Quantcast
Channel: Bitno.net
Viewing all 42001 articles
Browse latest View live

Otvorene prijave za adventske e-duhovne vježbe: ‘Evo, na vratima stojim i kucam’

$
0
0

Advent je pred vratima. Vodit će nas Božiću, Bogu koji se nekoć u tijelu rodio i koji nam vazda dolazi. Neprestano On kuca na vrata naših života i želi se nastaniti uvijek iznova u nama. A vrata našeg života mogu se otvoriti samo iznutra. Mi, i samo i jedino mi, imamo ključ koji Bogu otvara naš život.

Ovim duhovnim vježbama htjeli bismo vam pomoći da čujete Boga koji stoji i kuca na vratima vašeg srca. Htjeli bismo vam pomoći da mu još više otvorite svoje živote. Zato vas pozivamo da se prijavite na adventske duhovne vježbe koje će početi prvom nedjeljom došašća, 28. studenoga i završiti na Božić. Svaki dan primit ćete razmatranje na temelju dnevnog evanđelja, a nadamo se organizirati i neke susrete „uživo“ preko facebooka ili youtubea o čemu ćete biti na vrijeme obavješteni.

Razmatranja za ovogodišnji advent pripremili su br. Marinko Klaić, fra Josip Vlašić, fra Antonio Musa i fra Ivan Slišković.

Kao i uvijek do sada, za sudjelovanje u e-duhovnim vježbama trebate se prijaviti. Razmatranja možete primati preko naše besplatne aplikacije koju, ako to još uvijek niste učinili, možete preuzeti za Android OVDJE, a za iOS OVDJE.

Također, razmatranja možete primati i na svoju e-mail adresu ukoliko se prijavite preko obrasca koji se nalazi dolje niže.

Ovaj članak Otvorene prijave za adventske e-duhovne vježbe: ‘Evo, na vratima stojim i kucam’ se prvo pojavio na Bitno.net.


Nuncij u Bjelorusiji mons. Ante Jozić: ‘Crkva traži djelovanje kako bi se spasili ljudski životi’

$
0
0
“Pozivam vlasti svih zainteresiranih zemalja da djeluju odlučno i brzo kako bi se pronašla barem privremena rješenja za spašavanje života ljudi”. Apel je to apostolskog nuncija u Republici Bjelorusiji, nadbiskupa Ante Jozića, u izjavi o posljednjim događanjima na bjelorusko-poljskoj granici, objavljeno je stranici Bjeloruske biskupske konferencije (catholic.by).

“Katolička crkva pomno prati situaciju krize na bjelorusko-poljskoj granici”, piše nuncij. “Tisuće ljudi iz različitih zemalja Bliskog istoka i susjednih zemalja, u potrazi za boljim životom, bježe od brojnih poteškoća na koje su naišli u svojim zemljama podrijetla i pokušavaju pronaći drugo mjesto za život za sebe i svoje obitelji. Bez obzira na trenutnu političku krizu u Bjelorusiji, ova kriza zahtijeva hitna i konkretna rješenja za kontrolu migracijskih tokova i solidarnost svih kako bi se zadovoljile potrebe ljudi, posebno djece i žena, koji mnoge dane ostaju blokirani na bjeloruskoj granici s Europskom Unijom”.

“Katolička Crkva je – uvjerava nuncij – uvijek blizu onima koji pate ili se nalaze u teškim životnim uvjetima, a kroz Caritas nastoji izaći u susret humanitarnom pomoći potrebitima”. Apostolski nuncij stoga izražava zahvalnost i bjeloruskom i poljskom Caritasu na onome što čine za osobe migrante koje – ponavlja – “očekuju trenutno i dugoročno rješenje”.

“Crkva moli za rješenje ove izvanredne situacije i traži djelovanje i u političkom području kako bi se spasili ljudski životi”. U tom smislu nuncij Ante Jozić podsjeća na ono što je papa Franjo rekao o migracijskim kretanjima prema Europskoj uniji, tražeći “da se migrantima osiguraju pristojni životni uvjeti i pristup postupcima azila”.

“Trenutno je svima potrebna solidarnost da se spase životi ljudi i pronađe najbolje rješenje za one na granici. Neprihvatljivo je ograničiti se na puko promatranje tisuća ljudi na rubu života ili smrti, koji čekaju dugoročna rješenja”.

Ovaj članak Nuncij u Bjelorusiji mons. Ante Jozić: ‘Crkva traži djelovanje kako bi se spasili ljudski životi’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Program Papina putovanja na Cipar i u Grčku

$
0
0

Svoje 35. inozemno putovanje, prvo na kojem drugi put posjećuje isto mjesto (Lezbos), papa Franjo počinje u 11 sati iz zračne luke Fiumicino a u međunarodnoj zračnoj luci Larnaca na Cipru, gdje će se održati svečanost dobrodošlice, očekuje se oko 15 sati. U 16 sati slijedi susret s klerom i predstavnicima pokretima u maronitskoj katedrali Gospe od milosti u Nikoziji. Nakon svečanosti dobrodošlice u predsjedničkoj palači u 17.15 sati slijedi susret s predsjednikom Nicosom Anastasiadesom u 17.30 sati i zatim s predstavnicima vlasti, civilnoga društva i diplomatskoga kora u svečanoj dvorani u 18 sati.

U petak 3. prosinca Papa će u 8.30 sati posjetiti pravoslavnoga ciparskoga arhiepiskopa Hrizostoma II. te se u 9 sati u pravoslavnoj katedrali u Nikoziji susresti s članovima Svetoga sinoda. U 10 sati papa Franjo predvodit će misno slavlje na GSP stadionu, i to je jedina čisto katolička točka programa toga dana u ciparskome glavnom gradu. U 16 sati slijedi ekumenska molitva s migrantima u župnoj crkvi Sv. križa.

U subotu 4. prosinca oproštajna svečanost u međunarodnoj zračnoj luci Larnaca najavljena je za 9.10 sati a Papa se u Ateni očekuje u 11.10 sati. U podne će mu dobrodošlicu u u predsjedničkoj palači izraziti predsjednica Katerina Sakellaropoulou, u 12.30 sati slijedi susret s premijerom Kyriakosom Mitsotakisom a u 12.45 sati s predstavnicima vlasti, civilnoga društva i diplomatskoga kora.

U 16 sati Papu će u svom sjedištu primiti pravoslavni nadbiskup Atene i cijele Grčke Hieronymus II., a u 17.15 susrest će se s klerom u katoličkoj katedrali Sv. Dionizija. U 18.15 sati na programu je Papin privatni susret sa subraćom isusovcima u apostolskoj nuncijaturi.

U nedjelju 5. prosinca Papa se u 10.10 sati očekuje u zračnoj luci Mitilene na otoku Lezbosu gdje će u 10.45 sati posjetiti Centar za prihvat i identifikaciju. U 12.15 sati zrakoplovom se vraća u Atenu. U 16.45 sati Papa predvodi misno slavlje u koncertnoj dvorani a zatim će ga u nuncijaturi posjetiti arhiepiskop Hieronymos II.

Petodnevno putovanje Papa završava u ponedjeljak 6. prosinca. U 8.15 sati u nuncijaturi će ga posjetiti predsjednik parlamenta, a na blagdan sv. Nikole susrest će se s djecom i mladima u školi sv. Dionizija koju vode uršulinke. Oproštajna svečanost u atenskoj zračnoj luci je u 11.15 sati a Papu se u rimskoj zračnoj luci Ciampino očekuje u 12.35 sati.

Tiskovni ured objavio je i službeni logo i geslo za oba posjeta. Za posjet Grčkoj, logo predstavlja Crkvu poput čamca koji prelazi uzburkana mora svijeta, s Kristovim križem kao jarbol i jedrima koje pokreće vjetar Duha Svetoga. Oblik jedara dočarava lik Pape, koji dolazi kao prijatelj Grčke. Boje loga su žuta i plava – boje vatikanske zastave i Helenske Republike. Geslo je pak preuzeto iz Papine poruke za 36. svjetski dan mladih, a glasi: „Budimo sve otvoreniji Božjim iznenađenjima, jer on želi osvijetliti naš put“. Geslo izražava nadu da će Papin posjet donijeti tračak svjetla za budućnost Grčke, koja je zemlja duboko ukorijenjene vjere i slavne prošlosti te koja trenutačno doživljava posljedice pandemije i financijske krize.

Logo za putovanje na Cipar prikazuje kartu Cipra u pozadini. S lijeve strane je lik Pape koji gleda sv. Barnabu, zaštitnika otoka. S desne strane je maslinova grančica vezana za žito – znakovi mira i zajedništva. U logotipu se ističu boje Vatikana i Cipra – bijela, žuta, narančasta i zelena. Iznad i ispod je na grčkom i engleskom jeziku napisano geslo putovanja – „Tješite jedni druge u vjeri“. U priopćenju je objašnjeno kako je ono nadahnuto značenjem imena sv. Barnabe, koji može značiti sin poticaja ili utjehe. Sugerira važnost međusobne utjehe i ohrabrenja, dimenzije koja su bitne za dijalog, susret i prihvaćanje, a istaknuta su obilježja života i povijesti otoka.

Ovaj članak Program Papina putovanja na Cipar i u Grčku se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Franjo: Zapitajmo se u što ulažemo svoj život, jer ovaj svijet je prolazan, a ostat će samo ljubav

$
0
0

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Evanđeoski odlomak ove nedjelje počinje Isusovom rečenicom koja nas iznenađuje: “Sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetliti, a zvijezde će s neba padati” (Mk 13, 24-25). Ali kako, čak i Gospodin počinje katastrofama? Ne, to mu nije namjera. On želi da shvatimo kako sve na ovom svijetu, prije ili kasnije, prođe. Čak i sunce, mjesec i zvijezde koje tvore “nebeski svod” – izraz koji označava “čvrstoću”, “stabilnost” – su prolazni.

Na kraju, međutim, Isus kaže što neće propasti : “Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.” (r. 31). On utvrđuje razliku između pretposljednjih stvari koje prolaze i posljednjih stvari koje ostaju. To je dragocjena poruka za nas, kao orijentacija u važnim životnim izborima. U što se isplati uložiti svoj život? U prolazno ili u Gospodinove riječi, koje ostaju zauvijek? Očito u njih. Ali nije lako.

Privlače nas stvari koje podliježu našim osjetilima i koje nam daju trenutno zadovoljstvo, dok Gospodinove riječi, iako lijepe, nadilaze ono trenutno i traže strpljenje. U iskušenju smo da se uhvatimo za ono što vidimo i dodirujemo i to nam je naizgled sigurnije. Ali to je obmana, jer “nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti “. Evo, dakle, poziva: ne gradi život na pijesku. Kada se gradi kuća, duboko se kopa i postavljaju se čvrsti temelji. Samo bi naivac rekao da je to novac bačen za nešto što se ne vidi. Vjerni je učenik, za Isusa, onaj koji temelji život na stijeni, a to je njegova Riječ (usp. Mt 7, 24-27).

A sada se zapitajmo: što je središte, bit Riječi Božje? Što, zapravo, daje čvrstoću životu i nikada neće proći? Sveti Pavao nam kaže: “Ljubav nikad ne prestaje” (1 Kor 13,8). Onaj tko čini dobro ulaže za vječnost. Kad vidimo nekoga tko je velikodušan i uslužan, krotak, tko je strpljiv, nije zavidan, ne ogovara, ne hvali se, ne nadima se od oholosti, nije nepristojan (usp. 1 Kor 13, 4-7), to je netko tko gradi Nebo na zemlji. Možda neće biti vidljiv, neće graditi karijeru, ali ono što čini neće biti izgubljeno. Jer dobro se nikad ne gubi, ostaje zauvijek.

A mi, u što ulažemo svoj život? Stvari koje prolaze, kao što su novac, uspjeh, izgled, fizičko blagostanje? Jesmo li vezani za zemaljske stvari, kao da ćemo ovdje živjeti zauvijek? Riječ Božja nas danas upozorava: ovaj svijet je prolazan. I ostat će samo ljubav. Temeljiti život na Riječi Božjoj, nije bijeg od povijesti, već uranjanje u zemaljske stvarnosti kako bi ih učvrstili, preobrazili ljubavlju, utisnuvši im znak vječnosti, Božji znak.

Evo savjeta pri donošenju važnih izbora. Prije nego što odlučimo, zamislimo da stojimo pred Isusom, kao na kraju života, pred Njim koji je ljubav. Zamislimo se tamo, u Njegovoj prisutnosti, na pragu vječnosti i donesimo odluku za danas. Možda neće biti najlakša, najneposrednija, ali će biti dobra (usp. sv. Ignacije iz Loyole, ‘Duhovne vježbe’, 187).

Neka nam Djevica Marija pomogne donijeti važne životne odluke kao što je to Ona učinila: po ljubavi, po Bogu. 

Ovaj članak Papa Franjo: Zapitajmo se u što ulažemo svoj život, jer ovaj svijet je prolazan, a ostat će samo ljubav se prvo pojavio na Bitno.net.

Djeca vam odrastaju? Vrijeme je da se naviknete na novi život

$
0
0

„Moja mi je kći rekla da si moram naći vlastiti život“, rekla mi je jedna prijateljica. Nasmijale smo se tome jer joj je kći tek u šestom razredu.

Poput mnoge djece njezinih godina, ona se odvaja od svoje obitelji. Želi više vremena s prijateljicama. Jako voli svoju mamu, ali istovremeno je uzbuđena zbog svoje novopronađene neovisnosti.

Vrlo vjerojatno ste imali bogat i zanimljiv život prije nego što ste dobili djecu. Imali ste strasti, interese i energiju da petkom navečer ostanete budni kasnije od 10 sati.

No kada ste dobili dijete, vaši su se prioriteti promijenili. Bili ste savršeno zadovoljni u svojem obiteljskom gnijezdu, diveći se svojemu malome čudu. Kako je dijete odrastalo – a naročito ako se rađalo još djece – život je postao poput cirkusa. Bilo je dana kada vam je jedini cilj bilo preživljavanje. Neke ste stvari morali zanemariti kako biste sačuvali energiju. Žrtvovali ste stvari kako biste napravili prostora za svoj novi poziv.

Kako su djeca prelazila u više razrede osnovne škole i postajala tinejdžeri, vi ste postali dvostruko zaposleniji. Svako je dijete trebalo biti na nekome drugome mjestu u isto vrijeme: na plesnome natjecanju, treningu bejzbola, rođendanskoj zabavi, kod prijateljice, na nekom obaveznome sastanku. Više nije bilo onih lijepih dana kada je cijela obitelj imala isti raspored, i kada ste mogli cijelu ekipu jednostavno odvesti u park ili na igru kod nekoga prijatelja, i to bi bilo to.

Ne žalim ni trenutka vremena koje sam provela sa svojom djecom ili što sam ga uložila u njihove živote. Kada se osvrnem, tako mi je drago što smo moj muž i ja odlučili da nam obitelj bude prioritet.

No s vremenom sam shvatila koliko današnja kultura maksimalno predanoga roditeljstva zna otići do nezdravih ekstrema. Odlično je biti uključen u život svojega djeteta (previše roditeljske uključenosti definitivno je bolje nego premalo), ali pretjerivanje može stvoriti neravnotežu u životima nas kao odraslih osoba.

Nekako smo postali naraštaj roditelja kojima se život vrti oko njihove djece – često na štetu nas samih, naših brakova i cijele obitelji.

Dr. Madeline Levine raspravlja o toj dinamici u svojoj knjizi Teach Your Children Well („Dobro poučite svoju djecu“):

„U tolikoj se mjeri uključimo i posvetimo se aktivnostima svoje djece, nauštrb svojih odnosa s drugim odraslim osobama i svojega vlastitoga trajnog razvoja. Smanjivanje kruga u kojem se kreće naš život čini nas sve ovisnijima o svojoj djeci kako bismo imali osjećaj smisla i postignuća.“

To je moćan odlomak. Mislim da je jedan od razloga zašto vidimo toliko stresa među djecom i očaja među roditeljima taj što naša djeca osjećaju težinu svih pritisaka i očekivanja kada se mi oslanjamo na njih da nas učine sretnima, a osjećamo se iznevjerenima ako stvari ne ispadnu kako smo planirali.

Kada mi svoju djecu učinimo svojim najvećim izvorom radosti, ona moraju nositi bremena koja ne bi trebala nositi.

Bog želi da Isus bude najveći izvor naše radosti. On nas je stvorio da budemo roditelji usredotočeni na Krista, a ne isključivo na svoju djecu. S Isusom kao središtem svojega svemira možemo imati i druge nade osim svoje djece. Možemo proširiti krug svojih života kao odraslih osoba, definirajući sebe u prvome redu kao dijete Božje.

Biti roditelj je važno, ali svi smo mi mnogo više od roditelja. A kako Sissy Goff ističe u svojoj knjizi Intentional Parenting („Svrhovito roditeljstvo“), dobro je da vas djeca vide kao roditelja koji ima više strana:

„Da, vaše je srce blisko povezano sa srcem vašega djeteta, ali vi ste i dalje vi, i vaša djeca trebaju da vi budete vi. Trebaju znati da imate i druge nade osim njih. A u konačnici, svaka prava nada proizlazi iz činjenice da je Bog ulio svoju ljubav u naša srca – i u njihova.“

Kako su moja djeca postajala tinejdžeri, počela se odvajati od obitelji i provoditi više vremena s prijateljima, shvatila sam da mi se život vrtio oko njih. Moj je instinkt bio da ih ne puštam, da vratim na mjesto svoje središte gravitacije, ali to ih je samo odgurivalo. Trebalo im je prostora, i kako sam im davala prostora, oni su mi se počeli vraćati po svojemu vlastitome izboru. Nisam morala forsirati povezanost.

Naučila sam da je roditeljstvo starije djece poput dežurstva – ne trebaju nas cijelo vrijeme, ali kada nas trebaju, žele da budemo negdje blizu i dostupni. Možemo biti dostupni, a istovremeno se povlačiti, malo-pomalo se odvajajući od njihova svijeta, i pronaći nove načine da proširimo svoj svijet.

Otkrila sam da je zabavno izvući stare strasti iz zapećka. Dobro je za dušu ulagati u druge stvari koje vas čine radosnima – poput svojega braka, svojih prijateljstava, svojega zdravlja, duhovnoga rasta, i novih hobija/interesa (ja sam nedavno otkrila pilates) – i pustiti da naša djeca vide jednu radost u nama koja ne ovisi o njima.

Zdravi odnosi ostavljaju svima prostora za disanje, a lakše je svojoj djeci koja odrastaju dati prostora za disanje kada imamo dodatne izvore radosti. U konačnici naša radost počinje s Kristom. Ona počinje s pronalaskom svojeg identiteta i svrhe uz Njega. To nije norma u kulturi usredotočenoj na djecu, ali je to cilj oko kojega se vrijedi truditi kako bismo mogli postati odrasle osobe s više strana, koje dobro vole svoju djecu, a istovremeno ih uče o nadi koja je mnogo, mnogo veća od njih.

Kari Kampakis

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Kari Kampakis je spisateljica, predavačica i blogerica iz Birminghama, Alabame. Majka je četiriju kćeri. Njezine dvije knjige za tinejdžerice Liked: Whose Approval Are You Living For? i 10 Ultimate Truths Girls Should Know koriste se u studijama diljem zemlje. Više o autorici možete pronaći na stranici www.karikampakis.com.

Ovaj članak Djeca vam odrastaju? Vrijeme je da se naviknete na novi život se prvo pojavio na Bitno.net.

Rupert Mayer: ‘Gospodine, neka mi bude kako ti hoćeš’

$
0
0

Gospodine, neka mi bude kako ti hoćeš
i kamo ti hoćeš, tamo ću poći,
neka bude po tvojoj volji!
Gospodine, neka mi bude kad god ti hoćeš
i kad je vrijeme da budem spreman,
i danas i vazda i po sve vijeke!
Gospodine, neka mi bude što god ti hoćeš
jer sve što hoćeš za moje je dobro:
dosta je da sam posve tvoj.
Gospodine, sve što ti hoćeš zbilja je dobro
i jer ti to hoćeš, učini me spremnim
počinut mirno u tvojoj ruci. Amen.

Molitva je preuzeta iz molitvenika “YOUCAT – molitvenik za mlade”, o kojem više možete saznati na poveznici ovdje.

 

Ovaj članak Rupert Mayer: ‘Gospodine, neka mi bude kako ti hoćeš’ se prvo pojavio na Bitno.net.

U Šibeniku svečano proslavljen blagdan sv. Nikole Tavelića

$
0
0

U koncelebraciji je uz desetak svećenika, bio i domaći biskup Tomislav Rogić, te vikar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Tomislav Glavnik.

Riječ dobrodošlice uputio je biskup Rogić, a uvodeći u slavlje nadbiskup Puljić podsjetio je kako danas po pozivu pape Franje obilježavamo i 5. svjetski dan siromaha. Posebno je ukazao na završetak Papine poruke, u kojoj piše kako se „siromahe ne broji, nego grli. To je poziv i nama da zagrlimo sve siromahe u našoj sredini, našem narodu i cijelom svijetu, da ih Bogu preporučimo, i da učinimo štogod za njih kako bi bili što manje siromašni“.

Na početku homilije nadbiskup Puljić osvrnuo se na sam čin kanonizacije sv. Nikole Tavelića i tadašnje okolnosti, koji nisu mogle spriječiti veliki broj hrvatskih hodočasnika iz domovine i iseljeništva da ispune baziliku Sv. Petra.

Uz pitanje „što nam poručuje naš fra Nikola, višegodišnji misionar u Bosni i mučenik iz Jeruzalema“, propovjednik je dodao još jedno pitanje „koliko je uopće tema mučeništva danas prihvatljiva suvremenom čovjeku, posebice iz tako dalekih vremena?“ Podsjetio je kako Crkva temu mučeništva obrađuje temeljito i s poštovanjem, a tek onda donosi prosudbeni pravorijek. Polazi od uvjerenja da je mučeništvo i milost i osobiti Božji dar, ne samo onima koji podnesu mučeništvo, već i drugima koji su s njime povezani krvlju, rodom, jezikom, službom ili poznanstvom, kao i svima koji im se obraćaju, te zagovor i pomoć traže.

Nadalje, ukazao je na činjenicu da je veliki broj naših katedrala uz obalu kao i župnih crkava posvećen mučenicima. „Oni toliko srasli s mjestom gdje ih se časti da je nemoguće zamisliti ni prošlost, a ni sadašnjost bez njih. Pokušajte npr. odstraniti sv. Jakova ili sv. Nikolu iz ovoga Krešimirova grada, iz njegove kulture, arhiva, umjetnosti i graditeljstva, što bi ostalo od grada kojega „ne štite ni visoke zidine ni more koje ga okružuje, već zaštita njegova moćnoga Gospodara“ čija je slika uklesana u kamenu zidina. To nije moguće ni zamisliti“, rekao je nadbiskup Puljić, te dodao kako su mučenici vjernicima bili nadahnuće kroz stoljeća, a nadati se da će nastaviti to biti i u vremenima koja nadolaze, usprkos problematičnim znakovima nevjere i vjerske ravnodušnosti s kojom se sve više susrećemo.

U homiliji se nadbiskup Puljić kratko osvrnuo i na misna čitanja koja govore o prirodnom kraju u prirodi i u kalendaru. „Danijel nas podsjeća, ne da nas zastraši, nego da nas opomene kako prolazi obličje ovoga svijeta koje je omeđeno i vremenom i prostorom. Slušajući i gledajući potresne vijesti iz dana u dan o prirodnim katastrofama (poplave, požari i potresi), o ratovima i terorističkim napadima diljem kugle zemaljske, o poremećaju klimatskih promjena, imamo dojam kako je Danijelovo proroštvo i Isusova najava o ‘velikim nevoljama’ već na djelu. Nitko se više ne osjeća sigurnim ni u autu kojim se vozi, ni u zrakoplovu kojim leti, kao ni u autobusu ili podzemnoj željeznici kojom svaki dan putuje. Strah je zavladao posvuda: na trgovima gdje su se ljudi okupljali, družili, trgovali i pjevali. Pa i duhovna središta kao zakloni naših duša, crkve, svetišta i hodočasnička mjesta pomalo su ugroženi suvremenom pandemijom kojoj se kraj ne nazire. Nigdje nema potpunog mira, ni sigurnosti. A budućnost nije predvidiva“, rekao je propovjednik, te naglasio kako su to teme o kojima je prikladno razmišljati upravo sada kad crkvena godina ide kraju i u prirodi i u kalendaru.

Upozorio je, kako ljudi različito reagiraju na taj navještaj: jednu su indiferentni, a drugi sigurni da se ništa neće dogoditi i žele živjeti i uživati u svome životu danas, i nije ih briga za sutra. U tom kontekstu posvijestio je kako i mnogi kršćani nisu dosljedni. „Dođu u crkvu, ali čim iziđu sve zaborave i ništa u životu ne mijenjaju. Što su čuli na jedno uho izašlo je na drugo. Ima ih koji su u stalnom strahu i panici, neopušteni, nesigurni, u iščekivanju katastrofe. Nevolje koje se događaju u svijetu u tome ih podržavaju. Takvi stalno trče za nekim čudesnim događajima, najavljuju propast i u svemu vide znakove konačnih vremena“. No, pravi kršćanin je realan. „Ukorijenjen u vjeri, evanđelju, sakramentima i u Crkvi. On vjeruje Isusu koji će ponovno doći i prosuditi djela svakoga i koji poziva svoje učenike neka odgovorno žive. Jer, život je škola u kojoj ima mogućnost popravnih ispita. Ali, onaj zadnji dan kad se polaže ispit zrelosti, nema ponavljanja. To je definitivni dan Suda. No, za kršćana to nije dan straha, nego dan Očeve ljubavi i pravednosti“.

Posebice se večeras obraćamo našem prvom proglašenom svecu i mučeniku, svetom Nikoli, koji je osjetio u vlastitom tijelu dramu borbe dobra i zla, neka i dalje bdije nad nama svojim nebeskim zagovorom i štiti nas! Molimo i našu Gospu Velikoga Krsnoga Zavjeta. Gospa je, naime, bila i ostala „nada naša i svijetla zora spasenja”. Stoga je molimo neka po njezinu zagovoru u našem narodu i našoj Domovini vlada vrijeme blagoslovljenog i trajnog mira u istini i ljubavi. A mučeništvo svetoga Nikole i njegovih kolega, kao i svih drugih Božjih svjedoka kroz stoljeća, smatramo velikim Božjim darom Crkvi i narodu kojem su pripadali. Ne samo njima kojima je Gospodin udijelio snagu da podnesu mučeništvo, nego i svima koji su s njima povezani, krvlju, rodom, jezikom i poznanstvom, kao i crkvenom pripadnošću. Svaki mučenik je naš mučenik, mučenik Crkve, ponos i radost velikoga dara koje je Bog udijelio svojoj Crkvi, zaključio je nadbiskup Puljić, te pozvao okupljene vjernike da se svi zajedno zazovu hrvatske mučenike, svece i blaženike da nas prate svojim blagoslovom, naklonošću i zaštitom.

Na kraju euharistijskoga slavlja riječ zahvale uputio je rektor svetišta fra Ivan Bradarić, te je predvoditelju slavlja darovao monografiju „Sveti budite“, kao podsjetnik na veliki jubilej 50 godina kanonizacije sv. Nikole Tavelića kojega je i nadbiskup Puljić bio dionikom.

Pjevanje su predvodili „Pivači sv. Jakova“. U slavlju su posluživali redovnički i svećenički kandidati Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca i bogoslovi Šibenske biskupije.

Ovaj članak U Šibeniku svečano proslavljen blagdan sv. Nikole Tavelića se prvo pojavio na Bitno.net.

‘Preljubnica’ – slika koja otkriva što se sve može pronaći pod maskom pobožnosti

$
0
0

Slika prikazuje farizeje i pismoznance kako dovode Isusu ženu koja je zatečena u preljubu. Oni mu govore: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti kažeš?” (Iv 8, 4-5). Njihovo pitanje je zapravo bila mudro smišljena zamka usmjerena diskreditiranju Isusa: ili će osuditi sebe osudivši ženu ili će se predstaviti kao protivnik Mojsijeva zakona. Isus na njihovo pitanje odgovara: “Tko je od vas bez grijeha neka prvi na nju baci kamen.”

Na slici vidimo farizeje koji su revnosni prema zakonu – gotovo fanatični. Jedan od njih prstom upire prema nebu kao da se poziva na autoritet Mojsijeva zakona, drugi kao da na prste svoje ruke nabraja grijehe koje je žena počinila i sve to čine kao da spočitavaju Kristu i postavljaju se iznad njega. Na slici se može nazrijeti tračak nasilja zbog čovjeka u oklopu koji se nalazi iza žene i kopalja koja se nalaze u pozadini slike. Rulja od Isusa traži pravdu.

Rulja nije toliko zabrinuta s traženjem vječnog spasenje duše žene koja je počinila preljub koliko onim što sv. Benedikt naziva “jedljivom revnošću”. Oni zavaravaju sami sebe vjerujući da obavljaju Božji posao, no njihova revnost ne vidi njihov vlastiti grijeh. Njihov je prijezir usmjeren prema ženi kojoj se podrugljivo smiju čime “povećavaju” svoju pravednost.

Ova nam slika otkriva što se sve može pronaći pod maskom pobožnosti: ljudi koji su zaokupljeni izvanjskim, šuplji u nutrini, čija su srca kamena, lišena milosrđa, revni prema Božjem zakonu i iskvareni vlastitom ohološću. Pred nama stoji iskvarenost, moguća u svakoj religiji, jer zahvaća čovjekovo srce. Radi se o napasti pod koju svatko od nas može podleći kada se odvoji od Božje milosti. Ova se napast zove licemjerje.

Za razliku od farizeja i pismoznanaca žena stoji u svom polugolom poniženju. Više ne uživa u svojoj senzualnoj ljepoti, koju sada pojačava njezina sramota. Na originalnoj slici vidljiva je i suza na njenom obrazu. Svjedočimo dubokom kajanju, potpunoj transformaciji jedne osobe. Umjetnik ovu stvarnost prikazuje suptilno: načinom na koji žena pokušava pokriti svoje grudi, stavom poniznosti žene koja je usmjerena prema Kristu dok joj niz lice teku suze i svjetlom koje obasjava ženu, a proizlazi iz Kristove osobe. Ona nije Kristu primaknuta toliko zbog gomile koja ju je okružila već zbog njegove svete prisutnosti. Ona traži oproštenje i milosrđe za svoje grijehe.

Zapanjujuća je činjenica što nitko od pismoznanaca i farizeja ne zna tko je zapravo Isus. Oni ne osjećaju Njegovu prisutnost, već samo ona koja je ponizna, koja osjeća potrebu za milosrđem, ona koja ga traži i prepoznaje u Onomu koji je izvor sveg milosrđa. Tu stvarnost blaženi John Henry Newman opisuje riječima: “Boga možemo u potpunosti upoznati samo onda kada uvidimo mjeru naših grijeha.” Izopačenost grijeha je otkrivena samo onda kada se susretne s Njegovom beskrajnom dobrotom i svetošću.

Prikazani Krist u središtu ove slike (u središtu se nalazi Njegovo presveto srce) nalikuje utvari iz koje zrači njegova sveta aura. Svjetlina bijelih kapa na ljudima iza njega nalikuje zrakama sunca. Iako je (prikazan kao) čovjek, On svojom tihom, autoritativnom gestom odiše smirenošću. Važno je primijetiti da On svojim držanjem iskazuje milosrđe prema svim grešnicima na slici. Njegovo je milosrđe duboko i zahvaća sve. To je jedina istinska pravda.

Gesta koju čini svojom rukom jasno daje do znanja kako je On tu da zaštiti i obrani ženu. On odbija šovinističko i jednostrano svaljivanje krivnje za preljub na ženu. Uz to on ukazuje na dostojanstvo žene kao osobe, opraštajući joj počinjeni grijeh govoreći: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više.”

On prihvaća grešnicu onakvom kakva jest i usmjerava njezinu ljubav u drugom smjeru, te u njoj gasi putenu ljubav ulijevajući u nju božansko milosrđe.

U ovome je očitovanje Božje slave. Kroz lice Isusa Krista… sliku njegove ljepote i svetosti, slatkoću njegove milosti, svjetlo samog raja, veličinu njegova zakona, kroz njegovu providnost, slatkoću njegova glasa. On pobjeđuje putenost i brani dušu pred navalom svijeta i đavla. (J. H. Newmann)

Izvor: CERC | Prijevod: Nenad Palac

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

Ovaj članak ‘Preljubnica’ – slika koja otkriva što se sve može pronaći pod maskom pobožnosti se prvo pojavio na Bitno.net.


Sv. Albert Veliki – redovnik koji je pokazao da između vjere i znanosti nema sukoba

$
0
0

Jedan od najvećih učitelja skolastičke teologije je sveti Albert Veliki. Naslov “veliki” (magnus), kojim je ušao u povijest, pokazuje širinu i dubinu njegova učenja, koje ga je resilo zajedno sa svetošću života. No već se njegovi suvremenici nisu ustručavali pridavati mu naslove koji su isticali njegovu iznimnost; jedan od njegovih učenika, Ulrik iz Strasbourga, nazvao ga je tako “čuđenjem i čudom našega doba”.

Rodio se u Njemačkoj početkom 13. stoljeća i još je kao mladić otišao u Italiju, u Padovu, sjedište jednog od najglasovitijih srednjovjekovnih sveučilišta. Posvetio se studiju takozvanih “slobodnih umjetnosti”: gramatike, retorike, dijalektike, aritmetike, geometrije, astronomije i glazbe, to jest opće kulture, pokazujući ono tipično zanimanje za prirodne znanosti, koje će ubrzo postati omiljeno područje njegove uže specijalizacije. Za svog boravka u Padovi pohađao je crkvu otaca dominikanaca, kojima se zatim priključio polaganjem redovničkih zavjeta. Iz hagiografskih izvora se dade zaključiti da je ta odluka kod Alberta sazrijevala postupno. Snažni odnos s Bogom, primjer svetosti braće dominikanaca, slušanje govora blaženog Jordana Saksonskog, nasljednika svetog Dominika na čelu Reda propovjednika, bili su to presudni čimbenici koji su mu pomogli svladati svaku sumnju, pobjeđujući također protivljenja vlastite obitelji. Često nam, u mladosti, Bog govori i pokazuje nam naš životni plan. Kao za Alberta, također za sve nas osobna molitva hranjena Gospodinovom riječju, često pristupanje sakramentima i duhovno vodstvo prosvijetljenih ljudi predstavljaju sredstva koja pomažu otkriti i slijediti Božji glas. Redovnički je habit primio od blaženog Jordana Saksonskog.

Nakon svećeničkog ređenja, poglavari su ga odredili za poučavanje u raznim teološkim studijskim središtima pridruženim samostanima otaca dominikanaca. Briljantne intelektualne osobine su mu omogućile da usavrši studij teologije na najglasovitijem sveučilištu toga doba, onom u Parizu. Već tada je Albert otpočeo onaj izvanredno plodonosni rad kao pisca, koji će nastaviti kroz cio svoj život.

Bile su mu povjerene odgovorne zadaće. God. 1248. zadužen je da otvori teološki studij u Kölnu, jednom od najvažnijih gradskih sjedišta u Njemačkoj, u kojem je živio u više navrata i koji mu je postao drugom domovinom. Iz Pariza je sa sobom u Köln poveo svog vrsnog učenika, Tomu Akvinskog. Bilo bi dovoljno spomenuti tu njegovu zaslugu da je bio učitelj svetoga Tome, pa da se gaji duboko štovanje prema svetom Albertu. Među tom dvojicom velikih teologa se uspostavio odnos uzajamnog poštivanja i prijateljstva, dakle dviju ljudskih osobina koje veoma potpomažu razvoj znanosti. God. 1254. Albert je izabran za provincijala Teutonske provincije (Teutoniae) otaca dominikanaca, koja je obuhvaćala zajednice raširene na golemom području Sjeverne Europe. On se isticao po gorljivosti kojom je vršio tu službu, posjećujući zajednice i dozivajući neprestano subraći u pamet vjernost, nauk i primjere svetog Dominika.

Njegovi darovi nisu promakli onodobnom papi Aleksandru IV. koji je htio određeno vrijeme Alberta uz sebe u Anagniju – gdje su pape često odlazile – u samome Rimu kao i u Viterbu, da se okoristi njegovim teološkim savjetima. Isti ga je Vrhovni svećenik imenovao biskupom Regensburga, velike i slavne biskupije, koja je međutim prolazila kroz teško razdoblje. Od 1260. do 1264. Albert je vršio tu službu s neumornom predanošću, uspijevajući zavesti mir i slogu u gradu, preustrojiti župe i samostane te dati novi zamah karitativnom radu.

God. 1264. Albert je dobio od pape Urbana IV. dopuštenje da se povuče s te službe i da se ponovno vrati svojim zadaćama predavača, znanstvenika i pisca. Kako je bio čovjek molitve, znanosti i milosrđa, uživao je veliki ugled u svojim istupima, u raznim događajima koji su se zbili u Crkvi i društvu toga doba: bio je prije svega čovjek pomirenje i mira u Kölnu, gdje je tamošnji nadbiskup ušao u oštri spor s gradskim institucijama; tijekom Drugog lyonskog sabora 1274., kojeg je sazvao papa Grgur X., svim se silama trudio podupirati jedinstvo između latinske i grčke Crkve, koje su se odvojile nakon velikog raskola na Istoku iz 1054.; on je pojašnjavao misao Tome Akvinskog, na koju su upućivani prigovori pa čak i potpuno neopravdane osude.

Umro je u sobi svoga samostana Svetog križa u Kölnu 1280. i ubrzo su ga braća počela častiti. Crkva ga je predložila na čašćenje vjernicima proglasivši ga 1622. blaženim a zatim i svetim 1931., kada ga je papa Pio XI. proglasio crkvenim naučiteljem. Riječ je o nesumnjivo primjerenom priznanju tome velikom Božjem čovjeku i glasovitom poznavatelju ne samo istina vjere, već mnogih drugih područja znanosti; naime, već samo jedan pogled na bezbrojna djela daje shvatiti kako je Albert bio izvanredno naobražen i da su ga njegova enciklopedijska zanimanja navela da se bavi ne samo filozofijom i teologijom, poput ostalih svojih suvremenika, već također svim drugim tada poznatim disciplinama, od fizike do kemije, od astronomije do mineralogije, od botanike do zoologije. Zato ga je papa Pio XII. imenovao zaštitnikom njegovatelja prirodnih znanosti i prozvan je također “Doctor universalis” upravo zbog širine svoga područja interesa i svojega znanja.

Zacijelo, znanstvene metode koje koristi sveti Albert Veliki nisu iste one koje će se koristiti u narednim stoljećima. Njegova se metoda jednostavno sastoji u promatranju, opisivanju i klasifikaciji proučavanih pojava.

Ipak, on nas može mnogočemu naučiti. Prije svega, sveti Albert pokazuje da između vjere i znanosti nema suprotstavljanja, usprkos stanovitim nerazumijevanjima do kojih je dolazilo u povijesti. Čovjek vjere i molitve, kakav je bio Albert Veliki, može ozbiljno njegovati proučavanje prirodnih znanosti i napredovati u spoznaji mikrokozmosa i makrokozmosa, otkrivajući zakone vlastite materiji, jer sve to pridonosi jačanju žeđi za Bogom i Božjom ljubavlju. Biblija nam govori o stvorenom svijetu kao prvom jeziku kojim Bog – koji je najviši um, koji je Logos – objavljuje nešto o sebi. Knjiga Mudrosti, na primjer, kaže kako su prirodne pojave, urešene veličinom i ljepotom, poput djela nekog umjetnika, po kojima, po analogiji, mi možemo upoznati Tvorca stvorova (usp. Mudr. 13,5).

Sličnom sam se slikom poslužio obraćajući se članovima Papinske akademije za znanosti, kada sam rekao kako se prirodni svijet može usporediti s knjigom koju je napisao Bog, koju mi čitamo na temelju različitih znanstvenih pristupa (Govor sudionicima plenarne skupštine Papinske akademije za znanosti, 31. listopada 2008.). Koliki su znanstvenici, naime, tragom svetog Alberta Velikog, provodili svoja istraživanja nadahnuta divljenjem i zahvalnošću pred svijetom koji se, u njihovim očima znanstvenikâ i vjernikâ, pojavljuje kao dobro djelo mudrog Stvoritelja punog ljubavi! Znanstveno se proučavanje pretvara dakle u himan hvale. To je dobro shvatio veliki astrofizičar našega doba Enrico Medi, za kojeg je pokrenut postupak za proglašenje blaženim, koji je zapisao: “O, vi tajanstvene galaksije…, ja vas promatram, brojim, shvaćam, proučavam i otkrivam, dopirem do vas i sabirem vas. Od vas uzimam svjetlo i to svjetlo pretvaram u znanje, uzimam gibanje i pretvaram ga u mudrost, uzimam blistave boje i pretvaram ih u poeziju, uzimam vas zvijezde u svoje ruke i drhteći cijelim bićem podižem vas iznad vas samih i u molitvi uzdižem k Stvoritelju, jer mu se samo preko mene vi zvijezde možete klanjati” (Le opere. Inno alla creazione).

Sveti Albert Veliki nas podsjeća da između znanosti i vjere postoji prisna povezanost i da znanstvenici mogu prijeći, kroz svoj poziv na proučavanje prirode, istinski i očaravajući put svetosti.

Njegova izvanredna otvorenost uma otkriva se također u kulturnom radu koji je on preuzeo s uspjehom, to jest u prihvaćanju i prepoznavanju važnosti Aristotelove misli. U doba svetog Alberta, naime, širilo se poznavanje brojnih djela toga velikog grčkog filozofa koji je živio u četvrtom stoljeću prije Krista, prije svega na polju etike i metafizike. Ona su pokazivala snagu razuma, objašnjavala s lucidnošću i jasnoćom smisao i strukturu stvarnosti, njezinu inteligibilnost, vrijednosti i cilj ljudskih djelovanja. Bio je to istinski kulturni preokret. Međutim, mnogi su se kršćanski mislioci pribojavali Aristotelove filozofije, prije svega zato što je ona, u obliku u kojem su je predstavljali njezini arapski komentatori, tumačena tako da je, bar u nekim točkama, izgledala nespojiva s kršćankom vjerom. Nametala se dakle dvojba: jesu li razum i vjera jedno s drugim u opreci?

U tome se krije jedna od zasluga svetog Alberta: on je sa znanstvenom strogošću proučavao Aristotelova djela, uvjeren kako je sve ono što je stvarno racionalno spojivo s vjerom objavljenom u Svetom pismu. Drugim riječima, sveti je Albert Veliki tako pridonio oblikovanju samostalne filozofije, odvojene od teologije i ujedinjene s njom jedinstvom vjere. Tako je u 13. stoljeću rođena jasna distinkcija između tih dvaju znanosti, filozofije i teologije, koje, u međusobnom dijalogu, skladno surađuju na otkrivanju istinskog čovjekova poziva, koji žudi za istinom i blaženstvom; prije svega teologija, koju sveti Albert naziva “afektivnom znanošću”, ukazuje čovjeku na njegov poziv na vječnu radost koja proizlazi iz punog prianjanja istini.

Sveti Albert Veliki je bio kadar saopćiti te pojmove na jednostavan i razumljiv način. Kao pravi sin svetog Dominika rado je propovijedao Božjem narodu, kojega je osvajala njegova riječ i primjer njegova života.

Draga braćo i sestre, molimo Gospodina da u svetoj Crkvi nikada ne nedostaje učenih, pobožnih i mudrih teologa poput svetog Alberta Velikog te da pomogne svakom od nas da primijenimo u vlastitom životu “formulu svetosti” koju je on slijedio u svojem životu: “Htjeti sve ono što želim za slavu Božju, kao što Bog želi za svoju slavu sve ono što On želi”, naime suobličavati se uvijek Božjoj volji kako bismo htjeli i činili sve i uvijek na Njegovu slavu.

kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, u srijedu 24. ožujka 2010. (www.vatican.va)

Ovaj članak Sv. Albert Veliki – redovnik koji je pokazao da između vjere i znanosti nema sukoba se prvo pojavio na Bitno.net.

Jednako molite, ali bez utjehe, bez pouzdanja i predanja? To je kušnja

$
0
0

Vi ste nekako smeteni, smućeni i trpite duhovno. Čini vam se da ste veoma, veoma opaki, da vas je Isus zaboravio, da ne gleda više s ljubavlju i dobrotom na vas, već vas prezire, od sebe tjera i odbacuje. Sve to na vas duševno neugodno djeluje. Vi jednako molite, ali bez utjehe, bez pouzdanja i predanja. U duši nešto osjećate da vas opet tjera, vuče k molitvi, k Isusu k Mariji, a hladnoća, muka, bezutješnost jednako slijedi. Vi se više puta pitate: Bože moj, kako to da mi je sve neugodno, dosadno?, a opet, bez molitve ne možete provesti niti jedan dan. Što je to? To je kušnja, gdje vas dragi Bog kuša i hoće od vas veću vjernost, veće predanje u Njegovu svetu volju, veću velikodušnost i odcjepljenje od sebe i od stvorova.

fra Ante Antić

Izvor: Sluga Božji fra Ante Antić

Ovaj članak Jednako molite, ali bez utjehe, bez pouzdanja i predanja? To je kušnja se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa: Vjernici ne smiju okretati glavu na drugu stranu kad susretnu siromašne i slabe

$
0
0

Na 33. nedjelju kroz godinu, 14. studenoga, papa Franjo je predsjedao misnim slavljem u Bazilici sv. Petra prigodom 5. Svjetskog dana siromaha.

Vjernici ne smiju okretati glavu na drugu stranu kad susretnu slabe, nego moraju djelovati, zalažući se na socijalnom političkom polju, kako bi im se olakšalo njihova trpljenja, rekao je Papa u homiliji u kojoj je govorio o dva vida povijesti: današnje patnje i buduće nade, s jedne  su strane, dakle, bolna proturječja ljudske stvarnosti, a s druge budućnost spasenja stavljena u susret s Gospodinom.

Evanđelje nam pomaže shvatiti život tih osoba čiji je život potamnjen samoćom, ugašenim nadama i snovima potonulim u rezignaciji. Sve to zbog siromaštva na koje su prisiljeni, jer su žrtve nepravde i nejednakosti jednog društva odbacivanja, koje ih ne vidi i bešćutno ih prepušta njihovoj sudbini. Kršćanski odgovor na to jest „jačati nadu u sutra liječeći današnje patnje“. Nada koja se rađa iz evanđelja, naime, ne sastoji se u tome da pasivno čekamo da jednoga dana stvari krenu nabolje, to nije moguće, nego učiniti danas konkretnim Božje spasenje. Danas, svakoga dana. Kršćanska nada nije naivni i utopistički optimizam onih koji se nadaju da će se stvari promijeniti, nego graditi iz dana u dan, konkretnim gestama, Kraljevstvo ljubavi, pravde i bratstva koje je Krist donio. Kršćansku nadu nije širio levit i svećenik koji su zaobišli čovjeka kojeg su ranili razbojnici. Ne. Širio ju je tuđinac, Samarijanac koji se zaustavio i učinio gestu milosrđa. I danas Crkva kao da nam kaže: „Zaustavi se i širi nadu u siromaštvu. Približi se siromasima i širi nadu. Njegovu nadu, tvoju nadu i nadu Crkve. Kršćani su pozvani pretočiti nadu u svakodnevni život, u ljudske odnose, u socijalno i političko zalaganje“, rekao je Papa.

Od vjernika je Sveti Otac zatražio da, usred ruševina svijeta, budu neumorni graditelji nade; da budu svjetlo dok se spušta suton; da budu svjedoci suosjećanja dok posvuda vlada rastresenost; da budu budni i pažljivi usred raširenog ravnodušja i svjedoci suosjećanja, rekao je Papa još jednom podsjetivši na Božji stil koji se sastoji u blizini, suosjećanju i nježnosti. To je ono što On od nas traži, poručio je.

Od nas se traži da pobijedimo napast da se bavimo samo svojim problemima, da se raznježimo pred tragedijama svijeta, da suosjećamo s onima koji trpi. Kršćani su pozvani biti poput lišća: „upijati onečišćenje koje nas okružuje i pretvarati ga u dobro“. Ničemu ne služi govoriti o problemima, polemizirati, sablažnjavati se – to znamo svi – treba oponašati lišće, koje neprimjetno svakoga dana pretvara onečišćeni zrak u čisti. Isus želi da budemo „oni koji sve pretvaraju u dobro“, osobe koje uronjene u zagušljivi zrak koji svi udišemo, na zlo odgovaraju dobrom. Osobe koje djeluju: lome kruh s gladnima, zalažu se za pravdu, pridižu siromahe i vraćaju im njihovo dostojanstvo, kao što je učinio Samarijanac, rekao je Papa.

Ovaj članak Papa: Vjernici ne smiju okretati glavu na drugu stranu kad susretnu siromašne i slabe se prvo pojavio na Bitno.net.

Hrvatski salezijanac o dramatičnom stanju u Etiopiji: Dok u zemlji traju sukobi mi sklanjamo djecu s ulice

$
0
0

Dramatično stanje u Etiopiji

Prije nekoliko dana, dok sam držao nastavu engleskog za ”dječake s ulice”, primijetio sam da jedan od dječaka ima duboku posjeklinu na nozi. Posjekotina je još uvijek krvarila, i svježi trag krvi je ostajao na podu. No, on ništa nije govorio nego je bio pozoran u slušanju i ponavljanju slova abecede. Pozvao sam socijalnog radnika da provjeri što se dogodilo te smo ga otpratili do medicinskog djelatnika koji je uposlen u salezijanskom centru. Istina je bila okrutna – policajci su proteklu noć lovili dječake sa ulice. Ovaj nesretnik nije imao tenisice te je bježeći rasjekao nogu vjerojatno na nekakav komad razbijenog stakla. Policija lovi dječake s ulice i onda ih odvodi u vojne kampove ili ih jednostavno strpaju u određene ustanove jer trenutno nema jasnog načina kako pomoći toj djeci i maknuti ih s ulice. ”Dječaci s ulice” su djeca bez odgovarajuće skrbi, o kojima nitko ne brine pa doslovno žive na ulici. Na sreću, toga u Hrvatskoj ipak nema.

Etiopija je prošle godine utonula u rat. Ono što je u početku izgledalo kao lako rješivi konflikt, ubrzo se pretvorio u ozbiljan sukob koji je već odnio veliki broj života. Ovdje barataju brojevima stradalih koje se bojim i prenijeti, jer mi zvuče nestvarno veliki. U ratu su inicijalno sudjelovala plemena – iz zone Tigray i iz zone Amhara. Ja se nalazim u Amhari, gdje je smješten glavni grad Etiopije Adis Abeba. Živim i radim u centru koji se zove ”Don Bosco Children Center”, a uz ovaj naš centar u gradu su još dvije salezijanske zajednice – župa, škola i oratorij u djelu grada koji se zove Mekanisa i provincijalna kuća u djelu grada koji se zove Gothara. Posljednjih godinu dana konflikt je uglavnom bio na sjeveru zemlje u zoni Tigray, koji je vlada odsjekla od ostatka zemlje tako što su cijelu zonu opkolili vojskom. S izolacijom, u tom je dijelu zemlje zavladala velika nestašica hrane i lijekova, tako da je veliki broj ljudi umro od gladi i nedovoljne medicinske skrbi. Svi apeli Ujedinjenih Naroda i međunarodne zajednice ostali su besplodni. Puno nevinih do sada je izgubilo život.

Salezijanska zajednica u Adis Abebi/Foto: privatna arhiva

Nažalost, vlada je zbog vojnih razloga zabranila bilo kakvu komunikaciju s tom zonom, što je stvorilo dodatne probleme ljudima koji su porijeklom iz te zone ali žive u drugi krajevima zemlje. Na primjer, mi salezijanci tamo imamo četiri velike zajednice i posljednjih desetljeća braća su u zoni učinila nebrojena djela milosrđa prema siromašnima i napuštenima. Ovdje govorimo o odgoju, obrazovanju, smještaju, hrani, lijekovima i svemu što redovito salezijanci pružaju u svojim zajednicama. Posljedično, i određeni broj braće salezijanaca je porijeklom upravo iz pokrajine Tigray. Provincijal je uspio stupiti u kontakt sa braćom i pronašao način kako poslati novaca u zajednice koje su pod okupacijom. Na taj način smo pomogli kupiti hranu i osnovne potrepštine onima koji su u najvećoj potrebi. Meni osobno, kada sam krajem rujna krenuo u Etiopiju, na račun provincije jedan gospodin iz Mostara uplatio je pet tisuća eura. Isti iznos mi je darovala i jedna mlada dama i njezin sin na Knežiji. Te novce sam dao svom provincijalu za tu svrhu i novci su, hvala Bogu, našli svoje odredište i uistinu se pomoglo gladnima. Molim se i vjerujem da će Bog uzvratiti svojim milosrđem dobročiniteljima.

No, sada je situacija došla do usijanja. Vojska u zoni Tigray se pregrupirala i započeli su gerilski rat. Povratili su veliki teritorij i govori se da su zarobili jako puno vladinih vojnika i puno naoružanja. Inače, ta zona je vrlo bogata prirodnim bogatstvima i utjecajem jer su upravo oni cijelo prošlo stoljeće bili na vlasti. Nije trebalo puno i u rat su se uključila i ostala plemena. Trenutna situacija je takva da se pleme Oromo priključilo borcima iz Tigraya i zajedno su pokrenuli pohod na glavni grad te se vode žestoke borbe na nekih 400 kilometara od Adis Abebe. Prema svjedočanstvima, broj poginulih i stradalih je ogroman. Neka braća predviđaju sukob sličan onom u Ruandi između plemena Tutsi i Hutu.

Zbog ozbiljnosti situacije, vlada je uvela izvanredno stanje u državi, Što se tiče odnosa vlade prema meni ja mogu reći da sam veoma zahvalan, u jako kratkom roku sam dobio radnu dozvolu, osobnu identifikacijsku ispravu tako da bi bilo nezahvalno reći da vlada postupa neprijateljski prema strancima. Razloge zbog kojih su braća u zatvoru je nezahvalno tumačiti, u državi je izvanredno stanje, a nama ostaje jedino moliti se i nadati da će cijela ova situacija što prije završiti. Na mom Facebook profilu (Josip Ivan Soldo, SDB) možete pratiti ono što mi radimo i dalji razvoj situacije s braćom salezijancima.

Odgoj i evangelizacija djece s ulice

Cijela ova situacija je uvelike otežala naš rad sa djecom u zoni Tigray. Škole, oratoriji i župe su nam zatvoreni. Situacija u ovom djelu zemlje je također postala nezahvalna. Namavlada još uvijek dozvoljava rad i na tome smo zahvalni no uvjeti nam nisu baš veličanstveni.

U našem centru trajno trenutno živi 70 dječaka s ulice. Apostolat nam se temelji upravo na pomaganju toj djeci s ulice. Samo u užem središtu Adis Abebe živi oko 4 miliona ljudi, a ekstremno siromaštvo i životne drame dovedu do toga da neka djeca već sa 6-8 godina starosti ostanu na ulici i brinu se sami za sebe. Neki od njih su i djeca prostitutki, kojih su ulice prepune. Te sirote žene su prisiljene na prostituciju da bi preživjele.

Foto: privatna arhiva

Djeca s ulice su prepušteni sama sebi. Mi salezijanci dva puta tjedno idemo po gradu tražiti ih i pozivati da dođu kod nas u centar. Svaki dan ih dođe četrdesetak, te s nama provode dan. Nažalost, uvečer se oni ponovno vrate na ulicu. Konačno, oni među njima koji pokažu volju za suradnjom ulaze u ”Don Bosco Children Program”. Ovaj Program je širok i obuhvaća – školovanje, smještaj, hranu i svu drugu skrb koju si sami ne mogu priuštiti. Školovanje se prije svega sastoji od opismenjavanja, a nakon toga imaju priliku, po posebnom programu koji je vlada odobrila, završiti kod nas osnovnu školu. Konačno, oni koji se pokažu sposobnima i zainteresiranima idu na neki zanat. U našem centru nudimo im automehaničarski smjer, bravariju, stolarstvo, elektriku, a povremeno otvorimo i frizerski smjer, krojački i kuharski. Upravo u kuharskom smjeru sam i ja pokrenuo školu izrade kruha te ih učim kako da si sami ispeku kruh. No, prostor u kojem radimo kruh je premalen, te ćemo morati izgraditi jednu veću prostoriju i nabaviti odgovarajuće strojeve. Akciju sakupljanja sredstava za ovu svrhu pokrenuo sam preko svoga Facebooka profila. Tu možete pogledati mnoštvo fotografija iz našeg rada s djecom s ulice. Mnogi su se već odazvali svojim prilozima i nadam se da ćemo do kraja iduće godine sakupiti potrebnu svotu. Za cijeli projekt nam je potrebno oko pedeset tisuća eura u što je uključena izgradnja novog objekta, zatim uređaji (od kojih je najskuplja pećnica) i potrebni asortiman, odjeća i posuđe. Ukoliko se netko odluči pomoći, dar može uplatiti na potpuno siguran način – na račun Hrvatske salezijanske provincije (IBAN: HR2623600001101275240) s naznakom ”za Djecu ulice u Etiopiji” ili ”Za Etiopiju”.

Inače, školarci u naš centar dolaze povremeno na tečajeve. Svaka tri mjeseca otvaramo novu grupu mladih ljudi koji upisuju tromjesečne zanatske. Trenutno uz naše stalne dječake imamo još oko dvjesto polaznika tečajeva, među kojima su i mladi koje učimo kako praviti kruh. Radi nestašica, povremeno ovdje uopće nije moguće kupiti kruh. Upravo zato smo se angažirali pa sami sebi izrađujemo peciva svaki dan – kako za dječake tako i za naše uposlenike u centru. Cijeli kompleks je velik i dosta skup za održavati. Živimo od danas do sutra, i pravo je Božje čudo kako se to sve uspije platiti. Bogu hala na dobrotvorima koji unatoč svemu ipak uspiju poslati nešto sredstava da bi ovo djelo milosrđa išlo naprijed.

Ja sam Bogu hvala dobro ne izlazim nigdje. Stalno sam u centru sa djecom, odgajam ih i igram se s njima. Često im pustim kakav film, da i oni osjete ono malo normalnosti koju mi u Europi imamo svaki dan, a nismo toga niti svjesni. Njima je paljenje projektora velika stvar. Oni to zovu ”kino”. Kada nešto naprave dobro, damo im neke biskvite za nagradu. Ja te biskvite uopće ne jedem koliko su užasni. No, oni uživaju u njima. Napravio sam im i odbojkašku mrežu. Nema ovdje ništa ako nećeš sam napraviti. Tri dana smo ju pleli i šivali, varili stupove. Dečki s ulice su u svemu sudjelovali i svi su jako uzbuđeni radi toga. Čovječe, oni bježe čim ruku u zrak podigneš, jer toliko su puta batine na ulici dobili. Policija ih tuče, ljudi ih tuku. Tako i naš junak s početka ove priče koji je umakao prvoj crti bojišnice samo zato što ima brze noge. On će ostati kod nas živjeti dok mu se posječena noga ne oporavi jer ako ga ovakvoga nađu neće im moći pobjeći.

Foto: privatna arhiva

Pozivam vas – molite Blaženu Djevicu Mariju, Bezgrešnu Pomoćnicu kršćana, da naše mlade i našu braću salezijance zagovara svojom majčinskom ljubavlju kod svog Sina, da im nastavimo osiguravati sve što je potrebno za koliko-toliko normalno odrastanje.

Na mom Facebook profilu (Josip Ivan Soldo, SDB) možete kroz fotografije pratiti rad Salezijanaca s Djecom s ulice. Ako netko osjeti u srcu Poticaj da konkretno pomogne ovo naše djelo može to učiniti preko računa Hrvatske Salezijanske provincije uz naznaku ”Za djecu ulice u Etiopiji” ili jednostavno ”Za Etiopiju”. A dragi Bog će svakome uzvratiti svojim blagoslovom. Moje molitve i blagoslovi su upućeni svima vama koji ovo čitate. ”A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – i duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!(1Sol 5,23).” Milost Gospodina našega Isusa Krista s vama!

Vlasnik računa: HRVATSKA SALEZIJANSKA PROVINCIJA
Adresa: Omiška 8, 10 000 ZAGREB
Banka: ZAGREBAČKA BANKA
Adresa: Trg bana Jelačića 10, 10 000 Zagreb, Croatia
IBAN: HR2623600001101275240
SWIFT code: ZABAHR2X  (za uplate iz inozemstva)

*Izvorna verzija objavljenog teksta izmijenjena je naknadno po želji samog autora

Ovaj članak Hrvatski salezijanac o dramatičnom stanju u Etiopiji: Dok u zemlji traju sukobi mi sklanjamo djecu s ulice se prvo pojavio na Bitno.net.

I ove godine vukovarski franjevci pozvali na ‘Zvon za Vukovar’

$
0
0

Fra Ivica Jagodić, župnik Župe sv. Filipa i Jakova i gvardijan Franjevačkog samostana u Vukovaru, povodom nadolazećeg obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 18. studenoga 2021., pozvao je da u 30-toj obljetnici zazvone sva zvona s crkvenih zvonika u svim našim mjestima.

Kao i proteklih godina, i ove će se godine toga dana deseci tisuća hodočasnika uputiti istim onim poznatim nam putem, od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja, kojim je koračala kolona prognanih Vukovaraca prije 30 godina, a kako bi iskazali pijetet žrtvi grada Vukovara.

Vjerujem da važnost ovog događaja za sve građane ove zemlje nije potrebno osobito isticati, dok tome najbolje svjedoči snažna medijska pozornost koja je tih dana usmjerena na Vukovar, kao i veliki broj ljudi koji sudjeluju u samom obilježavanju.

Nažalost zbog epidemiološke situacije preporuke su da jedinice lokalne samouprave organiziraju na svojim područjima obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.

Iz toga razloga podsjećamo na višegodišnju dobro prihvaćenu inicijativu „Zvon za Vukovar“ da 18. studenog u 18 sati i 11 minuta zazvone sva zvona u znak sjećanja na žrtvu Vukovara, pozivajući na molitvu kako za stradale žrtve tako i za one koji su ih počinili.

Dužina zvonjenja neka bude prikladna i upečatljiva (10 minuta), dovoljno jaka i trajna da pošalje poruku i istakne razliku uobičajenog zvona, pozvao je u priopćenju za medije župnik i gvardijan fra Ivica Jagodić.

Ovaj članak I ove godine vukovarski franjevci pozvali na ‘Zvon za Vukovar’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Biskup Škvorčević: Nije dobro kad svatko od nas nastupa kao da je najbolji znalac o zdravstvenom pitanju

$
0
0

U nedjelju, 14. studenog požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u Župi bl. Ivana Merza u Slatini slavlje posvete novoizgrađene župne crkve.

Govoreći u homiliji o Isusu Kristu kao pobjedniku nad smrću i ključu dovršenja svijeta, osvrnuo se i na završetak Konferencije UN-a o klimatskim promjenama u Glasgowu te na aktualne prijepore oko cijepljenja protiv COVID-19, prenosi službena stranica Požeške biskupije.

“Jedna od hrvatskih nemoći jest i pitanje cijepljenja protiv zaraze Covid-19. Zbog toga su se kod nas pojavile podjele. Jedni tvrde da se treba cijepiti, a drugi to odbijaju. Ali što činiti nakon tih priča?”

“Znam da je Isus s obzirom na bolest bio sasvim jasan: liječio je bolesne. Evanđelisti naglašavaju da je i svojim učenicima naložio ‘Idite i naviještajte: Približilo vam se kraljevstvo nebesko i liječite.’ Naviještanje i liječenje! Pored toga peta Božja zapovijed obvezuje nas da se brinemo za svoje zdravlje, ali uvijek tako da računamo s time kako svojom brigom, kao i medicinska znanost svojim mogućnostima ne mogu preko smrti.”

“Znanost i medicina nisu apsolutne, nisu dogma, nisu predmet vjere. Ni cijepljenje nije predmet vjere. No, mi trebamo učiniti sve što možemo za svoje zdravlje, i to tako da uvijek imamo na umu kako postoji punina zdravlja za kojom težimo a koja se zove spasenje što u nama može ostvariti jedino Bog, moćan polomiti posljedice grijeha, najveće nemoći i bolesti, uništiti i samu smrt. Isus liječi tjelesne bolesti, obznanjujući da je moćan ozdraviti stanje naše ranjenosti zlom i grijehom. To nas potiče da razumom obrazložimo ono što vjerujemo, te upotrebljavamo sva sredstva koja služe našem zemaljskom zdravlju, uvijek tako da ono smjera prema našem konačnom zdravlju, spasenju u Isusu Kristu, koji je naša nada. Cijepljenje stoga ne predstavljamo kao našu spasenjsku nadu, ali ga u prolazu ovim svijetom trebamo toliko vrednovati i poštivati koliko služi našem tjelesnom zdravlju do smrti.”

“Nije dobro kad svatko od nas nastupa kao da je najbolji znalac o zdravstvenom pitanju. Postoje oni koji se njime znanstveno bave te ja kao biskup ne nastupam s tog naslova, nego govorim kao vjernik. Kao vjernik prepoznajem Isusa koji je liječio te radi toga prihvaćam ono što stručnjaci zastupaju s obzirom na liječenje pojedine bolesti, poštujem kako njih same tako sve one koji se svakodnevno žrtvuju u bolnicama za bolesne. Nemamo pravo to prezreti kao da njihovi napori ništa ne vrijede, zastupajući svoje mišljenje sve do toga da prihvaćamo određene teorije urote te niječemo i samo postojanje virusa. Vjernik neće nastupati na način da stvara podjele s obzirom na to pitanje. Dakako, uzet će u obzir da o njem nema jedinstva među svim znanstvenicima, ali razboritost povezana s vjerom obrazložit će mu da kao i s obzirom na druge bolesti i liječenje prihvati ono što većina stručnjaka zastupa. Oni nam trebaju reći što je mudro činiti, bez prisile. Većina kaže da cijepljenje protiv zaraze COVID 19 pomaže, ali ne 100 posto kao ni drugi lijekovi te ono nije apsolutna pomoć. Takvog lijeka nema. Ne postoji lijek koji spašava od smrti, nego svaki samo do smrti. Jedini lijek koji pomaže u smrti jest Gospodin naš Isus, pobjednik nad smrću.”

“Pozvani smo stoga vjernički poslagati sliku onoga što mi jesmo i što želimo postići i s obzirom na zdravlje u našoj Hrvatskoj. Ono ne bi smjelo biti takvo da Isusovi učenici više vjeruju onima kojima nije stalo do čovjekova cjelovitog zdravlja, svodeći ga na vlastite teorije, i odbijajući ono za što se zauzima većina dobronamjernih stručnjaka. Pozvani smo oblikovati onu svijest vjere na koju nas upućuje Gospodin u današnjem evanđelju: Naš je život konačno u Božjim rukama, i mi idemo prema dovršenju svega postojećega te upravo zbog toga trebamo voditi brigu o svom zemaljskom zdravlju dok hodimo prema konačnoj punini spasenja. Kraj svijeta naviještaju oni koji misle da su mu oni gospodari, ali on ide k svom dovršenju jer se za njega i za čovjeka zauzeo sâm Bog, moćan pobjednik nad smrću. Gospodine Isuse, tebi hvala, slava i čast u ovoj posvećenoj crkvi dok ona bude trajala, i u našim srcima dok po svojoj vjeri pripadamo tebi u Katoličkoj Crkvi. Pomogao nam bl. Ivan Merz i drugi naši sveci da tako bude.”

Ovaj članak Biskup Škvorčević: Nije dobro kad svatko od nas nastupa kao da je najbolji znalac o zdravstvenom pitanju se prvo pojavio na Bitno.net.

Zoran Milanović nakon susreta s Papom: Razgovarali smo o cijepljenju, BiH… pozvao sam ga i u Hrvatsku

$
0
0

Papa Franjo primio je u ponedjeljak, 15. studenoga u audijenciju predsjednika Zorana Milanovića na početku njegova službenog posjeta Vatikanu.

Kako javlja Jutarnji list, glavne teme razgovora bile su stanje u svijetu suočenome s izazovima miru i napretku, od pandemije COVID-19 do klimatske i izbjegličke krize.

Razgovaralo se i o odnosima Katoličke Crkve i Republike Hrvatske te o političkom stanju u njezinu okružju, s osobitom pozornošću na odnose u Bosni i Hercegovini.

‘Pričali smo o svim stvarima koje nas muče i koje uz pomoć Vatikana možemo riješiti, i o cijepljenju… U Vatikanu su svi cijepljeni, tu očito prevladava znanstveni pogled na cijeli problem, a i maske se rijetko nose’, rekao je Milanović.

“Građanima sam poručio da se cijepe, ali i građani imaju pravo da se zaštite od samovolje. Gdje je tu sud za ljudska prava? Papa je dobro rekao, to je čin milosti i ljubavi prema sebi”, dodao je.

Predsjednik je također Svetog Oca pozvao u Hrvatsku.

“On ima i puno godina, nisam siguran da bi Papa nakon 80 godina trebao biti globetrotter, ali apsolutno je dobrodošao u Hrvatsku. Kakvu mi je poruku Papa uputio? Nije za javnost, previše je intimna”, otkrio je okupljenima.

HRT prenosi Milanovićevu izjavu kako Papa na sastanku nije otvarao pitanje kanonizacije Alojzija Stepinca.

Predsjednik RH Svetom je Ocu prilikom susreta darovao Misal kneza Novaka iz 14. stoljeća. Riječ je o misalu rimskog obreda pisanom hrvatskom uglatom glagoljicom i hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom. To je bio zavjetni dar Novaka Disislavića crkvi namijenjenoj za njegov ukop. Misal je svjedočanstvo da se Crkva u hrvatskim zemljama, zahvaljujući apostolatu sv. Ćirila i Metoda, kontinuirano služila narodnim jezikom i prije Drugoga vatikanskoga općeg sabora.

Zoran Milanović je potom imao sastanak s državnim tajnikom Svete Stolice kardinalom Pietrom Parolinom i tajnikom za odnose s državama u Državnom tajništvu Svete Stolice nadbiskupom Paulom Richardom Gallagherom. U nastavku dana, predsjednik Milanović posjetit će Papinski hrvatski zavod Sv. Jeronima gdje će se susresti s rektorom don Markom Đurinom i hrvatskim studentima katoličkih sveučilišta u Rimu.

To je drugi posjet predsjednika Milanovića Svetoj Stolici. Godine 2012., kao premijer, sastao s tadašnjim papom Benediktom XVI.

Ovaj članak Zoran Milanović nakon susreta s Papom: Razgovarali smo o cijepljenju, BiH… pozvao sam ga i u Hrvatsku se prvo pojavio na Bitno.net.


Novac – mjesto gdje velik broj bračnih nesuglasica počinje

$
0
0

Jedan stari prijatelj na dosta duhovit način znao je komentirati kako novac samo vrijedi za plaćanje ra­čuna. Problem je u količini računa koje smo sposobni napraviti. Isplatilo bi se malo promatrati jedna kolica za ku­povinu po izlasku iz trgovine te se upitati koje bi od tih proizvoda kupila vaša majka prije trideset godina.

Mogli bismo ostati zapanjeni. Detalj je vrlo svakidaš­nji, ali bez sumnje snažan. Porast potreba proširio se u geometrijskim raz­mjerima u neugasivu žeđ.

  • Koliko televizora ima u kući? Videorekordera, film­skih kamera, dijaprojektora, muzičkih linija, kaze­tofona, CD-playera?
  • Koliko se boca alkohola mjesečno potroši? Koliko se puta večera izvan kuće?
  • Pored ljetovanja, putovanja u inozemstvo sve dje­ce – uz obilan džeparac, uskrsnjih praznika.
  • Koliko vikenda posvećujete turizmu, lovu itd.?

Popis bi mogao biti beskonačan dok povećanje potreba neizbježno zahtijeva više novca. Treba ga se pronaći na bilo koji način, pod bilo koju cijenu, a pri­tom ne shvaćamo da je novac možda najskuplji pro­izvod. Da bismo ga imali, spremni smo prodati naše vrijeme u obitelji, mirnoću naših živaca, naše bore na licu i emocionalnu ravnotežu. Sve vrijedi, bilo koja trampa je prihvatljiva.

Hitno je potrebna kampanja trezvenosti

Pred tom neizmjernom željom za novcem, što se događa u braku? Pretvara se u zlatno tele ili, još gore, u đavolje izmetine koje sve zablate.

Puno bračnih nesuglasica započinje upravo ovdje i na kraju razara mir. U nekim prilikama izvor se na­lazi negdje drugdje, ali čim se dođe u dodir s “nov­cem” nastane sukob.

Tko više zarađuje? Zbog čega ne zarađuje više? Tko troši više? Za što štedjeti? Ne zaboravite da je muškarac izložen najvećim sitničavostima a jedna od njih nije da je zaboravio tko je njegov Bog već da se okrenuo krivom bogu.

  • Što više novca ulazi u kuću to se više troši!
  • Zašto bih ja štedjela kad on sve potroši na svoje hirove!
  • Moramo biti na visini i ostaviti dobar dojam, ne mo­žemo zaostajati!
  • Moja supruga se ponaša kao adolescentica; nema pojma koliko vrijedi novac!

To su svakodnevne situacije čiji je jedini izlaz u mirnom razgovoru, “dogovoru”, objektivnoj analizi situacije te u poduzimanju odgovarajućih ispravnih mjera.

Ponovo se pojavljuje jasan temelj igre: Potrebno je zajedništvo i transparentnost u korištenju novca.

Oboje moraju imati ispravnu predodžbu o onom što je potrebno, o onom s čim se raspolaže. Svakod­nevno prije odlaska na posao stavljati novac na noćni ormarić, ponižavajuće je za ženu. Skrivati novce ko­jima se raspolaže svakog mjeseca za plaćanje troško­va u kući, znači smatrati supružnika maloljetnikom i osuditi ga da to i bude neograničeno dugo. Taj put vodi jedino k tome da se žena mora poslužiti emocio­nalnom ucjenom i da bude loše raspoložena svaki put kad ne dobije nešto ili pak da pretjeruje u nježnostima da bi se zadovoljila neka njena potreba. U bilo kojem slučaju taj položaj je jadan.

Drugi je pak slučaj žena koja namjenjuje novac koji zaradi isključivo za svoje prohtjeve ili da bi kupila mrvice nježnosti od djece jer je muškarac zadužen za uzdržavanje obitelji.

Želimo li sklad, potrebno je imati zajedničke kri­terije i potpune podatke od oboje. Na taj će se način izbjeći buktanje želje, uzrokovane neznanjem, za po­sjedovanjem nečega u najnezgodnijem trenutku.

Znati ne obraćati pozornost na ono nepotrebno

Eto nam velikog otkrića. Eto nam velikog izazo­va koji zahtijeva puno treniranja. I to treniranja koje se jedino postiže promišljanjem dobara koja imamo, znajući odvojiti se od njih i prihvaćajući ih kada za to bude prilike, zadovoljiti se s manjim no što nam je potrebno. To je nalet lošeg raspoloženja kad moramo ići autobusom jer nam automobil još nije popravljen.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Antonia Vázqueza  Brak za novo vrijeme. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku!

Bitno.net

Ovaj članak Novac – mjesto gdje velik broj bračnih nesuglasica počinje se prvo pojavio na Bitno.net.

Svjetski savez mladih poziva: Prijavite se na radionicu ‘Lanterna: knjiga mrak rastjeruje’!

$
0
0

Svjetski savez mladih Hrvatska (SSMH) otvorio je prijave za novi ciklus književno-edukativne radionice „Lanterna: knjiga mrak rastjeruje“ za mlade na području Splitsko-dalmatinske županije.

SSMH je podružnica međunarodne organizacije mladih World Youth Alliance, koja u svijetu okuplja preko milijun članova, a u Hrvatskoj imamo više od 200
članova u Zagrebu, Osijeku i Splitu. Više o SSMH-u možete pročitati na našoj mrežnoj stranici.

„Lanterna: knjiga mrak rastjeruje“ besplatna je edukacija namijenjena mladima od 18 do 30 godina koja se prvi put održava na području Splitsko-dalmatinske županije. Edukacija će se zbog poštivanja epidemioloških mjera provoditi na daljinu, a provodit će je članovi Svjetskog saveza mladih iz podružnice u Splitu.

Prijave su otvorene do petka 19. studenoga 2021. te je za sudjelovanje na edukaciji potrebno ispuniti prijavnicu na poveznici. S obzirom na to da će se edukacija provoditi na daljinu, prijaviti se mogu i mlade osobe iz drugih krajeva Hrvatske, no napominjemo da će prednost u prijavama imati mladi s područja Splitsko-dalmatinske županije.

Tijekom šest književno-edukativnih radionica mladi će se susretati s hrvatskim književnicima, među kojima su i Siniša Glavašević, Ivan Golub, Ivo Andrić, Ivana Šojat, Silvije Strahimir Kranjčević i drugi, te njihovim literarnim postignućima. Mladi će tako imati priliku u grupama raspravljati o idejama kao što su ljudsko dostojanstvo, sloboda, univerzalna ljepota i kultura.

Rasprave će moderirati educirani članovi Svjetskog saveza mladih, a ograničen broj sudionika omogućit će rast u argumentiranoj raspravi, kritičkom promišljanju o svijetu i idejama te produbljivanju osobnog iskustva dostojanstva.

Cilj je „Lanterne“ osvijestiti mlade o važnosti kulture te ljepoti hrvatskih književnih tekstova koji potiču osobni razvoj te ih educiraju o temeljnim ljudskim vrijednostima. Ovaj projekt dopušta mladoj osobi da (p)ostane oduševljena ljepotom i istinom što nam ih pisana riječ razotkriva.

Neizvjesnu čar sadrži razlaganje vlastitih misli i spoznaja dobivenih na putu čitanja drugima. Jedina nuspojava kritičkog promišljanja o tekstovima je metastazirana egzegeza koju preventivno liječimo kvalitetno moderiranim raspravama u trajanju od dva sata.

Također, informacije o navedenoj edukaciji nalaze se i na društvenim mrežama:
Facebook | Instagram| LinkedIn

Ovaj članak Svjetski savez mladih poziva: Prijavite se na radionicu ‘Lanterna: knjiga mrak rastjeruje’! se prvo pojavio na Bitno.net.

Caritas Zagrebačke nadbiskupije: Različiti vidovi nasilja nad djecom i danas su prisutni

$
0
0

Povodom 19. studenoga, kada se obilježava Svjetski dan prevencije zlostavljanja djece, i 20. studenoga, kada se obilježava Međunarodni dan prava djece, Caritas Zagrebačke nadbiskupije u suradnji s uredom Pravobraniteljice za djecu organizirao je za djelatnike Caritasa edukaciju na temu »Dječja prava i zaštita najboljeg interesa djeteta«.

U pozdravnom govoru ravnateljica Caritasa s. Jelena Lončar podsjetila je okupljene na tužnu stvarnost kako su različiti vidovi zanemarivanja, nasilja nad djecom i njihova izrabljivanja prisutni i danas, kako u svijetu tako i kod nas, zbog čega »zaštita dječjih prava mora biti imperativ ne samo onima koji po svojoj profesiji i zvanju rade s djecom, nego svakom čovjeku«.

Zahvalivši Pravobraniteljici za djecu što se sa suradnicima rado odazvala zajedno s Caritasom obilježiti ove važne datume istaknula je da se Caritas svojim djelovanjem i aktivnostima zauzima za zaštitu i pravo svakog djeteta prvenstveno na život, a potom i na odrastanje u zdravoj i sigurnoj sredini.

Pravobraniteljica za djecu gospođa Helenca Pirnat Dragičević zahvalila je na pozivu za ovu prigodnu edukaciju te je istaknula: »Konvencija naglašava kako su zapravo svi dionici u društvu dužni razvijati pozitivno okruženje za dijete, odnosno okruženje u kojemu će se djetetu osigurati sva prava ali isto tako i dostupnost usluga, informacija, odnosno sadržaja, koji su važni za njegov razvoj. U postizanju tih ciljeva kao putokaz nam trebaju služiti četiri temeljna načela ‘Konvencije o pravima djeteta’: načelo zaštite od diskriminacije ili načelo nediskriminacije; preživljavanje i razvoj djeteta; zaštita najboljeg interesa djeteta te participacija odnosno sudjelovanje djece, pri čemu zaštita najboljeg interesa djeteta treba imati prednost u svim aktivnostima svih dionika – ne samo profesionalaca, već i roditelja – odnosno svih koji dolaze u kontakt s djetetom.«

Nakon pozdravnih riječi savjetnica Pravobraniteljice gospođa Lidija Petrović održala je predavanje o načelu zaštite najboljeg interesa djeteta putem Zoom platforme (on-line) omogućivši pritom interaktivno uključivanje sudionika.

Edukacija je održana 15. studenoga 2021. godine u prostorima Nadbiskupskog duhovnog stola na adresi Branjugova ulica br. 1 u Zagrebu.

Ovaj članak Caritas Zagrebačke nadbiskupije: Različiti vidovi nasilja nad djecom i danas su prisutni se prvo pojavio na Bitno.net.

VIDEO Predsjednik Milanović papi Franji darovao Misal kneza Novaka: Rekao sam mu kako je glagoljica bila naše pismo stoljećima…

$
0
0

Na kraju audijencije pape Franje i predsjednika RH Zorana Milanovića u ponedjeljak 15. studenoga u Apostolskoj biblioteci u Vatikanu hrvatski predsjednik papi Franji darovao je Misal kneza Novaka – pretisak misala koju je 2020. godine objavila Katedra Čakavskoga sabora Roč, Staroslavenski institut i Mozaik knjiga.

U izjavi za novinare nakon susreta predsjednik Milanović rekao je: „Pričao sam Papi o tome kako je glagoljica hrvatsko pismo bila stoljećima, a tek onda latinica. Ono malo Hrvata što je znalo pisati bili su glagoljaši, koji su čuvali tu tradiciju, identitet.“ Uz darovani misal koji se sastoji od dvije knjige pri razmjeni darova stajala je i posebna bilješka o daru napisana na talijanskome jeziku, a njezin hrvatski prijevod glasi: „Misal kneza Novaka (1368.) rukopisni je rimokatolički misal koji je hrvatskim, uglatom glagoljicom i hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom ispisao plemić i vitez, knez Novak Disislavić, kao zavjetni dar crkvi u kojoj će biti pokopan.

Jedan je od najvažnijih spomenika hrvatskoga glagoljaštva, jedinstvene sastavnice hrvatskoga kulturnoga identiteta, a među brojnim se kodeksima te baštine ističe bogatstvom i ljepotom inicijala, posebno onih bogato urešenih zlatom.

Suzaštitnici Europe, sveti Ćiril i Metod, s papinskom su potvrdom već u IX. st. u rimokatolički liturgijski poklad unijeli puku razumljiv jezik i slavensko pismo – glagoljicu. Upravo hrvatska glagoljska liturgijska pismenost najvitalniji je i najdugovječniji odvjetak tog kulturnoga nasljeđa. Hrvati su zapadnu rimsku liturgiju, osim na latinskom jeziku i latinici, slavili i na sebi razumljivom slavenskom jeziku i glagoljici – u kontinuitetu od X. pa do sredine XX. st., a ponekad se u Hrvatskoj “glagolja“ još i danas. Na Drugom vatikanskom saboru upravo se primjer Hrvatske pokazao ključnim za uvođenje vernakularnih jezika u zapadnu liturgiju.

Taj misal stoga podsjeća na posebnost Crkve u Hrvata koja je stoljećima prije Drugoga vatikanskoga sabora anticipirala stvarnost o kojoj je govorio sv. Pavao: I svaki će jezik priznati: Isus Krist jest Gospodin! (Fil 2, 11).“

U delegaciji koja je nakon privatne audijencije pape Franje i predsjednika Milanovića pozdravila papu Franju bili su: supruga Sanja Musić Milanović, predstojnik Ureda Orsat Miljenić, pročelnik Kabineta Bartol Šimunić, savjetnici Neven Pelicarić, Dragan Lozančić, Jadranka Žarković i Božana Kelić, glavna tajnica Mirjam Katulić, glasnogovornik Nikola Jelić, šefica protokola Dragana Podner te otpravnica poslova u Veleposlanstvu Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici Tea Zupičić.

Ovaj članak VIDEO Predsjednik Milanović papi Franji darovao Misal kneza Novaka: Rekao sam mu kako je glagoljica bila naše pismo stoljećima… se prvo pojavio na Bitno.net.

Članak koji nećete moći odbiti: Obitelj, ljubav i tragedija u ‘Kumu’ Francisa Forda Coppole

$
0
0

Kao maštovito umjetničko djelo, Kum je augustinski film par excellence – iako ne završava ondje gdje Augustinova vizija završava. Toj temi ću se vratiti kasnije. Uz to, film je duboko tradicionalan – za to je dovoljno pogledati teme kojima se bavi: obitelj, ljubav i odanost. Ono što gura priču naprijed jest kršenje kodeksa obiteljske odanosti. Prijestup protiv obitelji, osobito protiv glave obitelji, što je filmski ekvivalent grijeha, uvijek zahtijeva kaznu. 

Prvi zaposleni član obitelji Corleone koji će biti ubijen je Paulie Gatto, desna ruka Petera Clemenze i njegov odabrani nasljednik. U romanu Paulie ima istaknutiju ulogu kao čovjek odabran da se osveti za prebijanje kćeri Ameriga Bonasere, čovjek „od povjerenja“ koji je odabran da ispuni Bonaserin zahtjev. Paulie također radi kao tjelohranitelj i vozač Vita Corleonea, što je položaj koji ga stavlja blizu glavi obitelji što Sollozzo iskorištava kako bi izvršio neuspješan pokušaj atentata na Kuma. Sonny se ne zavarava oko toga da je on izdajnik koji je „izdao staroga“. Prva osoba koja je izdala tradicionalne vrijednosti odanosti obitelji biva smaknuta kako bi gledatelj vidio koje su vrijednosti bitne u obitelji Corleone. Odanost obitelji je sve i postoje dobro poznate granice koje se ne smiju prijeći; kada se te granice prijeđu, postoje posljedice i za to treba platiti. 

I zaista, obitelj Corleone je klasična do srži. Vito Corleone je neprikosnoveni pater familias kojeg se tretira kao Boga – jer glava obitelji je izvor privrženosti i stabilnosti u inače hladnoj i kaotičnoj civitas terrena u kojoj se Corleoneovi nalaze. Kao tradicionalni kult oca blisko povezan u praksi sinovske vjernosti, „tatica“ ili „tata“ je zaglavni kamen na temelju kojeg Corleoneovi djeluju i misle – i oba pojma prikazuju dragost i privrženost (kao i „Kum“). Imitatio Dei je zamijenjena s imitatio pater. To je najviša ambicija koju jedan Corleone može imati. 

Na kraju drugog filma, Sonny se ponosi time što govori kao Vito izjavljujući „tvoja zemlja nije tvoja krv.“ Do pomirenja Connie i Michaela na bdijenju za njihovu majku dolazi zbog njene spoznaje da se Michael ponaša kao njihov otac – iz ljubavi i zaštite prema obitelji, Fredo bi htio da je više nalik „na taticu.“ Nadalje, Michael povjerava Tomu da ga je Vito naučio, nakon što je bio žrtva neuspješnog pokušaja atentata, kako da misli kao oni oko njega i govori Franku Pentangeli da ga je otac naučio da „drži prijatelje blizu, a neprijatelje bliže.“ Glavarstvo Vita Corleone je posvuda, čak i nakon njegove smrti. Kada Michael ide razgovarati s majkom u četiri oka o obitelji, razgovor započinje Michael koji želi znati što je njegov otac zaista mislio, ne u glavi, već u srcu; „Reci mi jednu stvar, mama. Što je otac mislio u dubini srca?“ Tako augustinovski trenutak. 

Prvi se čin Kuma vrti oko Vita Corleonea kao starog, ali mudrog patrijarha obitelji i obiteljskog kriminalnog carstva. Predstavlja obitelj Corleone i vrijednosti po kojima djeluju. Osveta koja se želi izvršiti protiv Sollozza (i McCluskyja, posrednom vezom) je zbog pokušaja atentata na obiteljskog patrijarha; Sonny i Michael neće mirovati dok ne pokopaju Sollozza zbog toga što je prešao granicu pokušavajući ubiti glavu obitelji Corleone, a to je prijestup za koji Sollozzo – i oni pod njegovom kontrolom kao McClusky – moraju biti kažnjeni. 

Ali ono što je prvotno izazvalo napad na Kuma bio je Sonnyjev nekontrolirani ispad na sastanku sa Sollozzom. „Da više nikada nisi govorio nikome izvan obitelji što misliš“, Vito je prekorio svog sina. Sollozzo je mislio da ako uspije eliminirati Vita Corleonea iz jednadžbe i strahom kontrolirati Sonnya (preko Toma Hagena), da će od obitelji Corleone moći dobiti ono što mu je potrebno kako bi započeo uspješan posao dilanja droge u New Yorku.

U ovome postoji tragična ironija. Sonny je vjerno odan svom ocu. Ali njegova strastvenost ga uvijek nadvlada. Zbog njegova nenamjernog entuzijazma za Sollozzov posao, njegov otac završi u bolnici i pokrene se niz događaja koji dovedu do toga da Michael ubije Turka i korumpiranog irskog kapetana policije, do bijega na Siciliju budući da je Sonny (nenamjerno) prešao granicu, a svaki prijestup obiteljskih granica dovodi do posljedica. Na kraju dana, tek se Sonnyjevom smrću, koja je započela njegovim slučajnim prijestupom, zaključuje rat između obitelji. (Što postavlja preduvjete za Michaelov uspon i osvetu za ono što se dogodilo Sonnyju). 

Vito Corleone upravlja svojom obitelji i carstvom putem nesalomljive odanosti i posvećenosti njemu osobno. To je krajnji oblik sinovske vjernosti. Vjernost sinova mjeri se njihovom posvećenosti vlastitom ocu. Religija također okružuje krajobraz Kuma, dodajući element pobožne predanosti glavi obitelji. Dok je jedina scena u pravoj bogomolji u prvom filmu scena krštenja, briljantno smještena kako bi naglasila istovremeno licemjerje i pobožnost Michaelove podvojene vjere – njegovo nominalno katoličanstvo i stvarnu sinovsku vjernost – stvarnost sinovske vjernosti i bliskost vezana s predanosti vlastitoj obitelji ispunja zrak tijekom filma. 

Sličnost obitelji Corleone s određenom neo-poganskom rimskošću – gdje je glava kuće kućni bog koji oblikuje život – ne može umaći obrazovanom gledatelju. Obitelj je uronjena u kulturu Starog svijeta kroz estetiku koja ih okružuje i fizičko djelovanje svakog člana obitelji Corleone. Bliska suradnja upravlja obitelji. Od Connienog vjenčanja do obiteljskog planiranja osvete protiv Sollozza, od Vitovog pripremanja Michaela do Michaelovog uklanjanja svih obiteljskih neprijatelja do kraja prvog filma. 

Ali posvećenost Michaela Corleonea obitelji nije bila zagarantirana kada ga prvi put susrećemo na platnu. Kao sin i brat je odsutan. Jedini se borio u Drugom svjetskom ratu, što ga je držalo podalje od obiteljskog posla u formativnim godinama. Jedini je sin obitelji Corleone koji nije prisutan na početku vjenčanja i jedini koji nije, na neki način, povezan s obiteljskim poslom. 

Michaelova tragedija, a Kum je tragedija čiji je Michael glavni lik, jest ta da je on rastrgan između dužnosti i obveza prema svojoj obitelji i svoje želje da bude priznat što dovodi do odbacivanja nasljedstva, identiteta i vjernosti obitelji. U razgovoru s Kay Adams, Michael promišlja o tome kako putevi njegova oca nisu njegovi putevi. U romanu, u poznatoj sceni na večeri prije nego li će otići u posjet ocu koji se oporavlja u bolnici, Michael nalaže Kay da kaže svojim roditeljima o njihovom planu da se vjenčaju, o tome kako je diplomirao s pohvalama na Dartmouthu, kako je u ratu primio odlikovanja Distinguished Service Cross i Grimizno srce, kako je marljiv i, iznad svega, pošten. U filmu je ova scena smještena za vrijeme scene vjenčanja, ali Michaelov pokušaj da se predstavi kao da nije dio svoje obitelji dovodi do njegovog odbijanja onoga što jest i podrazumijeva odbijanje vlastite obitelji. 

Ovo je uzrok Michaelovog ranjenog i shizofrenog srca. S jedne strane, Michael se želi asimilirati u američko društvo. S druge, Michael želi osvetiti oca što bi dovelo do njegovog potpunog prigrljivanja vlastite obitelji i nasljeđa. Ova dinamika unutar Michaela odražava se kroz dvije žene u njegovom životu i ono što svaka od njih predstavlja. 

Apolonija je Sicilijanka. Pokorna je. Ona je Michaelova tamna strana, njegova sicilijanska strana, njegova obiteljska strana. Ona je njegova srodna duša. Ona predstavlja njegov povratak obitelji kroz njene sicilijanske korijene koji oživljuju Michaelovu sicilijansku krv koju je dotada potiskivao. 

Kay je Amerikanka. Ona je tvrdoglava. Štoviše, ona je utjelovljenje Amerike polovine dvadesetog stoljeća. Bjelkinja je, protestantkinja i naivna. Michaelova želja da se oženi s Kay simbolizira njegovu želju da se integrira u bijelo, protestantsko i idealističko američko društvo, lišeno spona obiteljske odanosti i definiranosti vlastitom obitelji. Michaelova želja da se integrira u Ameriku preko Kay označavala bi njegovo oslobođenje od tradicionalnih vrijednosti, od obiteljskog imena i oslobođenje od prošlosti. 

Nadalje, Kay predstavlja ravnopravnost. Upliće se u Michaelov posao propitkujući o njegovom ocu i poslu, a nastavlja s time i kada Michael postaje glava obitelji, kao da je ona dio obitelji i jednaka Michaelu. Ali Michael je drži na distanci: „Ne ispituj me o poslu, Kay.“ Ona ostaje autsajder neovisno o rastu bliskosti u njihovu odnosu. 

Apolonija, svojim pokornim držanjem, prihvaća Michaelovo patrijarhalno glavarstvo. Michaelovi sicilijanski čuvari se čak šale kako će jednom biti dobra žena. Bit će sretna jer će je Michael uzdržavati i neće imat smjelosti da ga propitkuje ili se upliće u njegove poslove, jer ona u srcu nema ravnopravnost, već tradiciju koja prihvaća stvarnost muškog vodstva neovisno o posljedicama koje to donosi. 

Michaelov brak s Apolonijom (prije braka s Kay) zapečaćuje njegov brak sa samim sobom: njegovo sicilijansko, i stoga obiteljsko, nasljeđe vezano je za njegovu sudbinu. Apolonijina smrt nagovještava Michaelovu kobnu budućnost. Kroz njegov kratki susret i brak s Apolonijom, Michaelova preobrazba je dovršena. Ne može umaknuti vlastitoj krvi. Ne može umaknuti onome tko jest. Pobjegao je iz New Yorka na Siciliju, što je najsimboličniji trenutak filma, budući da Michael mora napustiti svoju obitelj u New Yorku kako bi se integrirao u svoju obitelj povratkom u zemlju svoga oca. Stupajući na tlo očeva rođenja, Michael zapečaćuje svoju trajnu svezu s ocem i svojim sicilijanskim nasljeđem. Virgilije bi bio ponosan na pijetistički fatalizam sadržan u Michaelovom karakteru i na to kako je njegova sudbina pronijeti nasljeđe svog oca i obitelji u vrli novi svijet koji ga doziva. 

Stoga je Michaelov brak s Apolonijom motor koji pogoni drugi dio filma: Michaelov povratak obitelji i nasljeđivanje oca na čelu Corleone biznisa i nasljeđa pokreće se upravo kroz brak s njom. Jer to je ono što je njegov brak s Apolonijom zapečatio – njegov povratak kući. Gubitkom Apolonije Michael na trenutak opaža kako bi to bilo da izgubi oca, obitelj i vlastito srce. Sljedeći put kada vidimo Michaela na platnu natrag je u Americi i priprema se postati sljedeći obiteljski Don dok ponovno uspostavlja vezu s Kay koja i dalje odiše naivnošću budući da još nije u stanju vidjeti stvarnost da (svaka) vlast kvari. 

Dok drugi dio filma prikazuje Michaelov uspon na vlast, ono što prožima njegov uspon jest vjernost vlastitom ocu i odanost preminulom bratu. Premda je Michael htio ostaviti svoju obitelj iza sebe kako bi postao legitiman i asimiliran Amerikanac, zaključak Kuma nam pokazuje njegovu potpunu uronjenost u obitelj Corleone. Neprijatelji obitelji Corleone moraju biti izbrisani s lica zemlje, radi Vita i radi Sonnyja. Michael zauzima stav božanstva pretjerano posvećenog svome narodu – svojoj obitelji – koje mora učiniti bilo što i sve kako bi zaštitio svoje voljene. Michael blagoslivlja one koji blagoslivljaju njegovu obitelji, a proklinje one koji proklinju njegovu obitelj. 

Uloga ljubavi, kao posvećenosti obitelji, hvata dijalektiku ljubavi u njenom totalitetu. Ljubav, kako je Augustin govorio, traži bol i patnju. Ljubav nije neki apstraktni i humanitarni fenomen odvojen od patnje, već je u samoj srži patnje. Ljubav bez tuge uopće nije ljubav. 

Upravo je corleoneovska posvećenost obitelji ona koja dovodi do njihove tuge; riječ je o tuzi koja je ukorijenjena u ekstremnoj ljubavi koja graniči s ironičnim obratom libido dominandi. Svojom ljubavlju prema obitelji, Corleoneovi nastoje vršiti apsolutnu kontrolu nad obitelji, uspostavljajući dobro poznate granice koje se ne smije prijeći i određujući kome je dozvoljen pristup u unutarnji krug obitelji. Na djelu je primjetljiva promjena između prva dva filma po ovom pitanju. U prvom filmu unutarnji krug Corleoneovih se sastoji od Corleoneovih krvnih srodnika ili onih koji su bili neka vrsta posvojene obitelji zahvaljujući tome što je Vito stigao u New York bez vlastite obitelji (Genco, Clemenza i Tessio). To je uzak i intiman krug krvnih odnosa od povjerenja. U drugom filmu unutarnji krug Corleoneovih sastoji se od ljudi koji su, krvno, izvan obitelji. Michaelov unutarnji krug nije samo manji, već nije niti intiman i osoban kao originalni krug Corleoneovih iz prvog filma. Ova promjena pokazuje, koliko god to bilo suptilno, polagano rastakanje obitelji Corleone tijekom vremena. 

Štoviše, Michaelova posvećenost obitelji dovodi do žudnje za dominacijom na dva fronta. Prvi je njegova želja da kontrolira svaki detalj i pokret onih koji su njegovi krvni srodnici. Radi to iz ljubavi i brige za njihovo zdravlje, ali oni na kraju završe kao zarobljenici u Michaelovom dvorcu u planinama Sierra Nevade. Drugi je njegova žudnja za dominacijom nad vlastitim neprijateljima – ne tek nad „obiteljskim“ neprijateljima, već posebno nad vlastitim neprijateljima; kada se njegovi neprijatelji dadu u bijeg Tom pita Michaela želi li da ih sve eliminiraju – Michael odgovara „samo moje neprijatelje.“ 

Jezik Michaelove posvećenosti se mijenja s prvoga na drugi film. U prvom filmu on opetovano govori o svojoj „obitelji“ i svome „ocu“ gdje je obitelj Corleone u središtu njegovog srca. U drugom filmu opetovano govori o sebi, Michaelova pretjerana posvećenost obitelji završava s posvećenosti samo sebi i njegovoj želji da kontrolira sve. 

U svojoj žudnji za moći Michael se na kraju odriče ljubavi. Ljubav je iskvarena i preoblikovana u žudnju za moć koju odražava to kako njegova „ljubav“ dovodi do toga da je njegova obitelj zarobljenik kompleksa u Sierra Nevadi. Michael ne izražava više prirodnu ljubav, a kamoli ljubav u odnosima – tu jedinstvenu i posebnu sponu koju osjećaju i utjelovljuju samo ljudi – već može jedino izražavati „ljubav“ za moći u kojoj je njegova želja da voli i bude voljen upakirana u ganjanju moći. To je konačna tragedija, jer Michael zaista voli svog oca i Kay – ali njegova ljubav uskoro biva zagađena njegovim ganjanjem moći koje uništava njegovu sposobnost da voli. Odričući se ljubavi radi moći, Michael ja zapečatio svoju sudbinu; Michael postaje patnička i izmučena duša zbog tog kvarenja ljubavi. 

Iz te perspektive, ciklus filmova Kum je najveći kinematografski prikaz augustinovske dileme i stanja. Postojala su dva velika majstora ironije u antičkom svijetu. Platon i Augustin. To što postoji veza između obojice, nije slučajno. Ali ondje gdje je Platonova ironija bila motivirana mržnjom prema sofistima usmjeravajući njegovu satiru prema njima, Augustinova ironija je bila potaknuta ljubavlju, vodeći ga do toga da se na neki način smiluje nad onima koje je vidio kao odraz onoga što Pierre Manent zove „plemenita pogrješka“ u augustinovskoj kulturalnoj kritici. Nije riječ u tome da Augustin misli da su poganski idolopoklonici i kritičari kršćanstva inherentno u krivu u onome što misle i što žele. Oni žele hvalevrijedne stvari. Riječ je o tome da oni nemaju oči da vide i uši da čuju ispravno i, kao takvi, postali su iskvareni i prazne ljušture svojih uzvišenih ideala koji su nedostižni. Utjelovljuju živote koji su u potpunosti proturječni onome što traže što je ono što u Augustinovim očima čini njihovo stanje tragičnim, tim više što nisu svjesni vlastite izopačenosti – racionaliziraju vlastite nedostatke kako bi se oprali od krivice, kao Pilat. 

Augustinova obrana kršćanstva protiv pomodnih i ignorantnih poganskih kritičara u Državi Božjoj odražava augustinovsku ironiju – tragediju – u punini. Rimljani s pravom žele kraljevstvo pravde, mira i prosperiteta; Rimljani s pravom teže moralnoj vrlini i karakternosti; Rimljani s pravom vole svoju domovinu; i Rimljani s pravom žele poštovati svoje roditelje smatrajući to najvišom pobožnošću. Rimljani su u krivu kada misle, kako Augustin pokazuje do najsitnijeg detalja, da su ikada u prošlosti ostvarili ono što su htjeli i da su slijepi kada vjeruju da rimski bogovi mogu pružiti te dobre i plemenite stvari kojima teže. Daleko od utjelovljivanja ikoje od plemenitih stvari kojima su težili, Rimljani su utjelovljivali tek žudnju za dominacijom. 

Budući da su se zatvorili Kristu, nisu sposobni ispravno voljeti sva ovozemaljska dobra koja su vrijedna ljubavi (jednom kada su ispravno podložena Najvišem Dobru koje omogućava uživanje u svim drugim dobrima prvo uživanjem Boga). Kršćanstvo je bilo, Augustin je tvrdio, istinska religija rimskog srca, budući da će kršćanstvo, ne „Rim“ providjeti pravdu, mir, prosperitet, vrlinu, karakternost, domoljublje i sinovsku vjernost koje je rimsko srce težilo postići. Ali Rimljani su, s obzirom da su prestali poznavati i čak se protivili vlastitim tradicijama, osim u pogibeljnim situacijama, bili suviše slijepi da bi vidjeli tu stvarnost koja je njihovo iskušenje pretvorila u tragediju. 

Ali što je Kum, kroz Michaelovu osobu, ako ne augustinovska tragedija? Predstavljen je kao naočit ratni junak s perspektivom da se oslobodi nelegitimnog i kriminalnog podzemnog carstva koje simbolizira njegova obitelj. Razvija se u čovjeka posvećenog vlastitoj obitelji koji želi o njoj skrbiti i zaštititi ju. A ne postoji ništa inherentno krivo sa sinovskom vjernošću. Ipak, Michaelova pobjeda je također i njegov poraz. Izgubio je sve do čega mu je stalo. Dok je njegov otac bio okružen svojom suprugom i djecom, Michael je izgubio suprugu, djecu, majku, brata, čak je i njegov odnos s Tomom nategnut kako se film bliži kraju. Vito je uvijek bio viđen sa svojom obitelji; Michael je načelno viđen odvojeno od obitelji. 

Michaelov pad odražava Adamov pad, ali ne postoji otkupitelj ili otkupiteljski trenutak za njega. Adamova posvećenost Evi, do točke isključivanja Boga, je ono što ga je dovelo do toga da sudjeluje u grijehu i da bude izbačen iz Rajskog vrta – kojeg je možda najbriljantnije zamislio John Milton. Adamova ogoljena taština je izložena nakon što je jeo sa stabla spoznaje dobra i zla kada krivi Boga što je stvorio Evu, raskidajući tako odnos kako s Bogom, tako i s Evom. Gol je i posramljen. Takva je i Michaelova posvećenost ocu, zatim Kay, sržni problem koji od njega čini nemoralno čudovište koje nije sposobno vidjeti Dobro, Istinu i Ljepotu. Njegova pretjerana posvećenost i ocu i Kay će ga koštati pada iz stanja milosti. Michael, zgodni idealist pun nade koji se predstavio na Connieinom vjenčanju, pretvara se u bezbožno utjelovljenje Sotone do kraja drugog filma. 

Putem ove posvećenosti, Michaelova ogoljena taština vidljiva je svima i to ga dovodi do samoće i posramljenosti – posebno kada se ispovijeda kardinalu Lambertu u trećem filmu. Michael je prešao vlastitu granicu ubivši svog brata, a prijestupi protiv obitelji Corleone zahtijevaju kaznu, neovisno o tome tko je počinio prijestup. Stoga kardinal Lamberto s pravom govori Michaelu da je ispravno što pati zbog svojih grijeha. Kroz Michaelovu patnju shvaćamo da je uistinu volio Freda bez obzira što ga je taj slabi i glupi stariji brat, kojeg je brzo izopćio, a još brže ubio kada se prilika ukazala, nesvjesno izdao i doveo u opasnost.

Michael je istresao svoje srce svojoj obitelji i ono što mu se dogodilo bilo je pražnjenje srca – ne žrtvenim otkupljenjem, već iskvareno pražnjenje njegove nutrine. Postao je izopačena parodija svega što je tvrdio da utjelovljuje. Njegova posvećenost obitelji usmjerena je moći kao cilju, što znači da nije sposoban za ljubav. I on pati zbog toga. Trebali bismo, stoga, tugovati i moliti za Michaela kao što Kay radi na kraju romana. 

Nadalje, poraz obitelji Corleone je vidljiv kroz raspadanje i upijanje u homogenu mješavinu američkog mainstream života. U tom smislu, Michael uistinu dobiva legitimitet kako ga težina napretka i egocentričnog individualizma nadvladava. Ono što je bilo plemenito iz Starog svijeta što je obitelj Corleone u početku utjelovljavala uništeno je upijanjem od strane Novog svijeta – nije slučajno da se obitelj Corleone preselila na novu granicu Novog svijeta: na zapad Amerike koji obećava prosperitet i oslobođenje od starih navada. U konačnom naletu ironije, u preobrazbi obitelji Corleone, obiteljski se posao rastače u korporativni konglomerat kojim vlada jedan čovjek sam na svijetu. Michael je jadan, progonjen i sam. Michael se, u stvari, asimilirao u američki način života za kojim je toliko žudio na početku filma.  

Kum ulazi u srce palog stanja i pokazuje ga onima kakvo ono uistinu jest. Riječ je o augustinovskom filmu par excellence. Riječ je također o konzervativnoj drami u prikazu tema koje su zaista bitne u životu i toga koliko često nismo na razini ideala obitelji, ljubavi i časti. Također pokazuje stvarnost palog stanja. Ali pokazuje također i ograničenja sinovske vjernosti, žudnje za moći i lakoće kojom ljubav može biti iskvarena. Michael pati, ali nema Čovjeka Boli koji bi ga oprao i zaliječio njegovo ranjeno srce. Umire sam bez da ima ikoga tko ga voli ili koga on voli. 

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Mislav Vušković

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

Ovaj članak Članak koji nećete moći odbiti: Obitelj, ljubav i tragedija u ‘Kumu’ Francisa Forda Coppole se prvo pojavio na Bitno.net.

Viewing all 42001 articles
Browse latest View live


<script src="https://jsc.adskeeper.com/r/s/rssing.com.1596347.js" async> </script>