Kršćanin koji je u Isusu Kristu doživio spasenje ne vjeruje ni u kakvu karmu niti u reinkarnaciju. Zato griješi i od Krista otpada kršćanin koji od Vere Čudine traži pomoć.

Foto: screenshot Z1

Poštovani, čitala sam Vaš odgovor na pitanje o reikiju u Veritasu. Ja sam u tome prepoznala neke sličnosti “u radu s ljudima po pitanju zdravlja” kako to naziva i radi sad već i na TV prisutna “vidovnjakinja” Vera Čudina, koja je mene tretirala tzv. duhovnim čišćenjem, gledala mi je i auru i polagala ruke na upaljene sinuse, od čega mi je, nakon svega iskustva s njom i nakon već tri godine kako sam prekinula svaki kontakt s njom, lošije stanje zdravlja, a još k tomu me nazvala “opsjednutom” te mi je i to navodno rješavala. Svjesna sam sada da sam prevarena i nasjela na nešto veoma opasno. Nisam krštena te službeno nisam kršćanka, ali okrenuta sam i otvorena za kršćansku duhovnost nakon svega svoga životnog puta. Molim Vas za mišljenje o fenomenu Vere Čudine, imate li saznanja o još nekim slučajevima sličnim mojem i, ako je moguće za jedan osobni susret, jer duševno patim a nemam sredstva spasenja koja su na raspolaganju Vašim vjernicima.

S poštovanjem Vas pozdravlja Lea!

Poštovana gđo Lea!

Suosjećamo s Vama. Niste ni prva ni posljednja osoba koja se u svojoj nevolji za pomoć obratila vidovnjakinji Veri Čudini. Javni mediji posvećuju joj značajan prostor, nekritički, dok se u nekima od njih pojavljuje i redovito. Spomenutu vidovnjakinju nismo osobno sreli pa će naše rasuđivanje o njoj biti na temelju izvora kojima raspolažemo.

Crtice iz života

Kao osnovni izvor za upoznavanje života i djela Vere Čudine poslužila nam je knjiga psihijatrice dr. Zorane B. Petković, Vera Čudina-Jurčan. Vidovitost, 1998. (citate iz spomenute knjige navodit ćemo skraćeno: Vidovitost, i broj stranice). U nastavku ćemo ukazati i na ostalu korištenu literaturu. Svjedoci koji su posjećivali Veru (čijim iskazima ćemo dopuniti svoj prikaz) tvrde da su im njezine knjige prodavane pod terapijske, samo da trebaju gledati u Verinu sliku na naslovnici!

“Do četrnaeste godine Vera je stalno bila bolesna”, piše dr. Petković, i objašnjava kako je Vera sama, i to po vlastitoj želji, izazivala bolesti. U djetinjstvu je jako voljela mačke, glazbu i glumu, društvo dečki više nego curica, nije čitala knjige, a znanje nije stjecala klasičnim učenjem nego se samo prisjećala onoga što je već ranije znala (iz prijašnjeg života?!), radi čega je odustala i od studija (usp. Vidovitost, str. 13-21.). Udala se s devetnaest godina za čovjeka bolesnog od dijabetesa, potom rastala i, 1997. ponovno udala za drugog čovjeka, navodno unaprijed prorekavši oba svoja vjenčanja (Vidovitost, str. 26.). Dr. Petković piše za Veru: “Vera je ljubav” (Vidovitost, str. 22.), premda, čak i kada je riječ o bračnoj vjernosti (što potvrđuje i vlastitim životom), Vera nije pobornica doživotne ljubavi i nerazrješivosti braka: “Brak je potrošen ako nema više zajedničkih interesa i nema zajedničkih sadržaja. Dvije osobe nemaju više o čemu razgovarati.” (Vidovitost, 1998., str. 66.)

Vjeruje da posjeduje bioenergiju, kojom može iscjeljivati i na daljinu. Navodno uspješno traga za nestalim osobama i ukradenim stvarima, ima moć bilokacije (biti u isto vrijeme na dva mjesta) i telepatije (čitanja misli). Sinu je uspješno pogađala ocjene na ispitima u školi, a sebi uspješno ispunjavala sve želje. Štoviše, ima i moć razgovaranja s fizički odsutnim osobama. “Pozove jednog koga poželi, zatim drugog, kao da prebacuje različite kanale na televiziji. U početku je imala strah od toga, sada joj je to postalo normalno. (…). Vera kao da ima sto lica, ona zaista u različitim situacijama mijenja fizički lik koji je odraz njenog unutrašnjeg raspoloženja.” (Vidovitost, str. 51.)

Vera održava i “Školu duhovnosti”, na kojoj sudionike poučava življenju, ljubavi i vidovitosti. “Zadnji termin škole odvijao se u lipnju 1997., bio je petak, 6.6. Do tada su se uvijek sastajali u pet sati popodne, a predzadnji put Vera im je rekla da im neće reći vrijeme sastanka, ali da će svi to znati. I zaista svi su došli na zakazano mjesto u petak 6.6. u šest sati popodne. Nitko nije pogriješio, a bilo ih je dvadeset i pet.” (Vidovitost, str. 54.) Ma što značila navedena anegdota sa tri šestice sigurno je tek to, a pametnom i dovoljno, da “škola duhovnosti” Vere Čudine predstavlja “duhovnost lišenu religija”, kako to vole reći promotori New agea, koja s katoličkim učenjem nije pomirljiva.

Vjera “na drugačiji način”

Vera Čudina u časopisu “Moja sudbina” izjavljuje da nije “nikakav vjerski fanatik”, ma što da spomenuta rečenica ima značiti, nego da je vjeru “spoznala na drugačiji način” (MS, str. 78.). Taj “drugačiji način” poimanja vjere Vera objašnjava istočnjačkom terminologijom koja pretpostavlja karmu, a ova potonja je nerastavljiva od vjere u reinkarnaciju: “Ako je nekome određena karma, sudbina da pati, da ima neku bolest, ja to ne smijem i ne želim mijenjati, to mi nije dopušteno” (MS, str. 79.). Nije li ova izjava, oprostite na digresiji, u suprotnosti s kasnijom tvrdnjom: “Mogu pomoći u svim slučajevima, od obične migrene do multiple skleroze” (MS, 79.)?

U svojoj knjizi Sve je moguće (ubuduće: SM), Vera “krug života” objašnjava kao neprekinutu egzistenciju, a čovjek na zemlji, prema njoj, ima samo jednu zadaću: “Ovdje obnavljaš iskustvo o sebi” (SM, str. 61-62.) ili, preciznije: “Čovjek ne uči, on se samo prisjeća. Sve znanje postoji oduvijek u čovjeku” (SM, str. 79.). Pažljivi čitatelj Verinih tekstova lako će uočiti da ona širi anemičnu duhovnost New agea, prema kojoj smo mi sami odabrali svoju aktualnu inkarnaciju da bismo kroz nju stekli određeno iskustvo. “Više se posvetite ekološkom osvješćivanju za novo doba koje dolazi (istaknuo autor)” (GG, str. 71., 92.). Vera maksimalno izbjegava istočnjačku terminologiju kako ju ne bi kompromitirala pred kršćanskom klijentelom. Radije ističe svoje katoličke korijene, u iscjeljivanju se igra kršćanskim simbolima, iako se ispod njezinih riječi nazire sinkretistički svjetonazor, koji je u vidljivom raskoraku sa stajalištima Katoličke Crkve.

Egolatrija

U knjižici Sve je moguće (SM, str. 14.) Vera promiče kult “božanskoga ja”, koje se udomaćilo u duhovnosti New agea a s kršćanstvom je nepomirljivo. U skladu s vjerom u reinkarnaciju, Vera tvrdi da čovjek “bira u beskonačnom ciklusu (bilo s ove ili s one strane). Jedina razlika je oblik tijela” (SM, str. 17.). Jesmo li uistinu sami izabrali ovu egzistenciju? Nauk o seljenju duša iz jednog tijela u drugo, što ga promiče Vera Čudina, nepomirljiv je s kršćanskom objavom. Kršćani ne vjeruju u mijenjanje oblika tijela nego u njegovo uskrsnuće.

Svatko je kreator vlastite stvarnosti i svatko je svoj bog, tako se mogu sažeti vizije Vere Čudine, pri čemu je naša volja jednaka Božjoj volji: “Nitko ovdje nije ovisan ni o čijoj volji, jedino o svojoj, a time ujedno i Mojoj (…). Zato, vi pokrećete volju, a Ja izvršavam volju” (GG, str. 28.). Parafrazirajući Isusove riječi da je on Put, Istina i Život, Biće koje u vizijama prenosi poruke, Vera Čudina tvrdi baš suprotno: “Vi ste put, u vama je istina, a uz pomoć istine živite život” (GG, str. 47.). Biblijska nas objava, naprotiv, uči da nismo mi sebi put, nego da trebamo slijediti Isusa koji je jedini Put, Istina i Život. Na svakome je da izabere kojim će putem ići, slijediti sebe (narcisoidna duhovnost) ili Isusa Krista (kršćanstvo).

Sve je Jedno

Na panteističko-monističkim temeljima Vera naučava da je sve Jedno: “Vi i Ja smo Cjelina” a “Misao je bit svega” (Godine Gospodnje, str. 17.). “Misao je ‘energetska’ pojava neograničenog djelovanja, bez mogućnosti uništenja, osim kada bi misao odlučila uništiti samu sebe. Ali ona zna da bi uništenjem same sebe uništila i sveukupno postojanje, koje je sama stvorila. Dok postoji misao, postoji sve. Ona povezuje sve u jedno” (GG, str. 77.). U ovoj terminološkoj igri opasnost je da čitatelju lako promakne srž kršćanske objave o Bogu koji nije nikakva neosobna energija nego Osoba koja je Ljubav. I čovjek, biće koje misli, iako stvorenje, ipak je osoba stvorena na sliku Božju. Prema kršćanskom vjerovanju čovjek ni nakon smrti svoju osobnost neće izgubiti u neosobnom Bogu.

Slično hinduističkom poimanju atmana, duša je, za Veru, “čista energija”, odnosno, “ona je misao stvaranja” (SM, str. 67.). Uči da smo na svijet došli voljom (čijom?) i voljom ga i napuštamo (SM, str. 19.), pri čemu se i opet oslanja na panteističko-monistički svjetonazor: “Volja je energija pojedinca povezana univerzalnom energijom svemira” (SM, str. 20.). Za nju, kao i panteističko-monistički svjetonazor, “nema ovih i onih ljudi, osim u materiji” (GG, str. 7.). Hoće reći, do utjelovljenja bili smo Jedno (Energija), pri utjelovljenju smo mnoštvo, a kod “rastjelovljenja” opet se vraćamo izvornom jedinstvu, i tako u krug. Reinkarnacija je, pri tom, tek kozmički proces reciklaže.

Vjera u energiju

Energija je sveta riječ duhovnosti New agea i slika neosobnog boga. Piše Vera: “Ako živiš u energiji, energija omogućava tvoje bivanje, a dok bivaš, ne možeš ne imati. Koliko želiš imati ovisi o tvojoj vjeri u energiju (istaknuo autor) u kojoj bivaš. Ona postoji da se pobrine za sve, pa i za tebe. Da u to vjeruješ u potpunosti, sprječava te razum” (SM, str. 67.). Kao što rekosmo, Bog je za Veru energija, a zapreku stapanju s njime predstavlja individualnost, odnosno, osobnost. Vera je poklonik energije New agea i, ma koliko se prizivala na svoje katoličke korijene, njezino vjerovanje nije kršćansko, niti ona priznaje katolički Credo. Vera ima drugačiju sliku Boga. Verina vjera “na drugi način” jest druga vjera, vjera New agea, “duhovnost lišena religija”, vjera u energiju umjesto u osobnog Boga, a ona je s kršćanstvom nepomirljiva. Vera Čudina kršćane ne približava Bogu nego, u ime Boga, od Boga ih udaljava.

“Žena koja zna”

Veru Čudinu smatraju čudotvorkom i vizionarkom. Vidovnjakinjom. Sama se predstavlja kao “žena koja zna”. U časopisu “Moja sudbina”, travanj-svibanj 1998., str. 81. (ubuduće: MS i broj stranice) ona o svojim “čudima” piše: “Sve što činim doista se može nazvati čudom. Uostalom, pa i zovem se Čudina.” Ističe svoje specijalno poslanje na zemlji kao i da dobro zna tko ju šalje i s kojom svrhom (usp. MS, str. 78.). Čak je i njezino rođenje, kako se može zaključiti iz nekih tekstova, čudesno prorečeno. Kad je kao srednjoškolka s prijateljicom prvi put posjetila vidovnjaka da im otkrije budućnost, on joj je, prema njezinu kazivanju, rekao: “Što si ti došla? Ti to znaš bolje od mene?” (Vidovitost, str. 9.). U svojoj knjizi 23. veljače godine Gospodnje (ubuduće: GG uz broj stranice), Čudina spominje kako je i njezin otac “još kao mladić primio ‘poruku'” o njoj i njezinu “daru s visina” (GG, str. 11.). Sebe predstavlja kao ženu koja raspolaže čudesnim moćima: “Imam sposobnosti pretkazivanja, ispunjavanja želja, telepatije, mogu otkriti gdje su nestale osobe ili ukradene stvari i predmeti, spoznala sam kroz ove godine da uspješno mogu iscjeljivati” (MS, str. 78.).

Svaka od navedenih “moći” koje si prisvaja Vera Čudina zahtijevale bi podrobniju analizu, u koju se ovdje nismo u mogućnosti upuštati. Ograničit ćemo se, kao što rekosmo, isključivo na Čudinina iscjeljenja i ispunjenje želja, a u sljedećem prilogu na njezine vidovnjačke moći.

Tajanstvena noć

Prekretnica u Verinom životu, prema pisanju dr. Zorane Bujas Petković, Vera Čudina-Jurčan. Vidovitost, Zagreb 1998. (ubuduće, Vidovitost i stranica) bila je jedna noć u tri sata ujutro, kada je spoznala da posjeduje “moć”. Izvadila je križ pokojnog oca i ispružila ga prema bolesnom suprugu, zaželjevši mu tako pomoći u njegovim bolima (Vidovitost, str. 32.). Svojom bioenergijom postizala je da pupoljak procvate u njezinoj ruci za samo jedan sat, a osobe na koje je polagala ruke osjećale bi se bolje (Vidovitost, str. 35.). “Kad je iscjeljivala, u rukama bi često imala osjećaj velike energije i topline, osjećaj kao da će dobiti opekline”, od kojih se štitila “preko vrpce koja sprovodi struju (bioenergiju)” (Vidovitost, str. 47.). Čudina se, kako to kod bioenergetičara obično biva, predstavlja kao medij energije koja teče kroz nju ali i koja je jača od nje.

Čudna medicina

Lakovjerne osobe, osobito teži bolesnici, sklone su magijskoj svijesti koja ih predisponira da lako povjeruju obećanjima u čudesna ozdravljenja od svih vrsta bolesti: “Kada iscjeljujem, nije bitno o kojoj se bolesti radi. Mogu pomoći u svim slučajevima, od obične migrene do multiple skleroze. Poznajem medicinu. Odakle, kako, ne znam. Kada je potrebno, jednostavno se u jednom trenutku uključim. Mogu protumačiti svaki nalaz, znam što znači ako je pisan i na latinskom. Vrlo brzo i jednostavno postavljam dijagnozu. Liječnici koji dolaze k meni, s kojima razgovaram, u to su se sami uvjerili. Ja u istom trenutku dijagnosticiram bolest, vidim način liječenja i vidim ishod liječenja” (MS, str. 79.).

Zvuči baš kao znanstvena fantastika! U trenu, bez skupih uređaja i štetnih posljedica, zajamčena ispravna dijagnoza. Štoviše! Čudina vidi i sam ishod liječenja, čak i prije nego je liječenje započelo! Pozavidio bi joj i sam Asklepije, grčki bog liječništva!

Sve bolesti su, prema Čudini, puki rezultat pogrešnih misli, a zdravlje se vraća promjenom misli: “Ona (misao) vas čini ili zdravima ili bolesnima” (GG, str. 36.). Vanjski faktori, virusi, bakterije, štetna zračenja… nema im ni spomena u Čudininoj dijagnostici. U svojim dvjema knjigama (SM, str. 99-126. i GG, str. 36.-42.) Čudina značajan prostor posvećuje medicinskim savjetima, izlaže katalog bolesti s njihovih uzroka. Čudinina medicina, međutim, jest fantastika kao, uostalom, i njezina obećanja. Bez formalne medicinske naobrazbe ona se bavi medicinom duhov/no/ito, da ne kažemo, okultno. “Vera (je) ulazila u tijela mnogih osoba koje su došle tražiti pomoć zbog bolova ili neke određene ili nedijagnosticirane bolesti” (Vidovitost, str. 38.). Pri ulascima u tuđa tijela sa sobom nosi “bijelu mast” i kanticu. Mašću liječi, a u kanticu odstranjuje što ne valja. “Kada Vera ulazi u tijelo, ljudi se osjećaju kao da lebde, osjećaju se kao da se dižu s kreveta, imaju osjećaj topljenja, povišene temperature. (…). Ako uđe u nečije tijelo, može vidjeti gdje je zdravstveni problem” (Vidovitost, str. 40.). Sličnim opisima obiluje šamanska i okultna literatura.

Karma je nepromjenjiva

Čudina ne gleda samo “gdje je zdravstveni problem”, nego i što je kome “karma” dosudila da mora pretrpjeti u sadašnjoj inkarnaciji. Karma je istočnjački pojam nerastavljiv od reinkarnacije, prema kojoj svatko na zemlji mora odraditi što je zaslužio u ranijim životima. Karma se čini zahvalnom izlikom u svim situacijama u kojima placebo efekt zakaže: “Vera smatra da iscjeljivanje može primijeniti samo u slučaju kada ne mijenja karmu, sudbinu” (Vidovitost, str. 41.). Protiv zle sudbine Čudina prodaje talismane. “Smatra da se od zlih utjecaja osoba može zaštiti ako ima neki predmet koji je štiti. Vera određuje ove predmete zaštite od zlih utjecaja i to prema osobama kojima su namijenjeni” (Vidovitost, str. 50.). Zanimljivo je primijetiti da ni jedan iscjelitelj ne prodaje talismane nekoga drugoga nego, isključivo, vlastite. Svaki je uvjeren samo u vlastitu svemoć i sveznanje.

Ispunjava želje

“Odnedavno ispunjavam i želje”, tvrdi Vera u “Mojoj sudbini” (str. 80.). “Svakom mogu ispuniti želju, ali čovjek treba znati kako mi treba pristupiti. (…). Ako odlučim ispuniti želju, ispunit ću je na svoj način. Gledam čovjeka u oči, učinim još nešto i, kad završim ritual, kažem mu što mora učiniti. Obično je to odlazak u određenu crkvu, gdje treba postupiti po naputku. Tako sam, na primjer, jednom gospodinu dala zadatak da u jednoj crkvi stane pred trećom slikom križnog puta, da se zagleda u nju, te da će u jednom trenutku slika zasvijetliti” (MS, 80).

“U jednoj od svojih emisija na radiju objavila je da će ispuniti želje koje ljudi trebaju napisati na papir. I samoj sebi ostvarila je mnoge želje. Vera to radi na način da ih gleda u oči i kroz glazbu snagom volje i sposobnostima utječe da se želja ispuni. (…) Želja ne smije biti u suprotnosti s karmom”. (Vidovitost, str. 44-47.)

Iz opsežnog pisma što nam ga je uputio jedan student medicine koji je zatražio Verinu pomoć zbog slabog napretka u studiju, izdvajamo neke događaje koji bacaju nešto drugačije svjetlo na Čudininu moć ispunjavanja želja: Bio sam i u njenoj kući (Verinoj – op. Job). Dva puta. Između ostalih usluga (iscjeljivanje, savjeti, vidovitost), ona ispunjava želje. Ispunjenje jedne želje košta 200 kn, a savjeti 500 kn (uključivali su 10 pitanja). (…) Soba u koju smo ušli imala je 17 do 20 m2. (…)

Drugi put bio sam kao pratnja kod nje, jer je tada moja djevojka bila na tretmanu. Cura je kod nje bila dva puta. Jednom po savjet (10 pitanja 500 kn), a drugi put u vezi lica – sa željom da ju oslobodi akni. Tada sam vidio neke stvari koje bih vam volio prenijeti.

Jedan je čovjek došao izdaleka da bi mu Vera ispunila želju da vidi najljepšu ženu na svijetu. To nije mogla izvesti, već je pomoćnica vratila čovjeku njegov papir i rekla da dođe drugi put, jer to ne može odmah.

Drugi slučaj bio je Mariborčanin kojeg je cura ostavila njegovom krivicom. Pokušavao ju je vratiti na sve moguće načine. Njegova želja glasila je – da ih Vera ponovno spoji. Njen je odgovor glasio: “Mogu ispuniti želju da se spojite s nekim drugim tko će vam odgovarati i s kim će vam biti dobro. Sa ovom ženom neće vam biti dobro. To ne mogu učiniti.”

I treći slučaj – djevojka se željela upisati na likovnu akademiju. Vera je rekla – “nećete se upisati, ali to ionako nije za vas. Otiđite na dizajn.”

(…) U vezi mene, mojoj djevojci je rekla da sam moralan. Djevojci je još rekla: “Mi ćemo se opet vidjeti”, misleći na novu “seansu”. Moja djevojka je u međuvremenu od simpatizera kršćanstva, kako to p. Ivan Miškić običava reći, postala solidan vjernik. Bili smo zajedno u Taboru, a potom u Međugorju. Nikada više kod Vere Čudine. Vera Čudina je u ovom posljednjem proroštvu definitivno pogriješila.

Mistična medicina

Prvi simptomi nadriliječništva su obećanja ozdravljenja od svih bolesti. Kad bismo bili te sreće, kao što nismo, da netko stvarno raspolaže moćima koje Vera spominje, medicina, istraživanje, eksperimentiranje… bili bi suvišni. Držimo na umu da jedino Bog može ozdravljati od svih bolesti, ali to ne čini, ili barem ne redovito. Mudri Sirah, i kada konstatira da “liječenje od Svevišnjega dolazi”, odmah dodaje da “Gospod od zemlje pravi lijekove i razborit ih čovjek ne odbacuje” (Sir 31,8-4). Razborit čovjek ne prezire medicinska dostignuća koja su nerijetko čudesna, iako treba biti svjestan da ni ona nisu svemoguća, ali barem im “karma” nije zapreka.

Uslijed nedostatka medicinske naobrazbe, budimo iskreni, što drugo preostaje iscjeliteljima nego priziv na karizmu, nadnaravne darove, posebnu misiju od Boga, duhovnu medicinu? Što je iscjelitelj slabije školovan, to više mistificira svoje umijeće. U tome je tajna uspjeha šamanskih tehnika, “putovanja u tuđa tijela”, duhovne medicine… Neuspjela iscjeljenja, zatajen placebo, najlakše je pripisati karmi i tako se ograditi od odgovornosti. Za utjehu lakovjernoj klijenteli još lakše je prodati kakav talisman pa, ako budu vjerovali, bit će im po njihovoj vjeri, a ako ne, kriva je njihova nevjera! U svakom slučaju iscjelitelj nikada ne griješi a njegova “savršena metoda” uvijek je prirodna i bezopasna! Naravno, uz primjerenu i nipošto beznačajnu financijsku naknadu.

Čudne Čudinine vizije

“Vizije me tlače i savijaju mi koljena” (GG, str. 45.) – piše Vera Čudina u jednoj od svojih knjiga. Kad ju je “prva vizija tresnula o pod”, (GG, str. 10.) onda o vizijama još ništa nije znala. Onda nije shvaćala, a danas ne prihvaća, opomene sv. Pavla: “Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevariti evanđelje Kristovo. Ali kada bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet!” (Gal 1,8-9).

U Čudininim vizijama ulogu igraju i vanzemaljci, kao “mentori” koji nas žele “podići na višu razinu svijesti” (GG, str. 61.). Biće od kojega Čudina prima poruke podilazi suvremenom permisivnom mentalitetu: “Sve ono što izaberete, to i smijete” (GG, str. 73.) i krivca ostavlja nekažnjena: “Zašto bih Ja kao čista ljubav kažnjavao ljude zbog njihovih skretanja? Kakvu bih zadovoljštinu dobio kažnjavanjem onih koje volim?” (GG, str. 66.). Zašto kazniti zločince, diktatore, Hitlere? – pita “bog ljubavi” Vere Čudine. Pravda za Holokaust nije zadovoljena na ovome svijetu pa, sudeći prema čudnom Čudininom bogu, neće ni na onome. Osim ako već karmu ne prihvatimo kao kaznu?! Ali, nisu li onda i žrtve holokausta samo odrađivale vlastitu karmu, pa prema tome i zaslužile groznu smrt?! Čudina kao da ne uviđa da baš ljubav traži zadovoljenje pravde. Pakao nije proizvod osvetoljubivog Boga nego Boga koji je sama ljubav.

Čudinin pogled

Čudinina klijentela veliku ulogu pridaje njezinu “pogledu” koji je ona, prema raspoloživim izvorima, stekla treningom. Naime, pogled Isusov iz Zaffirellijeva filma “Isus iz Nazareta” na Veru Čudinu ostavio je dubok dojam. Mnogo puta iznova gledala je spomenuti film i sama trenirala pogled kako bi njime iscjeljivala i ispunjavala želje (Vidovitost, str. 40.). Da nije i Braco sa Srebrnjaka, koji također “iscjeljuje pogledom”, inspiriran istim filmom?

Iz svjedočanstva jednog studenta medicine izdvajamo njegov doživljaj Vere Čudine: (…). Formirali smo polukrug. Tijelima se nismo doticali. Vera je išla od jednog do drugoga. Ja sam bio posljednji u tom nizu. Došla je do mene (prethodno je svima rekla da je gledaju u oči) i zagledala se u moje. Gledao sam u njene oči koje su bile duboke, tamne, iza zjenica kao da je zjapio bezdan. Krenula su mi u tom trenutku razmišljanja, ali sam ih susprezao, imajući osjećaj da mi čita misli. Pri tome su njene ruke bile položene ili na glavu ili na moja ramena (više se točno ne sjećam). Na kraju je rekla nešto na hrvatskom i na čelu mi načinila znak križa. Nakon tog zajedničkog tretmana bila je iscrpljena. Tada nas je Vera zapitala jesmo li svjesni što nam je sad napravila. Jedna je žena pokušala dati odgovor, nešto u stilu: “Dali nam snagu”… Vera je tada rekla: “Dobili ste milost Božju”. Kad nam je posvijestila što je učinila za nas, rekla je da to nema cijene. Nakon toga uslijedilo je plaćanje i, naravno, ljudi su u zanosu ostavljali i po 500 kn (a ne samo određenih 200). (…) Meni je rekla: “Kad ti bude teško, sjeti se mojih očiju. Bit će ti lakše. Ništa se ne brini, završit ćeš fakultet” (…).

Prema istom izvoru proizlazi da Vera Čudina pogledom i karmu mijenja: U jednoj je radioemisiji za sebe rekla: “Nije svejedno kako ljude gledam. Kada ih gledam ‘iza očiju’, tada im mijenjam karmu i život. Sebi strahovito štetim.”

Kršćanin koji je u Isusu Kristu doživio spasenje ne vjeruje ni u kakvu karmu niti u reinkarnaciju. Zato griješi i od Krista otpada kršćanin koji od Vere Čudine traži pomoć.

Neispunjeno Čudinino proroštvo

“Bavim se proročanstvima”, piše Vera u “Mojoj sudbini”. “Moja su proročanstva razgovijetna, ne govorim ih u zagonetkama kao Nostradamus” (MS, str. 80.). Vera je, dakle, bolja od Nostradamusa. Koliko je istine u gornjoj izjavi, neka čitatelj sam prosudi na temelju njezinih proročanstava u “Vjesniku” od 27. veljače 2000., str. 60. Navedene 2000. godine, kada se znalo da je Mesić naslijedio pokojnog predsjednika Tuđmana, hvalila se Vera (bez navođenja izvora u kojima bi se to moglo provjeriti) da je odavno tvrdila kako će novi predsjednik biti rodom iz Slavonije, znati se našaliti i biti vrlo šarmantan. Povijest ne oskudijeva “a posteriori” prorocima, vidovnjacima koji su uvjeravali javnost da su baš oni konkretni događaj prorekli, ali tek nakon što se on ostvario. Najilustrativniji primjer je knjiga M. Gregorija, Nostradamus predisse l’attentato di New York! Roma 2002., s tezom da je već Nostradamus prorekao rušenje World Trade centra, 11. rujna 2001. Samo što se knjiga pojavila tek godinu dana nakon velike nesreće!

U istom “Vjesniku” ustvrdila je Vera Čudina i da “ljudi koji su sada čvrsto uvjereni u svoj položaj, sići će s tog položaja” ali je, “Nostradamusovom jasnoćom”, odbila otkriti konkretna imena ljudi na koje se njezino proroštvo odnosi, unatoč upornom inzistiranju novinara. Jedino proroštvo čija se točnost danas može provjeriti odnosilo se na Mesićeva nasljednika: “Nasljednica predsjednika Mesića vjerojatno će biti žena” (Vjesnik, str. 60.). Vjerojatnost za pogodak iznosila je 50 : 50 %. I – nije pogodila. Unatoč tomu uvjereni smo da joj, kao ni Nostradamusu, činjenice neće umanjiti popularnost jer oni koji je “obožavaju” to ne čine na temelju razumskih argumenata nego, baš naprotiv, odsutnosti razuma!

Grijeh je tražiti pomoć vidovnjaka

Ispunjavati želje, i to svakome, može jedino Bog. Čini se, i Vera Čudina. Zašto onda, za promjenu, Čudina ne bi pogodila kakav lutrijski broj i obogatila se, a ne od lakovjerne klijentele ubirala taksu od 200 kn za ispunjenje želje i 500 kn za savjet? Pametnome dosta!

Prihvatiti da vidovnjaci znaju našu budućnost znači prihvatiti determinizam, da je sve unaprijed određeno, baš kao prema karmičkom zakonu, što je u suprotnosti s kršćanskim poimanjem slobode koju nam je Bog darovao. Našu budućnost pouzdano zna jedino Bog, suvereni gospodar prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i može ju objaviti svecima i prorocima, kao što je proroku Izaiji bilo dano da najavi Isusovo rođenje i opiše njegovu muku sedamsto godina prije Isusova rođenja (Iz 53). O tome Katekizam Katoličke Crkve (u broju 2115) veli: “Bog može objaviti budućnost svojim prorocima ili drugim svetima. No, ispravan je stav kršćanina u tom da se, u stvarima koje se tiču budućnosti, s povjerenjem preda u ruke Providnosti i da u tom pogledu izbjegava svaku nezdravu radoznalost”.

Možemo dopustiti i da poneke osobe možda imaju snažnije razvijenu intuiciju, tzv. “šesto čulo” koje, ako ima kakvu vrijednost, zasigurno je njegovo djelovanje puno slabije u usporedbi s ostalim našim mnogo snažnijim osjetilima, pa parapsiholozi (Honortonov ganzfeld postupak) nastoje “isključiti” snažne senzorne ulaze pet osjetila, kako bi pažnju mozga preusmjerili na unutrašnje faktore, maštu i intuiciju (usp. H. Eysenck-C. Sargent, Jeste li vidoviti? Testirajte svoje parapsihološke moći!, Jastrebarsko 1997., str. 93-99.).

Mogućnost pogađanja budućnosti prirodnim putem uglavnom je rezultat zakona vjerojatnosti i poznavanja nekih faktora. Zamislimo, na primjer, čovjeka na prozoru nebodera kako kroz uličnu gužvu pogledom prati ženu koja razgledava izloge na drugoj strani ulice. Nenadano zapazi kako je maleru, koji se nalazio na vrhu visokih ljestava ispod kojih je imala proći žena, ispala četka puna boje koja sada pada prema pločniku. Kalkulirajući brzinu pada četke i brzinu hoda žene, promatrač bi bio u pravu kada bi ženu upozorio da će, ako nastavi hodati istom brzinom, za trenutak doživjeti nezgodu. Međutim, ako žena produži svojim tempom, i četka svojim, a u međuvremenu im se ništa ne ispriječi na putu, predviđanje promatrača će se obistiniti. Navedeni primjer ujedno ilustrira i granice prirodne vidovitosti.

Mogućnost vidovitosti, međutim, može biti i posredstvom zlih duhova. Postoje okultna bratstva koja su svoj život posvetila razvoju okultnih moći i, makar neumorno ponavljali da su sve okultne moći čisto prirodne i latentno prisutne u svim ljudima, oni su u kontaktu s duhovnim bićima koja “ubrzavaju njihovu evoluciju”. Oni vidovitost dijele u tri vrste: a. Jednostavna vidovitost (zapažanje duhovnih bića iz drugih dimenzija postojanja: “misaone forme”, vile, vilenjaci, patuljci, duhovi prirode, demoni…); b. Prostorna vidovitost (gledanje prizora na udaljenim mjestima, uz asistenciju “nevidljivih pomagača”, “duha prirode”, “astralne struje”, “astralnog teleskopa”, “astralnim putovanjima”, itd.); c. Vremenska vidovitost (čitanje prošlosti i budućnosti iz tzv. “akasha zapisa” ili “memorije Prirode”, itd.). Okultisti se u opisu svoje vidovitost služe klasičnom okultnom terminologijom, zalazeći u područja “tamne strane prirode”, s kojima kršćanstvo ne želi imati posla.

Posljednju grupu predstavljaju šarlatani koji žive od prodavanja svojih usluga. Piše Leadbeater: “Neupućeni smrtnici koji posjeduju djelić ove više moći a koji nemaju pravi osjećaj s tim u svezi zloupotrebljavaju tu darovitost za niske ciljeve. Oglašavaju se kao iskusni i poslovni specijalisti na polju vidovitosti. (…). Nije potrebno posebno istaknuti da pravi okultist ne oglašava svoje sposobnosti te da za očitovanje svojih moći ne prima novac” (usp. C.W. Leadbeater, Vidovitost, Zagreb 2000., 98, 136). Vidovnjak Bulter za sebe tvrdi: “Mogu reći da tijekom pedeset godina bavljenja vidovnjaštvom nisam naplaćivao svoj rad i da sam našao pravo i trajno zadovoljstvo u nadi da mogu pomoći mnogim ljudima” (W.E. Bulter, Kako se razvija vidovitost, Beograd 1990., 59.).

Iluzionist James Randi, zakleti neprijatelj podvala, ponudio je nagradu od milijun dolara onome tko bi mu uspio dokazati ijednu od tzv. parapsiholoških sposobnosti, kao što su vidovitost i proricanje budućnosti. Iako ponuda vrijedi još i danas nitko ju nije podigao. Okultisti se zaklinju da se neće razmetati svojim moćima, a oni koji se njima razmeću radi zarade, radije se oslanjaju na vlastitu klijentelu.

Razvidno je, na kraju svega rečenoga, da se Vera Čudina samo priziva na katoličke korijene, ali s Crkvom nema ama baš nikakve veze. Ona se priziva i na karmu i reinkarnaciju, čime se, nedvojbeno, svrstava u sinkretističku struju New agea i ezoterije. Upućivanje na pohod crkvi, pri čemu na praznovjeran i magijski način zloupotrebljava kršćanske simbole, Čudini samo služi u svrhu pridobivanja kršćanske klijentele. Tko ozbiljno pripada Crkvi, sigurno nikada neće tražiti pomoć od vidovnjaka. Katekizam Katoličke Crkve (u broju 2116) o vidovnjaštvu piše: “Treba odbaciti sve oblike gatanja: tražiti pomoć od Sotone ili zloduha, zazivati duše pokojnika, ili vršiti druge radnje za koje se krivo misli da mogu ‘otkriti’ budućnost. Traženje savjeta po horoskopima, astrologija, gatanje u dlan, tumačenje znamenja i kocki, pojave vidovitosti, utjecanje medijima – sve to prikriva volju gospodovanja nad vremenom, poviješću i konačno nad ljudima, a ujedno i želju da se umilostive skrite moći. To je sve u proturječju s čašću i štovanjem, združenim sa strahopočitanjem prožetim ljubavlju, koje dugujemo samo Bogu.”

fra Josip Blažević

Tekst je izvorno objavljen u časopisu “Veritas” – glasnik svetog Antuna Padovanskog.

Bitno.net

Ovaj članak Tko je i čime se zapravo bavi Vera Čudina – ‘najpoznatija hrvatska proročica’? se prvo pojavio na Bitno.net.

Osim lica, stručnjaci su sv. Valentinu dodali i liturgijsku odjeću koja odgovara tom povijesnom razdoblju, obojivši ju pritom u crveno – boju mučenika.

Foto: relikvija svetog Valentina/Wikimedia Commons

Uz pomoć najnovije 3D tehnologije brazilski znanstvenici uspjeli su rekonstruirati lice poznatog katoličkog sveca i mučenika, zaštitnika zaljubljenih, svetog Valentina, javlja Daily Mail.

Rekonstrukcija je napravljena uz pomoć lubanje za koju se vjeruje da pripada svecu, a koja je pohranjena u relikvijaru u rimskoj crkvi svete Marije u Kosmedinu. Relikviju je fotografirao José Luís Lira i to 250 puta, a pomoću njegovih je fotografija (koje je uslikao uz posebno dopuštenje upravitelja bazilike) grafički dizajner Cicero Moraes rekonstruirao lice.

U svemu im je pomogao i forenzički antropolog, dr. Marcos Paulo Salles Machado, koji je analizirao lubanju i zaključio kako se radi o “europskom muškarcu od nekih 55 ili više godina”, ne znajući da ona pripada poznatom svecu.

Osim lica, stručnjaci su sv. Valentinu dodali i liturgijsku odjeću koja odgovara tom povijesnom razdoblju, obojivši ju pritom u crveno – boju mučenika.

Moraesu i Liri ovo nije prvi projekt rekonstrukcije svetačkog lica. Naime, zajedno su već surađivali kako bi rekonstruirali lice sv. Marije Magdalene i sv. Pauline.

Unatoč slabim povijesnim podacima o životu svetog Valentina, Marcos je poručio: “Čvrsto vjerujemo kako smo otkrili lice pravog sveca zaštitnika ljubavi te kako je izgledao za svog života.”

Rekonstrukciju pogledajte u videu:

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] Znanstvenici otkrili i rekonstruirali kako je izgledao sveti Valentin se prvo pojavio na Bitno.net.

Kardinalsko vijeće (C9) jučer je započelo 18. radno zasjedanje.

Foto: L’Osservatore Romano.

Na početku sjednice, kardinal Oscar Andrés Rodríguez Maradiaga, ravnatelj Vijeća, nakon pozdrava Svetom Ocu, „u ime svih članova mu je zahvalio na njegovim riječima u božićnom govoru Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2016. godine, prepoznajući u njemu ohrabrenje i uputu za rad Vijeća“.

Što se pak tiče nedavnih zbivanja, Kardinalsko vijeće izražava punu potporu Papinu djelu, istodobno jamčeći potpuni pristanak i potporu njegovoj osobi i Učiteljstvu – stoji u priopćenju Kardinalskog vijeća koje je objavio Tiskovni ured Svete Stolice, a prenio Radio Vatikan.

Kako prenose drugi mediji, “nedavna zbivanja” o kojima je riječ zasigurno su nedavno po Rimu polijepljeni plakati kojima se napalo papu Franju te lažni broj vatikanskog poluslužbenog glasila L’Osservatore Romano koji se pojavio na internetu i u kojemu se također kritizira Papu.

Podsjetimo, Kardinalsko vijeće (C-9) formirao je Papa kako bi mu pomogli oko reforme kurije.

RV | Bitno.net

Ovaj članak Kardinalsko vijeće izrazilo punu potporu Papi i Učiteljstvu se prvo pojavio na Bitno.net.

Potaknuo je pobožnu redovnicu da napiše svoja viđenja kako bi se svijetom moglo proširiti štovanje Presvetog Srca Isusova.

Foto: www.communio.stblogs.org

Klaudije je rođen na Svijećnicu 1641. u Francuskoj. Nakon preseljenja s obitelji započinje školovanje u Vienni, a studij retorike i filozofije pohađa u Lyonu.

U dobi od 17 godina stupa u novicijat Družbe Isusove, a 1666. poslan je u Pariz na studij teologije. Postaje poznati profesor, odgojitelj i propovjednik. Nakon položenih svečanih zavjeta u Družbi Isusovoj preuzima službu rektora u neznatnom gradiću Paray-le-Monialu. Mnogi su se čudili što je čovjek tako visokih kvaliteta poslan u maleni grad, ali prava je istina u tome što je tu živjela ponizna redovnica Margareta Alacoque, kojoj je Gospodin objavljivao blago svog Srca, a ona je bila u velikoj tjeskobi i nesigurnosti. Njoj je sam Gospodin obećao da će poslati “vjernog slugu” i “savršenog prijatelja”, bio je to Klaudije. Potaknuo je pobožnu redovnicu da napiše svoja viđenja kako bi se svijetom moglo proširiti štovanje Presvetog Srca Isusova. Nakon godine i po dana boravka u zabačenom gradiću Paray-le-Monialu godine 1676. Klaudije po nalogu poglavara odlazi u London za propovjednika na dvoru vojvotkinje od Yorka. Bila su to teška vremena vjerskih razdora te Klaudije krajem 1678. bude nenadano uhićen i klevetnički optužen da je umiješan u “papističku” zavjeru protiv Engleske.

Nakon zatvora i već narušenog zdravlja Klaudija protjeraju iz Engleske i on se vraća u gradić Paray-le-Monial gdje je 15. veljače 1682. završio svoj kratak ali plodan život.

Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1929., a svetim ga je godine 1992. proglasio Ivan Pavao II. Po mišljenju sv. Margarete Alacoque njegova je karizma bila u tome da duše privodi k Bogu slijedeći put ljubavi i milosrđa, koje nam je Krist objavio u Evanđelju.

Čin pouzdanja sv. Klaudija

Bože moj, osvjedočen sam da ti bdiješ nad svima onima koji se u te uzdaju, i da onome tko od tebe sve očekuje ne može ništa uzmanjkati, da sam odlučio živjeti ubuduće bez ikakvih briga i sve bojazni odložiti u tvoje krilo. Ljudi me mogu lišiti dobara i časti… Bolesti mi mogu oduzeti snagu i sredstva da ti služim… Štoviše, ja mogu i grijehom izgubiti tvoju milost, ali pouzdanja u te neću nikada izgubiti. Gojit ću ga dok je u meni i zadnja iskra života. Uzalud će se naprezati sve paklene sile da mi ga otmu.
Neka drugi traži svoju sreću u bogatstvu i naravnim darovima… Neka se oslanjaju na nevinost svoga života… Na svoje stroge pokore… na dobra djela i na svoje žarke molitve… Meni, Gospodine, koji sam bogat samo slaboćama, bit će u tom pouzdanju sve pouzdanje moje… To pouzdanje nije još nikoga prevarilo. Nitko još nije ostao postiđen koji je svu svoju nadu stavio u Boga.
Znam doduše i predobro da sam slab i nestalan. Znam što može učiniti napast i od najčvršće kreposti. Vidio sam kako su pale zvijezde s neba i stupovi svemira. Ali sve me to ne plaši. Dok se budem ufao, bit ću zaklonjen od svakoga zla. A ja sam siguran da ću se uvijek uzdati, jer se ufam da ću ustrajati u tom pouzdanju. Siguran sam napokon da se u tebe neću moći nikada previše uzdati, i da od tebe neću primiti manje nego što se ufam. Uzdam se stoga da ćeš mi biti u pomoći protiv mojim zlim nagnućima, da me nećeš ostaviti u teškim napastima i da ćeš mojoj slabosti dati pobjedu nad najljućim neprijateljima. Ufam se da ćeš me uvijek ljubiti i da ću i ja tebe ljubiti bez prestanka. Nada moja seže, štoviše, i tako daleko da se od tebe jedinoga nadam da ću te posjedovati sada i u vječnosti. Amen.

Čin prikazanja Presvetom Srcu Isusovu sv. Klaudija

Presveto Srce Isusovo, nauči me kako da savršeno zaboravim samog sebe, jer je to jedini put kojim se može ući u tebe. Pouči me što da učinim da dođem do čistoće tvoje ljubavi, jer si mi ti usadio u srce živu želju za njom. Htio bih učiniti sve što je tebi drago, ali sam nemoćan da to postignem. Zato mi ti sam moraš pružiti svjetlo i pomoć. Ispuni u meni svoju volju, Gospodine! Ja joj se, istina, opirem, ali to nije u mojoj vlasti, niti bih to htio. Na tebi je, o Presveto Srce, da sve samo učiniš! Jasno mi je kao dan da će jedinome tebi, Gospodine, pripasti sva slava ako ja postanem svet, i zato zbog tvoje veće slave želim svoje usavršenje. Amen.

Neke misli sv. Klaudija

O Bože, ako želiš od mene učiniti nešto dobra, ti moraš sam postaviti ruku na djelo. Do svetosti vode mnogi koraci. Za svaki poduzeti korak mislimo da smo nešto veliko učinili. Nakon toga uvidimo da to nije bilo ništa, da još nismo zapravo ni započeli.

Neki ljudi kada ostave svijet, misle da su učinili djelo nakon kojeg im ne da išta više rade. Ali kad se nađu u samostanu sa svim svojim pogrješkama, uvide da su promijenili samo okolinu i da su ostali svjetski ljudi izvan svijeta. Tada im biva jasno da je potrebno učiniti i drugi korak: srce osloboditi od svega.

Sam moraš biti svet, želiš li druge posvećivati. Moram postići svetost, stajalo me što mu drago!
Bog mora biti zadovoljan, stajalo me koliko mu drago!

Savršenost se sastoji u tome da tražimo svidjeti se jedino Bogu, da ga tražimo u svim događajima i u svim stvarima.

Ktabih.net | Bitno.net

Ovaj članak Sveti Klaudije de la Colombière – ispovjednik sv. Marije Margarete Alacoque, po kojoj nam se objavila ljubav Srca Isusova se prvo pojavio na Bitno.net.

Hrabrost, molitva i poniznost su osobine velikih „glasnika“ koji su pomogli Crkvi da raste u svijetu, koji su pridonijeli njezinom misionarskom karakteru – kazao je papa Franjo na misi u Domu sveta Marta. U jučerašnjoj se propovijedi nadahnuo primjerima svetih Ćirila i Metoda, zaštitnika Europe, čiji je spomendan Crkva jučer slavila.

Postoji potreba za sijačima Riječi, misionarima, istinskim glasnicima koji bi oblikovali Božji narod, poput Ćirila i Metoda, dobrih glasnika, neustrašive braće i Božjih svjedoka, zaštitnika Europe koji su Europu učinili jačom – kazao je Papa te je potom govorio o trima osobinama „izaslanika“ koji naviještaju Božju Riječ. U tom mu je razmišljanju pomoglo jučerašnje prvo misno čitanje u kojem se ističu likovi Pavla i Barnabe, kao i Evanđelje po Luki u kojem možemo vidjeti Gospodina kako odabire sedamdesetdvojicu učenika te ih šalje po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći (usp. Lk 10,1).

Sveti je Otac istaknuo da je prva osobina „izaslanika“ iskrenost, a ona uključuje „snagu i hrabrost“. Riječ Božja nije prijedlog, niti dobra filozofska ili moralna ideja, već je nešto drugo – kazao je Papa dodavši da se Riječ Božju treba ponuditi iskreno, sa snagom, tako da Riječ prodre – kao što Pavao kaže – „do kosti“. Riječ se Božja mora naviještati iskreno, hrabro, snažno. Osoba koja nema hrabrosti – duhovnu hrabrost, hrabrost srca koje je zaljubljeno u Isusa jer odande dolazi hrabrost! – može reći nešto zanimljivo, moralno, nešto što čini dobro, ali to nije Riječ Božja! I ta riječ nije u stanju oblikovati narod Božji. Samo iskreno, hrabro naviještanje Božje riječi može oblikovati Božji narod – istaknuo je papa Franjo.

Iz Evanđelja po Luki Sveti je Otac uzeo druge dvije osobine koje su svojstvene „glasniku“ Božje riječi. Današnje je Evanđelje bogato elementima koji se tiču naviještanja – kazao je Papa te ponovio Isusove riječi: „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.“ Prema tome, druga je osobina „glasnika“ molitva.

Riječ se Božja isto tako naviješta s molitvom. Uvijek – kazao je papa Franjo. Naglasio je da bez molitve osoba može imati dobro predavanje ili pouku, ali to nije Božja Riječ. Ona može doći samo iz srca u molitvi – rekao je Papa. Sveti je Otac istaknuo da je potrebno moliti da Gospodin poprati to sijanje Riječi, da Gospodin zalije sjeme kako bi Riječ proklijala. Dakle, propovijedanje Božje Riječi bi trebala pratiti molitva – molitva onoga koji naviješta Riječ Božju.

U Evanđelju postoji i treća zanimljiva osobina: Gospodin šalje svoje učenike „poput janjaca među vukove“ (Lk 10,3). Istinski je propovjednik onaj koji zna da je slab, koji zna da se ne može sâm obraniti. Papa je podsjetio na riječi sv. Ivana Zlatoustog: „Ako ne ideš poput janjeta, ideš poput vuka među vukove; Gospodin te tada neće štititi: brani se sâm!“ Papa je upozorio da kada propovjednik vjeruje kako je prepametan ili kada nastoji biti lukav, završit će loše.

Da naglasi poniznost velikih glasnika, Sveti se Otac prisjetio priče koju mu je netko jednom ispričao. Naime, propovjednik je nakon dobre propovijedi otišao u ispovjedaonicu i tamo je naišao na „veliku ribu“, velikoga grešnika, koji je plakao i došao je zatražiti oprost. Taj je ispovjednik pomislio kako je izvrsno propovijedao i počeo se od taštine napuhivati. Upitao je tada čovjeka da mu kaže koja ga je riječ toliko dodirnula da ga je potakla na pokajanje, a čovjek mu je odgovorio da je to bilo tada kad je propovjednik rekao: prijeđimo sada na drugu temu.

To je misionarski karakter Crkve i velikih glasnika koji su sijali i pomogli Crkvi da raste u svijetu – rekao je papa Franjo, dodavši da su to bili hrabri, ponizni ljudi, ljudi molitve. Svoju je propovijed zaključio molitvom: neka nam sveti Ćiril i Metod pomognu naviještati Božju Riječ u skladu s ovim mjerilima, onako kako su to oni činili.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Hrabrost, molitva i poniznost – tri osobine onih koji naviještaju Božju Riječ se prvo pojavio na Bitno.net.

Ove godine obilježavamo 100. obljetnicu ukazanja u Fatimi. Prigoda je to da posjetite ovo marijansko svetište. Pogledajte termine hodočašća avionom!

via worldfatima.com

Dragi hodočasnici,

Putnička agencija Mihael organizira hodočašće u Fatimu – avionom! Termini hodočašća su:

• 27. lipnja 2017. – 2. srpnja 2017.
  
• 23. kolovoza 2017. – 27. kolovoza 2017.

Sve informacije i rezervacije možete dobiti na web-stranici Mihael putnička agencija, telefonom 042/302-021, 302-022 ili e-mailom info@mihael-putovanja.hr.

Putnička agencija Mihael specijalizirana je za organizaciju hodočašća i vjerskog turizma. Nosi znakovito ime po arkanđelu Mihaelu što znači „Tko je kao Bog“. S ponosom ističemo da smo obiteljska agencija koja je nastala Božjom providnošću i dobrotom. S višegodišnjim iskustvom u radu organiziramo hodočašća za pojedince, grupe, župe i molitvene zajednice uz duhovno i stručno vodstvo.

Pozivamo Vas da s nama krenete na duhovno korisna putovanja, uz posjet kulturno-povijesnim znamenitostima gradova i mjesta koja posjećujemo tijekom naših hodočašća, a sve uz mnogo radosti, dobre volje, molitve i pjesme!

Mihael putnička agencija | Bitno.net

Ovaj članak Putnička agencija Mihael vodi vas u Fatimu! se prvo pojavio na Bitno.net.

Postoji jedna zamka u koju, čini mi se, upada puno ljudi. Imaju potrebu biti savršeni i bezgrešni pred drugim ljudima. Peglati do besvijesti i najmanje detalje samo kako bi sačuvali svoju sliku u javnosti i među ljudima koji drže do njihove slike.

Foto: www.uhdwallpapers.com

U moru životnih pitanja postoji i ono jedno koje stavljamo u sami vrh po važnosti. Tko sam ja? U Delfima je davno zapisan motiv dolaska u to proročište. Upoznaj samoga sebe. Tko sam to ja? Jedno pitanje, ali jako puno odgovora i jako puno mogućnosti. Danas želim zastati kod samo tri. Tko sam to ja? Bog? Kao Bog? Sličan Bogu?

Bog. U praksi susrećemo puno ljudi koji se ponašaju kao manji ili veći bogovi. Božanstva. Drže se ili ih držimo nedodirljivima, bezgrešnima, savršenima. Novine, propaganda i PR-ovci koji rade na peglanju imidža svojih klijenata moraju imati 24-satno radno vrijeme ako misle sačuvati radno mjesto. Bog je taj koji je savršen. Postoji jedna zamka u koju, čini mi se, upada puno ljudi. Imaju potrebu biti savršeni i bezgrešni pred drugim ljudima. Peglati do besvijesti i najmanje detalje samo kako bi sačuvali svoju sliku u javnosti i među ljudima koji drže do njihove slike. Bolna spoznaja dolazi u onim trenucima kad više nije moguće održati takvu sliku jer se sve raspada. Pucaju veze, pucaju odnosi, puca čitav čovjekov svijet koji je bio na staklenim nogama. Povijest se ustrajno ponavlja. Nekad su kraljevi tvrdili da su potomci samih bogova, te da su i oni sami bogovi. Danas nemamo baš tako eksplicitnih kraljeva i vladara, ali imamo druge oblike zatajenja vlastite nedovršenosti i vlastitih ograničenja. Djeluje groteskno gledati diktatora Sjeverne Koreje. On je više karikatura ovoga svijeta, netko na kome su sve te osobine prenaglašene, sve one osobine koje i svatko od nas nosi u sebi. Barem pomalo od svake. I barem pomalo se trudimo sve njih prikriti ili sakriti. Da djelujemo prihvatljivije, privlačnije, zgodnije, pametnije. Da ne djelujemo kao karikatura.

Kao Bog. Na prvim stranicama Biblije slušamo dijalog između zmije i žene. Zanimljivo je kako zmija ne obećava čovjeku da će biti Bog, nego da će biti kao Bog. Čovjek uvijek teži nečemu višemu. To je, zapravo, društveno prihvatljivo i društveno poželjno. Potrebna je ambicija, potreban je čovjeku neki motiv zbog kojega će se ustati svako jutro i odlaziti na svoj posao. Ako bismo nekome rekli da će u idućih dvadeset godina, započevši od danas, biti na istom radnom mjestu i raditi jedan te isti zadatak bez mogućnosti promaknuća, mislim da ne bi bilo previše kandidata. Ambicija je dobra. Ali, kao što kaže priča s prvih strana Biblije, zna odvesti i u krivom pravcu. Biti kao Bog je stupanj niže od biti Bog. Kao da jesi, ali nisi. Čovjek oduvijek ima neku potrebu mjeriti i uspoređivati se, te mjeriti svoj uspjeh s uspjesima drugih ljudi. Guinnessova knjiga rekorda je prepuna takvih. Uspješniji i od Boga? Oholost je ono što je problematično u čitavoj priči. Nije čovjeku bilo dovoljno to što je Božje stvorenje. Ima li nešto više, nešto bolje, nešto konkretnije? Biti kao Bog? Eva odlučila probati…

Sličan Bogu. Sveto pismo nas uči da smo stvoreni na sliku Božju. Ta slika je dosta narušena i iskvarena, iskrivljena našim prvim padom, a onda i svim onim daljnjim, svakodnevnim padovima dok se mučimo za kruh naš svagdanji. Sličan Bogu je također jedna teoretska postavka koju je ponekad jako teško provesti u djelo, u stvarnost. Teorija (teologija) kaže da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju, da je svako tijelo hram Duha Svetoga, da je svaki čovjek jednako vjeran i dostojanstven. Ipak, mi ćemo preletjeti preko te teorije i zbog trivijalnih pojava poput ljudskog mirisa, naušnice u uhu ili tetovaže na ruci. I odjednom, taj netko neće više biti hram Duha Svetoga. Sviđa mi se kad kadimo tamjanom u liturgiji. U jednom trenutku kadimo i svu okupljenu zajednicu zbog činjenice da je Gospodin prisutan i u svakom pojedincu i u nama kao okupljenoj zajednici. Na sprovodnoj misi svećenik također obilazi oko lijesa i kadi ga tamjanom. Izražava poštovanje prema tom tijelu i u njemu promatra sliku Boga živoga i hram u kojem je prebivao sam Bog. Otuda čovjekovo dostojanstvo. Otuda čovjekova veličina. Otuda čovjekova važnost. I onoga najmanjega što je tek začet i onoga za kojega više nema nikakve nade. Otuda važnost i groblju. Iako iskrivljena slika, narušena i ‘poružnjena’ slika Boga, čovjek je svejedno velik. Njemu se Bog divi i kaže po svetom piscu da je to stvorenje ‘veoma dobro’.

Tko sam ja? Izgleda pomalo od svega nabrojanoga. Ponekad se trudim biti predobar i presavršen. Jak zbog drugih, a potisnuti da sam slab. Pa se onda sjetim da sam jak onda kad sam slab. Ponekad jedan od onih preambicioznih koji samo žele ići uzbrdo, a zaboravim da su padovi svakodnevica, jednako kao i ustajanja. Ponekad pogledam čovjeka odozgo s prezirom, a zaboravim da odozgo čovjeka trebam gledati samo kad mu želim pomoći da se ustane. Ponekad želim da svaka moja ideja i svaki moj plan uspije, a zaboravim da Bog od mene želi samo da pokušam, a ne nužno da i uspijem. Ponekad mi je opet toliko žao što nisam jači, pobožniji, svetiji, bliži Bogu, što ne mogu izvoditi čudesa i liječiti ljude kad vidim onu bolesnu dječicu, one gladne i one beskućnike… Zapravo, žao mi što nisam Bog ili barem kao Bog da mogu protjerati tu nepravdu, istjerati istinu na čistac, provesti lustraciju, vratiti ono što je oteto. Onda se sjetim Nazarećanina koji je hodao po Galileji i propovijedao neku novu valutu. Nije ni stvar više toliko tko je zgriješio pa obolio, tko je obolio pa sagriješio, tko je javni grešnik, a tko prezren i napušten. Valuta je poštovanje za svakog čovjeka i blizina u nevolji. Onaj milosrdni Samarijanac je prekrasan primjer takvog čovjeka. Nije on svemoćan, nije Bog, nije ni kao Bog, ali on je sličan Bogu. Zastao je i promijenio svoje planove. Učinio je ono što nitko od njega nije tražio. Našao je vremena za čovjeka u potrebi i pomogao mu. Onoliko koliko je bilo u njegovoj moći. Ne više od toga. Nije on nikoga spasio. Samo pomogao.

Ako hoćeš, možeš me izliječiti… To je rečenica čovjeka vjernika. Ne: ‘Zapovijedam ti, izliječi me!’ Nema tu uskličnika iza, to je samo molba. Molitva. Razgovor onoga za koga vjerujem da može pomoći i onoga koji je očajan i nema se kome drugome obratiti. Kome da idemo, Gospodine? Neki dan sam pronašao u jednoj crkvi prekrasan reljef koji prikazuje Isusa i dvojicu ljudi koji mu dolaze u susret. Jedan od te dvojice je na nogama i nosi drugoga u svom naručju, polumrtva ili poluživa, ne znam koje od toga točno. Nosi ga Isusu da ga ozdravi. Kako nekad ‘pobrkam lončiće’. Pa mislim da sam ja onaj koji treba liječiti, a zaboravim da sam ja jedan od one druge dvojice. Nekad poluživ, nekad polumrtav, a nekad onaj koji nosi druge. To je stav molitve. To je stav prisutnosti pred Bogom. One prisutnosti koja te izaziva da klekneš i zadrhtiš, jer tu je.

Uskrsnuo je i ja sam ga upoznao ima toliko lica i naličja i izaziva nas, potiče na ambicioznost. Kako si ga ti danas upoznao?

fra Željko Barbarić | Bitno.net

Ovaj članak Tko sam ja – Bog, kao Bog ili sličan Bogu? se prvo pojavio na Bitno.net.

“Postati izbjeglicom korak je na koji se čovjek odlučuje samo onda kada više nema nikakve alternative”, napisao je redovnik

Foto: Shutterstock.com

Salezijanski redovnik Choung Hoai Nguyen, Vijetnamac s američkim državljanstvom, napisao je pismo američkom predsjedniku Donaldu Trumpu u kojem deklarira kako je spreman odreći se svoga državljanstva i dati ga nekoj izbjeglici iz Sirije koji je u potrebi za njim.

“Ja sam Amerikanac i pokušavao sam učiniti ‘Ameriku ponovno velikom’ u moje 42 godine života u njoj od kada sam u njoj dobio utočište. Ali, sada se želim odreći svoga državljanstva i zamoliti vas da ga date nekoj izbjeglici iz Sirije”, napisao je.

Vijest o činu američkog salezijanca objavili su brojni mediji, među njima i poljska redakcija Radio Vatikana. Kako pišu, nepoznato je je li Trump pismo doista i pročitao, ali jasno je kako je riječ o simboličkom činu koji ima svratiti pozornost na odnos nove američke administracije koja je privremeno suspendirala sve izbjegličke programe, što je ipak opozvano odlukom federalnog suda. O. Ngyuen je to napravio jer je i sam bio izbjeglica.

“Da i ja sam izbjeglica”, napisao je redovnik u svom pismu i opisao kako je njegova obitelj došla u SAD 1975. Oni su bili među “Ljudima s broda” kako su mediji prozvali Vijetnamce koji su nakon Vijetnamskog rata napuštali zemlju koja je bila u žestokoj ekonomskoj krizi što je bilo pojačano i političkim represijom protiv neistomišljenika komunističkog režima.

“Ljudi s broda” sjedali bi u veće čamce ili brodove i kretali bi na put morem, najčešće bez ikakve navigacije ili mornara s njima prema drugim državama. Došli bi do najbližih azijskih država, a potom bi bili prebacivani u SAD, Australiju i europske zemlje. Procjenjuje se kako je od 1975. do 1995. oko 800.000 ljudi uspjelo doći do drugih država, ali velik broj njih nije preživio plovidbu – prema nekim procjenama također nekoliko stotina tisuća njih.

Posada američkog ratnog broda pomaže vijetnamskim izbjeglicama koji su zemlju napustili čamcem. Fotografija snimljena 1975. u Južnom kineskom moru. Foto: Wikipedia.

„Nismo imali ni hrane ni vode, ali bili smo ipak radosni što smo uspjeli pobjeći. Postati izbjeglicom korak je na koji se čovjek odlučuje samo onda kada više nema nikakve alternative”, napisao je redovnik koji je inače bio zadužen za pastoral svojih sunarodnjaka u Los Angelesu.

Sada je Nguyen zatražio od svojih poglavara da ga pošalju u neku od država čijim je izbjeglicama Trump htio zabraniti ulaz u SAD i to je napisao u pismu datiranom na 27. siječnja – dan kada je Trump potpisao svoju uredbu o suspenziji primanja izbjeglica.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Redovnik-izbjeglica pisao Trumpu: Uzmite moje američko državljanstvo i dajte ga nekome iz Sirije se prvo pojavio na Bitno.net.

Prema iskazu biskupa Coimbre, Virgilia Antunesa, prikupljanje prezentiranih informacija trajalo je čak 8 godina, a obuhvaćaju privatna pisma, dokumente i svjedočanstva šezdesetak ljudi.

Foto: (s lijeva na desno) Jacinta Marto, Lúcia dos Santos and Francisco Marto

Lucija (10 godina), Franjo (9) i Jacinta (8), svjedočili su 13. svibnja 1917. godine događaju koji će obilježiti katoličanstvo 20. stoljeća – ukazanju Blažene Djevice Marije u Fatimi.

Već 1919. i 1920., kako im je Gospa i poručila u njihovim zajedničkim susretima, umrli su Franjo i Jacinta, dok je Lucija do Santos bila živim svjedokom čudesnih događaja sve do 2005., daleko nadživjevši svoje male rođake.

I dok je sveti papa Ivan Pavao II., još 13. svibnja 2000. godine beatificirao Franju i Jacintu, čime su postali najmlađi blaženici nemučenici u povijesti Crkve, izgleda kako je na stogodišnjicu ukazanja, koja se slavi ove godine, napokon došlo vrijeme i za Luciju, koja je nekoliko godina nakon ukazanja ušla u samostan i postala časna sestra karmelićanka.

Naime kako javlja Catholic News Agency, u ponedjeljak je u samostanu Svete Tereze u Coimbri (gdje je sestra Lucija dočekala kraj ovozemaljskog života), predstavljeno nekoliko tisuća stranica materijala koji svjedoče o njezinu svetom i krjeposnom životu.

Dokumentacija obuhvaća čak 15 000 pisama, svjedočanstava i ostalog materijala koji će poslužiti u procesu beatifikacije. Prema iskazu biskupa Coimbre, Virgilia Antunesa, prikupljanje prezentiranih informacija trajalo je čak 8 godina, a obuhvaćaju privatna pisma, dokumente i svjedočanstva šezdesetak ljudi.

Prezentirani materijali uskoro bi trebali biti poslani Kongregaciji za kauze svetaca koja bi trebala dati svoj sud o cijelom slučaju.

I dok se prvo ukazanje Djevice Marije djeci dogodilo 13. svibnja 1917., već 1915. i 1916. godine troje je malih pastira imalo četiri viđenja i susreta s Anđelom čuvarom (Anđelom Portugala), o čemu je u svojim “Memoarima” vrlo detaljno izvijestila Lucija, koja je također opisala i njihov prvi susret s Gospom:

“Bila je to jedna Gospođa potpuno odjevena u bijelo, sjajnija od sunca, oko koje se širilo svjetlo sjajnije i blistavije od onog koje isijava kristalna posuda puna čiste vode obasjana zlatnim zrakama sunca. Njezino lice, neopisivo lijepo, nije bilo ni tužno ni veselo već ozbiljno. Ruke skupljene kao na molitvu, bile su nagnute i okrenute prema gore. Na desnoj ruci visjela joj je krunica.”

U svim ukazanjima Gospa je zahtijevala pokoru te da se molitvom, osobito krunice, izmoli mir u svijetu. Već na drugom susretu je kazala da će Jacintu i Franju brzo uzeti k sebi u nebo, a da će Lucija živjeti dulje od njih.

Pastirima je povjerila i poruku poznatu pod nazivom “Fatimska tajna”. Tajna je podijeljena u tri dijela, a cijeli njihov sadržaj, kao i presliku originalnog teksta možete pročitati na službenim stranicama Vatikana – OVDJE.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak 15 000 pisama, svjedočanstava i dokumenata trebali bi dokazati svetost sestre Lucije, jedne od fatimskih vidjelica se prvo pojavio na Bitno.net.

Odgovara don Damir Stojić

Foto: Flickr.com

Poštovani,
s obzirom na to da u Zagrebu nema latinske mise već duže vremena i nije izgledno da će uskoro početi, zanima me je li dopušteno ići na misu SSPX-a (Society of Saint Pius X) i je li takva pričest/misa valjana? Hvala! Ivan

Dragi Ivane!

Komisija “Ecclesia Dei” mjerodavna za ovo pitanje izdala je još 1995. odgovor u kojem stoji: “Mise koje slave jesu valjane, ali se smatra moralno nedopuštenim za vjernike da prisustvuju tim misama osima ako su fizički ili moralno spriječeni da sudjeluju u misi koju slavi katolički svećenik na dobru glasu (usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 844.2). Činjenica da netko ne može prisustvovati slavlju takozvane ‘Tridentske’ mise ne smatra se dostatnim motivom za pohađanje takvih misa.”

Činjenica jest da je papa Franjo povodom izvanrednog Jubileja milosrđa odlučio dopustiti svećenicima SSPX-a da ispovijedaju valjano i dopušteno, ali je također činjenica da to dopuštenje nije protegnuto na ostale sakramente.

Smisao nepohađanja svetih misa koje slavi SSPX jest u tome da se ne doprinosi kidanju crkvenog zajedništva, s obzirom na to da SSPX nije u potpunom zajedništvu s Crkvom.

Btb,
don Damir Stojić

Izvor: SPAS – studentski pastoral

Ovaj članak Je li mi dopušteno ići na misu SSPX-a i je li takva pričest valjana? se prvo pojavio na Bitno.net.

“Mi u dostojanstvenom, kršćanskom i herojskom načinu na koji je Stepinac reagirao na nepravdu uvijek možemo pronaći nadahnuće koje nam pomaže boriti se protiv nepravdi koje možemo uočavati danas. I u tome smislu on je model koji možemo slijediti i koji nas neprestano nadahnjuje. To je, po mom mišljenju, ono najvažnije”, kaže Davor Ivo Stier

Potpredsjednik hrvatske Vlade i ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier odbio je bilateralni susret koji je tražio srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, nakon što je Srbin ponovno vrijeđao i lagao o liku i djelu hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca.

Skandalozna retorika o kardinalu Stepincu može se čuti već dulje vrijeme iz Beograda, ali ovo je prvi put da je netko iz hrvatskog državnog vrha odlučno reagirao na nju s nekim konkretnim potezom.

Razgovor s ministrom za naš portal bio je dogovoren prije cijele te situacije. Naravno, započeli smo ovaj intervju s pitanjem o njoj, ali osim dnevnopolitičkih aktualnosti u ovom velikom razgovoru dotakli smo se i niza drugih tema, a prije svega pitanja koja se tiču situacije u kojoj se danas nalaze katolici angažirani u hrvatskoj politici te budućnosti ideje kršćanske demokracije.

– Gospodine Stier, odbili ste susret sa srbijanskim ministrom vanjskih poslova koji je bl. Alojzija Stepinca nazvao „ratnim zločincem“. Njegova izjava bila je kap koja je prelila čašu, ali što dalje kada su u pitanju odnosi sa Srbijom?

Jasno je kako je Ivica Dačić doista reagirao u maniri najgoreg komunističkog aparatčika napadajući kardinala Stepinca i nakon toga je postalo potpuno razvidno kako nije otvoren za dijalog i kako nema svrhe održati bilateralni susret koji je on zatražio.

To nikako ne znači da ne možemo imati otvoren kanal komunikacije prema Beogradu, ali on definitivno neće ići preko Ivice Dačića. Njega ne zanimaju činjenice o životu kardinala Alojzija Stepinca kojeg je blaženim proglasio, ne zaboravimo, sv. Ivan Pavao II. Dačić želi po onom starom komunističkom šablonu nametnuti kompleks krivnje cijelom hrvatskom narodu. To je nedopustivo.

– Takve izjave o Stepincu dolazile su iz Beograda i prije. Sada je hrvatski politički vrh oštrije reagirao na njih. Možda je to trebao i ranije?

Važno je da u našem djelovanju vodimo računa o interesu hrvatske države. Nama jest u interesu imati otvoren dijalog s Beogradom. Imali smo ga i u vrijeme Domovinskog rata, trebamo ga i danas. Međutim, s druge strane moramo imati sugovornika koji barem minimalno može biti otvoren za takav dijalog.

A pokušavati analizirati sve ono što je bilo prije nema previše smisla. U ovom trenutku važno je jasno naglasiti što je politika Hrvatske koju Vlada i ja kao ministar vanjskih i europskih poslova provodim.

– Kako vi kao vjernik gledate na „sporove“ oko kanonizacije Stepinca i povjerenstvo Katoličke Crkve i SPC-a?

Prvo moram naglasiti, kao ministar, da je jasno kako je pitanje kanonizacije Stepinca isključiva unutarnja stvar Katoličke Crkve.

Ako govorim osobno kao vjernik, onda samo mogu ponoviti kako je kardinal Stepinac nama katolicima, ali i svim ljudima dobre volje, uzor čovjeka koji je u vrlo teškim i zahtjevnim vremenima digao glas kako bi zaštitio dignitet svake ljudske osobe. Koji je progonjen zbog vjernosti svojim idealima, načelima te vjernosti Svetome Ocu. Sve je on to strpljivo podnio.

Mi u dostojanstvenom, kršćanskom i herojskom načinu na koji je reagirao na nepravdu uvijek možemo pronaći nadahnuće koje nam pomaže boriti se protiv nepravdi koje možemo uočavati danas. I u tome smislu on je model koji možemo slijediti i koji nas neprestano nadahnjuje. To je, po mom mišljenju, ono najvažnije.

– Vaša nedavna odluka o imenovanju Ladislava Ilčića iz HRAST-a vašim posebnim savjetnikom izazvala je reakcije u nekim medijima. Ne dokazuju li ti napadi na Ilčića kojeg se kritizira samo na temelju njegova svjetonazora kako u Hrvatskoj svjedočimo pojavi o kojoj ste i vi svojedobno pisali – netrpeljivosti prema izražavanju vjere u javnom i političkom prostoru?

Ja iza svoje odluke stojim. Ne samo zbog toga što mi je institucija savjetnika omogućena zakonom nego i zbog toga što kao potpredsjednik Vlade osim vođenja svoga resora moram donositi i niz stručnih i političkih procjena na području vanjske i unutarnje politike. Zbog toga su mi potrebni posebni savjetnici.

Što se tiče vašeg pitanja o netrpeljivosti prema vjerskom u javnom prostoru, malo bih svojim odgovorom proširio i produbio tu problematiku, ne vežući je samo uz ovaj slučaj.

Dačića ne zanimaju činjenice o životu kardinala Alojzija Stepinca kojeg je blaženim proglasio, ne zaboravimo, sv. Ivan Pavao II. On želi po starom komunističkom šablonu nametnuti kompleks krivnje cijelom hrvatskom narodu. To je nedopustivo.

Mislim da se, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim europskim državama, krivo tumači što znači odvojenost od Crkve i države, a što s druge strane znači potreba za dijalogom između Crkve i države. Ekstremni sekularizam koji bi tražio od građana koji su vjernici da se u svojim javnim istupima odriču svoje vjere bio bi uvod u totalitarizam i sputavanje slobode u našem društvu. Zato sam više puta u tome smislu citirao bivšeg irskog premijera i veleposlanika EU-a u Washingtonu Johna Brutona koji je upozoravao na opasnost ekstremnog sekularizma i tendencije eliminiranja javne manifestacije vjere. A vjera nije isključivo stvar privatnosti nego i pozitivna društvena snaga koja može generirati solidarnost u nekome društvu. Demokracije koje to uvažavaju i potenciraju su jače i razvijenije. To je još uočio Alexis de Tocqueville u svome klasičnom djelu “Demokracija u Americi”.

Prema tome, redukcionistički pristup po kojem vjernici mogu biti samo vjernici kod kuće ili u crkvi, ali nikako to ne manifestirati u javnom prostoru jer bi se to, navodno, kosilo s odredbom o odvojenosti Crkve od države – potpuno je netočan.

Neki zagovornici takvog pristupa pozivaju se na Europsku uniju. Podsjetio bih kako i u Lisabonskom ugovoru postoji odredba o potrebi dijaloga s crkvenim zajednicama. Mi smo u Europskom parlamentu izabrali Antonija Tajanija, tada potpredsjednika, a danas predsjednika Parlamenta kao osobu koja je bila zadužena upravo za taj dijalog. To je tema kojoj moramo pristupiti na pravilan način. Braniti pravo vjernika da jasno izražava svoja stajališta u javnom, pa i političkom životu, nije važno samo za vjernike nego za svakoga tko vjeruje u pluralizam i demokratsko društvo.

– Koji su razlozi tome da je taj pristup koji kritizirate tako zastupljen u hrvatskom političkom i društvenom mainstreamu, pa se svako manifestiranje kršćanskog stajališta automatski proglašava ekstremizmom. Je li riječ o nasljeđu komunističke prošlosti, pokušaju uvođenja nekog novog, lijevo-liberalnog, jednoumlja ili nečemu trećem?

Riječ je prvenstveno o strahu od promjena. To sam spomenuo i u svom eseju o trećoj paradigmi. Tamo sam elaborirao kako moramo otvoriti političke i ekonomske institucije svim segmentima društva, a ne da samo jedna manjina ima nadzor nad njima. To sam nazvao paradigmom društvene integracije. U tom smislu da se događa da brojčana većina ostane izvan institucija i ne mogu ravnopravno sudjelovati u njima.

Naša prošlost je režim gdje su političke i ekonomske institucije bile jako zatvorene i gdje su im pristup imali samo oni koji su bili članovi komunističke partije. Devedesetih se dogodila promjena paradigme gdje su se institucije počele otvarati, ali nedovoljno. Strah od promjena, pa ako hoćete i strah od vlastita naroda jest ono što koči to otvaranje. A mislim da je riječ o nečemu presudnome za razvoj Hrvatske. Naše bogatstvo nije samo u prirodnim resursima nego, prije svega, u našim ljudima. Ako mi našim ljudima ne omogućimo razvijati svoje potencijale i da budu uključeni u procese, nećemo imati novi razvojni zamah.

A naši ljudi su u ogromnoj mjeri vjernici i institucije moraju omogućiti da dođe do manifestacije te vjere. Ne protiv bilo koga i da bi nekome drugome nešto uskratili, nego da bi izrazili svoja uvjerenja. To je skok koji je nužan za demokratski razvoj Hrvatske.

– Mislite li da se oko te treće paradigme koju opisujete u svom eseju može stvoriti onakvo zajedništvo kao i oko prethodne dvije koje spominjete (osnivanje hrvatske države i ulazak u Europsku uniju)? Stvoriti od nje strateški cilj državne politike koji se neće mijenjati s mijenjanjem stranke na vlasti?

Ja sam tim esejem htio otvoriti tu temu i raspravu o tome.

Važno je ovdje napomenuti dvije stvari. Kao prvo – ono što predlažem kao „treću paradigmu” nije protiv prethodne dvije nego se na njima oslanja. Kako na hrvatskoj državotvornosti tako i na našoj pripadnosti zapadnom političkom i kulturnom krugu. On te dvije paradigme nadopunjuje.

Drugo – ono što predlažem nije nikakav neoborivi aksiom nego poticaj za raspravu. Ali, potrebno je stvoriti novi razvojni zamah u našem društvu inače će se početi događati rezidualni elementi iz totalitarne prošlosti. I to moramo izbjeći.

– Kao kršćani koji žive u takvom društvu, očito doživljavamo stanovitu napetost u odnosu na njegov dio koji je neprijateljski raspoložen prema nama. S druge strane, potrebno je imati u vidu, što ste i vi svojedobno naglašavali, kako ne smijemo zaboraviti na svoje poslanje mirotvorstva i nadvladavanja podjela. Kako pomiriti te dvije stvarnosti – onu koja od nas zahtijeva našu odlučnost i onu koja nam nalaže da budemo mirotvorci?

Kada sam to naglašavao, vodio sam se mislima bl. Ivana Merza koji je govorio kako u društvo moramo uvesti „blagi duh Evanđelja” i Radosnu vijest, ali ne nametanjem nego našim primjerom i djelima. Pokazati kako doista vjerujemo u to što proklamiramo, kako je to izvor naše sreće i kako to želimo dijeliti s društvom. Ne u smislu da bih ja nekome tko drugačije razmišlja nametao svoje razmišljanje, nego svjedočenjem koje pokazuje kako moja radost izvire iz moga uvjerenja. I potom u blagom duhu Evanđelja djelovati u javnome prostoru.

– Kako tu blagost napraviti učinkovitom u striktno političkoj dimenziji?

Tako što ćemo umjesto teških riječi raditi odlučne poteze. Ne davati naglasak na zapaljivu retoriku nego na poteze koje ćete povući. Na koncu, bit ćemo prepoznati po djelima, ne po riječima.

– Nedavno je ugledni “The Economist” objavio članak u kojem je postavljeno pitanje jesu li danas u Europi mogući katolički političari. Odgovor autora je bio – samo oni koji se na katoličanstvo referiraju do određene mjere, ali ne i u pitanjima poput pobačaja ili spolnog morala gdje inzistiranje na katoličkom nauku dovodi do gubitka glasova. Slažete li se s takvom procjenom?

Ne mogu procjenjivati situacije u svakoj pojedinoj zemlji, ali krenimo od Hrvatske.

Potrebno je svjedočiti ono u što vjerujemo i svoja uvjerenja obrazložiti. Spomenimo, recimo, temu definicije braka. Za nas je brak zajednica žene i muškarca. Ali, ne zbog toga što smatramo kako treba kriminalizirati sve ono što izlazi izvan te definicije, nego zato što je to naše uvjerenje koje je utemeljeno i na naravnom pravu.

Svjedočiti takvo nešto u Hrvatskoj je moguće što je pokazao i referendum o braku. Druga strana će takva nastojanja odmah pokušati inkriminirati i proglašavati ih protivnim normama na Zapadu. To nije točno. Većina članica EU-a definira brak na takav način. Što se tiče pokušaja da se ta nastojanja prikažu kao nešto usmjereno protiv manjina i dijaloga s njima, ona su također neistinita. Uvijek ističem – mora se poštivati kultura dijaloga, kultura tolerancije i dignitet svake ljudske osobe. Ali, istodobno, prirodno je da mi možemo manifestirati naša uvjerenja i s tih stajališta razvijati i političke institucije.

Braniti pravo vjernika da jasno izražava svoja stajališta u javnom, pa i političkom životu, nije važno samo za vjernike nego za svakoga tko vjeruje u pluralizam i demokratsko društvo

Mislim da je uvijek zahtjevno svjedočiti Evanđelje, u bilo kojem području, pa tako i u političkom. Da je jednostavno, onda bi evanđeoska poruka bila drugačija. Nama Isus ne obećava kako ćemo imati lagan posao, upravo suprotno. Onaj tko prihvaća kršćanstvo svjesno prihvaća i tu zahtjevnost i mogućnost da će zbog svojih stavova biti osuđen ili kritiziran ili diskriminiran. Ali, kršćanin ne može zbog toga posustati, nego mora ostati vjeran Isusovu nauku. A Isus nam jasno govori da neće biti jednostavno. Ali, kaže i kako ćemo ako budemo proganjani zbog njegova imena činiti pravu stvar. To je život kršćana i to je tako bilo oduvijek. Spasenje duše i njegove zahtjevnosti bile su izazov kršćanima svih generacija i bit će i kršćanskim naraštajima koji dolaze. Ali, naša je radost upravo u tom svjedočenju!

– Član ste stranke koja ima epitet demokršćanske. Ali, ne možemo ignorirati činjenicu kako se često događa da pojedinci iz HDZ-a često govore stvari koje baš i nisu u skladu s demokršćanskim credom. Kako to objašnjavate?

Važno je unutar stranke koja sebe definira i kao demokršćansku i kao narodnjačku imati i stavove koji ponekad u unutarstranačkoj raspravi mogu biti sagledani s raznih aspekata. Ali, kada se dođe do razine definiranja službenog stajališta onda stvar izgleda drugačije. Spomenuli ste maloprije pobačaj – više puta, u kontinuitetu HDZ je naglašavao kako život počinje i mora se zaštiti od začeća do prirodne smrti. HDZ je velika stranka i njezin unutarstranački život je prilično dinamičan.

Moje osobno stajalište je takvo da njime želim naglasiti demokršćanski karakter HDZ-a, jer vjerujem kako je to potrebno i Hrvatskoj.

– Sve je više onih koji tvrde kako su najutjecajnije demokršćanske stranke, poput njemačkih ili talijanskih demokršćana recimo, izgubili onu nit koja ih je spajala s politikom prvih demokršćana te da katolici trebaju tražiti neka nova rješenja u politici. U tom kontekstu često se spominje politika konzervativizma kao rješenje iako neki smatraju kako bi to dovelo do ideologizacije kršćanstva.

Prvo treba objasniti kako vjernik može birati i različite političke opcije. Kada govorim o HDZ-u kao demokršćanskoj stranci to se nikako ne smije iščitavati kao poruka da svaki vjernik mora biti naš birač ili član. Moguće je biti dobar katolik i kada birate neke druge opcije, a ne samo demokršćanske. Naravno, ne mislim ovdje na one koje su izravno suprotstavljene katoličkom nauku. Ali, postoje opcije koje jesu nadahnute kršćanstvom i katoličkim socijalnim naukom, a nisu u kategoriji demokršćanstva. Prema tome, ne smije se dogoditi da jedna stranka ima monopol na to kako će glasati katolički birači.

Kada to razjasnimo, možemo nastaviti raspravljati o tome zašto je demokršćanstvo specifično i što predstavlja.

Ono je predstavljalo, posebice nakon Drugog svjetskog rata, političare poput Konrada Adenauera ili Alcidea De Gasperija koji su svoja vjerska uvjerenja željeli inkorporirati u demokratskom sustavu koji je bio antipod totalitarizmu. Bio je to, ako hoćete, veliki povratak katolika na javnu scenu gdje se kombinirala liberalna demokracija s kršćanskim vrijednostima. Umjesto da to bude u koliziji, nastojalo se pokazati kako se u sustavu liberalne demokracije mogu promovirati kršćanske vrijednosti.

Pri tome je izuzetno važno napomenuti kako kada govorimo o liberalnoj demokraciji ne govorimo o liberalizmu kao ideologiji nego o sustavu koji ima svoje temelje kao što su trodioba vlasti, vladavina prava, poštivanje individualne i vjerske slobode…

U takvome sustavu moguće je artikulirati poziciju koja je nadahnuta katoličkim socijalnim naukom. Dakle, poziciju koja ne pripada Crkvi kao instituciji nego građanima nadahnutim njezinim naukom. To je specifično za kršćansku demokraciju.

Činjenica jest da je nekoliko posljednjih godina kršćanska demokracija pred velikim izazovima. U zapadnim zemljama izgubila se ponekad prepoznatljivost i nadahnutost kršćanskim vrijednostima u definiranju politike, a prevladao je mentalitet prilagođavanja nekim novim okolnostima.

S druge strane, u nekim drugim članicama EU-a koje su preživjele „olovna vremena” komunizma uvidjelo se kako se u nekim demokršćanskim strankama izgubila svijest o važnosti sustava liberalne demokracije kao prostora slobode.

Smatram kako bi bilo jako opasno ako bi se taj rascjep povećavao. Opasno po stabilnost za demokratski razvoj Europe.

– Gdje smo mi Hrvati u tome?

Ono što ja mogu reći kao demokršćanin iz HDZ-a jest kako smatram da je potrebno tražiti novu formulu koja će biti atraktivna. Onu unutar koje će se na temelju demokršćanskih vrijednosti moći djelovati u sustavu liberalne demokracije. To je izuzetno teška zadaća, kao i sve o čemu smo dosad govorili, ali vjerujem da je to pravi put. Nama ne treba kliznuti prema nekim autoritarnim rješenjima, ali isto tako ne smijemo zbog pokušaja dobivanja glasova iz centra gubiti svoj kršćanski identitet. Vjerujem da je taj put moguć jer je i u duhu našeg naroda. Hrvati su vjernički narod, ali nisu radikalni i ne vole ekstremizme. A taj put to upravo dobro prenosi.

– A što s idejom konzervativizma i rješenjima koje ona nudi?

Demokršćanstvo se oslanja i na konzervativizam što je moguće vidjeti i u dokumentima Europske pučke stranke koji spominju ta izvorišta. Mi naglašavamo taj demokršćanski aspekt, ali to nikako ne znači da smo u suprotnosti s konzervativnom idejom. Pri tome, ima raznih tumačenja što je konzervativizam ili koji tip konzervativizma jest dominantan.

Mislim da je za kršćane u politici pogotovo važno ono što je u temelju katoličkog socijalnog nauka. Dakle, s jedne strane se protivimo kolektivizmu kakav je zastupao marksizam. S druge, protivimo se ekstremnom individualizmu kao što ga zastupa liberalizam, ali i neki oblici konzervativizma.

Mi zastupamo stajalište da je čovjek po prirodi društveno biće. Da postoji i uloga države koja treba između sebe i pojedinca razvijati posrednička tijela. To su primjerice udruženja roditelja, sindikati ili strukovne udruge koje imaju svoju ulogu u društvu.

U XIX. stoljeću liberalizam je sva ta posrednička tijela proskribirao. Između pojedinca i države nije ostalo ništa. To nije dovelo do dobrog rezultata.

Marksistički kolektivizam je, pak, ukinuo privatno vlasništvo i individualne slobode i dao jedan loš oblik države odnosno komunističku diktaturu.

Demokršćanski put je onaj koji je različit i od komunizma i od liberalizma i koji naglašava važnost toga da između pojedinca i države postoji niz posredničkih tijela koja moraju imati svoju ulogu. Država ih mora omogućiti. Evo konkretnog primjera povezanim s pitanjem obrazovanja.

Za kršćane u politici pogotovo je važno ono što je u temelju socijalnog nauka. S jedne strane se protivimo kolektivizmu kakav je zastupao marksizam. S druge, protivimo se ekstremnom individualizmu kao što ga zastupa liberalizam, ali i neki oblici konzervativizma

Država tu ima ulogu, ali ona ne smije zamijeniti ulogu roditelja koji moraju primarno brinuti o obrazovanju djece. Država im treba pomagati, ali primarna odgovornost i pravo ipak je na roditeljima. Oni trebaju definirati kakvo obrazovanje žele za svoju djecu. Ako ima roditelja koji se žele organizirati i sudjelovati u obrazovanju svoje djece, država ih mora potaknuti. Zanimljivo je da i ekstremni liberalizam i socijalizam taj upliv roditelja osjećaju kao smetnju. Oni žele sve prepustiti državi čiji se posao onda svodi na svojevrsnu indoktrinaciju. Oni posrednička tijela između pojedinca i države ne žele vidjeti i ne žele ih priznati kao bogatstvo društva. Tu je jako važna uloga demokršćanskih političara koji moraju naglasiti i istaknuti važnost toga društvenog bogatstva. To je, uostalom, i jedno od glavnih načela socijalnog nauka – ono supsidijarnosti koje govori da utjecaj države treba izbjegavati tamo gdje te zadaće druga tijela mogu obavljati bolje.

– Kao zastupnik u hrvatskom Saboru i Europskom parlamentu pokretali ste molitvene grupe. Možete li nam reći nešto više o vašim omiljenim pobožnostima ili vašim omiljenim svecima?

U Europskom parlamentu organizirali smo molitvene doručke, a to sam svojedobno s kolegama pokrenuo i u Hrvatskom saboru. Željeli smo potaknuti političare raznih opcija da mogu otvoreno razgovarati o vjerskim pitanjima. Ponekad izgleda kao da možemo razgovarati o svemu, osim o vjeri.

Volim pobožnost krunice, osjećam kako nas ona na poseban način približava Bogu.

A što se tiče najdražih svetaca, dvojica su. Jedan je sv. Franjo Asiški i znam da dijelim tu ljubav prema njemu s velikim brojem Hrvata. Mislim da je posebno važan za naše političare i da bi bilo dobro nasljedovati njegovu poniznost.

Ako pak govorimo o svecu koji je formirao dobar dio moje generacije i bio nam uzor, to je sv. Ivan Pavao II. Njegova razmišljanja o tome kako bi se svijet trebao pripremiti za XXI. stoljeće imala su za moju generaciju, a i za mene osobno – presudnu ulogu. Često se sjećam njegovih riječi: Ne bojte se! Otvorite vrata Kristu! Govorio je to u vrijeme kada su istočnom Europom vladali režimi koji su Kristu vrata zatvarali. Ali, ta poruka je i tada vrijedila i za onaj zapadni dio Europe, možda je čak i aktualnija za njega u ovome trenutku.

Razgovarali: Petar Balta i Goran Andrijanić

Fotografije: Marin Škarica/Nova Eva

Ovaj članak STIER: Stepinac je uzor herojstva ne samo katolicima nego svim ljudima dobre volje se prvo pojavio na Bitno.net.

Mnoge žene nose rado njezino ime. Blagdan joj slavi i zapadna i istočna Crkva.

Foto: Wikimedia commons

Prema izvještajima o mukama svete Julijane mučenice saznajemo da je iz svoje obitelji bila jedina pripadnica kršćanske vjere, dok je njezin otac Afrikanac bio revan štovatelj poganskih božanstava. Julijana je bila obećana za brak jednom poganinu koji se zvao Evilazije.

Ona bi se za njega i udala, ali samo uz uvjet da postane kršćanin. On se tada razgnjevio i izveo je pred sud. Ni prijetnje ni muke hrabru djevojku nisu uspjele slomiti niti odvratiti od njezine čvrste odluke. Zbog toga je konačno osuđena na smrt, pa joj je odrubljena glava, i tako je slavno završila svoj zemaljski tijek.

Bilo je to za cara Maksimijana godine 305. Relikvije ove svete mučenice Julijane prenesene su najprije iz Nikomedije u Puteole u Italiju, zatim u Cumu i napokon 25. veljače 1207. u Napulj. Njezino je štovanje veoma razvijeno u Napulju i okolici, no crkava njoj u čast ima i po ostalim predjelima Italije, zatim Španjolske i Nizozemske.

Mnoge žene nose rado njezino ime. Blagdan joj slavi i zapadna i istočna Crkva.

Josip Antolović SJ

Molitva: Gospodine, svemogući Bože, tvojom dobrotom započinjemo ovaj dan. Spasi nas danas svojom snagom i ne daj da danas grijeha počinimo, već daj da naše misli, riječi i djela budu posve u skladu s tvojom voljom i tvoju pravednost odrazuju. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Ovaj članak Sveta Julijana – mučenica koja se nije htjela odreći svoje vjere se prvo pojavio na Bitno.net.

Spoznati da nas Bog ljubi „korijen“ je kršćanske nade koja nikada ne postiđuje, koja nikoga ne isključuje, niti marginalizira – kazao je papa Franjo na jučerašnjoj općoj audijenciji u dvorani Pavla VI.

Foto: L’Osservatore Romano.

Sveti je Otac nastavio niz kateheza o kršćanskoj nadi, a u središtu njegova promišljanja je bio odlomak iz Poslanice sv. Pavla apostola Rimljanima. Papa je istaknuo da je kršćanska nada izvanredan dar koji ne isključuje druge, već koji zbližava ljude. Kao kršćani smo pozvani s poniznošću i jednostavnošću biti njezini „kanali“ kako bi došla do sviju – rekao je.

Naš je najveći ponos imati Boga Oca koji nema miljenika i nikoga ne isključuje – nastavio je papa Franjo, dodavši da Otac zapravo otvara vrata svog doma svim ljudima, počevši od posljednjih i najudaljenijih, a tako bismo trebali i mi podupirati jedni druge. No treba biti oprezan s „hvalisanjem“ jer tu nije riječ o samohvali, već o spoznaji „svjetla Duha Svetoga“ – upozorio je Papa. Drukčije rečeno, to je milost Božja.

Odmalena nas uče kako hvalisanje nije lijepo – kazao je Papa i nastavio: I to je dobro jer hvalisanje onime što jesam ili što imam, vrsta je oholosti, a također otkriva nedostatak poštovanja prema drugima, osobito prema onima koji imaju manje od nas. A opet nas sv. Pavao apostol u petom poglavlju Poslanice Rimljanima dvaput poziva da se hvalimo. U prvom smo slučaju pozvani hvaliti se time što po Isusu Kristu imamo u vjeri pristup u milost u kojoj stojimo. Sv. Pavao nam želim pomoći shvatiti sljedeće: ako naučimo čitati svaku stvar u svjetlu Duha Svetoga, shvatit ćemo da je sve milost, da je sve dar. Kada se hvalimo na ovaj način, u miru smo s Bogom i doživljavamo iskustvo slobode, a taj se mir poslije proteže na sva područja i sve odnose u našem životu – rekao je papa Franjo.

Sveti je Otac podsjetio na Pavlove riječi da se dičimo i u nevoljama i trpljenjima. To nam pada teže negoli dika o kojoj sam ranije govorio – kazao je Papa, dodavši da mir, koji nam Gospodin želi darovati, nije mir bez brige, trpljenja, neuspjeha i razočaranja. Naime, takav bi mir bio kratka vijeka, a nakon toga bi nam bilo još gore. Mir koji dolazi iz vjere je uistinu milost: riječ je o spoznaji da nam je Bog uvijek blizu i da nas nikada neće napustiti. I to – nastavio je papa Franjo pozivajući se na sv. Pavla – rađa postojanost, jer smo i u najtežim i najpotresnijim trenucima svjesni da su Gospodinovo milosrđe i dobrota veći od svake stvari i ništa nas neće moći odvojiti od zajedništva s Njim.

Kršćanska je nada, prema tome, nešto čvrsto jer ona nikada ne postiđuje. Nada se ne temelji na nečemu što možemo učiniti ili biti, već je riječ o tome da osjetimo ljubav Božju. Papa je potom upitao prisutne: Je li svatko od nas u stanju reći: „Bog me ljubi“? To nije jednostavna rečenica, ali je činjenica. Istaknuo je kako je dobra vježba ponavljati rečenicu „Bog me ljubi“.

Poslije kateheze Papa se obratio poljskim hodočasnicima te se prisjetio dvojice zaštitnika Europe – svetih Ćirila i Metoda. Imajući njihov primjer na umu, Sveti je Otac na kraju rekao: Oni i dan-danas podsjećaju Europu kao i sve nas da je potrebno održati jedinstvo u vjeri, tradiciji i kršćanskoj kulturi te svakodnevno živjeti evanđelje.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak ‘Naš je najveći ponos imati Boga Oca koji nema miljenika i nikoga ne isključuje’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Život vjere je put na kojem susrećemo različite vrste kršćana – kaže papa Franjo. Zastanimo na pet minuta i zapitajmo se: kakav sam ja na tom kršćanskom putu?

Foto: www.modestolule.com

U jednoj od svojih propovijedi iz Doma svete Marte, papa Franjo naveo je da postoji nekoliko vrsta kršćana: kršćani-mumije, kršćani-lutalice, tvrdoglavi kršćani, kršćani zastali na pola puta – oni koji zastaju pred lijepim pogledom i tamo ostaju. To su ljudi koji su iz jednog ili drugog razloga zaboravili da je jedini ispravni put Isus, kao što je Gospodin rekao sv. Tomi: „Ja sam put“, „Tko je vidio mene, vidio je i Oca“.

Isus je ispravni put života. Važno je stalno potvrđivati idemo li dosljedno tim putem ili je iskustvo vjere nestalo ili je pak zastalo na putu.

1. Kršćani-mumije

Na prvome mjestu, Papa je razmotrio slučaj „kršćanina koji ne hoda“, koji daje dojam da je balzamiran. „Kršćanin koji ne hoda, koji ne ide putem je nekršćanski kršćanin“ – rekao je Papa. „Ne zna se što je. Kršćanin koji je pomalo ‘poganiziran’“: stoji, ne ide naprijed u kršćanskome životu, ne raste u Blaženstvima, ne čini djela milosrđa, nego samo stoji. Kao da je „duhovna mumija“. Ne čini zlo, ali ne čini ni dobro.

2. Tvrdoglavi kršćani

Prema Papi, tvrdoglavi kršćanin shvaća da je pogriješio put, ali to nije najgora stvar. Tragedija je u tome što je tvrdoglav i kaže: „Ovo je put“ te ne dopušta da mu Gospodinov glas kaže: „Vrati se nazad i počni pravim putem“. Sljedeća kategorija koju je naveo su kršćani „koji hodaju, ali ne znaju kamo idu“.

3. Kršćani-lutalice

„To su lutalice na kršćanskome putu.“ Njihov život se sastoji u „kruženju, ovdje i ondje, gubeći tako ljepotu približavanja Isusu“. Gube put, zato što često krivo skreću, što ih vodi „životu bez izlaza: prečesto se skretanje pretvara u labirint i onda ne znaju kako izaći. Izgubili su Isusov poziv. Nemaju kompas kako bi izašli“. Druge pak na putu „zavodi ljepota, stvar zbog koje se zaustavljaju na pola puta, fascinirani onim što vide, idejom ili prijedlogom, putnikom… i staju! Kršćanski život nije fascinacija, nego istina, Isus Krist“ – naglasio je Papa.

Promatrajući sve to, trebamo se pitati: kako mi ide kršćanski put koji sam započeo krštenjem? Jesam li zastao? Jesam li pogriješio put? Skrećem li stalno, ne znajući kamo duhovno idem? Zaustavljam li se pred stvarima koje mi se dopadaju – svjetovnost, taština… – ili uvijek idem naprijed, čineći djelatnim Blaženstva i vršeći djela milosrđa? Isusov put – napomenuo je Papa – pun je utjeha, slave, ali i križeva. No, uvijek s mirom u duši.

4. Kršćani zastali na pola puta

„Ostanimo danas s pitanjem, zapitajmo se pet minuta… Kakav sam ja na tom kršćanskom putu?“ – upitao je papa Franjo. Stojim li? Jesam li pogriješio put? Skrećem li stalno, kružeći? Ili se zaustavljam pred stvarima koje mi se sviđaju? Ili pak pristajem uz Isusove riječi: „Ja sam put“? Molimo Duha Svetoga da nas pouči uvijek dobro hoditi. A kad se umorimo, kratko se obnovimo i onda naprijed – rekao je na kraju papa Franjo.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Ovo su 4 vrste kršćana prema papi Franji – u kojoj skupini ste vi? se prvo pojavio na Bitno.net.

Osim što upućuje kako čitati Bibliju i služiti se njome, “Biblijski kompas” daje i jasne odgovore na pitanja je li Biblija doista Bogom nadahnuta knjiga; treba li Bibliju shvaćati doslovno; koja je razlika između katoličkih i protestantskih izdanja Biblije; što je to lectio divina i kako se koristi; što su apokrifni spisi i gnostička evanđelja itd.

U izdanju nakladne kuće Verbum objavljen je vodič za čitanje i razumijevanje Svetog pisma koji će današnjem čitatelju, neovisno o tome je li vjernik ili ne, pomoći u čitanju i razumijevanju jedne od temeljnih knjiga čovječanstva – Biblije.

U susretu s ovom ključnom knjigom kršćanske vjere i prvorazrednim kulturnim štivom poteškoću može predstavljati opsežnost i kompleksnost biblijskih spisa, kao i to što su oni tisućama godina daleko od svijeta u kojemu živimo. Upravo u tome može bitno pomoći “Biblijski kompas” autora Edwarda Srija, budući da je to knjiga koja je poput nezaobilaznog vodiča kroz Bibliju, pomažući boljem razumijevanju Svetog pisma.

Ovaj jedinstveni i praktični priručnik sadrži sve potrebne podatke za djelotvorno i kvalitetno proučavanje Božje riječi, otkrivajući pet ključeva za ispravno tumačenje Svetog pisma. Osim što upućuje čitatelja kako čitati Bibliju i služiti se njome, “Biblijski kompas” daje i jasne odgovore na brojna pitanja koja se često postavljaju o Bibliji, kao što su pitanja otkuda Biblija i koji je njezin izvor; zašto je Biblija tako važna; je li Biblija doista Bogom nadahnuta knjiga i što to uopće znači; treba li Bibliju shvaćati doslovno; koja je razlika između katoličkih i protestantskih izdanja Biblije; kako arheologija, povijest i geografija mogu pridonijeti poznavanju Biblije; što su to Svitci s Mrtvoga mora; kako moliti uz Bibliju, što je to lectio divina i kako se koristi; što su apokrifni spisi i gnostička evanđelja, zašto su nam za razumijevanje Biblije uopće potrebni Predaja i crkveno Učiteljstvo itd. Zahvaljujući svom bogatom sadržaju i privlačnom načinu na koji je koncipiran, “Biblijski kompas” pogodan je za osobno proučavanje Biblije, kao i za zajednički rad u različitim skupinama.

Knjiga “Biblijski kompas” dostupna je u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr, a moguće je više o njoj saznati na linku ovdje.

Bitno.net

Ovaj članak Biblijski kompas: jednostavan vodič za razumijevanje Svetog pisma se prvo pojavio na Bitno.net.

Bračni par Bartolić iz Zagreba poslali su brazilskom matematičaru podatke s ultrazvuka njihova nerođena djeteta, a on im je uzvratio notama koje je dobio zahvaljujući svom posebnom programu i formuli. I tako je nastala ‘melodija života’…

Foto: Sarah Zucca/Flickr.com

Naš portal objavio je prije nekog vremena priču o “Simfoniji dobrodošlice”, projektu koji su u Brazilu pokrenuli matematičar Paulo Bedaque i skladatelj Jarbas Agnelli.

Podsjetimo, Agnelli je zahvaljujući formuli Bedaquea koja je pretvorila mjerne vrijednosti s ultrazvuka nekoliko rođene djece u note skladao kompoziciju koju je potom poklonio majkama koje su imale prigodu čuti melodiju života svoje tada nerođene djece.

Bračni par Mario i Maruša Bartolić iz Zagreba pročitali su taj članak i pogledali video koji ih je duboko dirnuo.

Kako nam je Maruša napisala:

“Video nas je ganuo do suza idejom i realizacijom. Nekoliko tjedana nakon toga saznali smo da nas je dragi Bog obdario još jednim djetetom, a koje se treba roditi otprilike za tri tjedna. Naš najstariji sin Fran je u studenome prošle godine pisao e-mail prof. dr. Paulu Bedaqeu u Brazil s molbom da nam izračuna tonove naše bebe u utrobi. Iako smo mi roditelji bili skeptični da će profesor odgovoriti, on je odgovorio odmah sutradan i rado prihvatio sinovu zamolbu za izračunom tonova. Tako smo u suradnju s prof. dr. Marinom Ivanišević iz Petrove bolnice (koja nam ultrazvučnim pregledima trudnoću prati) dobili potrebne parametre, poslali iste u Brazil i dobili tonove naše bebe.”

Nakon što su dobili tonove, Maruša Bartolić, inače profesorica crkvene glazbe, improvizirala je skladbu koristeći isključivo te tonove i nastala je skladba “Čudo života”.

“Nastala je jedinstvena skladba za nas i uspomena našoj bebi koja nam uskoro stiže, a moj brat fra Zvonimir Pavičić složio je video koji je na kraju ispao jako poticajan i motivirajuć u proslavi života i Stvoritelja života”, napisala nam je Maruša.

Pogledajte video koji je zabilježio melodiju života prinove u obitelji Bartolić.

Podjećamo vas i na video ”Simfonije dobrodošlice” koji je nadahnuo Bartoliće.

Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] Simfonija života i u Hrvatskoj – ovo je glazba stvorena od podataka s ultrazvuka djeteta iz Zagreba se prvo pojavio na Bitno.net.

Biskup Strossmayer među mnogim je slavenskim narodima do danas upamćen kao njihov veliki mecena i podupiratelj. Na osobit način je volio Prag u koji je često navraćao i kojemu je posvetio i svoj putopis ”Put Zlatnoga Praga” – istaknuo je predsjednik Hrvatskog sabora

Foto: www.wallpapersiq.com

Spomen-ploča biskupu Josipu Jurju Strossmayeru svečano je otkrivena u utorak 14. veljače u Pragu. Spomen-ploča postavljena je na praškom Strossmayerovu trgu na inicijativu predsjednika Hrvatsko-češkog društva Marijana Lipovca te u suradnji hrvatskog veleposlanstva, Grada Zagreba i načelnika gradske četvrti Praga 7 Jana Čižinskya. Tekst spomen-ploče sastavio je Marijan Lipovac, a nacrt ploče izradio je arhitekt Vlado Milunić.

J.J. Strossmayer (1815.-1905.), biskup đakovački i srijemski, utemeljitelj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i zagovaratelj suradnje slavenskih naroda imenovan je 1888. godine počasnim građaninom Praga u kojemu je 1925. godine dobio i svoj trg. Svečanosti je nazočilo izaslanstvo Hrvatskog sabora na čelu s predsjednikom Božom Petrovom te zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

„Biskup Strossmayer među mnogim je slavenskim narodima do danas upamćen kao njihov veliki mecena i podupiratelj. Na osobit način je volio Prag u koji je često navraćao i kojemu je posvetio i svoj putopis ‘Put Zlatnoga Praga’. Vrhunac njegova djelovanja čini posljednja četvrtina 19. stoljeća, razdoblje u kojemu se u europskim okvirima izgrađivao pojam nacije i nacionalne države. Strossmayer je itekako osjećao sudbinsku važnost toga procesa, a posebno potrebu afirmacije identiteta i posebnosti slavenskih naroda u Austro-ugarskoj monarhiji koji se prvotno ogledaju u njihovu dostojanstvu, jeziku, kulturi i povijesti”, rekao je Petrov na svečanom otkrivanju spomen-ploče, dodavši kako o tome koliko mu je češki narod bio blizak najbolje svjedoči Strossmayerov govor na svečanosti posvete katedrale u Đakovu 1882. godine, u kojemu je istaknuto mjesto pripalo „pobratimskom češkom narodu” neslomive sile duha koji je „stalnijim radom i prosvjetom odolio neprijatelju” očuvavši temelj narodnog opstanka, izvijestila je Služba za medije Hrvatskoga sabora.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak U Pragu svečano otkrivena spomen-ploča biskupu Josipu Jurju Strossmayeru se prvo pojavio na Bitno.net.

Kultura smrti pod krinkom lažnog milosrđa ponovno pokazuje svoje pravo, izopačeno lice.

Foto: Shutterstock.com

Prijedlogom novog zakona u američkoj saveznoj državi Oregon mentalno oboljele osobe, kao i osobe koje pate od demencije, uskoro bi mogle umirati od gladi i žeđi. Nacrt zakona predviđa uskraćivanje pomoći pri uzimanju hrane i pića pacijentima koji su pri svijesti, a za izmjenu pravilnika o eutanaziji bilo bi ovlašteno posebno povjerenstvo.

– Riječ je o pacijentima koji su pri svijesti, mogu žvakati i gutati, te žele jesti, premda im je potrebna pomoć u prinošenju hrane ustima. Aktualne smjernice zakona u Oregonu štite pacijente od ovog oblika okrutnosti, a one bi usvajanjem prijedloga zakona bile uklonjene – kazala je Gayle Atteberry iz udruge Pravo na život.

Prijedlog zakona kojim bi se ozakonilo izgladnjivanje do smrti zapravo je odgovor na slučaj Nore Harris, žene oboljele od Alzheimerove bolesti koja je zbog oštećenih motoričkih sposobnosti trebala pomoć pri uzimanju hrane, a čiji je suprug sudskim putem zatražio prestanak davanja hrane. Norin odvjetnik po službenoj dužnosti pred sudom je dokazao kako bi takva odluka predstavljala kršenje zakona, no sud je ipak dopustio uskraćivanje “umjetnih načina davanja hrane i vode”.

Udruga Pravo na život u ovoj odluci, kao i u nacrtu zakona, vidi opasno ugrožavanje prava pacijenata. Njegovim usvajanjem sudovi bi u svojim tumačenjima zakona mogli izjednačiti umjetni oblik hranjenja putem cjevčice s hranjenjem pomoću žlice koje zapravo ne predstavlja medicinski oblik pomoći, već spada u temeljnu zdravstvenu skrb za pacijente pri svijesti.

Prema riječima Gayle Atteberry, “obitelji koje moraju odlučiti o prestanku umjetnih oblika hranjenja ili odustajanju od reanimacije svojih najbližih, suočavaju se s velikim emocionalnim teškoćama”. U većini takvih slučajeva riječ je o pacijentima u komi, ili na samrti. Novi bi pak zakon omogućio izgladnjivanje osoba koje su pri svijesti i ne nalaze se u terminalnoj fazi.

Atteberry smatra kako je pravi motiv ovakvog zakonskog prijedloga “nestrpljivost” osiguravajućih društava, jer njihovi osiguranici “ne umiru dovoljno brzo”.

Podsjetimo, Oregon je prva američka savezna država koja je 1998. godine ozakonila eutanaziju. Prema dostupnim podatcima, broj eutanaziranih pacijenata u stalnom je porastu. U prvoj godini primjene zakona 16 osoba zatražilo je eutanaziju, dok su 2015. godine eutanazirana 132 pacijenta, prosječne dobi od 71 godine. Sveukupno, u Oregonu je zbog eutanazije do 2015. godine umrla 991 osoba.

Tadašnji bostonski kardinal Bernard Law 1997. godine izjavio je kako je usvajanje zakona o eutanaziji “tragedija za sve Amerikance  i teško oboljele koji zaslužuju bolju pomoć zbog njihovih stvarnih potreba, a ne poziv na samoubojstvo”.

“Stanovnici ove zemlje otkrit će kako će ono što neki nazivaju ‘pravom na smrt’ ubrzo postati obvezom da se umre, u trenutku kada društvo neke živote bude označilo kao nekorisne”, kazao je kardinal.

Njegove riječi, nažalost, potvrdili su i statistički podatci i istraživanja prema kojima su glavni razlozi zbog kojih pacijenti traže eutanaziju “manja mogućnost uključivanja u aktivnostima koje život čine ugodnim (96%)”, “nedostatak samostalnosti (92%)”, te “gubitak dostojanstva (75%)”, dok je “strah od nepodnošljivih bolova” koji se u javnim raspravama najčešće koristi kao glavni argument u prilog eutanaziji, prisutan kod 28,7% pacijenata.

Na koncu podsjetimo kako je prema nauku Katoličke Crkve eutanazija u potpunosti neprihvatljiva jer “predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema Bogu, njezinu Stvoritelju” (KKC 2277), a prema riječima Cicely Saunders, britanske medicinske sestre i osnivačice pokreta palijativne skrbi, “ako pacijent traži da ga se ubije, podbacili smo u pružanju njege”.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Mentalno oboljelim osobama koje se ne mogu same hraniti Oregon će uskratiti hranu i vodu? se prvo pojavio na Bitno.net.

Tolerancija, da raščistimo jednom za svagda, ukjučuje golu snošljivost, no ne i dolaženje do istine. Potiskivanjem istine radi lažnog mira nećete, naime, do istine doći. Naposljetku ona djeluje baš kao Meduza: pretvara ljude u kamen, čini ih ravnodušnima

Foto: Shutterstock

Ne znam jeste li ikada čuli za svetog Andriju Bobolu, poljskog isusovačkog redovnika iz 17. stoljeća? Ako niste, sad je vrijeme da naučite ponešto o njemu.

Poljskog su dakle isusovca uhvatili Kozaci i obećali mu poštedjeti život ako se odrekne katoličke vjere. Svetac je to odlučno odbio pa su ga prvo svukli do gola, vezali za ogradu i okrutno pretukli, izbivši mu pritom nekoliko zuba. Potom su ga svezali između dva konja i odvukli do trga u Janowu, gdje ga je vođa Kozaka udario sabljom u glavu. Redovnik je u jednom trenutku podigao ruku da se zaštiti i ostao bez tri prsta. Zatim su ga odveli u mjesnu klaonicu gdje su ga nastavili mučiti: iskopali su mu oko, odrezali prst, noževima gulili kožu i palili rane, zabijali čavle pod nokte, odrezali mu uši, nos i usne i iščupali mu jezik kroz otvor koji su mu načinili na vratu. Potom su ga objesili o noge i okončao je svoj zemaljski život nakon nekoliko sati mučenja kada su mu sabljom odrubili glavu. U smrti mu više nisu mogli naškoditi – njegovo neraspadnuto tijelo čuva se danas u Varšavi.

Svetog redovnika spomenula sam ne zato da vam ovaj opis ukrade san, već kao svjedočanstvo što je u ne tako davnoj prošlosti živ čovjek bio spreman podnijeti za svoju katoličku vjeru. Izbor je svakako imao – jedna riječ isti bi mu tren skratila muke. No on je odabrao mučeništvo. Kako nezgodno za njega. Lijepo je jednom – gotovo prijekorno -rekla sveta Terezija Avilska jednom zgodom kad je žurila osnovati novi karmelski samostan nakon što joj je kočiji pukao kotač, a ona završila u blatu: Isuse moj, nije ni čudo da imaš tako malo prijatelja kad se ovako ponašaš prema njima!

Glupost, kakve sad to veze ima – pomislit će mnogi. Bar danas katolicima ne prijete neprijateljski rimski carevi, pomahnitali Kozaci pa čak ni komunisti – danas imamo priliku živjeti mirno i sretno u vladavini zakona i sveopćoj toleranciji i poštivanju… No ironično je da počesto baš nas apostrofiraju kao glavni remetilački faktor sveopćeg sklada i ljubavi modernog doba.

Vjernici tako budu često nazivani raznim imenima – oni postaju homofobi, rasisti, šovinisti, jednom jedinom skupnom riječi: fašisti, personifikacijom ljudske izopačenosti koju se ne treba i ne smije podnositi – protiv njih je sve dozvoljeno i opravdano.

Radikalni sekularizam posebno izražen posljednjih petnaestak godina odlučio je, poučen poviješću koja je direktnim nemilosrdnim suprotstavljanjem samo stvarala nove mučenike, postupiti  drugačije, uvijenije i mudrije: prividno ih prihvaća.

Takvo prezirno fiktivno prihvaćanje katolici međutim ne bi trebali niti željeti niti prihvaćati, baš po onom hvala, ali ne hvala principu.

Zanimljivo, ali u proteklih desetak dana sam na više različitih mjesta i od više različitih osoba naišla na tzv. sekularistički poučak koji glasi: vjera je osobna stvar pojedinca, osoban odnos čovjeka i Boga i vjernici imaju puno pravo biti vjernici ali se nemaju pravo petljati u tuđe živote i svoje stavove nametati uokolo kao jedino ispravne za sve ljude.

Moram priznati, radi se o dosjetljivoj mantri koja, naizgled širokogrudna i nesputavajuća, majstorski tjera vjernike u vlastiti privatni ćošak po principu tu u kutu nikom na putu stvarajući malo po malo marginaliziranu skupinu koja se plaši vlastite sjene.

U to ime stvoreno je čudovište nazvano tolerancija, novovjekovna Meduza koja se ruku pod ruku sa svojom gorgonskom sestrom političkom korektnošću uvukla u općeprihvaćeni javni diskurs kao nešto najpoželjnije čemu čovjek 21. stoljeća uopće može stremiti. Tako je ta moderna boginja, zaogrnuta plaštom prividne ljubavi, kažem prividne jer već dva tisućljeća posjedujemo pravu definiciju ljubavi i trebali bismo znati bolje, ona koja žari i pali modernom zapadnom civilizacijom: ona je ta koja postavlja kriterije što je prihvatljivo, a što nije.

Što je tolerancija? Zapanjujuće je da je velik broj vjernika usvojio taj pojam i koristi ga na redovnoj bazi kao nešto što je dobro i poželjno, čak je postojala nekakva smiješna inicijativa koja je željela tu riječ ubaciti u naš ustav.

Tolerancija je, da raščistimo jednom za svagda, tek puko podnošenje, ona uključuje samo golu snošljivost, no ne i dolaženje do istine. Potiskivanjem istine radi lažnog mira nećete, naime, do istine doći. Tolerancijom koja je sama sebi svrha ne rješavamo probleme: jednom sam pročitala vrlo oštroumnu definiciju tolerancije kao vrstu  života na rubu agresivnosti, a koji u biti djeluje kao nametnuta šutnja: začas vrlo uspješno šutimo dok toleriramo pobačaj, eutanaziju, homoseksualne „brakove“  i preljub. Naposljetku ona djeluje baš kao Meduza: pretvara ljude u kamen, čini ih ravnodušnima.

Mudro? Svakako. Dovoljno mudro? Ne.

Zanemarimo načas očite logičke zdravorazumske pogreške koje protivnici vjerskog „nametanja“ čine, a koje se tiču činjenice da ne možete propovijedati o nenametanju dok istovremeno sami žustro namećete svoja uvjerenja odnosno branite ljudima da budu ono što jesu i da žive u skladu sa svojim uvjerenjima – vi tada jednostavno rečeno niste vjerodostojni. Slabašno opravdanje da nema tolerancije za netolerantne  također ni na trenutak ne drži vodu: jadna je tolerancija koja tolerira samo istomišljenike.

Sportskim rječnikom govoreći, naši sekularisti su podcijenili protivnika. Nisu uzeli u obzir jedan važan, u vatri prokušan element: vojujuću Crkvu.

Benedikt XVI. je u više navrata govorio kako je potrebno ući u borbu protiv zla, usput nam citirajući svetog Augustina, za kojega je cijela povijest “borba između dviju ljubavi”: ljubavi prema samom sebi sve do preziranja Boga, te ljubavi prema Bogu sve do preziranja sebe u mučeništvu. Sredina ustvari ne postoji.

Potrebno je do kraja osvijestiti neke stvari. Primjer svetog Andrije Bobole navela sam na početku teksta s razlogom: možda ste, čitajući s užasom muke kojima je bio podvrgnut pomislili da vi također nikad ne biste zatajili Krista. Ali znate što? Činimo to svi mi i danas, itekako to činimo.

Svaki put kad okrenete leđa licu nerođenog djeteta koje gleda baš u vas, zatajili ste Krista.

Svaki put kad šutke podržavate pogubne posljedice izopačenosti koje se u sve većoj mjeri odražavaju na djecu i obitelj, zatajili ste Ga.

Mislimo za sebe kako to nikad ne bismo učinili, a ne vidimo kako smo svakog dana u baš takvoj prigodi: svakog dana činimo odabir.

Katolici se ne moraju nužno svijetu svidjeti, oni ga imaju ljubiti. Uključuje li ta ljubav nekritičko prihvaćanje svega i svačega? Naravno da ne: pa i roditeljska ljubav u svojoj punini sadrži jasno upozoravanje na loše odabire, pa u nju takvu nitko ne sumnja.

Oni koji imaju biti sol zemlje i svjetlo svijeta zaista nisu pozvani tek na puko podnošenje, oni koji vjeruju u Utjelovljenu ljubav i koji su preko Nje pozvani na ljubav moraju dobro znati ŠTO je ljubav.

I objavio sam im tvoje ime, i objavit ću još da ljubav kojom si mene ljubio bude u njima, i ja u njima.(Iv 17,26)

Budite dakle VI oni koji podučavaju. Ne obrnuto. I ne pukim podnošenjem, već istinskom ljubavlju.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Ovaj članak Raščistimo jednom zauvijek: Tolerancija je tek puko podnošenje, a ne dolaženje do prave istine se prvo pojavio na Bitno.net.

Sedam pobožnih trgovaca odlučilo je 1233. slijediti siromašnog i raspetog Krista te živjeti u siromaštvu i pokori. Prema predaji, na blagdan Velike Gospe ukazala im se Marija, pozvala ih da napuste svijet i posvete se vječnim pitanjima.

Danas slavimo sedmoricu svetih utemeljitelja Reda Marijinih slugu ili servita, prosjačkog reda osnovanog 1233., znamenitog po osobitom štovanju Blažene Djevice Marije.

Bili su to ugledni firentinski građani Buonfiglio dei Monaldi (sveti Bonfilio), Giovanni di Buonagiunta (sveti Bonagiunta), Amadeus degli Amidei (Bartolomeo, sveti Amadio), Ricovero dei Lippi-Ugguccioni (Ugo, sveti Uguccione), Benedetto dell’ Antella (sveti Manetto), Gherardino di Sostegno (Gherardino, sveti Sostegno) i Alessio de’ Falconieri (sveti Alessio). Svi su oni pripadali moćnom cehu trgovaca, koji je znatno utjecao na gospodarski, kulturni i vjerski život Firence. Putujući Italijom, Francuskom i Flandrijom, vidjeli su bujan procvat kršćanstva, ali i mnoge krivovjerne sljedbe, sukobe i rascjep među vjernicima. Potaknuti Duhom Svetim, tih sedam pobožnih trgovaca odlučilo je 1233. slijediti siromašnog i raspetog Krista te živjeti u siromaštvu i pokori. Prema predaji, na blagdan Velike Gospe ukazala im se Marija, pozvala ih da napuste svijet i posvete se vječnim pitanjima.

Ostavili su za sobom obitelji, poslove i životne radosti. Okupili su se u Cafaggiu, izvan firentinskih gradskih vrata, da bi se “mogli u većoj slobodi posvetiti razmatranju”, živjeti prema evanđelju i činiti djela ljubavi. Godine 1241. povukli su se na brdo Monte Senario, 18 kilometara sjeverno od Firence i počeli živjeti kao pustinjaci. Svoju družbu nazvali su Redom slugu Blažene Djevice Marije, oblačili se u crnu redovničku odjeću i živjeli prema pravilima svetog Augustina. Uz nasljedovanje Krista naročito su se povezali s Majkom Božjom, kao svojom odvjetnicom i posrednicom. Sve svoje poslove započinjali su sa “Zdravo Marijo” ili “Zdravo Kraljice” i na osobit način slavili subotu kao dan Majke Božje. Njihovo djelovanje odobreno je 1249., potvrdio ga je 1256. papa Aleksandar IV, 1304. papa Benedikt XI., a papa Martin V. uvrstio ih je 1424. u prosjačke redove. Serviti su se ubrzo proširili na Italiju i Europu, a tijekom stoljeća i na cijeli svijet.

Sedam svetih osnivača servita proglasio je blaženima 1717. papa Klement XI, a svetima 1887. papa Leon XIII. Njihovo štovanje počelo se širiti već u XIV. stoljeću. Danas oko 1000 servita djeluje u 28 zemalja na svim kontinentima. Bave se dušobrižništvom i odgojem, a posebno im je stalo do posvećenog života svojih članova, širenja Radosne vijesti i pobožnosti prema Majci Božjoj, s naročitim obzirom na njezine žalosti. U Rimu vode glasovito papinsko učilište Marianum.

Molitva Blaženoj Djevici Mariji

Presveta Djevice Marijo, najbolja Isusova učenice, najvjernija Njegova suradnice! Molim Te, Majko Isusova i moja, za pomoć i zagovor. Slijedeći Isusa, potpuno se želim prepustiti volji nebeskoga Oca, i s Tobom hoditi u vjeri, moja Majko. Tvom zagovoru povjeravam svoj unutarnji život. Tvojoj majčinskoj brizi poklanjam svaki dar koji posjedujem, milosni ili naravni, svoje tijelo i svoju dušu, sve što jesam i sve što činim. Moli za mene da me Duh Sveti ispuni svojim mnogostrukim darovima. Moli sa mnom da po vjeri upoznam Isusovu snagu i ljubavlju je učinim vidljivom ovom svijetu. Amen. Zdravo, Marijo…

Zupajastrebarsko.hr | Bitno.net

Ovaj članak Bogati trgovci koji su na Marijin poziv ostavili svijet i pokrenuli prosjački red se prvo pojavio na Bitno.net.