Ovaj članak Don Damir Stojić: Zašto je krunica tako moćno oružje? se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa je Bazilici Svete Marije Anđeoske u Asizu sudjelovao na Susretu molitve i svjedočenja koji je priređen uoči Svjetskog dana siromaha koji se ove godine slavi 14. studenoga. Na trgu ispred Bazilike Svete Marije Anđeoske (Santa Maria degli Angeli), osim predstavnika građanskih vlasti koji su mu uputili pozdrav, Svetog je Oca dočekalo 550 siromaha iz različitih dijelova Europe. Nekoliko siromaha simbolički mu je predalo hodočasnički plašt i štap kao znak da su svi došli kao hodočasnici na mjesta svetoga Franje, da slušaju njegovu riječ. Prolazeći uličicom koja vodi do Porcijunkule Papa je pozdravljao okupljene, posebno se zadržavajući s djecom koja su ga pozdravljala mašući zastavicama žute i bijele boje vatikanske zastave i držala u rukama šarene transparente.

U nastavku slijedi današnji Papin govor u Asizu:

“Draga braćo i sestre, dobar dan!
Hvala vam što ste prihvatili moj poziv, ali ja sam onaj koji sam pozvan, slaviti ovdje u Asizu, gradu sv. Franje, peti Svjetski dan siromaha koji se obilježava prekosutra. To je ideja koja je rođena u vama, rasla je i došli smo već do 5. Svjetskog dana siromaha. Asiz nije grad kao svaki drugi: Asiz nosi utisnut lik sv. Franje. Pomisao da je svoju nemirnu mladost proživio na ovim ulicama, da je ovdje dobio poziv živjeti Evanđelje doslovno, temeljna je pouka za nas.

Naravno, na neki način nas njegova svetost zaprepašćuje, jer se čini nemogućim da bismo ga mogli oponašati. Ali onda, kada se prisjetimo nekih trenutaka njegova života, onih “cvjetića” koji su skupljeni da pokažu ljepotu njegova poziva, osjećamo se privučeni tom jednostavnošću srca i života: to je sama Kristova privlačnost, privlačnost Evanđelja. To su životne činjenice koje vrijede više od propovijedi.

Volio bih spomenuti jedan, koja dobro dočarava osobnost Siromaška(usp. Fioretti, 13. poglavlje: Franjevački izvori, 1841-1842). On i fra Masseo krenuli su u Francusku, ali sa sobom nisu donijeli nikakve zalihe. U jednom trenutku morali su prositi milostinju. Franjo je išao na jednu stranu, a fra Masseo na drugu. No, kako nam pripovijedaju ‘Cvjetići’, Franjo je bio malenog rasta i oni koji ga nisu poznavali smatrali su ga ‘skitnicom’; a fra Masseo “bio je velik i lijep čovjek”. Tako je sveti Franjo jedva uspio skupiti nekoliko komada starog i tvrdog kruha, dok je fra Masseo skupio lijepe komade dobrog kruha.

Kad su se njih dvojica našli, sjeli su na zemlju i na kamen stavili ono što su prikupili. Vidjevši komade kruha koje je fratar skupio, Franjo je rekao: “Fra Masseo, nismo vrijedni ovog velikog blaga”. Fratar je, začuđen, odgovorio: “Oče Franjo, kako možemo govoriti o blagu gdje je toliko siromaštva, a nedostaju i neophodne stvari?”. Franjo je odgovorio: “Upravo to smatram velikim blagom, jer nema ničega, ali ono što imamo dar je Providnosti koja nam je dala ovaj kruh.” Evo učenja koju nam daje sveti Franjo: znati se zadovoljiti i onim malo što imamo i to podijeliti s drugima.

Ovdje smo u Porcijunkuli, jednoj od crkava koju je sveti Franjo mislio obnoviti, nakon što ga je Isus zamolio da mu “popravi kuću”. Tada nije ni pomislio da će Gospodin tražiti od njega da daruje svoj život za obnovu ne crkve od kamena, nego crkve ljudi, muškaraca i žena koji su živo kamenje Crkve. A ako smo danas ovdje, to je upravo da bismo naučili iz onoga što je učinio sv. Franjo. Volio je dugo boraviti u ovoj crkvici i moliti. Sabirao se ovdje u tišini i slušao Gospodina, ono što Bog želi od njega. I mi smo ovdje došli zbog ovoga: želimo zamoliti Gospodina da čuje naš vapaj i da nam dođe u pomoć.

Ne zaboravimo da je prva marginalizacija od koje pate siromašni ona duhovna. Primjerice, mnogi ljudi i mnogi mladi nalaze vremena da pomognu siromašnima i donose im hranu i topla pića. Ovo je jako dobro i zahvaljujem Bogu na njihovoj velikodušnosti. Ali prije svega sam sretan kada čujem da ovi volonteri zastanu kako bi razgovarali s ljudima, a ponekad se i pomole s njima… Evo, i naš susret ovdje, u Porcijunkuli, podsjeća nas na Gospodinovo društvo, da nas ne ostavlja nikad same, uvijek nas prati u svakom trenutku našeg života. Gospodin je danas ovdje, prati nas, u susretu, u molitvi, kroz svjedočanstva koja smo čuli On je s nama.

Postoji još jedna važna činjenica: ovdje u Porcijunkuli sv. Franjo je primio sv. Klaru, također prve franjevce, i brojne siromahe koji su dolazili k njemu. S jednostavnošću ih je prihvaćao kao braću i sestre, dijeleći sve s njima. Evo najevanđeoskijeg izraza koji smo pozvani učiniti svojim: prihvatiti. Prihvaćanje znači otvoriti vrata, vrata kuće i vrata srca i dopustiti onome koji kuca ući. I da se osjeća ugodno, a ne u strahu već da se osjeća dobrodošao, slobodan. Gdje postoji istinski osjećaj bratstva, tu je i iskreno iskustvo prihvaćanja, dobrodošlice.

Gdje umjesto toga postoji strah od drugoga, prezir prema njegovom životu, odbacivanje ili još gore ravnodušnost i okretanje glave na drugu stranu, tada nastaje odbacivanje. Prihvaćanje stvara osjećaj zajedništva; naprotiv, odbacivanje nas zatvara u vlastitu sebičnost. Majka Tereza, koja je svoj život učinila službom prihvaćanja, voljela je reći: „Koja je najbolja dobrodošlica? Osmijeh”. Podijeliti osmijeh s onima kojima je potrebno dobro je za oboje, za mene i za drugog. Osmijeh kao izraz suosjećanja, nježnosti. Nema boljega od darivanja osmjeha! Tada se ne možeš udaljiti i maknuti od osobe kojoj si pružio osmjeh.

Hvala vam, jer ste došli ovdje iz tolikih različitih zemalja kako bi doživjeli ovo iskustvo susreta i vjere. Htio bih zahvaliti osobi koja mi je dala ovu ideju. Bio je to spontano. Dogodilo se to neobično: slavio sam misu i jedan od vas, zove se Etien, možda ga poznajete, i rekao je: „Hajdemo ustanoviti dan siromaha!“. Osjetio sam da Duh Sveti u meni govori da to učinim.
Tako je započelo: zbog hrabrosti jednoga od vas koji se nije sramio i bojao to predložiti.

Zahvaljujem mu zbog njegovog rada kroz ove godine i poslu brojnih koji rade s njim na tome. I želio bih zahvaliti, ispričavam se, Eminencijo, prisutnosti kardinala. On je među siromašnima. I on je dostojanstveno proživio iskustvo siromaštva, napuštenosti, nepovjerenja. I branio se šutnjom i molitvom. Hvala Vam kardinale za Vaše iskustvo koje izgrađuje Crkvu.

Hvala vam što ste došli kako bi se susreli, a to znači ići jedni prema drugima otvorenog srca i ispružene ruke. Znamo da svatko od nas treba drugoga, pa čak i slabost, ako se živi zajedno, može postati snaga koja svijet čini boljim. Često se na prisutnost siromaha gleda s nepodnošljivom nelagodom; ponekad čujemo da su oni koji su odgovorni za siromaštvo siromašni! Još jedna uvreda. Da ne bi izvršio ozbiljan ispit savjesti nad vlastitim djelima, nad nepravednošću nekih zakona i ekonomskih mjera, nad licemjerjem onih koji se prekomjerno žele obogatiti, krivnju se prebacuje na pleća najslabijih.

Vrijeme je da se siromašnima vrati riječ, jer su njihovi zahtjevi predugo ostali neuslišani. Vrijeme je da se otvore oči da se vidi stanje nejednakosti u kojem žive tolike obitelji. Vrijeme je da zasučemo rukave i vratimo dostojanstvo otvaranjem radnih mjesta. Vrijeme je da se ponovno zaprepastimo pred stvarnošću izgladnjele djece, porobljene, razbacane u vodama zbog brodoloma, nedužnih žrtava svih vrsta nasilja. Vrijeme je da nasilje nad ženama prestane i da ih se počne poštivati i da ih se ne tretira kao pregovarački instrument. Vrijeme je da prekinemo krug ravnodušnosti te se vratimo i otkrijemo ljepotu susreta i dijaloga. Vrijeme je da se susretnemo! Trenutak je susreta. Ako se čovječanstvo, muškarci i žene, ne nauče susresti, idemo prema kraju koji je jako tužan.

Pažljivo sam slušao vaša svjedočanstva i kažem vam hvala za sve što ste iskazali hrabro i iskreno. Hrabrost, jer ste ih htjeli podijeliti sa svima nama, iako su dio vašeg osobnog života; iskrenost, jer ste se pokazali onakvima kakvi jeste i otvorili svoja srca sa željom da budete shvaćeni. Postoje neke stvari koje su mi se posebno svidjele i koje bih želio na neki način sažeti i učiniti ih još više svojima i pustiti ih da mi ostanu u srcu. Prije svega, shvatio sam veliki osjećaj nade. Život nije uvijek bio popustljiv prema vama, naprotiv, često vam je pokazivao okrutno lice. Marginalizacija, patnja bolesti i samoće, nedostatak brojnih potrebnih sredstava nisu vas spriječili da očima punim zahvalnosti gledate male stvari koje su vam omogućile da odolite.

Odoljeti. Ovo je drugi izraz koji sam prihvatio i on proizlazi iz nade. Što znači odoljeti? Imati snage ići dalje unatoč svemu, ići protiv struje. Odolijevanje nije pasivno djelovanje, naprotiv, zahtijeva hrabrost da se krene novim putem znajući da će uroditi plodom. Odoljeti znači pronaći razloge da ne odustanemo pred poteškoćama, znajući da ih ne živimo sami nego zajedno i da ih samo zajedno možemo prevladati. Odoljeti svakom iskušenju da se ne prepustimo i padnemo u samoću ili tugu. Tu mislim na djevojku koja je prošla brojna iskušenja; tu mislim na mamu iz Rumunjske koja je svjedočila na kraju, boli i nade, iako se ne vidi izlaz. No velika nada u njezinu djecu koja ju prate i vraćaju joj nježnost koju su od nje primili.

Molimo Gospodina da nam uvijek pomogne pronaći spokoj i radost. Ovdje u Porzijunkuli, sveti Franjo uči nas radosti koja proizlazi iz gledanja na one oko sebe kao na suputnika koji nas razumije i podržava, kao što smo mi za njega ili nju. Neka ovaj susret otvori srca svih nas da se jedni drugima stavimo na raspolaganje, otvoriti srce, da naša slabost postane snaga koja nam pomaže da nastavimo životni put, da svoje siromaštvo preobrazimo u bogatstvo koje treba dijeliti i tako poboljšamo svijet.

Dan siromaha: hvala siromasima koji otvaraju srce kako bi nam dali svoje bogatstvo i ozdravili naše ranjeno srce. Hvala za tu hrabrost! Hvala Etiene, što si bio poslušan nadahnuću Duha Svetoga! Hvala ti za sve ove godine rada i ‘tvrdoglavosti’ kako bi doveo Papu u Asiz. Hvala!

Hvala Eminencijo, na vašoj podršci, Vašoj pomoći ovom pokretu u Crkvi, nazovimo to tako jer oni se kreću, u pokretu su. I hvala Vam za Vaše svjedočanstvo!

Hvala svima vama! Nosim vas sve u srcu i molim vas da ne zaboravite moliti za mene jer imam svoje brojne slabosti. Hvala!”

Ovaj članak VIDEO Papin susret sa siromasima u Asizu: ‘Čak i slabost, ako se živi zajedno, može postati snaga koja svijet čini boljim’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Iako je u više navrata bilo govora o cjepivu protiv Covid-19, čini nam se uputnim iznova reći nekoliko stvari. Ponajprije svjesni opasnosti uzrokovane pandemijom Covid 19, kao i trenutnim stanjem u društvu, potičemo vjernike i ljude dobre volje na promišljanje i konstruktivnu suradnju u sadašnjim okolnostima radi zajedničke dobrobiti pojedinaca i društva. Ovom kratkom Izjavom u duhu Isusova naloga „biti sol zemlje i svjetlo svijeta” želimo pružiti svjetlo Evanđelja u ovom izazovnom društvenom trenutku.

1. Kad je Kongregacije za nauk vjere, 21. prosinca 2020., objavila bilješku o korištenju nekih cjepiva protiv Covid-19, naznačila je da je „moralno prihvatljivo primiti cjepiva protiv Covid-19” (br. 2). Uz to potakla „na proizvodnju, odobravanje, distribuciju i ponudu etički prihvatljivih cjepiva koja ne stvaraju konflikt u savjesti, kod zdravstvenih djelatnika i kod onih koji će se cijepiti.” (br. 4). Cijepljenje, dakle, ostaje sredstvom prevencije i suzbijanja transmisije zaraznog agensa, ali po naputku Kongregacije, ono „mora biti dobrovoljno” (br. 5).

2. Posljednjih dana stvorilo se ozračje određenih pritisaka na osobe koje su očitovale problem vlastite savjesti. Tematiziranjem gubitka radnih mjesta i socijalnog statusa radi toga što se neki nisu cijepili dodatno je opteretilo i poljuljalo povjerenje i društvenu klimu. Imajući u vidu kako je temelj društvenog uređenja poštivanje čovjeka i njegova dostojanstva, smatramo potrebnim uzeti u obzir argumente i razloge pojedinaca koji iz opravdanih razloga isključuju mogućnost cijepljenja. U tom kontekstu sve mjere i odluke za sprječavanje širenja zaraze koronavirusom trebaju biti bez prisile i uvjetovanja, kako ističe naputak Kongregacije, posebice u pogledu prava na rad, usluge i sudjelovanje u društvenom životu. Isto tako preporuča se korištenje neinvazivnih metoda i drugih oblika testiranja.

3. Imajući pred sobom čovjeka i njegovo dostojanstvo, potičemo vjernike i građane, djelatnike društvenih zbivanja, nositelje odgovornih službi u društvu, kao i djelatnike obavijesnih sredstava neka dadnu svoj osobni doprinos u stvaranju zdrave međuljudske klime. Neka u sprječavanju zaraze od koronavirusa paze na dostojanstvo čovjeka i njegova ljudska prava kako se ne bi stvorila diskriminacija u društvu. Posebice treba posvetiti pozornost starijima i siromasima i omogućiti im zdravstvenu i svaku drugu brigu da se osjećaju zaštićenima i „kod kuće“.

Ovaj članak Stalno vijeće HBK: ‘Sve mjere i odluke za sprječavanje širenja korone trebaju biti bez prisile i uvjetovanja’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Dobri Bože, podario si mi hrabrost
da u tebe imam povjerenja
jer me ti prihvaćaš.
I dalje mi daruj snagu
da tako ljubim neželjene
kao što ti mene ljubiš i prihvaćaš.
Znaš, Gospodine, da su neželjeni
najsiromašniji od svih siromaha.
A bogati mogu jednako tako biti neželjeni
kao i siromasi, na ovoj maloj zemlji,
koju si nam darovao.
Pomozi nam da svi postanemo dionici
bogatstva tvoje ljubavi
pa ćemo jedni druge prihvaćati
u tvojemu kraljevstvu na zemlji. Amen.

Molitva je preuzeta iz molitvenika “YOUCAT – molitvenik za mlade”, o kojem više možete saznati na poveznici ovdje.

Ovaj članak Molitva Majke Terezije za neželjene se prvo pojavio na Bitno.net.

S obzirom na epidemiološku situaciju broj sudionika bio je ograničen pa su petero korisnika Prihvatilišta za beskućnike i troje predstavnika franjevačkog bratstva na čelu s trsatskim gvardijanom fra Krunoslavom Kocijanom, bili među malobrojnim počašćenim sudionicima iz 15 zemalja svijeta, jedini iz Hrvatske.

Riječka delegacija iz Asiza je donijela i poseban blagoslov, mali kamen, simbolični temelj za projekt novog prihvatilišta za beskućnike. Simbolični kamen temeljac blagoslovio je papa Franjo, a dolazi iz najsvetijeg mjesta za franjevce, crkvice Porcijunkule u kojoj je sveti Franjo Asiški doživio obraćenje. Mjesno bratstvo Trsat još ranije uputilo je zamolbu franjevcima čuvarima svetišta u Asizu da im poklone kamen iz Porcijunkule koji bi postao simbolični kamen temeljac za ostvarenje ovog velikog projekta, gradnje novog prihvatilišta. Iz Asiza je uskoro stigao potvrdan odgovor. Proslava ovogodišnjeg Svjetskog dana siromaha u Asizu bila je izvrsna prigoda da taj kamen blagoslovi Papa.

Marija Mioč, ministra Franjevačkog svjetovnog reda mjesnog bratstva Trsat objasnila je kako je ovo simbolični prvi korak prema ostvarenju onoga za što već neko vrijeme postoji potreba te ujedno i poticaj da se to u što skorije vrijeme započne ostvarivati. Članovi franjevačkog bratstva svjesni su da sadašnje prihvatilište u svom ograničenom prostoru ne može odgovoriti svim zahtjevima koje im ljudi u nevolji upućuju stoga je gradnja novog prihvatilišta nužnost u nekoj što skorijoj budućnosti. „Molimo za to i želimo to ostvariti“, rekla je Mioč.

Ovaj članak Grupa iz Hrvatske u Asizu: Papa blagoslovio kamen temeljac budućeg prihvatilišta za beskućnike u Rijeci se prvo pojavio na Bitno.net.

Sekularnom se mentalitetu poslušnost više od ijedne druge vrlini čini porokom. Sličnim razmišljanjem dolazimo do zaključka da nema sigurnijeg puta do katastrofe od poslušnosti jedino samima sebi. Mi nismo toliko mudri ili samodostatni da si možemo priuštiti da se ne osvrćemo na druge i da se kroz život orijentiramo isključivo slušajući sami sebe. Tko među nama može reći da uopće poznaje sama sebe? A ako pojedinac pretpostavlja da je samodostatan, zašto ne bi očekivao da će imati autoritet nad ostalima? Usto, bi li društvo izoliranih i samodostatnih pojedinaca moglo postići da ljudi surađuju jedni s drugima? Ili bi oni započeli gnjevne i beskonačne međusobne sukobe na štetu osnovne pristojnosti društvene kohezije? Slušanje isključivo samog sebe formula je za otuđenje, ali i za anarhiju.

Ja ću to na svoj način

Martin Buber ima pragmatičniji pogled na ljudska bića. Kao puko ja, prema autoru djela Ja i Ti, pojedinac je beznadno zapetljan u nestvarnome. „On doista nema sudbine“, piše Buber, „nego samo bitak koji je definiran stvarima i instinktima, koje on ispunjava s osjećajem suverenosti koja jest, u proizvoljnosti samovolje“. Pojedinac koji sluša samo sebe nesposoban je žrtvovati svoju neslobodnu volju – onu koja je zarobljena stvarima – svojoj višoj volji, koja je u skladu s čovjekom, društvom, Bogom i istinom.

Oni koji poslušnost vide kao porok zapravo ništa ne gledaju kao vrlinu. A ako nema ničega što je stvarno vrlina, čovjek je slobodan slušati samo svoj glas. No postoji svijet značenja, autoriteta i vrlini. Samodostatnost je iluzija. I zato poslušnost može biti vrlina.

Poput svake druge vrline, poslušnost mora biti regulirana razboritošću. Nijedna vrlina – poslušnost, hrabrost, velikodušnost, ili bilo koja druga, nije krjeposna bez razboritosti, koja je vrlina realističnosti. Ne smijemo slušati sebe baš u svemu, baš kao što ne smijemo slušati horoskop, neprijatelja ili manipulatora. Poslušnost treba razboritost kako bi bila krjeposna, baš kao što učenik treba učitelja kako bi nešto naučio. Moramo znati koga trebamo slušati. Što se tiče vjere, mudro je – razborito – slušati Boga, iako moramo zapamtiti da slušajući Boga zapravo u isto vrijeme slušamo sebe. To nas ne treba iznenađivati, jer je Božje dobro za nas i dobro koje ispravno percipiramo za same sebe jedno te isto dobro.

Vršenje zapovijedi

No stvar ide dalje od toga. Slušanje Boga tako je važno da nam On zapovijeda da ga slušamo. Tu se ne može pregovarati:

“Gledajte! Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, nego sađete s puta koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima kojih niste poznavali.” (Pnz 11,26-28)

Bog nas ne poziva da Ga slušamo. Tako mlak pristup ne čini se naročito žarkom ljubavlju. Neposlušnost Njemu nije opcija koju On ljubazno pruža. On zapovijeda da ga slušamo. Slično, kad je kraljica Elizabeta II. slala osobne najave vjenčanja svoga sina, zapovjedila je svojim podanicima da prisustvuju vjenčanju. Kraljica zapovijeda poslušnost, ona ne poziva na nju. Kraljicu se sluša.

A još više se sluša Boga.

Marija, naš uzor

U Zdravomariji na svahiliju riječ „sveta“, kao u „Sveta Marijo“, je mtakatifu. Tu svahili pruža zanimljiv i vrijedan uvid u koncept Marijine svetosti. Taka znači „želja“, a tifu znači „poslušnost“. Cijela složenica znači „ona koja želi biti poslušna“. Marija je sveta jer je potpuno poslušna volji Božjoj. Ona slobodno sjedinjuje svoju volju s Božjom, tako da to afirmira ne samo njezino dobro, nego i dobro sve Božje djece. Marija je zato uistinu zajednička majka.

Sekularni mentalitet ima poteškoća s konceptom poslušnosti, ali ne i s time da odanost smatra važnom vrlinom, a odanost i poslušnost su vrlo bliske. Odanost zahtijeva snažno pristajanje, ako ne poslušnost, skupini. Odana osoba mora se često žrtvovati na individualnoj razini za dobro skupine kojoj pripada. Izostanak odanosti češće se gleda kao izdaja i sebičnost nego kao individualni rast. Nelojalnost mafiji u tim se krugovima tolerira manje nego neposlušnost Bogu. Slično, nelojalnost političkoj stranci smatra se gorom od neposlušnosti bračnom drugu.

Ipak, poslušnost kao vrlina, superiorna je vrlini odanosti. Ona je osobna, a ne orijentirana na skupinu, i u poslušnosti Bogu ima nadnaravnu dimenziju. Moleći se Bogu tražimo preobraženje od nepopustljivog otpora do poslušnosti. Krist je bio poslušan do smrti, smrti na križu (usp. Fil 2,8). Bio je poslušan svojim roditeljima (usp. Lk 2,51), i savjetuje nam da i mi budemo poslušni – Njemu, Njegovim zapovijedima i istini.

Prava sloboda

Najrazumnije je – razborito – slušati osobu koja te voli i zna istinu o tvom bitku. Tako jedan francuski filozof dobro kaže kad piše: „Ljubav čini poslušnost lakšom nego što to čini sloboda“. Vrlina poslušnosti nije suprotna slobodi, niti predstavlja odnos gospodar/sluga ili dominacija/podložnost. Ona pretpostavlja i anticipira slobodu. Ona također uspostavlja i usavršuje odnos ljubavi.

Poslušnost je, prema tome, blisko povezana sa služenjem. Odatle izrazi „vaša želja meni je zapovijed“ i „zadovoljstvo je služiti vam“. Osobi koja voli drago je služiti, orna je slušati potrebe i želje – legitimne, naravno – voljene osobe. Poslušnost dopušta osobi da nadiđe uske granice egoizma i čini dobro onima koje voli s pripravnošću, entuzijazmom i radošću.

Izvor: CERC | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

Ovaj članak Zašto je poslušnost toliko odbojna sekularnom mentalitetu? se prvo pojavio na Bitno.net.

Stanislav je rođen u Rostkowu, u Poljskoj, u plemićkoj obitelji. Zajedno s Talijanom Alojzijem Gonzagom i Belgijancem Ivanom Berchmansom, čini “trojac” mladih svetaca sazrelih u krilu, tada još mladog reda Družbe Isusove, koji su vlastitim životima posvjedočili njegovu vrijednost i dragocjenost.

U velikoj mjeri zahvaljujući pobožnoj majci, Stanislav je odrastao bez mladenačkih ‘mušica’, kao ljubitelj pobožnosti, sabranosti, te vazda spreman činiti dobro drugima.

Ime je dobio po svetome krakovskome biskupu i zaštitniku Poljske. Nakon što ga je otac s 15 godina, zajedno s bratom Pavlom, poslao u Beč na studij, ondje se susreo s vrlo svjetovnim načinom života, te se morao poslužiti svim raspoloživim duhovnim izvorima kako bi se odupro.

Njegova se drama još više zaoštrila kada ga je teška bolest na dugo vremena prikovala za krevet. Kada je, tako bolestan, zaželio primiti euharistiju, morala su mu – kako svjedoče životopisci – u pomoć priskočiti dva anđela, jer se nije našao nitko drugi tko bi mu pozvao svećenika.

Ovaj članak Sv. Stanislav Kostka – bio je odan Djevici Mariji, kao i njegov narod se prvo pojavio na Bitno.net.

Gospodine, dozivam te ranim jutrom,
pomozi mi moliti i misli moje
upraviti k tebi,
to ne uspijevam sam.
U meni je tama, ali ti si svjetlost;
osamljen sam, ali ti me ne napuštaš;
malodušan sam, ali ti si mi pomoć;
nemiran sam, ali u tebi je moj mir;
ogorčen sam, ali u tebi mi je strpljenje;
ne razumijem tvoje putove,
ali ti mi pokazuješ put. Amen.

Molitva je preuzeta iz molitvenika “YOUCAT – molitvenik za mlade”, o kojem više možete saznati na poveznici ovdje.

Ovaj članak Pomozi mi ranim jutrom moliti se prvo pojavio na Bitno.net.

Izaslanstvo Svete Stolice iznijelo je zabrinutost pape Franje za naš zajednički dom, naglašavajući ljudsko lice klimatske krize i njezin utjecaj na najsiromašnije i oni koji su najmanje pridonijeli izazivanju krize, stoji u priopćenju.

Obveze koje su preuzele države ambiciozne su, navode. One uključuju ograničavanje porasta prosječne globalne temperature na 1,5 C iznad predindustrijskih razina te osiguravanje potrebnih financijskih sredstava, što je obećavajuće i doista ključno za opstanak najranjivijih zajednica.

Delegacija Svete Stolice cijeni obveze koje su države preuzele svojim obećanjima. Iako je potrebno učiniti više, važno je biti proaktivan u pronalaženju učinkovitih načina za provedbu tih obećanja.

Tijekom ova dva tjedna, uočene su razne “praznine“ u područjima ublažavanja, prilagodbe i financiranja, navodi se u priopćenju. Sredstva koja su stavljena na raspolaganje za ova tri aspekta, a temeljena su na postizanje ciljeva Pariškog sporazuma, trebat će ojačati i obnoviti kako bi to bilo moguće. Sveta Stolica se nada da će COP26 moći postići dogovor o jasnom planu za brzo popunjavanje ovih praznina te da će u tome razvijene zemlje preuzeti vodstvo.

Pitanje gubitka i štete napose je kritično kada je riječ o zajednicama koje su najosjetljivije na klimatske promjene, što je prepoznato i u zajedničkom apelu koji su potpisali vjerske vođe i znanstvenici 4. listopada. Papa Franjo je isto tako u enciklici Laudato Si’ govorio o ekološkom dugu i solidarnosti koju industrijalizirane zemlje duguju siromašnima, stoji u priopćenju.
Delegacija Svete Stolice se nada da bi konačne odluke ove Konferencije mogle biti nadahnute istinskim osjećajem odgovornosti prema sadašnjim i budućim naraštajima, kao i brigom za naš zajednički dom te da će te odluke uistinu odgovoriti na vapaj Zemlje i vapaj siromaha (Laudato Si’, br. 49). Kako je napisao Papa u pismu škotskim vjernicima, vrijeme ističe, ova se prilika ne smije potratiti.

Ovaj članak Sveta Stolica objavila službeno priopćenje o Konferenciji u Glasgowu se prvo pojavio na Bitno.net.

Mnogo ljudi – previše ljudi – drži da je Bog dobar samo onda kada nam daje ono što želimo. Mi smo poput djece koja misle da nas roditelji ne vole jer nam ne daju pištolj ili zato što nas tjeraju da idemo u školu. Ako želimo razumjeti dobrotu, moramo naučiti razliku između dobivanja onoga što želimo i dobivanja onoga što nam je potrebno.

Je li Bog dobar kada ispunjava naše želje ili kada mi ispunjavamo njegove? Je li Bog dobar samo onda kada nam daje ono što želimo ili je dobar kada nam daje ono što nam je potrebno čak i ako to ne želimo?

Kada je rasipni sin odlazio iz kuće svojega oca, rekao mu je: „Daj mi.” Očevu je dobrotu procjenjivao prema tome u kojoj mjeri otac ispunjava njegove želje. Ali kada se vratio, kao puno mudriji mladi čovjek, tražio je samo ono što mu je bilo potrebno, a to je da mu otac oprosti i ponovno ga uzljubi i stoga je rekao: „Učini me.”

Razbojnik Isusu slijeva sudio je o dobroti našega Gospodina prema njegovoj moći da ga skine s križa; to je bilo ono što je on želio. Razbojnik zdesna sudio je o dobroti našega Gospodina prema njegovoj moći da ga povede u raj; to je bilo ono što mu je bilo potrebno.

Mnoštvo u pustinji nije od Gospodina Boga dobilo zlatne cigle, dragulje ili novac, a sve i da su to dobili, nitko ne bi rekao da mu je dovoljno. No On im je dao kruh, a Sveto pismo dodaje da je „svatko dobio koliko mu treba”. To je ono što im je bilo potrebno.

Božja dobrota znači da nam Bog daje ono što nam je potrebno za naše savršenstvo, a ne ono što želimo za naše zadovoljstvo, a ponekad i za naše uništenje. Poput kipara, On ponekad primijeni dlijeto na mramoru nesavršenih ljudskih stvorenja i odlomi velike komade sebičnosti tako da se bolje otkrije njegov lik. Poput glazbenika, svaki put kada vidi da su žice na violini naše osobnosti previše olabavjele, On ih zategne, iako nas zaboli, tako da bismo mogli bolje otkriti svoje skrivene harmonije.

Fulton J. Sheen

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Stvoreni za sreću”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Fulton Sheen: Je li Bog dobar samo kada ispunjava naše želje? se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak Mons. Mate Uzinić o cijepljenju: ‘Potrebno je više poniznosti i ljubavi, a manje isticanja sebe i svojih prava bez odgovornosti’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak Potresno svjedočanstvo branitelja o padu Vukovara: ‘Najteže je bilo rastati se od krunice’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Franjo u poruci za 55. Svjetski dan mira, 1. siječnja 2022., uočava tri aktualna konteksta o kojima treba promišljati i na temelju kojih djelovati kako bi se u današnjem svijetu izgradio trajan mir. Otuda i naslov poruke: „Obrazovanje, rad i dijalog među generacijama: alati za izgradnju trajnoga mira“.

Nakon što je u 2021. u središtu bilo promišljanje o „kulturi skrbi“, papa Franjo za nadolazeću godinu poziva, kako je rekao u obraćanju Rimskoj kuriji u prosincu 2019.,  na čitanje znakova vremena očima vjere, da smjer ove promjene može probuditi nova i stara pitanja s kojima se valja i s kojima je potrebno suočiti se.

Polazeći od tri spomenuta konteksta, možemo promišljati kako obrazovanje i odgoj mogu izgraditi trajan mir, stoji u priopćenju Dikasterija. Odgovara li rad više-manje vitalnim potrebama ljudskoga bića u pogledu pravde i slobode? Jesu li generacije uistinu međusobno solidarne, vjeruju li u budućnost? U tom kontekstu, u kojoj mjeri vladajući uspijevaju postaviti horizont primirja?

Obljetnica Svjetskog dana mira ustanovio je papa Pavao VI. porukom u prosincu 1967., a prvi je put obilježen u siječnju 1968. Povod je bio Vijetnamski rat te nada u primirje.

Ovaj članak Predstavljena tema Papine poruke za 55. svjetski dan mira se prvo pojavio na Bitno.net.

Prije desetak godina kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2 gostovao je akademik Viktor Žmegač. Povod gostovanja bilo je objavljivanje njegove zbirke SMS eseji, a naš se vrsni germanist umješno dotaknuo mnogih aktualnih tema, o kojima je u knjizi progovorio s rijetko viđenom erudicijom. Neizostavna tema bio je i životni put akademika Žmegača te zašto je život posvetio njemačkoj kulturi. Njegovo odgovor je bio vrlo jednostavan. Kao dječak se zaljubio u romane za djecu Karla Maya, Ericha Kästnera i sličnih autora – u kojima i dan danas uživa! Na tu tvrdnju se voditelj raznježio jer je i sam u toj dobi rado zalazio u svjetove spomenutih autora, ali ga je prekrila i sjena sumnje i straha. Ako će sada kao odrasla i zrela osoba čitati ta djela, pitao se Stanković, neće li razbiti čaroliju iz djetinjstva? Akademik Žmegač mu je tek blago odgovorio da razloga za strah apsolutno nema jer ta djela su vazda čarobna.

Čini mi se da brojni ljudi (izuzevši dakako djecu) danas zaziru otvoriti knjige za djecu i prepustiti se njima. Razlog je, kao kod gosp. Stankovića, da ne žele razbiti tu divnu čaroliju koja ih je očarala kao djecu. No čini se da postoji jedan dublji razlog koji je i rašireniji. Naime, mislimo da smo, kao odrasli, prerasli ta djela. Ona su jednostavno rezervirana za dječju dob i svako ponovno čitanje tih djela u zreloj dobi bio bi nostalgičan, sulud i, što je najgore, djetinjast potez. Čitanjem, recimo, Petra Pana, zasigurno biste pokazali da ste neozbiljni i nezreli te da kao ovaj leteći i razmaženi dječak, jednostavno nikada i ne želite odrasti. Ali čitajući ta i slična djela u zreloj dobi ne pokazujete da uzmičete ili bježite od svog sadašnjeg stanja i svijeta, već je posrijedi nešto drugo. Poanta je da ta djela progovaraju o tome što valja na ovom svijetu, zašto čovjeku vrijedi živjeti i što je uopće svijet i tko je čovjek. Ona u sebi postavljaju jasne granice između dobra i zla i ukazuju što se treba činiti da bi se dobro i smisleno živjelo. G. K. Chesterton je to lakonski iznio kad je rekao da pravo književno djelo mora imati sv. Juraja (onoga koji se bori i koji ljubi), zmaja (onoga protiv koga se bori), i princezu (onu koju se ljubi i za koju se bori). I, kao vrhunac, djela pisana za djecu pružaju određenu pouku koja proizlazi iz tih prvih stvari. U slučaju Petra Pana, pouka, između ostaloga, glasi da čovjek može letjeti, ako se ne uzima previše ozbiljno.

Potreba za fikcijom i pričanjem priča, potreba je ljudske duše. Pojava slikovnica i terapeutskih bojanki za odrasle svojevrstan je paradoks koji to dokazuje. Većina odraslih ima sve manje koncentracije i vremena čitati obimna složenija djela, a istodobno posežu za jednostavnim zapisanim i slikovnim književnim oblicima. U čemu je štos tog paradoksa (jer svaki paradoks jest štos stvarnosti)? Potrebna nam je razbibriga koja će nam razbiti brige i povesti nas na opuštajuće putovanje u neki malo bolji svijet. Međutim, odlazak u te svjetove nije nužno bijeg, već je činjenje pustolovnog odmaka kako bi se bolje vidio vlastiti svijet u kojem živimo, ma kakav on bio. Djela za djecu, uz već spomenute stvari izrazito su zrela djela, pomno osmišljena i napisana probranim, ali jednostavnim jezikom. Tako, tim sredstvima i samim sadržajem i pružajući nam na koncu pouku, ona nas zapravo vraćaju sebi samima i vode nas u korijenje cjelokupne stvarnosti na izravan i vrlo nepatvoren način. Konkretnije rečeno, ta djela djecu uvode u samo postojanje, a odrasle osobe pak obnavljaju, to jest, iznova ih izgrađuju kao ljude. Knjige za djecu, bez obzira na uvez, meka su i hranjiva hrana duše koja potpomaže zdrav rast u odraslu dob. Jer fikcija i jest hrana duše.

T. S. Eliot, govoreći o književnim klasicima, tvrdi da su oni vrhunac izražaja jedne kulture i univerzalni izričaj naravi svijeta i čovjeka. Štoviše, čini se da svako književno djelo na neki način očituju ne samo nazor svoga autora, već i stanje njegova duha. Riječju, svako dobro književno djelo očituje zrelost ili nezrelost, mudrost ili ludost svoga autora. Tako u jednom djelu za djecu mudrost i zrelost sjaje kao sunce dok narav svijeta dosiže zrelost i dubinu dostojnu klasika. Kenneth Grahame britanski autor škotskog porijekla zapisao je život i dogodovštine Krta, Vodenštakora, Žapca i Jazavca s rijeke Temze u knjizi Vjetar u vrbama. Po čemu je to djelo, jedno od rijetkih Grahameovih djela, besmrtni klasik; kako ona pokazuje zrelost samog autora ili kako nas ono uvodi i poučava u korijenje samoga života? Kenneth Grahame zbog novčanih razloga nije mogao završiti studij na Oxfordu i stoga je cijeli život rabotao u banci. Utjehu i odmak pružali su mu obitelj, odmor na selu i priče za djecu. Spojivši se, upravo ta tri čimbenika čine ovo djelo klasikom. Naime, Grahame je imao boležljivog i poluslijepog sina Alastaira kojem je rado pričao priče o životinjama s Temze. Vjetar u vrbama je zapravo nastala tako što je otac svojem sinu iz ljubavi i u ljubavi prenio ono što je sam doživio i promišljao u lijepim i slobodnim trenucima. Pri tome je iznio svu paletu likova i karaktera, osjećaja i događaja kao nešto čudesno, živopisno, nježno i ljupko, što u čitatelju izaziva doživljaj prisnosti i zahvalnosti ne samo prema fiktivnoj stvarnosti, već i prema stvarnoj stvarnosti. Ukratko, ono u čemu je Grahame uspio u Vjetru u vrbama jest biti oči vlastitom sinu i pokazati kako je Bog stvarao krta, vodenštakora, žapca i jazavca i okolicu rijeke, kako je On gledao na njih i zbog čega svaka ta životinja otkriva narav Njegova stvarateljstva. Vidjeti stvari u tom svjetlu i prenijeti to iskustvo čini klasik pravim klasikom, ali i oca pravim ocem.

Pustolovine Karla Maya, detektivi Ericha Kästnera, djeca i gusari Jamesa M. Barryja, prijatelji i blagovanje Enid Blyton, svijet onkraj ormara C. S. Lewisa, tvornica čokolade Roalda Dahla, šibice Hansa Christiana Andersena ili čizmice Ivane Brlić Mažuranić… svaki ovaj autor pokazuje da se prava i vrijedna djela pišu prije svega iz ljubavi prema životu. I premda knjige za djecu općenito smatramo jednostavnima, ona u svojoj jednostavnosti posjeduju dubinu te životnu i životvornu mudrost koju rijetko koje (suvremeno) djelo ima. Stoga čitate li sami za sebe knjige za djecu ili ih čitate (što je bolje) sa svojom djecom, unučadi, nećacima ili školarcima ta djela će vam vazda pokazivati zašto je ovaj svijet dobar i lijep otpočetka i zašto život vrijedi živjeti; naučit će vas što je sve dobro na ovom svijetu, a što je loše; naučit će vas kojim putem ići, a koje stranputice zaobići; naučit će vas kako biti zahvalan za ovo što imamo i što je čovjek da je vrjedniji od svih zvijezda.

Na koncu, knjige za djecu će vas naučiti što znači uistinu biti odrastao čovjek i zrela osoba, ali će vas isto tako iznova poučiti što znači biti kao djeca – taj nužan preduvjet za svaki genijalan pothvat i stvaralaštvo, ali i za ulazak u, ni manje ni više, Kraljevstvo nebesko. Svijet i ljude ćete doživljavati i prihvaćati onakve kakvi jesu. Na njih ćete gledati iskreno i s ljubavlju, što ne isključuje trenutke razočaranja i boli – jer djeca znaju da zmaj postoji. Samo im treba pokazati kako se protiv njega boriti. I zbog toga su knjige za djecu koje su vam ostala u osobito lijepom i dobrom sjećanju, svagda vrijedne čitanja bez imalo straha.

Ovaj tekst je originalno objavljen na stranici gilbert.hr.

Ovaj članak Zašto čitati knjige za djecu i u odrasloj dobi? se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak Papa zahvalio novinarima koji su pridonijeli da se čuje glas žrtava zlostavljanja u Crkvi se prvo pojavio na Bitno.net.

Mi roditelji vrlo brzo shvatimo da naša djeca upijaju sve što radimo i govorimo. Sjećam se kada je moja dvogodišnjakinja prvi put duboko udahnula i rekla: „O moj Bože. Ne mogu.“ Ton njezina glasa i ekspresija lica bile su identične mojima. Nekad se dogodi da se suočite sa svojim vlastitim grešnim načinima kroz riječi i djela svoje djece.

Bila sam ne tako davno na krštenju na kojem je svećenik podsjetio prisutne da će kroz njihova djela to novokršteno dijete spoznati Boga i put do Njega. Ako dijete svjedoči našoj molitvi, naučit će da je molitva važna. Ali ako dijete nikada ne vidi ljude u svom životu da komuniciraju s Bogom, naučit će da molitva nije potrebna.

Iako nitko od nas nije savršen, odgovorni smo barem pokušati svojim ponašanjem pokazati ono što želimo da naše dijete oponaša. Kao što uče iz onog što činimo, djeca uče i iz onog što ne činimo. Kad nam sudjelovanje na nedjeljnoj misi nije prioritet, to srcima naše djece naveliko govori o vjeri i životu:

1. Bog je važan, ali ne toliko važan

Ako možemo nekako uklopiti Boga, super, ali samo onda kada je nama prikladno. Nogometne utakmice, spavanje i _____ (umetni aktivnost po izboru) važnije su od toga da provedemo jedan sat tjedno s Gospodinom.

2. Bog zapravo ne misli to što kaže

Da, postoji zapovijed da svetkujemo dan Gospodnji, ali Bog ne razumije kako smo zauzeti ili koliko djece imamo ili koliko smo umorni pa možemo, na osnovu svojih životnih okolnosti, odlučiti što to On zapravo misli u ovoj zapovijedi i svim ostalim zapovijedima. Na nama je da odaberemo kojih se Njegovih zakona želimo držati.

3. Crkva zapravo ne očekuje da se držimo njezinih učenja

Da, pravilo je Crkve da nedjeljom pohađamo misu, ali Crkva ne razumije kako smo zauzeti i koliko djece imamo i koliko smo umorni pa možemo, na osnovu svojih životnih okolnosti, odlučiti što to Crkva misli pod ovim pravilom.

4. Misa je o meni i o onome što ću ja dobiti od nje

Kada dolazimo i odlazimo s mise kada hoćemo, zaboravljamo da otići na misu znači graditi crkvenu zajednicu. Tvoj župa te treba da budeš čitač, pjevaš u zboru ili prinosiš darove. Vidjeti tebe i tvoju obitelj na misi možda će razveseliti usamljenog starca ili staricu. Mnogo je razloga zbog kojih smo mi vjerska zajednica koja dolazi na liturgiju.

5. Kada su stvari teške/dosadne, ne moram ih činiti

Kada ne idemo na misu i kažemo svojoj djeci da je to zbog toga što je misa „dosadna“ ili „nećemo ništa dobiti iz nje“ naša djeca uče da moramo činiti samo ono što nam je zabavno i uzbudljivo. To nije istina. Ni u vjeri ni u svakodnevnom životu. Plaćanje računa nije zabavno, ali to moramo svejedno raditi.

6. Sumnjamo u Stvarnu Prisutnost i u milosti koje iz nje primamo

Ako doista vjerujete da je Isus prisutan u Presvetom oltarskom sakramentu i da dolazi k nama u misi svake nedjelje, što vas može odvojiti od Njega? Zašto ne želite primiti milosti koje nam daruje kroz ovaj nevjerojatni dar?

Katekizam nas uči: „Euharistija je izvor i vrhunac svega kršćanskog života. U njoj je vrhunac kako Božjega posvećujućeg djelovanja, tako i našega bogoštovlja koje mu iskazujemo. Ona sadrži sve duhovno blago Crkve: samoga Krista, naš Vazam. Zajedništvo božanskoga života i jedinstvo Božjega naroda izraz su i učinak euharistije. Euharistijskim slavljem već se pridružujemo nebeskoj liturgiji i unaprijed kušamo vječni život.“

Roditelji, potpuno razumijem i znam kako je teško voditi djecu na misu. Nakon što misa završi često osjećam kao da sam upravo prošla kroz boksački ring. Ma koliko god planirala i pripremala se, moja su djeca često sve samo ne mali anđeli.

Bitka je to. Ali bitka vrijedna borbe. Ne postoji bolje mjesto na koje bismo mogli odvesti svoju djecu. Ne postoji važnija lekcija koju ih možemo naučiti doli te da uvijek, ali uvijek, treba na prvo mjesto stavljati Boga, ma što god se drugo događalo u našim životima i koliko god nam teško bilo na misi.

Što ako budete čekali da vam se djeca počnu ponašati bolje ili da vam život bude manje užurban? Nećete uspjeti. Đavao će nam uvijek dati izliku da propustimo najviši čin molitve na Zemlji. Ali Bog će nam uvijek dati milost da mu odgovorimo „da“ kada ga zamolimo da nam pomogne.

Učinite da misa bude ta jedna stvar koju kao obitelj dosljedno činite. Vjerujte mi, blagoslovi i milosti koje će doći iz ove discipline preoblikovat će vašu obitelj na moćan način.

Becky Roarch | Catholic Link

Ovaj članak Šest stvari koje će vaša djeca naučiti ako ne odete nedjeljom na misu se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Franjo svoj je govor upravio papi emeritusu Benediktu XVI. kojemu je uputio srdačne zahvalne misli pune divljenja.

Nakon prošlogodišnje pauze zbog pandemije, ove se godine nastavila tradicija godišnje dodjele Nagrade Ratzinger koju dodjeljuje vatikanska Zaklada Joseph Ratzinger-Benedikt Šesnaesti. Papa Franjo je to iskoristio kako bi se s poštovanjem i naklonošću spomenuo svojega prethodnika, primjera – kako je rekao – zanosnoga posvećivanja proučavanju i istraživanju koje je oduvijek sjedinjavao sa svojom vjerom i služenjem Crkvi.

Ovogodišnji dobitnici nagrade

Papa je s radošću pozdravio ovogodišnje dobitnike nagrade, profesoricu Hannu-Barbaru Gerl-Falkovitz i profesora Ludgera Schwienhorst-Schönbergera, kao i prošlogodišnje, profesora Jean-Luca Mariona i profesoricu Tracey Rowland, zajedno s drugim uglednicima nagrađenima prethodnih godina. Upravo njihova nazočnost pokazuje da ta inicijativa uspostavlja trajne veze, plodonosni odnos u prisutnosti i službi Crkve u svijetu kulture – istaknuo je te primijetio da se zajednica nagrađenih svake godine povećava u broju, podrijetlu i raznolikosti disciplina.

Dinamika ljudskoga uma i duha doista je bezgranična u spoznavanju i stvaranju. To je učinak ‘iskre’ koju je Bog zapalio u čovjeku stvorenom na njegovu sliku, sposobnom tražiti i pronalaziti uvijek nova značenja u stvorenomu i u povijesti, te nastaviti izražavati vitalnost duha u oblikovanju i preobražaju materije.

Međutim, plodovi istraživanja i umjetnosti ne dozrijevaju slučajno i bez truda. Sveto pismo nam govori o Božjem stvaranju kao o „radu“.

“Odajmo stoga počast i velikodušno i zanosno uloženom radu tijekom mnogo godina, u svrhu bogaćenja neizmjerne ljudske i duhovne baštine koju valja podijeliti. Riječ je o neprocjenjivoj službi za uzdizanje duha i dostojanstva osobe, za kvalitetu odnosa u ljudskoj zajednici i za plodnost poslanja Crkve”, rekao je Papa.

Spomenuvši imena velikih učitelja filozofije i teologije našega vremena, papa Franjo je rekao da nas oni odgajaju za razmišljanje kako bismo sve dublje živjeli odnos s Bogom i s drugima, te kako bismo ljudsko djelovanje usmjeravali s vrlinama, a posebno s ljubavlju. “Među te učitelje valja ubrojiti teologa koji je znao otvoriti i njegovati svoje razmišljanje i kulturni dijalog prema svim tim smjerovima, jer vjera i Crkva žive u našem vremenu i prijatelji su svakog traganja za istinom”, istaknuo je Papa te dodao: “govorim o Josephu Ratzingeru”.

Ovo je stoga prigoda da mu još jednom uputimo naše srdačne i zahvalne misli pune divljenja – kazao je te se spomenuo njihova susreta povodom 70. obljetnice svećeničkoga ređenja. … Osjećamo da nas prati molitvom, držeći svoj pogled stalno okrenut prema Božjem obzoru. Dovoljno je pogledati ga da to primijetimo. Danas mu posebno zahvaljujemo jer je bio i primjer zanosnoga posvećivanja proučavanju, istraživanju, pisanoj i usmenoj komunikaciji; i zato što je svoja kulturna istraživanja uvijek potpuno i skladno sjedinjavao sa svojom vjerom i služenjem Crkvi.

Papa Franjo se spomenuo zauzimanja Josepha Ratzingera u proučavanju i pisanju koje je nastavio i tijekom papinstva kako bi dovršio trilogiju o Isusu te nam tako ostavio jedinstveno osobno svjedočanstvo svojega neprestanog traženja Gospodinova lica. Njegovim se spisima osjećamo nadahnuti i ohrabreni, te mu jamčimo svoj spomen u Gospodinu. Kao što znamo – rekao je Papa – riječi iz Treće Ivanove poslanice: „cooperatores veritatis (suradnici istine), moto su koji je izabrao kada je postao münchenski nadbiskup. One izražavaju nit vodilju različitih razdoblja cijeloga njegova života, od studija do akademskoga poučavanja, do biskupske službe, do službe za nauk vjere – na koju ga je pozvao sveti Ivan Pavao II. prije 40 godina – pa sve do papinstva, obilježenoga sjajnim učiteljstvom i nepokolebljivom ljubavlju prema Istini.

“Cooperatores Veritatis je zbog toga također moto istaknut na diplomi koja se dodjeljuje dobitnicima, kako bi i dalje nadahnjivao njihovo zauzimanje. Riječi su to kojima se i svatko od nas može, i mora, nadahnuti u svom djelovanju i svojem radu”, istaknuo je na kraju papa Franjo, prenosi hrvatska redakcija Vatican Newsa u subotu 13. studenoga.

Ovaj članak Papa Franjo o Benediktu XVI.: Papinstvo obilježeno sjajnim učiteljstvom i nepokolebljivom ljubavi prema istini se prvo pojavio na Bitno.net.

Nikola je ugledao svjetlo svijeta oko god. 1350. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.

U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih mnoštvo vratio u krilo Katoličke crkve.
Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. ožujka 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar pošao u Svetu Zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti. I o tom se mučeništvu mnogo pisalo, raspravljalo, polemiziralo. Valja priznati da je sve ipak bilo temeljito proučeno, ispitano, odmjereno, jer inače ne bi nikad došlo do kanonizacije te četvorice mučenika.

Mi ćemo sada navesti prikaz toga mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima. To je pismo god. 1971. bilo objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu. Evo toga teksta:

“Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju-smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju. Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.

Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, podu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.”

Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880 postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju. Svecem je proglašen 1970. godine.

Molitva sv. Nikoli Taveliću

Jeruzalemski mučeniče, sveti Nikola, još u ranoj mladosti nisi se obazirao na bogatstvo i raskoš ovoga svijeta, nego si izabrao život žrtve i siromaštva u Redu svetoga Franje Asiškog. Molim te, isprosi mi od Boga milost da po tvome primjeru uredim svoj život, te strpljivo podnoseći nevolje i križeve života, dođem u kraljevstvo nebesko. Amen.

Ovaj članak Sveti Nikola Tavelić – prvi hrvatski svetac i mučenik se prvo pojavio na Bitno.net.

Složit ćemo se da je malo neobičan način kojim se Isus služi u svojim opomena u današnjem Evanđelju. Svojim učenicima želi istaknuti neke važne istine o kojima ljudi ne misle često, a nezaobilazne su u životu. Isto tako se dogodi da oni koji se u puštaju u govor o tim istinama također previde ono važno, a usredotoče se na sporedno, te im opet izmakne bit njegove poruke. U današnjem odlomku njegov govor je slikovit i živopisan. Služi se izazovnim slikama kojima pokušava dočarati svojim slušateljima što će se zbiti u ‘one dane, nakon one nevolje’. Gotovo da zvuči zastrašujuće kada on govori o velikoj nevolji nakon koje će sunce pomrčati i mjesec neće više svijetliti, nakon koje će zvijezde padati, a nebeske se sile poljuljati.

No ovaj njegov govor budi dodatno ljudsku radoznalost. Nema toga tko ne bi htio znati detalj više o tim strašnim budućim događajima, te biti, koliko je moguće, spreman za njih. Kad je riječ o tako strašnim događajima, onda bi bilo važno znati kada će se zbiti to što je najavljeno, a nije bez važnosti pokušati naći i neko rješenje u tako bezizlaznoj situaciji. No na žalost, često ne uočimo da je Isus već dao rješenje i odgovor na sve, te da se to isto rješenje i odgovor ne nalaze u budućnosti već u sadašnjosti. Lakše je fantazirati o budućim događajima, nego sada u svakodnevnici živjeti dosljednim i ispravnim životom prožetim vjernošću Gospodinu. Lakše je pozornost usmjeriti prema propitivanju izvanjskih znakova, nego prema živomu Bogu i s njime se susretati u dubini duše. Lakše je radoznalo istraživati značenje nevolja i pomrčina, potresa i poplava, znakova na nebu i pošasti na zemlji, nego živjeti u sjaju lica Božjega svaki trenutak svoga života. Lakše je propitivati značenje skrivenih budućih događaja, nego propitivati otajstvo sadašnje Božje prisutnosti među nama i s nama, napose u njegovoj riječi i svetim sakramentima. Lakše je također voditi socijalne rasprave i borbe protiv moćnika i interesnih skupina i sila, nego biti usredotočen na onu duhovnu borbu protiv zla i grijeha, u sebi i oko sebe, jer su zlo i grijeh izvor svih nevolja čovjeka i čovječanstva.

Mnogi stoga rado i sa žarom govore o tom završnom scenariju koji se ima zbiti o koncu svijeta, a s druge strane tako lako zaborave ispravno režirati svoj život sada. Jednako tako, rado slušaju priče i teze o Antikristovoj sili i vladavini, njegovu dolasku i utjecaju, ali se u isto vrijeme zaborave suprotstaviti grijehu, te čvrsto prionuti uz Boga i njegov sveti život. Lako se oko ovih ‘velikih tema’ podijelimo i zavadimo, ali nismo tako zdušni kada treba pasti na koljena i moliti, klanjati se Bogu i razmatrati njegovu riječ, mudrost i dobrotu. Znamo se ratoborno jedni drugima suprotstavljati kad je riječ o zemaljskim interesima, ali teško jedni druge motiviramo da prionemo uz one nebeske interese. Lako potrošimo energije i snage života na ono sporedno, ali teško se opredjeljujemo za ono važno, što mora biti nosivo u životu.

A Isus nije izgovorio riječi današnjeg Evanđelja da bismo nepotrebno trošili snagu i život, već da bismo uložili svaki atom svoga bića i žića za ono što je važno i neprolazno. U protivnom, ako to ne budemo činili, život će nam proći u borbi protiv vjetrenjača, te će proći pored nas a da se nećemo istinski susresti s Kristom. I ma koliko može to djelovati važnije, pa čak možemo biti uvjereni da čovječanstvu činimo veliku uslugu boreći se za njegove ‘ideale’, istina je da je riječ u biti o velikom promašaju ako smo pri tome zanemarili spasenje svoje duše. Jer Zloga možemo pobijediti jedino na terenu svoje duše, a ne na nekom drugom bojnom polju na kojem je on mnogo vještiji i iskusniji borac od nas. Možemo ga odbiti i odbaciti iz svoje sredine, samo ako ga porazimo u duhovnom boju duše. Možemo ga savladati i nadvladati ne u društvenom sučeljavanju velikih ideja, već poniznim i pozornim razmatranjem Božje riječi i Božjeg otajstva. Jer njega ne možemo pobijediti mi, već Božja sila i prisutnost u našoj duši. A najveća tragedija je kada mislimo da smo uspješno pobijedili Sotonu u društvu, a u srcu nam ostao grijeh i zlo, duhovna pustoš i površnost, bezakonje i bezboštvo.

Zato je središnja rečenica Isusova današnjeg govora ona o važnosti i stabilnosti njegove riječi: “Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje neće uminuti.” Time nas Isus usmjerava da se držimo njegove riječi i da je razmatramo u svakodnevnom životu. Onaj tko usvaja njegovu riječ, usvaja neprelazni temelj i jamstvo vječne budućnosti svoga života. Onaj tko je razmatra i po njoj živi, pronašao je put na kojem neće posrnuti sve do vječnosti. Isus nam tako naznačuje svoju neprolaznu riječ i poziva nas da svoju pozornost radije usmjerimo prema njoj, nego prema radoznalom istraživanju budućnosti, jer je ona jamstvo ispravnog života u sadašnjosti, kao i vječne budućnosti. Poziva nas da radije usmjerimo pozornost prema kvaliteti duhovnoga života i nego prema onoj društvenoj, da ne bismo boreći se oko ove posljednje, zaboravili ili zanemarili onu temeljnu. Poziva nas da budemo ratoborni u duhovnoj borbi protiv zla i grijeha, radije nego u borbi protiv vidljivih ili nevidljivih protivnika u društvu, jer njih ne možemo savladati ispraznim nadmetanjem i prepucavanjem oko ideja, već prije svega kvalitetom svoga duhovnog života. Slušajmo zato riječi svojega Učitelja, usvajajmo ih i živimo po njima, ‘jer nebo će i zemlja uminuti, ali njegove riječi, neće uminuti’.

Ovaj članak Tražiti neprolazno se prvo pojavio na Bitno.net.

Jeruzalemski mučeniče, sveti Nikola, još u ranoj mladosti nisi se obazirao na bogatstvo i raskoš ovoga svijeta, nego si izabrao život žrtve i siromaštva u Redu svetoga Franje Asiškog. Molim te, isprosi mi od Boga milost da po tvome primjeru uredim svoj život, te strpljivo podnoseći nevolje i križeve života, dođem u kraljevstvo nebesko. Amen. Slava Ocu – 3 puta

Ponose našeg naroda, sveti Nikola, svojom si apostolskom riječju utvrđivao u vjeri pravovjerne, tješio klonule, hrabrio malodušne, obraćao zalutale, osobito u Bosni, u kojoj si djelovao kao Kristov vjerovjesnik. Molim te, isprosi mi milost da i ja riječju privodim svoje bližnje Bogu, posebno one koji su se od njega odmetnuli. Slava Ocu – 3 puta

Sveti Nikola, uzore savršene ljubavi, potaknut žarkom ljubavlju prema Bogu, pokušao si s trojicom svojih drugova u Svetoj zemlji obratiti na Kristovu vjeru one koji u Krista ne vjeruju, ali vas oni staviše na muke i usmrtiše. Molim te, isprosi mi milost da i ja budem spreman, i uz najveće poteškoće, odvraćati bližnjega od zla i poticati ga na dobro, te i svoj život žrtvovati za vjeru. Amen. Slava Ocu – 3 puta

Moli za nas, sveti Nikola.

Da dostojni postanemo obećanja Kristovih. Pomolimo se. Bože, ti si svetog Nikolu proslavio revnošću za širenje vjere i palmom mučeništva. Daj da po njegovu primjeru i zagovoru nadvladamo sve protivštine života i tvojom pomoću stignemo tebi koji si jedini život. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.

Ovaj članak Molitva svetom Nikoli Taveliću se prvo pojavio na Bitno.net.