Kao maštovito umjetničko djelo, Kum je augustinski film par excellence – iako ne završava ondje gdje Augustinova vizija završava. Toj temi ću se vratiti kasnije. Uz to, film je duboko tradicionalan – za to je dovoljno pogledati teme kojima se bavi: obitelj, ljubav i odanost. Ono što gura priču naprijed jest kršenje kodeksa obiteljske odanosti. Prijestup protiv obitelji, osobito protiv glave obitelji, što je filmski ekvivalent grijeha, uvijek zahtijeva kaznu.
Prvi zaposleni član obitelji Corleone koji će biti ubijen je Paulie Gatto, desna ruka Petera Clemenze i njegov odabrani nasljednik. U romanu Paulie ima istaknutiju ulogu kao čovjek odabran da se osveti za prebijanje kćeri Ameriga Bonasere, čovjek „od povjerenja“ koji je odabran da ispuni Bonaserin zahtjev. Paulie također radi kao tjelohranitelj i vozač Vita Corleonea, što je položaj koji ga stavlja blizu glavi obitelji što Sollozzo iskorištava kako bi izvršio neuspješan pokušaj atentata na Kuma. Sonny se ne zavarava oko toga da je on izdajnik koji je „izdao staroga“. Prva osoba koja je izdala tradicionalne vrijednosti odanosti obitelji biva smaknuta kako bi gledatelj vidio koje su vrijednosti bitne u obitelji Corleone. Odanost obitelji je sve i postoje dobro poznate granice koje se ne smiju prijeći; kada se te granice prijeđu, postoje posljedice i za to treba platiti.
I zaista, obitelj Corleone je klasična do srži. Vito Corleone je neprikosnoveni pater familias kojeg se tretira kao Boga – jer glava obitelji je izvor privrženosti i stabilnosti u inače hladnoj i kaotičnoj civitas terrena u kojoj se Corleoneovi nalaze. Kao tradicionalni kult oca blisko povezan u praksi sinovske vjernosti, „tatica“ ili „tata“ je zaglavni kamen na temelju kojeg Corleoneovi djeluju i misle – i oba pojma prikazuju dragost i privrženost (kao i „Kum“). Imitatio Dei je zamijenjena s imitatio pater. To je najviša ambicija koju jedan Corleone može imati.
Na kraju drugog filma, Sonny se ponosi time što govori kao Vito izjavljujući „tvoja zemlja nije tvoja krv.“ Do pomirenja Connie i Michaela na bdijenju za njihovu majku dolazi zbog njene spoznaje da se Michael ponaša kao njihov otac – iz ljubavi i zaštite prema obitelji, Fredo bi htio da je više nalik „na taticu.“ Nadalje, Michael povjerava Tomu da ga je Vito naučio, nakon što je bio žrtva neuspješnog pokušaja atentata, kako da misli kao oni oko njega i govori Franku Pentangeli da ga je otac naučio da „drži prijatelje blizu, a neprijatelje bliže.“ Glavarstvo Vita Corleone je posvuda, čak i nakon njegove smrti. Kada Michael ide razgovarati s majkom u četiri oka o obitelji, razgovor započinje Michael koji želi znati što je njegov otac zaista mislio, ne u glavi, već u srcu; „Reci mi jednu stvar, mama. Što je otac mislio u dubini srca?“ Tako augustinovski trenutak.
Prvi se čin Kuma vrti oko Vita Corleonea kao starog, ali mudrog patrijarha obitelji i obiteljskog kriminalnog carstva. Predstavlja obitelj Corleone i vrijednosti po kojima djeluju. Osveta koja se želi izvršiti protiv Sollozza (i McCluskyja, posrednom vezom) je zbog pokušaja atentata na obiteljskog patrijarha; Sonny i Michael neće mirovati dok ne pokopaju Sollozza zbog toga što je prešao granicu pokušavajući ubiti glavu obitelji Corleone, a to je prijestup za koji Sollozzo – i oni pod njegovom kontrolom kao McClusky – moraju biti kažnjeni.
Ali ono što je prvotno izazvalo napad na Kuma bio je Sonnyjev nekontrolirani ispad na sastanku sa Sollozzom. „Da više nikada nisi govorio nikome izvan obitelji što misliš“, Vito je prekorio svog sina. Sollozzo je mislio da ako uspije eliminirati Vita Corleonea iz jednadžbe i strahom kontrolirati Sonnya (preko Toma Hagena), da će od obitelji Corleone moći dobiti ono što mu je potrebno kako bi započeo uspješan posao dilanja droge u New Yorku.
U ovome postoji tragična ironija. Sonny je vjerno odan svom ocu. Ali njegova strastvenost ga uvijek nadvlada. Zbog njegova nenamjernog entuzijazma za Sollozzov posao, njegov otac završi u bolnici i pokrene se niz događaja koji dovedu do toga da Michael ubije Turka i korumpiranog irskog kapetana policije, do bijega na Siciliju budući da je Sonny (nenamjerno) prešao granicu, a svaki prijestup obiteljskih granica dovodi do posljedica. Na kraju dana, tek se Sonnyjevom smrću, koja je započela njegovim slučajnim prijestupom, zaključuje rat između obitelji. (Što postavlja preduvjete za Michaelov uspon i osvetu za ono što se dogodilo Sonnyju).
Vito Corleone upravlja svojom obitelji i carstvom putem nesalomljive odanosti i posvećenosti njemu osobno. To je krajnji oblik sinovske vjernosti. Vjernost sinova mjeri se njihovom posvećenosti vlastitom ocu. Religija također okružuje krajobraz Kuma, dodajući element pobožne predanosti glavi obitelji. Dok je jedina scena u pravoj bogomolji u prvom filmu scena krštenja, briljantno smještena kako bi naglasila istovremeno licemjerje i pobožnost Michaelove podvojene vjere – njegovo nominalno katoličanstvo i stvarnu sinovsku vjernost – stvarnost sinovske vjernosti i bliskost vezana s predanosti vlastitoj obitelji ispunja zrak tijekom filma.
Sličnost obitelji Corleone s određenom neo-poganskom rimskošću – gdje je glava kuće kućni bog koji oblikuje život – ne može umaći obrazovanom gledatelju. Obitelj je uronjena u kulturu Starog svijeta kroz estetiku koja ih okružuje i fizičko djelovanje svakog člana obitelji Corleone. Bliska suradnja upravlja obitelji. Od Connienog vjenčanja do obiteljskog planiranja osvete protiv Sollozza, od Vitovog pripremanja Michaela do Michaelovog uklanjanja svih obiteljskih neprijatelja do kraja prvog filma.
Ali posvećenost Michaela Corleonea obitelji nije bila zagarantirana kada ga prvi put susrećemo na platnu. Kao sin i brat je odsutan. Jedini se borio u Drugom svjetskom ratu, što ga je držalo podalje od obiteljskog posla u formativnim godinama. Jedini je sin obitelji Corleone koji nije prisutan na početku vjenčanja i jedini koji nije, na neki način, povezan s obiteljskim poslom.
Michaelova tragedija, a Kum je tragedija čiji je Michael glavni lik, jest ta da je on rastrgan između dužnosti i obveza prema svojoj obitelji i svoje želje da bude priznat što dovodi do odbacivanja nasljedstva, identiteta i vjernosti obitelji. U razgovoru s Kay Adams, Michael promišlja o tome kako putevi njegova oca nisu njegovi putevi. U romanu, u poznatoj sceni na večeri prije nego li će otići u posjet ocu koji se oporavlja u bolnici, Michael nalaže Kay da kaže svojim roditeljima o njihovom planu da se vjenčaju, o tome kako je diplomirao s pohvalama na Dartmouthu, kako je u ratu primio odlikovanja Distinguished Service Cross i Grimizno srce, kako je marljiv i, iznad svega, pošten. U filmu je ova scena smještena za vrijeme scene vjenčanja, ali Michaelov pokušaj da se predstavi kao da nije dio svoje obitelji dovodi do njegovog odbijanja onoga što jest i podrazumijeva odbijanje vlastite obitelji.
Ovo je uzrok Michaelovog ranjenog i shizofrenog srca. S jedne strane, Michael se želi asimilirati u američko društvo. S druge, Michael želi osvetiti oca što bi dovelo do njegovog potpunog prigrljivanja vlastite obitelji i nasljeđa. Ova dinamika unutar Michaela odražava se kroz dvije žene u njegovom životu i ono što svaka od njih predstavlja.
Apolonija je Sicilijanka. Pokorna je. Ona je Michaelova tamna strana, njegova sicilijanska strana, njegova obiteljska strana. Ona je njegova srodna duša. Ona predstavlja njegov povratak obitelji kroz njene sicilijanske korijene koji oživljuju Michaelovu sicilijansku krv koju je dotada potiskivao.
Kay je Amerikanka. Ona je tvrdoglava. Štoviše, ona je utjelovljenje Amerike polovine dvadesetog stoljeća. Bjelkinja je, protestantkinja i naivna. Michaelova želja da se oženi s Kay simbolizira njegovu želju da se integrira u bijelo, protestantsko i idealističko američko društvo, lišeno spona obiteljske odanosti i definiranosti vlastitom obitelji. Michaelova želja da se integrira u Ameriku preko Kay označavala bi njegovo oslobođenje od tradicionalnih vrijednosti, od obiteljskog imena i oslobođenje od prošlosti.
Nadalje, Kay predstavlja ravnopravnost. Upliće se u Michaelov posao propitkujući o njegovom ocu i poslu, a nastavlja s time i kada Michael postaje glava obitelji, kao da je ona dio obitelji i jednaka Michaelu. Ali Michael je drži na distanci: „Ne ispituj me o poslu, Kay.“ Ona ostaje autsajder neovisno o rastu bliskosti u njihovu odnosu.
Apolonija, svojim pokornim držanjem, prihvaća Michaelovo patrijarhalno glavarstvo. Michaelovi sicilijanski čuvari se čak šale kako će jednom biti dobra žena. Bit će sretna jer će je Michael uzdržavati i neće imat smjelosti da ga propitkuje ili se upliće u njegove poslove, jer ona u srcu nema ravnopravnost, već tradiciju koja prihvaća stvarnost muškog vodstva neovisno o posljedicama koje to donosi.
Michaelov brak s Apolonijom (prije braka s Kay) zapečaćuje njegov brak sa samim sobom: njegovo sicilijansko, i stoga obiteljsko, nasljeđe vezano je za njegovu sudbinu. Apolonijina smrt nagovještava Michaelovu kobnu budućnost. Kroz njegov kratki susret i brak s Apolonijom, Michaelova preobrazba je dovršena. Ne može umaknuti vlastitoj krvi. Ne može umaknuti onome tko jest. Pobjegao je iz New Yorka na Siciliju, što je najsimboličniji trenutak filma, budući da Michael mora napustiti svoju obitelj u New Yorku kako bi se integrirao u svoju obitelj povratkom u zemlju svoga oca. Stupajući na tlo očeva rođenja, Michael zapečaćuje svoju trajnu svezu s ocem i svojim sicilijanskim nasljeđem. Virgilije bi bio ponosan na pijetistički fatalizam sadržan u Michaelovom karakteru i na to kako je njegova sudbina pronijeti nasljeđe svog oca i obitelji u vrli novi svijet koji ga doziva.
Stoga je Michaelov brak s Apolonijom motor koji pogoni drugi dio filma: Michaelov povratak obitelji i nasljeđivanje oca na čelu Corleone biznisa i nasljeđa pokreće se upravo kroz brak s njom. Jer to je ono što je njegov brak s Apolonijom zapečatio – njegov povratak kući. Gubitkom Apolonije Michael na trenutak opaža kako bi to bilo da izgubi oca, obitelj i vlastito srce. Sljedeći put kada vidimo Michaela na platnu natrag je u Americi i priprema se postati sljedeći obiteljski Don dok ponovno uspostavlja vezu s Kay koja i dalje odiše naivnošću budući da još nije u stanju vidjeti stvarnost da (svaka) vlast kvari.
Dok drugi dio filma prikazuje Michaelov uspon na vlast, ono što prožima njegov uspon jest vjernost vlastitom ocu i odanost preminulom bratu. Premda je Michael htio ostaviti svoju obitelj iza sebe kako bi postao legitiman i asimiliran Amerikanac, zaključak Kuma nam pokazuje njegovu potpunu uronjenost u obitelj Corleone. Neprijatelji obitelji Corleone moraju biti izbrisani s lica zemlje, radi Vita i radi Sonnyja. Michael zauzima stav božanstva pretjerano posvećenog svome narodu – svojoj obitelji – koje mora učiniti bilo što i sve kako bi zaštitio svoje voljene. Michael blagoslivlja one koji blagoslivljaju njegovu obitelji, a proklinje one koji proklinju njegovu obitelj.
Uloga ljubavi, kao posvećenosti obitelji, hvata dijalektiku ljubavi u njenom totalitetu. Ljubav, kako je Augustin govorio, traži bol i patnju. Ljubav nije neki apstraktni i humanitarni fenomen odvojen od patnje, već je u samoj srži patnje. Ljubav bez tuge uopće nije ljubav.
Upravo je corleoneovska posvećenost obitelji ona koja dovodi do njihove tuge; riječ je o tuzi koja je ukorijenjena u ekstremnoj ljubavi koja graniči s ironičnim obratom libido dominandi. Svojom ljubavlju prema obitelji, Corleoneovi nastoje vršiti apsolutnu kontrolu nad obitelji, uspostavljajući dobro poznate granice koje se ne smije prijeći i određujući kome je dozvoljen pristup u unutarnji krug obitelji. Na djelu je primjetljiva promjena između prva dva filma po ovom pitanju. U prvom filmu unutarnji krug Corleoneovih se sastoji od Corleoneovih krvnih srodnika ili onih koji su bili neka vrsta posvojene obitelji zahvaljujući tome što je Vito stigao u New York bez vlastite obitelji (Genco, Clemenza i Tessio). To je uzak i intiman krug krvnih odnosa od povjerenja. U drugom filmu unutarnji krug Corleoneovih sastoji se od ljudi koji su, krvno, izvan obitelji. Michaelov unutarnji krug nije samo manji, već nije niti intiman i osoban kao originalni krug Corleoneovih iz prvog filma. Ova promjena pokazuje, koliko god to bilo suptilno, polagano rastakanje obitelji Corleone tijekom vremena.
Štoviše, Michaelova posvećenost obitelji dovodi do žudnje za dominacijom na dva fronta. Prvi je njegova želja da kontrolira svaki detalj i pokret onih koji su njegovi krvni srodnici. Radi to iz ljubavi i brige za njihovo zdravlje, ali oni na kraju završe kao zarobljenici u Michaelovom dvorcu u planinama Sierra Nevade. Drugi je njegova žudnja za dominacijom nad vlastitim neprijateljima – ne tek nad „obiteljskim“ neprijateljima, već posebno nad vlastitim neprijateljima; kada se njegovi neprijatelji dadu u bijeg Tom pita Michaela želi li da ih sve eliminiraju – Michael odgovara „samo moje neprijatelje.“
Jezik Michaelove posvećenosti se mijenja s prvoga na drugi film. U prvom filmu on opetovano govori o svojoj „obitelji“ i svome „ocu“ gdje je obitelj Corleone u središtu njegovog srca. U drugom filmu opetovano govori o sebi, Michaelova pretjerana posvećenost obitelji završava s posvećenosti samo sebi i njegovoj želji da kontrolira sve.
U svojoj žudnji za moći Michael se na kraju odriče ljubavi. Ljubav je iskvarena i preoblikovana u žudnju za moć koju odražava to kako njegova „ljubav“ dovodi do toga da je njegova obitelj zarobljenik kompleksa u Sierra Nevadi. Michael ne izražava više prirodnu ljubav, a kamoli ljubav u odnosima – tu jedinstvenu i posebnu sponu koju osjećaju i utjelovljuju samo ljudi – već može jedino izražavati „ljubav“ za moći u kojoj je njegova želja da voli i bude voljen upakirana u ganjanju moći. To je konačna tragedija, jer Michael zaista voli svog oca i Kay – ali njegova ljubav uskoro biva zagađena njegovim ganjanjem moći koje uništava njegovu sposobnost da voli. Odričući se ljubavi radi moći, Michael ja zapečatio svoju sudbinu; Michael postaje patnička i izmučena duša zbog tog kvarenja ljubavi.
Iz te perspektive, ciklus filmova Kum je najveći kinematografski prikaz augustinovske dileme i stanja. Postojala su dva velika majstora ironije u antičkom svijetu. Platon i Augustin. To što postoji veza između obojice, nije slučajno. Ali ondje gdje je Platonova ironija bila motivirana mržnjom prema sofistima usmjeravajući njegovu satiru prema njima, Augustinova ironija je bila potaknuta ljubavlju, vodeći ga do toga da se na neki način smiluje nad onima koje je vidio kao odraz onoga što Pierre Manent zove „plemenita pogrješka“ u augustinovskoj kulturalnoj kritici. Nije riječ u tome da Augustin misli da su poganski idolopoklonici i kritičari kršćanstva inherentno u krivu u onome što misle i što žele. Oni žele hvalevrijedne stvari. Riječ je o tome da oni nemaju oči da vide i uši da čuju ispravno i, kao takvi, postali su iskvareni i prazne ljušture svojih uzvišenih ideala koji su nedostižni. Utjelovljuju živote koji su u potpunosti proturječni onome što traže što je ono što u Augustinovim očima čini njihovo stanje tragičnim, tim više što nisu svjesni vlastite izopačenosti – racionaliziraju vlastite nedostatke kako bi se oprali od krivice, kao Pilat.
Augustinova obrana kršćanstva protiv pomodnih i ignorantnih poganskih kritičara u Državi Božjoj odražava augustinovsku ironiju – tragediju – u punini. Rimljani s pravom žele kraljevstvo pravde, mira i prosperiteta; Rimljani s pravom teže moralnoj vrlini i karakternosti; Rimljani s pravom vole svoju domovinu; i Rimljani s pravom žele poštovati svoje roditelje smatrajući to najvišom pobožnošću. Rimljani su u krivu kada misle, kako Augustin pokazuje do najsitnijeg detalja, da su ikada u prošlosti ostvarili ono što su htjeli i da su slijepi kada vjeruju da rimski bogovi mogu pružiti te dobre i plemenite stvari kojima teže. Daleko od utjelovljivanja ikoje od plemenitih stvari kojima su težili, Rimljani su utjelovljivali tek žudnju za dominacijom.
Budući da su se zatvorili Kristu, nisu sposobni ispravno voljeti sva ovozemaljska dobra koja su vrijedna ljubavi (jednom kada su ispravno podložena Najvišem Dobru koje omogućava uživanje u svim drugim dobrima prvo uživanjem Boga). Kršćanstvo je bilo, Augustin je tvrdio, istinska religija rimskog srca, budući da će kršćanstvo, ne „Rim“ providjeti pravdu, mir, prosperitet, vrlinu, karakternost, domoljublje i sinovsku vjernost koje je rimsko srce težilo postići. Ali Rimljani su, s obzirom da su prestali poznavati i čak se protivili vlastitim tradicijama, osim u pogibeljnim situacijama, bili suviše slijepi da bi vidjeli tu stvarnost koja je njihovo iskušenje pretvorila u tragediju.
Ali što je Kum, kroz Michaelovu osobu, ako ne augustinovska tragedija? Predstavljen je kao naočit ratni junak s perspektivom da se oslobodi nelegitimnog i kriminalnog podzemnog carstva koje simbolizira njegova obitelj. Razvija se u čovjeka posvećenog vlastitoj obitelji koji želi o njoj skrbiti i zaštititi ju. A ne postoji ništa inherentno krivo sa sinovskom vjernošću. Ipak, Michaelova pobjeda je također i njegov poraz. Izgubio je sve do čega mu je stalo. Dok je njegov otac bio okružen svojom suprugom i djecom, Michael je izgubio suprugu, djecu, majku, brata, čak je i njegov odnos s Tomom nategnut kako se film bliži kraju. Vito je uvijek bio viđen sa svojom obitelji; Michael je načelno viđen odvojeno od obitelji.
Michaelov pad odražava Adamov pad, ali ne postoji otkupitelj ili otkupiteljski trenutak za njega. Adamova posvećenost Evi, do točke isključivanja Boga, je ono što ga je dovelo do toga da sudjeluje u grijehu i da bude izbačen iz Rajskog vrta – kojeg je možda najbriljantnije zamislio John Milton. Adamova ogoljena taština je izložena nakon što je jeo sa stabla spoznaje dobra i zla kada krivi Boga što je stvorio Evu, raskidajući tako odnos kako s Bogom, tako i s Evom. Gol je i posramljen. Takva je i Michaelova posvećenost ocu, zatim Kay, sržni problem koji od njega čini nemoralno čudovište koje nije sposobno vidjeti Dobro, Istinu i Ljepotu. Njegova pretjerana posvećenost i ocu i Kay će ga koštati pada iz stanja milosti. Michael, zgodni idealist pun nade koji se predstavio na Connieinom vjenčanju, pretvara se u bezbožno utjelovljenje Sotone do kraja drugog filma.
Putem ove posvećenosti, Michaelova ogoljena taština vidljiva je svima i to ga dovodi do samoće i posramljenosti – posebno kada se ispovijeda kardinalu Lambertu u trećem filmu. Michael je prešao vlastitu granicu ubivši svog brata, a prijestupi protiv obitelji Corleone zahtijevaju kaznu, neovisno o tome tko je počinio prijestup. Stoga kardinal Lamberto s pravom govori Michaelu da je ispravno što pati zbog svojih grijeha. Kroz Michaelovu patnju shvaćamo da je uistinu volio Freda bez obzira što ga je taj slabi i glupi stariji brat, kojeg je brzo izopćio, a još brže ubio kada se prilika ukazala, nesvjesno izdao i doveo u opasnost.
Michael je istresao svoje srce svojoj obitelji i ono što mu se dogodilo bilo je pražnjenje srca – ne žrtvenim otkupljenjem, već iskvareno pražnjenje njegove nutrine. Postao je izopačena parodija svega što je tvrdio da utjelovljuje. Njegova posvećenost obitelji usmjerena je moći kao cilju, što znači da nije sposoban za ljubav. I on pati zbog toga. Trebali bismo, stoga, tugovati i moliti za Michaela kao što Kay radi na kraju romana.
Nadalje, poraz obitelji Corleone je vidljiv kroz raspadanje i upijanje u homogenu mješavinu američkog mainstream života. U tom smislu, Michael uistinu dobiva legitimitet kako ga težina napretka i egocentričnog individualizma nadvladava. Ono što je bilo plemenito iz Starog svijeta što je obitelj Corleone u početku utjelovljavala uništeno je upijanjem od strane Novog svijeta – nije slučajno da se obitelj Corleone preselila na novu granicu Novog svijeta: na zapad Amerike koji obećava prosperitet i oslobođenje od starih navada. U konačnom naletu ironije, u preobrazbi obitelji Corleone, obiteljski se posao rastače u korporativni konglomerat kojim vlada jedan čovjek sam na svijetu. Michael je jadan, progonjen i sam. Michael se, u stvari, asimilirao u američki način života za kojim je toliko žudio na početku filma.
Kum ulazi u srce palog stanja i pokazuje ga onima kakvo ono uistinu jest. Riječ je o augustinovskom filmu par excellence. Riječ je također o konzervativnoj drami u prikazu tema koje su zaista bitne u životu i toga koliko često nismo na razini ideala obitelji, ljubavi i časti. Također pokazuje stvarnost palog stanja. Ali pokazuje također i ograničenja sinovske vjernosti, žudnje za moći i lakoće kojom ljubav može biti iskvarena. Michael pati, ali nema Čovjeka Boli koji bi ga oprao i zaliječio njegovo ranjeno srce. Umire sam bez da ima ikoga tko ga voli ili koga on voli.
Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Mislav Vušković
Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.
Ovaj članak Članak koji nećete moći odbiti: Obitelj, ljubav i tragedija u ‘Kumu’ Francisa Forda Coppole se prvo pojavio na Bitno.net.
