina izazvala je nezapamćene poplave u mnogim područjima. Stanje pogoršava olujni vjetar, a prestanak padavina očekuje se tek narednog vikenda. Zebnja je ušla u domove bosanskohercegovačkih građana. Šta će se još dogoditi u narednim danima? Bilježe se povijesni maksimumi riječnih vodostaja. U školama je obustavljena nastava i brojne tvrtke su prestale sa radom. Prema izviješćima lokalnih medija, mnogi gradovi i naselja ostali su bez vode i struje, a Civilna zaštita, Hitna pomoć, vojska, vatrogasci i policija čine sve da pomognu ugroženim građanima. Najkritičnije je u Sarajevskom, Tuzlanskom i Zeničko-Dobojskom kantonu. Vapaji ugroženih dolaze i iz Bijeljine, Čelinca, Kotor Varoša i šireg područja oko rijeke Sane”, ističe se u priopćenju Caritasa BK BiH.

Djelatnici i volonteri župnih Caritasa pružaju pomoć gdje god je moguće. Pumpe za izbacivanje vode se nalaze na terenu, a osobito se ističe potreba za pitkom vodom, konzerviranim i trajnim namirnicama, svijećama, čizmama, priborom za ličnu higijenu. Caritas BK BiH poziva sve građane, kao i bosansko hercegovačke poslovne subjekte da svojim novčanim prilozima i donacijama proizvoda, priskoče u pomoć stradalom stanovništvu.

Donacije za pomoć sugrađanimana poplavljenim područjima mogu se donirati na račun: UniCredit banka d.d., Alipašina 45 a,
71000 Sarajevo. KM: 338 690 221 206 2902. Za uplate iz inozemstva: EUR: 338 690 481 206 3318, IBAN: BA39 338 690 481 206 3318, SWIFT CODE:UNCRBA 22

The post Caritas BK BiH prikuplja pomoć za stanovnike poplavljenih područja appeared first on Bitno.net.

Foto: www.asianews.it

Sigurni smo da Crkva u cijelom svijetu moli za Irak, ali Zapad i njegove vlade, čini se da su zaboravili tragediju koju proživljava iračko pučanstvo; kao da je normalno svakoga dana slušati o mrtvima, atentatima i o nasilju – tim je riječima kaldejski nadbiskup Mosula msgr. Emil Shimoun Nona, u razgovoru za agenciju AsiaNews, opisao ozračje u toj zemlji, i posebno u spomenutom gradu, u kojima ne prestaje krvoproliće, dok je kršćanska zajednica sve manja.

O tomu se više ne govori – rekao je nadbiskup – ali, nadamo se da će se pozornost ljudi ponovno vratiti na iračku dramu, da će osjetiti našu potrebu za mirom i smirenošću. To je ono što najviše želimo. U prošlosti je upravo biskupija Mosul oplakala nasilnu smrt svojih pastira, među kojima bivšega biskupa msgr. Faraja Rahhoa, koji je bio otet, te patra Ragheeda Gannija.

Nadbiskup je Nona također istaknuo da se stanje u posljednjih nekoliko mjeseci nije mnogo promijenilo, te da izbori nisu donijeli neke velike promjene, jer atentati, kao i ubojstva, događaju se gotovo svakoga dana. Vlasti katkada odrede policijski sat, vojska blokira ulice, te je teško prolaziti s jednoga kraja grada na drugi, a to ljudima još više otežava život – primijetio je nadbiskup.

Naša se kršćanska zajednica u Mosulu nada i moli za to da iračko društvo postane zrelo, da bude u stanju prihvatiti drugačije osobe, jer je drama suživota i prihvaćanja drugoga sve hitnija i teža. To je posljedica nepostojanja sigurnosti, dok je naš cilj izgradnja otvorenije i umjerenije društvene stvarnosti – rekao je nadbiskup Nona. 

Odgovor je kršćana u brojnim slučajevima i dalje bijeg, a posebno u velikim gradovima, Crkva ne može mnogo učiniti. Kršćanski se vođe zauzimaju za rješavanje nekih teškoća, ali zadaća je iračkih vlasti riješiti velika i nerazriješena pitanja – objasnio je nadbiskup te istaknuo da je za kršćane vrlo važno da budu nazočni u državi, u ustanovama; međutim, broj je vjernika izrazito malen. Veliki je problem u tomu što su oni koji napuštaju zemlju, najčešće obrazovani i dobrostojeći ljudi, dok ostaju siromašni i najslabiji, oni koji nemaju mogućnosti za bijeg – napomenuo je nadbiskup Nona.

(RV/Bitno.net)

The post Kaldejski nadbiskup Mosula: Svakodnevna smrt nevinih u Iraku kao da više nikoga ne zanima appeared first on Bitno.net.

Bitno.net će u idućih nekoliko dana objaviti razgovore s nekoliko političara – kandidata za Europski parlament koji su svojom dosadašnjom aktivnošću pokazali da su nadahnuti i motivirani kršćanskim vrednotama. Imajući u vidu da smo kršćanski portal, zanimaju nas upravo takvi političari koje želimo predstaviti našim čitateljima. Odabrali smo one koji su se svojom dosadašnjom aktivnošću već profilirali u javnosti kao prepoznatljivi promicatelji i iskreni zagovornici vrijednosti na čijim temeljima je izgrađena autentična europska kultura.

Ruža Tomašić, čelnica Hrvatske stranke prava – dr. Ante Starčević i kandidat za Europski parlament s kandidacijske liste broj 6 (lista HDZ-a, HSS-a, HSP-AS-a, BUZ-a, ZDS-a i HDS-a), rođena je 10. svibnja 1958. godine u Mladoševici u okolici Maglaja u Bosni i Hercegovini. S petnaest godina otišla je u Kanadu, gdje joj je živjela sestra. Tamo je završila policijsku akademiju. Neko vrijeme radila je u osiguranju hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, a u Hrvatsku se definitivno vraća 1998. kada se počinje baviti i politikom. Bila je saborska zastupnica HSP-a od 2003. do 2008. godine, predsjednica Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Nacionalnog programa suzbijanja korupcije, članica Odbora za useljeništvo i Odbora za europske integracije te zamjenica člana Izaslanstva Hrvatskoga sabora u Zajedničkom parlamentarnom odboru RH-EU. Na Hrvatskim parlamentarnim izborima 2011. Ruža Tomašić na čelu koalicije Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević – HSP dr. Ante Starčević i Hrvatska čista stranka prava – HČSP dobila je prvo mjesto, te je s te liste izabrana zastupnicom za Hrvatski sabor. Zahvaljujući njezinu angažmanu, na Korčuli je razbijen lanac krijumčara drogom. Prošle je godine izabrana za zastupnicu u Europskom parlamentu.

- Kako vidite poziciju i političku ulogu Hrvatske u Europskoj uniji?

Hrvatska je voljom većine izašlih na referendum postala članicom Europske unije i to je činjenica od koje se ne može pobjeći. Sad kad smo unutra, trebamo svim silama raditi na tome da iz cijele te priče izvučemo maksimalnu moguću korist. Hrvatska je trenutno politički patuljak, ali ne mora to tako biti u budućnosti. Sve je u tome kako se sami postavimo jer drugi te cijene koliko sam sebe cijeniš. Ova vlada se na tom polju, kao ni na ostalima, nije proslavila i ukaljala nam je ugled u europskim krugovima, ali će desna vlada koju ćemo zajedno s partnerima formirati nakon parlamentarnih izbora to vrlo brzo ispraviti.

- Ako budete izabrani, na koji način ćete se zalagati za kršćanske vrijednosti u Europarlamentu?

Vjerujem da su građani upoznati s mojim dosadašnjim radom u Europskom parlamentu pa znaju da sam prilično jasno i nedvosmisleno ustajala u obranu kršćanskih vrijednosti po kojima i sama živim. Obrana tih vrijednosti je, između ostalog, bila važna stavka zbog koje sam se priključila Europskim konzervativcima i reformistima. Grupa je jako aktivna po pitanju zaštite kršćana na Bliskom istoku, a obrana naših tradicionalnih kršćanskih vrijednosti u Europi jedna je od glavnih političkih odrednica njezina rada u Parlamentu. Ako mi građani ponovno daju povjerenje na izborima, ono što sa sigurnošću mogu obećati jest da ću nastaviti raditi kao dosad. Glas Ruže Tomašić u Europskom parlamentu bit će glas proganjanih kršćana diljem svijeta, glas siromašnih i obespravljenih, ali i glas nerođene djece koja se ne mogu sama izboriti za svoja prava, prije svega za ono temeljno – pravo na život.

Gospodarski rast i otvaranje radnih mjesta u ovom trenutku je europsko, a time i hrvatsko pitanje broj jedan. Prekomjerna regulativa i preveliki nameti guše europsku ekonomiju i poduzetnički duh, čine hranu skupljom i otežavaju život građana

- Koji su prioritetni ciljevi kojima se mislite posvetiti u svom radu?

Prije svega gospodarski rast i otvaranje radnih mjesta. U ovom trenutku to je europsko, a time i hrvatsko pitanje broj jedan. Prekomjerna regulativa i preveliki nameti guše europsku ekonomiju i poduzetnički duh, čine hranu skupljom i otežavaju život građana. Pravom kršćaninu ne treba država kao medijator uzimati teško zarađeni novac da bi ga onda ona proslijedila potrebitima, s tim da se veći dio tog novca usput ukrade ili izgubi za potrebe birokracije. Pravi kršćanin pomaže bližnjima sam od sebe, zato što to želi, a ne zato što mu je to nametnuto. A ako mu država uzme zadnju kunu iz džepa, onda ni uz najbolju volju ne može pomoći onima koji tu pomoć doista trebaju.

Moj drugi važan cilj u Europskom parlamentu je daljnja promocija Hrvatske kao pitome zemlje susretljivih ljudi, idealne za odmor i besprijekorne u proizvodnji ukusne, kvalitetne i sigurne hrane. A nakon što smijenimo ovu štetočinsku vlast i popravimo ulagačku klimu, Hrvatsku ću s ponosom predstavljati kao zemlju otvorenu za ulaganja, naročito u sferi modernih tehnologija.

- Kakva su vaša stajališta o rezolucijama kojima se u zadnje vrijeme članicama EU-a pokušava nametnuti gender ideologija (Zuber, Estrela…) i kako se mislite postaviti kao eurozastupnik prema takvim inicijativama?

Moja prednost pred ostalim kandidatima slične političke orijentacije, a koji dosad nisu bili zastupnici u Europskom parlamentu, jest to što građani znaju što sigurno dobivaju sa mnom. Jedan od primjera su upravo rezolucije Estrela i Zuber na koje sam rezolutno reagirala, a o ovoj potonjoj i prilično informirala domaću javnost nakon što sam bila predmetom hajke domaćih medija i udruga zbog svoga glasa protiv. Zuber je ideološki dokument koji se najmanje bavio istim plaćama za jednaki rad. Ono što je vrlo zanimljivo jest to da je od svih velikih hrvatskih medija to izvješće dobilo otvorenu podršku, a u jednoj od svojih točaka jasno proklamira cenzuriranje medija. Čini se da nekima i cenzura odgovara kad dolazi s “njihove” strane. No, ta i slične medijske hajke su minimum koji bi kršćanin trebao moći podnijeti za našu vjeru i vrijednosti koje živimo, tako da se ne bunim, samo neka napadaju.

Žao mi je što sam propustila plenarnu sjednicu na kojoj se raspravljalo i glasovalo o izvješću Lunacek, ali sam mjesecima unaprijed imala dogovoren posjet australskim Hrvatima koji su jednako tako zapostavljeni u Hrvatskoj kao i praktični vjernici. No, nisam propustila priliku očitovati se o izvješću Lunacek nakon povratka iz Australije. S obzirom na to da izvješće promovira tzv. povorke ponosa i zagovara apsolutnu slobodu okupljanja i izražavanje stavova u tim povorkama, postavila sam zastupničko pitanje Komisiji u kojem sam tražila da se izjasne kako pomiriti lascivno ponašanje u tim povorkama diljem Europske unije s očuvanjem javnog reda, odnosno pravom nas ostalih, a naročito djece koja se zateknu na licu mjesta, da takvo što ne gledamo. Komisija je odbila uopće zaprimiti to pitanje.

- Kako komentirate sve rašireniji euroskepticizam u Hrvatskoj i strah od mogućeg gubitka nacionalnog i kršćanskog identiteta u europskim integracijama?

Hrvati nisu nikad bili pretjerano ludi za Europskom unijom, a kako bi i bili kad su tek nedavno krvlju izborili svoju samostalnost i suverenitet nakon 900 godina. Ne treba zaboraviti da je razdoblje pregovora za članstvo ujedno i period najveće krađe u modernoj Hrvatskoj, a ljudi povezuju to dvoje. No, nema razloga za strah, samo treba uzeti sudbinu u svoje ruke. Redovito izlaziti na izbore i glasovati za one koji su se pokazali kao domoljubi i kršćani, prosvjedovati protiv nepravde i smjenjivati nedogovornu vlast na svim razinama. Neće Hrvatima ništa uništiti njihov nacionalni i kršćanski identitet, ali moramo naučiti upravljati sami sobom jer inače u budućnosti ovdje neće ostati nitko pa nećemo ni biti u prilici raspravljati o identitetu.

Za rastući euroskepticizam u Europi su pak najviše krivi eurofanatici, oni koji bez ikakva kritičkog odmaka gledaju na europske integracije. Europska unija ovakva kakva jest ne funkcionira i to je svima jasno, ali im nije jasno da se dosadašnjim politikama i mjerama ne može popraviti sve ono loše što su one same i prouzrokovale. Treba nam drugačiji pristup, više slobode, a manje težnji za centralizacijom i stvaranjem nekakve superdržave po uzoru na SAD. Europa nije Amerika i to svima treba biti jasno.

Nema razloga za strah od EU, samo treba uzeti sudbinu u svoje ruke. Redovito izlaziti na izbore i glasovati za one koji su se pokazali kao domoljubi i kršćani, prosvjedovati protiv nepravde i smjenjivati neodgovornu vlast na svim razinama

- Kako ocjenjujete korist, ali i štetu koju Hrvatska ima od svog dosadašnjeg članstva u Uniji?

Prije referenduma o članstvu u Europskoj uniji pozivala sam građane da budu protiv. Smatrala sam i sad smatram kako Hrvatska trenutno nije spremna iskoristiti prednosti koje članstvo u EU pruža i da se premalo radi na tome da bude spremna u dogledno vrijeme. Nacionalna strategija za povlačenje sredstava iz fondova još uvijek ne postoji, projekti i ideje leže nerealizirani, a mladi i visokoobrazovani odlaze iz države. No, treba biti realan – nije nama za to kriva Europska unija. Većina naših problema posljedica je višegodišnjeg lošeg i neodgovornog upravljanja državom, a oni problemi koji potencijalno mogu doći iz smjera Bruxellesa još uvijek srećom nisu stigli na našu adresu. Prema mojoj procjeni, zasad nema ni koristi ni štete od članstva, a to je loše jer gubimo vrijeme. Ostatak Europe neće čekati na nas pa ćemo daljnjom stagnacijom sve više zaostajati.

- Kako vidite ulogu vjernika u suvremenoj demokraciji?

Kršćanske vrijednosti su one koje su dovele zapadnu civilizaciju na krov svijeta. Ljubav prema bližnjem, pomoć potrebitima, milost i poniznost su univerzalne i bezvremenske vrijednosti koje će oblikovati i budućnost ove planete. Nasilna sekularizacija kad je u pitanju kršćanska tradicija, a s druge strane diktatura raznih manjina, izazovi su za vjernike kršćane diljem Europske unije. Ponosna sam kad vidim s koliko dostojanstva europski kršćani nose svoj križ i znam da će naše kršćanske vrijednosti na kojima leži europski identitet na kraju prevladati. No, da bi se to dogodilo treba izaći na izbore i glasovati za one koji žive katoličku vjeru, nastaviti odgovorno djelovati kroz udruge civilnog društva i, ono najvažnije, svakodnevno pomagati sugrađanima koji se ne mogu brinuti sami o sebi.

Bitno.net

The post Moj glas u parlamentu bit će glas siromašnih, obespravljenih i onaj nerođene djece kojima oduzimaju pravo na život appeared first on Bitno.net.

Za upoznati Isusa ideje nisu dovoljne, nego mu se valja srdačno moliti, slaviti ga i nasljedovati – ustvrdio je papa Franjo u propovijedi na misi u kapeli doma Sveta Marta

Komentirajući Isusovu izreku: Ja sam put, istina i život, Papa je primijetio da je u našem životu najvažnije upoznati Isusa. Kako ga možemo upoznati? – upitao je. Netko će reći: Učeći, oče. Treba mnogo učiti! – To je istina. Trebamo učiti iz Katekizma, ali da bismo upoznali Isusa, samo učenje nije dovoljno. Neki maštaju da će nas do spoznaje Isusa dovesti ideje. I među prvim je kršćanima bilo takvih, ali su u konačnici ostali zatočenici svojih ideja – ustvrdio je Papa dodajući:
Same ideje ne daju život i tko ide na put samo s idejama, dospije u labirint iz kojeg više ne izlazi, stoga u Crkvi od samoga početka ima krivovjerja. Krivovjerje je nastojati samo svojim umom i svojim svjetlom proniknuti tko je Isus. Jedan je veliki engleski pisac govorio da je krivovjerje luda ideja. Istina je. Kad postoje samo ideje, onda bivaju lude… To nije put! – ustvrdio je Papa.

Da bi se Isus upoznao, treba otvoriti troja vrata. Prva su: moliti se Isusu. Znate li da učenje bez molitve ne koristi? Moliti se Isusu, da bi smo ga bolje upoznali. Veliki teolozi teologiziraju na koljenima. Učenjem i molitvom mu se malo približimo. No, ako ne molimo, Isusa nikada nećemo upoznati – baš nikad.

Druga su vrata: Isusa slaviti. Ni molitva nije dovoljna; potrebna je slavljenička radost. Slaviti Isusa u njegovim sakramentima, jer nam po njima daje život, snagu, mjesto, utjehu, savez i poslanje. Bez slavljenja sakramenata, nećemo upoznati Isusa. A slavljenje se odvija u Crkvi. Treća su pak vrata: nasljedovanje Isusa. Valja u ruke uzeti Evanđelje te vidjeti: što je on činio, kako je živio, što nam je rekao, što nas je učio te to oponašati – kazao je Sveti Otac.

Ulaziti na ta troja vrata, znači ući u otajstvo Isusa. Jedino ako smo kadri ući u Njegovo otajstvo, možemo ga upoznati. Ne trebamo se bojati ući u Isusovo otajstvo, jer to znači moliti, slaviti i nasljedovati. Tako ćemo naime naći put do istine i života – kazao je Papa.

Možemo danas, tijekom dana, razmišljati o tome kako stojim s molitvom u životu: onom istinskom, a ne papagajskom molitvom. Molitva srca, kako ide? Kakvo je u mojem životu kršćansko slavljenje? Kako u svom životu nasljedujem Isusa? Kako ga nasljedovati? – Zar se doista ne sjećaš? Evanđelje je puno prašine, jer se nikad ne otvara. Uzmi Evanđelje, otvori ga i otkrit ćeš kako Isusa nasljedovati. Razmišljajmo o ovim trojim vratima; kakva su u našem životu, to će nam koristiti – zaključio je Sveti Otac. (RV/Bitno.net)

The post Papa: Neki maštaju da će ih do spoznaje Isusa dovesti samo ideje – takvi su zatočenici svog uma appeared first on Bitno.net.

Tekst Evanđelja na 5. uskrsnu nedjelju odiše ozračjem napetosti koje je vladalo među učenicima za vrijeme posljednje večere kad je Gospodin najavio svoj odlazak od njih, to jest povratak Ocu. Osjetivši njihovu uznemirenost, smiruje ih uvjeravanjem da odlazi, ne da bi ih napustio, nego kako bi njima pripravio mjesto u kući Očevoj.

Foto: Shutterstock.com

Želi im dati sigurnost budućeg zajedništva koje će kasnije dijeliti s njima na trajan i neponovljiv način. Nije mu bilo lako govoriti o svom odlasku te o zajedništvu vječnoga života u kojem će se kasnije pronaći, jer oni su još uvijek reagirali po ljudsku. Još su uvijek sve shvaćali iz svoje zemaljske perspektive, pa im on tumači stvari jednostavnim riječima, koje su ujedno i tako otajstvene, jer su ih uvodile u otajstva života vječnoga. Njemu je bilo teško govoriti onima čija pozornost nije bila usmjerena prema vječnosti i zajedništvu s Ocem, kao što je bila njegova. Stoga kad im reče da znaju put do mjesta na koje odlazi, oni izjaviše da ne znaju kamo odlazi, pa da tako ne znaju ni put.

Kao odgovor na njihovo neznanje i Filipov upit Gospodin je odgovorio: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. Kada sveti Ivan Zlatousti tumači ovaj tekst, onda će reći da Isusova izjava ‘Ja sam put’ nije ništa drugo nego tumačenje riječi: ‘Nitko ne dolazi Ocu osim po meni’, te da riječi: ‘Ja sam istina i život’ označavaju da će se nepogrešivo dogoditi sve što je prorekao. Zlatousti je uvjeren da je Isus svojim učenicima ovim riječima dao veliko jamstvo: Time što je rekao da je istina, zajamčio je da iz njegovih usta ne će izići nikakva laž, time što je život, zajamčio im je da ni smrt ne će moći nikoga od njih spriječiti da uđu u kuću Očevu, time što je put, dao im je sebe za vođu, te im ne treba drugi vodič. Prihvaćajući Isusa za put, shvatili su da on ima božansku moć sigurno ih odvesti u kuću Očevu, jer do kuće Očeve nema nijedan drugi put koji bi mogli slijediti.

Učenicima ove Isusove riječi bijahu veliko jamstvo i utjeha, no ipak ne razumješe druge stvari koje im je govorio, te Zlatousti pokušava protumačiti njihovu zbunjenost, čuđenje i moguća proturječja: „Kako je dakle Isus Krist, nakon što je rekao ‘A kamo ja odlazim znate put’, potom dodao: Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajte i vidjeli ste ga’? U ovim riječima Gospodin ne iznosi proturječje: učenici su ga upoznali, ali ne kako ga je trebalo upoznati. Oni poznavahu Boga, ali ne poznavahu Oca. Oni su ga upoznali tek kasnije, kad im je Duh Sveti, sišavši nad njih, dao sve znanje. Uostalom, evo što želi reći Isus Krist: Ako biste vi upoznali moju bit i moje dostojanstvo, upoznali biste također ono mog Oca. ‘I uskoro ćete upoznati, i već ste ga vidjeli’; što će reći: ‘Upoznat ćete ga’ potom, ‘već ste ga vidjeli’, vidite ga po meni i u meni koji ga vidim.“

Doista i nas Gospodin poziva da slijedimo njega i njegov primjer, da idemo putom koji nam je on zacrtao, jer je to jedini sigurni put u kuću Očevu. Dok promatramo njega obdareni smo duhovnom vizijom života, te već sada spoznajemo kamo idemo. Zato i za nas vrijedi kao i za apostole da smo Oca već vidjeli, ako smo imali ovo intenzivno duhovno iskustvo njega koji je Put, Istina i Život. Dok njega slijedimo kao Put, dok ga promatramo kao Istinu, dok ga primamo kao Život, ostvarujemo zajedništvo s Ocem s kojim je on jedno. Pa i onda kad ni mi, poput apostola, ne možemo vidjeti Božju bit, ipak smo pozvani gledati ono što nam je dano vidjeti, kako nas i Zlatousti potiče: „Slušajte u kojoj mjeri su mogli vidjeti. On je govorio na način da razumijete da onaj koji ga je vidio, poznaje također Oca. Jednom riječju, učenici su ga vidjeli, ne u istini njegove čiste i jednostavne biti, nego zaogrnuta tijelom. I na jednom drugom mjestu Isus Krist naziva spoznaju gledanjem, kao kad kaže: ‘Blaženi čista srca, oni će Boga gledati!’ (Mt 5,8). Gospodin dakle zove čistima srcem ne samo one koji se uzdržavaju od preljuba, nego i one koji se uzdržavaju od svakog grijeha, jer svaki grijeh prlja dušu.“

I nama je u čistoći srca prihvatiti ove Gospodinove poticaje izabirući ga istinski za svoj Put prema Ocu. Istina njegove riječi kadra nas je prosvjetljivati na životnom putu i već sada, ako je primamo u čistoći srca, obdariti nas nebeskom vizijom budućeg života u koji nas je pozvao, a u kojem ćemo njega kao svoj Život slaviti u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim po sve vijeke vjekova. Amen.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

The post Kako je Isus tješio svoje učenike na svom odlasku: Ja sam Put i Istina i Život appeared first on Bitno.net.

U povodu 69. obljetnice Bleiburške tragedije i Hrvatskoga križnog puta misno slavlje na bleiburškome polju predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić, izvijestio je Hrvatski katolički radio

U povodu 69. obljetnice Bleiburške tragedije i Hrvatskoga križnog puta misno slavlje na bleiburškome polju predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić, izvijestio je Hrvatski katolički radio.

U propovijedi je istaknuo kako su ‘Bleiburg, Križni put, ali i Jasenovac, ‘sramotna ljaga’ na licu Republike Hrvatske i svih onih koji su imali dužnost nešto napraviti u utvrđivanju istine utemeljene na povijesnim činjenicama, a zbog ideoloških razloga to nisu napravili, nego i dalje neistinama i mitovima raspiruju mržnju koja nas i u svibnju 2014. dijeli gotovo jednako kao što nas je dijelila i u svibnju 1945′.

Osvrćući se na naš svibanj 2014. biskup je primijetio da je obilježen ideološkim sukobima, dramatičnom ekonomskom krizom, velikim brojem nezaposlenih, nezaštićenim radnicima, bez perspektive za mlade. Dodao je da ‘ovakav svibanj 2014. nije samo posljedica korupcije i kriminala, nespretnosti i neiskustva posljednjih desetljeća, nego i neprevladanih ideoloških razlika i dviju suprotstavljenih „istina“ koje priječe jedinstvenu interpretaciju nacionalne prošlosti, odnosno posljedica je i onog svibnja 1945. koji spominjemo ili, dopustite da stvar proširim, Jasenovca koji je simbol jednog drugog tragičnog stradanja’.

Dubrovački biskup je upozorio da bez ispravnog objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, kako starijoj tako i onoj novijoj, nije moguće imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i budućnosti. Pozivajući, pak, na oprost kao temeljnu poruku evanđelja i Isusovo poslanje i poslanje Crkve, naglasio je da se iz molitve za oprost mora probuditi i ono ‘oprostiti’. Jer oprost je, uz istinu, jedino što može donijeti konačni mir i spokoj rasutim kostima naše braće i sestara. ‘Ovo oprostiti još se više odnosi na to da „mi“, „mi“ u Bleiburgu i „mi“ u Jasenovcu, oprostimo jedni drugima i jedni od drugih pitamo oproštenje. Ne za one zločine koji su se dogodili do 1945. i nakon 1945., ta nitko od nas nije zato odgovoran, nego zato što šezdeset devet godina kasnije jedni druge promatramo kroz te zločine’.

Biskup Uzinić je također pozvao na veći trud i zalaganje odgovornih oko utvrđivanja istine, osude svih zločina i jednak pijetet prema svim žrtvama. Svoju propovijed zaključio je pozivom: ‘Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre! I svi zajedno prionimo oko toga da se suočimo s problemima sadašnjosti, kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost!’, navodi HKR biskupove riječi.

HKR | Bitno.net

The post Uzinić na Bleiburgu: Hrvati, završimo jednom taj Drugi svjetski rat, oprostimo i tražimo oprost! appeared first on Bitno.net.

Aristotel je znao da sva ljudska bića žele biti sretna, i da traže sreću.

Zašto sreća? Aristotel (394.-322. pr. Kr.) zaključio je da nijedna osoba ne bira namjerno biti nesretna. Ako je tako, onda ljudi žele biti sretni. Potraga za srećom potiče nas da razmislimo kakvih vrsta sreće ima, i postoji li njihov logičan redoslijed.

Čitajući grčke i novije kršćanske pisce možemo primijetiti da postoje četiri razine sreće. Možemo ih opisati na sljedeći način (od niže prema višoj):

1. Laetus: Sreća u stvarima. “Vidim ovu hranu, jedem ovu hranu, to mi godi, sretan sam.” Ova vrsta sreće temelji se na nečem izvanjskom, kratkotrajna je, a kad promislimo, uviđamo da je prava sreća ipak nešto više.

2. Felix: Sreća u uspoređivanju. “Ja imam više toga-i-toga od drugih.” “Ja sam bolji u tome-i-tome od drugih.” Ova vrsta sreće proizlazi iz natjecanja s drugim osobama. Vidimo se onakvima kakvima se uspoređujemo s drugima. Ta se pojava može nazvati igrom uspoređivanja. Takva sreća je nepostojana, a ako nakon uspoređivanja ispadnemo gubitnici, postanemo nesretni i osjećamo se bezvrijednima. Bespoštednom borbom za sreću ljudi ugnjetavaju druge. Većina ljudi misli da svijet ne bi bio ugodno mjesto za život ako bi u njemu živjeli samo ljudi koji sreću shvaćaju na ovaj način.

3. Beatitudo: Blaženstvo. Sreća koju osjećamo kad vidimo dobro u drugima i kad činimo dobro drugima. Radi se zapravo o uvažavanju drugih. Ova vrsta sreće suprotna je prethodnoj. Ne možemo se stalno natjecati s drugima i u isto im vrijeme činiti dobro, i vidjeti dobro u njima. Većina ljudi više bi voljela živjeti u svijetu (zajednici, obitelji, vezi) usmjerenom prema traženju ove vrste sreće nego u svijetu utemeljenom na prethodnoj vrsti. Ova je vrsta sreće uzvišenija od te vrste. Problem kod ove vrste je taj da je ona bez iznimke ograničena. Ne možemo nekome biti baš sve u životu. Jedno od nas će jednom umrijeti, i ako sreća jedne osobe zavisi isključivo od druge osobe, ona s drugom osobom i umire. “Mora postojati nešto više.”

4. Sublime beatitudo: Najviše blaženstvo. Ovu vrstu sreće najteže je opisati. Obuhvaća težnju za puninom sreće – puninom dobrote, ljepote, istine i ljubavi. U ovoj su kategoriji stvari koje ne možemo postići sami.

Ova potraga za puninom isprepletena je s traženjem drugih vrsta sreće. Pri tome moramo imati na umu da u sukobu između treće i druge vrste sreće, ako u ovoj kategoriji želimo dosegnuti transcendentalije, mora pobijediti treća.

Istina, ljepota i dobrota neke su od transcendentalija. Vrijedi zapamtiti da sve religije imaju određeni koncept koji za njih predstavlja savršenstvo i puninu, kao i prikaze situacija koje nas udaljavaju od stanja punine (grijeh, požuda, iluzije itd.), i rješenja za te situacije.

Kršćani vjeruju da Bog nije samo Stvaratelj svemira, nego i Onaj čija nas milost drži na životu. Jedna od postavki kršćanstva jest da stvaranje, ali i svako stvorenje, ima svoje značenje i smisao. Bit Boga jest ljubav, i to je razlog Božjeg utjelovljenja u Njegovom sinu, Isusu Kristu. Samo je u Isusu Bog savršen, i za kršćane je najveća sreća odnos s Bogom preko Isusa (molitvom, izvršavanjem zapovijedi itd.), koji je nadvladao grijeh – odvojenost od Boga.

Kršćani vjeruju da je punina blaženstva (gledanje Boga – savršenosti – licem u lice) nešto čemu težimo u životu, ali što ćemo u potpunosti uživati tek nakon smrti. U rijetkim trenucima vidimo naznake uzvišene naravi ljepote, istine i dobrote, i to u umjetnosti, u prirodi, ili pak kad smo voljeni, ili kad volimo. Takva su iskustva duboka i teško ih je izraziti riječima. Treba cijeloga života biti otvoren, iskren, dobro živjeti i dobro voljeti da bismo se ostvarili u svim kategorijama četvrte razine sreće. Život je sam po sebi dar – tako kaže kršćanska tradicija.

Predivnu usporedbu o prijelazu s druge na treću razinu sreće imamo u slavnoj priči o Scroogeu iz “Božićne priče” Charlesa Dickensa. Scrooge je ispočetka bio na drugoj razini. Iako je bio uspješan u poslu, bio je nesretan. Strah od smrti i odsustvo sreće potakli su ga na djela vezana uz treću razinu – pomaganje obitelji Cratchett i drugim ljudima, pomirenje s nećakinjom. Njegova sreća rezultat je prijelaza s gorčine na zahvalnost. Prije je odbijao samom sebi postaviti pitanja o smislu i značenju, bitna za četvrtu razinu sreće.

Pitanja kao što su: “Zašto sam ovdje”, “Kako biti sretan”, “Zašto postoji patnja” usko su povezana sa smislom, značenjem i transcendentalijama, i znanost nema odgovore na njih. To su pitanja upravo za religiju – u smislu nečega čemu smo posvećeni (religio=biti nečemu posvećen) – i filozofiju, čiji je predmet ljubav prema mudrosti. Augustin ovu potragu opisuje sintagmom fides quaerens intellectus – “vjera traži razumijevanje”.

ROBERT SPITZER, SJ

Izvor: CERC

Prijevod: Ana Naletilić

The post Aristotelova četiri stupnja sreće i kako ih postići appeared first on Bitno.net.

Budući da se slika Majke Božje čudom održala u vatrenoj stihiji koja je 31. svibnja 1731. poharala Gradec, pripisana joj je posebna moć

Današnjim blagdanom Crkva slavi Marijin pohod rođakinji Elizabeti kada ju je Elizabeta prepoznala kao majku Božju. Marija je tada izrekla veličanstveni hvalospjev »Veliča« kojim Crkva svagdano slavi Gospodina na Večernjoj. Na ovaj Marijin blagdan časti se Majka Božja od Kamenitih vrata u Zagrebu.

Majka Božja od Kamenitih vrata postala je 31. svibnja 1991. zaštitnicom grada Zagreba. Tadašnji zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić, u povodu 260. obljetnice štovanja Gospe zagrebačke dao joj je naslov “zaštitnice, čuvarice i vratarice hrvatske metropole”.

U velikom požaru koji je izbio 31. svibnja 1731. godine, slika Majke Božje, koja je prije stajala iznad gradskih vrata, nađena je čitava i neoštećena usred vatre i pepela, a samo je okvir izgorio. Budući da se slika čudom održala u vatrenoj stihiji koja je poharala Gradec, pripisana joj je posebna moć, a pobožna udovica Modlar, koja je sliku i pronašla, dala je pod svodom Kamenitih vrata podići maleni oltar i tako omogućila svim sugrađanima da joj se približe i štuju je. Iste je godine slika postavljena u barokni oltar u udubljenju prolaza Kamenitih vrata. Umjetničku ogradu izradio je 1778. godine zagrebački majstor Ivan Korta, a ograda predstavlja najljepši primjer kovačke umjetnosti.

Slika Majke Božje prikazuje Gospu kao vladaricu sa žezlom u lijevoj ruci, dok desnom pridržava malog Isusa, a on u lijevoj ruci drži mali globus. Slika je izrađena na lanenom platnu veličine 57×47 cm. Prilikom dvjestote obljetnice čudesnog očuvanja Gospine slike, 31. svibnja 1931. godine, svečano je okrunjena zlatnom krunom.

Sve do danas ostao je običaj da se prolaznici poklone i prekriže pred slikom. Mnogi se Zagrepčani pred slikom i mole te pale svijeću iz zahvalnosti za Marijinu pomoć.

Molitva Majci Božjoj od Kamenitih vrata

Presveta Bogorodice! Tvoj sveti lik nije izgorio u razornu požaru Kamenitih vrata. Čudesno sačuvan, postao nam je znakom da ti u srcu grada Zagreba želiš na osobit način biti prisutna kao zaštitnica i utočište svima koji ti povjere svoje tjeskobe i nade, svoje boli i brige. Ohrabreni tim znakom, puni pouzdanja i pobožnosti, tvome Srcu povjeravamo i predajemo svako dijete i sve mlade, bolesnike i patnike, siromahe i beskućnike našega grada. Pohodi sve naše obitelji i uvedi u njih jedinoga Spasitelja, Isusa Krista, da budu zdrave, vjerne i potomstvom blagoslovljene. Kraljice mira, moli za nas i moli s nama za mir u našoj ispaćenoj Domovini, da kroz sve poteškoće i opasnosti života sretno stignemo u radost Presvetoga Trojstva, da ga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova. Amen. Majko Božja Kamenitih vrata, zaštitnice grada Zagreba, moli za nas! Zdravo, Marijo…

The post Majka Božja od Kamenitih vrata appeared first on Bitno.net.

Nedavno objavljena monografija o Einsteinu[1] na hrvatskom jeziku pruža jed­nostavan ali jezgrovit uvid u njegov život i rad, u njegova glavna otkrića, u opći značaj njegovih istraživanja, u njegov privatni i javni život, te u mnoge njegove stavove, sumnje, strepnje i nade. No, u ovom se doprinosu želimo uhvatiti ukoštac s jednom delikatnom temom, naime s teološkom analizom Einsteinova pojma Boga, o kojemu spomenuta monografija tek sporadično pripovijeda.[2]

Kritičko istraživanje i pretresanje Einsteinova pojma Boga može izgledati preuzetnim, a nekome čak i nastranim pothvatom, ako se od samog početka zauzme nepopustljivo negativan stav prema Einsteinovu višekratnom i otvorenom odbacivanju pojma osobnoga Boga, dotično Boga velikih mono­teističkih religija židovstva, kršćanstva i islama. No, to uopće nije dovoljan razlog za zaobilaženje Einsteinova pojma Boga. Dakako, ne samo stoga što Einstein nije bilo tko, nego iz još važnijeg razloga što Einstein svojim cjelo­kupnim doprinosom razvoju znanosti i tehnike predstavlja svojevrsnu para­digmu. Reperkusije te paradigme nisu prepoznatljive samo po njegov život nego na život čitavoga čovječanstva, a to se posebno ogleda u radikalno no­vom tumačenju i razumijevanju fizikalnoga svijeta. Upravo zbog te činjenice Einstein ostaje nezaobilazna tema teološkog istraživanja. Stoga, bez obzira na Einsteinovo odbacivanje pojma osobnoga Boga, ipak je još uvijek moguće donekle misaono rekonstruirati njegovo osobno poimanje Boga. To je mo­guće iz Einsteinovih promišljanja podastrtih prije svega u nekoliko prigodno napisanih i, na svu sreću, objavljenih tekstova o odnosu znanosti i religije.[3] Valja spomenuti još i to, da zbog prije spomenute činjenice Einsteinova odba­civanja pojma osobnoga Boga može ujedno izgledati preuzetnim bilo kakvo povezivanje Einsteina s teologijom, ako se pritom također ima na umu činje­nica da Einstein u svojim nastupima i tekstovima nikad nije spominjao pojam teologije, jer je navodno smatrao – kako to navodi M. Jammer – da njegov pristup religiji bitno odudara od teološkog pristupa religiji kakvog praktici­raju profesionalni teolozi. Tu razliku u pristupu religiji Jammer opisuje ovim riječima: »teologija je u posjedu istine, dok filozofija traga za istinom«.[4] Na temelju toga nameće se opravdano pitanje o, uopće, mogućnostima postojanja jedne teologije iz perspektive Einsteinova načelnog poimanja Boga i religije? Na to pitanje M. Jammer hipotetički odgovara slijedeće:

»Ako bi teologija bila definirana kao metodološki oblikovan pokušaj razumijevanja religijskih učenja općenito i Božje naravi posebno, tada bi, uvjeren sam, pojam bio također prihvatljiv i Einsteinu.«[5]

Da taj stav ipak nije nekakvo pretjerivanje, nego da podrazumijeva i više od opravdanog predmnijevanja, daje svjedočanstvo jedan, ali ne i jedini pokušaj sustavnoga teološkog vrednovanja ne samo Einsteinova pojma Boga nego i njegove kompletne slike fizikalnoga svijeta.[6] U tom kontekstu dominira jed­no uvjerenje od općega značenja za odnos vjere i znanosti:

»Po prvi puta u povijesti misli, kršćanska teologija pronalazi samu sebe u mukama nove znan­stvene kulture koja joj nije suprotstavljena, nego koja barata s ne-dualističkim pogledom na svemir koji nije nespojiv s kršćanskom vjerom, čak ni u krucijalnim točkama stvaranja i utjelovljenja.«[7]

Stoga, neovisno o mogućim vjerskim neslaganjima s načelnim postavkama unutar sustavne teološke interpretacije Einsteinove slike svijeta, valja otvo­reno reći da Einsteinov genij predstavlja trajnu provokaciju kršćanskoj vjeri i teologiji, te zbog toga zavrjeđuje makar načelnu i, stoga, nedovršenu teološku pozornost.

EINSTEIN I MODERNA ZNANSTVENA KULTURA

Albert Einstein priznat je kao jedan od najvećih znanstvenih umova XX. sto­ljeća. Iako je dao mnoge doprinose razvoju prirodne znanosti, poglavito fizike, ipak ga se najviše pamti po njegovim pionirskim teorijama specijalne i opće relativnosti. U tom je smislu nesumnjivo Einsteinov rad »Zur Elektrodynamik bewegter Korper«, objavljen 1905. godine, jedan od najznačajnijih radova te godine u kojem objašnjava osnovne sastavnice svoje prve, dotično specijalne teorije relativnosti.[8] Einsteinova teorija dokazuje da su fizikalni zakoni isti za sve slobodno pokretne promatrače, neovisno o njihovoj brzini. Time je Einstein, suprotno Newtonovoj fizici klasične mehanike, pokazao da ne postoji apsolutno vrijeme, jer su svi zakoni fizike isti za svakog promatrača ili, preci­znije, odnose se na isti način prema odvojenim promatračima relativno njihovim položajima, ali različito u odnosu jedan prema drugome. Najbolji primjer tog evidentnog paradoksa sadržan je u hipotetičkom ‘paradoksu blizanaca’.[9] Naime, u tom hipotetičkom paradoksu jedan blizanac živi na razini mora, a drugi na vrhu planine dalje od središta zemljine rotacijske vrtnje i, posljedič­no, kreće se većom brzinom u odnosu na njegova blizanca koji se nalazi na razini mora. Međutim, blizanac koji se nalazi na vrhu planine, zbog opadanja frekvencije svjetlosnih valova kako je netko udaljeniji od zemljinog središta, stario bi neznatno sporije od njegova blizanca na razini mora. Odatle slijedi da mjerenje vremena svakog promatrača ovisi o odnosu prema njegovu polo­žaju, ali i gibanju. Ono je, dakle, relativno.[10] U tom smislu Einsteinov ključni prijedlog o svjetlu koje putuje konstantnom brzinom, neovisno o gibanju nje­gova izvora, kao i njegov dokaz da su masa i energija ekvivalente, činjenica izražena poznatom formulom       E = mc2, a izvedeni iz njegovih spisa objavlje­nih 1905. i 1907., zauvijek su izmijenili naše fundamentalno razumijevanje svijeta.[11] No, Einsteinov um nije mirovao ni nakon toga. Nekoliko godina kasnije poduzeo je odlučujući i nadasve zadivljujući korak. Naime, nakon intenzivnog promišljanja o gravitaciji objavio je niz radova, a najznačajni­ji je datiran 25. studenoga 1915., u kojem je uveo opću teoriju relativnosti, koja predviđa da bi čak i svjetlo trebalo biti podložno gravitacijskoj privlačnosti.[12] I upravo je tijek položaja planeta Merkur u trenutku najbliže točke prema Suncu (perihel) u času pomrčine zabilježene 19. svibnja 1919. godine, potvrdio njegovu teoriju. Ukratko, uzbuđenja što ih je proizvodio Einstein ostavila su neizbrisiv trag u svijesti čovjeka modernoga doba, a od toga nisu bili izuzeti ni teolozi.[13] No, da ne bi bilo zabune, na samom je početku važno raščistiti dvije stvari. Ovaj se doprinos neće baviti Einsteinovom fizikom i matematikom, nego nekim njihovim teološkim implikacijama, a da one nisu izmišljene nego realne, svjedoči činjenica da jedan od temeljaca – uz drugi, kvantne teorije – moderne fizike sačinjava teorija relativnosti.

»Najveću revoluciju u povijesti fizike imamo u 20. stoljeću, u jedinstvenom i najčešćem prijelazu iz klasične Newton-Galilejeve fizike u opću teoriju relativnosti i kozmologiju (Einstein), te nastan­ku i razvoju kvantne teorije iz klasične fizike. Dakle, kraljica prirodnih znanosti – fizika – podarila nam je najveće novovjeke promjene u prirodnoj slici svijeta: iz apsolutnog vremena i prostora u relativističku četverostrukost prostorvremena, iz mehanističke u kvantnu mehaniku.«[14]

Riječ je o »revoluciji« koja sve i da hoće ne može ostaviti postrance i neza­interesiranom vjeru, dotično njezina teologijska objašnjenja. Ipak, u ovom doprinosu strogo prirodoznanstvene dimenzije Einsteinove fizike i matemati­ke ostavljamo postrance, točnije prepuštamo ih fizičarima i matematičarima. Predmet naših promišljanja u doprinosu neće biti niti proučavanje fizikalno- matematičkih i filozofijskih pobuda Einsteinova protivljenja kvantnoj meha­nici, što ih je lapidarno sročio u antologijskoj tvrdnji: »Vi vjerujete da se Bog kocka, a ja vjerujem u potpuni zakon i red«, spomenutoj u pismu fizičaru Maxu Bornu.[15] Drugo, prvotna se svrha ovog doprinosa, stoga, sastoji u kritičkom propitivanju Einsteinove ideje Boga, budući da je kao rijetko koji drugi prirodoznanstvenik modernoga doba relativno učestalo objašnjavao svoj osobni »credo« onkraj stroge fizikalne znanosti. K tome valja imati na umu da motiv za odabir baš ove teme ne leži primarno u povremenim i zanimljivim Einsteinovim očitovanjima o religiji i religioznosti, činjenica koja razložno može predstavljati samo povod, nego leži u činjenici istinskoga »kopernikanskoga obrata« u našem poimanju fizikalnoga svijeta s dalekosežnim posljedicama na kozmologiju i, posljedično – za naš doprinos odlučujuće na kršćansku teologiju stvaranja koja polazi od biblijske vjere u Boga Stvoritelja.

»Od razvoja specijalne i opće teorije relativnosti na početku stoljeća [XX., op. T.M.], naši su pojmovi prostora i vremena gotovo posve izmijenjeni. Oni više nisu apsolutni niti se više mogu razmatrati nezavisno od mase-energije koju ‘sadržavaju’. Ove revolucionarne ideje o stvarnosti prostora i vremena, nepreglednost svemira u usporedbi s našim beskrajno sićušnim mjestom u prostoru i vremenu unutar njega, te evolucijski karakter svemira, transformirali su perspektivu iz koje mi promatramo sami sebe, naš svijet i konačne stvarnosti za kojima tragamo. One su također izmijenile naše ideje i predodžbe Boga i njegova odnosa s nama i našim svijetom.«[16]

Rečeno predstavlja na neki način sažetak onog problemskog dijela Einsteinovih fizikalnih otkrića koji sačinjavaju kritičnu misaonu točku ovog doprinosa, a koju je moguće predstaviti i popularnim riječima irskoga pisca G. B. Shawa, što ih je 1934. godine zapisao:

»Svemir Isaaca Newtona, koji je bio neosvojiva tvrđava moderne civilizacije tijekom tri sto­ljeća, srušio se poput jerihonskih zidina pred Einsteinovim kriticizmom. Newtonov svemir bio je uporište racionalnog determinizma: zvijezde s njihovim orbitama slušale su nepromjenjivo zadane zakone; a kad smo se od mjerenja njihova golemog prostranstva okrenuli proučavanju beskrajne malenosti atoma, ondje smo također našli elektrone s njihovim orbitama koji slušaju iste univerzalne zakone.«[17]

Prema tome, teološko vrednovanje Einsteinovih fizikalnih otkrića, makar se uglavnom odvijalo kroz njegovo poimanje odnosa religije i znanosti, dotično kroz preispitivanje njegova osobnog »creda«, prijeko je potrebno iz zahtje­va temeljne istine kršćanske vjere o Bogu Stvoritelju utemeljene u biblijskoj objavi.[18] Često citirana Einsteinova izjava: »najneshvatljivije o našem svijetu jest to da je tako shvatljiv«, ili »vječna tajna svijeta je njegova shvatljivost«[19] udovoljava minimalnom zahtjevu teologije stvaranja da je svijet skladno uređen i satkan od spoznatljivih zakona čije krajnje objašnjenje podrijetla, ipak, nije moguće ni dohvatiti niti objasniti polazeći isključivo iz zadanosti kontingentnoga konteksta njihove (ne)shvatljivosti, budući da bi u suprotnom svako teološko objašnjenje koje legitimno poseže za argumentom vjere bilo izlišnim.[20] No, prije nego se upustimo u kritičku analizu Einsteinova govora o Bogu, čini se opravdanim iznijeti ukratko neka opća obilježja i usmjerenja te­kućeg odnosa znanosti i religije (teologije) u kontekstu nekolicine najznačaj­nijih sudionika toga dijaloga, a koja služe širenju dijaloškog ozračja u ovom, ali i inom kontekstu rasprave između znanosti i religije (teologije).

EINSTEIN I MODELI ODNOSA ZNANOSTI I RELIGIJE (TEOLOGIJE)

Ian Barbour, američki fizičar i teolog, elaborirao je četiri glavna načina ili pogleda na odnos znanosti i religije: konflikt, neovisnost, dijalog, integracija. Autor je te načine odnosa najprije razradio načelno,[21] a potom ih je sustavno podvrgnuo metodološkoj provjeri na konkretnim prirodoznanstvenim iza­zovima za teologiju: astronomija i stvaranje; praktičke implikacije kvantne fizike na Božje djelovanje u svijetu; evolucija i neprekinuto stvaranje; neuroznanost i ljudska narav; Bog i priroda.[22] Tu se Einstein pojavljuje u kontekstu rasprave o odnosu astronomije i teologije stvaranja, te praktičkih implikacija kvantne fizike na Božje djelovanje u svijetu. Barbour ističe, s jedne strane, da je Einstein izjednačio racionalnost sa sređenošću prirode i determinizmom prirodnih zakona, dok s druge strane, nikada nije napustio svoje uvjerenje da nesigurnosti kvantne teorije samo označavaju privremeno ljudsko neznanje. Te će nesigurnosti, naime, biti napuštene čim budu otkrivene determinističke osnove tih nepoznatih mehanizama.[23] Spomenuto neslaganje tiče se primarno Einsteinova odbacivanja temeljnih postavki kvantne fizike, a koje je neraskidivo povezano s njegovom vizijom svijeta unutar koje nema mjesta ni za slučaj niti za intervenciju izvana, a kakvu primjerice pretpostavlja transcendentna vjera. Iz Barbourova opisa četiriju glavnih pogleda na odnos znanosti i religije nije sasvim jasno u koji bi tip odnosa spadala Einsteinova vizija (?). Pita se: čega? U Einsteinovim fizikalno-matematičkim istraživanjima i izvo­dima nema spomena Boga, a što je i razumljivo, ako se ima na umu činjenica da su posrijedi strogo prirodoznanstvena istraživanja. Umjesto toga, govor o Bogu češće je zastupljen u njegovim pismima, javnim natpisima i istupima u kojima je pokušavao dati objašnjenje svoga »creda« i svoje ideje Boga,[24] a što nikada nije urodilo jednom zaokruženom teorijom. No, Barbour uopće ne posvećuje pažnju Einsteinovu pojmu Boga.

John F. Haught, SJ, američki teolog, za razliku od Iana Barboura, već u uvodu ističe da »je čak i Albert Einstein, koji je bio ‘ateist’ (tj. netko tko niječe posto­janje Boga teizma), priznao da je ‘religiozan’ čovjek u smislu da je štovao ‘tajnu’ svemira«.[25] Iako je u toj tvrdnji Einstein osumnjičen za »ateizam«, makar u navodnicima, ipak držimo je takva tvrdnja preuranjena u ovom do­prinosu s obzirom na njegove krajnje pretenzije po tom pitanju. Haught je, slično Barbouru, elaborirao također četiri temeljna modela odnosa znanosti i religije (teologije). Tu se susreće s 4C (ili hrvatski 4K) modela: konflikt ili sukob (conflict); kontrast ili oprečnost (contrast); kontakt ili doticaj (contact); konfirmacija ili potvrđivanje (confirmation). Autor je spomenute modele od­nosa najprije načelno obrazložio i metodički ograničio,[26] a zatim ih je podvrgao provjeri na konkretnim prirodoznanstvenim izazovima za teologiju.[27] U tom se kontekstu Einstein pojavljuje isključivo unutar modela konflikta znanosti i religije (teologije).

»Ironično, najčešće citirane Einsteinove riječi su: ‘Bog se ne kocka’, i možda je ovo pravilo mnoge zavelo da misle kako je Einstein teist određene vrste. Međutim, jasno je iz šireg kon­teksta njegovih natpisa da je on s tom izjavom htio samo očitovati svoje uvjerenje da je svemir zakonit i spoznatljiv. On uopće ne prihvaća transcendentnoga Boga teizma. Po njemu nema osobnog božanstva koje postoji neovisno o svijetu, kako to zahtijeva teistička religija.«[28]

Haught, stoga, smatra da je Einstein mogao izjaviti »znanost bez religije je še­pava, religija bez znanosti je slijepa«,[29] tek nakon što je eliminirao osobnoga Boga iz njegova shvaćanja religije. Sve to potvrđuje da je Haught itekako za­okupljen Einsteinovim pojmom Boga. Štoviše, on mu pristupa kritički, izra­žavajući svoje temeljno neslaganje. No, na jednom drugom mjestu Haught, ipak, kaže slijedeće:

»Nakon svega, uvijek je moguće redefinirati koncept Boga, kao je to učinio sam Einstein, na način da ga učini znanstveno prihvatljivim.«[30]

Arthur Peacocke, engleski biokemičar i teolog, sustavno je poradio na jednom, kako sam kaže, kritičko-realističkom modelu odnosa teologije i prirodne znanosti.[31] Kritičko-realistički model uzima u obzir činjenicu da u našoj kulturi još uvijek ne postoji jedinstveni model odnosa teologije i prirodne znanosti. Na načelnoj je razini moguće govoriti o četiri modela, koja Peacocke opisuje i razvrstava ovako: a) teologija i prirodna znanost mogu se smatrati dvama pristupima stvarnosti bez međudjelovanja; b) teologija i prirodna znanost sa­činjavaju dva posve različita jezična sustava; c) teologija i prirodna znanost su proizvod sasvim različitih držanja i stavova; d) teologija i prirodna znanost podređene su vlastitom ‘objektu’ proučavanja i strogo su definirane prema tom ‘objektu’ (priroda za prirodnu znanost, a Bog za teologiju).[32] Evidentno je da navedeni modeli izričito ukazuju na razlike između teologije i prirodne znanosti. No, to nipošto ne znači da među njima nije moguća nikakva realna i plodonosna interakcija. Primjerice, R. J. Russell, američki fizičar i teolog, temelju je Peacockova četiri načelna modela (ne)odnosa teologije i prirodne znanosti ukazao na još četiri jednostavnije ‘dimenzije’ koje karakteriziraju taj odnos: a) pristupi i pogledi; b) jezici i izražavanje; c) držanja i stavovi; d) objekti i predmeti.[33] U okviru svake ‘dimenzije’ odnos teologije i prirodne znanosti može se izgrađivati na pozitivnim i negativnim osnovama. Načelno govoreći, pozitivne osnove osiguravaju uvjete pomirenja koje sa svoje strane omogućava uzajamno međudjelovanje teologije i prirodne znanosti, dok ne­gativne osnove to sputavaju.[34] U takvom misaonom kontekstu, Peacockeov kritičko-realistički model odnosa teologije i prirodne znanosti uključuje dvo­struku zadaću. Prvo, od teologije zahtijeva razumljivu artikulaciju iskustava Boga. Drugo, od prirodne znanosti zahtijeva jasnu perspektivu o prirodnom svijetu, uključujući čovjeka. Posljedično, kritičko-realistički model odnosa teologije i prirodne znanosti ne može pretpostaviti drugo doli neuklonjivo međudjelovanje različitih, ali uzajamnih pristupa jednoj te istoj stvarnosti svijeta.[35] Umjesto dvije paralelne kulture, treba poraditi na izgradnji jedne jedin­stvene, bazirane na kritičko-realističkom uzajamnom međudjelovanju teolo­gije i prirodne znanosti.[36] U tom kontekstu Einstein zauzima važno mjesto, ali ne kao teološki, nego prvenstveno kao prirodoznanstveni sugovornik, ukoliko je on svojim otkrićima dao ogroman doprinos preciznijem i dubljem razumi­jevanju prirodnoga svijeta, davši time ujedno dragocjene poticaje teološkom tumačenju Božjeg djelovanja u svijetu, ali odsada drukčijem od dojučerašnjega.[37] Einstein, kao uostalom i mnogi drugi moderni znanstvenici,[38] nije skri­vao svoje divljenje pred spoznatljivošću i shvatljivošću prirodnoga svijeta, iako je konačnu ‘tajnu svemira’ izravno vezao za njemu omiljenu ‘kozmičku religiju’ (njegov »credo«),[39] osporavajući pritom vrijednost ideje Boga kao osobe, a s kojom računaju monoteističke religije.[40] Neposrednije bavljenje problematikom Einsteinova pojma Boga odsutno je u Peacockovu opusu. John Polkinghorne, engleski matematički fizičar i teolog, zasigurno spada u skupinu najplodnijih suvremenih istraživača mogućnosti i granica odnosa i dijaloga teologije i prirodne znanosti. No, za razliku od drugih, Polkinghorne gradi vlastiti put i slijedi vlastitu metodu u potrazi za dodirnim točkama i nepremostivim međudjelovanjima teologije i prirodne znanosti. On je veoma dobro upoznat s različitim modelima njihova međudjelovanja – od sukoba, neovisnosti i dijaloga do integracije, asimilacije i sklada[41] – no ostaje privr­žen stavu da ni znanost niti teologija ne mogu ponuditi jednobojan činjeničan izvještaj o nevidljivim stvarnostima (kvarkovima; Bogu) o kojima obadvije imaju potrebu govoriti. Zbog toga, smatra Polkinghorne, i znanost i teologija moraju koristiti analogne izvore u promišljanjima o kompleksnim stvarnosti­ma, a što je karakterizirano upotrebom adekvatnih modela, metafora i simbola u njihovu govoru.[42] Pritom, dakako, svaka to čini na svoj način, ali uvijek dr­žeći na oku objašnjenja prirodnoga svijeta one druge. U taj se kontekst sasvim uklapa jedna misao W. Heisenberga: »Napokon nam doduše uspijeva razumjeti ovaj svijet time što strukture njegova reda prikazuje­mo matematičkim oblicima; ali ako hoćemo o njemu govoriti, moramo se zadovoljiti slikama i usporedbama, gotovo kao u religioznom jeziku.«[43]

Metafore i simboli, dakle, nisu strani ni prirodnoj znanosti. Međutim, Polkinghorneov model ipak je zamišljen idealno, jer on podrazumijeva jednu univerzalno prihvaćenu pred-odluku svih o nužnosti i neizostavnosti interak­cijskog dijaloga teologije i prirodne znanosti, a što u sadašnjem povijesnom trenutku spada u utopiju. U tom kontekstu Einstein zauzima važno mjesto, jer je otkrićem specijalne teorije relativnosti nametnuo novo poimanje prostora i vremena te naravi svjetla, činjenica koja ne može ostaviti ravnodušnom teolo­giju i njezina objašnjenja Božjeg djelovanja u svijetu dinamičkih i evolutivnih procesa.[44] No, osim tih općepoznatih podataka, Polkinghorne ne daje jednu sustavnu teološku analizu Einsteinova pojma Boga.

Wolfhart Pannenberg, njemački teolog, zasigurno je jedan od najplodnijih i najsvestranijih teoloških svjedoka suvremenog dijaloga teologije i prirodne znanosti. Među njegovim teološkim pitanjima upućenim znanstvenicima[45] nalazi se i ovo:

»Postoji li ikakav zamisliv pozitivan odnos koncepta vječnosti s prostorvremenskim ustrojstvom fizičkoga svijeta?«[46]

Naime, to je pitanje jedno od najtežih pitanja što se tiču dijaloga teologije i prirodne znanosti. Jer, ako vječnost označava način božanskoga bivstvovanja, onda upravo vječnost nameće pitanje o načinu Božjeg odnosa prema prostorvremenskom svemiru.[47] No, Einstein Pannenbergu nije presudno za­nimljiv za razumijevanje vječnosti, nego za razumijevanje Božje prisutnosti u prirodnim fenomenima u kontekstu nove – dinamičke i evolutivne – slike svijeta. Pannenberg najprije primjećuje da Einsteinova teorija polja obuhvaća prostor, vrijeme i energiju na takav način kao da nutka na mišljenje o spoznatljivosti čitavoga vremena. To bi onda odavalo prvenstvo vječnosti u na­šem poimanju vremena. S druge pak strane, koncept određenog polja energije mogao bi se iskoristiti tako da naše razumijevanje duhovne prisutnosti Boga u prirodnim fenomenima postane djelotvorno, u smislu teološkog koncepta Božjega stvaranja i uzdržavanja stvorenoga svijeta.[48] Više od toga, a što iz teološke perspektive nije nipošto ni malo niti nebitno, Einstein nije okupirao Pannenbergovu teološku misao. Pannenberg se ne osvrće na Einsteinov po­jam Boga, nego samo na Einsteinov doprinos napretku fizike i time stvaranju nove slike svijeta.

Za razliku od Pannenberga, njemačkom teologu Hansu Kungu, Einstein je odigrao ulogu Trojanskog konja, jer tamo gdje je Einstein stao sa svojom kontinuiranom kritikom na račun ideje osobnoga Boga (Bog = osoba), Kung je nastavio i to s podosta misaone oštrine.

»Nema dvojbe: jedna od glavnih teškoća, doista ne samo Alberta Einsteina, da se još i danas vje­ruje u Boga Izraelova, u Boga stvoritelja i dovršitelja, jest predodžba o osobnom Bogu, prisutna već u Starom zavjetu. Ne spada li ona u područje predkritičkog mišljenja, mitologije? Teolozi tu imaju povoda obaviti samokritiku.«[49]

Nasuprot tome, Küng formulira odlučujuće pitanje:

»Smije li i mora li čovjek Boga predočavati kao osobu, i može li se to zbiti u obzoru novo­vjekovne svijesti, a da čovjek ne zapadne u nekritički tradicionalno mitologiziranje ili pak u hiperkritički radikalno demitologiziranje?«[50]

Kung polazi od teze da poimanje Boga kao osobe ni na Zapadu nije otpočetka bilo ni razumljivo niti odjednom prihvaćeno te da, posljedično, Einsteinu tre­ba dati za pravo kad se, pozivajući se na Spinozu, Schopenhauera i budizam, kritički odnosi prema pojmu Boga kao osobe.[51] No, ovaj doprinos nema za cilj proučavanje Kungove kritike Boga-osobe, nego upoznavanje s teološkim analizama i kritikama višekratnog Einsteinova odbacivanja pojma Boga kao osobe. U tom je smislu zanimljivo primijetiti da su daleko najveću teološku osjetljivost prema Einsteinovu odbacivanju pojma Boga kao osobe pokazali katolički teolozi. Možda je baš to jedan, makar prešutan, razlog zašto je Ka­tolička crkva s najvišega vrha progovorila o Einsteinu i njegovu doprinosu napretku znanosti općenito i fizike posebno.

EINSTEIN I KATOLIČKA CRKVA

Postoji nekoliko Einsteinovih stavova koji bi – to treba otvoreno reći radi hrvatske vjerničke javnosti! – odmah osporili svaku mogućnost institucional­noga susreta Katoličke crkve s Einsteinom. Međutim, vremena se mijenjaju i mi se mijenjamo u njima. Time se želi skrenuti pozornost na moralnu normu u skladu s kojom određeni stavovi pojedinca, ma koliko provokativni i iza­zovni, nikada ne smiju potamniti i njegove dobre strane i zasluge. Dakle, tko dobro razlikuje stvari, ima izglede da ih dobro nauči i shvati. A sada ukratko o Einsteinovim stavovima. Einstein je sročio i objavio tvrdnju koja ističe da su se »crkve uvijek borile protiv znanosti i progonile njezine pristaše«.[52] Jedna­ko tako, Einstein je smatrao da su tradicionalne religije, poglavito židovstvo, kršćanstvo i islam, zastarjele te da ih je potrebno pročistiti elementima nove kozmičke religije.[53] Pritom središnje mjesto zauzima pojam osobnoga Boga. »Glavni izvor današnjih sukoba između domena religije i znanosti počiva u konceptu osobnoga Boga«, a zatim dodaje:

»U njihovim nastojanjima oko etičkoga dobra, učitelji religije moraju napustiti nauk o osobnome Bogu, tj. napustiti taj izvor straha i nade koji je u prošlosti u ruke svećenika stavio tako veliku moć.«[54]

Ipak, ovdje se nećemo upustiti u raspravu o tim Einsteinovim navodima, već ih samo navodimo radi ilustracije onoga što ide pod pojam promjene, a na­mjesto uvoda u institucionalizirani susret Katoličke crkve i Einsteina. Papinska akademija znanosti, povodom stotoga rođendana Alberta Einsteina 10. studenoga 1979. godine, organizirala je komemorativni skup čijem se au­ditoriju prigodnim govorom obratio papa Ivan Pavao II. Na početku govora Papa je istaknuo da

»Apostolska stolica želi odati dužnu počast Albertu Einsteinu za osobito veličanstven doprinos napretku znanosti te spoznaji istine prisutne u tajni svemira.«[55]

Nakon kraćeg osvrta na ulogu fundamentalne znanosti u otkrivanju istine, te ulogu primijenjene znanosti u tehnološkom napretku i ostvarivanju dobrobiti čovječanstva, Papa priznaje, citirajući izričito Drugi vatikanski koncil, da i Crkva ima koristi od toga:

»Nove prilike, napokon, utječu i na vjerski život. S jedne ga strane izoštreniji kritički duh čisti od magičnog shvaćanja svijeta i od preostataka praznovjerja te zahtijeva više osobno i djelotvornije prianjanje uz vjeru, tako da mnogi dolaze do življeg iskustva Boga.«[56]

Suradnja između znanosti i religije donosi korist jednoj i drugoj, bez da na ijedan način vrijeđa njihove autonomije. Kao što religija zahtijeva vjersku slobodu, tako znanost s pravom zahtijeva slobodu istraživanja. U tom se smislu Papa opet pozvao na koncilski nauk: »Zato, ‘priznavajući tu opravdanu slobodu’, Crkva potvrđuje zakonitu samostalnost kulture, a osobito znanosti«,[57] a zatim je dodao:

»Prigodom ove svečane komemoracije Einsteina želim ponovno potvrditi koncilske izjave o autonomiji znanosti u njezinoj funkciji istraživanja istine upisane prstom Božjim u stvorenje. Puna divljenja prema geniju velikog znanstvenika [Einsteina, op. T.M.], u kojem se objavljuje trag Duha stvoritelja, Crkva, bez da se na ikoji način upliće, pa i sudom koji na nju ne spada, o nauku glede najviših sustava svemira, predlaže je [funkciju znanosti da istražuje istinu, op. T. M.] promišljanju teologa za otkrivanje postojeće harmonije između znanstvene istine i objavljene istine.«[58]

U nastavku je Papa skrenuo pozornost na važnost koncilske izjave o opravdanoj autonomiji ovozemaljskih stvarnosti, prisjećajući se pored Einsteina i Galileia, za kojega je ustvrdio da »je morao mnogo trpjeti – ne možemo to sakriti – od ljudi i organa Crkve«, a zatim je dodao koncilsku izjavu:

»Neka nam zato bude slobodno požaliti neke stavove, kojih je nekada bilo i među samim kršćanima zbog toga što nisu dovoljno shvatili opravdanu autonomiju znanosti. Ti su stavovi, postavši izvorom napetosti i sukoba, mnoge duhove doveli do toga da smatraju da se vjera i znanost protive jedna drugoj.«[59]

Nakon toga Papa iznosi promišljanja o znanstvenoj spoznaji istine, gdje biranim riječima priznaje i potvrđuje znanstveni genij Galileia, koji je već onda javno isticao stav po kojemu se znanstvena istina i vjerska istina ne mogu protiviti jedna drugoj,[60] a taj će stav Crkva izričito istaknuti u koncilskoj izjavi:

»Stoga se metodičko istraživanje ni u jednoj disciplini, ako se vrši doista znanstveno i po moralnim načelima, nikada neće stvarno protiviti vjeri, jer profane i vjerske realnosti imaju izvor u istome Bogu.«[61]

Taj je stav Papa doveo u vezu s nužnim optimizmom koji trajno treba pratiti znanstvenika, bilo vjernika ili nevjernika, u njegovim istraživanjima.[62] Tu je potrebu potkrijepio izjavom nekadašnjeg predsjednika Papinske akademije znanosti i velikog prirodoznanstvenika, mons. G. Lemaitrea:

»Obadvoje – znanstvenik vjernik i nevjernik – trude se dokučiti rukopis mnogostrukih slojeva prirode u kojima su se tragovi različitih etapa duge evolucije pomiješali i posložili jedan ponad drugoga. Vjernik možda ima prednost stoga što zna da ta zagonetka ima jedno rješenje, da je to ispod stojeće pismo, na kraju krajeva, djelo jednoga inteligentnog bića, to jest da je problem postavljen od prirode već bio postavljen da bude razriješen i da je nesumnjivo njegova težina razmjerna sadašnjoj i budućoj sposobnosti čovječanstva. To mu možda neće dati nova sredstva u njegovim istraživanjima, ali će mu omogućiti da sačuva zdravi optimizam bez kojega se trajni napor ne može dugo održati.«[63]

Na samome kraju Papa izražava želju da »bi znanost kojom se znanstvenici bave, koliko na razini čiste toliko na razini primijenjene znanosti, mogla uz zdušnu potporu religije pomoći čovječanstvu da pronađe putove nade i do­segne najviše ciljeve mira i vjere«.[64] Zanimljivo je primijetiti da ovaj govor pape Ivana Pavla II veliku pažnju posvećuje povijesnom »slučaju Galilei«, koji zasigurno još uvijek u glavama mnogih suvremenika proizvodi jeku trajne nepomirljivosti između Crkve i znanstvenog pothvata. Stoga ne iznenađuje činjenica da je Papa upravo tom »slučaju« posvetio veliku pozornost, povezujući ga izričito s naukom Drugoga vatikanskog koncila o opravdanoj autonomiji ovozemaljskih stvarnosti.[65] Iz koncilskog vrela crkvenog nauka Papa iznosi na javu izjave i stavove koji otkrivaju svijest o jasnom razgraničenju između legitimnoga znanstvenog istraživanja – čiji je krajnji cilj otkrivanje istine o materijalnome svijetu – i objavljenih istina vjere – čiji je krajnji cilj spasenje i otkupljenje čovjeka po Bogu u Isusu Kristu. No, budući da materi­jalni svijet u svojim najintimnijim strukturama skriva/otkriva tragove Božjeg stvaranja, te budući da znanstveno istraživanje ne može a ne nailaziti na otiske Božjeg stvarateljskog prsta, jasno je zašto Papa insistira na nauku o nepostojanju načelne suprotstavljenosti između temeljnih znanstvenih istina i temeljnih objavljenih istina. Naime, svaka bi takva suprotstavljenost bila u sebi kontradiktorna, budući da jedne i druge istine imaju zajednički izvor u Bogu, iako se do njih dolazi različitim putovima. Do jednih se dolazi pomoću znanstvenih istraživanja, dok se do drugih dolazi slobodnim poslušnim pristankom uz Božju objavu.[66] To nam daje za pravo misliti, makar tek privremeno i provizorno, da bitne razlike između Pape i Einsteina u pogledima na fizikalnu zbilju nema, činjenica koja je sadržana u priznanju da vječna tajna svijeta ostaje upravo njegova spoznatljivost i shvatljivost.[67] No, Papa se služi načelnim doktrinarnim jezikom, te nije nikakvo čudo da se u njegovu govoru ne nalazi nikakva misao

o Einsteinovu pojmu Boga koji bi zasigurno bio predmet temeljnog neslaganja,  znajući već iz dosadašnjih promišljanja da se Einstein radikalno protivio teološkom pojmu Boga kao osobe, dakle pojmu koji sačinjava bit kršćanskog shvaćanja Boga i vjere u Boga. No, da bi sama stvar postala jasnija potrebno je pobliže, mada opet sintetički, upoznati neke aspekte Einsteinove radikalne kritike tradicionalnoga pojma Boga kao osobe, vlastitog monoteističkim religijama abrahamovske tradicije: židovstvu, kršćanstvu i islamu, te zajedno s tim upoznati neke važne aspekte njegova razumijevanja Boga.

Nastavak u 2. dijelu.

Tonči Matulić, Filozofska istraživanja

Izvorni naslov: “Teologija: teološka analiza Einsteinova pojma Boga s implikacijama za njegovu sliku svijeta”

Preneseno s dozvolom autora.

[1]Usp. Andrew Robinson, Einstein. Sto godina relativnosti, Školska knjiga, Zagreb 2005.

[2]Usp. A. Robinson, Einstein. Sto godina relativnosti, str. 177-178. Također usp. Max Jammer, »Einstein o religiji, judaizmu i cionizmu«, u: A. Robinson, Einstein. Sto godina relativnosti, str. 185-190, ovdje posebno str. 185-186.

[3] Ovdje navodimo tekstove kronološkim redoslijedom njihova pojavljivanja i mjesta objavljivanja. I. Usp. Albert Einstein, »Religion and Science«, New York Times Magazine, 9. studenoga 1930., odjeljak 5, str. 1-4. Njemačka verzija teksta objavljena je samo dva dana kasnije u Berliner Tageblatt, 11. studenoga, str. 1-3. Isti je tekst kasnije dvaput ponovno objavljen u: (1) Albert Einstein, The World as I See It, Philosophical Library, New York 1949., str. 24-28; (2) Albert Einstein, Ideas and Opinions, Crown Publishers, Inc., New York 1954., str. 36-40. Ovaj tekst postoji također i u hrvatskom prijevodu: Albert Einstein, »Religija i znanost«, u: Albert Einstein, Moj pogled na svijet, 4. nepromijenjeno izdanje, Izvori, Zagreb 1999., str. 31-36. II. Usp. Albert Einstein, »Science and Religion«, u: A. Einstein, Ideas and Opinions, str. 41-49. Isti je tekst također objavljen u: Albert Einstein, Out of My Later Years, Philosophical Library, New York 1950., str. 25-33. Ovaj se tekst zapravo sastoji od dva dijela, a njihov je nastanak vezan uz slijedeća dva događaja: (1) Prvi dio teksta donosi Einsteinovo predavanje naslovljeno »The Goal«, održano 19. svibnja 1939. godine na sastanku Sjeverozapadne regionalne konferencije »American Associ- ation of Theological Schools« u Princetonu, točnije na Princeton Theological Seminary; (2) Drugi dio teksta donosi Einsteinovo una-prijed priređeno i poslano predavanje »Science and Religion« za »Prvu konferenciju o znanosti, filozofiji i religiji u njihovu odnosu prema demokratskom načinu životu«, koju je organizirao newyorški »Jewish Theological Seminary« i koja je istom održana 9.-11. studenoga 1940. godine na Union Theological Seminary u New Yorku. Ovaj dvodijelni tekst postoji također i u hrvatskom prijevodu: Albert Einstein, »Znanost i religija«, u: A. Einstein, Moj pogled na svijet, str. 39-50. III. Usp. Albert Einstein, »Religion and Science: Irreconciliable?«, The Christian Unitarian Register, 127 (1948), str. 19-20. Ovaj tekst donosi zapravo Einsteinovo pismo/odgovor na pristiglo pismo koje je mu je uputilo sedamdeset uglednih unitarnih klerika, članova udruge Liberal Ministers ’ Club iz New Yorka. Tekst je također objavljen u: A. Einstein, Ideas and Opinions, str. 49-52.

[4] Max Jammer, Einstein and Religion. Physi- cs and Theology, Princeton University Press, Princeton 1999., str. 67.

[5] Ibid.

[6] Ovdje se prvenstveno misli na škotskog reformističkog teologa Thomasa Forsythea Torrancea i njegova poznata teološka djela na polju dijaloga prirodne znanosti i teologije: Thomas Forsyth Torrance, Space, Time and Incarnation, Oxford University Press, Oxford London 1969.; Thomas Forsyth Torrance, God and Rationality, Oxford University Press, Oxford – London 1971.; Thomas Forsyth Torrance, Space, Time and Resurrection, The Handsel Press, Edinburgh 1976.; Thomas For- syth Torrance, Transformation and Conver- gence in the Frame of Knowledge, Eerdmans, Grand Rapids 1984.; Thomas Forsyth Torrance, Reality and Scientific Theology, Scottish Academic Press, Edinburgh 1985.

[7] T. F. Torrance, Space, Time and Incarnation.

[8] Usp. Albert Einstein, »Zur Elektrodynamik bewegter Korper«, Annalen der Physik, 17:10 (1905), str. 891-921.

[9] Pobliže o ‘paradoksu blizanaca’ usp. Stephen Hawking, »A Brief History of Relativity«, u: Stephen Hawking, The Universe in a Nutshell, Bantam Books, New York 2001., str. 9-11.

[10] Ideju relativnosti u ovom kontekstu po smislu i značenju nije moguće poistovjetiti s filozofskim pojmom relativnosti koji stoji u odnosu spoznaje istine, dakle, tiče se teorijskih pretpostavki relativizma po čijem je učenju moguće spoznati samo odnose među stvarima, ali ne i same stvari. Drugim riječima, relativizam niječe mogućnost postojanja neke apsolutno važeće spoznaje neovisno o subjektu spoznaje. Krajnja radikalizacija relativizma vodi preko implicitnog skepticizma u ukidanje pojma istine kao obvezujuće spoznajno- praktičke kategorije. Reperkusije relativizma na etičko područje takve su da se niječu opće i apsolutno važeće moralne vrijednosti, uključujući i moralne norme utemeljene na tim vri-jednostima, s prizivom na argumente njihove povijesne kontingentnosti i socijalno-kultu- ralne uvjetovanosti.

[11] Usp. Mark William Worthing, God, Creation, and Contemporary Physics, Theology and the Science Series – 5, Augsburg Fortress Press, Minneapolis (MN) 1996., str. 23-24. Hvalevrijedne hermeneutičke zahvate u sustavnom obrazlaganju i pospremanju Einsteinovih pri- rodoznanstvenih otkrića pod okrilje temeljnih postulata takozvane galileijanske znanosti, činjenica koja Einsteina nesumnjivo svrstava u red najznačajnijih sljedbenika rodozačetnika moderne prirodne znanosti Galilea Galileija, dao je talijanski fizičar Antonino Zichichi. O tome usp. Antonio Zichichi, Galilei divin uomo, Saggiatore, Milano 2001., str. 441-457.

[12] Usp. Albert Einstein, Sitzungsberichte: Pre- ussische Akademie der Wissenschaft, den 25. November 1915, str. 844ss; usp. Albert Einstein, »Die Grundlage der allgemeinen Relativitatstheorie«, Annalen der Physik, 49 (1916), str. 769-822.

[13] Sustavno izlaganje o fizikalnim i filozofskim načelima teorije relativnosti vidi u: Tomislav Petković, Uvod u modernu kozmologiju i filozofiju, Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić« – Element, Šibenik – Zagreb 22002., str. 90-120.

[14] Tomislav Petković, »Razvoj kvantne teorije i njezinih tumačenja na Heisenbergovu tragu«, u: Werner Heisenberg, 1. Promjene u osnovama prirodne znanosti – šest predavanja; 2. Slika svijeta suvremene fizike, Kruzak, Zagreb 1998., str. 115-152, ovdje posebno str. 115-116 (emfaze su u tekstu). Isto također vidi u: T. Petković, Uvod u modernu kozmologiju i filozofiju, str. 151.

[15] Preuzeto iz: Ian Stewart, Kocka li se Bog? Nova matematika kaosa, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2003., str. 13-14.

[16] R. Stoeger, SJ, »Key Developments in Physics Challenging Philosophy and Theology«, u: W. M. Richardson – W. J. Wildman (ur.), Religion & Science: History, Method, Dialogue, Routledge, New York – London, str. 183-200, ovdje posebno str. 184185. Sustavno opširnije o tome vidi u: Robert J. Russell – William R. Stoeger, SJ – George V. Coyne, SJ (ur.), Physics, Philosophy and Theology. A Common Quest for Understan- ding, Vatican Observatory Publications, Vatican City State 1988.

[17] George Bernard Shaw, »Too True to Be Good. A Political Extravaganza«, u: George Bernard Shaw, Too True to Be Good, Village Wooing and On the Rocks, Constable, London 1934., str. 84. Georgea Bernarda Shawa Einstein je već ranije, točnije 1930., pohvalio i pozdravio. O tome usp. A. Einstein, Moj pogled na svijet, str. 72.

[18] Egzegetske povijesno-kritičke teološke analize biblijskih izvještaja o stvaranju svijeta i čovjeka vidi u: Adalbert Rebić, Stvaranje svijeta i čovjeka. Egzegeza i biblijska teologija Post 1-3 s uvodom u Petoknjižje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996., str. 49-161.

[19] A. Einstein, Out of My Later Years, str. 29-33. Isto također u: Albert Einstein, »Physics and Reality«, The Journal of the Franklin Institute, vol. 221 (1936), br. 3, str. 349-382.

[20] Usp. Wolfhart Pannenberg, »Gott und die Na- tur«, Theologie und Philosophie, 58 (1983), str. 481-500; usp. Wolfhart Pannenberg, »Contingenz und Naturgesetz«, u: A. M. Klaus Muller – Wolfhart Pannenberg, Erwagungen zu einer Theologie der Natur, Verlagshaus Gerd Mohn, Gutersloh 1970., str. 33-80; usp. Thomas Forsyth Torrance, Divine and Contingent Order, Oxford University Press, Oxford 1981.

[21] Usp. Ian Barbour, Religion and Science. Historical and Contemporary Issues [prerađeno i prošireno izdanje knjige Religion in an Age of Science: The Giford Lectures, 1989–1991, sv. 1], HarperSanFrancisco, San Francisco 1997., str. 77–105; usp. Ian Barbour, Ways of Relating Science and Theology, u: R. J. Russell – W. R. Stoeger, SJ – G. V. Coyne, SJ (ur.), Physics, Philosophy and Theology, str. 21–25.

[22] Usp. Ian Barbour, When Science Meets Re- ligion, HarperSanFrancisco, San Francisco 2000., str. 39-180.

[23] Usp. ibid., str. 53 i 66-68.

[24] Sustavno o tome vidi u: M. Jammer, Einstein and Religion.

[25] John F. Haught, Science and Religion: From Conflict to Conversation, Paulist Press, New York – Mahwah (NJ) 1995., str. 5 (umetnuti navodnici su u tekstu).

[26] Usp. J. F. Haught, Science and Religion, str. 9-26.

[27] Ibid., str. 27-201.

[28] Ibid., str. 29–30.

[29] A. Einstein, »Znanost i religija«, str. 45.

[30] J. F. Haught, »Evolution, Tragedy, and Hope«, u: Ted Peters (ur.), Science and Theology. The New Consonance, Westview Press, Boulder (Col.) – Oxford (UK) 1998., str. 232.

[31] Usp. Arthur Peacocke, Theology for a Scien- tific Age. Being and Becoming – Natural, Divine, and Human, Theology and the Sciences Series – 8, Fortress Press, Minneapolis 1993., str. 1-23. Također usp. Arthur Peacocke, Pa- ths from Science towards God. The End of all Our Exploring, Oneworld Publications, London – New York 2001.

[32] Usp. A. Peacocke, Theology for a Scientific Age, str. 20.

[33] Usp. Robert J. Russell, »A Critical Appra- isal of Peacocke’s Thought on Religion and Science«, Religion and Intellectual Life, 2 (1985), str. 48-58.

[34] Usp. A. Peacocke, Theology for a Scientific Age, str. 20-21.

[35] Ibid., str. 21-22.

[36] Usp. A. Peacocke, Paths from Science towar- ds God, str. 6-17.

[37] Usp. A. Peacocke, Theology for a Scientific Age, str. 29-35.

[38] Primjerice, usp. Fred Hoyle, The Nature of the Universe, Blackwell, Oxford 1960.; usp. Victor F. Weisskopf, Knowledge and Wonder, Doubleday, Garden City (NY) 1962.

[39] Usp. Albert Einstein, »Religion and Science«, str. 1-2; usp. A. Einstein, »Religion and Science: Irreconcilable?«, str. 19-20. O tome također opširnije u: M. Jammer, Einstein and Religion, str. 78-80, 118 i 123-125.

[40] Usp. A. Einstein, »Znanost i religija«, str. 39-50, ovdje posebno str. 46 i 48.

[41] Usp. John Polkinghorne, Science and Theolo- gy. An Introduction, Society for Promotiong Christian Knowledge – Fortress Press, London – Minneapolis 1998., str. 20-22. Također usp. John Polkinghorne, The Faith of a Physicist. Reflections of a Bottom-Up Thinker, Theology and the Sciences Series – 5, Fortress Press, Minneapolis 1996.

[42] Usp. J. Polkinghorne, Science and Theology, str. 22-24.

[43] Werner Heisenberg, »Naturwissenschaftliche und religiose Wahrheit«, u: Werner Heisenberg, Schritte Uber Grenzen. Gesammelte Re- den undAufsatze, Munchen 21973., str. 349.

[44] Usp. John Polkinghorne, Belief in God in an Age of Science, Yale University Press, New Haven – London 1998., str. 26-28.

[45] Usp. Wolfhart Pannenberg, »Theological Questions to Scientists«, Zygon – Journal of Religion and Science, sv. 16 (1981), br. 1, str.  65-76. Isto također u: Wolfhart Pannenberg, Toward Theology of Nature. Essays on Science and Faith, [ur. T. Peters], WestminsterJohn Knox Press, Louisville (Ken.) 1993., str. 15-28.

[46] W. Pannenberg, Toward Theology of Nature, str. 24.

[47] Usp. ibid.

[48] Ibid., str. 48.

[49] Hans Kung, Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novome vijeku, Naprijed, Zagreb, 1987., str. 580.

[50] Ibid.

[51] Usp. Ibid., str. 581.

[52] A. Einstein, »Religion and Science«, str. 4. Isto također vidi u: A. Einstein, Ideas and Opinions, str. 40. Isto također u: A. Einstein, »Religija i znanost«, str. 35.

[53] Usp. A. Einstein, »Science and Religion«, str. 41-49. Također vidi u: A. Einstein, Out of My Later Years, str. 25-33. Također usp. A. Einstein, »Znanost i religija«, str. 39-50.

[54] A. Einstein, »Science and Religion«, str. 46 i 47. Također usp. A. Einstein, »Znanost i religija«, str. 46 i 48.

[55] Ivan Pavao II., »Discorso per la commemorazione della nascita di Albert Einstein« (10. studenoga 1979.).

[56] Drugi vatikanski koncil, Pastoralna Konstitucija »Gaudium et spes« o Crkvi u suvremenom svijetu (7. prosinca 1965.), Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila, Zagreb 41986., br. 7 (dalje skraćeno GS).

[57] GS, br. 59.

[58] Ivan Pavao II., »Discorso per la commemorazione della nascita di Albert Einstein«, br. 5 (emfaza je naša).

[59] GS, br. 36.

[60] Ivan Pavao II., »Discorso per la commemorazione della nascita di Albert Einstein«, br. 7.

[61] GS, br. 36.

[62] Ivan Pavao II., »Discorso per la commemorazione della nascita di Albert Einstein«, br. 10.

[63] Godard-M. Heller, »Le relations entre la science et la foi chez Georges Lemaitre«, Pontificia Academia Scientiarum – Commentarii, sv. III, br. 21, str. 11.

[64] Ivan Pavao II., »Discorso per la commemorazione della nascita di Albert Einstein«, br. 10.

[65] Usp. GS, br. 36 i br. 59.

[66] Usp. Ivan Pavao II., Fides et ratio – Vjera i razum, Enciklika svim biskupima Katoličke crkve o odnosu vjere i razuma (14. rujna 1998.), Dokumenti 117, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1999.

[67] Papa Ivan Pavao II. je povodom završetka desetogodišnjeg rada Papinske komisije o »slučaju Galilei«, a tijekom plenarnog zasjedanja Papinske akademije znanosti u listopadu 1992. godine, održao prigodni govor u kojemu je izričito citirao Einsteina, tj. njegovu izjavu: »Ono što je o svijetu vječno neshvatljivo jest njegova shvatljivost«. – Ivan Pavao II., »Discorso ai Partecipanti alla sessione plenaria della Pontificia Accademia delle Scienze (31. X. 1992)«. U tekstu Papina govora navedena je i poznata bibliografska jedinica: Albert Einstein, »Physics and Reality«, The Journal of the Franklin Institute, sv. 221 (1936), br. 3, str. 349-382.

The post Albert Einstein, religija i znanost – oštroumna analiza iz pera Tončija Matulića appeared first on Bitno.net.

Kad smo u mraku i kad ništa ne vidimo recimo: „Znam, Gospodine, da će se žalost pretvoriti u radost. Ne znam kako, ali vjerujem.“ To je čin vjere – kazao je papa Franjo

Foto: Vatican Radio

‘Vaša će se žalost pretvoriti u radost’, o tom je Isusovu obećanju učenicima Sveti Otac govorio u svojoj propovijedi na misi u domu Sveta Marta. Govoreći o kršćanskoj radosti, Papa je rekao da se radost ne može kupiti jer je dar Božji. Kršćanska je radost u nadi – ustvrdio je Papa. 

Sveti je Pavao bio vrlo hrabar, jer je njegova snaga bila u Gospodinu. I on se katkad bojao, a to nam se svima dogodi. Pitamo se tada: „Zar ne bi bilo bolje prihvatiti kompromise“. Pavao je znao da njegovo propovijedanje ne godi ni Židovima ni poganima; nije prihvaćao kompromise i stoga su ga progonili – kazao je Papa dodajući:
To nas potiče da razmislimo o svojim strahovima i bojaznima. I Isus je u Getsemanskom vrtu osjetio strah i tjeskobu. A u oproštajnom je govoru učenicima jasno rekao da će se svijet veseliti zbog njihovih patnji, što će se dogoditi prvim mučenicima u Rimskom koloseumu – podsjetio je Sveti Otac te nastavio:
Moramo si priznati istinu: nije cijeli kršćanski život radost. Ima suza i patnje; problema u obitelji. Problema ima preko glave, ali Isus nam veli: „Ne boj se!“ Da, bit ćete žalosni; plakat ćete, a svijet će se radovati, oni koji su protiv vas – kazao je Sveti Otac dodajući da ima i druga žalost.

Tu žalost osjećamo kad idemo krivim putom. Kada kupujemo svjetovnu radost i veselje, radost grijeha, a nakon toga u sebi osjećamo prazninu, osjećamo žalost. A to je žalost grješne radosti. Kršćanska je radost, naprotiv, radost u nadi, koja dolazi – ustvrdio je Papa.

U kušnji ne vidimo tu radost. Svakodnevne je kušnje pročišćavaju: Vaša će se žalost pretvoriti u radost. Bolesniku na umoru to ne treba govoriti, nego učiniti da to osjeti, upravo kako je Isus činio! Kad smo u mraku i kad ništa ne vidimo recimo: „Znam, Gospodine, da će se žalost pretvoriti u radost. Ne znam kako, ali vjerujem.“ To je čin vjere – kazao je papa Franjo.

Da objasni kako to žalost postaje radost, Isus navodi primjer rodilje. Istina je da rađajuća žena puno trpi, ali kad u ruke uzme dijete, onda sve zaboravi. Isusova radost ostaje, iako je u nekim životnim trenutcima skrivena; tada se ne osjeća ali se poslije pojavljuje: radost u nadi. Ovo je dakle današnja poruka Crkve: Ne treba se bojati – istaknuo je Sveti Otac. 

Treba biti hrabar u patnji i razmišljati da poslije dolazi Gospodin, da dolazi radost; nakon tame dolazi sunce. Neka Gospodin svima udijeli radost u nadi. A mir je znak te radosti. Koliko trpećih, umirućih u duši ima taj mir … Mir je sjeme radosti u nadi. Je li ti duša spokojna u trenutcima tame, u teškoćama, u progonima, kad se svi raduju zbog tvoje patnje? Je li mir u tvojoj duši? Ako si miran, onda imaš sjeme radosti, koja će poslije doći. Neka Gospodin učini da to shvatimo – zaključio je papa Franjo. 

RV/Bitno.net

The post Papa Franjo: Kršćanski je život radost u nadi appeared first on Bitno.net.

Pobožnost Gospi koja razvezuje čvorove koju promiče papa Franjo, kao i omiljene pučke molitve sada su dostupne u sklopu novog izdavačkog niza HOSANA

Novi izdavački niz HOSANA donosi knjižice molitava za najširu publiku, od kojih je većina objavljena u suradnji s poznatim talijanskim katoličkim izdavačem Shalom, a na hrvatski jezik dolaze u prijevodu uvaženog teologa, sveučilišnog profesora na splitskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, don Mladena Parlova. Knjižice su prepoznatljive po plavom trokutu u desnom uglu na kojem je logo u obliku ruku uzdignutih na molitvu i istaknut naziv HOSANA. (hebr. ‘Spasi nas’) što je istovremeno usklik molitve, zahvaljivanja i štovanja.

Među izdanjima tog niza posebnu pozornost privukla je knjižica Devetnica Gospi koja razvezuje čvorove, omiljena pobožnost pape Franje. On je, u vrijeme dok je još bio nadbiskup Buenos Airesa, tijekom svog boravka u Njemačkoj ostao zadivljen slikom Djevice Marije “koja razvezuje čvorove na vrpci bračnoga života”, i sa događajem koji se s njom povezuje. Od tada je počeo širi ovu pobožnost na razne načine. Poseban zamah širenja ove pobožnosti na svjetskoj razini dogodio se nakon njegova izbora za Papu, kada je u katehezi 12. listopada 2013. godine na Trgu Sv. Petra u Rimu progovorio o Djevici Mariji kao onoj koja razvezuje bolne čvorove našega života. Svrnuvši tako pozornost na jednu, do tada, u širem krugu relativno manje poznatu pobožnost Majci Božjoj koja razvezuje čvorove, tom prigodom je istakao: „Svi mi imamo neke čvorove i svi možemo u svom srcu reći: ‘Oče, moje se čvorove ne može razvezati!’ Pogrješno je ovako govoriti. Svi čvorovi našega srca svaki čvor naše savjesti, može se razvezati. Molim li Mariju da mi pomogne imati povjerenja u Božje milosrđe, da razriješi moje čvorove, da se promijenim?“

U knjižici Devetnica Gospi koja razvezuje čvorove donosi se cjelovit tekst pobožnosti tako drage Papi Franji te se detaljno opisuje značenje i povijest slike i nastanka pobožnosti. Osim toga knjižica sadrži i krunicu i litanije te druge prigodne molitve Gospi koja razvezuje čvorove. Riječ „čvor“ odnosi se na sve one probleme s kojim se često godinama nosimo i ne znamo kako ih riješiti; na sve one grijehe koji nas drže okovanim i koji nam onemogućavaju da prihvatimo Boga u naš život, na razna nezadovoljstva te životne i obiteljske probleme koji nam odnose radost iz srca i volju za življenjem.  Knjižicu možete pogledati i više o njoj saznati na linku ovdje.

Uz Devetnicu Gospi koja razvezuje čvorove u novopokrenutom izdavačkom nizu HOSANA objavljeno je i još nekoliko vrlo vrijednih izdanja. Valja tako izdvojiti knjižicu 15 minuta s Isusom. Pred Presvetim, u svakoj prilici i na svakom mjestu, koja donosi vrlo korisne molitvene poticaje koji pomažu da molitva doista postane razgovor s Isusom, istinski susret sa živim Gospodinom kojemu možemo otvoriti svoju nutrinu i izreći svoje molbe, prošnje, boli i poteškoće, ali i svoje radosti i zahvale. Knjižicu 15 minuta s Isusom možete pogledati i više o njoj saznati na linku ovdje.

Vrijedna je pažnje i knjižicaTri Zdravomarije koja objašnjava tajnu te omiljene pobožnosti mnogih svetaca. Radi se o djelotvornoj pobožnosti za postizanje života vječnoga i svake milosti, prema obećanju koje je Blažena Djevica Marija dala svetoj Matildi iz Hackeborna: “Sigurno ću učiniti ono što me moliš, kćeri moja, no od tebe tražim da svaki dan izmoliš Tri Zdravomarije.” Crkva je odobrila ovu pobožnost, a mnogi su je sveci rado molili: sveti Ante Padovanski, sveti Alfonzo Marija de Liguori, sveti Župnik Arški, sveta Gemma Galgani i sveti Ivan Bosco. Više o knjižici na linku ovdje.

Uz spomenute knjižice u biblioteci Hosana objavljena je i Pobožnost sv. Josipu, koja sadrži Devetnicu, Tridesetodnevna pobožnost te Žalosti i radosti sv. Josipa,knjižica Devetnice sv. Padre Piju, potom Molitve sv. Brigite, koja u jednoj knjižici sadrži i 15 molitava i 7 molitava ove poznate svetice, a objavljena je i  knjižica s molitvama 15 četvrtaka sv. Rite.

Sve knjižice izdavačkog niza Hosanapraktičnog sumanjeg formata, tiskane u koloru na kvalitetnom papiru i lijepo grafički opremljene, a njihovoj popularnosti zasigurno će pridonijeti i pristupačne cijene od 9 kn i 12 kn. Dostupne su u knjižarama Verbum, a na kućnu adresu moguće ih je naručiti preko web knjižare www.verbum.hr. Više informacija o svim novoobjavljenim knjižicama može saznati na linku ovdje.

The post Omiljena pobožnost pape Franje: Devetnica Gospi koja razvezuje čvorove appeared first on Bitno.net.

Nakon što sam mu produžila socijalnu karticu, rekao je: «Odrekao bih se svoga mjesečnog paketa za poplavljene, došao bih tek u sedmom mjesecu.» Na to sam ga upitala: «Ali što ćete jesti? Vi isto trebate preživjeti do sedmog mjeseca!» – «Časna, ne brinite. Bog će se već pobrinuti, ovima je sad najpotrebnije!»

Foto: Shutterstock.com

Često znam razmišljati o ljudima i ljudskim osobinama, odnosima, navikama i željama. A povremeno ostajem bez riječi i bez daha kada vidim «ljudska» ponašanja koja mi redovito namame suze na oči.

Kako se ova situacija s poplavama dogodila, ljudi su počeli donositi hranu, stvari, odjeću, potrepštine i u Socijalnu samoposlugu u Rijeci na Brajdi 7. Već neko vrijeme dolazim tamo i susrećem se s bjednijima od najbjednijih… Naravno, ima i onih koji nisu baš toliko bijedni, ali spajaju kraj s krajem. I tako, kako su razgovori jednog četvrtka tekli, došao je i jedan gospodin sa svojih šezdesetak godina. Nema nikoga, živi u šumi, u baraki koju je sam od trošnih vrata napravio, ima malu peć pa si nekad nešto skuha, od Centra dobije 600 kuna i dolazi jednom mjesečno u našu samoposlugu kako bi imao i nešto namirnica i potrepština. A zašto vam pišem o njemu?! – možda nije profesionalno, ali mi je trenutno važan njegov primjer, svjedočanstvo kojim je i mene potresao, a vjerujem nije jedini s tolikim srcem. U razgovoru, nakon što sam mu produžila karticu, rekao je: «Odrekao bih se svoga mjesečnog paketa za poplavljene, došao bih tek u sedmom mjesecu.» Na to sam ga upitala: «Ali što ćete jesti? Vi isto trebate preživjeti do sedmog mjeseca!» – «Časna, ne brinite. Bog će se već pobrinuti, ovima je sad najpotrebnije!»

Ostala sam zatečena čovjekovom vjerom, predanjem, povjerenjem u providnost i rekla sam mu samo: «U redu…»

I zašto vam i dalje o njemu pričam?!? Jer sam osjetila da je preda mnom stajao veliki čovjek, velika srca, a malih potreba: skroman, jednostavan, prostodušan, ponizan. Ne moram vam govoriti o njegovu pogrbljenu stavu tijela, blagom osmijehu s kojim je govorio o svojim uvjetima življenja i toplom pogledu koji je isijavao dobrotom. I nisam mu zapamtila ime, nisam zapamtila ni naziv šume u kojoj se nalazi, ali znam da njegovo srce daleko premašuje sve šume naše lijepe Hrvatske i šire.

Ostala sam sjediti u toj prostorijici za razgovore i samo sam šutjela. Ostala sam taknuta njegovim pogledom, tolikim predanjem… i shvatila sam da tako izgledaju i djeluju Božji ljudi!

Takvi su ljudi svjetlo svijeta i sol zemlje, jer svoje kuće ne grade na pijesku nego na kamenu zaglavnom – Kristu!

Takvi ljudi
znaju da materijalno nije najvrjednije,
da imati puno ne znači biti sretan,
da davati znači primati,
da živjeti skromno znači živjeti slobodno,
da biti jednostavan znači biti radostan,
a ljubiti i nikoga za svoju situaciju ne kriviti,
znači živjeti s blagoslovom.

I hvala ti, topli neznanče, blagi putniče ovom zemljom, jer si me poučio kako živjeti radosno, slobodno – sveto. Hvala ti jer si svoju mudrost života pokazao i meni, maloj šibici, koja se često boji gorjeti, izgorjeti, prenositi Plamen i biti bez straha od «upaljača i plinova»…

I završiti ću s molitvom koja mi je na srcu… da Bože, blagosloviš naš narod takvim ljudima, da svi učimo i rastemo u povjerenju u Tvoju providnost, Tvoju brigu, a živimo jednostavno, predano, skromno kako bismo bili poput ovoga tvog starca: veliki ljudi, velika srca, a malih potreba, zahvalni za ono što imamo, zadovoljni s Tvojom brigom… Amen.

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

The post Zbog ovih poplava upoznala sam malog, jednostavnog čovjeka koji me poučio što je svetost appeared first on Bitno.net.

U drugom dijelu razgovora za Bitno.net, đakovačko-osječki nadbiskup govori o gospodarskoj krizi i depopulaciji u Slavoniji, ali i lakšim temama poput svog odnosa prema internetu, svojim omiljenim molitvama i svecima, te zašto voli konje.

- Slavonija je kroz teška vremena prolazila i prije ove poplave. Vi ste sami u više navrata upozoravali na katastrofalni trend depopulacije u njoj?

Ovo je poljoprivredna regija. I u zapadnim zemljama, koje su u puno boljoj općoj situaciji, poljoprivreda je u krizi. Ipak, svaka država koja drži do sebe ima razvijen i osmišljen sustav poljoprivrednih poticaja. Tijekom privatizacije velikih poljoprivrednih zemljišta, te kasnijeg predavanja zemljišta u ruke lokalnoj samoupravi došlo je do puno propusta, prevladali su sitni interesi pojedinih područja ili čak pojedinaca. Pokazalo se također da sustav poticaja pogoduje krupnom kapitalu koji je stao na noge, ali su pri tome uništena manja i srednja gospodarstva. Danas netko tko ima 50 hektara zemlje, naprosto ne može živjeti od toga.

S druge strane, i same je poljoprivrednike bilo potrebno dodatno educirati, pojašnjavati im da ne mogu na tih 50 hektara sijati samo pšenicu, suncokret i srodne kulture. Trajni nasadi znače više posla, možda i veći rizik, ali su bili potrebni i korisni i u tom je smislu trebalo više s ljudima raditi.

Nadalje, u Slavoniji danas prevladava primarna poljoprivredna proizvodnja, nema prerađivačke industrije, većim je dijelom uništena u ratu. Velikim tvrtkama je jeftinije ovdje utoviti svinje i bikove, pa ih potom voziti negdje dalje. Primjerice, Agrokor gospodina Ivice Todorića. On je, s jedne strane najprije zaposlio određeni broj ljudi u Slavoniji, ali s druge – sve što mu nije rentabilno zatvara i otpušta radnike. Ne otvara niti obnavlja raniju prerađivačku industriju, nego mlijeko, žive utovljene životinje, žitarice vozi na preradu izvan Slavonije. U Slavoniju se ne ulaže i ona je danas najsiromašnija hrvatska regija.

Tako dolazimo do stanja da mladi ljudi koji završe studije ne pronalaze posao, te ako ne nađu posao u Zagrebu, odlaze u inozemstvo. Oni sa srednjom školom preživljavaju sezonskim poslovima na obali, istodobno traže ondje stalan posao i žele onamo potpuno odseliti. I tako se događa depopulacija.

 Ljudima treba pomoći da njihova vjera iz naslijeđene tradicije preraste u njihovo osobno duboko kršćansko iskustvo. U protivnom će nas valovi sekularizacije progutati

- Dolazi li u toj depopulaciji i do nestajanja župa?

Trudimo se to izbjeći. Migracije smo imali i ranije, kretanja iz sela prema gradovima. Nastojimo učiniti što možemo u ovakvoj situaciji. Primjerice, imate župu koja je nekada brojala 1500 ljudi, a sada ih je zbog uništenih gospodarstva ostalo 300-400 i to u više sela. S druge strane u pojedinim župama Osijeka imate i do 15.000 ljudi. I tamo na tih 15.000 ljudi imamo dva svećenika, a u ovoj župi s 400 ljudi jednog. U takvoj situaciji jednom svećeniku povjeravamo dvije župe s filijalnim selima, pazeći da nitko ne ostane barem bez Svete mise nedjeljom. Pastoralne i katehetske aktivnosti su puno življe u gradovima jer je ondje mlađa populacija, nego u selima sa staračkim stanovništvom.

- Kako ova gospodarska kriza koju ste opisali duhovno djeluje na vaše vjernike?

Reakcije na tu krizu su različite. Dio ljudi se zatvara u neku gorčinu, apatiju. Ljudi u naponu životne snage ostaju bez radnog mjesta, s djecom za koju treba brinuti i prema kojoj osjećaju odgovornost. Takvi ljudi, ako nisu dovoljno duhovno jaki, zatvaraju se u sebe, postaju nervozni i zatvoreni za komunikaciju čak i s članovima vlastite obitelji. Ako takva osoba počne i konzumirati alkohol, to je dodatno zlo. I od problema nezaposlenosti rađa se niz novih problema te disfunkcionalna obitelj.

Drugi pak regiraju ne apatijom, nego dodatnim angažiranjem u raznim aktivnostima. Kod nas je puno župa koja su doslovno procvale zbog ljudi koji žele na lošu situaciju odgovoriti društvenim životom, borbom, sudjelovanjem u molitvenom i pastoralnom životu župe, angažmanom, ne predajom.

Mi svećenici, naravno, ne možemo riješiti sve probleme ljudi. Nastojimo ih duhovno izvući iz apatije i gorčine, te im pomagati i karitativno. Vidim da su naši svećenici osim onog čisto duhovnog rada i podjele sakramenata, često i rame za plakanje, tješitelji, savjetnici u teškim situacijama.

- To što govorite podsjeća na onu viziju pape Franje o “Crkvi koja izlazi na ulice”, među ljude, a to što govori očito je izazvalo odobravanje među vjernicima. Te male geste koje ljudima pokazuju da je Crkva s njima očito puno znače. Naposlijetku, takva je bila i ona vaša gesta kada ste pomogli ljudima da u Rajevom Selu izvuku bika iz vode. Koliko je, po vama, Crkva u Hrvatskoj svjesna te potrebe da živi s ljudima.

Mislim da trebamo biti i samokritični. Imamo krasnih svećenika. Svećenici koji djeluju na području poplavljenih župa ponijeli su se prekrasno proteklih dana, bili su i jesu uz ljude. No, moram reći da su se prepoznavanjem crkvenoga rada kao društveno korisnoga te određenim sufinanciranjem Crkve od strane države, što omogućuje da biskupija pomaže župe koje ne mogu pokriti svoje troškove, pokazale i sjene kod nekih svećenika. Počeli su se udaljavati od vjernika. Ne obilaze ih dovoljno, ne traže one udaljene i ne ostvaruju potreban kontakt s njima. Pastoralna pasivnost rađa i praznijom blagajnom, ali se zbog toga ne brinu, nego traže financijsku pomoć od biskupije. Zato mi se nekada čini da su u ona komunistička vremena, kada je Crkva ovisila isključivo o vjernicima, ponekad poticajno djelovala na svećenike te su bili pastoralno zauzetiji i bliži ljudima u svakodnevici njihova života. Ne zbog toga da dobiju novac od ljudi, nego zato što su znali da što su više s ljudima, ti će vjernici biti povezaniji s crkvenom zajednicom, svjesniji članovi svoje župe te i suodgovorniji kad je u pitanju pokrivanje troškova života župne zajednice.

- Želite reći, državni su novci Crkvu malo uspavali?

Ne bih se složio s tvrdnjom da se Crkva uspavala, ali priznajem da poneki svećenik nažalost jest. Ima i takvih slučajeva. To nije masovna pojava, svakako. Ako neki svećenik razmišlja – “Zašto da se trudim s različitim oblicima pastoralnog rada ili u velikoj župi. Ako ne dobijem ono što je potrebno od vjernika, dobit ću od biskupije”. To nije u redu. Ne smije nas pomoć koju dobivamo za pokrivanje troškova života župa učiniti inertnima. Živimo u vremenu kad na svim razinama traje borba za ljude. Čovjek je najveći kapital. A Crkva po svojoj naravi mora ići za ljudima. Isus je Petra nazvao “ribarom ljudi”. Mi moramo evangelizirati i to ozbiljno i savjesno. Naučiti vjernike da idu krstiti dijete ne zato što je to tradicija, nego iz dubokog osobnog kršćanskog uvjerenja i stava. Ljudima treba pomoći da njihova vjera iz naslijeđene tradicije preraste u njihovo osobno duboko kršćansko iskustvo. U protivnom će nas valovi sekularizacije progutati.

Mislim da Crkva i svećenici postaju toga svjesni. Ali, i mi smo samo ljudi, slabi. Ima među nama pokoji svećenik koji će radije provesti večer uz TV nego se “natezati” s pubertetlijama na katehezama, negdje u nekoj dvorani. Primjetio sam i još jedno: što je svećenik nesigurniji u sebe, vidi svoje slabosti i boji se kontakta s ljudima iz raznih razloga, to veći kolar i više “svetih krpica” nabacuje na sebe. Gradi štit oko sebe. To je opasno.

Meni se čini da konstruktivna kritika iz društva Crkvi može biti samo blagoslov. Tjera nas da čistimo svoj prljavi veš.

Vidim da su naši svećenici u Slavoniji koja prolazi kroz krizu osim onog čisto duhovnog rada i podjele sakramenata, često i rame za plakanje, tješitelji, savjetnici u teškim situacijama

- HBK osniva Katoličku medijsku mrežu koja će uključiti i nove medije, dakle internetski portal. Svijest o važnosti onog što se događa u “virtualnom svijetu” jača.

Internet je blizak mladima. Njihova komunikacija najviše se odvija preko tog medija. Na nedavnom Susretu katoličke mladeži u Dubrovniku te sada u okupljanju i organiziranju volontera u obrani od poplave ponovno smo se mogli osvjedočiti u to. Mladi vrlo brzo pokreću inicijative i akcije preko društvenih mreža, drugi odmah na to reagiraju. A biskupi su po naravi stvari stariji ljudi, preko 50 godina i dalje te im društvene mreže nisu toliko bliske. Mislim da osnivanje Katoličke medijske mreže pokazuje mudrost biskupa. Biskupi su odlučili poslušati mlađe svećenike i vjernike laike koji su isticali važnost interneta i mreža u komunikaciji s mladima. Dobro je da je prepoznato da ne možemo funkcionirati kao nekada.

- A kako nadbiskup đakovačko-osječki stoji s internetom?

Pa, moram priznati da nisam do konca zadovoljan sa sobom. Nemam profil na nekoj od društvenih mreža, a jasno vidim da su one najbolji i najbrži način komunikacije na internetu, brže od maila, djelotvornije u evangelizaciji mladih od klasičnih oblika. Pa i sada sam vidio u slučaju poplava. Ljudi su se najbrže organizirali preko Twittera. Kad sam to shvatio, postalo mi je to veliki izazov. Rekao sam sebi: De Đuro, malo se pomakni. Uvijek sam se divio biskupu dubrovačkom Mati Uziniću koji je u svemu tome puno nazočniji. Pa se onda opravdavam: Mate ima manju biskupiju nego ja, ja ne mogu stići. A možda bih upravo brže sve stigao da se tako služim internetom (smijeh).

- Znači otvarate profil na društvenim mrežama?

Ozbiljno o tome razmišljam. Upao sam u krizu po pitanju načina dosadašnjega korištenja interneta i trebam promjene (smijeh).

- Koje su vaše omiljene molitve, kako u svim tim biskupskim obvezama uspjevate sačuvati duhovni mir?

Nadbiskup u mirovini Marin Srakić i ja svako jutro u pola osam imamo misu ovdje u kući. S nama je redovito i generalni vikar mons. Ivan Ćurić. Poslije mise, nešto malo pojedem i onda izmolim brevijar. Dok ga ne izmolim, ne primam ljude, negdje do 9 ujutro. Mogu zvoniti telefoni, dolazit ljudi, ali dok brevijar ne izmolim ne reagiram. Naprosto, vidim da ako ga ujutro ne izmolim onda ga neću uspjeti izmoliti kasnije tijekom dana.

Navečer, nakon Dnevnika, generalni vikar dolazi do mene, malo porazgovaramo o akutlanim pitanjima i onda odemo u kapelicu izmoliti večernju i povečerje. Nastojim, dakle redovito moliti brevijar.

Također, u sjemeništu sam dobio tu naviku da negdje tijekom dana meditiram nad Svetim Pismom. Ako ne stignem ujutro uz brevijar, onda negdje tijekom dana pročitam neki fragment Svetog pisma i meditiram nad njim, promišljam ga. Tako pripremam i homilije. Duboko vjeruejm – ako Riječ nije prošla kroz mene, kroz moju misao, onda sam “mjed koji samo ječi”. Važno mi je govoriti iz vlastitog uvjerenja, iz srca.

Prije odlaska u krevet rado navratim u kapelu. Volim čitati. Bez obzira koliko kasno liježem u krevet, prije spavanja moram pročitati barem nekoliko stranica neke knjige. To je obično neka duhovna literatura.

- Osim Svetog pisma, naravno, tko je od teologa najviše utjecao na vas?

Jako mi je važan Irenej Lionski. Kada sam bio student u Rimu studirao sam antropologiju i ona me je odvela do Ireneja koji je u vrijeme raslojavanja teologije u Crkvi, stvaranja različitih teoloških struja, bio aktivan i važan. On je za mene baš pravi teološki stup.

Jako volim Pavla. Sveti Pavao je za mene čovjek širine koji je bio hrabar kao lav, koji se suočavao s raznim poteškoćama, počevši od borbi koje je vodio sam sa sobom. Od progonitelja kršćanstva postao je njegov glavni branitelj te veliki apostol i misionar. On mi je inspiracija – njegova osoba i teološka misao.

- Tko još od svetaca?

Pa, volim sv. Filipa Nerija. On je meni jako simpatičan. Bio je malo „luckast“, pa ga njegov prijatelj sveti Ignacije nije htio u isusovcima koji su bili strogi red. Imam jednog prijatelja koji se zove Filip, pa ga uvijek zovem da mu “čestitam njegovog luckastog sveca”.

Ili sv. don Ivan Bosco, čovjek koji je uočavao socijalne probleme, uhvatio se ukoštac s borbom za mlade ljude s margine društva.

 Nemam profil na društvenim mrežama, a vidim da su one najbolji i najbrži način komunikacije na internetu, djelotvornije u evangelizaciji mladih od klasičnih oblika. Pa i sada sam vidio u slučaju poplava. Ljudi su se najbrže organizirali preko Twittera.

- Što sa slobodnim vremenom? Imate li neke hobije?

Čovjek sam u službi gdje slobodnog vremena gotovo da i nema. Ako ga i imam, onda ću najradije nešto pročitati. Trudim se barem prolistati sve knjige koje dobijem ili kupim. Barem baciti pogled.

Svaki put kada stignem, odem do svoje mame. Ona ima 83 godine i dok je još živa želim njegovati kontakt s njom. Živi s mojim bratom i njegovom obitelji, dobro je zbrinuta, ali volim navratiti k njoj.

- A glazba? Samo bećarac ili…?

Zanimljivo, ja slavonski melos jako volim, ali još radije slušam dalmatinske klape. Volim osobito dalmatinsko crkveno pučko pjevanje. Zato mi je u polifoniji omiljeni skladatelj mo Šime Marović. U njegovom skladanju osjeti se trag dalmatinske crkvene pučke pjesme i to mi se veoma sviđa.

- A zapjevate li ikada?

Znate što? Kada je Bog mene stvarao dao mi je krupno tijelo, a kada je došao do ušiju već je bio umoran i nije mi dao baš neki sluh (smijeh). Nisam baš neki pjevač, a to vam za svećenika i nije zgodno. Volio bih da imam malo više sluha.

- Pratite li sport?

Pa, pratim velika natjecanja. Sada ću sigurno pratiti Svjetsko nogometno prvenstvo. Ali, baš neki veliki sportaš nikada nisam bio.

- Čuo sam negdje da su vam omiljene životinje – konji?

Da, dobro ste čuli. Konj je krasna, elegantna životinja. Ja sam odrastao na selu i vidio sam koliko je konj značio za ljude, koliko je marljiva životinja i radi te pomaže ljudima. Istodobno, konja možete upregnuti i on će za vas raditi, ali ako se ponašate neozbiljno prema njemu on će vas ritnuti. Konj ima svoj ponos.

Uz redoviti studij dogmatike u Rimu sam upisao dopunski studij koji je trajao tri godine i nakon kojeg sam stekao titulu savjetnika za obiteljske odnose. Pokojni biskup Ćiril Kos htio je da ja upišem bibliotekarstvo, pa da me upregne tu u nadbiskupskoj knjižnici, što se meni nije sviđalo. Ja sam htio među ljude, u pastoral. Njegov prijedlog mi je izgledao kao zatvaranje u zidove. Ja sam tada bio balavac, mladi svećenik, ali našao sam saveznika u profesoru Aračiću koji mi je pomogao da biskupa Kosa nagovorimo da me umjesto bibliotekarstva upišem nešto s područja obiteljskog pastorala.

I taj je studij bio jako zanimljiv; puno psihologije. Jednom su od nas tražili da nacrtamo neku životinju koja nas dobro izriče, izražava našu osobnost, koja nam je draga. Kad su nam to dali, nisam znao što nacrtati. I odjednom – nacrtao sam konja. Kada su me pitali zašto konj, shvatio sam. Ja sam konj. Za mene kažu da sam prilično marljiv i da spreman sam, kako se u poslu kaže – povući. Ali, kao i konj spreman sam, nažalost, ritnuti kad lijenčine počnu zafrkavati. Imam svoj ponos i dostojanstvo. Ne volim lijenost i naprosto se prepoznajem u toj životinji.

Razgovarao Goran Andrijanić

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana

Prvi dio razgovora možete pročitati ovdje.

The post Rekao sam sebi: De Đuro, malo se pomakni po pitanju interneta appeared first on Bitno.net.

Foto: Shutterstock.com

Liturgija današnje nedjelje stavlja pred nas evanđeoski odlomak iz Ivanova Evanđelja, točnije početak Isusove velikosvećeničke molitve. Prije nego će napustiti svoje učenike prelazeći k Ocu kroz smrt i uskrsnuće, Isus moli za njih koji osjećaju da se ima zbiti nešto posebno, u isto vrijeme tragično i uzvišeno, zbog čega su i uznemireni. Isus pak, znajući da se približava vrhunac njegova spasenjskog poslanja i djela, radi kojeg je i došao na zemlju, a svjestan da njegovi apostoli još uvijek nisu došli do najspasonosnijih spoznaja, moli Oca da ih obdari upravo time. Jer da bi u njima dovršio svoje djelo, znao je da mora proći prije kroz smrti i uskrsnuće, jer bez toga njegove riječi nisu dolazile do konačnog cilja, budući da je njima uvijek dijelom ostajalo neshvatljivo što želi reći. Njima je bilo neshvatljivo kako razumjeti njegovo božanstva, ako je jedini istiniti Bog samo jedan.

Ma koliko to bilo teško pitanje, Isus je znao da je njihova spoznaja Boga nedostatna ako ostane na uopćenom poimanju jednoga božanstva. On je došao otkriti istinsko lice Božje, te je zato znao da ih ne može ostaviti na pola puta, ili pak ostaviti ih tek u njihovim uvjerenjima, jer ma koliko bila istina da je Bog jedan, ta istina još uvijek nije izricala ni približno otajstvo Božje koje je on došao objaviti. Jer ako im je i htio navijestiti da je Bog Otac, onda je bilo neophodno da spoznaju i njegova vječnog Sina, što će u svojim tumačenjima izreći sveti Ćiril Aleksandrijski: „Doista ne može se imati stvarna spoznaja Oca ako se u isto vrijeme ne spoznaje i Sina, jer njegova spoznaja ide uvijek ukorak sa spoznajom Roditelja. U isto vrijeme kako se spoznaje Oca, spoznaje se i Sina. Kad potom kaže da je Otac jedini i pravi Bog, ne isključuje sebe samoga. Jer u njemu i od njega, po naravi, i on će biti pravi i jedini u jedinome.“

No spoznaja o kojoj govori Isus nije samo racionalna spoznaja koja graniči s umovanjima umnika ovoga svijeta niti sliči filozofsko-logičkim istinama. Radi se prije svega o otajstvenoj životnoj istini koja posreduje božanski život onome tko ju je prihvatio. Stoga će sveti Ćiril i reći da je spoznaja koja se ograničava na čistu i golu spoznaju nekog nauka po sebi sasvim beskorisna stvar, kao što je beskorisno to što i đavli, kako veli sveti Jakov, vjeruju da je samo jedan Bog, ali im to ne koristi, jer vjeruju i dršću. A kad se potom pita treba li uzeti Kristove riječi za istinite kad kaže da je život vječni upoznati jedinoga pravoga Boga Oca, a s njime i Sina, budući da nije spominjao Duha Svetoga, nastavlja svoje promišljanje: „Što ćemo odgovoriti na ovo? Kako ćemo držati da je Krist rekao istinu kad kaže da je život vječni upoznati jedinog pravog Boga Oca, a s njime Sina? Ali ja smatram da na ovu poteškoću treba odgovoriti tvrdeći da je Spasitelj rekao istinu. Spoznaja je, doista, život kad rađa svu snagu otajstva i čini nas dionicima otajstvenog blagoslova po kojem smo združeni sa živom i oživotvorujućom Riječi. Poradi toga, vjerujem, da Pavao veli da su također i pogani sjedinjeni u istom tijelu i da su sudionici u Kristu, time što su postali sudionici također njegova svetog tijela i krvi. Na taj način naše udove treba smatrati udovima Kristovim. Život je dakle spoznaja koja nam osim toga donosi blagoslov po Duhu, koji preobražava u posvojene sinove one koji ga primaju, oblikujući ih u nepokvarljivosti i pobožnosti uz pomoć evanđeoskog života.“

Kako vidimo spoznaja jedinoga prvoga Boga nije besplodna razumska teorija, nego je neizmjerni Božji dar kojim nam se otvara pristup u zajedništvo božanskog života, kako to lijepo reče sveti Ćiril: „Stoga, naš Gospodin Isus Krist, jer je znao da je spoznaja jedinog i pravog Boga posrednica i, rekao bih kao, nositeljica onih dobara o kojima smo govorili, kaže da je ona život vječni, kao majka i hraniteljica života vječnoga, koja rađa, kao u svojoj moći i naravi, uzroke života i nosi ih njemu.“

U tom duhu i mi vjernici proživljavamo ovo sveto uskrsno vrijeme svjesni da je naš Gospodin dao život i uskrsnuo kako bi nam otkrio pravo lice jedinoga istinitog Boga. To od nas iziskuje odgovornost i svjedočanstvo života, jer bi bilo neodgovorno biti kršćaninom, a ne ponirati u dublju spoznaju Boga. Crpimo spoznaju iz uskrsnuća Gospodinova vjerujući da ga je Otac poslao, te budimo otvoreni daru Duha Božjega, što će nam doista podariti novi život, koji će postati istinska proslava Presvetoga Trojstva na zemlji.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

The post Savršeno spoznati jedinog istinskog Boga appeared first on Bitno.net.

Sudansko ministarstvo unutarnjih poslova objavilo je kako će se zatočena kršćanka uskoro naći na slobodi

Meriam i njezin suprug snimljeni na dan vjenčanja.

Sudanska kršćanka Meriam Yahia Ibrahim Ishag (27), koja je osuđena na smrt zbog otpadništva od islamske vjere, dakle zbof svoje kršćanske vjere, mogla bi biti bit će oslobođena “slijedećih dana”, objavio je jedan dužnosnik sudanskog ministarstva vanjskih poslova, a prenijela naša agencija Hina.

Sud je na temelju šerijata, koji je na snazi u Sudanu, 15. svibnja osudio Meriam Yahia Ibrahim Ishag na smrtnu kaznu, jer taj zakon zabranjuje otpadništvo. Ishag je u utorak u zatvoru rodila žensko dijete.

“Žena će slijedećih dana biti oslobođena na temelju zakonskih procedura”, rekao je jedan dužnosnik sudanskog ministarstva, pri čemu nije jasno zašto su sudanske vlasti promijenile mišljenje i hoće li Meriam biti amnestirana.

Već nekoliko tjedana traje pritisak na vladu u Sudanu da oslobodi ženu koja se odbila odreći svoje kršćanske vjere. Pokrenuta je i peticija za njezino oslobađanje, a dosad je prikupljeno više od 300.000 potpisa. Peticiju možete potpisati na stranici Change.org. Podsjetimo, Meriam je odgojena kao kršćanka, ali sud u Sudanu smatra da je muslimanka jer je njezin otac, koji je ostavio obitelj kada je ona imala šest godina, musliman. Također se udala za kršćana, a pošto je sud smatra muslimankom, to je nedopušteno.

Bitno.net

The post Sudan će ipak osloboditi Meriam, kršćanku osuđenu na smrt zbog svoje vjere appeared first on Bitno.net.

„Pa i Krist JAVNO kritizira!“ Da, Krist je brutalno žestoko kritizirao. Ali ti i ja to nismo kadri. Poginut ćemo u grijehu povrijeđenosti, bunta, otpada, sumnje, ogorčenosti. Vrag samo čeka da istrčimo i da nas pokosi na unutarnjem području. Stoga, neka ne istrčava u kritiziranju Crkve nitko tko je ne ljubi do smrti, toliko da iskreno za njom zbog ljubavi prema njoj, plače i moli danima i satima. Ako takvoga nađete, potaknite ga slobodno odmah da govori.

Ali, takav neće tražiti ništa ni za sebe ni za svoje, nego će samo od nje, kao od drage svoje, tražiti da bude lijepa. Jer je ljubi. Tražit će da bude sretna, stvarna, obučena u najslavnije ruho svetosti, i to radi nje same. Krist je tako radio kad je kritizirao “Crkvu” – odnosno svoj narod.

The post Pater Ike: Tko smije a tko ne smije kritizirati Crkvu? appeared first on Bitno.net.

Više od 50 000 vjernika iz Italije i svijeta, među njima i iz Hrvatske, oduševljeno je dočekalo Papu koji ih je pozvao da svojom radošću i ljubavlju evangeliziraju svijet

Foto: Vatican Radio

Na Olimpijskom stadionu u Rimu 1. i 2. lipnja održava se 37. nacionalni susret zajednice Obnova u Duhu Svetom. Susret se inače održava u Riminiju, a ove je godine prebačen u Rim radi sudjelovanja pape Franje. Više od 50 000 vjernika iz Italije i svijeta, među njima i iz Hrvatske, oduševljeno je dočekalo Papu koji ih je pozvao da svojom radošću i ljubavlju evangeliziraju svijet. Susret se odvija pod geslom: “Obrati se! Vjeruj! Primi Duha Svetoga!”

Katolički je karizmatski pokret nastao u Sjedinjenim Američkim Državama u ozračju prenaglašene racionalnosti i znanstvenosti, ozračju stranom duhovnim vrijednostima. Na početku se pokret označio pojmom »katolički pentekostalizam«, »neopentekostalizam« ili »katolički pentekostalni pokret«, što je prizivalo iskustvo Duha u prvoj Crkvi. No, kako u okviru protestantizma postoji pentekostalna zajednica, sličan naziv za katolički pokret mogao je izazvati sumnju u doktrinarnu pravovjernost. Stoga se vrlo brzo za pokret počinje koristiti izraz »katolička karizmatska obnova«. Ni taj pojam nije ostao dugo u upotrebi jer je riječ »karizmatska« mogla dovesti do zaključka – a očito je dovela te dovodi i dan danas – da se unutar pokreta stavlja naglasak na izvanredne karizme koje sv. Pavao nabraja u svojim poslanicama, a koje nisu primarne u životu kršćanske zajednice. Stoga se počinje koristiti izraz »obnova u Duhu«, ili »duhovna obnova«, ili, jednostavno, »obnova«. »Obnova u Duhu« pak nije nova redovnička ili kakva druga zajednica, udruga u krilu Katoličke Crkve. Riječ je o pokretima duhovnog buđenja vjernika na raznim stranama svijeta koji su međusobno različiti i neovisni te sami ne dopuštaju da ih se »uokviri« u određenu rigidnu instituciju. Možda bi stoga najpogodniji izraz za spomenuti pokret duhovne obnove bio: »skupine obnove u Duhu«.

U obranu svoga nastanka i djelovanja razne se karizmatske skupine prizivaju na djelovanje Duha Svetoga u prvoj Crkvi, što se smatra mjerom i modelom za Crkvu u svakom vremenu.

Ivan Pavao II. je 14. ožujka 1992., u govoru središnjem Međunarodnom karizmatskom vijeću, rekao da karizmatska obnova igra značajnu ulogu u obrani i izgradnji kršćanskog života u društvu u kojem su sekularizam i materijalizam oslabili mnoge osobe da odgovore na poticaje Duha. Papa dalje navodi da je prva zadaća karizmatske obnove u novoj evangelizaciji osobno svjedočanstvo prisutnosti Duha i očitovanje njegova djelovanja kroz osobnu svetost života. U tom pogledu karizmatska je obnova jedan od putova nove evangelizacije društva.

Narod.hr/Bitno.net

The post Papa Franjo prvi put na susretu zajednice Obnova u Duhu Svetomu appeared first on Bitno.net.

Jubilarna 30. Zlatna harfa na temu “Moliti s Marijom” održana je u subotu 31. svibnja u Župi sv. Barbare u zagrebačkom Vrapču. Na smotri je nastupilo 17 dječjih zborova sa 600 sudionika u dvorištu Pastoralnog centra vrapčanske župe.

Za tu je svečanost tiskana prigodna knjižica o povijesti Zlatne harfe o kojoj piše fra Mićo Pinjuh, organizator prve Zlatne harfe. Knjižica ujedno sadrži kratki životopis svih 17 zborova kao i notni zapis novih pjesama skladanih za ovu Harfu i te zborove. Za ovo prigodu otvorena je izložba „Žena vrsna“ ljubavlju tka život i vječnost koja sadrži 40 skulptura od komušine rad s. Samule Premužić, kao i mnoštvo tkanina vezenih i tkani upravu u vrapču te starih i po nekoliko stotina godina. Nakon službeno dijela animatori iz zajednice MuStBe vrapčanske župe pripremili su za svojih 1000 gostiju bogat program ispunjen plesovima i glazbom. S Lucijana Bobaš koordinatorica Zlatne harfe Zagrebačke nadbiskupije svim je sudionicima predala zahvalnice te posebno zahvalila župniku domaćinu mons. Antun Senteu, kao i njegovim suradnicima na prekrasnoj organizaciji 30 Zlatne harfe.

Nastupili su sljedeći župni dječji zborovi:
Paulus iz župe sv. Pavla – Zagreb – Retkovec, Zbor Male Gospe iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije – Zagreb – Stenjevec, Križići iz župe Uzvišenja Sv. Križa – Zagreb – Siget – Trnsko, Miholjice iz župe Sv. Franje Ksaverskog – Sesvete – Vugrovec, Glasnici Velikoga Kralja, iz župe Sv. Nikole Biskupa – Zagreb – Stenjevec Ii, Kažotići iz župe Bl. Augustina Kažotića – Zagreb – Peščenica, Plamičci IZ ŽUPE Sv. Petra – Zagreb, Križ Ljubavi iz katedralne župe Uzvišenja Sv. Križa – Sisak, Dječica Ivana Pavla iz župe Sv. Ivana Pavla Ii – Zagreb – Jelkovec, Sunce iz župe Majke Božje Lurdske – Zagreb, Čarobne Frulice iz župe Sv. Obitelji – Zagreb, Iskrice iz župe Sv. Luke Ev. – Zagreb – Travno, Marijini Anđeli iz župe Marije Pomoćnice – Zagreb – Knežija, Anđeli iz župe Predragocjene Krvi Kristove – Zagreb – Kozari Bok, Djeca Bezgrešne iz župe Bezgrešnog Začeća Bdm – Zagreb – Malešnica – Oranice, Glasnici iz župe Sv. Ivana Krstitelja – Ivanja Reka, Serafini iz župe Sv. Barbare Djevice I Mučenice – Zagreb – Vrapče. AS

The post U Zagrebu održana jubilarna 30. Zlatna harfa appeared first on Bitno.net.

U prepunoj dvorani ‘Jedro’ u sklopu Župne crkve Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu, Udruga za promicanje obiteljskih vrijednosti – Blaženi Alojzije Stepinac dodijelila je prvu, od ukupno tri ‘Nagrade za promicanje obiteljskih vrijednosti u 2013.’ znanstvenici Judith Riesman.

Kako je izvijestila Udruga na svojoj Facebook stranici, nagradu čini reljef u bronci na temu bijega Svete Obitelji u Egipat, dimenzija 30×30 cm, koji je izradila akademska kiparica Linda Kršnjavi. Autorica je ovaj rad poklonila bez naknade u svrhu ostvarenja ovog projekta.

‘Temu bijega u Egipat, koju je na predivan način uprizorila akademska kiparica Linda Kršnjavi, odabrali smo upravo zato što je ta stvarnost iz života Svete obitelji uvijek aktualna, a toga smo posebno svjesni danas u Hrvatskoj. Obitelj je ugrožena i napadnuta, vodi se jedan otvoreni rat na duhovnoj razini protiv braka i obitelji, začeća, ljudskog života, djeteta, žene i muškarca, istine o čovjeku. Sveta Obitelj koja mora pred Herodom skloniti se u Egipat je slika svakoga od nas, svake naše obitelji danas. No, u pustinji, iako u progonstvu – imamo sve. Tamo gdje su Josip, Marija i Isus – prisutna je punina. Zato smo kroz ovaj motiv željeli posebno istaknuti da i danas postoje osobe koje štite, zagovaraju i promiču obitelj i kojima želimo zahvaliti za njihov trud, žrtvu i rad u korist svih nas, a na poseban način u ime naših obitelji.’, istaknuo je Krešimir Miletić, predsjednik Udruge.

Udruga je ove godine pokrenula dodjelu nagrade s ciljem da se nagrađivanjem zaslužnih pojedinaca i organizacija podiže u javnosti svijest o važnosti braka i obitelji, promiču najbolje prakse i primjeri onih koji su u određenoj godini svojim primjerom, svjedočanstvom ili rezultatima rada značajno utjecali na promicanje obiteljskih vrijednosti u Hrvatskoj.

Krešimir Miletić, predsjednik Udruge je prilikom dodjele nagrade u svom govoru istaknuo razloge zašto je dr. Judith Riesman dobila ovu nagradu:
‘Vjerujem da smo svi prilično svjesni činjenice da je prvi dolazak dr. Judith Riesman u Hrvatsku u mnogočemu otovorio oči svih nas te razotkrio našoj javnosti pogubnost i opasnosti rodne ideologije utemeljene na Kinseyu. Njezin dolazak i rad imali su značajan utjecaj na mobilizaciju javnosti i svih nas u zaštiti djece i prvotnog prava roditelja da slobodno odlučuju o odgoju svoje djece. Primjer dr. Riesman koja je praktički cijeli svoj život posvetila borbi za zaštitu djece i roditeljskih prava i unatoč brojnim preprekama ustrajno i hrabro djelovala i širila istinu – poticaj je i primjer koji svakoga od nas dodatno motivira na djelovanje. Posebno smo ponosni da je upravo prvu nagradu koju smo dodjelili dobila upravo dr. Judith Riesman te joj na ovaj način želimo reći veliko hvala!’

Bitno.net

The post Udruga Blaženi Alojzije Stepinac dodijelila Judith Reisman nagradu za promicanje obiteljskih vrijednosti appeared first on Bitno.net.