Večerašnji gost Podcasta Bitno.net-a je Nolan Sharp, Koordinator rada s poslovnim ljudima u Udruzi Fokus.

Što čini dobro vodstvo? Postoje li neke specifičnosti koje bi jednom vjerniku dale prednost što se tiče vodstva? Koliko se zahtjevi za vodstvom jedne kompanije razlikuju od zahtjeva za vođenjem domaćinstva ili obitelji? Postoji li primjer biblijskog vođe koji bi bio pogodan baš za ovo naše vrijeme? Rađa ju li se ljudi kao vođe ili mogu postati? Kakve je promjene kod mladih primijetio u svojem razdoblju boraka u Hrvatskoj, posebice u usporedbi s mladima iz SAD-a?

To su samo neka od pitanja o kojima je voditelj Ivo Džeba razgovarao s gostom koji je zbog ljubavi i misijskog poslanja iz Silicijske doline doselio u Hrvatsku.

Emisiju ćete od utorka ujutro moći pogledati i na našem YouTube kanalu te poslušati na svim relevantnim podcast platformama.

Ovaj članak Večeras u Podcastu Bitno.net-a o kršćanskom vodstvu razgovaramo s Nolanom Sharpom se prvo pojavio na Bitno.net.

Srednjovjekovne katedrale u Europi odraz su razvijene kršćanske kulture i duhovnosti, spomenici koji su središta mnogih gradovâ i mjestâ i bez kojih je krajobraz nezamisliv. Poput predivnih gotičkih katedrala, urešenih kamenim skulpturama i raznobojnim vitrajima, misali su također par excellence odrazi kulture i duhovnosti. Zapravo, katedrale ne bi postojale bez misala, a misali bez katedrala ne bi imali svoju funkciju.

Redovito bogato iluminirani, pisani svečanim i čitljivim pismom, tintom koja ne blijedi na podlozi koja ne propada, misali kao kodeksi i knjige, imaju svoju povijest, svoje sazrijevanje i rast, te život koji opstoji do današnjega dana.

1. Kulturni i povijesni značaj liturgijske knjige misala i njihov sadržaj

Molitva kršćanstva svoj najveći izričaj ima u slavlju sakramenata, posebno sakramenta euharistije ili svete mise. To je spomen-čin Isusa Krista, njegove Posljednje večere s učenicima, njegove muke i smrti na križu i njegova Uskrsnuća. Kršćanstvo u svetoj misi nalazi fons et culmen – izvor i uvir svega svoga postojanja. Zato su za slavlje svete mise bile priređivane posebno vrijedne knjige koje su sadržajno bogate, a predstavljale su plod duhovnog, kulturnog i intelektualnog genija njihovih priređivača.

Misali koje danas poznajemo nastajali su kroz dugo razdoblje povijesti kršćanstva, a pratili su teološke i ekleziološke tijekove svoga vremena. U rimskoj (rimokatoličkoj) Crkvi pojavljuju se u 11. stoljeću kao plenarne liturgijske knjige, a u svojem sadržaju objedinjuju više liturgijskih knjiga svoga vremena. Prethodnici misala bili su sakramentari, koji su u sadržaju imali molitve koje je molio prvosvećenik, biskup ili svećenik u slavlju sakramenta euharistije, ili u drugim kršćanskim obredima poput krštenja, te raznih blagoslova. Sakramentari u povijesti Crkve predstavljaju prve pokušaje objedinjavanja rimske Crkve na europskom kontinentu, ili prve pokušaje kršćanske globalizacije. Objedinjuju od 7. stoljeća rimski teološki i literarni genij u euhološkim, molitvenim tekstovima, s franačkim i germanskim dodatcima gesti i molitava. U sadržaje misala ulaze i druge knjige pisane za liturgiju, lekcionari i evangelijari koji su sadržavali biblijska čitanja koja su sastavni dio obreda slavlja svete mise. Potom razni graduali, koji su sadržavali pjevane dijelove svete mise. Zajedno s ovim liturgijskim knjigama, misali uključuju i rituale, obredne tekstove kojima su se svećenici koristili u posebnim prigodama. Konačno, misali sadrže i upute, rubrike, koje su bile pomoć svećeniku slavitelju za tijek obreda svete mise, a preuzeti su iz različitih Ordines.

Ovakve plenarne liturgijske knjige, koje su sadržavale bogatstvo tekstova za slavlje svete mise u sadržajima su imale euhologije ili molitve za svetu misu za svaki dan, ili za slavlje blagdana pojedinoga sveca, mnoge zavjetne molitve za svete mise. Molitveni tekstovi ili euhologiji pripadaju najvećem bogatstvu kršćanskog teološkog i literarnog stvaralaštva jer odražavaju tzv. rimski genij jednostavnog, ali teološki sadržajnog izričaja. Molitveni tekstovi u temelju su kršćanske liturgijske književnosti. Među molitvenim tekstovima posebno je vrijedna euharistijska molitva ili rimski kanon, molitva koju je molio svećenik u najsvečanijem i najsvetijem dijelu svete mise. Tekst rimskoga kanona, uz manje preinake, održao se od vremena pape Grgura Velikog do danas. Rimski kanon započinjao je riječima Te igitur urešenima svečanim incijalima, a stranica koja je prethodila sadržavala je sliku Raspeća Isusa Krista.

Uz molitvene tekstove, odraz kršćanske liturgijske književnosti koji se prenio do današnjih dana su predslovlja, svečani liturgijski tekst koji je prethodio rimskom kanonu. Tekst predslovlja započinjao je riječima Vere dignus, a početna slova V i D nerijetko su bila posebno iluminirana. Uz predslovlja i vrlo vrijedni tekstovi antifona, graduala, tropa, sekvencija i himana koji su plod literarnog genija ranog i srednjovjekovnog kršćanstva. Tako liturgijski tekstovi poput Kyrie eleison, Gloria in excelsis Deo, Sanctus i Agnus Dei pripadaju tijeku obreda svete mise, a antifone, graduali i sekvencije bili su promjenjivi dijelovi obreda sukladno liturgijskom stupnju slavlja ili blagdana. Prekrasne i neponovljive sekvencije poput Lauda Sion Salvatorem sv. Tome Akvinskoga, Veni sanctae Spiritus Inocenta III., uskrsna sekvencija Victimae paschali laudes Notkera Balbulusa ili pak ona za pokojne Dies irae Tome Čelanskoga, nalaze svoje mjesto u misalima.

Uz molitvene tekstove srž misala tvorili su tekstovi Svetoga pisma. Preuzeti iz različitih lekcionara i evangelijara, tekstovi Svetoga pisma bili su raspoređeni za čitanje po danima unutar liturgijske godine, unutar tjedna ili unutar slavlja pojedinih svetaca. Tekstovi Svetoga pisma u misalima ne pojavljuju se in continuo, nego kao odlomci sadržajnih cjelina. Misali srednjega vijeka, pa i onih nakon Tridentske liturgijske obnove, sadržavali su jedno čitanje iz Staroga ili Novoga zavjeta, Psalme i Evanđelja. Uz tekstove liturgijskih svetopisamskih čitanja, misali sadrže i parafraze biblijskih čitanja sadržane u raznim antifonama i gradualima. Opseg svih čitanja Svetoga pisma ne može obuhvatiti čitavu poznatu Bibliju, ali predstavlja njezin veći dio, koji je tijekom prilagodbe rimskoga obreda bio izdvojen posebno za slavlje svete mise.

Misali rimskoga obreda bili su raspoređeni u nekoliko liturgijskih cjelina. Budući da ne postoje dva potpuno identična rukopisna ili tiskana misala prije Tridentskoga sabora, ono što ih čini jedinstvenima jest njihov sadržaj. Različitost se ne odnosi na njihov sadržaj nego na mjesto pojedinih liturgijskih cjelina unutar kodeksa ili tiskane knjige. Redoviti sadržaj svih misala rimskoga obreda uključivao je spomenute elemente objedinjene u Temporal, ili slavlje svetih misa kroz liturgijsku godinu počevši od Došašća pa zaključno s XXIV. nedjeljom poslije Pedesetnice. U sklopu Temporala nalaze se i svetkovine vezane uz otajstva života Isusa Krista, poput Blagovijesti, Preobraženja, Tijelova, Presvetoga Trojstva i drugo. Središte temporala ili liturgijske godine općenito je slavlje svetoga Trodnevlja, koje započinje Velikim četvrtkom, a završava Uskrsom. Pored Teporala, misali sadrže i slavlja blagdana svetaca. Taj dio misala naziva se Sanktoral, a vezan je s Kalendarem. U slavljima svetaca ili Sanktoralu nalaze se najveće razlike među misalima, jer pored onih svetaca koje časti rimska Crkva, nalazi se mnogo svetaca koje časte pojedini crkveni redovi poput Pavlina, Franjevaca, Benediktinaca i drugih, te sveci koji se časte u pojedinim crkvenim pokrajinama ili dijecezama. Uz Sanktoral, koji je sadržavao molitve za misu i liturgijska čitanja s pjevanim dijelovima, misali sadrže i Komunal. U sadržaju Komunala nalaze se tekstovi za opća ili zajednička slavlja pojedinih svetaca, kao na primjer apostolâ, mučenika, naučitelja i ispovjednika, djevica i drugih.

Iza Komunala slijedile su mise za pokojne, koje su odražavale kršćansko poštovanje prema pokojnicima. Tijekom 9. i 10. stoljeća stvaraju se molitve za svetu misu za pokojne koje ulaze u sakramentare, odnosno kasnije u Misale, te ostaju do danas.

Poseban dio misala bile su i zavjetne svete mise za pojedine potrebe Crkve i društva. Tako, od vremena Sakramentara pa do Misala, nalazimo mise za mir, u vrijeme bolesti, za papu i biskupe, i druge. Ovi liturgijski tekstovi često odražavaju stanje u Crkvi i društvu u vremenima kada te mise nastaju.

Kako bi se znalo koji dan kada dolazi koja svetkovina ili blagdan određenog sveca, misali su imali Kalednare. Kalendari u srednjovjekovnim misalima su posebno zanimljivi. Oni su plod komputističkog genija koji je već u kasnoj antici znao odrediti datum Uskrsa, te prema njemu sastavljati kalendar koji će vrijediti za gotovo čitavo stoljeće. Tako, pored datuma u određenom mjesecu nalaze se i slova kojima su označavani dani upisivani u pashalne tablice. Prema pashalnim tablicama moglo se odrediti kada je koji misal napisan te u kojem je vremenskom periodu korišten. Nerijetko su se Kalendari poklapali sa Sanktoralima, tj. sadržavali su imena onih svetaca koji su bili sadržani u misalima. Ali se događalo i da su unošeni novi sveci u kalendarski katalog za koje nije bilo molitvi za blagdansku misu u sanktoralu, te su za njihove blagdane korištene molitve iz Komunala.

Misal koji smo opisali odnosi se na razvijeni stadij evolucije ove liturgijske knjige rimske Crkve. Misal nastaje u 11. stoljeću, kao rijetki primjerak u Rimu, a korišten je za potrebe bogoslužja u papinskoj bazilici u Lateranu. Vrhunac razvoja misali prolaze u 13. stoljeću kada se razvija bogoslužje papinskoga dvora, te nastaje misal po običajima rimske kurije (lat. Missale secundum consuetudinem Curiae Romanae), koji prihvaća tada novoosnovani franjevački red i širi Europom. Taj tip misala, koji potječe iz Rima, prvi je tiskani misal na latinskom jeziku, 1474. godine u Milanu, a postaje i predložak za misal koji će – s manjim reformama – prihvatiti papa Pio V. nakon Tridentskog sabora (tiskan 1570. godine). Taj misal, odnosno obred koji je sadržan u tome misalu trajao je sve do liturgijske reforme II. vatikanskog sabora u 20. stoljeću.

Uz misale rimske Crkve, od srednjega vijeka pa do 20. stoljeća postojali su misali pojedinih crkvenih središta s vlastitim obredima svete mise. Tako za obred koji se koristio u Milanu, ambrozijanski obred imao je svoje misale „Missale ambrosianum“, nekadašnji akvilejski patrijarhat imao je svoj „Missale iuxta ritum almae aquileiensis Ecclesiae“, u Parizu je korišten „Missale parisiense“, a u Ostrogonu „Missale strigoniense“, i drugi. Međutim, najrašireniji ostao je Missale Romanum, kao sljednik srednjovjekovnog „Missale secundum consuetudinem Romanae Curiae“.

Srednjovjekovna je kultura izrasla na kršćanskim korijenima te je u kodeksima rukopisnih i tiskanih misala gledala svetu knjigu. Iz nje je čitao samo svećenik i đakon, a pisana je latinskim jezikom, redovito svečano iluminirana, uvezana u kožni uvez s drvenim ili kovanim okvirom. Ljepota i urešenost određenog misala odavala je važnost koju je ta knjiga imala u povijesti, a također je svjedočila o imućnosti onoga koji je knjigu dao napisati, prepisati, iluminirati. U crkvenim središtima, u katedralama, misali su odavali vrijednost crkvenoga, biskupijskog sjedišta, a u manjim mjestima svjedočili su o imućnosti određene župne crkve, pojedinog svećenika ili velikaša koji je za spasenje svoje duše dao napisati ili prepisati određeni misal. Tekstovi misala čuvaju vrijednu kršćansku liturgijsku književnost pisanu latinskim jezikom, ali onim svečanim i teološkim latinitetom koji je ostao zaštićen od evolucije jezika tijekom stoljeća, a to im daje još i dodatnu vrijednost.

A kako je to liturgijska knjiga koja je pisana, prepisana i priređena za bogoslužnu funkciju, za slavlje najsvetijeg kršćanskog otajstva, svete mise, doista se može reći da crkve i katedrale ne bi postojale bez misala, a misali bez crkava i katedrala ne bi imali svoju vrijednost i funkciju.

2. Hrvatskoglagoljski misali „Po zakonu rimskoga dvora“

Hrvatskoglagoljska liturgijska književnost izrasta na tradiciji rimskoga obreda, na prijevodima sakramentara i misala s latinskog na crkvenoslavenski jezik. Prateći tijek razvoja liturgijske književnosti pisane glagoljskim pismom i crkvenoslavenskim jezikom, nailazimo na sadržajne i kodikološke sličnosti glagoljskih i latinskih liturgijskih knjiga. Čak se i u prijevodima nastoji sačuvati rimski genij sadržajne jednostavnosti i teološke izričajnosti u molitvenim tekstovima.

Hrvatskoglagoljsku liturgijsku književnost pratimo od 12. stoljeća, od kada nam ostaju samo fragmentarno sačuvani rimski liturgijski kodeksi pisani glagoljskim pismom. Prava „renesansa“ prevođenja, prepisivanja i priređivanja liturgijskih knjiga, kako misala tako i brevijara na glagoljskom pismu započinje početkom 14. stoljeća, premda ova se ova datacija odnosi na cjelovito sačuvane liturgijske kodekse. Desetci cjelovito sačuvanih glagoljskih liturgijskih knjiga, misala i brevijara, odražavaju tipologiju „po zakonu rimskoga dvora“, ili latinski „secundum consuetudinem Romanae Curiae“.

Već površnim pregledom u dvadesetak sačuvanih cjelovitih glagoljskih misala daje nam zaključiti da ne postoje dva istovjetna primjerka, ali su po liturgijskom sadržaju identični. Njihove iluminacije nastoje pratiti ljepotu i sakralnost onih misala pisanih latinskim jezikom, razmještaj teksta unutar stranice, kao i označavanje crvenom bojom (lat. ruber) onih dijelova koji su bile upute za svećenika, kao i točnost izvođenja inicijala, pokazuje da su glagoljaški prevoditelji i priređivači imali dobro poznavanje teškog liturgijskog latinskog jezika, ali i da su bili vješti pisari.

Budući da svi hrvatskoglagoljski misali pripadaju tipu misala „po zakonu rimskoga dvora“, kako ih se i navodi u incipitima, oni odražavaju i određene posebnosti za razliku od latinskih. Jedan od takvih je i Misal kneza Novaka, napisan 1368. godine.

3. Misal kneza Novaka – pregled po sadržaju i posebnostima

Misal kneza Novaka napisan je 1368. godine, a danas se čuva u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci u Beču pod signaturom Codex Slav. 8. Njegov latinski predložak neki je od misala iz Zadra ili sa zadarskog područja. Po njegovu naslovu u hrvatskoj paleoslavistici otkriva se i njegov pisar, knez Novak Disislavić, krbavski knez iz Ostrovice u Lici. Sam pisar navodi u kolofonu: „Let Gospodnjih 1368. Ja knez Novak, sin kneza Petra, vitez silnoga i velikoga gospodina Loiša kralja ugarskoga, njega polače vitez, napisah te knjige za svoju dušu. I onoj crkvi da se dadu v koj legu vekivečnim ležanjem…“ Međutim, ovaj je misal 1405. prodan u Nuglu, u Istri, na korištenje u crkvi sv. Petra i sv. Jelene, te kasnije u Roč i Izolu. Zajedno s drugim rukopisnim misalima 14. i 15. stoljeća, ovaj se misal ističe ljepotom i značenjem koje ima u hrvatskoj liturgijskoj književnosti, a smatra se i najstarijim cjelovitim sačuvanim hrvatskoglagoljskim misalom. Hrvatska je paleoslavistkinja Agnezija Pantelić utvrdila da je upravo Misal kneza Novaka poslužio kao predložak za priređivanje prve hrvatske tiskane knjige, Misala po zakonu rimskoga dvora 1483. godine.

Njegov sadržaj odgovara rimskim misalima secundum consuetudinem Romanae Curiae. Sadrži sve liturgijske elemente kao i ranije opisani latinski misali, ali mu nedostaje kalendar. U sadržaju ima i neke posebnosti, za koje znanost tvrdi da je ostatak ćirilometodske povezanosti Istočne i Zapadne liturgijske tradicije, a što se posebno očituje u obrednim, ritualnim tekstovima te u nekim prijevodima pjevanih dijelova u obredu svete mise.

Po vrijednosti za hrvatsku liturgijsku književnost, Misal kneza Novaka ima u prijevodima sekvencija, pjevanih dijelova svete mise koje su dolazile nakon usklika Aleluja prije čitanja evanđelja. Misal kneza Novaka ima rimski uzus u broju sekvencija, njih četiri: dvije uskrsne, Žrtvi paskovnie i Vskrese Hrstь s horugvoju; na Pedesetnicu, Pridi Duše Sveti; te za pokojne, V danь gnêva. Ova posljednja, prijevod je latinske sekvencije Dies irae, koja u rimski obred ulazi najprije u glagoljskim misalima 14. stoljeća, a tek kasnije u latinskim rimskim misalima.

Pored sadržaja koji je identičan latinskim rimskim misalima, vrijednost je njegova sadržaja i u brojnosti zavjetnih i mrtvačkih svetih misa, odnosno misnih obrazaca. Za povijesničare liturgije, ali i za povjesničare srednjega vijeka te za povjesničare književnosti ove mise s molitvenim tekstovima imaju posebnu vrijednost jer mogu upućivati i na latinski predložak, ali i na stanje vremena i društva kada je misal napisan i korišten. Tako Misal kneza Novaka ima čak 70 zavjetnih misa, te 20 mrtvačkih, a u dodatku molitve sv. Grguru i misu u čast sv. Jelene.

Za cjelokupnu hrvatskoglagoljsku liturgijsku književnost, Misal kneza Novaka predstavlja vrijedan biser i spomenik koji može biti al pari najvrjednijim latinskim misalima koji se nalaze u temeljima kršćanske kulture Europe. I to iz više razloga. Ponajprije, poznat mu je pisar, kao i crkva za koju je napisan, te crkve u kojima je nakon prodaje korišten. Time je misal ispunio svoju sakralnu funkciju, kako za spas duše kneza Novaka Disislavića, tako i za sve one koji su sudjelovali u svetim misama pjevanim ili recitiranim iz toga misala. Nakon gotovo dva stoljeća sačuvanih fragmenata koji u tekstološkim analizama odražavaju prijevode latinskih rimskih molitava, ovaj cjelovito sačuvani misal svjedoči o nerazdvojivoj povezanosti hrvatskoga glagoljaštva s rimskom liturgijskom tradicijom, kao i o smjerovima utjecaja različitih molitvenih i drugih liturgijskih tekstova na hrvatsko glagoljaštvo. Time mali geografski prostor na kojemu je cvalo i opstalo glagoljaštvo do 20. stoljeća stavlja u europski kulturni i duhovni milieu. Njegov sadržaj odražava učenost glagoljaškog prevoditelja i pisara, vrsnog znalca latinskog teološkog i liturgijskog izričaja, te načine kako da genij romana sobrietas u kratkim molitvama prilagodi razumijevanju hrvatskoga glagoljaškoga klera i puka. Uz prijevode molitvenih tekstova, ovaj misal svjedoči i o povezanosti glagoljaša s latinskim kulturnim krugom neposredne Italije, odakle i dolazi sekvencija Dies irae, te se u Misalu kneza Novaka pojavljuje u prijevodu na crkvenoslavenski jezik i prije nego na latinskom u latinskim misalima. U prijevodima pak svetopisamskih tekstova Misal kneza Novaka stoji na razmeđi stvaranja novih, tj. redakcije starijih prijevoda Svetoga pisma na crkvenoslavenski jezik, temeljeći izvornik na starijem predlošku Septuaginte, odnosno mlađem predlošku Vulgate.

Misal kneza Novaka predstavlja tako početak bogatog stvaralaštva hrvatskih glagoljaša, stoji na početku „renesanse“ hrvatske glagoljske liturgijske književnosti koja u tom vremenu dobiva svoj uzmah, a koja svoj kraj ima u izdanju Vajsova misala 1927. godine.

Mnoštvo detalja o Misalu kneza Novaka možete pronaći na mrežnoj stranici Staroslavenskog instituta, a koji su objavljeni u sklopu projekta Hrvatske zaklade za znanost pod nazivom “Interdisciplinarni pristup hrvatskoglagoljskomu misalu na primjeru Misala kneza Novaka”.

Kristijan Kuhar, znanstveni suradnik na Staroslavenskom institutu u Zagrebu. Diplomirao je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao medievistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Suradnik je na dva projekta Hrvatske zaklade za znanost i na Znanstvenom centru izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo. U području znanstvenoga interesa je povijest glagoljaštva i povijest liturgije. Svećenik je varaždinske biskupije.

Ovaj članak Pročitajte sve o Misalu kneza Novaka koji je predsjednik Milanović darovao papi Franji se prvo pojavio na Bitno.net.

Gertruda je rođena 6. siječnja 1256. g. u Thueringenu (Njemačka). Već se s pet godina malena Gertruda našla unutar zidina samostana u Helfti (danas dio Elslebena), gdje su je njezini roditelji – vjerojatno plemenitaši – bili smjestili kako bi primila obrazovanje u skladu sa svojim statusom. Bila je vrlo nadarena i marljiva. Htjela je biti jednako obrazovana kao i njezini vršnjaci.

No, kad je u svojoj 20. godini spoznala kako ju studiranje suviše rastresa, sva se posvećuje usavršavanju u kreposnom životu.

Mnogo je molila za siromašne duše u čistilištu. Misama, pokorom i dobrim djelima mnogim dušama je skratila čistilišne muke i otvorila im vrata nebeska. Dok bi svećenik na svetoj misi podizao hostiju, ona bi molila: “Gospodine, Sveti Oče, prikazujem Ti svetu hostiju za sve one koji su na zemlji, u čistilištu i na Nebu…” U tome trenutku promatrala bi mnoge izbavljenike na prolazu iz čistilišnih muka u Nebo.

Ovaj članak Sveta Gertruda – velika zagovornica duša u čistilištu se prvo pojavio na Bitno.net.

Oče moj nebeski, predajem se Tebi.

Čini od mene što se Tebi svidi,

što god učiniš sa mnom,

bit ću ti na svemu zahvalan.

Na sve sam spreman.

Sve prihvaćam!

Samo nek se vrši Tvoja volja

u meni i u svim stvorenjima.

Ništa drugo ne tražim, dobri Bože!

Svoju dušu predajem u Tvoje ruke.

Predajem je, Bože, sa svom ljubavlju svog srca.

Jer te ljubim.

I jer mi je potrebna Tvoja ljubav.

Predajem se u Tvoje ruke

s potpunim pouzdanjem

jer si Ti moj Otac!

Ovaj članak Oče moj nebeski, predajem se Tebi se prvo pojavio na Bitno.net.

Moli se na običnu Gospinu krunicu.

Apostolsko vjerovanje na križ.

Slijedi jedan Očenaš, tri Zdravomarije i Slava Ocu.

Na zrno između desetica jedan Očenaš.

Na svako zrno u desetici moli se sljedeća molitva:

Vječni Oče, prikazujem ti predragocjenu krv tvojega božanskoga Sina Isusa Krista, zajedno sa svim svetim misama koje se danas slave po čitavu svijetu, za duše u čistilištu, za grešnike u Crkvi, za grešnike u mojoj kući i u mojoj obitelji te za svu nerođenu djecu. Amen. *

Na kraju svake desetice završiti sa sljedećom molitvom:

Presveto Srce Isusovo, otvori srca i um grešnika za istinu i svjetlo Božje. Bezgrešno Srce Marijino, moli za obraćenje grešnika i za cijeli svijet.

Slava Ocu…

Sljedeću deseticu započeti s Očenaš.

Isus je obećao sv. Gertrudi da će svaki put kada se izmoli ova molitva – pa i ako se izmoli više puta dnevno – osloboditi tisuću duša iz čistilišta. U ovoj krunici ta se molitva moli pedeset puta. Ako se ova krunica izmoli samo jedanput, Isus će osloboditi 50 000 duša iz čistilišta.

Sveta Gertruda mnogo je molila za siromašne duše u čistilištu. Misama, pokorom i dobrim djelima mnogim dušama je skratila čistilišne muke i otvorila im vrata nebeska. Dok bi svećenik na svetoj misi podizao hostiju, ona bi molila: “Gospodine, Sveti Oče, prikazujem Ti svetu hostiju za sve one koji su na zemlji, u čistilištu i na Nebu…” U tome trenutku promatrala bi mnoge izbavljenike na prolazu iz čistilišnih muka u Nebo.

Više o ovoj svetici saznajte na linku OVDJE.

*Pročitajte više: 5 razloga zašto moliti za duše u čistilištu

Priređeno prema tekstu iz knjižice “Za duše u čistilištu – devetnice, krunice, molitve za pokojne”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjižici saznajte na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

Ovaj članak Krunica svete Gertrude za oslobođenje duša u čistilištu se prvo pojavio na Bitno.net.

Dragi don Damire,

koja je funkcija molitve? Odnosno, ako nam je Bog dao slobodnu volju za činjenje kako dobra, tako i zla, koja je onda svrha molitve ako su zemaljska djelovanja ionako ostavljena nama na slobodnu volju? S druge strane, ako je sve u Božjim rukama, zašto bih molio kad će sve što on učini ionako biti dobro, a ne zlo. Hvala na odgovoru!

Ivan

Dragi Ivane,

Bog uistinu vodi sav svijet prema njegovu konačnu dovršenju u skladu s planom svoje providnosti. Međutim, u tom planu čini ljudske slobode imaju itekako veliku vrijednost i ulogu.

Ta je ljudska sloboda, kako sam kažeš u pitanju, sposobna i za dobro i za zlo. Međutim, dok zlo možemo činiti sami po sebi, pod utjecajem naše istočnim grijehom ranjene naravi, dobro pak možemo činiti samo uz Božju milost. U Katekizmu stoji: „Naše opravdanje dolazi od Božje milosti. Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog pruža da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga“ (KKC 1996).

Tu pak milost stječemo upravo molitvom. Porastom milosti slabi ropstvo grijeha kojim smo vezani, a dobro se u nama učvršćuje u obliku kreposti. Također postajemo sposobni primiti razne nove milosti koje služe izgradnji Crkve i svijeta te se tako u svakom smislu suobličujemo Kristu.

Bez te otvorenosti Bogu i traženja njegove pomoći načelno nema ni spasenja, a još manje svetosti. Kršćansko iskustvo, osobito svetačko, ukazuje na to da se brojne milosti mogu izmoliti za druge – vidi samo Dnevnik svete Faustine Kowalske i kakvim je sve molitvama i pokorama izbavljala duše od zla. Također, brojni su sveci ustvrdili da bi svijet odavno propao da nije svete mise, koja je vrhunski oblik molitve.

Dakle, Bog djeluje u našoj povijesti i pritom zadržava svoju suverenost, ali se ne nameće čovjeku. Ovisno o čovjekovoj potrebi za njim – koja se iskazuje upravo molitvom – Bog izlijeva svoju milost.

Prema tome, nipošto nije svejedno molimo li ili ne.

Dilema koju postavljaš u pitanju – ovisi li sve o Bogu ili o našoj slobodi – stoga je pogrešno postavljena budući da ni jedan ni drugi odgovor nisu točni. Istina je da je čovjek pozvan da bude Božji suradnik, a molitva je upravo izraz te suradnje.

Točno je i da Bog sve okreće na dobro, pa tako i ono što je po sebi zlo, ali kome? Sveto je pismo tu jasno: „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani“ (Rim 8,28). U tom smislu vjernik koji je predao svoj život Bogu zna da Gospodin, čak i kada mu pripušta određeno zlo, čini to u kontekstu plana za njegovo konačno dobro. Stoga u životu vjernika čak ni zlo nije za zlo, kao što ni u Kristovu životu križ nije ostao tek sprava za mučenje, već je pretvoren u izvor milosti. Tako je i sveti Toma More u svojoj osobnoj povijesti koja je – ljudski gledajući – imala tragičan završetak – vidio u tome Božji prst i s pouzdanjem prihvatio mučeništvo.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Zašto moliti ako je sve u Božjim rukama? se prvo pojavio na Bitno.net.

“Svi smo pozvani krenuti sinodalnim putem, odnosno biti u aktivnom zajedničkom hodu i evangelizacijskom poslanju kao članovi crkvene zajednice te smo kao takvi pozvani ugrađivati evanđeoske vrednote u društvo i u svijet. Ostaje nam poželjeti da ovo zajedništvo, sudjelovanje i poslanje ne ostanu zatvoreni u urede, dvorane i dokumente”, istaknula je na prvim stranicama Kane glavna urednica, Maja Petranović koja je za ovaj broj Kane razgovarala s tajnikom Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, doc. dr. sc. Denisom Barićem. U iscrpnom intervjuu govorio je o tome što je sinoda, kako funkcionira, što papa Franjo želi potaknuti, kamo sinodalnost može odvesti Crkvu i koliko će biti prihvaćena u nas u kontekstu promjene mentaliteta na koji smo pozvani, koja je specifičnost Zagrebačke… U rubrici Aktualno Aldo Sinković također je pisao o Biskupskoj sinodi, ističući po čemu će ona biti posebna. Sinodalnost u Novom zavjetu tema je kojom se u ovom broju bavi fra Darko Tepert, a Josip Grbac, na tragu sinodalnosti, propituje današnje kršćane pitajući se jesmo li proroci ili konformisti.

Kolumna Stjepana Balobana nosi naslov Poruke Šestoga hrvatskoga socijalnoga tjedna te ovoga puta u nešto dužoj formi tematizira održani skup i njegov značaj. Naime, u organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK, 22. i 23. listopada u prostorima HBK u Zagrebu održan je VI. hrvatski socijalni tjedan na temu “Demografija, iseljavanje, migracije”. Skup je okupio dvjestotinjak sudionika i 34 predavača koji su razmatrali ovu temu, te su u rad bili aktivno uključeni i predstavnici biskupijskih središta preko digitalne platforme Zoom.

U Političkim temama Tonči Tadić piše o Vukovaru, odnosno velikoj 30. obljetnici bitke za taj grad. Novi broj Kane donosi i nekoliko tema koje se bave ekologijom u užem ili širem smislu: U članku Epitafij* slavonskoj svinjokolji Đurica Pardon prikazuje vrlo zanimljivo poimanje slavonske svinjokolje, u odnosu na mesnu industriju. “Tradicionalna svinjokolja podrazumijeva obiteljski odnos prema životinjama. Nasuprot tomu, dobrobit životinja u industrijskoj proizvodnji zanemarena je do krajnjih granica”, piše među ostalim. Nova Kana u ovom broju donosi i rubriku Školsko zvono, za koju inače pokatkad pišu učitelji i vjeroučitelji. Ovoga puta tu se nalazi članak Ekološka svijest djece u vrijeme klimatskih promjena: Što možemo učiniti već u školskom dvorištu? koji je napisala profesorica Ksenija Todorović. Niz tema u ovom broju Kane posvećen je medijima (Pametni ili glupi telefon – dječje korištenje uređajima digitalne tehnologije – Vanesa Varga, Medijska pismenost i važnost dijaloga u političkoj komunikaciji – Rafael Rimić, Negativan ili savršen medijski svijet: kako izbjeći strah i bijeg od medija? – Leali Osmančević), obiteljskim temama (Životni problem. Put u propast ili prilike za rast? – Ana Žulec, Ageizam i pravednost – Slavica Dodig…), a tu su i zanimljivi članci u spomen na Ivana Goluba (koji potpisuje znakoviti XIII. učenik) te na “svećenika došašća” Alfreda Delpa (o kojem je pisao Krešimir Cerovac). Osim navedenih, u novom broju Kane pronaći ćete i brojne druge teme istaknutih autora poput Borisa Becka, Nikole Kuzmičića, Ivana Šarčevića, Stanka Uršića, Veronike Mile Popić i drugih.

Kanu potražite u knjižarama Kršćanske sadašnjosti, svojim župama ili naručite online (u tiskanom ili eIzdanju).

Ovaj članak Novi broj Kane: Biskupska sinoda za preporod Crkve se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak VIDEO Nolan Sharp: Biblija je izvrsno sredstvo za naučiti kako upravljati novcem se prvo pojavio na Bitno.net.

Studentski centar Split i Studentski zbor Sveučilišta u Splitu u suradnji sa Studentskim katoličkim centrom organiziraju svetu misu za žrtve Vukovara i Škabrnje.

Sveta misa održat će se u srijedu, 17. studenog 2021. godine u 18 sati ispred zgrade triju fakulteta na Kampusu Sveučilišta u Splitu.

Misu će predvoditi don Josip Ulić, a glazbeno će je animirati Vokalno-instrumentalni sastav Veritas aeterna.

Nakon mise studenti i svi prisutni uputit će se prema Vukovarskoj ulici gdje će upaliti svijeće.

Osim spomenutih glavnih organizatora, suorganizatori svete mise za sve nevine žrtve Vukovara i Škabrnje su i Studentski zbor Sveučilišta u Splitu, Studentski katolički centar (SKAC) Split, Katoličko-bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu i Pastoral mladih Splitsko-makarske nadbiskupije.

Ovaj članak Splitski studenti će i ove godine zapaliti svijeće za Vukovar i Škabrnju se prvo pojavio na Bitno.net.

Izjava Stalnoga vijeća Hrvatske biskupske konferencije o moralnoj prihvatljivosti cjepiva protiv COVID-19 bila je tema emisije Aktualno Hrvatskoga katoličkoga radija u kojoj su 15. studenoga gostovali generalni tajnik HBK doc. dr. Krunoslav Novak i prof. dr. Dubravka Hrabar s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Generalni tajnik HBK doc. dr. Krunoslav Novak naglasio je da je Izjava Stalnoga vijeća HBK, objavljena 12. studenoga, izazvala brojne reakcije, iako su se biskupi još u siječnju ove godine izjasnili o pandemiji te dodao da je važno uzeti u obzir kontekstualizaciju same poruke, u kojoj biskupi Stalnoga vijeća HBK naglašavaju da žele potaknuti na promišljanje i konstruktivnost u suradnji te želi potaknuti na stvaranje ozračja uzajamnog povjerenja i solidarnosti. “Mislim da je to ključna misao o kojoj treba voditi računa. U drugom dijelu poruke biskupi podsjećaju i na iznimno važnu Bilješku Kongregacije za nauk vjere, još iz 2020. godine, o korištenju nekih cjepiva protiv COVID-19 u kojoj se vrlo jasno ističe da cijepljenje ostaje sredstvom prevencije i suzbijanja transmisije zaraznog agensa.”

Doc. dr. Novak ističe i da se biskupi ne žele svrstavati ni na jednu stranu, nego potiču na osobni doprinos stvaranju zdrave klime za svakoga pojedinca, u kojemu se ne bi stvarala neka vrsta diskriminacije, iako je nužno uvijek paziti na starije i bolesne.

Prof. dr. Dubravka Hrabar s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu je, govoreći o dobrovoljnosti cijepljenja, naglasila da je zadaća države očuvati živote i zdravlje ljudi i da su, u tom smislu, određene mjere svakako opravdane: “Meni se čini da je sazrelo vrijeme za puno jasniju službenu komunikaciju nadležnih tijela prema ljudima. Kad spominjete taj odnos dobrovoljnosti i eventualno neke prisile, rekla bih da u kaznenom pravu postoji takozvana izravna i neizravna prisila koja se može opravdati nečim što je u stvari odgovornost države – a to je očuvanje života i zdravlja ljudi.”

Međutim, kao pravnica, problem vidi u COVID potvrdama: “Najveći zazor imam upravo prema tim propusnicama iz razloga što potvrda o tome da je netko cijepljen je, istina, podijelila ljude na cijepljene i one koji to nisu, i jednima omogućila ulazak u sve institucije jer su oni sigurni – ali nisu sigurni ni za sebe niti za druge jer ih je praksa demantirala.”

Kako je rekla prof. Hrabar, svrha Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti je suzbijanje bolesti i to je svakako u interesu Republike Hrvatske. “Sanitarni inspektor može zabraniti rad osobi koja širi COVID. Postoji pravo na rad i pravo na zdravlje, ali u nekim slučajevima ono može biti ograničeno. Međutim, u svemu tome ima puno nelogičnosti i nužna je puno bolja komunikacija s građanima”, zaključila je prof. Hrabar.

Vlč. Novak naglasio je da bi vjernici sve svoje djelovanje trebali uskladiti s Isusom Kristom: “Smatram da se trebamo kao vjernici okrenuti Isusovu načinu života, Njegovu načinu razumijevanja i ljubavi i onda, u tom kontekstu, nastojati interpretirati i razumijevati situaciju u kojoj smo se svi zajedno našli, ali osluškujući ono na što nas potiče stručna znanstvena javnost. Na taj način ćemo prepoznati da je odgovor na pitanje što je istina tamo gdje odgovore možemo tražiti kao vjernici za naš duhovni život, sigurno u Bogu, a kao građani u odgovorima stručne javnosti. Potrebno nam je zato više dijaloga u kojemu će sve strane doći do izražaja, jer situacija nije crno-bijela. Živimo u dinamičnom trenutku, a podizanje zidova nikome nije u interesu”, zaključio je vlč. Novak.

Ovaj članak VIDEO Tajnik HBK: ‘Biskupi se ne žele svrstavati ni na jednu stranu, nego potiču na osobni doprinos stvaranju zdrave klime za svakoga pojedinca’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Dogme su prinude koje razumu nameće autori­tet koji si je prisvojio upravljanje vjerskim istina­ma i na svoj ih način definira izrazima koji su sko­ro uvijek nerazumljivi ili jezikom kojim već vje­kovima nitko ne govori.

Kad nas na primjer Vjerovanje poziva da vjeru­jemo u Boga, Stvoritelja neba i zemlje, i u Isusa Krista, Sina Božjega Jedinorođenoga, koji je sišao s nebesa radi našega spasenja, rođena po Duhu Svetom od Djevice Marije itd., onda zaista zahti­jeva previše od razuma suvremnoga čovjeka: bilo bi barem prikladnije te stvari izreći drukčijim jezi­kom, na način koji bi se bolje uskladio s današnjim stanjem spoznanja i s ostalim u znanosti.

Načelo o Bogu Stvoritelju doista uključuje stvar­nu podložnost stvorenja, što se protivi nauku o slobodnoj volji. Osim toga, dogma isključuje ra­spravu, prema tome i pluralizam mišljenja, a to je neophodno kako bi se na što je moguće širi način raz­vile sve sposobnosti religiozne misli.

Konačno, očito je da dogme nisu povod samo vjerskim ratovima nego i svim drugima koji posta­ju neizbježni kad neka vlada ili neki narod od svog nacionalizma ili od svoje ideologije također stvore dogmu.

MEĐUTIM…

Teško je zamisliti Crkvu bez člana­ka vjere.

Dogme razumu ne nameću granice preko kojih se ne bi smio odvažiti, nego – protivno onome kako se misli – dogme ga vuku preko granice vidljivoga; nisu to zidovi, to su prozori našega zatvora. Ali ako je dogma istina, dogmatizam je zabluda, jer dok vjerske istine otvaraju neki red stvarnosti koji sa­mim svojim silama ne bismo mogli nikada spozna­ti, dogmatizam se trudi uspostaviti sustav o tim istinama, to jest pokušava ih svesti unutar granica našega slabog uma. Ništa se većom snagom ne opi­re životu duha: dogmatizam je jedini odgovoran za vjerske ratove, iako je često vjera za njih bila samo izlika, a politika povod, zajedno s paklenom voljom za moći, što je korijen gotovo svih zala od kojih trpe sva ljudska društva. Silno je nepraved­no okrivljivati dogme kad su krivci ljudi; istina je da ima fanatika spremnih pobiti i vlastite bližnje u ime prve zapovijedi, ali oni to čine samo zato što zaboravljaju drugu i ne znaju za njezin poziv da ljube bližnjega kao sebe samoga, bez ob­zira na njegovo podrijetlo i shvaćanje religije.

Članci vjere, na kojima se temelji kršćanska vjera, nisu filozofske intuicije i oni ne podnose preispitivanja niti izmjene ili dopune nekih dijelova; uostalom, nije očigledno na koji način i pomoću kojeg bi se novoga rječnika moglo drukčije reći ovo: ″Isus Krist je Sin Božji″. Ne je­zik, nego sadržaj Vjerovanja zahtijeva čin vjere, a poteškoća kad to izgovara ″čovjek današnjice″ ista je kao u čovjeka od prekjučer: od početka kršćanstva Bog u tri Osobe bila je uznemirujuća ideja za mnoge umove. Oni koji su prema imenu Arija, njihova učitelja, nazvani ″arijanci″, nijekali su Kristovo božanstvo i u IV. stoljeću malo je tre­balo da postanu apsolutni gospodari Crkve. Njima nasuprot, drugi su poricali Isusovo čovješt­vo jer je – po njihovu mišljenju – Isus imao sa­mo obličje smrtnika. Protiveći se svakom pokuša­ju pojednostavljenja, Crkva je uspjela – i to ne bez muke – utvrditi ideju o božanskom sinovstvu i o Kristovu čovještvu, unatoč poteškoći da zamisli nešto slično; tom upornošću, koja se mogla čini­ti besmislenom, Crkva je stvarno dala dokaz o svojem predodređenju i pokazala da istina nije potekla od nje.

Kršćanske dogme, koje se sve mogu svesti na jed­nu, to jest na dogmu o utjelovljenju Isusa Krista, ″Sina Boga živoga″, nisu doista nesuglasne sa slo­bodom. Istina je suprotno! Bog, samo On, može nas spasiti od determinizma, a čin vjere najslo­bodniji je mogući čin jednoga ljudskog bića jer ga na to ništa ne obvezuje.

Istine vjere nisu pravila koja je dao neki viši auto­ritet, one su poruke neizmjerne ljubavi koje sadr­žavaju svaku nadu.

Ljudi mogu dogme prihvaćati ili čitati na razne načine, a svakoga svjesnog primaoca čine osobom različitom, jedinstvenom i nezamjenjivom. Prvo što čovjek treba učiniti jest to da ih sve prihvati kao obećanja, a posljednje bi bilo da ih odbaci.

Konačno, svaka je dogma teološki prikaz jednoga otajstva, a otajstvo je naravna hrana razuma: i sa­ma znanost prelazi od jednog otajstva k drugome, k istraživanju o razlogu postojanja stvari, kojima se uvijek približava, a koje nikad ne dohvati. Po tom privlačenju otajstvo nije samo zagonetka koju treba riješiti nego izvor za život duha.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog u pitanjima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

Ovaj članak Zašto dogme nisu stroga pravila, nego poruke ljubavi i nade? se prvo pojavio na Bitno.net.

Župe Vrhbosanske nadbiskupije priključit će se u četvrtak, 18. studenoga inicijativi „Zvon za Vukovar“ te će u svim crkvama nadbiskupije zvoniti zvona s početkom u 18:11, objavljeno je na nadbiskupijskim stranicama.

U dopisu kojega je potpisao nadbiskup koadjutor vrhbosanski mons. Tomo Vukšić pojašnjena je ova odluka: „Mi nadbiskupi pozivamo neka se, u znak crkvene i molitvene solidarnosti, u svim župama Vrhbosanske nadbiskupije u četvrtak, 18. studenoga u 18:11 upale sva zvona u znak sjećanja na žrtvu Vukovara i svijeća za sve nevine žrtve i neka se zajedno s vjernicima moli za njihove duše.“

Podsjećanja radi 18. studenoga navršava se 30 godina od pada Vukovara. Tim povodom Đakovačko-osječka nadbiskupija 22. godinu zaredom organizirat će nadbiskupijsko spomen-hodočašće. Program će započeti toga dana u 10:00 u krugu vukovarske bolnice, a u 10:30 kreće Kolona sjećanja koja prolazi ulicama grada do Memorijalnog groblja.

U 12:15 predviđena je molitva i polaganje vijenaca kod Središnjeg križa. Nakon toga će biti slavljena sv. misa koju će predslaviti pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško.

Zvon za Vukovar dugogodišnja je praksa u brojnim mjestima u Hrvatskoj kada crkvena zvona zazvone na dan pada Grada Heroja u 18:11 te na taj način pozivaju na molitvu kako za stradale žrtve tako i za one koji su počinili zločine. Ove godine inicijativi priključit će se i Vrhbosanska nadbiskupija.

Ovaj članak I u Bosni i Hercegovini zvonit će se za Vukovar se prvo pojavio na Bitno.net.

Vlasti u provinciji Son La u Vijetnamu, pokrajini koja su izvan zakona držale sve vjerske aktivnosti u provinciji, ipak su odlučile pravno prepoznati postojanje jedne katoličke župe, izvještava UCA News.

Ime vjerničke zajednice koja napokon dobila priznanje je, kako piše Nedjelja.ba, Moc Chau, a nalazi se na sjeverozapadu Vijetnama.

Ovo je prva župa u pokrajini, od njih ukupno osam, koju je službeno odobrila i priznala lokalna vlada što je završetak duge i naporne pravne borbe tamošnjih katolika koji su se 1991. počeli okupljati u jednoj dvorani.

Kao zahvala zbog toga 6. studenoga služena je u Moc Chau misa koju je predslavio biskup mons. Peter Nguyen Van Vien, apostolski upravitelj Hung Hoa. Na euharistiju su koncelebrirali biskup u miru mons. John Marie Vu Tat i 21 svećenik. Bili su bili nazočni brojni vjernici te predstavnici lokalne vlasti, kao i budisti.

U propovijedi je biskup Vien istaknuo kako je župu službeno uspostavio 2015. biskup Tat, ali da korijeni okupljanja vjerničke zajednice u tom mjestu sežu 30 godina u prošlost. Mons. Vien je istaknuo kako ona svoje postojanje duguje svećenicima, redovnicima i vjernicima koji su usprkos brojnim poteškoćama njegovali zajedništvo.

Vrijeme će pokazati hoće li vijetnamska vlada priznati ostalih sedam župa, kojima gravitira oko 8 000 katolika pridonoseći većoj vjerskoj slobodi i procvatu kršćanstva u toj zemlji.

Ovaj članak Nakon 30 godina, Vijetnam priznao katoličku župu u provinciji Son La se prvo pojavio na Bitno.net.

Kako prenosi ukrajinska novinska agencija Risu (Religious Information Service of Ukraine), 1. lipnja 2022. određen je kao datum primopredaje crkve kojom je desetljećima upravljala država u središtu glavnog grada Ukrajine. Postoji i dogovor za izvođenje hitnih radova obnove. „Zahvaljujući naporima brojnih vjernika, ispravljena je povijesna nepravda i to se kršćansko svetište može vratiti u krilo Crkve“, navodi se u tekstu.

Katedrala, građena od 1899. do 1909. prema nacrtima arhitekta Wladyslawa Horodeckog u neogotičkom stilu, ima dva šiljasta tornja visoka 62 metra i druga je najstarija rimokatolička crkvena građevina u Kijevu. Već tridesetih godina prošlog stoljeća crkva je zatvorena od komunističkog režima i korištena kao skladište prije nego što je teško oštećena u Drugom svjetskom ratu.

U poslijeratnom razdoblju djelomično je obnovljena i u njoj se nalazi arhiv Kijevske regije. Od 1980. godine u zdanju se nalazi Dom orguljaške i komorne glazbe, a ponovno preuređena crkvena zgrada služi i kao koncertna dvorana.

Godine 1992. Rimokatoličkoj crkvi dopušteno je održavati redovite bogoslužja u katedrali paralelno s koncertima; od tada je Crkva nastojala ostvariti njezin povrat. Radovi na obnovi crkve, koja je u dosta zapuštenom stanju te je potrebna opsežna obnova, započeli su u listopadu, a trebali bi biti dovršeni do ožujka iduće godine. Tada bi katedrala, kulturna baština od nacionalnog značaja, mogla biti predana gradskoj Župi svetog Nikole.

Foto: Konstantin Brizhnichenko, CC BY-SA 4.0/Wikimedia Commons

Ovaj članak Katedrala u Kijevu napokon vraćena Katoličkoj Crkvi se prvo pojavio na Bitno.net.

Nedavna izvješća o slučajevima seksualnog zlostavljanja u Crkvi u Francuskoj ponovno su aktualnim učinila pitanje postavljeno nakon objave sličnih izvješća u Australiji, Irskoj, SAD-u i drugdje: treba li učiniti obveznim da svećenik koji na ispovijedi dozna za seksualno zlostavljanje maloljetnika taj slučaj prijavi vlastima?

I dok Katolička Crkva ne očekuje da se njezini zakoni postave iznad državnih, pokušaji uklanjanja ispovjedne tajne otvaraju temeljna pitanja o slobodi vjere i savjesti, piše o. Hans Zollner za Tablet.

Oni koji žele raskinuti nepovredivost sakramentalnog pečata u slučaju zlostavljanja djece ili drugih ozbiljnih zločina tvrde kako bi za svećenika koji ima saznanja o zlostavljanju trebalo biti obvezatno prijaviti ga, kao što je to slučaj s liječnicima, psihoterapeutima i pripadnicima drugih profesija.

Međutim, kanonski zakon je po pitanju ispovjedne tajne nedvosmislen, upozorava Zollner: “Sakramentalni pečat nepovrediv je. Svećenik ispovjednik ne smije obznaniti sadržaj ispovijedi ni izravno ni neizravno preko nekih znakova, sugestija ili čina” (kan. 983).

Ispovjednik, podsjeća Zollner, ne može odati ispovjednu tajnu ni po cijenu spašavanja vlastita života, zaštite vlastita ugleda, spašavanja tuđeg života ili pospješivanja izvršenja pravde. Svećenici koji prekrše ispovjednu tajnu automatski su izopćeni.

Iako prema kanonskom zakonu ispovjednik nije u mogućnosti prijaviti ispovjednu tajnu policiji, on mora učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi uvjerio počinitelja da preuzme odgovornost za ono što je učinio. To uključuje i pokušaj susretanja počinitelja izvan ispovjedaonice, gdje ga svećenik može pozvati na daljnji razgovor o počinjenom zločinu i potaknuti ga da se preda pravdi.

Oproštenje grijeha nerazmrsivo je povezano s iskrenim kajanjem kao temeljnim uvjetom za valjanu ispovijed. Sumnja li ispovjednik u iskrenost kajanja ili cjelovitost ispovijedi, tada je slobodan uskratiti odrješenje.

Kada bi Crkva učinila više da ispovjednici budu empatični slušatelji i vješti tumači njezina moralnog nauka, tada bi bilo jasnije da sakrament pomirenja može biti sredstvo borbe protiv zlostavljanja, ističe Zollner, predlažući da Sveta Stolica razmotri objavljivanje novih preporuka za ispovjednike.

Te preporuke potvrdile bi, drži Zollner, ispovjednikove obveze, ali i iznova naglasile osobnu ispovjednikovu odgovornost, uključujući i poziv počinitelju da prestane sa svojim prijestupima, prijavi se vlastima i potraži liječničku pomoć.

Naposljetku, takve preporuke založile bi se za nemogućnost oproštenja ako počinitelj ne pokaže iskreno pokajanje i spremnost na iskupljenje za počinjenu štetu.

Ovaj članak Kako spriječiti da zločin priznat na ispovijedi ostane nekažnjen? se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Franjo ograničio je slavljenje tradicionalne latinske mise jer pokušaj pomirenja sa Svećeničkim bratstvom svetog Pija X (FSSPX) nije bio uspješan, tvrdi prefekt Kongregacije za bogoštovlje nadbiskup Arthur Roche.

U razgovoru za tvsvizzera, švicarsku televiziju na talijanskom jeziku, Roche je istaknuo kako su dokumenti Ecclesia Dei sv. Ivana Pavla II. i Summorum Pontificum Benedikta XVI. objavljeni s ciljem da “ohrabre lefebrovce, prije svega, da se vrate u zajedništvo s Crkvom”, no do toga nije došlo.

“Očito je da Traditionis custodes kaže: U redu, ovaj eksperiment nije u potpunosti uspio. Vratimo se stoga onome što je Drugi vatikanski sabor tražio od Crkve”, poručio je nadbiskup.

Lefebrovci su inače kolokvijalan naziv za članove i simpatizere FSSPX-a kojeg je s ciljem očuvanja tridentinske mise osnovao nadbiskup Marcel Lefebvre. Samog nadbiskupa je 1988. iz Katoličke Crkve izopćio upravo Ivan Pavao II. apostolskim pismom Ecclesioa Dei, zajedno s još četiri biskupa člana bratstva koje je Lefebvre zaredio bez dozvole Svete Stolice.

Kasnije će Benedikt XVI. ukinuti ekskomunikacije, a dokumentom Summorum Pontificum dati dozvolu svim svećenicima da služe svetu misu prema starom obredu.

Ta prava ograničit će njegov nasljednik apostolskim pismom Traditionis custodes objavljenom u srpnju 2021. Papa Franjo kasnije će u intervjuu reći da se na spomenuti potez odlučio jer su neki pastoralni ustupak Benedikta XVI. “pretvorili u ideologiju” i “modu”.

Nadbiskup Roche, koji je poziciju prvog čovjeka Crkve za liturgijska pitanja naslijedio od umirovljenog kardinala Roberta Saraha, istaknuo je kako liturgijska reforma iz 60-ih godina 20. stoljeća nije bila papina želja.

“Radilo se o želji velike većine biskupa Katoličke Crkve koji su se zajedno okupili na 21. ekumenskom koncilu, usmjeravajući papu prema budućnosti.”

Dodao je i da je stari obred mise, utvrđen 1570. godine, “bio prikladan za to vrijeme”, ali i da je “ono što je napravljeno u ovom dobu također prikladno za naše vrijeme”.

Zanimljivo je da je papa Franjo nekoliko godina prije objave dokumenta kojim je ograničio pravo na služenje tradicionalne latinske mise, pokrenuo intenzivne pregovore sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. kako bi se regulirao njegov kanonski status. Papa je tada dao ovlast svećenicima članovima FSSPX-a da slušaju ispovijedi i vjernicima udjeljuju sakrament pomirenja, a čak je iz Vatikana početkom 2017. poručeno kako je bratstvo blizu “punog kanonskog statusa“. Unatoč tome, već četiri godine nema vijesti o nastavku spomenutih pregovora.

Ovaj članak Nadbiskup Roche: Papa je ograničio tradicionalnu latinsku misu jer pomirenje s FSSPX-om nije bilo uspješno se prvo pojavio na Bitno.net.

Josip je suočen s teškim problemom, s nadljudskim otajstvom: sa šutnjom svoje zaručnice Marije. I on mirno šuti, ne ispituje Mariju. (Nemojmo nikada zapostaviti mirnoću srca koja proizlazi iz ljubavi (sveti Ivan od Križa).) Dok nema te izvanredne mirnoće srca, ljubav se ne može prenositi: srce koje ljubi mirno je, ne da se poistovjetiti sa svojim „problemima“. Ono svoje probleme predaje Bogu da ih on riješi na svoj način.

Marija koja je tri mjeseca bila kod svoje rođakinje vratila se u Nazaret. Josip je brzo shvatio situaciju. Što se događa? Josip će se ponašati kao pravi kontemplativac. On je pravedan čovjek. Pred Marijom će pokazati svoju pravednost. Usprkos očitome, on je ne sumnjiči, u glavi svetoga Josipa nema „agitacije“. Nažalost, nemaju tu jednostavnost svi oni koji su odabrali kontemplativni život. Njihove misli katkada uzavru! Ta je uzavrelost pravo prokletstvo za kontemplativce i za sve one koji se brinu o njima i koji ih vode…

Marija je tu, pred Josipom, sasvim jednostavna, uvijek kristalno jasna, smirena. Marija ništa ne govori. U toj jednostavnosti, u toj bjelini, nema mjesta ni za najmanju sjenu. Marija poštuje Josipa. Ona poštuje Boga. Ona ništa ne govori jednostavno zato što joj Bog nije rekao da progovori. Ona čeka. Pa ipak, imala bi „pravo“ prekinuti šutnju, a Josip bi imao „pravo“ ispitivati je. Zar dvoje vjenčanih smiju imati tajna jedno pred drugim? Jedna jedina riječ sve bi objasnila, sve bi riješila. No u tim dvjema jednostavnim dušama nema nikakve žurbe. Oboje šute. To je prava šutnja srca: jednostavna duša prepušta Bogu brigu da riješi njezine poteškoće i zato za nju nema paralizirajućih poteškoća. Duša koja nije jednostavna nevjerojatno se umara. Pogledajte: čini jedno, a misli na drugo! Jednostavna duša ne smatra se jačom od Boga, nego njemu prepušta brigu o svojim izvanjskim i unutarnjim stvarima.

Marija, sve dublje uronjena u klanjanje, ne izlazi iz svoje šutnje. Ostaje jednostavna, tiha, usmjerena prema unutra.

Ovdje se ne radi o maloj stvari. Kada se obraća Josipu, anđeo koristi riječi koje se često ponavljaju u Staromu zavjetu: ne timeas, ne boj se. A Josip, budući da se ne osjeća sasvim usklađen s tom tajnom, jednostavno šuti. Njegova vjera u Marijinu otajstvu otkriva Boga. Bog jest. Bog je velik. Bog je lijep. Bog je dobar. To je Josipu dovoljno. On ne dramatizira, nego sprječava dramu. Ne postavlja nepotrebna pitanja. On gleda Boga. Cijelu stvar objaviti? Josipu to ne pada na pamet. Kako je pravedan! Naći će najjednostavnije rješenje: Mariju će osloboditi ili, kako grčki tekst kaže, odvezati od njihova zajedničkoga života kao što se čamac odvezuje od obale. To će učiniti tajno, da nitko ne uđe u mirnu Marijinu šutnju. Josip je glava obitelji, on odlučuje kao glava – jednostavna glava – puna obazrivosti. On želi samo služiti onoj koju je Bog ispunio i koja stoji pred njim, tako jednostavna u svakodnevnomu životu. Josip se ponaša velikodušno i plemenito prema onoj koju mu je Bog htio dati za ženu, da joj služi. U ovoj situaciji on joj želi služiti šutnjom i izvanrednom jednostavnošću, jednostavnošću koja uklanja nemir i na njegovo mjesto stavlja vjeru.

Josip je donio odluku u jednostavnosti i tišini. Sada se Bog može uplesti. Josip mirno liježe na počinak.

Anđeo mu se ukazuje u „snu pravednika“. Treba se diviti velikoj finoći Božjoj prema jednostavnoj Josipovoj duši koja je proživjela dramu, koja ne gleda sebe, koju ne ometa težina problema. U ovoj situaciji pred Josipom stoji nadljudski problem. Može li ga sasvim sam riješiti, razjasniti? Duša koja je učinila sve žrtve koje je mogla može mirno spavati.

Anđeo mu se obraća riječima koje mu kazuju da ga je Bog uključio u svoj naum otkupljenja: Josipe, sine Davidov. Svi su znali da je David predak Mesije koji treba doći. Zahvaljujući tim riječima Josip uz Božju pomoć shvaća da, ako je Marija tako jednostavna u okolnostima u kojima joj je život na kocki, to je zato što je ona Djevica-Majka o kojoj govori Izaija. Josip istodobno shvaća svu veličinu autoriteta koji je njemu namijenjen u ostvarenju toga otajstva.

Anđeo mu govori: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Drugim riječima, to znači: ti si dostojan nje, ona je dostojna tebe. Kakva pohvala Josipu! Na diskretan način on je pozvan na jednostavnu prisnost sa svojom ženom koju tako ljubi i anđeo otkriva tajnu koju Josip nije ni tražio znati: Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.

I tako je spašena Josipova poniznost. Njegovo je dostojanstvo neizmjerno. On je postavljen kao glava obitelji. Anđeo nastavlja: Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus. Josipu je povjereno da djetetu nadjene ime. Na Istoku ime ima veliku važnost. Ono govori o pozivu, o poslanju. Na Josipu je dakle da stvori savršeno obiteljsko ozračje koje će omogućiti Marijinu Sinu da bude Spasitelj. I evo trijumfa jednostavnosti: Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. Možemo samo nagađati osmijeh neizmjerne Josipove jednostavnosti pune poštovanja…

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Uzeti Mariju k sebi” Victora Siona. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Kako je anđeo spasio Josipovu poniznost se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveta Elizabeta Ugarska kći je ugarskoga kralja Andrije II., a sestra kralja Bele IV. Zove se i Thürinška jer je vrlo rano, kao obećana zaručnica budućega muža, Ljudevita Thürinškoga, poslana na odgoj u njemačku markgrofiju Thüringiju. Po Ignaciju Klugu bila je jedna od najplemenitijih žena Njemačke i jedan od najsimpatičnijih likova Katoličke Crkve. Umrla je kao udovica već u 25. godini života. Zajedno s francuskim kraljem Ljudevitom IX. (25. kolovoza) časti se kao pokroviteljica Trećega reda sv. Franje, danas Franjevačkoga svjetovnog reda.

U ono vrijeme klasnih razlika mali je svijet rado častio kraljeve i plemiće koji su se odlikovali svetim kršćanskim životom, osjećali su se nekako počašćenima što su im i ljudi visoka roda nekako kolegijalni. No Bog ne gleda tko je tko (usp. Dj 10,34 i dr.), i Duh Sveti svoje darove dijeli komu hoće (usp. Iv 3,80), pa su mu jednako dragi i mali i veliki koji ga ljube. Na hrvatskom imamo vrlo lijep, malo zastario, životopis sv. Elizabete od uvaženog njemačkog hagiografa Albana Stolza. Kraći, ali i opet lijep životopis imamo od Ignacija Kluga u prijevodu o. Dionizija Andrašeca (Tri zvijezde na svodu vječnosti, Subotica 1963).

Elizabetu Ugarsku treba razlikovati od istoimene Elizabete Portugalske (slavi se 4. srpnja), koja je na krstu dobila ime po svojoj prateti, našoj Elizabeti. Naša se Elizabeta rodila početkom XIII. stoljeća, možda godine 1207. Zarana je, kako rekosmo, po običaju onoga vremena, zaručena i poslana na daljnji odgoj u Njemačku. Možemo zamisliti koliko je to malo srce plakalo za očinskim domom i domovinom u daleku svijetu. Nakon burnih političkih događaja u markgrofiji Thüringiji, Ljudevit je vrlo rano postao nasljednim markgrofom, već u dvadeset i drugoj godini, pa se godine 1221. vjenčao sa svojom 14 godišnjom zaručnicom Elizabetom. Inače se mladi grof odlikovao uzornim kršćanskim životom te je pogodovao kršćanskoj dobrotvornosti svoje mlade žene. U to su vrijeme onamo prispjeli prvi franjevci, te se Elizabeta ubrzo upoznala s evanđeoskim idealima sv. Franje. Stara predaja veli da je jednoga dana kardinal Hugolin, Franjin zaštitnik, skinuo sa Sveca plašt i poslao ga svetoj grofici. Izdašno je pomagala sirotinju i brinula se za bolesnike, u čemu joj je povlađivao njezin sretni muž s kojim je imala troje djece.

Bilo je to doba križarskih vojni, pa se i grof Ljudevit godine 1227. priključio jednom takvom pohodu za ponovno osvojenje Svete zemlje od islamskih zavojevača. Rastanak je mladih supruga bio krajnje bolan, ali pun predanja Božjoj stvari. Domala je iz Italije doprla strašna vijest: Ljudevit je, 11. rujna 1227. godine, na putu u Svetu zemlju umro od kužne bolesti. Upravo mu je malo zatim Elizabeta rodila treće dijete.

S jednom nesrećom dolaze nove, sve veće, zbog neprijateljskoga stava Ljudevitova brata Henrika koji je preuzeo vlast i Elizabetu s djecom potjerao iz dvora. Povukla se u Marburg na imanje koje joj je već prije muž poklonio kao njezino osobno vlasništvo. Tu se svom dušom dala na život evanđeoskog siromaštva i dobrotvornog služenja siromasima. Ispovjednikom joj je bio fra Konrad Marburški, čovjek tvrde askeze, ali i vrlo razuman. Poslije će napisati njezin životopis. Milosrdni su ljudi preuzeli brigu za njezino troje djece, a ona se i dalje hranila kruhom sirotinje koji je zalijevala suzama boli. Uto je dobila poziv u Bamberg, kamo su se vraćali thürinški križari, noseći sa sobom kosti njezina pokojnog muža Ljudevita. Bila je to nova i duboka bol ove svete žene. Nakon Ljudevitove sahrane križarski su vitezovi posredovali, te se Ljudevitov brat grof Henrik izmirio s bratovom udovicom Elizabetom, vrativši joj njezino imanje u Marburgu gdje je mogla opskrbiti svoje troje djece. Potom je, na Veliki petak 1228. godine, po dopuštenju svoga ispovjednika Konrada, položila ruke na oltar i posve se predala službi Božjoj. Da bi mogla ostvariti što savršenije siromaštvo, a da to ne pogodi i njezinu djecu, pravno ih se tada odrekla. Potom se opet povukla na svoje udovičko dobro u Marburgu gdje je sagradila bolnicu u čast Sveca iz Asiza. Tu se u krajnjoj i oštroj pokori, u kojoj ju je podržavao fra Konrad, sva posvetila dvorbi bolesnika. Ženama koje su slijedile njezin primjer govorila je: «Kakva je to čast da smijete prati i oblačiti našega Gospodina Isusa!« Tako je ona razumjela Isusovu poruku: «Što god ste učinili jednomu od najmanje moje braće, meni ste učinili» (Mt 25,40.45). Umrla je, dosta iznenada, u nedjelju, 16. studenoga 1231. godine. Glas se o njezinoj svetosti ubrzo posvuda raširio te ju je već na Duhove, 1. svibnja 1236. godine u Peruđi, svetom proglasio papa Grgur IX. Isti je papa prije osam godina kanonizirao sv. Franju u Asizu, a prije četiri godine sv. Antuna u Padovi. Prikazuju je u kraljevskom ruhu s franjevačkim pasom, a pod skutom haljine skriva crvene ruže. Vele da je siromasima nosila hranu, a kad ju je muž upitao što to nosi, skrivajući svoje dobrotvorstvo, pokazala mu je rukovet ruža. Izvrsnu je besjedu u naše vrijeme o njoj održao kardinal Joseph Ratzinger. Evo jednog odlomka:

Ona je ponajprije bila čovjek ljubavi prema bližnjemu – dobročinitelj. Ona pri tome nije samo s uzvišenog mjesta davala tu i tamo milostinju, ona također nije bila poput vladarica za Prvog svjetskog rata koje su samo više puta polazile u lazarete ili na neki sirotinjski obrok, nego je sama uistinu živjela sa siromašnima. Sama je obavljala najpriprostije poslove u njegovanju bolesnika: čistila ih, pomagala im baš u najnižim službama, oblačila ih u novo, tkala im odjeću, s njima živjela, dijelila njihovu sudbinu i na kraju živjela od rada svojih ruku. Htjela je biti jedna od njih. Nije željela da u zlom svijetu samo tu i tamo učini neko dobro, već je htjela graditi bolji poredak pravednosti…

I u ophođenju sa svima pokazivala je veliku ljudskost. Svojim je sluškinjama rekla: “Ne obraćajte mi se sa ‘presvijetlosti’, nego mi govorite ‘ti’ i zovite me jednostavno Elizabeta.” Svim time, tom jednostavnom ljudskošću kojom je odstranila razlike u staležu i bila čovjek među ljudima, kao i spremnošću na služenje kojim je na sebe preuzela i nevolju siromaštva da može služiti drugima, ona je izišla iz masa svoga stoljeća. Ali, ako hoćemo biti iskreni, moramo reći da je izišla ne samo iz masa svoga, nego i svakog stoljeća.

Ovaj članak Elizabeta Ugarska – svetica koja siromašnima nije pomagala samo povremeno, nego je gradila poredak pravednosti se prvo pojavio na Bitno.net.

Lk 19, 11-28

Nadomak Jeruzalemu, dok su oko njega mnogi mislili kako će umah nastupiti kraljevstvo nebesko, Isus smišlja priču o uglednomu čovjeku koji, prije odlaska na dugi put, svojim slugama ostavlja svoj novac sa zadatkom da s njim trguju u njegovo ime. Pričom preusmjeruje pozornost svojih slušatelja. Umjesto da se bave skorim krajem svijeta i pojavkom kraljevstva nebeskoga te tako zaborave na svoj svakodnevni život, Isus ih nuka da svrate pozornost na ono što su dobili i što s tim rade. Ovo je možda jedna od najvažnijih životnih vježbi. Njoj je potrebno posvetiti vrijeme i pozornost. I korisno je, s vremena na vrijeme, ponavljati je.

Što sam dobio dolaskom na svijet? Vrijeme, talente, sposobnosti, inteligenciju, tijelo, odnose i tako redom. Precizno. Jasno.

Što činim s tim što sam dobio? Množim li dobra koja su mi dana? Dijelim li to što sam dobio s drugima?

Što činim besplatno? I je li moja besplatnost plodna?

Tko stoji iza onoga što sam dobio? Mogu li u svom slučaju imenovati uglednoga čovjeka iz Isusove priče? I što mi znači to da je on baš meni povjerio svoje imanje? Što mi znači da je on sada daleko, da me ne nadgleda, da mi je ostavio slobodu da bez nadzora s njegovim smijem činiti što smatram ispravnim?

Opažam li što se sa mnom događa dok trgujem s njegovim dobrima? Rastem li, učim li, napredujem li? Postaje li svijet oko mene bolji? Širi li se dobrota? Raste li znanje? Umanjuju li se nesporazumi, zlobe, negativne emocije?

Ovo su samo naoko suvišna pitanja. Tko se odvaži uzeti ih ozbiljno i pusti da ga ona vode, mogao bi doći do najdubljih slojeva svoga postojanja.

Za to je potrebno vrijeme. Kvalitetno, izdvojeno vrijeme posvećeno traženju sebe u Isusovoj prispodobi.

Možda je post najpogodnije vrijeme za životna pitanja. To da Isus svoju priči kazuje nadomak Jeruzalemu pokazuje kako se s bitnim životnim pitanjima ne susrećemo ni slučajno ni bilo kada. Blizina odlučnih trenutaka, krizno vrijeme, okolnosti koje traže odluku zrelo su vrijeme i za post i za sržna životna pitanja.

Ovaj članak Fra Ante Vučković: Ovo je možda jedna od najvažnijih životnih vježbi se prvo pojavio na Bitno.net.

U potpunom zajedništvu s mužem Ljudevitom bila si brižna supruga i majka:
isprosi i nama plemenitu i srdačnu ljubav.
S teškim životnim kušnjama
suočila si se savršenom radošću:
izmoli nam darove radosti i mira
kad nam se drugi protive i ne razumiju nas.
Kad si ostala udovicom,
potpuno si se predala služenju Bogu i siromasima.
Kao kneginja i plemkinja ostala si slobodna
pred napadima raskoši i taštine:
pomozi nam da rastemo u toj unutarnjoj slobodi,
da možemo biti pažljivi na Božju riječ
i osjetljivi za potrebe naše braće i sestara.
Učini da i mi primimo milost blagoslivljanja i hvale,
zahvalni za velike darove koje bez prestanka primamo
od Božje velikodušnosti. Amen.

Ovaj članak Molitva sv. Elizabeti Ugarskoj se prvo pojavio na Bitno.net.