Rat započinje u ljudskom srcu, stoga smo svi odgovorni za mir – istaknuo je Sveti Otac u propovijedi na jučerašnjoj misi u kapeli Doma Sveta Marta. Papa je rekao da mnogi narodi trpe jer moćnici i trgovci oružjem žele rat.

Osvrćući se na prvo čitanje iz Knjige Postanka koje govori kako Noa nakon potopa oslobađa golubicu, Papa se osvrnuo na tri slike opisane u čitanju: golubica, duga i savez. Golubica se vraća s maslinovom grančicom koja je znak mira, koji Bog želi nakon potopa. Krhki su i golubica i duga. Dugu prekrije oblak, a i golubica je nejaka – primijetio je Papa, prisjećajući se prizora kada je galeb prije dvije godine ubio golubice koje je oslobodio s prozora Apostolske palače.

Božji savez s ljudima je čvrst, ali su ljudi slabi. Bog s ljudima sklapa savez mira, a mir nije lako čuvati. Svakodnevno treba čuvati mir jer u sebi nosimo sjeme, istočni grijeh, Kajinov duh, koji iz zavisti, pohlepe i želje za vlašću pokreće rat. Govoreći o savezu između Boga i ljudi, Papa je primijetio da se spominje krv. „A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga, tražit ću obračun za ljudski život.“ Mi smo dakle čuvari svoje braće; a kad ima prolijevanja krvi, onda ima grijeha, Bog će nas dakle pitati obračun – rekao je papa Franjo.

U svijetu se danas prolijeva krv. Svijet je u ratu. Mnoštvo nevinih ljudi umire jer velikaši i moćnici žele veću moć i zaradu od prodaje oružja. Božja riječ je glede toga vrlo jasna: ‘Za vašu krv, odnosno za vaš život, tražit ću obračun; pitat ću račun svako živo biće, od svakog čovjeka ću tražiti račun za ljudski život, za njegova brata’. I od nas će Bog tražiti račun za krv naše braće i sestara koji pate zbog rata – ustvrdio je Sveti Otac.

Kako čuvam golubicu, odnosno mir? Što činim da se duga uvijek vidi? Što činim da se ne prolijeva krv u svijetu? – pitao je Papa potvrđujući da smo svi odgovorni za mir, ističući da molitva nije neka formalnost, zauzimanje za mir nije formalnost. Papa je ustvrdio da rat započinje u ljudskom srcu, u kući, u obiteljima, među prijateljima, a potom se širi dalje, na cijeli svijet. Što činim kad osjetim da mi se u srce uvlači nešto što želi uništiti mir? – upitao je papa Franjo.

Rat započinje ovdje, a završava drugdje. Vijesti čitamo u novinama i gledamo na televiziji. Ljudi umiru, a sjeme rata u mom srcu koje potječe iz zavisti, ljubomore, isto je sjeme bombe koja pada na neku bolnicu, na neku školu i ubija djecu. Isto je dakle sjeme. Rat započinje u nama, stoga je opravdan upit: Kako čuvam mir u svojem srcu, u svojoj obitelji? Mir treba čuvati i svaki dan za mir raditi. Tako ćemo u cijelom svijetu ostvariti mir – primijetio je Papa.

Kristova krv ostvaruje mir, a ne krv mojega brata, ili krv koju u velikim ratovima prolijevaju trgovci oružjem ili zemaljski moćnici – istaknuo je Papa, a potom ispričao kako je kao dijete doživio svršetak rata. Neka nam Bog udijeli milost da možemo u svom srcu, obitelji, četvrti, na radnom mjestu i u svijetu navijestiti svršetak rata. Golubica će biti otpornija, duga postojanija, a savez čvršći – zaključio je papa Franjo.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Sjeme rata u mom srcu koje potječe iz zavisti isto je kao sjeme bombe koja pada na neku bolnicu se prvo pojavio na Bitno.net.

Donosimo razgovor s Leom Mogušem, radosnim i hrabrim mladićem koji boluje od cistične fibroze – genetske neizlječive bolesti i koji nam svima može biti uzorom kako s pouzdanjem u Boga živjeti dan po dan

Leo Moguš student je druge godine Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu

Kako se nositi s rijetkom bolešću? Kao uvod u razgovor s Leom Mogušem, radosnim i hrabrim mladićem koji boluje od cistične fibroze – genetske neizlječive bolesti i koji nam svima može biti uzorom kako s pouzdanjem u Boga živjeti dan po dan, donosimo njegov literarni rad objavljen u zborniku LiDraNo 2008. godine. Tada je Leo bio učenik petog razreda osnovne škole.

Da sam barem Kinez

Sve oko mene je bijelo – bijeli zidovi, bijeli strop mi visi iznad glave, bijela kuta koja nestaje kroz bijela vrata, bijele klompe na hodniku bijelo odzvanjaju… Sve je bijelo. I moj je strah bijele boje.

Svanulo je još jedno bolničko jutro. Bebe vrište iz okolnih soba, sestre trče po hodnicima jer se sprema vizita, miriše svježe kuhana kava, ali miris lijekova je najjači. Zvuk pumpe, koja pomaže lijekovima iscuriti direktno u moje srce, izaziva nelagodu, ali ne mogu se pomaknuti jer mi je vrat potpuno ukočen od bolničkog kreveta.

Bebe, pumpa, klompe. Bebe, pumpa, klompe…

Ja sam Leo, imam jedanaest godina i bolujem od cistične fibroze. To je bolest s kojom sam se rodio, s kojom se budim i liježem i zbog koje neću doživjeti starost… Tako kažu liječnici, a i moja mama kad se ljuti na mene jer nisam uzeo sve lijekove.

I mama i tata doprinijeli su mojoj bolesti. I jedan i drugi imaju gen za nju. I jedan i drugi su bijelci. A cistična fibroza bolest je bijele rase.

Kakav peh! Kakva ubitačna kombinacija. Često poželim postati Kinez samo da me ne gnjave svojim terapijama i svim tim medicinskim tretmanima koje moram svakodnevno prolaziti.

Da sam Kinez, bolest kod mene jednostavno ne bi imala šansu. Ovako sam jedan od osamdesetero oboljelih u Hrvatskoj. Najstariji ima dvadeset pet godina. Najmlađi je novorođenče.

Sve oko mene je bijelo. I moj je strah bijele boje. Samo su tablete, poredane na noćnom ormariću, šarene: smeđi kreoni, zeleni adeksi, žuti vitamini E, crveni ibuprofeni, žuti controlac, crveni hepatovit. Dnevno pijem od dvanaest tableta na više, zavisno od toga kako se osjećam i kako su jake upale u mom tijelu. Bolnice su postale moj drugi dom od samog rođenja. Rođen sam 13. svibnja, 16. svibnja počela je moja borba. Kirurzi su mi spasili život kad sam imao samo tri dana jer su mi se zbog guste sluzi u probavi zapetljala crijeva. A onda… Kuća.

Bolnica. Kuća. Bolnica. Kuća. Bolnica.

U bolnici sam i kršten. Upale pluća. Otežano disanje. Infekcije. Problemi s krvi. Mala tjelesna težina. Sve me to svaki čas vodilo među ove bijele zidove. Ležim u bolničkom krevetu. Moja četvrta operacija uspjela je da ne može bolje. Samo moje vene više ne mogu izdržati primanje antibiotika i sad imam cijev koja mi direktno u srce dovodi lijekove. Zato sam tako smiješno pričvršćen za sve te sprave, zato se ne mogu pomaknuti i ne vidim ništa osim bijelog.

Ali, bez brige. Oslobodit će me za fizikalnu terapiju koju provodim svaki dan uz pomoć raznih zanimljivih stvarčica poput flutera i pepa, velike lopte i mame (stroge i nježne), a u bolnici se uvijek nađe poneki raspoloženi fizioterapeut. Kao mali naučio sam nazive svih specijalista dječje medicine… i potrudio se zaboraviti ih. Sada znam nazive svih medicinskih aparata, ali i imena svih sestara i zgodnih doktorica s trećeg kata u Klaićevoj.

Ležim u krevetu. I dalje je sve oko mene bijelo. Vizita je prošla, fizikalna je prošla, sestre piju kavu, a tata i baka mi dolaze u posjetu. Ma nije ni ta bolnica tako loša! Svi su dobri prema meni, kupuju mi sve što želim… Terapija koju primam malo boli, ali i na to sam se naviknuo. Još samo par dana pa idem kući. Uživat ću u suncu, mirisu trave, borova i mora.

A kako dalje? Onako kako mi moji roditelji kažu… s osmijehom na licu i dan po dan koji treba koristiti na najbolji mogući način jer nije važno koliko živiš već kako živiš.

Leo Moguš, 5. razred, Osnovna škola Eugena Kvaternika, Velika Gorica; voditeljica: Jasminka Tihi-Stepanić.

Kad sam prvi put čitala ovaj literarni rad, koji je bio uvršten u ‘’Zbornik literarnih i novinarskih radova učenika osnovnih i srednjih škola, LiDraNo 2008.’’, pitala sam se kako je moguće da jedanaestogodišnje dijete tako vjerno opiše bolest svojeg vršnjaka. Onda sam prije pet godina, prilikom pripremanja koncerta kojim smo proslavili 25. godišnjicu postojanja zbora mladih ‘’Navještenje’’ u župi Navještenja BDM u Velikoj Gorici, upoznala gimnazijalca Lea, autora rada koji ste čuli. Širokog osmijeha, sa sjajnim očima prepunim životne radosti, srdačan, pristojan, uljudan, susretljiv, jednostavno – nisam ga mogla ne zamijetiti. U tom sam trenu pomislila – kad moji dječaci Petar i Nikola porastu željela bih da imaju vrline poput ovog mladića. Danas je Leo stariji pet godina, no osmijeh i sjaj u očima ostali su isti. Zamolila sam ga za razgovor i on se spremno odazvao. Na početku razgovora zamolila sam ga da se sam predstavi:

Ja sam Leo Moguš, imam 20 godina, student sam druge godine biotehnologije na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu i bolujem od cistične fibroze što je genetska neizlječiva bolest.

– Što je za tebe zdravlje?

Najvažnija stavka života. Jer ako nemaš zdravlje, nemaš ništa. Mislim da sam pravi svjedok upravo toga jer, nakon što dva tjedna provedeš u bolnici, izgubiš toliko vremena i mogućnosti učenja ako si školarac, propustiš toliko gradiva, predavanja i zadaća, tako da je zdravlje svakako najvažnija stavka u našim životima.

– Puno vremena si kroz djetinjstvo proveo i još uvijek provodiš u bolnici?

Tako je, to je u opisu, da se tako izrazim, radnog mjesta moje bolesti da me prisili na krevet u periodu najmanje dva tjedna godišnje u kojima primam antibiotike intravenozno i u kojima ne mogu ništa. Gubim vrijeme za predavanja i vježbe, s obzirom na to da sam sad na fakultetu, ali tu su i mjesečne redovne kontrole koje također oduzimaju podosta vremena. To je sve dio života s kojim se moram nositi i prihvatio sam ga takvog kakav je.

– Pred desetak si godina napisao literarni rad „Da sam barem Kinez“. Opisao si tada svoju bolest.

U periodu od prije desetak godina do danas u svakom slučaju sam sazrio i na malo drugačiji način gledam svoju bolest. Više ju ne gledam kao nešto što je nepobjedivo, što me ograničava u pogledu načina života, već kao nešto što ću jednog dana, u svakom slučaju, pobijediti svojom strukom, svojim znanjem, i tako pomoći i svojim prijateljima pobijediti bolest.

– Na koga se najviše oslanjaš – koliko ti u liječenju pomaže obitelj?

Svakako je u životu bilo kojeg bolesnika važna potpora njegove obitelji. Tu potporu sam ja u svojih dvadeset godina imao od roditelja ponajviše, ali i od ostatka obitelji. Ta potpora mi je jako pomogla u tim najtežim trenucima, trenucima slabosti, nemoći, kada sam bio u bolnici. Kada si prikovan za krevet, kad ne možeš nikamo, obitelj je ta koja je tu uz tebe. I ta podrška je upravo ono što smatram najvažnijim čimbenikom u ozdravljenju bilo koje bolesti u svakog bolesnika.

– Vjernik si, aktivan u zboru mladih “Navještenje” u župi Navještenja BDM u Velikoj Gorici. Što ti vjera u Boga znači?

Vjera u Boga je još jedan čimbenik mojeg života koji je iznimno, iznimno važan jer ona mi pruža oslonac. Ovdje jesu moji roditelji, moji prijatelji ali to je, da se tako izrazim, ovozemaljsko. Uvijek trebamo težiti nečem višem, a to više upravo je vjera u Boga. I siguran sam da bez vjere neke od trenutaka u mojem životu ne bih uspio pobijediti. Mislim da bi moje tijelo jednostavno klonulo bez te želje za Višnjim, za Višim.

Tako da vjera zauzima jedan veliki dio moga života. Aktivan sam član zbora “Navještenje”, aktivan sam koliko god mi to vrijeme dopušta i u mojoj župnoj zajednici jer želim upravo svojim svjedočenjem pokazati ljudima da je vjera jako važna. Želim svojim svjedočenjem širiti svoju vjeru.

– Ograničava li te tvoja bolest (cistična fibroza) koja utječe na disanje i probavu, u pjevanju?

Pjevanje mi zapravo jako puno pomaže, gledam ga kao nalaz mojeg stanja. Jer kad ne mogu izdržati neki ton osjetim da se nešto s plućima događa i da se stanje pogoršava. Ako pak bez problema mogu otpjevati cijelu pjesmu bez kašljanja, bez dubokih uzdaha, znam da je moje tijelo u redu i da su pluća u redu i upravo mi pjevanje jako puno pomaže u cijelom procesu praćenja mojeg zdravstvenog stanja.

– Koliko ti zajednica Navještenje i prijatelji iz Navještenja znače i koliko vremena provodiš s njima?

Zajednica Navještenje je svakako najbolja zajednica koju sam mogao poželjeti jer u njoj imamo sve dobne skupine od 7 do 77. Stvarno sa svakim mogu sjesti, popričati i razmijeniti iskustva. Kad govorim o svojoj zajednici uvijek volim ispričati sljedeću priču: Kada sam 2015. nakon državne mature, nakon ispita i upisa na fakultet završio u bolnici, zbog mature nisam mogao ići s mladima iz zajednice na hodočašće u Italiju, i kada sam se čuo s njima, saznali su za cijelu priču, i oni su tamo molili svaki dan za moje ozdravljenje. Kad su se vratili naš tadašnji kapelan Josip Mudronja posjetio me u bolnici i siguran sam da su njihove molitve zaista pomogle da se situacija smiri i da tu situaciju moja obitelj i ja prebrodimo jer je to bila jedna od težih u našim životima. Tako da svakako, župna zajednica u životu jednog vjernika iznimno je važna i ta podrška zajednice, ponajviše ako je invalidna osoba u pitanju, veoma je važna jer ono što nama treba, taj ljudski faktor, ta potreba za ljudskom bliskošću, takvo nešto možemo pronaći u našim župnim zajednicama.

Leo (drugi s desna) na koncertu sa zborom mladih “Navještenje”

– Jesi li kad razmišljao o tome da kad ljudi ono najbolje od sebe što imaju daruju Bogu da tada postižu najbolje rezultate u životu?

Svakako smatram da su skromnost i poniznost vrline. I svjedoci smo toga da svi ponizni ljudi ne samo da vjeruju u Boga, nego ta naša poniznost ključan je faktor u našim uspjesima koliko god to zvučalo kontradiktorno. Imamo mnogo primjera poniznih ljudi koji su veoma uspješni, a velik broj njih vjeruje u Boga. Trudim se u svojem životu, uz vjeru u Boga, zadržati poniznost jednog običnog čovjeka i nadam se da ću uspjeti kroz cijeli svoj život u tome. Pozivam sve na poniznost jer to je ključan faktor u uspjehu bilo da se bavite sportom, novinarstvom, ekonomijom… sve dok ste ponizni uspjet ćete u tome čime se bavite.

– Rekao si nam što studiraš. Je li na odabir tvojeg fakulteta utjecala želja da pomogneš u liječenju svoje bolesti?

Na to pitanje odgovor tražim svakog dana kad se pitam zašto sam uopće odabrao taj fakultet i mislim da je. U meni se svakim danom, sa svakim odlaskom na fakultet, budi želja da pomognem svojim prijateljima koji su se tek počeli boriti ili se nekoliko godina bore s ovom bolešću. Želim pomoći stručnjacima koji rade na tome da te bolesti više nema, želim svojim znanjem pomoći njima da suzbiju ovu bolest. I trudit ću se svakog dana, koliko ću god moći, da se to na kraju i ostvari jer ne želim da se mojim prijateljima dogodi sve ono što se meni događalo u dvadeset godina, da se susreću s problemima poput: hoće li biti liječeni, kako će biti liječeni i kako će se sve to odvijati. Želim im jednostavno olakšati život i cijelu tu borbu jer znam što to znači, prošao sam kroz sve to i ta motivacija me zapravo drži i na fakultetu te zbog toga zapravo odlazim svaki dan na fakultet, s velikim žarom, s velikom željom odrađujem sve obaveze na fakultetu te me to čini jednim od najboljih studenata na godini. I ta moja unutarnja motivacija, odabir fakulteta je svakako uzrokovan tim defektnim genom.

– Gost si emisije “Školski sandučić”. Što bi želio poručiti djeci koja vode životne bitke s bolestima i njihovim roditeljima?

Svakom tko vodi bitku s bilo kakvom bolešću želim reći da se ne predaje. Izlaz uvijek postoji i kolikogod se situacija činila teškom vi to možete pobijediti. Jer Bog nam daje križeve koje mi možemo nositi. Nikada nećete dobiti preteški križ, niti ćete dobiti prelagani križ. Dobit ćete onaj križ s kojim se možete nositi samo morate naći način na koji ćete se s njime nositi. I pozivam svu djecu da, iako se sad zadaće iz matematike, zadaće iz hrvatskog činile teškima ili situacije s bolestima zajedno s time činile teškima, vi to možete pobijediti i morate pobijediti. Pozivam i njihove roditelje da budu tu uz njih koliko je god to moguće, da im pruže podršku, pruže savjet i razgovaraju s njima. Jer samo tako svi zajedno mogu iz nastale situacije izaći kao pobjednici.

– Još nam na kraju razgovora reci koja te pjesma koju pjevate u “Navještenju” posebno dotakla?

Ima puno pjesma koje pjevamo i koje utječu na moj život, ali “Pravo lice” nekako mi se s prvim slušanjem urezala u srce.

Postoje trenuci, loša vremena, kad pokažeš svoje pravo lice
i tada shvate da nisi savršeno biće.
Neki će ti tada okrenuti leđa, boja života postat će smeđa,
Neće više biti blistavo k’o prije dok ne shvatiš za kog’ tvoje srce bije.
Krist je taj što voljet će te uvijek, Krist je taj što s tobom je zauvijek,
On bezuvjetno ljubi te, bio savršen ili ne…

Razgovor objavljen u emisiji ‘’Školski sandučić“ Hrvatskoga katoličkog radija

Razgovarala urednica emisije Snježana Kirinić Grubić

Bitno.net

Ovaj članak Od njegove bolesti pati osamdeset osoba u Hrvatskoj, ali Leo svjedoči: Bog nikada ne daje preteške križeve se prvo pojavio na Bitno.net.

Kaldejsku crkvu Blažene Djevice Marije u istočnom Mosulu ovih je dana uređivalo i čistilo pedesetak muslimanskih volontera.

Foto: Ankawa.com

“Braćo kršćani, vratite se svojim kućama! Mosul vas treba”, riječi su koje je kršćanskim prognanicima iz ovog iračkog grada uputio Muhamed Badrany, musliman iz Iraka i član nevladine udruge “Ramah” koja je  zajedno s ostalim civilnim udrugama organizirala čišćenje vjerskih objekata u Mosulu. Među njima je i kaldejska crkva Blažene Djevice Marije koju je ovih dana uređivalo i čistilo pedesetak muslimanskih volontera. Iza tzv. Islamske države ostala je pustoš, no ova je crkva, iako oštećena, uspjela preživjeti.

– Odlučili smo očistiti naš grad, a najprije ćemo urediti džamije, crkve i ostale bogoštovne prostore – izjavio je za ANSU Maher Al Obaidi, čelni čovjek Mreže civilnih udruga uključenih u projekt uređenja Mosula.

Svi volonteri su muslimani, budući da se nemuslimansko stanovništvo zbog straha još uvijek ne usudi vratiti u Mosul. U nedavno oslobođeni istočni dio Mosula vratile su se tek tri armenske obitelji, a povratak otežava i dalje prisutna nesigurnost zbog džihadističkih samoubilačkih napada.

Podsjetimo, Islamska država osvojila je Mosul u lipnju 2014. godine, a kršćansko stanovništvo moralo je napustiti grad i utočište pronaći u Kirkuku, Erbilu i kurdistanskim selima. Posljednjih deset starijih kršćana iz ninivske doline, džihadisti su u drugoj polovici 2014. godine preselili u Mosul, a 7. siječnja 2015. godine su ih protjerali jer nisu htjeli zanijekati svoju vjeru. Nakon dva dana provedena na hladnoći u „ničijoj zemlji“ starci su konačno dom pronašli u Kirkuku.

Gotovo cijeli dio istočnog Mosula nedavno je vraćen pod kontrolu iračke vlade, a vjerujemo i nadamo se kako će se i kršćansko stanovništvo ponovno vratiti svojim domovima, te da će se sa zvonika mosulskih crkvi, baš kao s one u Barteli nedaleko Mosula, uskoro čuti zvuk crkvenih zvona. Molimo Boga na tu nakanu!

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Muslimani u Mosulu očistili oštećenu crkvu pa poručili kršćanima: Braćo kršćani, vratite se svojim kućama! Mosul vas treba se prvo pojavio na Bitno.net.

U 79. godini života i 51. godini svećeništva u petak 17. veljače umro je mons. dr. Tomislav Ivančić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije.

Rođen je 30. studenoga 1938. godine u Davoru u župi Marije Kraljice i sv. Jurja mučenika, od oca Đure i majke Marije r. Gelemanović. Godine 1960. stupa u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu, a nakon 6 semestara na Katoličkome bogoslovnom fakultetu odlazi na studij u Rim. Godine 1966. zaređen je za svećenika, a godinu dana kasnije postiže licencijat, da bi 1971. doktorirao u Rimu na Katedri fundamentalne teologije s disertacijom „Nereligiozno kršćanstvo kod Dietricha Bonhoeffera”.

Iste godine postaje asistent pri Katedri fundamentalne teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1998. imenovan je dekanom toga fakulteta. Godine 2001. izabran je za rektora zagrebačkog Sveučilišta, a od 2010. godine imenovan je profesorom emeritusom.

Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić imenuje ga 1983. kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, a Sveti Otac Benedikt XVI. imenuje ga monsinjorom 2010. godine.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2004. godine članom Međunarodne teološke komisije, a na drugi mandat iste komisije, 2009. godine, potvrdio ga je papa Benedikt XVI.

Za cjelokupni istraživački teološki i filozofski rad, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je najvišim priznanjem za znanstveni rad – redom Danice hrvatske, medaljom Ruđera Boškovića. Utemeljitelj je Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Preminuo Tomislav Ivančić – jedan od najomiljenijih hrvatskih svećenika se prvo pojavio na Bitno.net.

Vrag je ponudio da izgradi škale i zauzvrat je tražio dušu onoga tko njima prođe, ali Bog i trsatski franjevci imali su druge planove…

Foto: Wikipedia

Religijski identitet Rijeke, ali i šireg primorskog kraja, veže se uz dva sakralna zdanja koja zajedno tvore nerazrješivu organsku cjelinu.

Svetište Majke Božje Trsatske i Stube Petra Kružića (Trsatske stube ili škale, kako ih mi domaći nazivamo), svojom nježnom renesansno-baroknom linijom predstavljaju pravi kontrast radničkim neboderima na Kozali, brijegu koji se nalazi nasuprot Trsata.

Teško je pronaći Riječanina, bio on vjernik ili ne, koji nije barem jednom kročio nogom u trsatsku crekvu ili se prošetao (pa i klošario uz bocu lošeg vina) po više od 500 škalina – toj žili koja povezuje dva središta s istočne strane Rječine, Trsat i Sušak.

Stube Petra Kružića, koje je 1531. dao izgraditi istoimeni uskočki junak, već stoljećima su mjesto hodočašća i pokore vjernika koji se žele pokloniti pred Čudotvornom slikom Gospe Trsatske.

Kako u svom epohalnom djelu Kako čitati grad piše pokojna riječka arheologinja i povjesničarka umjetnosti Radmila Matejčić, “u okviru sadržaja vezanih uz ulogu franjevačkog samostana i kulta Gospe Trsatske, stube su predstavljale prometnu silnicu, simbolično napetu tetivu od kapele do kapele, strune po kojoj su odzvanjale religiozne himne hodočasnika iz svih krajeva. Doći uz stube na koljenima do Ravnice bio je krajnji cilj brojnih namjernika”.

Tih više od 500 “škalina” čiji je početak obilježen baroknim portalom na kojem piše naslov CONSOLATRIX AFLICTORUM (Tješiteljica žalosnih), nisu predstavljale prepreku tisućama hodočasnika koji su kroz nekoliko stoljeća nerijetko na koljenima hodočastili pred vrata bazilike na Trsatu kako bi okajali svoje grijehe. O tom, u današnje vrijeme izgubljenom običaju, pisao je i Riječanin, biskup Franco Ksaver Marotti, navevši u svojoj disertaciji iz 1710. godine kako mnogi idu stubama na golim koljenima te se “tamo često vide tragovi krvi”.

Možda je baš “aura” mističnosti, reflektirana u junačko-povijesnim (borac protiv Turaka i Mlečana, Petar Kružić) te religijsko-čudesnim (anđeosko donošenje Nazaretske kućice na Trsat) temeljima, pripomogla da se oko nastanka Trsatskih škala raspredu mnoge legende čiji je najčešći epilog teza da nitko ne zna točni broj škalina.

Stube su naime u početnoj varijanti imale 118 stepenica, da bi 1725. carski zapovjednik u Brinju, Gabrijel Aichelburg, dao podići kapelu u čast sv. Ignacija Lojolskog te obnoviti stube čiji je broj potom iznosio 417. Posljednja velika obnova iz 1930. povećala je njihov broj na 561, za koji se smatra da vrijedi i danas.

Unatoč tome, svaka osoba koja njima prođe u nadi da će izbrojati sve stepenice, nerijetko dođe do drugačijeg rezultata (uključujući i potpisnika ovih redaka), što je među primorskim pukom pripomoglo u utvrđivanju legende o vragu koji je u bijesu razbio Trsatske škale kako im nitko ne bi znao točnog broja.

Foto: Muzej grada Rijeke

Postoji nekoliko legendi o nastanku Stuba Petra Kružića, a jednu od njih je u pjesmi O trsatskih škalah zabilježio književnik Zvonko Turina:

1. Znam da bi teli znat
Od kud škale na Trsat,
Zač se pravo još ne zna
Pa se čagod čakula.

2. Bog je vragu urdinal
Da načini petsto škal
Tri kapele od Sušaka
Ravno gore do Trsata.

3. Za regal mu obećal
Prvi on ki bude stal
Na te škale drugi dan
Da ga zame va oganj.

4. Vrag je škale načinil
Pa se zada drva skril
Pa je gledal iz daljine
Ki će prvi na škaline.

5. Za dišpet je prvi šal
Crni jarac preko škal
Jedan vrag prevaren bil
Pa se jako razjaril.

6. Škalini je sve zmešal
A neke i porazbijal
Pa se tako broj ne zna
Odo zgora pa do dna.

7. To je meni rekla mama
A ja dalje reć ću vam
A ki neće virovat
Neka ide sam pitat.

Druga legenda povezana je pak s trsatskim franjevcima koji su moleći Boga preveslali Vraga koji se ponudio knezu Frankopanu izgraditi stube pod uvjetom da vode pred jednu krčmu na Trsatu (gostionica je doista i postojala, ali na početku škala sa strane Sušaka, a vlasnici su bili upravo Uskoci čiji je član bio Petar Kružić).

Kako u magazinu Primorsko-goranske županije “Zeleno i plavo” piše Dragan Ogurlić:

Prema drevnoj predaji, prije sedam stotina godina anđeli su iz Nazareta na Trsat donijeli svetu kuću Majke Božje, koju su nakon nekoliko godina premjestili u talijanski Loreto.

U neko vrijeme nakon tog događaja gospodar Trsata bio je knez Martin Frankopan. Znajući da mnogo hodočasnika želi doći na Trsat u Svetište Majke Božje, on je htio napraviti stube od Rijeke do Trsata, ali nikako nije mogao naći zidare za taj posao. Bio je sav očajan, kad mu je odjednom na vrata zakucao sam vrag. – Ja ću tu skalu fabrikat – reče mu vrag – ma ti mi moraš prometit da će ta skala drito na oštariju pejat, ku ću ja tamo gore stavit.

Knez, koji nije pravo znao što bi mu na to odgovorio, na koncu je ipak rekao neka radi po svojoj volji, samo neka napravi stepenice koje su narodu jako potrebne. Ali je svejedno otišao do fratara, da se i s njima posavjetuje oko posla koji se mora napraviti. Fratri su rekli knezu neka slobodno pusti da vrag te škaline napravi jer će se oni moliti Bogu, a Bog će uslišiti molbe da škale ne pođu u gostionicu nego pravo do svetišta.

I zaista, kad su Trsatske stube bile skoro gotove, vidio je vrag da škale umjesto u gostionicu vode pravo u crkvu! Razljućen, počeo je proklinjati, psovati kao Turčin i stao na sve strane bacati kamenje što je bilo posloženo za dovršenje stepenica. A kad mu je jedan mići vražić još rekao kako je čuo gdje fratri govore da će svaki kršćanin, koji se na koljenima bude uspinjao po skalinama do Trsata, dobiti oprost od toliko grijeha koliko je škalina, prokleo je vrag vlastitu rabotu i pritom rekao da nijedan čovjek neće moći te stepenice pobrojiti kako nitko nikad ne bi saznao koliko ih točno ima.

Eto, zbog toga ljudi još i danas nisu posve sigurni koliko stuba imaju Trsatske skale. Jedni govore ovako, a drugi onako. Da stvar bude gora, na vrhu se stepenica i danas može vidjeti jedna gostionica. A zemljišna čestica na kojoj je izgrađena nosi upravo vražji broj: 666. I to je živa istina.

I dok spomenute legende možda nisu istinite, u cijeloj priči Vrag je svakako nasamaren i to svakog dana kada jedan hodočasnik pobožno krene stubama kako bi se predao u naručje Gospi Trsatskoj, zaštitnici pomoraca i Kraljici Jadrana, koja budno pazi na ‘Grad koji teče’.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Kako su franjevci s Trsata nadmudrili Vraga: Priča o nastanku više od 500 stuba na kojima su se ‘često vidjeli tragovi krvi’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Karmel Božjeg milosrđa poziva te na hodočašće u Španjolsku i Portugal od 11. do 16. svibnja 2017., povodom 100. godišnjice Gospina ukazanja u Fatimi. Njihov poziv prenosimo u cijelosti.

Dana 13. svibnja 2017. navršava se stoljeće od Marijinih ukazanja u Fatimi! Pođimo zajedno u Fatimu, podržavajući molitvom, pokorom i posvetom planove Bezgrješnog Srca Marijina! Bit će i papa Franjo. Usput posjetimo najvažnija mjesta karmelskih mistika svete Terezije Avilske i svetog Ivana od Križa (Avilu, Albu de Tormes, Segoviju i Salamanku).

Program: Sveta misa s papom Franjom u Fatimi 13. svibnja, posjet rodnom gradu sv. Terezije i prvom obnovljenom samostanu sv. Josipa u Avili, njezinu grobu u Albi de Tormes i grobu sv. Ivana od Križa u Segoviji.

Mi vodimo brigu o prijevozu od Madrida (od 11. svibnja, 21 sati u zračnoj luci „Barajas“ do 16. svibnja, 5 sati u istoj zračnoj luci) kombijem ili busom, jednostavnom smještaju (4 noćenja s doručkom) i o duhovnom programu. Okvirna cijena tog dijela je 220€.

Ti se trebaš sam pobrinuti za dolazak do Madrida i natrag te o hrani izuzev doručaka. Budući da ima relativno povoljnih letova, vjerujemo da ćemo tako proći povoljnije. Mi ćemo ti pomoći savjetima. Evo nekih letova koje predlažemo:

Za hodočasnike iz Dubrovnika predlažemo povratnu zrakoplovnu kartu:
Dubrovnik-Madrid (11.svibnja: Vueling airlines 15:15-20:25 – s presjedanjem u Barceloni)
Madrid-Dubrovnik (16. svibnja: Norvegian airlines 7:10-10:00 – izravni let)
– cijena na dan 12. veljače na servisu www.skyscanner.net = 183€;

a za hodočasnike iz Zagreba sljedeću:

Zagreb-Madrid (11.svibnja: Lufthansa 6:45 -12:05 – s presjedanjem u Frankfurtu)
Madrid-Zagreb (16. svibnja: Norvegian airlines 6:10-13:40 – s presjedanjem u Frankfurtu)
– cijena na dan 12. veljače na servisu www.skyscanner.net = 256€).

VAŽNO: JAVI SE BRZO! Pretprijave su nam DO 24. VELJAČE! O drugim detaljima ćemo izravno komunicirati (KarmelBM.Zajednica@gmail.com; 098 98 70717, zvati radnim danom od 10 do 12 sati).

Pripravljajmo hodočašće molitvom i duhovnom žrtvom! U radosti iščekivanja velike proslave Bezgrješnoga Srca Blažene Djevice Marije u Fatimi i susreta s našim karmelskim svecima pozdravljamo i želimo Božji blagoslov!

Karmel BM | Bitno.net

Ovaj članak Hodočašće Gospi Fatimskoj i karmelskim misticima se prvo pojavio na Bitno.net.

“Sjećam se njegovih propovijedi kojima je duboko pronicao moju dušu. Čudio sam se: kako je moguće da me tako dobro poznaje? I da se upravo meni obraća?” piše aktivni laik i književnik Stjepan Lice o prof. Ivančiću

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

O Tomislavu Ivančiću, svećeniku, teologu i filozofu, sveučilišnom profesoru, utemeljitelju hagioterapije, piscu brojnih knjiga duhovnog sadržaja… moći će se reći i napisati mnogo dobroga. Ovdje želim zabilježiti barem nešto od svoga osobnog iskustva.

Pamtim ga kao čovjeka, svećenika koji je u moj život ušao potkraj moga gimnazijskog obrazovanja. Bio sam na srednjoškolskom hodočašću u Mariji Bistrici početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. On je propovijedao u svetištu Majke Božje Bistričke na misi za nas srednjoškolce. Propovijedao je na tada – i ne samo za mene – iznenađujući način: duboko osobno.

Stjecajem okolnosti, te nedjelje poslijepodne naišao sam na njega u blizini svetišta. Bio je sam. Nakon kraćeg oklijevanja, prišao sam mu, zahvalio za njegovu propovijed i rekao mu kako sam je doživio. Iznenadilo me je da je sa mnom, tada tek dječakom, imao i vremena i volje porazgovarati.

Još me je više iznenadilo kad smo se prvi sljedeći put sreli – bit će – dvije godine potom. Pogledao me je pomalo ispitivačkim pogledom i rekao: „Stjepane, to si ti?!“

Sjećam se njegovih propovijedi kojima je duboko pronicao moju dušu. Čudio sam se: kako je moguće da me tako dobro poznaje? I da se upravo meni obraća? Ubrzo sam shvatio da su mnogi oko mene njegove propovijedi doživljavali jednako tako. Kao osobno njima upućene.

Posljednjih dana 1979. godine i prvih dana 1980. bio sam prvi put na njegovu seminaru, u Zagrebu, na Fratrovcu, potom i na seminaru u vrijeme prvosvibanjskih praznika 1980., na Poljudu, u Splitu. Bilo je to vrijeme dubokog ulaženja u iskustvo vjere, u svoju dušu. U susret sa živim Bogom. Njegova knjiga naslovljena upravo tako – „Susret sa živim Bogom“ – objavljena u niz izdanja, tolikima nam je postala silno važna. Njegova knjiga meditacija, naslovljena jednostavno „Oče“, objavljena prije te knjige, bila je, za onodobne okolnosti, itekakvo iznenađenje.

Tomislav Ivančić nam je – na nama nov način – otkrivao važnost naše vjere, našu osobnu važnost, presudnost susreta s Bogom. Otkrivao nam je važnost, jednostavnost i neposrednost molitve. Otkrivao nam je da Duh Sveti itekako računa na nas i da neće štedjeti svoje duhovne darove ako mu dopustimo da se posluži nama, našim životima. I da je sav smisao naših života, darova koje smo primili, da budemo u Božjoj službi, u službi jedni drugima. U službi svijetu.

Njegov rad tijekom godina bivao je sve sustavniji. Sve razgranatiji. Bio je sve zauzetiji. No kad god bismo se susretali, uvijek je imao i vremena i volje za srdačnost, za dobru riječ, za pitanja koja su očitovala istinsko zanimanje za mnogo toga.

Tu volju za srdačnost i dobru riječ očuvao je i posljednjih dana kada je smirenim, laganim korakom, s uočljivim naporom, išao Kaptolom i Opatovinom, zanemarujući – koliko mu je bilo moguće – svoju bolest i ustrajavajući u svojoj zauzetosti za ono što je prepoznao vrijednim: da živi u Božjoj službi.

Stjepan Lice | Bitno.net

Ovaj članak Stjepan Lice o Tomislavu Ivančiću: Otkrivao nam je da Duh Sveti računa na nas i pronicao naše duše se prvo pojavio na Bitno.net.

Muhamed Bzek uzima doma djecu koja su neizlječivo bolesna i provodi njihove zadnje dane, mjesece ili godine s njima

Muhamed Bzek muslimanski je imigrant iz Libije koji je u Sjedinjene Države došao prije skoro 40 godina. Te 1978. započeo je studij u Los Angelesu. Nekoliko godina kasnije upoznao je ženu po imenu Dawn i oženio je. Dawn je već prije braka bila posvećena udomiteljstvu napuštene djece. Muhamed je odlučio pomoći joj u tome. Ono po čemu je njegovo poslanje posebno jest da uzima doma djecu koja su neizlječivo bolesna i provodi njihove zadnje dane, mjesece ili godine s njima.

U 22 godine brinuo je o preko 40 djece. Od toga mu je 10 njih doslovno umrlo na rukama.

“Moraš ih voljeti kao svoje. Znam da su bolesna. Znam da će umrijeti. Činim najbolje što mogu, a ostalo prepuštam Bogu”, rekao je Bzek u jednom razgovoru za medije.

Njegova je supruga bila već iskušana u udomitrljstvu djece kada je upoznala Muhameda. Djeca za koju su brinuli često su bila bolesna, a jedno od djece koju su udomili umrlo je s nepunih godinu dana zbog poremećaja u razvoju.

Nakon toga, odlučili su uzimati doma samo djecu koja su neizlječivo bolesna, onu koju više nitko nije htio.

Supruga Dawn umrla je 2014. (prije toga su se razveli), ali Muhamed je nastavio pružati dom smrtno bolesnoj djeci. Istodobno pomaže i svom sinu Adamu koji je rođen s bolešću kostiju i patuljastog rasta. Adam ima 19 godina, a unatoč svojoj bolesti studira informatiku.

“On je borac”, kaže Muhamed.

Već šest godina s njim i Adamom živi šestogodišnja djevojčica koja boluje od rijetke bolesti mozga. Slijepa i gluha, praktićki svaki dan doživljava moždanu kap, a noge i ruke su joj paralizirane.

Muhamed je cijelo vrijeme pokraj nje i pazi na nju. Jer, praktički, u svakom trenutku može joj se dogoditi ono najgore.

“Znam da ne može čuti i vidjeti, ali uvijek razgovaram s njom. Uvijek je držim, igram se s njom…Ona je ljudsko biće ima osjećaje, ima dušu”, rekao je Muhamed o djevojčici.

Doktori kažu kako bi djevojčica vjerojatno bila već mrtva da nije Muhameda.

“Njezin život nije potpuna patnja. Postoje trenutci kada je radosna i to možemo zahvaliti Muhamedu”, rekla je liječnica Suzanne Roberts.

Cijela ova priča podsjeća na onu o obitelji Salchert o kojoj smo već pisali.. I ta obitelj, poput Muhameda, svoj je život posvetila najmanjima koje zbog teških bolesti čeka brza smrt.

“Ja sam njihova obitelj. Oni je trebaju. Ja ih dovedem tu kod mene i umru među obitelji”, rekao je Muhamed.

Libijski Amerikanac je u razgovoru za ABC News priznao kako već šest godina nije imao niti jednog slobodnog trenutka (kuću napušta kada idu u bolnicu ili petkom kada ide na molitvu u džamiju, a tada ga mijenja medicinska sestra).

Kada ga je novinar upitao:

“Pa to mora biti jako teško?”

“A što da radim?”, odgovorio mu je Muhamed.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] On udomljuje teško bolesnu djecu: Znam da će umrijeti, ali činim što mogu, a ostalo prepuštam Bogu se prvo pojavio na Bitno.net.

Za svetoga Šimuna, drugog jeruzalemskog biskupa, misli se da je bio sin Kleofe, jednog od dvojice učenika kojima se Isus ukazao na putu u Emaus.

Foto: www.johnsanidopoulos.com

Nakon mučeničke smrti sv. Jakova Mlađega, prvog jeruzalemskog biskupa, oko godine 62., preostali učenici izabrali su Šimuna za njegova nasljednika. To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj “Crkvenoj povijesti”.

On misli da je to bilo nakon razorenja Jeruzalema, što ne odgovara istini. Daleko je vjerojatnije da je to bilo prije i da se za opsade Jeruzalema Šimun sklonio u Pellu. Gospodin, koji je prorekao i razorenje Jeruzalema, opomenuo je svoje učenike da tada bježe. Šimun je za to znao i zato je pošao u Pellu. Svojim boravkom u Pelli zameo si je trag pa se tako kao Gospodinov rođak nije morao pokazati u Rimu po naredbi cara Vespazijana i Domicijana.

Sv. Šimuna su za progonstva prvih godina carevanja cara Trajana optužili pogani i Židovi da je kršćanin i Davidov potomak. Godine 107. bio je dugo mučen, a zatim raspet. Pobudio je i čuđenje i divljenje gledatelja pa i samoga konzularnoga legata Tiberija Klaudija Attika, jer je bio starac od 109 godina, a od toga biskup 43 godine. Kako je bio Gospodinov suvremenik, pa čak i rođak, zanimalo bi nas mnogo više iz njegova života, ali, na žalost, vjerodostojni izvori o tome šute.

Za štovanje sv. Šimuna u zapadnoj Crkvi imamo prve podatke u Adonovu martirologiju, a spominje ga i Rimski martirologij kao i knjige o svecima i mučenicima na Istoku. Svi ga od reda slave kao Kleofina sina. Na Zapadu se neke crkve kao npr. u Brindisiju, Bologni i Bruxellesu ponose što imaju njegove relikvije. Međutim, predaja je o njihovoj vjerodostojnosti posve nesigurna.

Josip Antolović SJ

Ovaj članak Sveti Šimun Jeruzalemski – Isusov suvremenik i rođak se prvo pojavio na Bitno.net.

Dnevna razmatranja i osobna molitva u tišini svoga svakodnevnog života

Foto: Flickr.com/Office of Youth Ministry

Bratstvo Franjevačkoga samostana u Pazinu u suradnji s još nekoliko braće franjevaca pokrenulo je projekt e-duhovne vježbe.

U kršćanskoj tradiciji duhovne vježbe su dani u kojima osoba želi na sustavniji način, redovito pod vodstvom duhovnika, provjeriti svoj život i obnoviti svoje predanje Gospodinu. Duhovne vježbe obično pretpostavljaju boravak u nekom samostanu ili duhovnom centru gdje se one održavaju. Međutim, mnogi teško nalaze vremena da se povuku na nekoliko dana u mir i posvete intenzivnijem duhovnom življenju i dubljoj molitvi. Zbog toga su osmišljene e-duhovne vježbe u kojima će sadržaji za dnevno obavljanje razmatranja i osobnu molitvu biti poslani zainteresiranima u njihov e-sandučić, kako bi tko želi, u tišini svoga redovitog života, mogao obaviti duhovne vježbe.

Svaki turnus e-duhovnih vježbi bit će ranije najavljen na stranici E-duhovne vježbe i na svaki turnus osobe će se moći prijaviti putem prijavnih obrazaca. Kad e-duhovne vježbe počnu, nije se moguće naknadno prijaviti. Osobe koje se prijave uvijek mogu otkazati primanje sadržaja e-duhovnih vježbi.

Započele su prijave za korizmene e-duhovne vježbe u kojima će se kroz cijelu korizmu slijediti način razmatranja sv. Petra Alkantarskoga, franjevca koji je bio i jedan od duhovnika sv. Terezije Avilske. Ove duhovne vježbe pripremaju braća iz Franjevačkoga samostana u Pazinu, fra Drago Vujević, fra Marinko Klaić, fra Josip Vlašić, a pridružili su im se i fra Darko Tepert, fra Tomislav Šanko i fra Željko Barbarić.

Zainteresirani se mogu prijaviti za korizmene e-duhovne vježbe do 26. veljače putem obrasca dostupnog na stranici OVDJE.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak E-duhovne vježbe u korizmi se prvo pojavio na Bitno.net.

Od samih početaka Crkva je posebno častila znamenite crkvene oce i naučitelje. Do 4. stoljeća ovaj je naziv bio pridržan isključivo biskupima, a s vremenom je proširen na ugledne kršćanske teologe i pisce neovisno o njihovu životnom staležu.

Od vremena Bonifacija VIII. to je naziv koji službeno dodjeljuje papa ili opći sabor kako bi se nekoga posthumno (obično dugo nakon smrti) označilo kao mudrog, svetog i učenog te stoga kao izvor zdravog nauka za cijelu Crkvu. U prvim se stoljećima taj naslov dodjeljivao spontanije. Kasnije je papa Benedikt XIV. odredio specifične norme: pravovjernost, osobna svetost, znanje i izričita preporuka najviših crkvenih vlasti. U teološkim raspravama osobita se pozornost posvećuje tekstovima i mišljenjima onih koji su crkveni naučitelji, jer se smatra da oni predstavljaju tradiciju na najvišoj razini.

Među onima koji su ubrojeni u crkvene naučitelje najstarija imena su sv. Ambrozije, Augustin, Jeronim i Grgur Veliki – četvorica koji predstavljaju Zapadnu ili Latinsku Crkvu. Njima su kasnije pridodani Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski, Ivan Zlatousti i Atanazije Aleksandrijski, svi iz Istočne ili Grčke Crkve.

Naslov naučitelja Crkve danas nosi 36 svetaca, među kojima su i četiri žene, a posljednjeg naučitelja Crkve, svetog Grgura iz Nareka, proglasio je papa Franjo 2015. godine.

Upoznajte naučitelje Crkve!

Priredio: Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Ovo su naučitelji Crkve – upoznajte ih! se prvo pojavio na Bitno.net.

Mnogi i ne traže tek životnoga suputnika ili suputnicu – ne, nego traže svoj alter ego. Takvi se uzalud pitaju gdje pronaći takvu srodnu dušu. Mnogi bi već ovdje na zemlji željeli imati nebo, ali koji bi kandidat mogao udovoljiti takvim zahtjevima?

Foto: www.stocksnap.io

Sve manje ljudi usuđuje se upustiti se u vezu i brak. Statistička krivulja sklopljenih brakova strmoglavljuje se dok brojke vezane uz rastave postižu nove rekorde. Sve je više samačkih kućanstava. Zbog čega je tako? Za to postoje mnogi razlozi:

Manji dio ostaje bez životnoga suputnika zbog osobine za koju sami nisu nimalo krivi. Ponekad je razlog zbog kojega ne mogu nikoga pronaći izvanjski. Možda boluju od kakve bolesti koju bi druga strana mogla teško podnijeti ili nisu psihički dovoljno stabilni.

Neki imaju peh zbog okolnosti u kojima žive: ako netko živi u manjoj sredini ili ako na poslu i u slobodno vrijeme uvijek susreće iste ljude, nema mnogo prigoda za sklapanje novih poznanstava.

No mnogi i ne traže tek životnoga suputnika ili suputnicu – ne, nego traže svoj alter ego. Takvi se uzalud pitaju gdje pronaći takvu srodnu dušu. Mnogi bi već ovdje na zemlji željeli imati nebo, ali koji bi kandidat mogao udovoljiti takvim zahtjevima?

Neki su nesigurni u vlastiti identitet muškarca i žene pa se pitaju postoji li netko tko bi ih prihvatio onakvima kakvi jesu? Upravo u ovakvim situacijama možemo vidjeti da takozvano “društvo bez oca” ima svoje posljedice. Za koga bi se to žena trebala udati ako muškarac ne uspijeva pronaći svoj muški identitet?

Mnogima preprjekom postaju vlastite ranije odluke; tko je mnoge godine proveo s “pogrješnom” osobom i prekasno okončao tu vezu, doveo je sama sebe u nepovoljan položaj za novi početak.

Tko ima lošu karakternu crtu ili je jednostavno previše povučen, a ne pozabavi se time i ne radi na sebi, također bi mogao biti kriv za svoju osamljenost. Ni oni previše zaposleni, koji nemaju vremena tragati za pravim partnerom ili za njegovanjem postojeće veze, ne smiju se čuditi kada ostanu sami.

Nekima je sloboda iznad svega i oni misle: “Pa zar si čovjek ne bi trebao ostaviti više opcija otvorenima?” Drugi pak velikim slovom ispisuju riječ SIGURNOST i takvima se svako vezivanje uz nekoga čini rizičnim.

Neki se bore s vlastitim sumnjama pa se pitaju može li brak uopće uspjeti? Ono “dok nas smrt ne rastavi” zvuči gotovo poput presude! Nije li ljubav jednostavno prevelik rizik?

Statistički gledano, većina čitatelja naći će se ipak prije ili kasnije pred oltarom. Kaže se: “Brakovi se sklapaju na nebu”, i to je točno. Ali i mi bismo trebali doprinijeti tome i učiniti sve što je u našoj moći!

Jednostavno izreći – da?

Udala sam se u 27. godini. Prije toga sam se tijekom desetak godina družila sa zanimljivim poznanicima. Među njima našli su se razni tipovi muškaraca – savršen otac obitelji, egzotični pustolov, osjećajni umjetnik i privlačni promotor sama sebe. I kod svakoga sam od njih barem na trenutak pomislila: Evo, ovaj bi mogao biti onaj pravi – Gospodin Savršeni! No kod svih se njih prije ili kasnije ispostavilo i ono: “Ne, on nije taj”, iako najčešće ni sama nisam znala zašto.

Sada već niz godina radim s ljudima koji traže životnoga partnera. Kako mogu znati tko je onaj Pravi? To je jedno od klasičnih pitanja koje svi postavljaju. Pritom neki misle na partnera s kojim su trenutno u vezi. Drugi se to pitaju dok sanjare o budućemu mužu. A mnogi si, razmišljajući o ranijim propalim ljubavima, postavljaju pitanje: “Zašto je naša veza pukla, a započela je tako obećavajuće? I je li bilo dobro što sam ga napustila?”

Na jednomu od naših zimskih susreta samaca započet je zanimljiv razgovor. Opet se radilo o omiljenu pitanju: kako to da još nismo pronašli Gospodina Savršenoga ili Gospođicu Savršenu? Tada nam je Lukas, visoki mladić gromka glasa, ispričao sljedeće:

“Kada imam za Boga neko goruće pitanje, jednostavno ga uputim gore u visine”, te nam svojim velikim rukama zorno dočara pokret bacanja uvis, zamahnuvši preko glave. “I onda?” radoznalo će ostali. “Pa najčešće mi se opet vrati i tresne dolje ravno na mene.” Zaori se gromki smijeh. “Ne smijte se,” umirivao ih je Lukas, “jer kada mi se moje zadnje bačeno pitanje – ‘Zašto još nisam pronašao ženu svojega života?’ – tako vratilo i tresnulo mi ravno na glavu, odjednom sam shvatio da zapravo trebam upitati sama sebe: ‘Pa jesam li ikada rekao – da?’”
Jednostavno izreći – da? To se doista lako može previdjeti.

Svi znamo onu poslovicu: svaki lonac ima svoj poklopac. Možda tako i jest u trgovini loncima, ali ne i u mojoj kuhinji. Tu imam jedan jedini golemi poklopac kojim pokrivam sve lonce, od najmanjega do najvećega. Priznajem, to baš i nije praktično. No svejedno se kuha. Da odmah razjasnim: ne vjerujem u onu romantičnu ideju da je samo jedan Pravi, da za mene postoji samo jedan Pravi! Pa bilo bi jako neobično da upravo taj jedini pravi živi negdje u mojoj okolini i da bi baš njega sudbina nanijela na moj put i to – u pravomu stoljeću! Kada bi to bilo točno, udovice i udovci ne bi imali drugu priliku.

Mit o “jednoj jedinoj Pravoj” osobi može se povezati s filozofom Platonom. U svojemu djelu Simpozij ili O ljubavi on dopušta starogrčkomu piscu Aristofanu da nam razjasni nastanak spolova: “Jednom su na Zemlji živjeli okrugli, kuglasti ljudi; svi su imali po četiri ruke i noge te jednu glavu s dva lica, smještena na suprotnim stranama. Bili su snažni, brzi i hrabri, toliko čak da su postali opasni za bogove. Stoga otac svih bogova, Zeus, za kaznu svakoga od njih rascijepi na dvije polovice. I sve otada svaka se od polovica čežnjivo nastoji iznova sjediniti s onom drugom. Ta se čežnja naziva – ljubav. I kada takva jedna, ljubavlju opijena polovica… najzad susretne svoju istinsku drugu polovicu… obje preplavljuju predivno prijateljstvo, povjerenje i ljubav te otada, ukratko, ne žele više ni trenutka provesti jedna bez druge.”1

Prijateljstvo, povjerenje i ljubav… ne željeti više ni na tren biti bez svoje druge polovice. To je tako lijepo da smo htjeli povjerovati teoriji o svojoj jednoj i jedinoj pravoj polovici. Samo, to nam uopće nije potrebno – jer sve to možemo pronaći i u onome kojega smo imenovali svojom drugom polovicom.

Ne mora se onoga Pravoga ili Pravu pronaći, drage čitateljice i čitatelji! Moramo se odlučiti za nekoga koji će onda po tome i postati onaj Pravi. Dakle, pravo pitanje nije: koji je Pravi za mene – Robert ili Roland?, nego: želim li ja radije živjeti s jednim ili s drugim? No pri donošenju ove odluke morat ću primijeniti “prave” kriterije.

Jednom sam na svojemu prijašnjem radnom mjestu morala na put u Indiju. U zapadnjački obilježenoj metropoli kasno navečer otišli smo u klub gdje smo upoznali mlade Indijke i Indijce. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima! Djevojka, s mobitelom i e-mail adresom, govori mi da se za koji tjedan udaje za nepoznata muškarca kojega su joj našli roditelji i rodbina. I sva je blistala od sreće! Odmah sam porazgovarala s još nekoliko mladih bračnih parova i ispostavilo se da dogovoreni brakovi posve dobro funkcioniraju! Jedan mladi Indijac, koji se također oženio neznankom, iskreno mi je rekao: “Potrajalo je oko godinu dana dok je nisam zavolio.”

Ova me rečenica i danas fascinira. Njegov je put do ljubavi bio tegoban, ali istodobno i smireno čekanje. Odgojen u tradicionalnomu duhu svoje kulture, prenošene s naraštaja na naraštaj, mladi je čovjek u sebi nosio sigurnost da će se ljubav dogoditi. A onda se stvarno i dogodila.

To nije recept za naše shvaćanje ljubavi i braka, ali je svakako vrijedan korektiv: ljubiti označava radnju.

Možda su nas Indijci i prestigli u tome što brak ne shvaćaju kao mirnu luku, raj na zemlji ili osjećaj da si dospio na pravo mjesto. Oni brak radije doživljavaju kao razuman oblik života: u dvoje se lakše svladavaju sve egzistencijalne poteškoće. Za njih je brak način života u kojemu je dvoje ljudi, uključujući njihove mane i vrline, odgovorno jedno za drugo i na taj način lakše žive svoj život.

Prije nekoliko je naraštaja i kod nas bilo slično kada su se naše bake i djedovi osvrtali za prikladnim kandidatima. Danas takvo što možemo teško i zamisliti jer roditelji mogu biti sretni ako prime poruku: “Ljudi, Paul i ja smo skupa!” Paul? I što točno znači “skupa”? Moja je baka bila školovana prodavačica. Njezine su je tetke predstavile mojemu djedu koji je tada imao trgovinu. Savršeno, zar ne? Doduše, odgovaraju li to dvoje jedno drugome, nitko se nije ozbiljno zapitao. Do danas smo nešto i naučili, ali smo puno toga i zaboravili. Grozničavo traganje za onim jedinim Pravim, za svojom drugom polovicom, dovelo je do pravoga romantičarskog nesporazuma u vezi s brakom. Mogli bismo ga nazvati unaprijed isprogramiranom frustracijom. U tomu nesporazumu onaj bi drugi trebao biti moj raj na zemlji. A ako u tome ne uspije, kad-tad će postati prošlost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler Kako pronaći ljubav svoga života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

1 Platon, Simpozij ili O ljubavi, 189−193.

Ovaj članak Zašto još nisam pronašao ženu svojega života? se prvo pojavio na Bitno.net.

Potaknuti apostolskim pismom pape Franje Misericordia et misera, biskupi su pripremili korizmeno pismo s posebnim naglaskom na dar Božjega milosrđa u sakramentu pomirenja

Foto: IKA

U ordinarijatu Bjelovarsko-križevačke biskupije u Bjelovaru 18. veljače održana je 33. sjednica biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine pod predsjedanjem zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita kardinala Josipa Bozanića. Na zasjedanju su prisustvovali svi biskupi Metropolije: varaždinski Josip Mrzljak, sisački Vlado Košić, križevački Nikola Kekić, bjelovarsko-križevački Vjekoslav Huzjak, te pomoćni zagrebački biskupi Valentin Pozaić, Ivan Šaško i Mijo Gorski.

Nakon pozdravnih riječi mons. Huzjaka, domaćina sjednice, i uvoda kardinala Bozanića, osvrnuvši se na velik odaziv vjernika i ljepotu ovogodišnjega slavlja blagdana bl. Alojzija Stepinca, koji ostaje orijentirom za život Crkve, biskupi su razmotrili teme vezane uz pastoral ovogodišnjeg korizmenoga vremena. Nakon što su se složili oko sadržaja, a potaknuti apostolskim pismom pape Franje Misericordia et misera, pripremili su svoje korizmeno pismo, s posebnim naglaskom na dar Božjega milosrđa u sakramentu pomirenja. Budući da se u hrvatskoj javnosti pojavljuju razna pogrešna tumačenja, u Pismu se posebna pozornost posvećuje odredbama o vršenju sakramentalne vlasti službenika sakramenta svete ispovijedi, naročito glede odrješenja od kazne koja je vezana uz grijeh pobačaja. Nakana je biskupa da se, brižno čuvajući katolički nauk, i svećenicima i vjernicima pomogne otkrivati neiscrpnu sakramentalnu blagodat svete Ispovijedi koja preobražava osobni život, život obitelji, Crkve i društva. Biskupe posebno raduje odaziv mladih vjernika i supružnika koji pristupaju tomu sakramentu oslobođenja od grijeha i ozdravljenja duše.

Budući da se ove godine spominjemo znakovitoga događaja, kada je prije tristo trideset godina Hrvatski sabor u tadašnjim zahtjevnim povijesnim okolnostima izabrao sv. Josipa za nebeskoga zaštitnika Hrvatskoga Kraljevstva, a u novije vrijeme Hrvatska biskupska konferencija ga proglasila zaštitnikom Hrvatske, biskupi potiču vjernike i vjerničke zajednice da se upute na hodočašće u Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu. Središnje će slavlje biti u subotu 10. lipnja, a predvodit će ga kardinal Bozanić. Molitva za zagovor sv. Josipa, primjer njegova nesebičnoga života u brizi za dom i ljude, koji trebamo nasljedovati, dobar je put za suočavanje s poteškoćama u sadašnjemu vremenu u kojemu kao vjernici imamo veliku odgovornost, ističe se u priopćenju sa sjednice.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Biskupi: U hrvatskoj javnosti puno je pogrešnih tumačenja o ispovijedi i oprostu za pobačaj se prvo pojavio na Bitno.net.

Glasoviti američki znanstvenik dr. N. J. Stowell, poznati prirodoznanstvenik i ateist, obratio se kada je zajedno s nekolicinom kolegâ došao do čudesnoga otkrića. Evo njegova nevjerojatna svjedočanstva.

Foto: Shutterstock

Bio sam deklarirani ateist. Vjerovao sam kako Bog nije ništa drugo do konglomerata svih umova; ono što je u tome bilo dobro – to je za mene bio Bog. Nisam vjerovao kako postoji svemogući Bog koji nas sve voli i vlada svemirom. Međutim, doživio sam iskustvo koje me potaknulo na razmišljanje…

Kolege znanstvenici i ja u velikome smo patološkom laboratoriju pokušavali izmjeriti dužinu i jačinu valova zračenja ljudskoga mozga. No, otkrili smo mnogo više od toga; otkrili smo kanale valnih dužina, a unutar njih ima toliko prostora da su valne dužine jednako tako individualne kao i otisci prstiju. Ovu bismo spoznaju trebali zapamtiti: slikovito, Bog na nebesima zapravo ima zapis naših misli kao pojedinaca, kao što FBI može zabilježiti otiske naših prstiju.

Htjeli smo napraviti eksperiment kako bismo otkrili što se događa u mozgu kada netko umire (odnosno kada prelazi iz života u smrt). Odlučili smo napraviti istraživanje na ženi koja je imala rak mozga. Što se tiče budnosti njezina uma, ali i svega drugoga, psihički je bila potpuno zdrava. Znali smo da je na samrti a ona je bila upoznata s istraživanjem koje smo htjeli provesti u bolnici u kojoj se nalazila. Pristala je na naše istraživanje.

Instrument zabilježio nevjerojatnu moć molitve

Neposredno prije ženine smrti, u njezinu smo sobu smjestili visoko osjetljiv aparat za snimanje. Taj nam je aparat trebao pokazati što se događa u njezinu mozgu u posljednjim minutama života. K tome smo iznad kreveta smjestili mali mikrofon kako bismo mogli čuti što govori ako bi imala što za reći.

Nas petero okorjelih znanstvenikâ (od kojih sam ja bio možda najtvrđi i „najateističkiji“) smjestili smo se u sobu do njezine. Napeti i puni iščekivanja stajali smo ispred instrumenta. Naš je uređaj imao kazaljku koja je na sredini skale pokazivala nulu te je mogao izmjeriti od ‒500 do +500 stupnjeva otklonom u lijevu, odnosno u desnu stranu.

(Prije ovoga smo mjerenja na identičnome instrumentu zabilježili snagu koja je bila potrebna pedesetkilovatnoj radiostanici kako bi odaslala poruku u svijet. U trenutku emitiranja kazaljka je pokazivala + devet stupnjeva…)

U svojim posljednjim trenucima života, žena je počela moliti i slaviti Boga. Molila je Boga neka On oprosti svim ljudima koji su joj u životu počinili nepravdu. Zatim je izrazila svoju čvrstu vjeru u Boga: „Znam da si ti jedini povjerljiv izvor snage za sva stvorenja i to ćeš ostati“. Zahvaljivala mu je za snagu kojom ju je nosio čitav život kao i za sigurnost što smije biti Isusovo vlasništvo. Svjedočila mu je da njezina ljubav prema Isusu, unatoč svoj patnji, nije postala manja. U trenutku kad je govorila o oproštenju svojih grijeha po Isusovoj krvi, iz njezinih je riječi izbijala neopisiva sreća. Konačno, zahvatila ju je radost pri pomisli da će uskoro smjeti gledati svoga Otkupitelja.

Stajali smo pred svojim aparatom. Toliko nas je obuzela njezina molitva da smo zaboravili što zapravo istražujemo. Gledali smo jedni druge: suze su tekle našim „racionalnim licima“, ali nismo ih se stidjeli. Toliko sam bio zahvaćen onime što sam čuo da sam morao plakati, što nisam učinio od djetinjstva.

Iznenada, dok je žena još molila na našemu smo instrumentu začuli neki ton nalik kuckanju. Pogledali smo u uređaj… kazaljka je pokazivala maksimalnih, +500 stupnjeva i sudarala se s gornjom granicom pokušavajući se još više popeti!

„Negativni“ eksperiment

Nakon toga iskustva dogovorili smo se za nov pokus, nešto drugačiji od prijašnjega. Ovaj smo puta odabrali umirućega bolesnika čiji je mozak gotovo posve atrofirao. Nakon što smo ugradili svoje aparate, zamolili smo medicinsku sestru da na neki način izazove bolesnika. Kada je to učinila, čovjek ju je počeo vrijeđati. U tome trenu, kazaljka se počela spuštati na negativnu stranu uređaja.

Nakon toga, čovjek je opsovao i počeo vrijeđati Boga okrivljujući ga za svoju patnju. Aparat je najednom počeo ‘kuckati’ a kazaljka se nalazila na ‒500 stupnjeva i sudarala se s donjom granicom mjerne tablice ‘pokušavajući’ se pomaknuti još više prema negativnome dijelu skale.

Ta nam je sila obećana…

Svojom smo znanstvenom opremom utvrdili pozitivnost Božje snage, a negativnost njemu oprečne snage.

Zabilježili smo snagu koju je razvio mozak umiruće žene povezane s Bogom. Ta je snaga bila 55 puta jača od snage potrebne onoj radiostanici da pošalje poruku u svijet.

Također, zabilježili smo kako djeluje suprotstavljanje Bogu te nepriznavanje Njegove Riječi i postojanja – kad je čovjek psovao, okrivljavao Boga, vrijeđao… naš je uređaj zabilježio to negativno djelovanje pokazujući ‒500 stupnjeva na svojoj mjernoj skali.

Tako smo znanstveno dokazali i izmjerili „posljedice“ dobrog, odnosno lošeg djelovanja, ponašanja.

Ako mi, kao znanstvenici možemo zabilježiti ovakve stvari, svim srcem vjerujem da Gospodin zna svaku našu misao. On je daleko moćniji od svih nas i njegovo se znanje ne može usporediti s našim.

Svim srcem vjerujem kako je izvorna, magnetska, elektromagnetska sila bila s Isusom Kristom dok je bio na zemlji jer je On uvijek bio u Ocu, u Njegovoj istini. Ta nam je sila obećana. „Koliko je u nama koji vjerujemo izvanredno velika njegova snaga koja odgovara djelotvornosti silne moći njegove“ (Ef 1,19).

*Nedugo nakon ovoga otkrića, dr. Stowell je prestao raditi svoj posao i istraživanja te je posvuda počeo svjedočiti o dobroti i veličini Božjoj te o Njegovu spasenjskome naumu za čovječanstvo.

(Prema knjizi „Znanstvenik otkriva Boga“ (A Scientist Discovers God), autora dr. N. Jeromea Stowella, objavljene 1970. godine)

Tekst je objavljen u časopisu Book. Bitno.net ga preuzima s dopuštenjem.

Ovaj članak Znanstvenik koji je otkrio dokaz o nevjerojatnoj snazi molitve i tako upoznao Boga se prvo pojavio na Bitno.net.

I iz današnjeg evanđeoskog odlomka imamo prigodu osjetiti koliko je Isusov nauk bio neobičan, te daleko zahtjevniji od legalističkoga vršenja Zakona na način na koji su to prikazivali pismoznanci i farizeji.

Foto: www.godlife.com

Poučavajući nas ispravnom odnosu i autentičnoj ljubavi prema braći ljudima, Isus pred nas stavlja zahtjeve za koje bismo teško sa sigurnošću mogli reći da ih vršimo ili da bismo ih doslovno izvršili da nam se u nekom trenutku dogodi slična situacija. Naime, teško da bi netko od nas tek tako okrenuo lijevi obraz nakon što primi udarac po desnome, ili da bi dao i gornju haljinu onome tko mu otima donju. A ne vjerujem da bismo dobrovoljno pošli dvije milje s nekim tko nas prisiljava da idemo s njime jednu, pa niti da bismo svakome tko nam ište izišli u susret dajući i pozajmljujući. Uistinu, vjerujem da bismo, prije nego bismo Isusa doslovno poslušali, ipak dobro razmislili o tome što napraviti.

Pogotovo ako ima onih koji nas vjernike drže naivnima, te dužnima vršiti doslovno Isusove riječi i zahtjeve. Počesto takvi uopće ne mare za Boga i Crkvu, ali uredno pokušavaju vjernicima nametnuti kompleks krivnje i dužnosti činiti sve što Isus kaže. Kao da smo mi naivni i slušati takve pojedince koji bi Evanđelje htjeli iskoristiti za svoje sitne ljudske probitke, a da uopće ne vjeruju u Isusov božanski nauk. Upravo zato nas i muče Isusove riječi jer većina od nas ne bi ni svjesno ni spontano učinio većinu onoga što nam Isus danas reče, a da se prije toga dobro ne zapitamo ima li smisla na taj način biti izložen ljudskoj zloći i nepravdama. Doista, tko bi to od nas džeparošu koji nam zavlači ruku u vanjski džep, omogućio da nam uzme novac i iz unutarnjega? Ili pak tko bi to provalniku koji nam provali u kuću dopustio da nesmetano ‘obavi svoj posao’, te mu uz to još pomogao pokazujući gdje stoji novac i dragocjenosti?

No uz sve rečeno, posebno neobično i zagonetno zvuči Isusov nalog da se ne opiremo Zlomu. Jer ovaj nalog je ključ cijeloga odlomka i svih primjera koje Isus navodi kako bi oslikao ovu bitnu misao koja je nastala kao odgovor na uobičajeno ponašanje židova prema onoj poznatoj starozavjetnoj: Oko za oko, zub za zub! Ako pak znamo da je on došao dokinuti kraljevstvo Zloga, zašto onda od nas očekuje da mu se ne opiremo?

No kad malo bolje razmišljamo o njegovim riječima, onda jasno vidimo da to ne govori kako bi omogućio Zlome da se domogne svih zemaljskih dobara i da ih oduzme iz ruku onih koji će slušati Isusove riječi. Jer iz ovog odlomka vidimo da za Isusa nije bilo dvojbe da je nasilje nad drugim, otimačina, prijevara i krađa bez daljnjega djelo Zloga, te kao takvo nedopustivo zlo. Međutim, ukoliko bismo smatrali da je uzvraćanje istom mjerom poput one ‘oko za oko zub za zub’ pravo odupiranje Zlome, Isus nas glede toga želi razuvjeriti. Bit njegove poruke je skrenuti nam pozornost da se ne možemo Zlome oduprijeti služeći se metodama i sredstvima kojima se služi Zli. Štoviše, ukoliko bismo pomislili da se zlo može iskorijeniti samo ljudskim sredstvima i mehanizmima, i tu bismo se prevarili. Jer vidimo da ni ovo društvo koje se zove pravnim i demokratskim ne uspijeva učinkovito djelovati da iskorijeni zlo, prijevare, krađe, nepravde, otimačine. Čak ni kazneni sustav nije toliko zastrašujući da bi spriječio one koje zlo navuče da se upuštaju u nepravde i kriminal.

Isus nam je uputio svoju pouku kao onaj tko je svjestan da se zlo iz ljudskoga srca ne može iskorijeniti ljudskim metodama, kao ni uzvraćajući istom mjerom zlom na zlo. Zla će biti u ljudskom društvu i u međuljudskim odnosima sve dotle dok ljudi iz srca ne iskorijene prisutnost Zloga koja se uvlači kad nas zavodi željom za dobitkom do mjere da gledamo samo svoju korist, te grčevito grabimo sve što nam dođe pod ruke, ne birajući pri tome sredstva. Ali znajući da nam Zli ne može ništa kad se protiv njega borimo Božjim metodama, Isus nas poziva upravo na taj put, a to je put odupiranja Zlome čistom dobrotom i ljubavlju. Kad reagiramo na Božji način, a to je opraštajući i ljubeći i onoga koji čini zlo, tada se najbolje opiremo Zlome, pa makar to moglo izgledati kao neopiranje ili kao poraz pred Zlim i njegovim slugama.

Dopustimo stoga da nas Isusova riječ čisti da bolje vidimo uzvišene domete njegova nauka jer nam samo njegova riječ i snaga mogu pomoći ne samo da se odupremo Zlome, već da ga i do kraja pobijedimo. A pobijedit ćemo ga onda kad srca svoje braće oslobodimo njegova utjecaja, što je najveća moguća dragocjenost i životni dobitak. Za takvo što se isplati opraštati, ljubiti, pa i trpjeti dok ih vlastitom patnjom i odricanjem ne iskupimo od zlih utjecaja i ne pomognemo im da i sami počnu praštati i ljubiti suobličujući se primjeru Oca nebeskoga.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ovaj članak ‘Ne opirite se Zlomu’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Treću godinu zaredom, trostruko veća publika odgovorila je na poziv i poticaj organizatora Laudato televizije, sudjelujući u gotovo trosatnom koncertu ”Progledaj srcem”.

Kako izgleda kad se pogled srca pretvara u pjesmu, ali ne bilo kakvu, nego molitvenu i slavljeničku, pokazalo je šest tisuća posjetitelja u košarkaškoj dvorani Dražena Petrovića u Zagrebu u subotu 18. veljače. Treću godinu zaredom, trostruko veća publika (u odnosu na prvi koncert 2014. g.), odgovorila je na poziv i poticaj organizatora Laudato televizije (LTV), sudjelujući u gotovo trosatnom koncertu ‘Progledaj srcem’. Veljača koja se naziva mjesecom zaljubljenih, te je večeri pokazala koliko se simpatiziraju i kako vole LTV, publika i izvođači.

U popularnoj Ciboni tu se koncertnu utakmicu zakucavalo slavom i hvalom Boga, dodavalo se čežnjama za bivanjem što više božanski, a time out bio je u znaku igre za LTV. Uglazbljena molitva i zahvala Bogu u aranžmanima poznatih uspješnica suvremene duhovne glazbe okupila je 10 izvođača, sveukupno 120 pjevača, koji su svoje vokale i snagu instrumenata više puta utišali, prepuštajući mikrofon pjevačkoj snazi i žaru publike koja je pokazala koliko je svaka od izvedenih pjesama dio njihovih života, identifikacija njihovih osjećaja i izraz nutrine duša.
Svjetlo je najprije zapalio October Light s pjesmama ‘Naš Bog je velik’ i ‘Mnogo više’, a ‘Moj Isus’ i ‘Happy Day’ poruke su grupe The Messengers. Glazbenu molitvu nastavio je Zvonimir Kalić pjesmama ‘Ti cijeno neprocjenjiva’ i ‘Otvori oči mog srca’. S. Dijana Lončarek, najpoznatija hrvatska katolička reperica, darovala je prisutne izvedbama ‘Kako da te ne volim’ i Beatbox verzijom mix pjesama: ‘On među nas je došao’, ‘Odlučio sam slijediti Krista’ i ‘On je vladar’, koju je izvela s bogoslovom Matijom Sliškovićem. Da u životu nije uvijek sve rascvjetano, podsjetio je vrsni kantautor fra Marin Karačić, duboki poznavatelj čovjekove nutrine, što potvrđuju njegove notne ispovijesti: ‘Pustinja’ i ‘Promijeni me’.

Posjetiteljima iz svih dijelova Lijepe Naše pridružili su se i pridošli iz BiH, a koliko su takve duhovne glazbene ponude željni s europskog Zapada, potvrdili su dolasci skupina Hrvata iz Austrije i Münchena. Glazbeni break snažnim je porukama ispunio p. Ike Mandurić, duhovnik Molitvene zajednice Srce Isusovo iz Zagreba. Svoje je riječi posvetio preminulom prof. Tomislavu Ivančiću koji mu je, kako kaže, otkrio Boga.
„Gdje je Bog, postoji li Bog“, pitao je mlade i nadahnuto odgovarao: „Bog je u svemu što nas okružuje, u svemu što se giba, Bog je i u tebi. Odlučio se biti u tvom srcu i htio je da ti budeš hram Božji. Bog je u svemu što te pokreće, u dobrim djelovanjima, u svakom tračku dobrote koji prepoznaš u sebi. Bog je prisutan u svom djelovanju, u zajedništvu u kojem se Crkva na novi način rađa, svijetli, pobjeđuje.“

I zato, „tko može biti vrijedan tvojih misli, tvojeg postojanja, tko može biti vrijedan tvog djelovanja i rada, da ono bude za nebesa i za sve ljude ovog svijeta? Bog te zove da se posve otvoriš Njegovoj ljubavi, da se u tebi posve očituje Božji karakter, lik, dobrota, svetost“.
Svoj nagovor p. Ike zaključio je molitvom: „Uzmi Gospodine i primi svu moju volju, pamćenje i razum. Sve si mi to dao, sve ti to vraćam, predajem Tvojoj svetoj volji na upravljanje. Daj mi samo svoju ljubav i dosta sam bogat.“

Notnu zahvalu i molitvu Bogu nastavili su svjedočiti Nadbiskupijski zbor mladih s ‘Jedina’ i ‘U onaj dan’. Gost iznenađenja bio je fra Ivan Matić, voditelj emisije ‘Novo srce’ LTV-a, prepoznatljiv po svojim izvedbama pjesama ‘Učitelju gdje stanuješ’ i ‘Samo tvoja ljubav Bože’. Večer je dodatno kulminirala nastupima sastava Božja pobjeda koji su izveli ‘O, Gospode, tako trebam Te’ i ‘Snagom Tvog imena’; Emanuel je značenje svoga ‘Bog s nama’ potvrdio i izvedbama ‘Spasenja moć’, ‘Divan si’, ‘Srce predajem Ti’ i ‘Zagledan u tebe’, a Zbor Mihovil je priredio kraljevsku završnicu s pjesmama ‘Princ mira’ i ‘Silan Bog’.

Zaključna zajednička izvedba pjesmama ‘Kriste u Tvoje ime’ i ‘Mi želimo uzdići Isusa’ bila je odgovor na očekivanu želju publike da još malo druguje s izvođačima, koje je pratio orkestar pod ravnanjem Gorana Kovačića.

Marin Periš i s. Dijana Lončarek, voditelji tijekom koncerta, kao Dalmatinac i Zagorka svojom su animacijom htjeli potaknuti na potrebu povezivanja hrvatskog naroda, međusobno razumijevanje i stvaranje zajedništva, baš kako to čini Laudato televizija, u životu Crkve euharistija, a ljude u običnim svakodnevicama i vino spaja – bilo da je s dalmatinskog trsa i krša ili iz brajde zagorskih brega.

Kao prava lokal-patriotkinja, na koncertu je s. Dijana javno objavila i jezičnu emancipaciju po kojoj od 17. siječnja 2016. g. kajkavsko narječje službeno nema više status dijalekta, nego književnog jezika. Tragom svojih statusa supruga i redovnice, Periš i Lončarek su iskoristili večer Gledanja srcem da potaknu mlade na odvažnost u ostvarenju svog životnog zvanja i poziva: kao bračni supružnici ili Bogu posvećene osobe.

”Ako želiš ostvariti san, dođi u samostan” šansonijerski je pozvala s. Dijana, a Periš je podržao rep pjesmom kakvi su sve ljudi u samostanu, dar Crkvi i svijetu.

Koncert je održan kao podrška djelovanju LTV-a, uz poticaj prisutnima da se učlane u Klub prijatelja LTV-a. „Koliko ste kava popili danas?Nama treba samo jedna mjesečno od svakoga od vas“, u svom je stilu pozvao Periš na širenje podrške Laudato televiziji kao specijaliziranom vjerskom kanalu koji se, uz gledanje putem kabelskih platformi, u zagrebačkom i karlovačkom području može gledati i zemaljskim putem. I ‘Progledaj srcem’ je dodatni impuls koji pomaže želju Laudato televizije da se zadobivanjem zemaljske koncesije njen program emitira postupno u preostalim digitalnim regijama Hrvatske, u svakom domu Lijepe naše.

Djelovanje LTV-a pomogla je na koncertu i mogućnost kupnje majice s natpisom LTV-a i CD-a ‘Progledaj srcem – Volume 1’.

U publici svih generacija, uz dominantnu prisutnost angažirane hrvatske katoličke mladeži, bili su i brojni svećenici, redovnici i redovnice.

Kao znak ohrabrujuće podrške, osobito je pozdravljena prisutnost mons. Alessandra D’Errica, apostolskog nuncija u RH i velikog podupiratelja LTV-a, fra Jure Šarčevića, predsjednika Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica; ujedno je i simbol velike redovničke obitelji koja od početka molitvom i materijalno pomaže djelovanje LTV-a te mons. Antuna Sentea, rektora Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu koji je i voditelj emisije ‘Prozor sv. Josipa’ LTV-a.

Na osobit način pozdravljena je i mr. Ksenija Abramović, direktorica LTV-a, zahvaljujući čijem entuzijazmu i inicijativi LTV i djeluje, a koncert ‘Progledaj srcem’ već treću godinu širi svoje duhovno-glazbene otkucaje.

‘Progledaj srcem’ i treću je godinu pokazao, takav koncert suvremene duhovne glazbe ljudi žele. Usporedno s njegovim održavanjem, žele podržati i katoličku televiziju koja nudi navještaj Božje riječi, duhovnu okrepu i istinsku utjehu za sve generacije i sve ljude dobre volje.
Laudato televizija – u okrilju Majke Crkve, čovjek je treba, a Bog zaslužuje.

Ines Grbić | Bitno.net

Ovaj članak ‘Naš Bog je silan Bog’ – šest tisuća srca ispunilo Cibonu se prvo pojavio na Bitno.net.

Foto: www.wikiart.org/Hugo Simberg

Jednom je đavao odlučio prodati sve alate iz svog arsenala i stoga ih je uredno posložio da ih svi vide. Kolekcija je bila impresivna: blistavi bodež Zavisti, pila Gnjeva, kliješta Pohlepe, otrovne strijele Pohote i Požude. Bilo je tu alata Straha, Gordosti i Mržnje, i na svima se nalazilo papirić s nazivom i cijena.

Odvojen od svih ostalih alata nalazio se malen i naizgled neugledan drveni klin, na kome je visio naziv RAVNODUŠNOST.

A cijena ovog alata bila je veća od svih ostalih zajedno.

Neki prolaznik upitao je đavla zbog čega tako skupo cijeni taj čudni klin.

“Cijenim ga više od svega”, odgovorio je đavao, “jer je to jedini instrument u mom arsenalu na koji se mogu osloniti kad svi ostali zakažu. Ako mi uspije zabiti ovaj klin u čovjekovu glavu, on mi otvara vrata za sve ostale instrumente.”

Autor nepoznat

Ovaj članak Đavao je prodavao sve svoje alate: oholost, zavist, bludnost… Ali, jedan je cijenio najviše! se prvo pojavio na Bitno.net.

Zlo je „praznina“, a prazninu ne možeš ispuniti drugom prazninom, već samo „puninom“, odnosno dobrom – kazao je papa Franjo u današnjem podnevnom nagovoru na Trgu sv. Petra.

Foto: Elvir Tabaković

Sveti je Otac promišljao o današnjem evanđelju (Mt 5,38-48), koje – prema njemu – na najbolji način izražava „kršćansku revoluciju“. Isus nam pokazuje put istinske pravednosti po zakonu ljubavi. Taj zakon nadilazi zakon osvete, koji traži „oko za oko, zub za zub“, tj. zahtijeva da se prekršitelju nanese isto zlo kakvo je svojim djelom nanio.

No Isus ne traži od svojih učenika da trpe zlo – istaknuo je Papa – već traži od njih da reagiraju, ali ne novim zlom, već dobrom. Naime, samo se tako može prekinuti lanac zla te doista promijeniti stvari. Zlo je, u stvari, „praznina“, a prazninu ne možeš ispuniti drugom prazninom, već samo „puninom“, odnosno dobrom. Osveta nikada ne dovodi do rješavanja sukoba – kazao je Sveti Otac.

Prema Isusu odbacivanje nasilja može ponekad uključivati i odustajanje od legitimnog prava. Gospodin nam nudi neke primjere: tko te pljusne po desnom obrazu, okreni mu i drugi; odricanje od svoje odjeće ili novca; prihvaćanje drugih žrtvi. No to odricanje – napomenuo je papa Franjo – ne znači da bi se zahtjev pravde trebao ignorirati ili da bi mu se trebalo protusloviti; naprotiv, kršćanska ljubav koja se na poseban način očituje u milosrđu, predstavlja uzvišenije ostvarenje pravde. Isus nas želi naučiti razlici između pravde i osvete. Smijemo tražiti pravdu; naša je dužnost pravedno postupati. No zabranjeno nam je osvećivati se ili na bilo koji način poticati na osvetu kao izraz mržnje ili nasilja – rekao je Papa.

Sveti je Otac kazao kako Isus ne želi predložiti novi građanski poredak, već radije zapovijed ljubavi prema bližnjemu, koja uključuje i ljubav prema neprijatelju. Pritom se ne misli na prihvaćanje zla koje čini neprijatelj, već je to poziv na viši pogled, na velikodušnost koja je slična onoj Nebeskog Oca koji „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (r. 45). I neprijatelj je ljudska osoba, stvoren na sliku Božju, iako je ta slika okaljana nedostojnim i zlim ponašanjem – istaknuo je papa Franjo.

Kada govorimo o „neprijateljima“ ne smijemo misliti samo na tko zna koje ljude koji su različiti ili daleko od nas – kazao je Papa te dodao da se to odnosi i na nas koji možemo doći u sukob sa svojim bližnjima, a ponekad i s članovima obitelji. Neprijatelji su također oni koji govore loše o nama, koji nas kleveću i čine nam nepravdu. A mi smo pozvani odgovoriti im dobrom koje je nadahnuto ljubavlju – kazao je Sveti Otac te je zazvao Blaženu Djevicu Mariju da nam pomogne slijediti Isusa na tom teškom putu; da nam pomogne prakticirati strpljivost, dijalog, praštanje kako bismo tako postali umješnici zajedništva i bratstva u našem svakodnevnom životu, a naročito u našoj obitelji.

Papa Franjo je nakon Angelusa upozorio na trenutačne sukobe u pokrajini Kasai-Central u Demokratskoj Republici Kongo. Papa je izrazio svoje suosjećanje sa žrtvama, naročito s mnogom djecom koja su otrgnuta od svojih obitelji i iz škola kako bi ih se koristilo kao vojnike.

„Djeca-vojnici – to je tragedija“, kazao je Sveti Otac. Izrazio je svoju blizinu žrtvama te je kazao da moli za njih kao i za djelatnike crkvenih ustanova i humanitarnih organizacija, koji djeluju na tom području. Pozvao je kongoanske vlasti i međunarodnu zajednicu da poduzmu odgovarajuće i pravovremene odluke kako bi se pomoglo svim tim ljudima.

Papa je također potaknuo na molitvu za sve one ljude koji u drugim dijelovima Afrike i svijeta trpe zbog nasilja i rata. To se na poseban način odnosi na stanovništvo Pakistana i Iraka, koje je proteklih dana pretrpjelo okrutne terorističke napade. Papa Franjo se pomolio za sve žrtve nasilja: poginule, ranjene kao i za njihove obitelji. „Molimo žarko“, pozvao je na kraju Sveti Otac, „za svako srce koje je otvrdnulo zbog mržnje da se obrati na mir u skladu s Božjom voljom.“

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Papa u Angelusu: Kristov zakon ljubavi nadilazi zakon osvete se prvo pojavio na Bitno.net.

Silazim s četvrtog kata Zajčeve bolnice gdje sam upravo podijelio popudbinu jednom umirućem. Po stepenicama silazim, iako mi se pružala mogućnost da siđem liftom. Ustvari i ne znam zašto nisam iskoristio tu mogućnost. Neka nevidljiva sila morala je tu biti na djelu. Zaključio sam to tek kasnije, i to na temelju svega što je nakon toga slijedilo…

Foto: Shutterstock.com

Silazeći, dakle, došao sam do drugog kata i htio nastaviti dalje. Ali u taj čas začujem s hodnika na tom katu plač odraslijeg djeteta. Vratim se i
krenem u pravcu otkuda je plač dolazio. I doista, djevojčica od desetak godina jeca, i to bolno.

“Seko, što ti je” – zapitam je – “zašto plačeš?”

“Mama mi umire.”

Uz nju je stajala i jedna žena, najvjerojatnije njezina tetka, jer i sama je bila sva zaplakana i satrvena.

Bez predomišljanja uđem u sobu pred kojom su one stajale. U sobi devet kreveta, a na drugom od ulaza ležala je mlada žena posve iscrpljena, pri posljednjim izdisajima. Svakih desetak-petnaest sekundi otvarala je usta i hvatala zrak. Njoj s lijeve i desne strane stajala su dva muškarca. Po njihovu izgledu zaključio sam da bi onaj stariji mogao biti njezin otac, a onaj mlađi njezin muž. Približio sam im se, tiho ih pozdravio i zapitao je li bolesnica katolkinja. Netom sam dobio pozitivan odgovor, nadvio sam se nad bolesnicu i gotovo u uho snažno progovorio: “Gospođo, ovdje je uz vas katolički svećenik… Vi ste vjerojatno svjesni svoje situacije… je li vam žao što ste kroz svoj život vrijeđali dobroga Boga?” U taj čas, mimo svakog očekivanja, bolesnica poviče neprirodno jakim glasom: “Kako mi ne bi bilo žao!” Sve bolesnice u sobi, gotovo u isti čas skoče iz ležećeg stava i upere pogled prema umirućoj, kao da ne vjeruju svojim ušima da je to zaista njezin glas.

S nekoliko pobudnih riječi potakao sam je na pokajanje i podijelio oproštenje svih grijeha.

Jeka mojih riječi još nije bila posve utihnula kadli se otvore vrata i bolničar, gurajući pred sobom bolesnička kolica, zapovjednički reče: “Iznesite je dok još nije izdahnula!”

“Velečasni” – obrati mi se muž umiruće – “biste li nam htjeli pomoći?” “Vrlo rado!” odgovorim.

I obojica podvučemo ruke pod njezino tijelo i bez ikakvog naprezanja prebacimo je na kolica; ta bila je sama kost i koža. S kolicima uđemo u lift, a pred ulazom u bolnicu već nas je čekao taksist s golemim “mercedesom”. I baš onako kako smo umiruću maločas prebacili iz kreveta na kolica, ponovno je podignemo i, noseći je na rukama, sjednemo na zadnja sjedala; praktički je sada ležala na našim koljenima; bila je nalik na malo veće dijete. Njezin otac sjeo je uz šofera…

Jedva što smo krenuli muž mi protumači kako su preko veze postigli da bolesnica ne umre u bolnici i tako izbjegli obdukciju i sve što je s time
najuže povezano. A sada, jer je već noć, do jutra će ostati kod svoje rodbine u Kustošiji.

Već prolazimo Ilicom. Vožnja po velikim granitnim kockama niza nas zdrave nije bila naročito ugodna, ali za umiruću bolesnicu – začudo – kao da je značila neko olakšanje; ono drmanje sigurno je ubrzalo njezino disanje i pomoglo joj da dođe do malo veće količine toliko potrebnog kisika. Otvorila je oči i počela ispitljivo promatrati sve unaokolo. Uto smo prispjeli na cilj, unijeli je u kuću i položili na krevet. Svi su se ukućani okupili oko nje, a među njima sam bio i ja. Tada bolesnica smireno zapita:

“A gdje sam ja ovo došla?”

“Kod svojih, u Kustošiji!” odgovori joj odjednom njih nekoliko.

“A tko ste vi?” zapita, gledajući u mene.

“Ja sam katolički svećenik!”

“A biste li me mogli ispovjediti?”

“Zašto ne!”

Za tren svi napuste sobu i ja ostadoh sam s bolesnicom. Bez naročite moje pomoći obavila je prekrasnu, i to životnu ispovijed, kao da se je mjesecima na nju pripremala. A poslije nego sam joj podijelio odrješenje, reče mi: “Sada ih sve pozovite natrag!” I s najvećom odlučnošću, kao da je najzdravija, ovako im reče:

“Ovdje pred svećenikom izjavljujem: Da vam ne bi palo na pamet da me bez Crkve pokopate! Ne bih vam dala mira ni po danu ni po noći!”

Nakon toga, očito posve iscrpljena, ponovno je pala u komu. Ukućani su me zamolili da im napišem potvrdu o obavljenoj ispovijedi, da bi župnik bez problema prihvatio vođenje sprovoda. Rado sam to učinio iako nisam znao koji će to župnik biti. Zatražio sam njihov broj telefona da bolesnici ujutro mogu donijeti i sv. pričest bude li još na životu, ali ona je već sat poslije preminula.

Nakon ovoga nevjerojatnog događaja prošlo je možda i mjesec dana kad sam se u gradu susreo s vlč. Jožom Frkinom. Ni ruku mu nisam uspio pružiti, a već me je zapitao: “Drago, znaš li ti tko je bila ona žena koju si pred tridesetak dana – na Kustošiji – ispovjedio i napisao da je doista primila taj sakrament?” “A od koga bih mogao doznati?” “Onda čuj od mene! I ona, i njezin otac, i njezin muž među prvima su otišli u partizane i to iz čistog idealizma. A kao i mnogi drugi uskoro su se razočarali. Odrekli su se ‘Partije’, ali se ‘Partija’ nije odrekla njih. Na dan njezina ukopa stiglo je iz Zagreba petnaestak “mercedesa” sve samih glavešina; čak i dvije limene glazbe.

Za vođenje sprovoda ukućani su pozvali mene, i to na izričitu volju pokojnice, ali ‘Partija’ to ni da čuje! U dvorištu, gdje se trebala formirati sprovodna povorka, tek što nije došlo do tučnjave. Kroz zaglušnu viku nazrijevali su se krikovi ucviljene majke: ‘Ubojice! Upropastili ste život mog djeteta, a sada je hoćete i bez Krista pokopati! Zašto ne poštujete njezinu izričitu posljednju volju?’

Procijenio sam da bi u toj mučnoj situaciji bilo najbolje da se neprimjetno povučem i u crkvi pričekam rasplet događaja. Naime, postoji samo jedan, zajednički prolaz i za crkvu i za groblje, i to kroz župni toranj. Slutio sam da bi ta tragikomedija mogla završiti kompromisno, tj. da ‘Partija’ vodi sprovod do crkve, a ja od crkve do groba. I doista, moja me slutnja nije prevarila. Klečeći pred glavnim oltarom, po jačim zvukovima limene glazbe točno sam određivao približavanje povorke. A kad je glazba utihnula, počeo sam razabirati i ljudske korake, uskoro i u samoj crkvi. Osjećao sam da se crkva sve više i više puni. A kad je nastala potpuna tišina, ustao sam, okrenuo se i pred sobom ugledao masu kakvu se može vidjeti samo na Božić. Sve što god je bilo u povorci ušlo je i u crkvu – i ‘partijaši’.

Započeo sam s pogrebnim obredima, najprije u crkvi, a onda na groblju. Završio sam s molitvom Očenaša za sve vjerne mrtve, kao i za onoga koji će prvi među nama umrijeti.

Tako je i ovom prigodom milosrđe Božje izvojevalo pobjedu u samoj ‘Partiji’.

Drago Kolimbatović, OP

Ovaj članak Svjedočanstvo o. Drage Kolimbatovića: Kako je Božje milosrđe pobijedilo Partiju i njezine ‘funkcionare’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Prije ukazanja, ova se djeca nisu ničim posebno isticala. Bijahu tek siromašni pastirčići, koji su pripadali onoj skupini za koju se čini kako je Gospi upravo najdraža, kako bi ljudima prenijela neku važnu poruku…

U Covi da Iriji, što ju je neprekidna kiša pretvorila u pravu baru, okupilo se još od prethodne večeri 60.000 ljudi. Troje pastirčića: desetogodišnja Lucija od Isusa, te njeni mali rođaci Franjo i Jacinta Marto, najavili su, kako će se 13. listopada na tome mjestu dogoditi veliko čudo. Nitko od njih troje nije znao čitati ni pisati, a pripadali su dvjema nadasve skromnim obiteljima iz Aljustrela, malenoga dijela Fatime. Čudo se trebalo dogoditi u vidu jamstva vjerodostojnosti “viđenja”, za koja su djeca tvrdila kako imaju 13. dana svakoga mjeseca. Na zelenoj im se česmini od kakva metra visine, ukazala mlada i lijepa Gospođa, odjevena u bijelo, praćena lepetom nevidljivih krila.

Upravo je ta Bijela Gospođa dala sljedeće obećanje: “13. listopada učinit ću veliko čudo kako bi svi uzvjerovali.”

Prvo se ukazanje zbilo 13. svibnja u mjestu Cova da Iria. Gospođa se ovako predstavila dječici koja su je zapanjeno promatrala: “Dolazim s Neba. Dolazite ovdje šest mjeseci zaredom, svakoga 13. Onda ću vam reci tko sam.”

Tako je za Luciju, Franju i Jacintu započela uzbudljiva i strašna ‘pustolovina’, koja će snažno obilježiti njihove mlade živote: utješna viđenja mile Gospođe, Njeni pozivi na molitvu krunice i mrtvenje za grešnike koji vrijeđaju Srce Isusovo i Marijino, te su osuđeni na pakao ukoliko se ne obrate – bio je to motiv koji bi se redovito ponavljao, pri svakom susretu; povjeravanje zabrinjavajućih tajni, koje su najviještale “užasne” stvari…

No, nisu izostale ni dvojbe i neprijateljstvo nevjernika (“Male ništarije” – govorili su), te civilnih vlasti koje nisu dobro podnosile takve teško shvatljive novosti i neugodna okupljanja na mjestu ‘navodnih’ ukazanja, koja su narušavala javni mir i red. Bilo je tu također i neprijateljstvo pokojeg mrzovoljnog starješine, koji je smatrao kako treba preduhitriti tradicionalni oprez Crkve koja u takvim stvarima – posve opravdano – nastupa nadasve polako. Nitko od navedenih nije bio nimalo blag prema troje ‘osumnjičenika’ koji su čak jednu čitavu noć proveli u mračnoj i hladnoj ćeliji zatvora, kako bi ih se pokušalo navesti na priznanje da su zapravo sve izmislili. Svemu se tome pridružila još i osorost roditelja, koji su strahovali kako će loše završiti radi čitave te halabuke podignute oko njihove djece…

I tako se, dakle, 13. listopada u blatu Cova da Irie okupilo 60. 000 ljudi, pod olovnim nebom što je izlijevalo obilje kiše. Bijahu tu i vjernici i nevjernici, seljani i građani, slobodoumci i novinari poslani čak i s drugog kraja oceana. Svi su ondje došli tražiti potvrdu vlastita mišljenja o činjenicama koje bijahu podijelile zemlju.

Gospođa je rekla kako će se čudo zbiti u podne. Nešto prije utvrđena vremena, stiglo je i troje vidjelaca, u pratnji svojih majki. Lucija je sve pozvala neka sklope kišobrane. I svi su je poslušali, iako je kiša nastavila pljuštati. Potom je malena stala moliti krunicu, te se u podne ukazala Gospa. Bilo je to Njezino posljednje ukazanje. “Ja sam Gospa od Krunice – rekla je vidiocima. Želim da u moju čast podignete kapelu.”

Godine 1917. Europa je proživljavala tragediju Prvoga svjetskoga rata pa je Gospa uputila ove riječi: “Rat će završiti i vojnici će se uskoro vratiti kućama.” U jednome je trenutku Lucija prstom pokazala prema nebu. Svi su podigli pogled te je kiša odjednom prestala. Rastjerujući guste oblake, pojavio se sunčani krug nalik na kotač koji je u svim smjerovima emitirao raznobojne zrake svjetlosti, koje su osvijetlile oblake, drveće i zemlju te sve prisutne. Ponovilo se to tri puta. Zapanjeni su ljudi molili i udarali se o prsa, moleći oproštenje za svoje grijehe.

Dok je sunce plesalo, pastirčići su ponovno među oblacima ugledali Gospu, u društvu sv. Josipa i Djeteta Isusa, s ručicama podignutim na blagoslov. “Ples sunca” bio je namijenjen okupljenima, kako bi vidjeli i povjerovali te razglasili vijest o tome čudu, ali i o tome kako je Gospa zaista došla ljudima donijeti poruku milosrđa i spasenja. Tom se neobičnom činjenicom dugo bavio i tisak – ne samo onaj mjesni. Nakon što je ‘spektakl’ završio, vidioci su krenuli natrag kući: rasplakanu je Jacintu u naručju odnio jedan poznanik, dok je Luciju na ramenima ponio neki krupni seljak kako bi je spasio od ljudi koji su htjeli komadić njene odjeće ili pramen kose kao relikviju. Jedino se Francesco (Franjo) uspio neprimjetno provući kroz gomilu.

Svi su ih željeli vidjeti, ponovno čuti njihovu priču: što im je rekla Gospa, preporučiti u njihove molitve pokojeg bolesnika. U danima koji su uslijedili pred njihovom su se kućom redale nepregledne procesije znatiželjnika i pobožnika. Njih je troje jedno vrijeme pristalo na “igru” – pojavljujući se pred ljudima i pričajući, ali su kasnije, kako bi izbjegli čašćenje upućivano njima osobno, stali nestajati na sve dulja i dulja razdoblja. Skrivali su se u jednoj dubokoj i mračnoj pećini, skrivenoj među grmljem, kako bi mogli nastaviti moliti krunicu, kao i ostale molitve što ih je za vrijeme ukazanja bio naučio Anđeo, te činiti žrtve za obraćenje grešnika.

Franju i Jacintu proglasio je blaženima papa Ivan Pavao II., 13. svibnja 2000.g., koji je s Fatimom oduvijek bio osobno povezan: Gospinome je čudu, naime, pripisivao činjenicu što je preživio atentat na Trgu svetoga Petra. Lucija je, pak, daleko nadživjela svoje dvoje malenih rođaka te preminula tek u veljači 2005. godine.

Prije ukazanja, ovo se troje djece nije ničim posebno isticalo. Bijahu tek siromašni pastirčići, koji su pripadali onoj skupini, za koju se čini kako je Gospi upravo najdraža, kada se želi ukazati, kako bi ljudima prenijela neku važnu poruku. Nikada nisu išli u školu, ali su zato veoma rano upoznali napore težačkoga posla. Zahvaljujući jednostavnosti i dobrome vjerskome odgoju, Božja je prisutnost za njih bila nešto posve prirodno pa su Mu se često s pouzdanjem obraćali u molitvi.

Gospa je tako samo pojačala i novim sadržajima obogatila njihovo već postojeće iskustvo svetoga: rekla im je neka mole i oni su to svim srcem prihvatili, žarom što ga posjeduju samo djeca. Više krunica dnevno, posjete crkvi i “Skrivenome Isusu”, žrtve, postovi za grešnike – postali su tako najželjkovaniji dijelovi njihova dana, te izričaj cjelovitoga življenja, oslobođeni svega suvišnoga.

Sve je to za Franju i Jacintu trajalo vrlo kratko. Bijela im je Gospođa, naime, bila obećala: “Brzo ću doći po vas.” Dječica su to znala i živjela iščekujući je. Rekla je također i kako Franjo, da bi bio primljen u raj, mora izmoliti puno krunica. I on ju je poslušao. Svaku je priliku koristio kako bi prstima provlačio zrna krunice (volio je moliti sam). Ponekad je to činio i u školi, koju je bio stao pohađati, ali najradije u crkvi.

“Pođi ti u školu – govorio bi Luciji – i poslije dođi po mene; sto mi vrijedi učiti, kada ću uskoro umrijeti”. I zaputio bi se prema crkvi kako bi se ondje molio “skrivenome Isusu”.
I kraj je zaista došao uskoro. Oplakavši poginule u velikome ratu, ljudi su sada stali oplakivati žrtve strašne epidemije španjolske groznice. Dana 23. prosinca 1918.g., bolest je pogodila također Franju i Jacintu. Za Franju se sve okončalo u svega nekoliko mjeseci, pa je 4. travnja iduće godine, sa svega 11 godina, pošao ponovno vidjeti Gospu.

Jacintin je kraj bio daleko teži, prava kalvarija, koju je ona podnijela velikom snagom duha, unatoč strahu i tjeskobi, “za obraćenje grešnika i kao naknada za uvrede koje se nanose Svetom i Bezgrešnom Srcu Marijinu”.

Gnojna upala pluća, kao posljedica španjolske groznice, prisilila ju je na dvomjesečni boravak u bolnici. Uvelike je trpjela zbog razdvojenosti od roditelja i prijatelja. Plašila ju je i pomisao kako će umrijeti sama u bolnici. I upravo će u lisabonskoj bolnici Jacinta započeti svoj lijet, koji će je zauvijek odnijeti k Bijeloj Gospođi. Ondje su je, naime, bili premjestili na traženje čuvenoga liječnika doktora Lisboe, koji se nadao spasiti je kirurškim zahvatom. Njezin je odlazak bio jedna duga muka. Grčevito je grlila Luciju, koja je uvijek bila uz nju, tjerajući strah i brišući suze.

Kirurški se zahvat – nadasve bolan, jer njena slabost nije dopuštala potpunu anesteziju – pokazao suvišnim.

Uvečer 20. veljače 1920.g., Gospa je došla po nju, baš kao što je i obećala. Među povjerljivim razgovorima što su ih izmijenile Jacinta i Lucija, bio je i ovaj: “Mislim na rat koji ima doći…Umrijet će toliko ljudi, i toliki će otići u pakao. Bit će puno srušenih kuća i mrtvih svećenika. Kada bi ljudi prestali vrijeđati Gospodina, do rata ne bi došlo.”

Nakon toga su uslijedili građanski rat u Španjolskoj i II. svjetski rat.

Fatimska je poruka jasna. Ljudi sami na sebe navlače nevolju. Obratimo li se i promijenimo li život, zajamčeno nam je novo tisućljeće mira.

Kapelica što ju je Gospa bila zatražila postala je jedno od najvećih i najposjećenijih marijanskih svetišta, uz Lourdes. Svakoga se dana ondje ponavlja čudo: ne ono sunčeva plesa, već toliko ljudi koji ondje pronalaze utjehu i prigodu za započinjanje novoga života u znaku ljubavi Božje.

Ime Franjo je germanskoga porijekla te je isprva značilo “slobodan”, dok je kasnije poprimilo i značenje “francuski”.
Ime Jacinta ima predgrčko porijeklo, a naziv je cvijeta “yakhintos”.

Sveci Katoličke Crkve | Bitno.net

Ovaj članak Blaženi Franjo i Jacinta – glasnici Fatimske poruke se prvo pojavio na Bitno.net.