Isus se nije distancirao od nas, pa očekuje da se ni mi ne distanciramo od njega, jer o tome ovisi naše spasenje. Ne samo da je u poniznosti muke i smrti na križu pokazao da nije od nas distanciran, već nam je dao križ kao oruđe po kojem je dokinuta distanca između zemlje i neba, čovjeka i Boga

Foto: Cathopic

Obredi Velikoga petka vraćaju nas svake godine iznova da promišljamo o događajima onoga petka kad je Gospodin Isus nakon večere sa svojim učenicima bio uhićen, mučen, suđen, razapet i naposljetku umro na križu. Patnje kroz koje je Isus tada prošao bile su doista neljudske i nepravedne. I upravo zato što ih etiketiramo i osudimo kao nepravedne, imam osjećaj da se mi vjernici vrlo lako od njih distanciramo. To jest ne usvajamo njihovu poruku na način na koji je to Isus htio. Zato nam valja uočiti kako se Isus prema njima postavio i što je on u svemu tome htio. A dok čitamo i razmišljamo evanđeoske tekstove, upada u uči jedna zanimljivost: Isus je za sve unaprijed znao. Znao je što ga čeka kada dođe “njegov čas” i da će se na njemu ostvariti starozavjetne proročanstva od kojih je najupečatljivije ono proroka Izaije o Sluzi Jahvinu u kojemu je gotovo do u tančine bilo unaprijed nagoviješteno što će trpjeti Božji Mesija. No ono što je najvažnije u svemu tome, on je sve dragovoljno prihvatio, pa čak i to da umre nečasnom smrću na križu, “među zlikovce ubrojen”, kako kaže Izaija.

Prihvaćajući dragovoljno osudu i križ, muku i smrt, to jest posvemašnje poniženje patnjom i bolima, Isus ipak to ne prihvaća kao nametnutu nužnost od koje ne može pobjeći, već svjesno i dragovoljno kao Očev plan spasenja po kojemu će izvojevati pobjedu.

Na žalost, mi vjernici kao da smo sve više udaljeni od njegova primjera kojim nam je htio posvjedočiti neprocjenjivu i nezamjenjivu vrijednost dragovoljnih patnji i križeva u životu. Mi redovito bježimo od toga i planiramo i organiziramo vlastiti život na bazi uspjeha i zarade, užitka i ugode, a od sebe otklanjamo svaku primisao patnje i križa, a da ne govorimo o umiranju i smrti. Bez obzira što govorili riječima, u praksi kao da se distanciramo od svega onoga što je Isus bilo važno, od svega onoga što je izabrao i dragovoljno prihvatio kao bitnu sastavnicu života. Križ nam u životu ostaje tek simbol ili suvenir, tradicija ili folklor, a ne životni oslonac i snažno oruđe koje nam Bog daje i bez kojega ne možemo uspješno dovršiti životnu borbu, bez obzira koliko uspješni bili u očima ljudi i u zemaljskim ostvarenjima.

Pred nama, dok častimo sveti križ Gospodinov i spominjemo se njegove muke, treba biti isti naum koji je imao Gospodin u trenutku kad je prihvaćao i podnosio svoju muku. Neka nam životni plan bude vratiti križ u svoj život. Točnije, staviti ga u središte života gdje mu je pravo mjesto! Trebamo se prestati distancirati od križa, jer je to distanciranje od Krista i njegova spasenjskog djela za nas. Dok se u ovim vremenima govori o društvenom distanciranju kao jedinom načinu borbe protiv epidemije koronavirusa, možemo to uzeti sebi kao sliku koja nam pokazuje što mi trebamo činiti. Jer vidimo i u našim razmjerima da u borbi protiv zaraze, ipak moraju postojati ljudi koji se ne mogu distancirati. I to ne samo jedni od drugih, nego upravo od zaraženih. Naime, liječnik je pozvan biti na raspolaganju bolesnima i pomoći im da dođu do ozdravljenja. A i bolesnici znaju da se trebaju distancirati i izolirati od svih samo ne od liječnika. Najvažnija im je stvar u trenutku bolesti uzeti lijek i prihvatiti propisane terapije. Nešto slično je i u duhovnome životu, čemu nas uči Isus. Da je se on distancirao od nas grešnika, tko bi nas onda izliječio, tko bi naše boli na sebi ponio? Da on nije prihvatio mučenje i osudu križa, čime bismo se spasili od osude, tko bi nam dao lijek i čijom bismo se mi modricom izliječili? Štoviše, da on nije grijehe naše ponio na sebi i da da nije za grijehe naroda svoga na smrt izbijen, tko bi nas izliječio od grijeha? Da se on nije pojavio kao liječnik koji se ne distancira, već solidarizira s nama, tko bi nas oslobodio od smrti? Štoviše, da se nije do te mjere s nama solidarizirao da naše slabosti ponese i naše boli uzme na se, da prihvati biti pogrđen, ponižen i udaren, bismo li uopće imali liječnika i lijek?

Upravo ova pitanja koja nam naviru dok razmišljamo o otajstvu Velikoga petka, potiču razmatrati besplodno, to jest razmatrati a da ne usvajamo Isusov primjer za život. Naprotiv, Isus se nije distancirao od nas, pa očekuje da se ni mi ne distanciramo od njega, jer o tome ovisi naše spasenje. Ne samo da je u poniznosti muke i smrti na križu pokazao da nije od nas distanciran, već nam je dao križ kao oruđe po kojem je dokinuta distanca između zemlje i neba, čovjeka i Boga. Te stoga ako se od križa distanciramo, distanciramo se od svoga ozdravljenja i života, distanciramo se od svoga Liječnika i Lijeka, od Boga i spasenja. Svojom mukom i smrću na križu Isus nam je ostavio rječitu poruku, te nam je poći za njim prihvaćajući i izabirući, noseći i grleći svoj križ kao oruđe spasenja od kojega se ne smijemo nipošto udaljiti. Vratimo stoga križ u svoj život i držimo ga se dosljedno hodeći za Isusom, jer nam je po njemu darovan jedinstveni lijek spasenja i života vječnoga.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ovaj članak Razmišljanje uz Veliki petak: Ne biti distancirani od križa se prvo pojavio na Bitno.net.

“Pobožnost svetim Ranama lijek je za ova vremena puna nepravde”, govorio je Spasitelj sestri Marti. “Ja želim tu pobožnost; zazive Ranama treba moliti velikim žarom.”

Foto: hdwallsbox.com

Službenica Božja Marija Marta Chambon rodila se u kršćanskoj obitelji 6. ožujka 1841. u selu Croix-Rougeu nedaleko od Chamberyja u Francuskoj. Još od djetinjstva pokazivala je osobite znakove duboke pobožnosti. U devetoj godini imala je duhovno viđenje Raspetog Isusa, a na Prvoj pričesti i Djeteta Isusa. Odlučila se za redovnički život i u 21. godini ušla je u samostan Pohođenja Marijina u Chamberyju. Kao redovnica odlikovala se skrovitošću, poniznošću, pobožnošću i pokorom. Svoja iskustva Isusovih ukazanja i poticaja na pobožnost njegovim ranama dijelila je s duhovnikom i poglavaricama. Oni su to zapisivali i tako je nastala knjižica o pobožnosti ranama Isusovim. Sestra Marija Marta Chambon umrla je 21. ožujka 1907. na glasu svetosti.

Poticaji na štovanje Isusovih rana

“Jedno me boli”, govorio je dragi Spasitelj Marti Chambon, “a to je, što ima duša, koje smatraju pobožnost mojim ranama kao nešto čudnovato, nedostojno, neprikladno… Zato ta pobožnost opada i zaboravlja se. U nebu ima svetaca, koji su gajili veliku pobožnost mojim svetim ranama, no na zemlji nema više gotovo nikoga tko bi me štovao na taj način…”

Isus ju je u više navrata uvjeravao kako je ona doista zvana da ponovno oživi pobožnost spasonosnim ranama. “Ja sam te odabrao da probudiš pobožnost mojoj svetoj muci u ovim nesretnim vremenima u kojima živite.” Zatim pokazujući joj svoje svete rane kao knjigu u kojoj je hoće naučiti čitati, dobri Učitelj dodaje: “Ne skreći oči s te knjige. I ti ćeš naučiti više nego najveći učenjaci. Pobožnost svetim Ranama postiže sve.”

Svaki dan i svaki čas, da je potakne na žarki apostolat, otkriva joj Isus neprocjenjivo blago ovih izvora života. “Nijedna duša, nakon moje svete Majke, nije imala milosti kao ti, da danju i noću gleda moje svete Rane. Kćeri, prepoznaj blago ovoga svijeta, jer svijet ga ne želi prepoznati! Hoću da ovako vidiš moje Rane, da bolje shvatiš što sam učinio kad sam došao na svijet da trpim za tebe. Kćeri, kad god prikazujete mome Ocu zasluge mojih božanskih Rana, stječete golemo bogatstvo. Slični ste čovjeku koji je našao u zemlji veliko blago. Ali budući da vi ne možete sačuvati ovo bogatstvo, Bog ga i moja Božanska Majka uzimaju natrag, da vam ga vrate u času smrti i primijene zasluge dušama, koje ga trebaju. Jer vi trebate koristiti blago mojih svetih Rana. Ne valja da ostanete siromasi, jer je vaš Otac vrlo bogat!… Vaše blago? To je moja sveta Muka! Ako je netko u potrebi, neka dođe s vjerom i pouzdanjem, neka crpi trajno iz blaga moje Muke i mojih Rana!”

Isus hoće da ga ljubimo srcem Serafina. Pokazujući sestri Mariji Marti skupinu anđeoskih duhova oko oltara, Isus joj je rekao: “Oni promatraju ljepotu i svetost Božju!… Oni joj se dive, klanjaju se, ali je ne mogu nasljedovati. A što se vas tiče, vi trebate posebno razmatrati moje boli, da postanete Njemu slični. K mojim Ranama trebate pristupati topla, goruća srca, te žarko uzdisati, da dobijete milosti koje tražite.” Isus traži da to činimo žarkom vjerom: “One su potpuno svježe, trebate ih prikazivati kao da je prvi put. U promatranju mojih Svetih Rana nalazite sve za sebe i za druge. Ja sam ti ih pokazao da uđeš u njih.”

Isus traži da to činimo u apostolskom duhu, te da se nikada ne umorimo. “Mnogo treba moliti, da se pobožnost mojim svetim Ranama raširi svijetom. Moje svete Rane drže svijet. Trebate moliti za ustrajnost u ljubavi prema mojim Ranama, jer one su izvor svih milosti. Trebate ih često zazivati… i poticati bližnje… Trebate o njima govoriti i često se na to vraćati, da usadite tu pobožnost u dušama. Trebat će dugo, da se utvrdi ta pobožnost. Radite srčano!”

Isusova obećanja onima koji štuju njegove rane

Isus se nije zadovoljio samo time da je Mariji Marti povjerio svoje svete rane, da joj je izložio važne razloge koristi ove pobožnosti, kao i uvjete koji joj osiguravaju uspjeh, već je dao i obećanja štovateljima njegovih rana. Gospodin je rekao sestri Marti Mariji:

“Ja ću dati sve što me budete molili zazivajući svete Rane. Trebate širiti njihovu pobožnost.”

“Sve što molite dobit ćete, jer je zasluga moje Krvi bezgranične cijene. Mojim Ranama i mojim božanskim Srcem možete sve dobiti.”

“Iz mojih Rana izlaze plodovi svetosti. Kao što zlato očišćeno u posudi za taljenje postaje ljepše, tako trebaš staviti svoju dušu i duše svojih sestara u moje svete Rane. Tu će se one usavršiti kao zlato u peći… Vi se možete uvijek očistiti u mojim svetim Ranama.”

“Moje će Rane popraviti i zaliječiti vaše rane.”

“Moje će Rane pokriti sve vaše pogreške.”

“Oni koji ih štuju postići će pravu spoznaju Mene.”

“Razmatrajući o Njima vi ćete tu naći uvijek novu hranu ljubavi.”

“Svete Rane daju svemu veliku cijenu.”

“Kćeri moja, zaroni svoje čine u moje Rane pa će onda to biti nešto. Svi vaši čini, pa i najneznatniji, zaronjeni u moju Krv, polučit će samim tim neograničenu zaslugu i zadovoljiti moje Srce!”

“Ponavljajte često kod bolesnika ovaj uzdah: ‘Moj Isuse, oprosti i smiluj se po zaslugama svojih svetih Rana!’ Ova će molitva olakšati dušu i tijelo.”

“Grešnik, koji moli molitvu: ‘Vječni Oče, ja Ti prikazujem Rane Isusove, da se izliječe rane naših duša’, postići će svoje obraćenje.”

“Moje će vas Rane sigurno spasiti… One će spasiti svijet.”

“Nema smrti za dušu koja umre u mojim Ranama. One daju pravi život.”

Sveta ura i Krunica Isusovim ranama

Presveta je Djevica učila službenicu Božju Martu Chambon kako obavljati pobožnost Svete ure. Ukazavši se u liku Majke Božje od Sedam žalosti, držeći svoga Sina u rukama, rekla joj je: “Kćeri, prvi put sam promatrala Rane dragoga Sina kad je Njegovo Tijelo bilo položeno u moje ruke… Ja sam razmatrala Njegove boli i nastojala sam da se preliju u moje Srce.

Gledala sam Njegove božanske noge, jednu za drugom, odatle sam prešla k Srcu, gdje sam vidjela onu veliku Ranu, najdublju za moje majčinsko Srce… Promatrala sam lijevu ruku, zatim desnu i napokon trnovu krunu. Sve mi ove Rane probijahu Srce… Eto, to je moja Muka… Sedam je mačeva u mome Srcu, zato treba štovati svete Rane moga Božanskog Sina po mome Srcu.” (Za obavljanje pobožnosti Svete ure možemo se poslužiti razmatranjima o Isusovoj Muci i Ranama.)

Krunica Isusovim ranama

(Za molitvu ove krunice Crkva je udijelila djelomični oprost svaki put kad se krunica izmoli.)

Gotovo u isto vrijeme (1867. – 1868.) izrazio je Gospodin svoju drugu želju sestri Marti Chambon, te su poglavarice samostana uvele dnevno moljenje “Krunice svetih Rana”. Evo kako se moli ova krunica.

(Moli se na običnu krunicu od pet desetica.)

Na početku umjesto “Vjerovanja” i na tri prva zrna moli se lijepa molitva, koju dugujemo nadahnuću jednog svećenika iz Rima:

O Isuse, božanski Otkupitelju, budi nam milostiv, nama i cijelome svijetu. – Amen.

Bože jaki, Bože sveti, Bože besmrtni, smiluj se nama i cijelome svijetu. – Amen.

Smiluj nam se, milostiv nam budi, o Isuse, u sadašnjim mukama, zaštiti nas svojom Predragocjenom Krvlju. – Amen.

Vječni Oče, udijeli nam milost po Krvi Isusa Krista, Tvoga jedinoga Sina, udijeli nam Milosrđe, usrdno te molimo! – Amen!

Na velika zrna umjesto Očenaša moli se zaziv:

Vječni Oče, prikazujem ti Rane Gospodina našega Isusa Krista da se izliječe rane naših duša.

Na mala zrna moli se 10 puta zaziv:

Moj Isuse, oprosti i smiluj se po zaslugama svojih svetih Rana.

Na kraju se izmoli tri puta zaziv koji se moli i na velika zrna. 

Objavljeni tekst izvadak je iz knjižice “Sestra Marija Marta Chambon i pobožnost Ranama Isusovim” koju je početkom dvadesetog stoljeća tiskao samostan časnih sestara Pohođenja Marijina u Chamberyju u Francuskoj s imprimaturom od 21. studenoga 1923. + Dominicus, Archiep. Camberinesis. Knjižica je izišla u velikom broju izdanja i ubrzo nakon toga je prevedena na gotovo sve europske jezike. Na hrvatskom je tiskana 1930. u Zagrebu. 

Monfortanci.com | Bitno.net

Ovaj članak Izmolite danas pobožnost koju je Spasitelj nazvao lijekom za vremena puna nepravdi se prvo pojavio na Bitno.net.

Prošle godine na Veliki petak ansambl Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu „Pučki pivači KBF-a“, održao je korizmeni koncert “Narode moj ljubljeni”. Koncert je održan u bazilici Srca Isusovog u Zagrebu, a nešto više od sat vremena korizmenih tradicijskih napjeva lijepa je prigoda za dublje uranjanje u otajstvo muke Gospodnje.

Bitno.net

Ovaj članak VIDEO ‘Narode moj ljubljeni’ – korizmeni koncert ansambla zagrebačkog KBF-a kojim ćete uroniti u otajstva muke Gospodnje se prvo pojavio na Bitno.net.

Slavlje je satkano od čitanja Božje riječi, razmatranja, molitve, klanjanja pred Kristovim križem te šutnje koja sve dijelove povezuje u jednu cjelinu.

Foto: timmyjohn1

Hrvatski institut za liturgijski pastoral priredio je predložak molitvenoga slavlja Velikoga petka u obitelji.

Ovaj članak Tekst za molitveno slavlje Velikoga petka u obitelji se prvo pojavio na Bitno.net.

U križu se spajaju vertikala – ljubav prema Bogu, i horizontala – ljubav prema čovjeku. A sve se susreće u križevnoj točki, sve se to događa – kroz Isusa.

Foto: Unsplash

U filozofskim i religioznim razmišljanjima starih naroda križ je znak smirenja i mira cijeloga svemira. Sva se geometrijska tijela smiruju kad nađu, u skladu određenoga križa, svoje težište. Najsavršenije se križ ugrađuje u kvadrat i kružnicu. Križ naznačuje temeljne pravce orijentacije: gore-dolje, desno-lijevo. Ili još više: sjever-jug, istok-zapad. Ako mu krakove protegnemo u neizmjernost, u isto vrijeme u točki susretišta krakova imamo ishodište i dohodište – sjedne strane, a s druge je označena otvorenost prema neizmjernom.

U kršćanstvu je križ posvećen mukom i smrću Gospodina Isusa Krista. U ono vrijeme, u Rimljana raspeće na križu bijaše pogrdna smrtna kazna. Ta smrt, po izjavama samoga Krista, bijaše iz ljubavi prema Bogu i ljudima: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Ivan 15,13). Stoga je križ simbol Kristove ljubavi, štoviše on postaje znakom samoga Krista. U svakom raspelu kršćani časte Raspetoga.

U kršćanstvu se u nerazdvojivu cjelinu vežu dva dana – Veliki petak i Uskrs. Tako križ postaje zastavom Krista Uskrsloga. U njemu kršćanska pobožnost gleda obnovljeno stablo života i Raja zemaljskoga. Križ naznačuje “ljestve Jakovljeve” koje je Bog, utjelovljenjem Sina svoga, spustio na zemlju da uspostavi most između neba i zemlje (Postanak 28,12 i Ivan 1,51). Stoga drevni himan svetom križu pjeva: “O, zdravo križu, nado sva!” A poznata je i stara izreka: “Per crucem ad lucem – Po križu k svjetlu!” Skovala ju je drevna kršćanska askeza: istom po trpljenju, iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, postizava se spasenje.

Pred raspelom Isusovim vjernik doživljava sa sv. Pavlom: “Ljubio me je i sebe je predao za mene” (Galaćanima 2,20). To nije samo puka uspomena, to je naputak i poziv na uzvratnu ljubav. To kršćanska pobožnost izriče načelom: “Ljubavlju ljubav vratimo!” A sam nam Isus pokazuje put uzvratne ljubavi: “Što god ste učinili jednome od najmanje moje braće, meni ste učinili” (Matej 25,40). Tako smo opet pred čudesnim križem u kojemu se spaja vertikala – ljubav prema Bogu, i horizontala – ljubav prema čovjeku. A sve se susreće u križevnoj točki, sve se to događa – kroz Isusa.

I tako se odavna već uvriježio običaj, u staroj kršćanskoj Europi, da se na raskrižju putova postavljaju raspela. Ona živo posvješćuju vjernicima da im je Krist na svim putovima suputnikom, u svim patnjama supatnikom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bonaventure Dude “S Isusom u treće tisućljeće”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Bonaventura Duda o križu: To su ljestve koje je Bog spustio na zemlju da je poveže s nebom se prvo pojavio na Bitno.net.

Svaki je Veliki petak Natuzza Evolo trpjela boli nalik onima koje je trpio Isus na svojemu križnom putu. Njezinim ekstazama i trpljenjima više su puta svjedočili liječnici.

Natuzza Evolo/Foto: www.milujciesie.org.pl

U ožujku 2008. profesor kirurgije Gianni Barone provodio je najneobičnije istraživanje u životu. Na molbu o. Michelea Cordiana došao je iz Napulja u Paravati kako bi dao stručno mišljenje o ranama na nogama 84-godišnje Natuzze Evolo. Liječnik je već prije bio čuo za tu ženu koja je bila na glasu kao katolička mističarka. Jednom ju je i susreo, u prosincu 1987., kada su nakratko i razgovarali.

No sada je išao k njoj da osobno pregleda njezine stigme.

Profesor Barone radije upotrebljava izraz “rane” nego “stigme” jer kao kirurg želi ostati na području medicinske znanosti. No ne krije da se tijekom toga pregleda susreo s nekoliko začuđujućih pojava na kakve tijekom dugogodišnje liječničke prakse nije naišao. Prvo, rane na obje njezine noge bile su potpuno simetrične. Zatim, obje su joj potkoljenice bile oteknute sve do koljena i upaljene. I treće, rane su se neobično ponašale. Naime, krv je iz njih trebala ili teći ili se trebala početi zgrušavati. U njezinu pak slučaju krv nije tekla, ali joj, s druge strane, rane nisu počele ni zarastati. Cijelo su vrijeme bile svježe i bile su jarko crvene boje, a nisu se gnojile niti gnjilile.

Barone je ustvrdio da se ta pojava protivi zakonitostima po kojima djeluje ljudski organizam.

Profesor Barone nije bio prvi liječnik kojega je osupnula ova mističarka s juga Italije. No prije nego što iznesemo rezultate analiza drugih liječnika, saznajmo nešto o životu Natuzze Evolo.

Rodila se u gradiću Paravatiju u pokrajini Calabriji 1924. godine. Majka ju je sama odgojila: nakon što je otac otišao u Argentinu trbuhom za kruhom, izgubio mu se svaki trag. Obitelj je bila veoma siromašna tako da Natuzza nije mogla ići u školu i nikada nije naučila ni čitati ni pisati. Već s 14 godina morala je početi raditi kao služavka u kućama imućnih obitelji.

Natuzza Evolo živjela je u gradiću Paravatiju na jugu Italije s mužem Pasqualeom Nicolaceom i njihovo petero djece. Živjeli su dugi niz godina u skladnu i sretnu braku. Njihov sin Francesco pripovijeda da kao dijete nije bio svjestan da mu majka ima iznimne darove; vjerovao je da sve odrasle žene imaju nadnaravna viđenja i da svakodnevno razgovaraju s Isusom i anđelima. Kada je krenuo u školu, šokirao se shvativši da majke njegovih vršnjaka nemaju takva iskustva.

Kada su je zapitali otkuda joj neobična sposobnost davanja dobrih savjeta i ispravnih odgovora i na najteža pitanja, Natuzza Evolo je odgovorila da sve to proizlazi iz njezina dara komunikacije s anđelima. Tvrdila je da vidi anđela čuvara svake osobe koji joj prilazi i s kojim ona onda komunicira. Profesor Valerio Marinelli, mističarkin biograf koji je niz godina proučavao njezino djelovanje, napisao je: “Promatrajući Natuzzu puno sam puta primijetio da bi nakon postavljenoga pitanja zastala, gledajući ne u osobu s kojom razgovara, nego upirući pogled u točku pored nje. Također sam se uvjerio da je u stanju davati trenutačne odgovore na teška i komplicirana pitanja ljudima koje je prvi put u životu vidjela. Za sposobnost tako brze procjene problema i tako brza pronalaženja rješenja bilo bi potrebno biti obdaren iznimnom inteligencijom, imati golemo znanje i moć zaključivanja – a te vrline Natuzza nema. Upravo bih zato to uzeo kao dokaz da mističarka ima dar komunikacije s anđelima.”

Natuzza je tvrdila da svatko od nas ima svojega anđela čuvara. Kod posvećenih osoba, svećenika i redovnika, tvrdila je, anđeli čuvari stoje s njihove desne strane, a kod vjernika laika s njihove lijeve. Mnoštvo je svećenika dolazilo u Paravati u civilnomu odijelu, ali ih je Natuzza uvijek prepoznavala i to, kako je tvrdila, po položaju njihova anđela čuvara. Zahvaljujući tim duhovnim bićima mogla je razumjeti strane jezike i sporazumijevati se s tuđincima koji su joj dolazili.

O. Jarosław Cielecki, utemeljitelj i direktor Vatican Service Newsa, stigmatičarku je posjetio samo jednom, nedugo prije njezine smrti. O. Jarosław tvrdi da je znala stvari koje nikako nije mogla znati: znala je da se u vlaku iz Rima u Napulj molio za svoju nedavno preminulu majku, da je imao tešku bolest želuca, da će te iste večeri u Poljskoj umrijeti otac njegova prijatelja, a o čijemu ju je zdravlju htio pitati. Kada je svećenik upitao Natuzzu hoće li on sam ozdraviti, ona je usmjerila pogled u točku desno od njega i zatim odgovorila:

“Tvoj anđeo čuvar rekao mi je da ti pokažem ovu gestu.” I potom stavila kažiprst na usta u znak šutnje.

Prva mistična iskustva imala je već kao dijete. S nepunih šest godina doživjela je prva viđenja Isusa i Marije. Poslije toga do kraja je života imala viđenja svetaca, anđela i duša u čistilištu. Za vrijeme jedne korizme, dok je još bila tinejdžerka, dobila je stigme koje su otada uvijek bile posebice izražene i bolne na Veliki petak. Očevici su kasnije posvjedočili da bi na taj dan ona dva sata u svojemu tijelu trpjela Kristovu muku.

Godine 1938. dobila je dar raspoznavanja bolesti kod drugih ljudi, predviđanja ishoda operacija te savjetovanja odgovarajućih lijekova. Ljudi iz cijeloga svijeta dolazili su k toj nepismenoj Talijanki kako bi od nje tražili savjet, pomoć i molitvu. Primala je i po stotinjak ljudi dnevno. Iako nikada nije učila ni jedan strani jezik, mogla je razgovarati sa strancima bez pomoći prevoditelja. Njezini biografi procjenjuju kako se tijekom šezdesetak godina susrela s gotovo milijun ljudi.

Tijekom toga vremena mijenjalo se stajalište crkvenih vlasti prema njoj. Na početku su se crkvene vlasti distancirale, skeptične prema njezinim darovima. Bilo je to uglavnom zato što se biskup Miletoa Paolo Albera uvelike oslanjao na mišljenje franjevca Agostina Gemellija. Taj je liječnik i psiholog, ujedno i rektor Katoličkoga sveučilišta u Milanu, bio iznimno kritičan prema Natuzzi, iako se s njom nikada nije osobno susreo. Gemelli je smatrao da je njezino ponašanje simptom histerije i biskup

Albera joj je stoga predložio liječenje u psihijatrijskoj bolnici. Provela je tamo dva mjeseca, ali liječnici nisu kod nje mogli pronaći nikakvu naznaku psihičke bolesti.

Tijekom vremena sve je više crkvenih predstavnika počelo prihvaćati Natuzzu Evolo i njezine izvanredne darove kao autentične. Kada je 1. studenog 2009. preminula u dobi od 85 godina, mjesni je biskup Luigi Renzo rekao da nema nikakve sumnje da je mističarka na nebu. Dva dana kasnije na njezin su pogreb došli desetci tisuća ljudi, a misu zadušnicu slavilo je šest biskupa i više od stotinu svećenika. Biskup Giovanni Ercole priznao je da mu je pokojnica bila poput duhovne majke koja mu je pomogla otkriti najdublje dimenzije njegova svećeničkoga poziva.

Natuzza Evolo jedna je od najpoznatijih stigmatičarki suvremenoga doba. Tijekom gotovo šezdeset godina svake se godine ponavljalo isto: na počeku korizme na njezinu bi se tijelu pojavile stigme koje su postajale sve izraženije kako bi se bližio Uskrs. Talijanski kirurg Rocco Molé na temelju opservacije njezinih rana napravio je posebnu studiju s brojnim fotografijama. Napisao je:

“Kako se Uskrs sve više bliži, stigme počinju poprimati drukčiji oblik. Formiraju se kraste, ugrušci i ljuske koje se potom postupno odvajaju od kože. Nekoliko mjeseci poslije nema čak ni ožiljka.” Rane bi uvijek počele zacjeljivati na isti dan – na uskrsnu nedjelju.

Natuzza Evolo/Foto: www.lalucedimaria.it

Osim toga, doktor Molé je kod Natuzze zabilježio više medicinski neobjašnjivih pojava. Prvo: rane ostaju otvorene danima, a da pritom nema znakova upale, oteknuća, gljivične infekcije ili gnojenja. Drugo: te rane nisu uspjele zarasti nikakvom liječničkom intervencijom ili farmaceutskim sredstvom. Treće: kada nakon Uskrsa rane konačno počnu zarastati, od njih se ubrzo više ne vidi ni trag, iako bi od takvih rana morao ostati ožiljak.

Slučaj Natuzze Evolo postao je veoma poznat u cijeloj Italiji i u akademskim je krugovima bio predmet brojnih rasprava tijekom kojih je bilo moguće primijetiti jasno pravilo: u osporavanju autentičnosti njezinih stigma najglasniji su bili oni koji nisu ni vidjeli ni pregledali rane mističarke  iz  Calabrije. Jedan od takvih bio je Armando De Vincentiis koji je iznio tezu o “ranama koje nastaju same od sebe” i “raznim dermatološkim bolestima kod kojih nastaju rane nalik stigmama”. S druge su strane bili liječnici koji su imali prigodu osobno se susreti s mističarkom ili pregledati uzorke njezinih rana. Među njima su bili i profesor sudske medicine Francesco Aragona, kirurg Umberto Corapi, kardiolog Andrea Mussari, nefrolog Isolina Mantelli i doktor Mario Cortese. Njihova su mišljenja išla u prilog autentičnosti njezinih stigma.

Također, svi su se oni složili u mišljenju da se fenomen stigma ne može objasniti samo s područja medicinske znanosti. Jer, kako je primijetio profesor Gianni Barone, u tomu bismo slučaju mogli govoriti samo o atipičnim ranama. Također, liječnik Rocco Molé koji je u razdoblju između 1985. i 1988. detaljno pregledavao rane mističarke ustvrdio je da “anatomska oštećenja tkiva i njihove atipične anatomsko-patološke karakteristike” svojim “položajima odgovaraju” Kristovim ranama nastalim tijekom raspeća.

Dr. Mario Cortese, koji je više puta proveo korizmu uz Natuzzu Evolo, primijetio je da su se “stigme na njezinim rukama pojavljivale na zapešćima, a ne na dlanovima, kako su umjetnici redovito prikazivali raspetoga Isusa sve dok istraživanja nisu utvrdila da su ruke osuđenicima pribijali na križ kroz zapešća kako bi mogli bolje podnijeti teret vlastitoga tijela”.

Dr. Andrea Mussari je pak pregledao leđa mističarke na kojima su se tijekom Velikoga tjedna pojavljivale rane nalik ranama od bičevanja. “Mogao sam prebrojiti tragove udarca bičem”, prisjeća se dr. Cortese koji je asistirao Mussariju. Oba su liječnika isključila mogućnost samoranjavanja kod talijanske mističarke.

Fenomen stigma je, dakle, moguće razumjeti jedino u religijskomu kontekstu. Stigme su iznimno rijetka mistična pojava, odnosno vidljivi znak posebna, duboko osobnoga odnosa s Bogom. Ta intimna povezanost s Isusom očituje se u primanju njegovih rana na vlastitomu tijelu, kao i trpljenju od tih rana.

Svaki je Veliki petak Natuzza Evolo trpjela boli nalik onima koje je trpio Isus na svojemu križnom putu. Njezinim ekstazama i trpljenjima više su puta svjedočili liječnici. Dr. Cortese, koji je tome prvi put nazočio 1970., kaže: “Žalila se ponajviše na poteškoće u disanju, posebno tijekom izdisaja, a upravo je tako trpio Isus, kao i svi osuđenici na smrt raspinjanjem. Kada je tako trpjela, nije mogla odgovarati na pitanja.”

Na njezin su pogreb došli desetci tisuća ljudi, a misu zadušnicu slavilo je šest biskupa i više od stotinu svećenika/Foto: www.papalepapale.com

Tijekom punih trideset godina Natuzzinim je trpljenjima svjedočila i nefrologinja Isolina Mantelli: “Gotovo je nemoguće opisati što je ta žena proživljavala na Veliki petak. Kao liječnica mogla bih reći da je to bilo kao da promatram osobu koja umire od posljedica asfiksije, s očitim i progresivnim poteškoćama u disanju i intenzivnim bolovima koji probadaju cijelo tijelo jer se često hvatala za ruke i ramena. Svi koji bi je vidjeli osjetili bi veliko sažaljenje zbog njezina stanja, čak i oni koji su znali da će bolovi prestati popodne, u vrijeme Isusove smrti.”

Kako je ustvrdio dr. Cortese, “s povijesnoga, ali i teološkoga stajališta, trpljenja koja je Natuzza proživljavala u potpunosti su odgovarala Isusovim trpljenjima tijekom njegove muke”.

Od Natuzzinih je suvremenika najveći utjecaj na nju imao Francesco Forgione, franjevac kapucin poznat kao Padre Pio. Bili su u redovitu kontaktu, a Natuzza je često organizirala i hodočašća u San Giovanni Rotondo, grad u kojemu je živio taj nesumnjivo najpoznatiji stigmatik XX. stoljeća.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Grzegorza Górnyja i Janusza Rosikońa “Dokazi nadnaravnoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Ovaj članak Natuzza Evolo – gotovo je nemoguće opisati što je ova stigmatičarka proživljavala na Veliki petak se prvo pojavio na Bitno.net.

“Prečesto nereligiozni ljudi žele izbrisati uzrok boli putem pobačaja, eutanazije, ili njezinim micanjem s očiju, ostavljajući voljene osobe u staračkim domovima. Kršćani vide Krista u svakome tko pati”, napisao je Pell.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

“Svaka osoba pati. Nitko ne izmiče zauvijek. Svatko je suočen s nekoliko pitanja. Što bih trebao učiniti u ovoj situaciji? Zašto je toliko zla i patnje? Zašto se to dogodilo meni? Zašto pandemija koronavirusa?”, napisao je kardinal Pell u uvodu svoga teksta za list Australian koji je objavljen na Veliki petak.

Navodeći odgovore koje nam na ova pitanja nude ateizam i agnosticizam, unutar kojih ne preostaje ništa više od vjere u slučajnost ili opredjeljenja za stoičko podnošenje sudbine, Pell ističe kako je nasuprot tome kršćanski odgovor Kristova muka, smrt i uskrsnuće koji daju smisao našem trpljenju.

Australski kardinal piše kako je i sam proveo 13 mjeseci u zatvoru “zbog zločina koji nisam počinio”, te da nije znao kakav plan Bog ima za njega. Ipak, dodaje Pell, “sa svakim udarcem utjeha mi je bila što sam znao da ga mogu prinijeti Bogu za neku dobru svrhu, pretvarajući tako masu patnje u duhovnu energiju.”

Kršćanski pogled na život i patnju u korijenu je i naših zdravstvenih službi, nastavlja kardinal, primjećujući kako “nije tako bilo u poganskim Rimu” u kojem su kršćani bili jedinstveni “zato što su ostajali sa svojim oboljelima i brinuli za njih u vrijeme kuge”. Pell je naveo i primjer “najpoznatijeg drevnog liječnika” Galena, koji je kao poganin tijekom kuge pobjegao u drugu zemlju.

Pozivajući se na misli osnivača neokatekumenskog puta Kika Arguella, Pell je napisao kako je temeljna razlika između onih koji se boje Boga i sekularista upravo u pristupu patnji.

“Prečesto nereligiozni ljudi žele izbrisati uzrok boli putem pobačaja, eutanazije, ili njezinim micanjem s očiju, ostavljajući voljene osobe u staračkim domovima. Kršćani vide Krista u svakome tko pati – žrtvama, bolesnima, starijima – i obavezni su pomoći”, zaključio je Pell.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Nevin sam proveo 13 mjeseci u zatvoru, ali sam znao da je Bog sa mnom – piše kardinal Pell u tekstu za Veliki petak se prvo pojavio na Bitno.net.

“Usred sunčana dana pomrčina u nama i posred grobne tišine potresi među nama…”

Foto: Shutterstock.com

I u ovaj se sunčani, proljetni dan

još uvijek nazire pomrčina sunca i osjeća potres

koji su zauzeli zemlju

kada je na Golgoti prestalo kucati Tvoje srce.

Nebo je ostalo bez sunca,

a zemlja se upravo riješila Tebe.

Mrak se potom uselio u naše umove.

Nebo je danas opet puno sunčeva sjaja,

al’ um treba Tvoje svjetlo kako bi otkrio da si živ.

Potres se premjestio u naše odnose.

More danas opet blista plaventilom, 

al’ uza nj cure ljudi izmučeni sobom i jedni drugima.

Mnogi su boreći se za život,

zaboravili da si im ga Ti dao.

Danas se sabiru u crkve i kleče udarajući se u prsa.

Sudačke smo stolice pretvorili u fotelje.

U njima opranih ruku sjede prvaci naroda,

daleko od puka kojega su gurnuli 

u ralje znalcima podrugljiva pera.

Usred sunčana dana pomrčina u nama,

i posred grobne tišine potresi među nama.

Da nisi tako brzo izišao iz svojega groba,

žive bi nas progutao mrak.

Znao si da iz njega sami nikada ne bismo našli put

pa si u sve naše tame unio svoje svjetlo,

i ispod svih naših potresa izrekao svoju riječ.

Hvala Ti! 

Još da Te poslušamo pa pronesemo svijetom Tvoje svjetlo

i Tvojom blagošću proširimo Tvoju radosnu vijest.

Zahvalno i s trepetom, 

na Tvoj Veliki petak pristupam Tvojemu ogoljelu oltaru

i Tvojim tijelom hranim svoje,

gladno od žudnje za životom u Tvojemu svjetlu.

fra Ante Vučković

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kolajna od šutnje”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Nadahnuti stihovi fra Ante Vučkovića o trenutku kada je na Golgoti prestalo kucati Isusovo srce se prvo pojavio na Bitno.net.

Ta subota kada su svi izvršavali obvezu blagdanskoga odmora »kako nalaže zakon«, za Gospu nije bio tužan dan: okončano je trpljenje njezina Sina.

Skinuli su Isusovo tijelo s križa, puni poštovanja i ljubavi. Pažljivo su ga stavili u Marijino naručje. Iako je njegovo tijelo prepuno rana, lice mu je smireno i svečano. Dugo i sa štovanjem gledajmo Isusa kako ga je gledala njegova Majka. On nas nije samo otkupio od grijeha i smrti, nego nas je naučio kako staviti volju Božju iznad vlastitih planova, živjeti ni na što navezani, naučio nas je opraštati i onda kada se onaj koji vrijeđa ne kaje, naučio nas je opravdati druge, biti apostoli do smrtnoga časa, trpjeti u tišini, voljeti druge i onda kad se zbog njih trpi…

Mala skupina koja se, uz Blaženu Djevicu i žene koje posebno spominje Evanđelje, trebala pobrinuti za pokop Isusova tijela nije imala mnogo vremena jer se bližio zalazak sunca pred nastupajući blagdan. Tijelo je s najvećom pažnjom oprano, a zatim pomazano. Nikodem je donio veliku količinu mirisne pomasti, »otprilike sto libara«,Josip je kupio platno te su skinuli Isusovo tijelo, zavili ga u platno i položili u grob koji je bio izduben u stijeni. Ta je grobnica bila Josipovo vlasništvo i nije se još koristila. Položili su ubrus na njegovu glavu.

Tijelo Kristovo počiva u grobu. Svijet je ostao u mraku. Marija je jedino svjetlo koje još gori na zemlji. »Gospodinova Majka – moja Majka – i žene koje su slijedile Isusa iz Galileje, nakon obavljena ukopa i iskazivanja doličnog poštovanja, napustile su grob. Pala je noć.

Ne znamo gdje su se apostoli nalazili one večeri kada je pokopano tijelo Gospodinovo. Možda su tumarali uokolo, izgubljeni i zbunjeni, bespomoćni, dezorijentirani i puni tuge. Ako su već u nedjelju bili ponovno na okupu,to je zato jer su u subotu, a možda i u petak navečer, otišli posjetiti Blaženu Djevicu. Njezina vjera, nada i ljubav štitile su Crkvu koja se rađa, slabu i uplašenu. Tako je rođena Crkva: pod zaštitom Isusove Majke. Još od početka ona je bila Utjeha žalosnih i onih u nevoljama. Ta subota kada su svi izvršavali obvezu blagdanskoga odmora »kako nalaže zakon«, za Gospu nije bio tužan dan: okončano je trpljenje njezina Sina. Ona vedro očekuje trenutak uskrsnuća.

Život i smrt Kristovu prenesimo u svoj život. Treba umrijeti kroz žrtvu i pokoru da bi Krist po ljubavi živio u nama. A tada slijedimo Kristov put sa željom da postanemo suotkupitelji svih duša. Moramo dati život za druge. Jedino tako živjet ćemo životom Isusa Krista; postati s njim jedno.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)

Ovaj članak Isusovo tijelo počiva u grobu se prvo pojavio na Bitno.net.

Velika subota je dan kada se Crkva zadržava kod Gospodnjeg groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje, očekujući njegovo uskrsnuće. Evo što trebamo znati o Velikoj suboti!

Velika subota/Foto via newwaysministryblog

1. ŠTO SE DOGODILO NA PRVU VELIKU SUBOTU?

Evo što nam kaže sveti Luka u svojem Evanđelju:

Dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga, i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen. Bijaše dan Priprave; subota je svitala. A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti. U subotu mirovahu po propisu. (Lk 23, 50-56)

No je li baš sve mirovalo?

2. ŠTO JE ISUS UČINIO NA PRVU VELIKU SUBOTU?

Poslušajmo nauk Crkve:

Česte tvrdnje Novog zavjeta po kojima je Isus uskrsnuo od mrtvih pretpostavljaju da je on, prije uskrsnuća, bio u boravištu mrtvih. To je prvotni smisao što ga je apostolsko propovijedanje dalo boravku Isusovu među mrtvima: Isus je kao svi ljudi upoznao smrt i stigao je k njima svojom dušom u boravište mrtvih. Ali on je onamo sišao kao Spasitelj, proglašujući Radosnu vijest duhovima koji su ondje bili zatvoreni.

Boravište mrtvih, u koje je umrli Krist sišao, Sveto pismo zove podzemljem, Šeolom ili Hadom, jer su oni koji se ondje nalaze lišeni gledanja Boga… Upravo te svete duše, koje su čekale svog Osloboditelja u Abrahamovu krilu, Isus je oslobodio kad je sišao k mrtvima.

Isus nije sašao nad pakao da oslobodi proklete ni da razori pakao prokletstva, nego da oslobodi pravedne koji su mu prethodili. Zato je i mrtvima naviještao evanđelje (1 Pt 4,6). Silazak nad pakao jest puno dovršenje evanđeoskog navještaja spasenja. To je posljednja faza mesijanskog poslanja Isusova, faza sažeta u vremenu ali neizmjerna u svom stvarnom značenju; i da se naime otkupiteljsko djelo proteže na sve ljude svih vremena i svih mjesta, jer svi koji su spašeni postali su dionici Otkupljenja. (KKC 632-634)

3. ŠTO CRKVA ČINI NA VELIKU SUBOTU?

Odgovor nam donosi Okružnica o pripravi i slavljenju Vazmenih blagdana Paschalis Sollemnitatis:

Na Veliku subotu Crkva se zadržava kod Gospodnjeg groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje, očekujući njegovo uskrsnuće… U crkvi se mogu vjernicima na štovanje izložiti slika Krista raspetoga ili kako leži u grobu ili silazi u podzemlje, koja prikazuje otajstvo Velike subote, kao i slika Blažene Djevice Marije žalosne. (Br. 73-74)

Ova sabranost i šutnja priprava su za Vazmeno bdjenje – majku svih bdjenja (Sv. Augustin) – kada će iz srdaca novokrštenika i čitave kršćanske zajednice, radosne zbog Kristova uskrsnuća i zbog njegove pobjede nad smrću, u crkvama ponovno odjeknuti Slava Bogu na visini i uskrsni poklik Aleluja.

4. ŠTO JE VAZMENO BDJENJE?

Izvrsni sažetak smisla i sadražaja Vazmenog bdjenja donosi nam papa Benedikt XVI.:

Ova jedinstvena subota završava Vazmenim bdjenjem koje uvodi u najvažniju nedjelju čitave povijesti, nedjelju Kristova Uskrsa. Crkva bdije uz novi blagoslovljeni oganj i razmišlja o velikom obećanju, sadržanu u Starom i Novom zavjetu, o konačnom oslobođenju od staroga ropstva grijehu i smrti. U tami noći novim je plamenom zapaljena vazmena svijeća, simbol Krista slavnoga koji uskršava. Krist, svjetlo čovječanstva, razgoni tmine srca i duha te osvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. Uz vazmenu svijeću u Crkvi odjekuje veliki vazmeni navještaj: Krist je doista uskrsnuo, smrt nad njim nema više moći. Svojom smrću on je zauvijek pobijedio zlo i svim je ljudima podario sam Božji život. Prema drevnoj tradiciji za Vazmenoga bdjenja katekumeni primaju krštenje, čime se ističe dioništvo svih kršćana na otajstvu smrti i uskrsnuća Kristova. Iz blistave uskrsne noći, Kristova radost, svjetlo i mir šire se životom vjernika svake kršćanske zajednice i dostižu svaku točku u prostoru i vremenu. (Iz Kateheze pape Benedikta XVI.)

Vazmeno bdjenje, u kojem Crkva bdije iščekujući Kristovo uskrsnuće, ima četiri dijela, o čemu čitamo u Paschalis Sollemnitatis br. 81:

Vazmeno bdjenje se uređuje tako da

• poslije službe svjetla i vazmenog hvalospjeva
• sveta Crkva razmišlja o čudesnim djelima što ih je Bog učinio svome narodu od početka
• sve dok s novim članovima, preporođenim u krstu
• ne bude pozvana k stolu, što ga Gospodin pripravlja Crkvi, spomenčinu svoje smrti i uskrsnuća, dok on ne dođe

5. KAKO IZGLEDA SLUŽBA SVJETLA?

Služba svjetla ili lucernarij porijeklo ima u judeokršćanskom običaju paljenja svijeća u molitvu blagoslova, a u Vazmenom bdjenju ovaj veličanstveni obred unošenja svijeće u mračnu crkvu simbolizira Kristovo uskrsnuće. Početak ovog obreda je u Jeruzalemu gdje je već u 5. stoljeću Vazmeno bdjenje započinjalo procesijom do Bazilike uskrsnuća sa upaljenim svijećama. U rimsku liturgiju ovaj obred ulazi nešto kasnije. Od 10. stoljeća uvodi se i blagoslov svijeće ukrašene križem, tekućom godinom, grčkim slovima alfom i omegom – znakovima početka i svršetka, te ubadanjem pet zrna tamjana. Ovi običaji prisutni su i u današnjem obredu službe svjetla.

O prvom dijelu Vazmenog bdjenja čitamo u Paschalis Sollemnitatis:

Prvi dio se sastoji iz simboličkih radnji i gesta, koje valja izvršiti tolikim opsegom i ljepotom, da vjernici zaista razumiju njegovo značenje, koje podržavaju liturgijske upute i molitve. Ukoliko je moguće, neka se izvan Crkve pripravi lomača (ognjište) za blagoslov novoga ognja, a njezin plamen neka bude takav da može zaista raspršiti tamu i rasvijetliti noć.

Neka se pripravi vazmena svijeća, koja neka bude, zbog istinitosti znaka, načinjena od voska, svake godine nova, jedna, dosta velika, nikada prividna, da može dozivati u pamet da je Krist svjetlo svijeta…

Ophod kojim narod ulazi u crkvu neka se vodi samo pri svjetlu vazmene svijeće. Kao što je sinove Izraelove noću vodio stup od ognja, tako i kršćani slijede Krista uskrsnuloga. Nema zapreke da se svakom odgovoru Bogu hvala doda kakav usklik u čast Kristu. (Br. 82-83)

Nakon ophoda slijedi navještaj veličanstvenog Vazmenog hvalospjeva ili Hvalospjeva uskrsnoj svijeći (Exsultet). Riječ je o jednome od najljepših lirskih tekstova zapadne liturgije napisanom oko 400. godine. Više o ovom hvalospjevu možete pročitati NA LINKU!

6. ŠTO CRKVA SLUŠA U SLUŽBI RIJEČI?

Služba riječi najstariji je dio Vazmenog bdjenja, a u prvo vrijeme činila su je čitanja iz Knjige Izlaska (Izlazak Izraela iz Egipta), te Knjige Postanka (Stvaranje i žrtvovanje Izaka) i naravno Evanđelja. Broj čitanja u različitim se liturgijskim tradicijama kretao od pet do petnaest, dok u današnjoj liturgiji Vazmenog bdjenja imamo sedam čitanja.

O službi riječi čitamo i u Paschalis Sollemnitatis:

Čitanja Svetog pisma sačinjavaju drugi dio bdjenja. Opisuju preslavne događaje povijesti spasenja, a u njihovu laganom razmišljanju vjernicima pomaže pjevanje pripjevnog psalma, šutnja i molitva svećenika predsjedatelja. Obnovljeni red bdjenja ima sedam čitanja Staroga zavjeta uzetih iz Zakona i Proroka, koja su većinom primljena od najstarije predaje kako Istoka tako i Zapada, i dva iz Novog zavjeta, tj. Iz Apostola i Evanđelja. Tako Crkva, počevši od Mojsija i svih proroka, tumači Kristovo vazmeno otajstvo. (Br. 85)

Premda Okružnica preporuča da se čitaju sva čitanja, iz pastoralnih se razloga neka čitanja mogu izostaviti. Ipak, čitanje iz Knjige Izlaska o prvoj Pashi (Izl 14) i pripadajući hvalospjev mora se pročitati.

Nakon starozavjetnih čitanja slijedi himan Slava Bogu na visini, prema običaju se uključuju sva svjetla, a tijekom pjevanja zvone zvona. Potom slijede čitanja iz Novog zavjeta, te svečani trostruki Aleluja kao pripjev Psalma 118.

Konačno, slijedi navještaj uskrsnuća Gospodnjeg iz Evanđelja kao vrhunac službe riječi, a zatim i homilija.

7. KRSNA SLUŽBA

Vazmeno bdjenje povlašteno je vrijeme za slavlje kršćanske inicijacije. Krsna služba postala je dijelom Vazmenog bdjenja vjerojatno u 4. stoljeću, a u rimskoj liturgiji događala se u rano jutro Uskrsa, između starozavjetnih i novozavjetnih čitanja službe riječi. U procesiji se išlo do krsnog zdenca gdje se izvršio blagoslov vode i obred krštenja, a potom se nastavljalo sa euharistijskim slavljem.

Evo kako krsna služba izgleda u obnovljenoj liturgiji Vazmenoga bdjenja:

Treći dio bdjenja je krsna služba. Kristov i naš vazam sada se slavi u sakramentu. Potpuno se doduše izrazuje u onim crkvama koje imaju krsni zdenac, tim više kad se vrši kršćanska inicijacija odraslih ili barem krštenje djece. Ali ako i nema krštenika, u župnim crkvama neka bude blagoslov krsne vode… Poslije ovoga biva obnova krsnih obećanja… (Paschalis Sollemnitatis, 88-89)

Potom slijedi škropljenje blagoslovljenom vodom uz pjevanje krsne pjesme, kao posljednji dio obnove krsnih obećanja. Treći dio Vazmenog bdjenja završava molitvom vjernika.

8. VELIKA SUBOTA I EUHARISTIJSKA SLUŽBA

Euharistijska služba predstavlja vrhunac Vazmenog bdjenja. U njoj se, nakon prisutnosti u simbolu uskrse svijeće, prisutnosti u riječi te u snazi krštenja, ostvaruje najviši stupanj prisutnosti uskrslog Krista pod prilikama kruha i vina.

O vrhuncu Vazmenog bdjenja u Okružnici čitamo sljedeće:

Euharistijsko slavlje je četvrti dio bdjenja i njegov vrhunac, jer ovo je najpotpuniji vazmeni sakrament, naime spomenčin žrtve križa i prisutnost Krista uskrsnuloga, dovršenje kršćanske inicijacije, predokus vječnoga Vazma. (Br. 90)

Pričesna antifona tumači ovo euharistijsko slavlje kao kršćansku pashalnu gozbu:

Žrtvovana je Pasha naša, Krist: zato gostimo se beskvasnim hljebovima čistoće i istine, aleluja. (1 Kor 5,7-8)

Slavlje završava svečanim uskrsnim blagoslovom

9. NEKE LITURGIJSKE NAPOMENE

Okružnica Paschalis Sollemnitatis donosi sljedeće bitne napomene:

O samom Bdjenju…

• Čitavo slavlje Vazmenog bdjenja vrši se noću, tako da se ili ne započinje prije početka noći ili da se završi pred zvona nedjelje. Ovo pravilo treba strogo tumačiti. (Br. 78)
• U naviještanju Vazmenog bdjenja treba se čuvati da se ono ne predstavi kao posljednji moment Velike subote. Nek se radije kaže da se Vazmeno bdjenje slavi u noći Vazma, i to kao jedan bogoštovni čin. Nek se pastiri upozore da u katehezi marljivo poučavaju o sudjelovanju u čitavom bdjenju. (Br. 95)

O službi riječi…

• Poslije čitanja neka se pjeva psalam, a narod neka pjeva odgovor. U takvom ponavljanju dijelova neka se sačuva ritam, koji će pomoći sudjelovanju i pobožnosti vjernika. Treba pomno paziti da se mjesto psalama ne dopuste pučke pjesmice. (Br. 86)

O euharistijskoj službi…

• Neka se pazi da ovo euharistijsko slavlje ne bude na brzinu; dapače izvrsnije je da svi obredi i riječi dobiju najveću izražajnu snagu: sveopća molitva…, ophod za prinos darova uz sudjelovanje novokrštenika…, euharistijska molitva…,  euharistijska pričest kao moment punog sudjelovanja u otajstvu koje se slavi. (Br. 91)

O vazmenoj svijeći…

• Vazmena svijeća kojoj je mjesto ili kraj ambona ili kraj oltara nek se pali barem u svim svečanijim liturgijskim slavljima kako u Misi tako i u Jutarnjoj i Večernjoj sve do nedjelje Pedesetnice. (Br. 99)

Priredio: Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Devet važnih stvari koje je dobro znati o Velikoj suboti se prvo pojavio na Bitno.net.

Blagoslov jela ove godine možemo obaviti u obitelji – ‘kućnoj crkvi’!

Foto: Marijan Sušenj | PIXSELL

Posebnu pozornost svraćamo na blagoslov jela za Uskrs. U našim je krajevima od davnine uvriježen običaj da se na Uskrs blagoslivlju jela koja vjernici s poštovanjem blaguju u svojim obiteljima i smatraju posebnim vidom sudjelovanja u Kristovu Vazmu. Ove godine, iznimno, svećenici ne mogu blagosloviti jelo za Uskrs na uobičajeni način u crkvi. Svećenici će, nakon Euharistije u crkvi, moliti blagoslov za sve (izostavivši škropljenje blagoslovljenom vodom), no neka se blagoslov obavi u obitelji kao „kućnoj crkvi“ na način da roditelji (otac ili majka), predstojnik ili predstojnica redovničke kuće, nakon zajedničke molitve Očenaš, zazovu Božji blagoslov na ovaj način:

Predmolitelj:

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Svi se prekriže i odgovore: Amen.

Predmolitelj:

Uskrs je blagdan obnove čovjeka i svijeta. Kristovom smrću i uskrsnućem otkupljen je čovjek i cijeli svemir. Zato nam odsada valja živjeti novim životom. Neka nas svaki obrok podsjeća i poziva na gozbu tijela i krvi Kristove, na ljubav koju je Isus pokazao na posljednjoj večeri i na lomljenje kruha u kojem su učenici prepoznali uskrsloga Gospodina, da u blagovanju blagoslovljene hrane, u zajedništvu svoga obiteljskog stola budemo trajno povezani s uskrslim Gospodinom i živimo kao novi ljudi. Oče naš…

Predmolitelj:

Svemogući Bože, Ti si htio da učenici u Emausu prepoznaju Krista uskrsloga u lomljenju kruha. Blagoslovi + ovaj kruh, meso, jaja… da i mi koji ovo budemo blagovali danas i svakog dana našega života s vjerom susrećemo tvoga uskrslog Sina, od njega primamo kruh života te po njemu i sami dostignemo slavu uskrsnuća. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Svi se prekriže govoreći: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Preuzeto s Varaždinske biskupije | Bitno.net

Ovaj članak Evo kako možete sami blagosloviti jelo za blagdan Uskrsa se prvo pojavio na Bitno.net.

Budite danas u 14 sati na portalu Bitno.net! Link na krunicu objavit ćemo pola sata prije početka emitiranja!

Bit će to druga po redu istovremena molitva krunice koja okuplja Hrvate diljem svijeta. Predmolitelji će se ove subote priključiti iz Sarajeva, Chicaga, Melbournea, Buenos Airesa, Osijeka i Zagreba.

Molitvu krunice na svojem Facebook profilu najavio je i p. Ike Madurić:

Molitvu krunice iz Sarajeva će predvoditi nadbiskup koadjutor Vrhbosanske nadbiskupije monsinjor Tomo Vukšić, iz Chicaga fra Jozo Grbeš, kustos Hrvatske franjevačke kustodije Sv. obitelji zajedno sa subratom fra Antonijom Musom, iz Melbournea molitvu predvode don Josip Grubišić i don Miodrag Brkan, iz Buenos Airesa aktivni laik Tomas Gadže, a zadnja desetica Krunice predmolit će se iz Hrvatske – predvode ju superior Isusovačke rezidencije u Osijeku pater Ike Mandurić te iz Zagreba Alan Hržica, voditelj molitvene zajednice Srce Isusovo, koji će cijelu Krunicu i glazbeno pratiti.

Molitva će se uživo prenositi na YouTubeu na OVOJ poveznici.

Sve informacije o inicijativi možete pratiti na službenoj Facebook stranici koja se nalazi OVDJE.

Bitno.net

Ovaj članak Bitno.net danas prenosi zajedničku krunicu Hrvata svega svijeta! se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovo je vrijeme kada se sve mijenja. Kršćani se vraćaju evanđelju. Svome Bogu.

Foto: Flickr.com

Vrijeme velikih kušnji uvijek nosi i najveće milosti. Duboko uronjen u patnju ljudski um ide tamo gdje nikada prije nije išao. I baš tamo, u srži boli koja mu stišće srce susreće istinu svoga života. Odgovore ne pronalazi u logičnosti ili nelogičnosti. Odgovore pronalazi u Duhu. Duhu koji čovjeka patnje vodi do ruba spoznaje i potom mu pokazuje prostranstva neslućenih ljepota vječnosti. Stvoreni smo za nebo. U toj zastrašujućoj istini našeg života upravo preko prolaznosti uviđamo da smo stvoreni za neke drugačije stanove.

Bi li Solženjicin ikada mogao onako zorno dočarati Zlo, stanje Duha, patnju i nadu da sam nije bio zatvoren u grozi pustoši Gulaga? Bi li ikada moglo nastati djelo ‘Arhipelag Gulag’ da Solženjicin sam nije hodao tim užasno bolnim stazama monstruoznog Staljinovog logora? Biblijskim rječnikom govoreći: Bog ne želi da se ne dignemo u padu pod teretom križa… nas, te napukle trske slomiti neće.

Daj nam Gospodine one Abrahamove vjere. Kada je bio pozvan krenuti na putovanje svoga života. Na penjanje uzbrdo gdje je pozvan za žrtvu predati njemu najmilije – sina jedinca. Abraham, ljudski gledano, ne razumije sve to. Pitanja je mnogo. Jednjak se grči od gutanja pljuvačke. Šake se stišću i znoje se. Koljena klecaju. Glas kojim razgovora sa sinom podrhtava. Ali, ide Abraham. Penje se. I zna da ne smije odustati. Zna da mora biti poslušan. I zna da mu je Bog već pripremio oslobođenje. Oslobođenje od svega. Slugama svojim govori da se vraćaju. Priča u množini, govori i za sina. Penjući se uzbrdo, njegovo voljeno dijete ga pita gdje je janje za žrtvu? Abraham odgovora: providjet će Bog. Ne zna kako. Ne zna kada. Ali, zna da hoće. Zna da ga njegov Bog neće iznevjeriti, zna da ga njegov Bog neće ostaviti na cjedilu. Abraham je bio vjeran. Zato se na njega i njegovo potomstvo razlilo toliko pomazanje. Mnogi bi pobjegli na pola penjanja. I ja bih bio među tim mnogima do nedavno. Sada nas je u ovom vremenu velikih nevolja, moju obitelj i mene, Bog ojačao. Mi smo mu rekli da sami ne možemo i da nas je strah da ćemo se raspasti stojeći pred misterijem teške bolesti. Tada nam je u molitvi jasno rečeno: Bog ne želi da budemo sami. Shvatili smo, On nije Bog samoće nego zajedništva. On nije Bog napuštanja nego pomaganja. On je Emanuel – Bog koji je tu, s nama.

VRIJEME KORONE

Vrijeme korone je toliko toga omogućilo. Vjernost nevjernih muževa. Molitvu svih onih koji do sada nisu molili ili su moli tako malo. Blizinu udaljenih muževa prema svojim ženama. I žena prema svojim muževima. Djece i roditelja. Muževi i žene napokon zajedno mijese kruh. Rade kolače. Mole s djecom. Čita se Biblija. Igraju se. Druže se. Kreativnost kod nekih fascinira. Vrijeme korone je iz nas iznijelo ono najbolje u nama. Ljubav. Praštanje. Zajedništvo. Smirenost. Odjednom uopće nije problem što trgovine ne rade nedjeljom. Ili što smo mogli jednom tjedno u te trgovine. Odjednom se sve može. Više nije bitan niti skupocjeni automobil. Kada ga uopće niti ne možeš voziti. Ili, ako si bio jedan od onih nesretnika da si imao takav automobil u Zagrebu za vrijeme potresa. Znate, taj dan sam jurio po svoju Danijelu u bolnicu na Rebro. Vidio sam mnoge uplašene ljude. I jednog čovjeka koji je nijemo promatrao skupocjeni automobil skršen pod ogromnim komadima kamenja srušenog sa zgrada. Bože, pomislih. Žao mi ga je. Možda nije imao kasko. Možda je živio u uvjerenju sigurnosti. A nema sigurnosti, dragi moji. Nigdje. Osim u Bogu. Ovo vrijeme koronavirusa nam razgolićuje sve naše promašaje. Jurnjave za nečim jučer nama tako važnim, a onda danas, tako nebitnim. Ruši se kao kula od karata taj naš materijalni svijet. Pada izlivena zlatna telad, a stoje neki mali naizgled krhki križevi. Kriza koja dolazi bit će velika. Možda jedna od najvećih. Zahvatit će mnoge. Trebat će puno toga mijenjati. Eto nam nove prilike. Ako nam je pogled postao mutan i ne vidimo više jasno, možda bi trebalo popeti se na neko uzvišenije mjesto. Biti bliže Gospodinu. Gledamo te naše svećenike kako sa Stvarnom Prisutnosti blagoslivljaju prazne ulice dok ljudi kleče po balkonima. Čežnja čistog srca vapi za Kruhom Života. Koliko će tu još tek doći blagoslova.

VRIJEME MILOSTI

Poslije ovih velikih kušnji dolazi nam vrijeme velikih milosti. Naše crkve bit će prepune. Kućne molitvene zajednice, kućne crkve osnažit će cijelu Crkvu. Od baze, laika i svećenika krenut će obnova cijelog društva, cijele naše domovine. Ona duhovna obnova, nacionalna, o kojoj smo toliko puta sanjali i čeznuli sada je tu. Živimo ju. Započeta je. Taj Facebook nad kojim su mnogi naricali prije desetak godina postao je zajednica molitve krunice uživo, raznih devetnica, križnih puteva, prijenosa misa. Da je meni netko rekao prije tri mjeseca da ću u nekoj svojoj grupi na fejsu imati preko 10.000 ljudi s kojima ću svaki dan četiri puta uživo moliti krunicu, biti u molitvi redovito po par sati dnevno… blijedo bih ga gledao.

Ovo je vrijeme kada se sve mijenja. Kršćani se vraćaju evanđelju. Svome Bogu. I onome vječnom Kruhu. Dolazi nam vrijeme milosti. Da bi bilo dobro. A crkve? Crkve će nam biti punije nego ikada. Zajednice će rasti više nego ikada. Vrijeme teške kušnje uvijek donosi najveća pomazanja. Bog ne napušta narod svoj.

Marin Miletić | Bitno.net

Ovaj članak Marin Miletić: Napunit ćemo crkve se prvo pojavio na Bitno.net.

Promukli glasovi zatvorenika odzvanjali su praznim, ali lijepo osvijetljenim trgom.

Foto: Vatican Media

Drevni običaj pobožnosti križnog puta, koji se na Veliki petak tradicionalno odvijao kod rimskog amfiteatra, poznatog Koloseuma uz nazočnost velikog broja hodočasnika, ove godine je bio ograničen na prazan trg pred bazilikom Sv. Petra s postajama duž kolonada, oko obeliska i na kraju na prostoru koji vodi do bazilike.

Promukli glasovi zatvorenika odzvanjali su praznim, ali lijepo osvijetljenim trgom. Sve su postaje bile dirljive. Najemotivniji bio je zajednički plač doživotno osuđenog zatvorenika, koji je ubio djevojku, i plač njezinih roditelja. On se osjeća Barabom, Petrom i Judom, ali se više ne srami pred nevinim Isusom, jer ga je došao tražiti kako bi ga naučio živjeti. Slične osobne priče opisali su zatvorenici.

Među značajnim svjedočanstvima je i ono jednog svećenika, koji je bio osuđen zbog zlostavljanja maloljetnika. Proglašen nevinim nakon osam godina, priznaje da je u više navrata mislio na samoubojstvo, ali prikovan na križ njegov život se najednom prosvijetlio. Smrt se susreće u mnogim ćelijama, svjedoči jedan kapelan, navodeći kako zatvor pokapa žive ljude. Te priče nitko ne želi čuti. Krist mu međutim ponavlja: nastavi, nemoj se zaustaviti. Uzmi ih u naručje. Ne mogu ne poslušati ga, jer se i u najgorem čovjeku uvijek nalazi Krist. Nijedan grijeh nema posljednju riječ, jer u zatvoru i najlošiji čovjek može postati bolji – posvjedočio je jedan stražar i primijetio kako to ovisi i o njemu, jer se njegov rad ne smije svesti samo na otvaranje i zatvaranje vrata ćelija.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Povijesni prizori iz Vatikana: Križni put s papom Franjom na Trgu sv. Petra se prvo pojavio na Bitno.net.

U ovoj svetoj noći otkotrljan je kamen zla i grije, ovisnosti i smrti koji nas je držao robovima ovoga svijeta, te napokon živio slobodni s Kristom ostvarujući iskonski Božji plan spasenja.

Foto: Pixabay.com

U ovoj velikoj i svetoj noći koja se zove majkom svih bdjenja, slušali smo svetopisamske izvještaje o različitim trenutcima povijesti spasenje. A sve je usredotočeno na očinsku ulogu Boga koji kao pravi otac stvara, skrbi i ljubi sve stvorenje, a napose čovjeka. Bog u punoj slobodi čini čudesno djelo stvaranja, te s puno ljubavi ga održava, te brižno zahvaća u povijest i spašava svoj narod i svakoga čovjeka. Zato je poruka ove noći posvemašnja sloboda Božja, sloboda u kojoj djeluje provodeći svoj plan stvaranja i spasenja. No njegova sloboda se vezala uz našu dobrobit i spasenje. Nije bila sloboda bez odgovornosti za sve ono što će se dogoditi, već je bilo nevjerojatno velika sveta sloboda koja prihvaća odgovornost za sve što on sam čini, ali i za svako zlo koje će biti povezano i s njegovim stvorenjem, premda ga nije ni želio ni učinio.

Zloporaba slobode

Na ovakav milosni dar cijelom stvorenju koje je stvoreno iz čiste slobode, i dovedeno do toga da u lepezi bića Bog stvara i ona koja će biti njegova slika, to jest slobodni na njegovu sliku, pa i kad to nije u onolikoj mjeri u kojoj je on, ta ista slobodna bića uzvratila su nezahvalnošću. To jest, ta ista slobodna bića zlorabila su svoju slobodu upravo protiv njega, izvora slobode koji je štoviše svoju slobodu vezao uz dobrobit svoga stvorenja. I kao što se očitovalo u slučaju prvoga čovjeka, tako se ponavljalo tijekom povijesti naroda Božjega. Sloboda, umjesto dara, postaje breme koje čovjek ne zna nositi. Umjesto da u ljubavi prione uz svoga Stvoritelja, on traži koja je granica do koje se može udaljiti od njega, a da ne izgubi darove njegove milosti, ne shvaćajući kako je već pošao krivim smjerom kad je odlučio okrenuti leđa Bogu.

Time se potvrđuje kako ljudi, na žalost, ne znaju živjeti u slobodi, te im se događa da sloboda na njih vreba kao veliki neprijatelj.  Čak daleko bolje reagiraju kad su ugroženi i svedeni na roblje, jer teže za slobodom i znaju podnijeti mnogo toga da dođu do oslobođenja. Čak znaju probdjeti noći i podnijeti nadljudske naore kako bi došli do slobode, ali pravi problem nastaje tek onda kad dođu do nje. I dok znaju bdjeti u ropstvu, ne znaju bdjeti u slobodi. Kad dođe do slobode, onda se pripusti grijehu i tako prokockaju slobodu neopreznošću, umjesto da je sačuvaju budnošću. Upravo o tome nam je svjedočio ljudski grijeh, ali i tolike druge situacije u kojima se našao Božji narod kao što je bilo egipatsko ropstvo. Pa i onda kad su se dali povesti u slobodu, nisu je dugo uživali i vrlo brzo su se mnogi pokajali i htjeli vratiti u Egipat, čime su pokazali da se nisu znali nositi sa slobodom. Jer lakše je biti rob u ropstvu nego gospodar u slobodi.

Doista, naša ljudska sloboda, bilo da se radi o osobnoj ili društvenoj, jer je nesavršena, veći je problem nego društveno ropstvo u kojem su živjeli. Jer na žalost ljudi slobodu iskoriste da upadnu u grijeh i time se sputaju duhovno pred Bogom, umjesto da budu istinski gospodari svoga života i slobode. Sa sigurnošću, međutim, znamo samo jedno: Bog nam nije dao slobodu za grijeh, nego za ljubavi. Nije nam dao slobodu da je koristimo proti njega i sebe, već za darivanje u zajedništvu. A kad slobodu rabimo protiv njega, onda je u tom činu pobune prisutan i čin nepovjerenja u Božju ljubav i njegovo slobodno zauzimanje za nas. Služeći se slobodom da se odvojimo od njega dovodimo u pitanje njegov spasenjski plan ljubavi, kojemu pretpostavljamo svoja ljudska mišljenja i rješenja.

Noć konačnog oslobođenja

Upravo radi naših ograničenih oslobođenja nakon kojih postajemo sve više robovi svoje ljudskosti, Bog nam je podario ovu noć svetoga bdjenja u kojoj se dogodilo naše konačno oslobođenje. Isus nam je na konačan način otvorio vrata prave slobode, jer nas je oslobodio svih spona zla i grijeha. Svojim uskrsnućem podario nam je slobodu čak od smrti, te nam više ni ona ne može nauditi ni strovaliti nas u ropstvo. U ovoj svetoj noći bdjenja shvaćamo s Kristom kako nas je oslobodio za odgovornu slobodu trajnoga života s Bogom. Odsada nema za nas više povratka na staro, već sloboda od grijeha po Kristovu uskrsnuću ostaje naš najljepši i najveći dar. Po uskrsnom oslobođenju i svjetlu koje nas je obasjalo naučili smo što je pravo bdjenje. Sada s Kristom znamo bdjeti u slobodi i čuvati slobodu kao dar prianjanja uz Boga i dar iskrenoga zajedništva s njime.

U ovoj svetoj noći otkotrljan je kamen zla i grije, ovisnosti i smrti koji nas je držao robovima ovoga svijeta, te napokon živio slobodni s Kristom ostvarujući iskonski Božji plan spasenja. Neka po ovome svetom uskrsnom bdjenju i nas zahvati dar Kristove slobode kako bismo naučili ne robovati ljudskoj slobodi, a mogli živjeti kao prava slobodna braća Kristova i djeca Božja. Dopustimo da nas prožme snaga Duha Božjega osloboditelja i ne dopustimo Zlome da nas strovaljuje u ropstvo slobode. Krist osloboditelj u ovoj svetoj noći oslobodio je svakog Adama stvorena na sliku Božju, kao što je oslobodio i narod koji slobodu živi i kao dar zajednici, a ne samo pojedincu. Krist nas je oslobodio i od nas samih za slobodu ljubavi koja nema granica ni kraja, za slobodu u kojoj više ne okrećemo leđa Bogu, nego poput žena koje dođoše na grob na uskrsno jutro hrlimo njemu u zagrljaj. Onaj koji se dao zarobiti kako bi nas oslobodio, neka bude naš osloboditelj u društvu sloboda i oslobodi nas od krivog poimanja i življenja slobode. On koji je raskinuo spone smrti, neka i nas oslobodi slobode koja nas veže sponama grijeha i onemogućuje slobodu života vječnoga.

A kad nas jednom istinski oslobodi, onda pođimo i mi žurno i javimo svima kojim nas je izuzetnim darom obdario Gospodin Isus kada je svoju slobodu podredio našemu spasenju, kako bi nas oslobodio za odgovoran život u slobodi koji će odgovarati milosnom daru Božjemu i biti slika njegove odgovorne slobode prema nama ljudima.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ovaj članak Od bdjenja do oslobođenja se prvo pojavio na Bitno.net.

U trenutku kada Sin izdiše i umire, Marija ostaje uspravna zbog riječi: „Evo ti majke, evo ti sina.“ Što se tiče Isusa, za Mariju je sve dovršeno. No što se tiče njezina majčinstva u odnosu na Crkvu, za nju sve počinje iznova. Jedna Isusova riječ na križu od Marije čini Majku neizmjernoga tijela Kristova.

Foto: Shutterstock

Uz križ Isusov stajaše majka njegova (Iv 19,25).

Na Kalvariji Marija je dostigla vrhunac predanja. Njezin „da“ koji se obnavljao od događaja do događaja Isusova života vezao ju je uz Boga jer ju je taj „da“ stalno sjedinjavao s Bogom. Uspravna pod križem Marija je postala jedno sa Sinom, posve sjedinjena s njime. Ona ne živi za sebe, ne gleda svoju majčinsku patnju, nego proživljava patnju svojega Sina. Gleda samo njega u toj mjeri da prelazi u njega, da postaje jedno s njim. U tomu trenutku Isus proživljava otajstvenu stvarnost kao glava svojega tijela. U sebi nosi grijehe mnoštva i pribija ih na križ, konačno ih uništavajući, brišući ih zauvijek. Potpuno stopljena s Isusom, sasvim sjedinjena s njim, Marija zajedno sa Sinom nosi grijehe mnoštva; sudjeluje u tomu brisanju naših dugova, pribijena je na križ zajedno s njim. Isus je to posvjedočio kada je Ivanu (Crkvi) rekao da je Marija tako sjedinjena s njim da postaje Ivanova majka; Marija rađa udove Isusova tijela svojim sudioništvom u trpljenju Glave koja usmrćuje smrt koju je izazvao grijeh i daje novi život udovima tijela.

Nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, (Bog) oživi zajedno s Kristom (Ef 2,5).

Sada u ljudskom tijelu Kristovu, po smrti, sa sobom izmiri da vas k sebi privede svete, bez mane i besprigovorne (Kol 1,22).

On i vas oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe (Kol 2,13).

Pod križem Marija ne čini ništa… Ona je tu, sjedinjena, predajući se onome što živi njezin Sin. To je predanje čini majkom koja rađa jer i njezin Sin rađa svijet za Boga.

Na Kalvariji se događa vječni trenutak božanskoga otajstva. Otac vječno rađa; svojim vječnim činom on rađa svojega Sina povlačeći se. Sin rađa svijet stvarajući ga: sve je po njemu postalo. Krist rađa novi svijet, rađa ga na križu.

Marija koja je prihvatila zajedništvo s Očevim djelom kada je rekla svoj „da“ pri navještenju prihvaća pod križem zajedništvo s djelom Sina živeći u potpunu zajedništvu u njegovim porođajnim mukama.

U Betlehemu Marija nije trpjela pri porodu jer ju je Otac pridružio svojemu vječnom djelu ljubavi, svojoj radosti rođenja Sina. Pod križem Marija proživljava muku rađanja svijeta jer sudjeluje u djelu Sina koji uništava grijeh i daje novi život.

Marija je savršeno sjedinjena s Bogom u najvećoj mogućoj nutarnjoj jednostavnosti. Ona dopušta da je potpuno obuzme otajstvo njezina Sina koji ponovno stvara svijet za svojega Oca. Njezino je majčinsko djelovanje intenzivno: to je djelo majke koja rađa jer dijete želi živjeti i pojaviti se pred očima oca, i to u trenutku koji je odabralo samo dijete. Majka je, u trenutku poroda, poslušna svojemu djetetu koje želi živjeti, koje se želi od nje odvojiti da bi postalo očevo dijete. Majka mu pomaže da iziđe iz nje da bi živjelo i raslo.

I tako, pod križem, sve što Marija čini jest sjedinjenje. Dopuštajući da je obuzme sve što njezin Sin živi na križu njezino je djelovanje neizmjerno predanje majčinskome djelu njezina Sina koji u sebi stvara novi svijet.

Pod križem Marija je prva kršćanka, prva vjernica. Ona dopušta da je obuzme i osvoji Krist, njezin Sin. Ni na što ne misli, najmanje na sebe samu. Ona može reći: Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem… da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih (Fil 3,8–11).

Marija, uspravna pod križem, spoznaje svojega Sina. S njim je sjedinjena, s njim je u zajedništvu, s njim se poistovjetila. Zato je ona suosjećajna, suotkupiteljica i majka. Isus svjedoči: Evo ti majke… one koja rađa.

Marija je proživjela sve Isusove patnje na križu zbog toga spoznanja, toga zajedništva koje se sastoji u predanju majčinskome djelovanju njezina Sina.

Po tomu sjedinjenju sedam Isusovih riječi na križu ostaju urezane u Marijino srce. One su mač koji daje život.

Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca (Heb 4,12).

Zadivljujuće je razmatrati ovaj tekst iz Poslanice Hebrejima pred Marijom, sjedinjenom sa sedam Isusovih riječi na križu:

„Bože moj, zašto si me ostavio?“
„Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“
„Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“
„Evo ti majke, evo ti sina.“
„Žedan sam.“
„Dovršeno je.“
„Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj – život svoj.“

Ovih sedam riječi urezalo se u dušu, u duh, u najdublju dubinu Marijina bića. One su Marijinu vjeru, nadu i ljubav dovele na najviši mogući vrhunac, tamo gdje se sve sjedinjuje i prelazi u Oca u veliku činu sinovskoga predanja.

Ovih sedam riječi Mariju je potpuno usavršilo i dalo joj život zadajući joj smrt: Živa je Riječ Božja i oštrija je od dvosjekla mača.

U trenutku kada Sin izdiše i umire, Marija ostaje uspravna zbog riječi: „Evo ti majke, evo ti sina.“ Što se tiče Isusa, za Mariju je sve dovršeno. No što se tiče njezina majčinstva u odnosu na Crkvu, za nju sve počinje iznova. Jedna Isusova riječ na križu od Marije čini Majku neizmjernoga tijela Kristova.

Božja riječ sposobna je održati nas uspravne da bismo učinili što nam kaže dok umiremo sjedinjeni s Isusom, dok je sve sterilno, beživotno… Izvezi na pučinu i baci mreže za lov… Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže… Uhvatiše veoma mnogo riba… Odsada ćeš loviti ljude (Lk 5,4–10).

Po ovih sedam riječi Marija postaje majka sve do najradikalnijega siromaštva, siromaštva do kojega vode čista vjera, čista nada i čista ljubav. Ona ne posjeduje više ništa i po riječi ona postaje majka mnoštva, postaje srodna ljubavi Oca koji rađa.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Uzeti Mariju k sebi” Victora Siona. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Marijino trpljenje s Isusom se prvo pojavio na Bitno.net.

Molimo za vjeru, da ostanemo vjerni Bogu, za kraj pandemije i obnovu Zagreba, za našu Dijasporu i njezinu budućnost, za svakoga od nas sa svim našim potrebama!

Molitvu krunice iz Sarajeva će predvoditi nadbiskup koadjutor Vrhbosanske nadbiskupije monsinjor Tomo Vukšić, iz Chicaga fra Jozo Grbeš, kustos Hrvatske franjevačke kustodije Sv. obitelji zajedno sa subratom fra Antonijom Musom, iz Melbournea molitvu predvode don Josip Grubišić i don Miodrag Brkan, iz Buenos Airesa aktivni laik Tomas Gadže, a zadnja desetica Krunice predmolit će se iz Hrvatske – predvode ju superior Isusovačke rezidencije u Osijeku pater Ike Mandurić te iz Zagreba Alan Hržica, voditelj molitvene zajednice Srce Isusovo, koji će cijelu Krunicu i glazbeno pratiti.

Bitno.net

Ovaj članak UŽIVO Ovdje možete pratiti zajedničku krunicu Hrvata svega svijeta! se prvo pojavio na Bitno.net.

Objavljujemo veličanstvenu homiliju  iz 4. stoljeća, koju nam Crkva donosi u današnjoj Liturgiji časova.

Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje. Očito je najprije potražio praroditelja Adama kao izgubljenu ovcu. Svakako je htio posjetiti one koji su živjeli u tami i smrtnoj sjeni. Sigurno je Bog i njegov Sin htio osloboditi zarobljenog Adama i s njim zarobljenu Evu.

Gospodin je ušao k njemu držeći pobjedni stijeg križa. Čim ga je ugledao praotac Adam, silno iznenađen udario se u prsi i uskliknuo svima: „Gospodin moj bio sa svima.“ Krist je Adamu odgovorio: „I s duhom tvojim!“ Uhvatio ga za ruku, podigao i rekao: „Probudi se ti što spavaš! Ustani od mrtvih jer te Krist rasvjetljuje! Ja sam Bog tvoj, a radi tebe sam postao tvoj sin. Radi tebe i radi ovih koji su tvoji potomci sada govorim i zapovijedam svima što su okovani: Iziđite! A onima što su u tami: Nek vas Svjetlo obasja! A usnulima: Ustanite! A tebi zapovijedam: Probudi se ti što spavaš, jer te nisam za to stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih. Ja sam život mrtvima. Ustani, djelo ruku mojih! Ustani, sliko i priliko moja. Stvoren si sličan meni. Ustani, iziđimo odavde! Ti si u meni a ja u tebi, jer smo jedna nedjeljiva osoba.

Radi tebe sam ja, Bog tvoj, postao sin tvoj. Radi tebe sam ja, Gospodin, uzeo oblik sluge. Radi tebe sam ja koji prebivam nad nebom došao na zemlju i čak pod zemlju. Radi tebe, čovjeka, postao sam kao bespomoćan čovjek ubrojen među mrtvace. Radi tebe koji si iz vrta istjeran ja sam u vrtu predan Židovima i u vrtu razapet.

Pogledaj kako mi je lice bilo radi tebe popljuvano zato da ti povratim onaj prvotni dar života. Pogledaj kako su mi obrazi bili zaušnicama bijeni. To sam podnio da tvoje nagrđeno lice obnovim prema svojoj slici.

Pogledaj kako su mi leđa izbičevana. To sam podnio da zbacim teret tvojih grijeha što pritište tvoja leđa. Pogledaj kako su mi ruke čavlima bile pričvršćene za drvo križa. To sam podnio za tebe koji si pružio svoju ruku prema zabranjenom drvetu.

Usnuo sam na križu i koplje je probolo bok moj radi tebe koji si u vrtu zaspao da od tvoga boka bude sazdana Eva. Moj je bok izliječio tvoj bok. To što sam na križu usnuo tebe će izvesti iz podzemnog sna. Moje je koplje zaustavilo oružje upereno protiv tebe. Ustani, idimo odavde! Neprijatelj te je istjerao iz raja zemaljskog. Ja te neću više povratiti u taj raj, nego ću te smjestiti na nebesko prijestolje. Udaljio te je od drva koje je slikovito predstavljalo život, a evo sada ja, koji sam Život, združujem se s tobom. Postavio sam kerubine da te poput sluga čuvaju, a evo sada će ti se kerubini klanjati slično kao Bogu.

Pripravno je kerubinsko prijestolje, nosači spremni čekaju, odaje su uređene, jela pripremljena, urešeni su vječni šatori i prebivališta, otvorene su riznice dobara, a nebesko te kraljevstvo čeka još prije postanka svijeta.

Preuzeto iz Službe čitanja Časoslova Velike subote

Ovaj članak Tad ponori podzemlja uzdrhtaše i Adam u licu Njegovu prepozna sebe se prvo pojavio na Bitno.net.

Na Facebook stranici OŠ Lotrščak danas je osvanula jedna izvanredna fotogalerija. Riječ je o fotografijama jedinstvenog križnog puta kojega je od Lego kockica izradio učenik trećeg razreda spomenute škole. “Križni put. To je snažna i ozbiljna pobožnost. O, kad bi samo stekao naviku prolaziti svakoga petka onih četrnaest postaja Gospodinove muke i smrti. Jamčim ti, našao bi snage za čitav tjedan”, riječi su sv. Josemarije Escrive koje se nalaze uz ovu fotogaleriju:

Lotrščak je prva škola za dječake u Hrvatskoj koju su pokrenuli roditelji i to na temelju činjenice da su roditelji prvi i najvažniji odgojitelji svoje djece. S ciljem osnivanja škole, osnovan je Roditeljski institut za odgoj i obrazovanje (RINO) kao krovna udruga i pravni subjekt, a cijeli projekt vođen je idejom i posebnim trudom da se, osim akademske izvrsnosti, radi na razvoju karaktera i osobnosti polaznika škole, te njeguje rast u vrlinama. Posebnost škole je pedagoški princip koji se temelji na mentorstvu i omogućuje personalizirani pristup svakom učeniku. Škola Lotrščak dio je međunarodne mreže sličnih škola diljem svijeta koje nude cjelovito obrazovanje i osobni pristup svakom učeniku.

Više o OŠ Lotrščak možete doznati na ovom linku!

Bitno.net

Ovaj članak Učenik hrvatske škole napravio jedinstveni križni put od Lego kocaka se prvo pojavio na Bitno.net.

Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava.

Foto: Cathopic

Nada je na umoru, jer ljudi misle zemaljski. A nada je božanska, vječna, duhovna. Čim malo pogledaš prema gore, podigneš oči, nada ti se već smiješi, dolazi ti ususret, grli te, uzima na ruke, i nosi u nepoznato. Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava. Naći ćeš je uvijek iza tugom ispunjenog plača, iza gubitka, iza neprospavane noći, iza razgovora koji te duboko ranio, iza izgubljene utakmice, pokraj spaljenog doma, na kraju prognaničkog puta.

Nada je tamo gdje je nema, tamo gdje je nikako ne možeš zemaljski naći, tamo gdje je sve izgubljeno.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića “Oaze života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. 

Ovaj članak Dr. Tomislav Ivančić o nadi se prvo pojavio na Bitno.net.