Ovogodišnja Papina poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica, koji se obilježava 27. rujna, posvećena je pastoralu milijunā izbjeglica. Razmišljanje, koje ima šest podtema, kreće od Isusova iskustva izbjeglice i prognanika

Foto: Vatican Media

„Poput Isusa Krista, primorani pobjeći“, naslov je koji je papa Franjo dao poruci za 106. svjetski dan selilaca i izbjeglica koji se obilježava 27. rujna ove godine. Taj će dan biti posebno posvećen – kako stoji u priopćenju Tiskovnoga ureda Svete Stolice – pastoralu internih prognanika, kojih danas u svijetu ima više od 41 milijuna.

Kako je vidljivo iz naslova, Papino razmišljanje polazi od iskustva Isusa, izbjegloga i prognanog zajedno s roditeljima, kako bi se istaknula važnost kristološkoga razloga za kršćanski prihvat. Poruka je poslije podijeljena u šest podtema, objašnjenih kroz isto toliko parova riječi: poznavati kako bismo razumjeli – biti bližnji kako bismo služili; slušati kako bismo se pomirili – dijeliti s drugima kako bismo rasli; uključiti kako bismo promicali – surađivati kako bismo gradili.

Da bi potaknuo odgovarajuću pripremu za obilježavanje toga dana, Odjel za selioce i izbjeglice Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja i ove godine želi pokrenuti kampanju komunikacije. Svakoga će mjeseca, naime, biti ponuđena razmišljanja, informativni materijal i multimedijalna pomoć, korisni za temeljitije poznavanje teme koju je izabrao Sveti Otac.

Osvrnuvši se u razgovoru za našu radijsku postaju upravo na temu i njezinu aktualizaciju, otac Fabio Baggio, dotajnik spomenutoga odjela, kazao je da je Papa izabrao tu temu kako bi očitovao osobnu zabrinutost za kategoriju ljudi u pokretu, koja se često zaboravlja. Riječ je o internim izbjeglicama, odnosno, prema posljednjim podatcima o 41 milijunu ljudi, koji čine veliki dio svih ljudi koji su danas u kretanju, samo što ne prelaze granicu nego ostaju na svojem nacionalnom teritoriju – objasnio je otac Fabio.

Oni su zbog toga u nadležnosti različitih vlasti, te često ostaju anonimni – dodao je te primijetio da stoga činjenica da im se posvećuje poruka, znači istaknuti to njihovo posebno stanje i posvetiti im upute i razmišljanja upravljena pastoralnim djelatnicima, kako bi se potom moglo raditi i s tim osobama. Isus je sa svojom obitelji bio prisiljen napustiti svoju zemlju zbog progona, a mnogi su primorani na bijeg i zbog sukoba ili prirodnih katastrofa.

To su glavni razlozi, među ostalima, koji se uvijek pokažu i na svjetskoj razini, i koji potiču te milijune ljudi da napuste svoju zemlju. Osim toga, uvijek postoji i želja za povratkom – primijetio je otac Fabio – Međutim, to katkada nije moguće. To su izazovi i za naše kršćanske zajednice koje primaju, a često i prate postupke povratka, kada je to moguće.

Pojašnjavajući potom što znači „kristološki razlog kršćanskoga prihvata“, otac Fabio je prije svega istaknuo da ne smijemo zaboraviti da se u svakoj osobi koja kuca na naša vrata, u siromahu, u gladnom, žednom, golom, u strancu, izbjeglom, i svim ranjivim osobama, nalazi Isus Krist. To zovemo „kristološkim razlogom“, koji spominje Matej (Mt 25.35): Bijah – u tom slučaju – stranac i primiste me – napomenuo je otac Fabio te dodao – Bio sam stranac jer sam došao iz druge općine, druge pokrajine ili druge zemlje. Tada je Isus Krist onaj koji kuca i moli da ga se primi, da ga se posluži i voli, i to je „kristološki razlog“ našega kršćanskoga prihvata.

Vatican News | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo za Svjetski dan selilaca i izbjeglica: ‘Poput Isusa Krista, primorani pobjeći’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Za mnoge kršćane, pa i za one koji su svoj život posvetili Bogu, ljubav prema Bogu sastoji se u jednoj vrsti poslušnosti. Ljubiti Boga znači držati se Njegovih zapovijedi, a pritom se gotovo uvijek zaboravlja da je prva zapovijed ljubiti Boga svom svojom snagom

Isus nas uči kako ćemo utjeloviti svoju ljubav prema Bogu: “Što ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, to ste meni učinili” (Mt 25,40). Ljubav prema bližnjemu utjelovljuje našu ljubav prema Bogu. Ali postoji još jedan način kako utjeloviti našu ljubav prema Bogu. Isus o tome govori kada citira Stari zavjet: „Ljubi Gospodina, svoga Boga, svim srce, svom dušom, svom pameti i svom svojom snagom” (Mk 12,30).

Znači, da bi naša ljubav prema Bogu bila utjelovljena, moramo Boga ljubiti svime što imamo i što jesmo, ne samo svojim duhom, nego i svojom psihom i našim tijelom. Nije li ljubav koju često pokazujemo Bogu malo neobična? Ljubav bez topline, bez osjećaja, bez patnje, ljubav o kojoj ne govorimo, koju ne pokazujemo niti pred drugima niti pred sobom samima, ljubav koja nas očito ostavlja ravnodušnima. Može li se to zvati ljubav? Ne mislimo li na nešto sasvim drugo kada spontano rabimo riječ „ljubav”? Ne povezujemo li ljubav s nečime što izgara, s vatrom i plamenom? „Dođi, Duše presveti”, moli Crkva, „ispuni srca svojih vjernika i zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju.” Zašto se često ništa od te vatre ne nalazi u našoj ljubavi prema Bogu?

Oni koji su čitali Ivana od Križa prigovaraju, tj. zamjeraju da se ljubav prema Bogu ne nalazi na razini osjeta, to znači na razini osjećaja, da moramo izaći iz područja osjećaja. Na to možemo odgovoriti na dva načina. 1) Ne možemo izaći iz osjećaja ako ih nikada nismo imali. Ako je naša ljubav prema Bogu prava i istinska, nužno dotiče, barem na početku, naš emocionalni život. Otkriti Boga ne može biti manji doživljaj koji nas mijenja nego otkriti čovjeka. Bilo bi vrlo čudno da susret s Bogom na neki način ne utječe na naše osjećaje. 2) Nakon što smo napustili razinu osjećaja, prelazimo na razinu duha. Iskustvo koje ostvarujemo na tome području zasigurno ne želimo opisati kao „osjećaje”, jer se ta riječ često rabi za označavanje osjećaja koji su izazvani vanjskim pokretima. Ali u svakome slučaju, to je nešto što nas podsjeća na osjećaje.

Razlika je u tome što su ti novi „osjećaji” duhovniji i dotiču čovjeka na dubljoj razini. Mir koji čovjek doživljava kada je uvučen u molitvu spokoja nije osjećaj u običnome značenju riječi, ali je ipak nešto što čovjek „osjeća”. Postoji ogromna razlika između toga mira i osjećaja – koji je nedostatak osjećaja – ravnodušnosti i hladnoće što mnogi kršćani doživljavaju u odnosu prema Bogu.

Istina je da se i ovaj mir u dubini kasnije izgubi kada čovjek uđe u noć duha. Ali ni tamo, pogotovu tamo ne možemo govoriti o hladnoći. Duša se kali gorućom čežnjom za Bogom koji je za nju postao sve i kojega sada doživljava kao odsutnoga. „Kao što lavica trči u čežnji tražeći svoje mlade kada su joj ugrabljeni, tako duša ranjena ljubavlju ide tragom svojega Boga, jer joj se u tminama u kojima leži čini da je bez Njega te umire od želje za Njim”.¹ Možemo se ovdje prisjetiti Isusova dramatičnoga povika na križu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mk 15,34) Je li ikada pokazao jaču ljubav prema Ocu nego tada?

Za mnoge kršćane, pa i za one koji su svoj život posvetili Bogu, ljubav prema Bogu sastoji se u jednoj vrsti poslušnosti. Ljubiti Boga znači držati se Njegovih zapovijedi, a pritom se gotovo uvijek zaboravlja da je prva zapovijed ljubiti Boga svom svojom snagom. Pokušava se biti iskren, ne vrijeđati previše svojega bližnjega, raditi svoj posao. Sve to radimo s dobrom nakanom kojoj pripisujemo gotovo magičnu moć, kao da bi bilo dovoljno ujutro potvrditi da sve činimo za Boga, sve činimo Njemu na čast, kao da će se sve što smo učinili tijekom dana pretvoriti u ljubav. Ljubav je puno više od ovako formalne poslušnosti.

To da se ljubav može izjednačiti s poslušnošću možda ima svoj temelj u činjenici da su mistici često opisivali ljubav kao sjedinjenje čovjekove i Božje volje. Taj je način izražavanja potpuno ispravan, ali se pretvara u potpunu pogrešku ako se pod „voljom” misli na sposobnost ili bogatstvo duše koje oslobođeno od ostalih moći osobnosti, odlučuje hladno i stvarno izvršavati svoju „dužnost”. Jedan čisto vanjski sporazum između Božje i moje volje ne može se još zvati ljubav. Kada usklađujem svoju volju prema Božjoj volji podvrgavajući se određenim vanjskim pravilima koja se smatraju izričajem Božje volje, sigurno je da pripravljam i otvaram put ljubavi, ali se ne može tvrditi da je to ljubav.

„Rastjelovili” smo ljubav prema Bogu. Ono što je ostalo od ljubavi često je samo kost i koža. Potisnuli smo ljubav u neki maleni kutak koji čak nije ni važan našoj osobi.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Ali najveća među njima je ljubav” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.

Ovaj članak Stinissen: Kako ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svom snagom se prvo pojavio na Bitno.net.

“Adame, gdje si?”

Foto: Shutterstock

U svetištu Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu 21. ožujka održat će se konferencija katoličkih muškaraca “Virtus” s temom “Adame, gdje si?”. Konferencija traje od 15 do 20 sati, a održava se u dvorani don Petra Šimića.

Prijaviti se može na ovom linku.

Prijava preko obrasca je obavezna, a potpuna je tek nakon uplate u iznosu od 50kn (što uključuje večeru nakon večernje sv. mise) osobno u župnom uredu ili na račun:

Udruga građana Sveta Mati Slobode
10000 Zagreb, Don Petra Šimića 1
IBAN: HR3423400091511048351
Opis uplate: Konferencija Virtus – Vaše ime i prezime

Odvaži se i dođi!

Ovaj članak Odvažite se i prijavite na konferenciju katoličkih muškaraca ‘VIRTUS’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Zbog afere s prikrivanjem slučajeva spolnog zlostavljanja maloljetnika, za što je bio optužen jedan svećenik iz njegove nadbiskupije, francuski kardinal Philippe Barbarin (69) podnio je papi Franji ostavku na mjesto nadbiskupa Lyona

Inače, kardinal Barbarin je još u ožujku 2019. godine, dakle, prije godinu dana, ponudio Papi ostavku na mjesto nadbiskupa Lyona kad je on prvostupanjskom presudom osuđen na uvjetnu kaznu, no Papa ju je odbio uz obrazloženje da će pričekati pravomoćni sudski epilog.

U međuvremenu je Žalbeni sud u Lyonu oslobodio kardinala Barbarina optužbi za zataškavanje slučaja, čime je poništio odluku prvostupanjskog suda koji ga je osudio na šest mjeseci uvjetne kazne pod optužbom da je od srpnja 2014. do lipnja 2015. godine skrivao prijave protiv jednog bivšeg francuskog svećenika, koji je tijekom 70-tih i 80-tih godina prošloga stoljeća, prema optužnici, spolno zlostavljao više desetaka maloljetnika.

Francuska biskupska konferencija, u izjavi koju je potpisao njezin predsjednik mons. Éric de Moulins-Beaufort, zahvalila se kardinalu Barbarinu na službi. Biskupi Francuske izrazili su nadu da će “ishod poduzetih sudskih postupaka doprinijeti ozdravljenju žrtava” te da osjećaju duboku tugu zbog onoga što su žrtve pretrpjele. Najavili su i skorašnji izbor novoga nadbiskupa Lyona.

Dok ne bude imenovan novi nadbiskup, mons. Michel Dubost imenovan je privremenim upraviteljem nadbiskupije u Lyonu.

Kardinal Philippe Barbarin rodio se 17. listopada 1950. u Rabatu u Maroku, a za svećenika je zaređen 17. prosinca 1977. Papa Ivan Pavao II. postavio ga je 2002. za nadbiskupa Lyona, a godinu dana kasnije, 21. listopada, imenovao ga je kardinalom.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Papa prihvatio ostavku francuskog kardinala Philippea Barbarina se prvo pojavio na Bitno.net.

Prva osoba zaražena koronavirusom u Vatikanu sudjelovala je na međunarodnom skupu o korištenju umjetne inteligencije, koji je od 26. do 28. veljače organizirala Papinska akademija za život

Foto: Giulio Napolitano/Shutterstock

U petak 6. ožujka navečer Papinska akademija za život priopćila je da su o tome obavijestili sve sudionike skupa, među kojima su i predsjednik Microsofta Brad Smith i potpredsjednik IBM-a John Kelly.

U međuvremenu je objavljeno i kako je odgođen put u Meksiko nadbiskupa Charlesa Sciclune, kojega je pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Luis Ladaria Ferrer poslao pomoći biskupima te zemlje u borbi protiv zlostavljanja.

Zbog pojave virusa Sveta Stolica suspendirala je sve zdravstvene usluge osim hitne pomoći, a zatvorena je i tamošnja klinika kako bi se prostor sanitizirao.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Zna se tko je u Vatikanu prvi zaražen koronavirusom se prvo pojavio na Bitno.net.

Emisija je emitirana na Laudato TV-u

Foto: Youtube/screenshot

Emisija donosi sažet osvrt na lik i djelo Jordana Petersona i to u prvom redu na njegov odnos prema kršćanstvu i Bibliji. Gosti su prevoditelji njegovih knjiga na hrvatski jezik Ivo Džeba i Valentino Findrik te fra Ante Vučković koji ukazuje na poveznicu nekih pravila iz knjige 12 pravila za život s ulomcima iz Biblije i judeo kršćanske tradicije te antičkih filozofa.

Bitno.net

Ovaj članak Volite Jordana Petersona? Preporučujemo emisiju u kojoj fra Ante Vučković, I. Džeba i V. Findrik govore o njegovom odnosu prema kršćanstvu se prvo pojavio na Bitno.net.

Bilo da volite duhovnu literaturu, dobre romane ili pak knjige za osobni razvoj među trenutačno najtraženijim knjigama u vjerskim knjižarama sigurno ćete naći nešto za sebe.

Top ljestvica najtraženijih naslova u knjižarama Verbum u veljači donosi deset vrijednih i zanimljivih preporuka za čitatelje. Na vrhu top ljestvice najtraženijih naslova u veljači smjestio se višestruko nagrađivani bestseler “Granice. Kada reći “da”, kako reći “ne” i preuzeti nadzor nad svojim životom” autorskog dvojca Henryja Clouda i Johna Townsenda. Granice su međe našega osobnog posjeda koje nas definiraju i ukazuju na to gdje mi završavamo, a počinje netko drugi. One su nevidljive linije koje utječu na sva područja našega bića – u fizičkomu, emocionalnom i duhovnom smislu. Na temelju psihologije i kršćanskoga svjetonazora autori raskrinkavaju najraširenije mitove i grizodušje koje osjećamo kada s punim pravom pokušavamo postati autonomni: osjećaj da smo sebični, da nismo poslušni, da će nas drugi povrijediti zbog naših granica ili da ćemo druge povrijediti – sve su to lažne poruke krivo izgrađene savjesti. Dr. Henry Cloud i dr. John Townsend u ovoj knjizi donose deset zakona o granicama koji će vam pomoći unijeti novu radost i zdrave granice u svoje odnose. Otkrijte kako vam zdrave granice mogu pružiti slobodu da djelujete kao samostalan, velikodušan i sretan pojedinac — kao cjelovita i ispunjena osoba.

Slijedi svjetski bestseler br. 1 – “12 pravila za život“. Autor ovog bestselera je poznati klinički psiholog Jordan B. Peterson koji u ovoj iznimnoj knjizi nudi 12 jednostavnih, ali dubokih i mudrih pravila koje će svakome pomoći da dovede svoje misli, svoju osobnost i svoj dom u red i to ne pomoću površnih instant rješenja nego usvajanjem bitnih istina zajedničkih svim ljudima. Na najteža životna pitanja kao i ona o smislu i sreći života, Peterson odgovara izravno i sveobuhvatno, povezujući drevne mitove i tradicije, psihologiju, filozofiju i religiju sa zapanjujućim otkrićima najnovijih znanstvenih istraživanja. To čini na vrlo dojmljiv i jednostavan način, pišući s puno humora i s mnoštvom konkretnih primjera što sve knjigu čini zanimljivom i edukativnom tako da “12 pravila za život” sa zanimanjem čita najširi krug ljudi, neovisno o dobi, svjetonazoru i obrazovanju.

Na trećem mjestu je potresno svjedočanstvo “Konačno slobodna” Asije Bibi, Pakistanke osuđene na smrt zbog bogohuljenja, samo zato što je kršćanka. Nudili su joj slobodu ako se odrekne Krista, a ona je radije prihvatila smrt. Provela je devet godina u zatvoru mučena i ponižavana čekajući izvršenje smrtne kazne vješanjem. Postala je svjetski simbol progona kršćana u 21. stoljeću. Nakon što je konačno oslobođena i dopušteno joj je napustiti Pakistan, Asiji Bibi još uvijek prijeti smrt od islamskih ekstremista te živi na tajnoj lokaciji u Kanadi. Anne-Isabelle Tollet jedina je novinarka na svijetu koja ju je srela i ispripovjedila ovo njezino iznimno svjedočanstvo.

Jedinstvena knjiga “Sveta Hildegarda i hrana kao lijek” autora Wigharda Strehlowa je na četvrtom mjestu top ljestvice. Autor je na jednomu mjestu sabrao spoznaje o hrani te savjete i recepte utemeljene na spisima sv. Hildegarde. Prvi dio knjige bavi se posebnom ljekovitom snagom hrane te opisuje korisna i štetna svojstva brojnih prehrambenih namirnica, a u drugomu dijelu knjige nalazi se više od 300 najrazličitijih recepata koji se temelje na medicinskim i kulinarskim savjetima svete Hildegarde, a koje je dr. Strehlow iz njezinih spisa sabrao i na praktičan način, prikladan suvremenomu čovjeku uobličio nazvavši ih jednostavno: Hildegardina kuhinja. Ova jedinstvena knjiga sa sveobuhvatnim uputama o prehrani sv. Hildegarde bit će od pomoći i praktične koristi mnogima koji traže savjete o hrani i zdravlju kao i o načinima priprave zdravih i ukusnih jela.

Peto mjesto zauzima poticajna knjiga “Mali put pouzdanja i ljubavi” poznatoga autora o. Jacquesa Philippea koji čitatelju u ovoj knjizi duhovnim razmatranjima i tumačenjima tekstova sv. Male Terezije otkriva taj mali put. Vjerno prenoseći misao svete Male Terezije u naše vrijeme i okolnosti te učeći nas prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo, ova nadahnjujuća knjiga odličan je lijek protiv perfekcionizma i siguran izvor zdrave kršćanske duhovnosti primjenjive u svim životnim situacijama.

Na šestom mjestu je nezaboravna priča Tesse Afshar “Kruh anđeoski“. Prije nego što je postala poznata prodavačica grimiza, Lidija je bila obična kći iz trgovačke obitelji koja je najviše na svijetu voljela svojega oca, rodnu kuću i proizvodnju grimiza. No kada je doživjela strašnu izdaju, ostala je bez ičega i Lidijin je život postao pustoš. Bila je prisiljena pobjeći u Filipe noseći sa sobom jedino očeve tajne formule za dobivanje grimizne boje. Stigavši u Filipe borila se svim snagama te zahvaljujući znanju, odlučnosti i poduzetnu duhu uspjela postati jedan od najuspješnijih trgovaca u gradu. Ipak, svaki je njezin uspjeh, svaku radost uporno pratila sjena sve do dana kada je upoznala apostola Pavla i čula od njega poruku nade i ljubavi, postavši prva kršćanka u Europi. No njezine su je tajne ipak kad-tad morale sustići, a kada je taj trenutak došao, Lidija je morala donijeti presudnu odluku – hoće li ostati čvrsta i nepokolebljiva u vjeri ili će se predati strahu koji je do tada upravljao cijelim njezinim životom?

Najpoznatija i najpotpunija hrvatska “Ljekaruša” franjevca Jure Marčinkovića je na sedmom mjestu top ljestvice. Ovaj poznati franjevac već se više od sedamdeset godina bavi ljekovitim biljem i pripravcima, proučava stare ljekaruše i recepte te ih sam dorađuje pomažući mnogim ljudima da ozdrave ili da im bude bolje. Iskustva i recepte s ljekovitim prirodnim pripravcima sažeo je u svojoj Ljekaruši u kojoj je skupio više od 1100 prirodnih recepata, provjerenih stoljetnom primjenom, za 136 bolesti i stanja, dajući praktične i razumljive savjete za ozdravljenje uz pomoć biljnih pripravaka i pravilne prehrane.

Slijedi naslov “Kako biti džentlmen” autora Sama Guzmana. Ova knjiga je sveobuhvatan je i praktičan vodič za autentično življenje muževnosti kao takve. Na temelju bezvremene mudrosti Katoličke Crkve ova knjiga nudi važne odgovore na pitanja suvremenih muškaraca. U kratkim, pristupačno i jasno pisanim poglavljima autor nudi jezgrovite i sjajne uvide u mnoštvo najrazličitijih tema kao što su kako znati da si autentičan muškarac, kako muškarca pretvoriti u džentlmena, važnost ljudskoga tijela, dragocjenost tradicije, svrha uljudnosti te muževnost i duhovni život.

Deveto mjesto zauzela je knjiga “Stvoreni za sreću” Fultona J. Sheena u kojoj tumači tajnu istinske sreće i koji su nužni koraci u njezinu postizanju. Sheen objašnjava da kršćanstvo nije etički sustav, skup pravila ili dobrih uputa koje treba provesti u praksu. Kršćanstvo se prvenstveno sastoji u osobnomu odnosu s Isusom, a duhovni život podrazumijeva da budemo nanovo stvoreni i pridruženi novomu, višem životu – nadnaravnom životu milosti. Savjeti i ideje, kao i jasni koraci i smjernice čine ovu knjigu korisnim suputnikom u propitivanju vlastitoga života kao i u potrazi za njegovim konačnim smislom.

Na posljednjem mjestu top ljestvice je knjiga “Lažna svjedočanstva” vrhunskog znanstvenog autoriteta Rodneyja Starka koji utemeljeno i argumentirano osvjetljava kontroverzne teme iz prošlosti Crkve te iznosi malo poznate činjenice o povijesti zapadne kulture i civilizacije. U svakomu poglavlju govori o dobro utvrđenu protukatoličkomu mitu, daje fascinantnu povijest o tome kako je svaki mit postao uvriježen i pruža zapanjujuću sliku o pravoj istini. Tako čitatelj ove knjige ne će samo dobiti uvid u istinu o povijesnim kontroverzama, nego će saznati i kako one nastaju i šire se. Postat će mu razvidno i zašto laži tako dugo opstaju te kako ideologija, zloba i sebeljublje pri tome učinkovito surađuju.

Sve knjige dostupne su u knjižarama Verbum i na web knjižari Verbum.hr.

Bitno.net

Ovaj članak Najtraženije knjige u vjerskim knjižarama se prvo pojavio na Bitno.net.

“U misnim slavljima kršćani upravo slave Kristovu pobjedu nad smrću pa mi je neshvatljivo da se vjernicima oduzima izvor utjehe i snage pred onim što simbolizira i izaziva smrt”

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Don Mladen Parlov, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, za Laudato.hr je izjavio kako je zbog koronavirusa u većini zapadnih zemalja, uključujući i crkvene osobe, zavladala panika koja dokazuje da je najveći strah, koji pogađa čovjeka, upravo strah od smrti.

„Ispovijedajući vjeru u uskrsnuće tijela i život vječni kršćani bi trebali imati drugačiji odnos prema smrti, odnosno iz nade koja je vlastita kršćanskoj vjeri trebali bi moći nadići strah od smrti. U misnim slavljima kršćani upravo slave Kristovu pobjedu nad smrću pa mi je neshvatljivo da se vjernicima oduzima izvor utjehe i snage pred onim što simbolizira i izaziva smrt“, izjavio je don Mladen, koji je doktorirao na kršćanskoj duhovnosti i magistrirao iz dogmatike, a na splitskom KBF-u predaje teološke predmete.

Podsjeća kako je u povijesti bilo raznih epidemija i pandemija, koji su se u ono doba, ponajviše zbog nedostatka znanja o zaraznim bolestima, doživljavale kao znakovi Božje srdžbe koju je trebalo ublažiti raznim pokorničkim procesijama i zavjetima. Naglasio je kako su naši preci, za razliku od nas, imali snažniju vjeru u Boga koji ima zadnju riječ. Komentirao je i odluke pojedinih nadbiskupa i biskupa koji su, pridržavajući se uputa civilnih vlasti, zabranili primanje pričesti na usta, ispraznili škropionice i ukinuli davanje mira.

„Mislim da su prije trebali objaviti poruku vjere i pouzdanja u Gospodin Boga, a ne sprječavati misna slavlja. Čitam na talijanskim portalima kako su brojni Talijani išli na vjerska slavlja u Švicarsku, jer nisu htjeli ostati bez sv. Mise. No, ima i nešto dobro u svemu tome, a to je da su brojni vjernici postali svjesniji silne vrijednosti sv. Mise te što znači ostati bez nje“, kaže don Mladen Parlov. Smatra kako se u javnosti pretjeruje s vijestima o koronavirusu.

„No, da je situacija sto puta teža i ozbiljnija nikada je ne bismo smjeli smatrati Božjom kaznom. U svome Sinu Bog se je neopozivo stavio na stranu čovjeku te je na Križu, u krvi svoga Sina, sklopio nov i vječan savez s čovječanstvom. Bog se ne može odreći tog saveza niti ga prekršiti. Nažalost, savez kršimo mi, odričući se Boga, njegova blagoslova i njegove zaštite. Mislimo da smo samodostatni, da nam Bog nije potreban. A onda se dogode ovakve situacije koje pokažu ljudsku nemoć pred sićušnim, štoviše nevidljivim virusom“, kaže.

Don Mladen Parlov u razgovoru za Laudato.hr također naglašava kako ovakve situacije mogu biti poziv na obraćenje i poziv na usmjeravanje pozornosti na ono nevidljivo u našem životu. „Postoji „nevidljivi virus“ koji prijeti ljudskom životu i koji je puno opasniji od koronavirusa, a to je grijeh. Lijek za taj puno opasniji „virus“ je Božja ljubav i oproštenje koje nam Bog uvijek stavlja na raspolaganje. Kad bismo uspjeli pobijediti „virus“ grijeha lako bi se našlo rješenje za sve druge viruse i bolesti koje prijete čovječanstvu“, završava.

Laudato.hr | Bitno.net

Ovaj članak Don Mladen Parlov o mjerama protiv koronavirusa: ‘Neshvatljivo mi je da se vjernicima oduzima izvor utjehe i snage’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Više vrijedi jedna duša nego sve blago ovoga svijeta! – govorio je sveti Ivan od Boga, svetac kojega se spominjemo na današnji dan. Život ovoga sveca bio je prava pustolovina.

Sv. Ivan rodio se u vrlo siromašnoj obitelji 8. ožujka 1495. u Portugalu. Zvan Ivan Ciudala, kasnije dobiva nadimak ‘od Boga’.

Vrlo nemirna duha, bježi od kuće u Španjolsku kad je imao svega devet godina. Neko vrijeme u Španjolskoj radi kao pastir goveda kod nekog posjednika, no zbog lutalačkog duha stupa u vojsku pa je tako proputovao Francusku i dopro čak do naših krajeva. U vojsci zbog mnogih nedaća biva osuđen na vješala, ali je pomilovan, jer se dokazalo da nije kriv. Iako nevin, biva protjeran iz vojske, no on opet stupa u vojsku Karla Velikoga da se bori protiv Turaka. Kad se nakon rata vratio kući, doznao je da su mu roditelji umrli od tuge. Osjećao je grižnju savjesti, postao pokornikom i nastojao se iskupiti djelima milosrđa. Obratila ga je 1539. propovijed svetog Ivana iz Avile.  Nakon propovijedi odlazi svojoj kući, proda sve što je imao od roditelja, podijeli siromasima i odlazi u bolnicu kako bi dvorio bolesnike.

Povod je za to dao požar u jednoj bolnici u Granadi. Dok je mnoštvo bespomoćno gledalo kako je na kocki život preko stotine bolesnika, Ivan je hrabro jurnuo u plamen i dim, te na vlastitim leđima iznosio one nepomične i tako ih spasio od sigurne smrti u ognju. Tim hrabrim činom postao je heroj dana te zadobio opće divljenje svih građana. Sada je uvidio da je Providnost željela velika djela od njega. Za bolesnike koji su ostali bez krova nad glavom, bez opskrbe, bez njege, valjalo se pobrinuti što prije. I tako je Ivan prodajući drva zarađivao novac, kojim kasnije kupuje kuću za bolesnike, te osnovao svoju prvu bolnicu s 42 kreveta, koju će slijediti druge. Oko njega su se počeli skupljati oni koji su bili spremni dvoriti i njegovati bolesnike.

Nazvali su se “Milosrdnom braćom”, prema uzrečici čije je značenje “činite dobro, braćo”, što ju je Ivan upućivao stanovnicima Granade, kako bi ih potakao na darivanje priloga za potrebe njegovih bolnica. Ivan se gotovo 12 godina neumorno žrtvovao za drage bolesnike, u kojima je gledao Krista koji pati.

Svoj život žrtve za dobro bolesnika završio je opet jednim herojskim činom. Godine 1550. u veljači je hvatao drva koja su nosile bujice vode sa snježnih visina Sierra Nevade. Na taj način htio je priskrbiti nešto drva za svoje bolesnike. U te ledene bujice nesretnim slučajem upao je jedan dječak. Ivan je ne razmišljajući dugo skočio u te hladne valove da ga spasi. Nije ga uspio spasiti, već se razbolio od groznice koja ga dovodi do smrti. Bilo je to 8. ožujka, baš na njegov 55. rođendan, god. 1550., ali ovaj put rođendan za nebo. Svetac je umro klečeći pred raspelom.

Papa Pio XI. prigodom 400. obljetnice svečeve smrti, ovako je pisao o njemu: “Bio je najsjajniji primjer izvanredne pokore i prezira samoga sebe, promatranja božanskih stvari, krajnjeg siromaštva i savršene poslušnosti, bio je najčistije zrcalo ljubavi za dobro duša i bolesnih tjelesa. Veliko socijalno svečevo djelovanje za najpotrebitije i najzapuštenije slojeve ljudi izviralo je iz njegova životnog načela “Više vrijedi jedna duša nego sve blago ovoga svijeta!”

Smrću Ivana od Boga njegovo djelo nije propalo. Braća od bolesnika ili Milosrdna braća osnovala su i nekoliko drugih bolnica. Papa Pio V. dao im je godine 1572. poseban habit te odredio da žive prema pravilima sv. Augustina. Već 1648. red je brojao u Španjolskoj oko 80 bolnica. Kasnije su došli i u Zagreb, gdje su dugo godina vodili bolnicu. Red djeluje i danas, ali zbog nestašice zvanja, dakako, uz velike poteškoće.

Više o djelovanju Milosrdne braće pročitajte u članku Bolnički red Milosrdne braće sv. Ivana od Boga.

Sveci Katoličke Crkve/Bitno.net

Ovaj članak Sv. Ivan od Boga – zaštitnik bolesnika i bolničara se prvo pojavio na Bitno.net.

Isus nas vodi putem koji nije put proizvoljnosti ni slučajnosti, već putem koji zahvaljujući njegovu glasu prepoznajemo kao put vječne slave, pa dopustimo mu da nas i ove korizme vodi tim putem kako bismo došli i sami do radosti uskrsnuća

U današnjem Evanđelju čitamo kako je Isus pošao na visoku goru u osamu sa svojim učenicima i pred njima se preobrazio, o čemu nas izvještava sv. Matej u kratkim crtama: Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegove, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. Isus je izabrao njih trojicu da budu posebni svjedoci ovog događaja, te ih je poveo da idu s njim. Nakon što su došli na mjesto koje je Gospodin izabrao, njihova je prisutnost bila nagrađena vizijom nebeske slave koju im je Gospodin pokazao. A pokazao im je slavu svoga lica za koje znamo da je bilo “odraz slave i otisak bića” Očeva. U svakom slučaju njihova vjernost je bila nagrađena takvim izuzetnim prizorom kao što je bilo njegovo preobraženje.

No preobraženje je plod i njihova hoda za njim, jer Gospodin kruni našu vjernost njegovoj volji i riječima. Kad susreće čovjeka Bog od njega traži da se odvaži ići putem koji Gospodin pozna i koji je on zacrtao za dobro čovjekovo. To se očitovalo i u Abrahamovu pozivu o kojem smo čitali u prvome čitanju, kao i u hodu trojice učenika za Isusom. I ma koliko mislili kako oni i nemaju baš velike zasluge u svemu tome, no ipak valja znati kako je za poslušnost Bogu i za nasljedovanje njegove volje i puta, doista potrebna velika krepost. Jer u svakome od nas postoji i stanoviti otpor prema Božjemu putu i glasu. Mi ljudi se teško dajemo Bogu u ruke i nerado pristajemo voditi se njegovim znanjem i riječju.

Dobar dio nas kao da samostalno želi birati svoj put i ne pouzdaje se u Gospodina i pedagogiju njegove riječi. U društvo nam je počesto zamagljen pogled, pa se damo uvjeriti mišljenjima koja nam Boga predstavljaju kao tiranina koji nas želi podvrći sebi ili pak da nam jednostavno ne želi dati slobodu odlučivanja o vlastitom putu vodeći nas uporno svojim. I toliko smo tvrdoglavi i vatreni borci za slobodu odlučivanja i vlastite stavove da u žaru takvog zauzimanja ne vidimo kako su nas ljudi naveli na takva mišljenja i uvjerenja, te opet nismo slobodno ni samostalno odlučili. Kad dopustimo da nas ljudi vode i suprotstavljaju Bogu, onda će nas dovesti do nepoučljivosti duha u kojoj će naš duh biti zamračen do te mjere da neće prihvatiti niti svjetlo i vodstvo Božje.

Kao pojava je zanimljivo kako se ljudi u društvu daju voditi u mnogim stvarima, te praktički nema nijedne odluke da se ne posavjetuju ili da ne poslušaju sugestije koje im se ‘besplatno’ nude, čime u biti gube moć rasuđivanja i podređuju se mišljenjima drugih. Proces posluha nije po sebi tako loš ako dopustimo da nas vodi netko tko je prokušan i vješt u stvarima u kojima nas savjetuje. No upravo s tog naslova trebalo bi znati da u pitanjima dobrobiti čovjeka, spasenja njegove duše i vječnoga života nema nitko kompetentniji od Gospodina Isusa. On je jedini koji nas može nepogrešivo voditi do slave nebeske, kao što nam svjedoči i događaj preobraženja, dok nas ljudi upućuju da se vodimo samo ljudskim sposobnostima i pameću, čime ostajemo žrtve zablude, lutanja i otvorenog protivljenja Bogu.

Korizma je stoga vrijeme poučljivosti Isusovu glasu, vrijeme u kojem se damo voditi njegovom riječi i riječju svakoga onoga tko vjerodostojno naviješta u Isusovo ime put života vječnoga. Ovo vrijeme poučljivosti je poučljivosti Božjoj Riječi, ali i svakom ‘glasu koji viče u pustinji’ svjedočeći nam o Isusu i pripravljajući nas na njegov dolazak. Ovo je vrijeme kada dopuštamo Isusu da nas povede sa sobom i pouči ljepotama Zakona i dubinama proročke mudrosti, što iziskuje od nas da odbacimo sve ono što nam se zemaljskim očima čini lijepim i privlačnim, kao i svaku ljudsku ‘mudrost’ koja nas ne vodi Božjim putem i putem vječnoga spasenje. Valja iskoristiti ovo sveto vrijeme kako bismo se oslobodili zemaljske ispraznosti i jalovih ljudskih mudrovanja, te prionuti uz Isusovu poruku. Kad nas Isus vodi onda to ne čini kako bi nas podcijenio, smatrao nedoraslima ili maloumnima, već naprotiv, kako bi nas izgradio za vječne vrijednosti i učvrstio naše korake na putu vječnosti.

On nas vodi kako bi nam pokazao svoju slavu, kao i veličinu svoga Zakona i dubinu iskonske mudrosti, te želi da osjetimo kako je to nezamjenjivo i neprocjenjivo u našem životu. Prionimo stoga Isusu i ne dopustimo da nas ljudi vode i troše nam život na putu ljudske ‘poslušnosti’. Isus nas vodi putem koji nije put proizvoljnosti ni slučajnosti, već putem koji zahvaljujući njegovu glasu prepoznajemo kao put vječne slave, pa dopustimo mu da nas i ove korizme vodi tim putem kako bismo došli i sami do radosti uskrsnuća.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ovaj članak Uz današnje evanđelje: Dati se voditi se prvo pojavio na Bitno.net.

Foto: matthew 25/Shutterstock

Ovaj članak Sveta Stolica o koronavirusu: Ne smijemo se osjećati sami pred tim neprijateljem se prvo pojavio na Bitno.net.

A ako stvarno želimo biti okruženi ljudima s balkona, i mi moramo stajati na balkonu za druge

Foto: Shutterstock

Nedavno sam čula za knjigu pod naslovom Balcony People („Ljudi s balkona”), koja mi se čini veoma bitnom za vrijeme u kojemu živimo.

Ljudi s balkona su voljene osobe u vašemu životu koje stoje na balkonu i navijaju za vas. Pružaju vam potporu i ohrabrenje. Svojim vam poticajima daju afirmaciju.

Knjiga govori i o drugom ekstremu, „ljudima iz podruma”. Ljudi iz podruma vuku vas na dno. Negativni su i kritiziraju. Ne možete im vjerovati.

Važno je prepoznati tko je na balkonu vašega života, a tko je u podrumu. Svi smo mi tako ustrojeni da nam treba afirmacija, i da afirmiramo druge. A ako stvarno želimo biti okruženi ljudima s balkona, i mi moramo stajati na balkonu za druge.

Moramo prevladati svoju ljubomoru i nesigurnost kako bi naše srce bilo na balkonu s nama kada navijamo za druge. Naše srce ne smije potajno biti u podrumu i nadati se da drugi neće uspjeti.

Na ovome svijetu ima dovoljno mjesta za svakoga da uspije, da zablista, da otkrije svoju svrhu, koju im je Bog dao. A kada shvatimo kako se Božji plan za svakoga pojedinca uklapa u sveobuhvatnu sliku, možemo se prestati osjećati ugroženima. Počet ćemo sebe gledati kao dio ekipe, a ne kao izolirane suparnike.

Tako, kada započinjete svoj dan, promislite o tome kamo idete. Ustajete li i izlazite na balkon, gdje možete primijetiti dobro u drugima i izgovarati riječi pune ljubavi, kojima se prigušuje buka negativaca? Ili se povlačite u podrum, i tamo tražite koga biste mogli kritizirati, jer se bolje osjećate u vezi sa sobom kada omalovažavate druge?

Sigurno, svi mi imamo dane kada „upadnemo” u podrum, no ono što ljude s balkona čini drugačijima jest to da oni žele izaći iz podruma. Oni negativne osjećaje vide kao nešto što treba nadvladati i pobijediti, a ne prihvatiti i time biti zadovoljni.

Kako se odnosimo prema drugima utječe na to kako se drugi odnose prema nama. A ako stvarno želimo biti okruženi ljudima s balkona, i mi moramo stajati na balkonu za njih.

Kari Kampakis | Bitno.net

Prijevod: Ana Naletilić

Ovaj članak Znate li prepoznati ljude na balkonu i u podrumu vašeg života? se prvo pojavio na Bitno.net.

Za dvije godine održat će se sljedeća redovna opća skupština Biskupske sinode o temi sinodalnosti. Najavio je to glavni tajnik Sinode, kardinal Lorenzo Baldisseri

Foto: Vatican Media

“Za sinodalnu Crkvu – zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“, tema je XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode koju je zakazao papa Franjo. Sveti je Otac više puta tijekom papinstva istaknuo da je sinodalnost glavni put u životu Crkve. Tako je u prigodi 50. obljetnice ustanovljenja Biskupske sinode, 17. listopada 2015. godine, rekao da je ono što Gospodin od nas traži, u određenom smislu već sadržano u riječi ‘sinoda’. Hoditi zajedno – laici, pastiri, rimski biskup – pojam je koji je lako izraziti riječima, ali nije tako lako staviti ga u praksu – napomenuo je papa Franjo. „„Upravo je put sinodalnosti onaj koji Bog očekuje od Crkve trećega tisućljeća“ (papa Franjo, 17. listopada 2015.)“

Sinodalnost – istaknuo je Papa 2015. godine – daje nam najprikladniji okvir tumačenja za razumijevanje same hijerarhijske službe. Ako shvatimo da su, kako kaže sveti Ivan Zlatousti, Crkva i sinoda istoznačnice, razumijemo također da u njoj nitko ne može biti ‘uzdignut’ iznad drugih. Naprotiv, – objasnio je Papa – u Crkvi je potrebno da se netko ‘snizi’ kako bi se duž puta stavio u službu braće.

Isus je ustanovio Crkvu stavljajući na njezin vrh Apostolski zbor, u kojemu je apostol Petar stijena. Ali u toj Crkvi, kao u preokrenutoj piramidi, vrh se nalazi ispod baze. Zbog toga – primijetio je papa Franjo – oni koji imaju autoritet zovu se ‘ministri’ jer, prema izvornom značenju te riječi, oni su najmanji među svima.

Prva razina sinodalnoga iskustva ostvaruje se u partikularnim Crkvama. Druga je razina ona u provincijama i crkvenim pokrajinama, partikularnim saborima i posebno u biskupskim konferencijama. Posljednja je razina ona opće Crkve. Biskupska sinoda, budući da predstavlja katoličke biskupe – podsjetio je Papa – postaje izraz biskupske kolegijalnosti unutar potpuno sinodalne Crkve.
Sinoda i sinodalnost

Polazeći od riječī pape Franje iz govora održanoga u prigodi 50. obljetnice ustanovljenja Biskupske sinode, Međunarodno je teološko povjerenstvo 2018. godine provelo istraživanje o sinodalnosti u životu i poslanju Crkve. Riječ ‘sinoda’ – stoji u dokumentu – vrlo je stara riječ u crkvenoj tradiciji. Sastavljena je od prijedloga σύν, koji znači ‘sa’ i imenice ὁδός, koja znači ‘put’, a označava put koji je Božji narod prošao zajedno. Još se od prvih stoljeća – podsjeća se u dokumentu – riječju ‘sinoda’ nazivaju crkveni skupovi sazvani na različitim razinama kako bi se, u svjetlu Riječi Božje, razlučivala doktrinarna, liturgijska, kanonska i pastoralna pitanja.

Riječ ‘sinodalnost’ – istaknuto je u istraživanju – označava specifični ‘modus vivendi et operandi’ Crkve Božjega naroda koji očituje i konkretno ostvaruje svoje zajedništvo u zajedničkom hodu, u okupljanju i u aktivnom sudjelovanju svih svojih članova u evangelizacijskom poslanju. Pojam ‘zajedništva’ pak izražava duboku bît otajstva i poslanja Crkve koja u euharistijskom slavlju ima svoj izvor i vrhunac.

Vatican News | Bitno.net

Ovaj članak Biskupska sinoda 2020. bit će posvećena Crkvi i sinodalnosti se prvo pojavio na Bitno.net.

Povodom vikenda „Možda baš isusovac“ u organizaciji Studentskog katoličkog centra Palma, na internetskim stranicama SKAC-a objavljen je razgovor s magistrom novaka u Splitu, paterom Hrvojem Mravkom, poznatim SKAC-ovcem

Foto: SKAC

Bliži se vikend razlučivanja „Možda baš Isusovac“, koji se održava od 3. do 5. travnja kod karmelićanku u Hrvatskom Leskovcu. Susret se održava pod vodstvom patera Tomislava Špiranca. Uključuje zajedničku rekreaciju, osobnu molitvu u tišini, dnevno duhovno vođenje, sv. Misu, klanjanje i priliku za sakrament pomirenja. Pozivaju se svi muškarci koji razmišljaju o redovničkom zvanju.

Povodom vikenda „Možda baš isusovac“ u organizaciji Studentskog katoličkog centra Palma, na internetskim stranicama SKAC-a objavljen je razgovor s magistrom novaka u Splitu, paterom Hrvojem Mravkom, poznatim SKAC-ovcem. Prenosimo ga u cijelosti:

Kako si ti doživio poziv?

S isusovcima sam se susreo najprije slušajući kateheze za mlade koje je u Palmi vodio pater Luka Rađa. Zatim sam se uključio u duhovne vježbe u svakodnevici patera Pavina. Oblikovala me je ignacijevska meditacija kojom sam se učio osluškivati Gospodina. Upisao sam isusovački faks, a pri završetku Fakulteta u otvorenosti sam pitao Gospodina kamo mi je ići… Iskreno sam tražio volju Božju i bio otvoren za sve opcije. Čak sam jedno vrijeme mislio da imam poziv za salezijanca, budući sam bio uključen u rad s mladima u SKAC-u, a sviđalo mi se što salezijanci rade.

Međutim u molitvi nisam dobivao nikakvu potvrdu za to. Nisam htio sebe ni forsirati ni požurivati. Čekao sam i radio što sam trebao raditi – bavio se studijem i volontirao u SKAC-u… u međuvremenu sam se i zaljubljivao, svega je bilo. I tako smo jednom mi aktivniji iz SKAC-a otišli na odmor na Prvić. Tamo sam posebno doživio prisutnost Duha Svetoga – u prirodi, u druženjima, u molitvi… a onda mi je i jedan ondašnji svećenik prišao i rekao: „Što ti čekaš?“ Najprije sam pomislio: „Evo ga, još jedan koji će me gurkati“, ali znao sam da taj svećenik nije zapravo nametljiv. Dotaklo me to njegovo pitanje, ali i dalje nisam htio žuriti. Po povratku u Zagreb pomalo mi je postajalo sve jasnije da imam poziv.

Što je bilo odlučujuće da odabereš baš Družbu Isusovu?

Još dok sam razmišljao o pozivu u jednom trenutku u meni je odjeknulo pitanje: „Koja je tvoja duhovnost?“ Odgovor je bio jasan: „ignacijevska“. Dotad sam već poznavao mnoge svećenike iz Družbe. Ponašanje nekih nije mi se sviđalo. A bilo je i onih koji su me snažno privukli. Kod patera Luke Rađe privlačila me njegova otvorenost mladima, kod p. Cveka beskompromisno služenje starima, nemoćnima i siromašnima, a kod p. Pavina to istinsko življenje duhovnih vježbi koje omogućuju čovjeku da uđe u dublji, intiman i individualan odnos s Bogom.

Koja nagnuća su karakteristična za one koji su pozvani biti u Družbi Isusovoj?

Rekao bi da je to svakako sklonost da se prepoznaje Boga u svim stvarima. Osim toga, ljubav za ljude, koja je karakteristična za sve pozive… Kod isusovačkog je prisutna ipak jedna posebna širina, da se čovjek susreće s različitim ljudima, različitih kultura i vjeroispovijesti te da im služi u ljubavi. Ono što je meni osobno bilo važno jest da živim kontemplativno s jedne strane, a da ipak budem aktivan u svijetu. Sve što mi se događa, bilo ugodno bilo neugodno, iskustvo je u kojem mogu pronaći Boga. I iz toga kontakta s Njime nalazim jasnoću i snagu za daljnje djelovanje. Bilo je na mome putu i stvari koje mi se u Družbi nisu svidjele, ali zbog dubine poziva koji se zahvaljujući duhovnim vježbama produbljivao – nisam odustajao niti sam ikada zbog svoje odluke požalio.

Što je bitno za one koji razmišljaju o isusovačkom pozivu?

Važno je da si nađu duhovnu pratnju. Ključno je da budu slobodni… slobodni za to da imaju poziv, ali i da ga nemaju. Slobodni od svojih ideja i vizija kako će njihov redovnički život izgledati. Slobodni od strahova i briga, slobodni od bilo koje vrste forsiranja. Važno je da u slobodi pred Gospodina donose svoj poziv i da čekaju na taj istinski poziv od Njega.

Spomenuo si neke od isusovaca koji su bili neka vrsta uzora u tvome mladenaštvu. Pater Cvek i pater Pavin preminuli su, pater Luka Rađa još se oporavlja od automobilske nesreće… Koji isusovci su ti danas uzori?

Pa mnoštvo ih je, i teško je sad izdvojiti nekog. Možda najviše pater Cecil Azzopardi koji je baš nedavno bio u SKAC-u. On je bio moj duhovnik u Rimu. Kod njega me privlači način življenja ignacijevske duhovnosti. Posebno je životan u svemu što jest i što čini. U Hrvatskoj su mi nekako i godinama najbliži pater Tomislav Špiranec i pater Tomislav Rukavina. Špiranec je baš konkretan i zna pomoći čovjeku kako da se “spusti iz glave u srce”. Kod Rukavine mi se sviđa dubina i način govora. Izdvojio bi i patera Tvrtka Baruna koji ima veliko srce u služenju drugima i jednu posebnu iskrenost u tome, on služi marginaliziranima, siromašnima i izbjeglicama.

Spomenuo si važna načela isusovačke duhovnosti („Tražiti i nalaziti Boga u svemu“ i „Kontemplacija u akciji“). A što zapravo za mladog čovjeka danas znači isusovačko geslo „Sve na veću slavu Božju“?

To mi načelo dugo vremena nije bilo jasno. Jer sam nekako gledao da bi se ta slava trebala nekako vanjski očitovati… Danas vidim da se ostvarenje tog gesla nalazi u skrovitom življenju svakodnevnog posvećivanja kroz rad i sve drugo što činimo. Da sve činimo s Bogom i za Boga. To je i srž isusovačke karizme koja svoj vrhunac ostvaruje kroz duhovne vježbe: u svemu, svakoj odluci i svakom činu voditi se za Božjom voljom.

Što bi poručio dečkima koji razmišljaju o priključivanju u Družbu?

Dobro je da se uključe u isusovačke aktivnosti, bilo da volontiraju ili pohađaju duhovne vježbe, 3D formaciju, misu mladih. Važno se upoznati s isusovačkom duhovnosti i vidjeti nekako da li moje srce nalazi ispunjenje u njoj. Za mene je isusovačka duhovnost kako volim reći duhovna kuća. S duhovnim vježbama ja se osjećam kao kod kuće. Pa je dobro da mladi čovjek koji razmišlja o pozivu isusovca gleda nalazi li nutarnje zadovoljstvo u toj duhovnosti. Bilo da je u utjesi ili suhoći, to zadovoljstvo ostaje, kao nešto dublje i znakovito.

Ukoliko se želite pobliže upoznati s isusovačkom karizmom i promišljati jeste li pozvani u Družbu, prijavite se na vikend „Možda baš isusovac“. A ukoliko svojom donacijom želite podržati rad Studentskog katoličkog centra Palma možete to uplatom na: IBAN HR03sovac!24840081100323384, opis plaćanja: DONACIJA, poziv na broj 10.

SKAC | Bitno.net

Ovaj članak Razgovor s magistrom isusovačkih novaka: ‘Evo kako sam ja postao isusovac’ se prvo pojavio na Bitno.net.

To je prvi put da neki papa ne moli javno Angelus od atentata na sv. Ivana Pavla II. u svibnju 1981., kada se iz klinike Gemelli vjernicima obratio preko Radio Vatikana.

Foto: Vatican Media

Prvi put je u nedjelju 8. ožujka papa Franjo predvodio molitvu Anđeo Gospodnji samo u video-prijenosu. Uputio je novi apel za Siriju i molio za žrtve koronavirusa i sve koji o njima skrbe.

Ovaj članak Zbog koronavirusa prvi put u povijesti održan Angelus preko videozida se prvo pojavio na Bitno.net.

Od sutra ću ti biti pravi otac. Bit ću ti prijatelj, osjećat ću se loše kad se ti budeš loše osjećao, smijat ću se kad se ti budeš smijao, ugrist ću se za jezik kad mi se omaknu riječi nestrpljenja

Foto: Shutterstock.com

Slušaj, sine: ovo ti govorim dok spavaš ruke podvijene pod obraz, a plavi čuperci prekrili ti čelo. Ušao sam sâm u tvoju sobu: maločas dok sam sjedio u knjižnici i čitao, uhvatila me strašna grižnja savjesti i osjećaj krivnje doveo me k tvomu krevetu.

Mislio sam: mučio sam te, kudio sam te dok si se oblačio pred polazak u školu jer si, umjesto da se pravo umiješ, samo ovlaš dotaknuo lice ručnikom i nisi očistio cipele. Jako sam te grdio kad si razbacao stvari po podu.

I za doručkom sam ti nalazio mane: zaprljao si stolnjak, gutao pohlepno kao da si strašno izgladnio, stavljao laktove na stol, kruh predebelo mazao maslacem. Pa ipak, dok si se ti igrao, a ja u žurbi izašao da stignem na vlak, okrenuo si se i radosno me pozdravio. Namrštio sam se i odgovorio: “Uspravi se, iskrivit ćeš kralježnicu!”

Kasno popodne sve se ponovilo: kad sam se vratio, igrao si se klečeći na pločniku, a čarape su ti bile pune rupa. Ponizio sam te pred prijateljima i potjerao u kuću. Čarape su skupe i kad bi ih ti kupovao brižnije bi ih čuvao.

Sjećaš li se kako si kasnije bojažljivo, uvrijeđena pogleda, ušao u sobu gdje sam ja čitao? Kad sam podigao pogled s novina, ljut što mi smetaš, ti si zastao neodlučan na vratima. “Što hoćeš?” upitao sam te strogo. Nisi rekao ništa, pritrčao si mi, zagrlio me i poljubio. Tvoje su me ručice stisnule s ljubavlju koju je Bog stavio u tvoje srce i koja, iako nije bila prihvaćena, nikad ne blijedi. Ti si zatim odskakutao niz stube.

Eto, sine moj, odmah nakon toga ispustio sam i novine, spopala me strašna tjeskoba. Što mi se to događa? Navikao sam okrivljavati i koriti; pa zar ja ne vidim da si ti dijete, da nisi odrastao? To je sve za noćas, sinko. Prišao sam tvom krevetiću i kleknuo postiđen.

Pokušao sam popraviti grešku, znam da ti ne bi razumio da sam ti to rekao dok si bio budan. Od sutra ću ti biti pravi otac. Bit ću ti prijatelj, osjećat ću se loše kad se ti budeš loše osjećao, smijat ću se kad se ti budeš smijao, ugrist ću se za jezik kad mi se omaknu riječi nestrpljenja. Ponavljat ću sebi riječi kao neku tajanstvenu formulu: “On je još dijete, samo je dječak!”

Bojim se da sam se uvijek prema tebi odnosio kao prema odraslu čovjeku. Tek sad kad te vidim skupljena u krevetiću, shvaćam da si ti dijete, do jučer si bio u majčinu naručju. Uvijek sam od tebe previše tražio.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Zašto je otac odlučio promijeniti odnos prema sinu se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveta Franciska Rimska kaže da anđeo čuvar prati dušu u čistilište i da je često posjećuje, da bi ju svojom nazočnošću i nagovorom utješio i dao joj snagu.

Sveta Franciska Rimska rodila se godine 1384. u Rimu, sedam godina poslije avignonskog sužanjstva papâ, zbog kojega je Vječni grad mnogo stradao i opustio, a razdvajale su ga i vječite borbe između dviju plemićkih obitelji, Colonna i Orsini. Proživjela je i jedno od najtežih razdoblja u povijesti Crkve, takozvani zapadni raskol, kad je kršćanstvo imalo čak trojicu papa i bilo podijeljeno.

Ona je ljubila svoj rodni grad, živjela i žrtvovala se za nj. Još kao djevojčica u pratnji svoje pobožne majke Jacobelle de Roffredeschi često je obilazila sedam glavnih rimskih crkava, klečala na grobovima svetih mučenika, a u predvorjima dijelila milostinju brojnim siromasima. Imala je zvanje za redovnicu, ali se ipak morala udati za plemića Lorenza Ponzianija, jer je tako tražio njezin otac Paolo de Bussi.

Rodila mu je šestero djece, kojima je bila dobra i uzorna majka, ali ne samo njima već i rimskoj sirotinji. Kraj svega našla je uvijek vremena da se povuče u ćeliju koju je uredila u potkrovlju i ondje se posveti molitvi – razgovoru s Bogom. Poslije smrti svoga muža i djece pridružila se bratovštini takozvanih Oblata u Tor de Specchi u Rimu, koju je godine 1433. sama osnovala uz suradnju drugih rimskih odličnih gospođa posvećujući se sva brizi za siromahe i bolesnike.

Umrla je godine 1444. Grad Rim štuje ju i danas kao svoju veliku zaštitnicu. Od godine 1925., uz sv. Kristofora i sv. Iliju, zazivaju je kao zaštitnicu automobilistâ.

Život svete Franciske Rimske satkan je od viđenja, objava i duhovnih zanosa. Resile su je naročito ove kreposti: poniznost, poslušnost, ljubav, strpljivost, duh vjere. Živo je osjećala prisutnost i zaštitu svoga svetoga anđela čuvara. Provodila je strogo pokornički život. Jela je samo povrće, nosila kostrijet, išla od kuće do kuće te prosila milostinju za siromahe. Mnogo je molila, a osobito za grešnike.

Sveta Franciska bila je velika pomoćnica duša u čistilištu. Ona je uspješno oslobađala duše iz čistilišta koje su od nje tražile pomoć. Njezine je duhovne borbe i viđenja opisao njezin ispovjednik, svećenik Giovanni Mattiotti, župnik bazilike Santa Maria in Trastevere. U svojim brojnim vizijama smjela je ne samo pogledati nebo ili pakao nego također i čistilište. Njezin ispovjednik je opisao kako je sveti Arkanđeo Rafael proveo sv. Francisku kroz čistilište i pokazao patnju duša što se čiste.

Svetica je objasnila da čistilište ima tri stupnja: u gornjem području su duše koje trpe neznatne patnje, a čišćenje se sastoji od velike čežnje za Bogom i blaženim gledanjem Boga. U srednjem području, koji se sastoji od tri djela, nalaze se duše većih grešnika koji moraju dati zadovoljštinu za svoje prijestupe. Najniže područje, s također tri djela, nalazi se posve blizu pakla. Duše trpe vatru i oganj kao u paklu, samo im je jedina utjeha da će jednog dana gledati i biti u Božjem prisustvu. Tu se nalaze svi oni kršćani kojima je bilo puno dano u spoznavanju vjerskih istina, a zanemarivali su te darove ili su ih iskorištavali samo za svoje svjetovno dobro.

Molitva za duše u čistilištu

Božansko Srce Isusovo, podaj, molimo te, dušama u čistilištu vječni pokoj; onima koji će danas umrijeti konačnu milost; grešnicima pravu pokoru; nevjernicima svjetlo vjere; meni i svima mojima svoj blagoslov. Tebi, dakle, preljubezno Srce, izručujem sve te duše, i prikazujem ti za njih sve tvoje zasluge, skupa sa zaslugama blažene tvoje Majke i svih svetih tvojih, sa svim svetim misama, svetim pričestima, molitvama i dobrim djelima što se čine danas po cijelom kršćanskom svijetu. Pokoj vječni…

Više o temi čistilišta pročitaj na linku ovdje.

Bitno.net

Ovaj članak Sveta Franciska Rimska – velika pomoćnica duša u čistilištu se prvo pojavio na Bitno.net.

Papin nagovor prije i nakon molitve Anđeo Gospodnji u nedjelju 8. ožujka 2020.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Ova molitva današnjeg Angelusa pomalo je čudna, s Papom „zatvorenim u krletci“ u knjižnici, ali vidim vas, blizu sam vam. Želim na početku zahvaliti toj grupi [prisutnoj na Trgu] koja prosvjeduje i bori se „Za zaboravljene iz Idliba“. Hvala vam! Hvala za ono što činite. A što danas Angelus molimo na ovaj način to je zbog provođenja preventivnih mjera kako bi se izbjeglo veća okupljanja ljudi što može pogodovati prenošenju virusa.

Evanđelje ove druge nedjelje korizme (usp. Mt 17, 1-9) stavlja pred naše oči opis Isusova Preobraženja. On je uzeo sa sobom Petra, Jakova i Ivana i uspeo se na visoku goru, simbol Božje blizini, kako bi ih otvorio punijem razumijevanje otajstva njegove osobe, da će, naime, morati trpjeti, umrijeti i ponovo uskrsnuti. Isus im je počeo govoriti o patnji, smrti i uskrsnuću koje su ga čekale, ali oni nisu mogli prihvatiti tu perspektivu. Zato, pošto stigoše na vrh gore, Isus uranja u molitvu i preobražava se pred trojicom učenika: „I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost“ (r. 2).

Čudesnim događajem Preobraženja trojica su učenika pozvana prepoznati u Isusu Božjeg Sina ovjenčana slavom. Oni tako napreduju u poznavanju svog Učitelja, shvaćajući da ljudski lik ne izražava cjelokupnu njegovu stvarnost; njihovim se očima otkriva onozemaljska i božanska dimenzija Isusa. A s neba odjekuje glas koji kaže: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni […]. Slušajte ga“ (r. 5). Nebeski je to Otac koji potvrđuje „investituru“ – nazovimo to tako – Isusa koja je već ostvarena na dan krštenja na Jordanu i poziva učenike da ga slušaju i slijede.

Treba naglasiti da Isus, između Dvanaestorice, odlučuje povesti sa sobom na goru Petra, Jakova i Ivana. Pridržava im privilegij pribivanja preobraženju. Ali zašto on bira baš njih trojicu? Zato što su najsvetiji? Ne. Petar će ga čak u vrijeme kušnje zatajiti; dvojica braće, pak, Jakov i Ivan, tražit će da imaju prva mjesta u njegovu kraljevstvu (usp. Mt 20, 20-23). Međutim, Isus ne bira prema našim kriterijima, nego prema svojem naumu ljubavi. Isusova ljubav nema mjeru: to je jednostavno ljubav i On se u tom izboru vodi naumom ljubavi. To je slobodan, bezuvjetni izbor, slobodna inicijativa, Božje prijateljstvo koje ne traži ništa zauzvrat. I kako je nekoć pozvao tu trojicu učenika, tako i danas poziva neke da budu uz njega kako bi mogli svjedočiti. Biti Isusov svjedok je dar koji nismo zaslužili: osjećamo se nedoraslima tome, ali ne možemo uzmaći pod izgovorom svoje nesposobnosti.

Nismo bili na gori Tabor, nismo vidjeli svojim očima kako Isusovo lice sja poput sunca. Međutim, i nama je predana Riječ spasenja, dana nam je vjera i iskusili smo, u različitim oblicima, radost susreta s Isusom. I nama Isus kaže: „Ustanite, ne bojte se“ (Mt 17, 7). U ovom svijetu, obilježenom sebičnošću i pohlepom, Božje svjetlo je potamnjeno svakodnevnim brigama. Često kažemo: nemam vremena za molitvu, nisam kadar obavljati neku službu u župi, odgovarati na zahtjeve drugih osoba… Ali ne smijemo zaboraviti da nas je krštenje koje smo primili učinilo svjedocima ne zbog naše sposobnosti, nego po daru Duha.
Neka nam Djevica Marija u ovom milosnom vremenu korizme izmoli onu poučljivost Duhu koja je prijeko potreba da bi se odlučno kročilo putem obraćenja.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,
pozdravljam sve vas koji pratite ovu molitvu. Posebno pozdravljam polaznike tečaja formacije „Animatori novog načina komunikacije“; zatim vjernike iz Torrenta, u Španjolskoj; skupinu iz Corata; mlade iz Coverciana i djecu prvopričesnike iz Monteodorisija.

Pozdravljam udruge i skupine koji su uključeni u djela solidarnosti sa sirijskim narodom, a posebno sa stanovnicima grada Idliba i sjeverozapada Sirije – vidim vas ovdje – koji su prisiljeni bježati od neprilika izazvanih nedavnim ratnim zbivanjima. Draga braćo i sestre, ponovno izražavam svoju veliku zabrinutost, svoju bol zbog tih neljudskih prilika u kojoj se nalazi ti bespomoćni ljudi, među kojima je i mnogo djece, koji svoje živote izlažu pogibelji. Ne smijemo odvraćati pogled od te humanitarne krize, već joj dati prednost pred svakim drugim interesom. Molimo za te osobe, tu našu braću i sestre, koji toliko pate na sjeverozapadu Sirije, u gradu Idlibu.

Izražavam svoju molitvenu blizinu onima koji trpe zbog trenutne epidemije koronavirusa i svima koji se skrbe za njih. Pridružujem se svojoj braći biskupima u bodrenju vjernikâ da žive ovaj težak trenutak snagom vjere, sigurnošću nade i žarom ljubavi. Neka nam vrijeme korizme pomogne davati svima jedan evanđeoski smisao također u ovom času kušnje i boli.

Želim vam ugodnu nedjelju! I molim vas, ne zaboravite moliti za mene. Sad ću stati na prozor kako bih vas vidio malo u stvarnom vremenu. Dobar tek i doviđenja!

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo: ‘Biti Isusov svjedok je dar koji nismo zaslužili’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Hrvatski Caritas u tjednu od 9. do 15. ožujka provodi program „Tjedan solidarnost i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini“ pod geslom „Da ne ohladi ljubav mnogih“ (Mt 24,12)

U akciju se može uključiti pozivom na donacijski telefon 060 9010 (cijena poziva 6,25 kn, PDV uključen), uplatom na žiro račun Hrvatskog Caritasa HR05 23400091100080340, poziv na broj 101 te on-line uplatom na stranici www.caritas.hr.

Hrvatski Caritas, odlukom Hrvatske biskupske konferencije, od godine 2007. provodi animaciju vjerničke i opće javnosti u Hrvatskoj, te na katoličkim misijama i župama u inozemstvu, za prikupljanje sredstava kojima se pomažu socijalni, obrazovni, karitativni, humanitarni i socijalno-poduzetnički projekti u Bosni i Hercegovini putem mreže biskupijskih Caritasa i Caritasa BiH. Tako su u proteklih 14 godina financirani projekti u vrijednosti 2.911.624,68 eura.

Zbog teških prilika u kojima danas žive Crkva i osobito hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, kao vidljiv znak zajedništva i konkretnih djela ljubavi za bližnje u potrebi, aktivnostima u programu „Tjedna solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini“ želi se senzibilizirati javnost u Hrvatskoj za teškoće i izazove s kojima se tamo živi. Sredstvima prikupljenim tijekom 2019. godine podržat će se sljedeći projekti: u Caritasu Banjolučke biskupije: rad obiteljskog savjetovališta u aktivnostima Centra za život i obitelj za obitelji, pomoć obiteljima s više djece; terenski rad u projektu

Kućne njege starih i nemoćnih u Banjoj luci i Grahovu, uključujući pakete hrane, higijenskih potrepština;
U Caritasu Vrhbosanske nadbiskupije podržat će se projekt Kućne njege starih i bolesnih u Sarajevu i selima Vrhbosanske nadbiskupije za oko 150 korisnika, kroz pakete hrane, medicinskog materijala i higijenskih potrepština; nabava hrane za rad pučkih kuhinja u Zenici i Sarajevu; te za pojedinačne žurne potrebe siromašnih tijekom godine;

U Caritasu Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije pružit će se podrška radu postojećeg i formiranje novog mobilnog tima za projekt Kućne njege starih i nemoćnih.

Prikupljenim sredstvima pomažu se i strukturalni troškovi, dok se na razini Caritasa Bosne i Hercegovine sredstva namjenjuju i za koordinaciju te zajedničke edukacijske aktivnosti mreže Caritasa u Bosni i Hercegovini.

Ravnatelj Hrvatskog Caritasa mons. Fabijan Svalina poziva vjernike u Hrvatskoj, ali i u našim misijama u Europi i svijetu da se uključe u Tjedan solidarnosti molitvenom i materijalnom potporom, potaknuvši „Neka to bude dar našega srca čovjeku koji je u stvarnoj potrebi“.

Prema riječima mons. Svaline, brojni su projekti realizirani u BiH putem Tjedna solidarnosti vidljivi i danas. Konkretni ljudi primili su konkretnu pomoć i od toga su mogli osigurati kakav-takav pristojni život. Posebno su ga se dojmili projekti kućne njege jer je imao priliku više puta sudjelovati u obilascima tih korisnika: „Kad taj stariji potrebiti čovjek očekuje medicinsku sestru, onda mu je onda i više od medicinske sestre, ona mu je i rod, sve ono što mu taj dan i tjedan znači, donosi mu radost, nadu i optimizam, činjenicu da netko misli na njega, da mu pomaže u njegovoj nevolji i tako čovjek budi svoju nadu za novi početak i novu radost”.

„Koliko god je teško našim sugrađanima koji također žive u određenim socijalnim poteškoćama, svjesni su i te činjenice da je potrebno pomagati ljudima koji su u većoj neimaštini i potrebi. Posvjedočit ću da su ljudi velikodušni. Hvala svim tim dobrim ljudima diljem Hrvatske, u Europi i cijelom svijetu koji se preko naših misija i župa uključuju u proces i čine život lakšim najpotrebitijim ljudima u BiH”, istaknuo je ravnatelj Hrvatskoga Caritasa.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Hrvatski Caritas nas poziva na solidarnost s braćom u BiH: ‘Da ne ohladi ljubav mnogih’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Prvi je uvjet dopustiti da nam se nešto daruje, ne biti samodostatan, ne činiti sve sam, jer to ne možemo, nego se otvoriti sa sviješću da Gospodin stvarno dariva…

Foto: Rawpixel

Kako doći do žive vjere, do uistinu katoličke vjere, konkretne, žive i djelotvorne? U konačnici vjera je dar. Dakle, prvi je uvjet dopustiti da nam se nešto daruje, ne biti samodostatan, ne činiti sve sam, jer to ne možemo, nego se otvoriti sa sviješću da Gospodin stvarno dariva. Čini mi se da je to otvaranje ujedno i prvi čin molitve: biti otvoren Gospodinovoj prisutnosti i njegovu daru. To je i prvi korak da bismo primili nešto što mi ne činimo i što u namjeri da to sami učinimo ne možemo imati. Ta gesta otvaranja, molitve – Gospodine, daruj mi vjeru! – mora se ostvariti čitavim našim bićem. Trebamo biti spremni primiti dar i dopustiti da nas dar prožme u našim mislima, našim osjećajima i našoj volji.

Nitko ne vjeruje sam od sebe

Ovdje mi se čini veoma važnim istaknuti ono bitno: nitko ne vjeruje sam od sebe. Uvijek vjerujemo u Crkvi i s Crkvom. Vjerovanje je uvijek zajednički čin, uključivanje u putujuću zajednicu, zajednicu života, riječi, misli. Vjeru ne “činimo” u smislu da je prije svega Bog onaj koji je daje. No vjeru ne “činimo” ni u smislu da je ne moramo izmišljati. Trebamo, da tako kažemo, dopustiti da upadnemo u zajednicu vjere, Crkvu. Vjerovanje je u sebi katolički čin. Ono je udioništvo u toj velikoj sigurnosti koja je prisutna u živomu subjektu Crkve. Samo tako možemo razumjeti Sveto pismo u raznolikosti čitanja koje se razvija tijekom tisuću godina. To je Pismo jer je dio, izraz jedinoga subjekta – Božjega naroda – koji je u svojemu hodočašću uvijek isti subjekt. Naravno, taj subjekt ne govori sam od sebe, nego je subjekt stvoren od Boga – prema klasičnu izrazu “nadahnut” – subjekt koji tu riječ prima, zatim je prevodi i priopćuje.

Božja Riječ živi u Crkvi

To je zajedničko djelovanje vrlo važno. Znamo da je Kur’an, prema muslimanskome vjerovanju, riječ koju je bez ljudskoga posredovanja doslovno dao Bog. Prorok tu nije važan. On ju je samo zapisao i priopćio. To je čista riječ Božja. Za nas pak Bog ulazi u zajedništvo s nama, traži našu suradnju, stvara ovaj subjekt i u tome subjektu njegova riječ raste i razvija se. Taj je ljudski dio bitan i omogućuje nam da vidimo kako pojedine riječi stvarno postaju Božja Riječ jedino u jedinstvu cjelokupnoga Pisma u živomu subjektu Božjega naroda. Dakle, prvi je dio Božji dar; drugi je dio zajedničko sudjelovanje u vjeri hodočasničkoga naroda, priopćavanje u svetoj Crkvi koja Riječ Božju prima, u Crkvi koja je tijelo Kristovo, oživljeno živom Riječju, božanskim Logosom. Iz dana u dan trebamo produbljivati to svoje zajedništvo sa svetom Crkvom, pa tako i s Božjom Riječju. To nisu dvije oprečne stvari da bih mogao reći: više sam za Crkvu ili više sam za Božju Riječ. Samo jedinstvom ovoga dvoga bivamo u Crkvi, pripadamo Crkvi; samo se tako postaje udovima Crkve, živi se Božja Riječ koja je životna snaga Crkve. A tko živi Božju Riječ, može je živjeti jedino zato što je živa i životna u živoj Crkvi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Benedikta XVI. “Naučiti vjerovati”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Benedikt XVI.: Kako doći do žive, konkretne i djelotvorne katoličke vjere? se prvo pojavio na Bitno.net.