Luther, Zwingli i Calvin bili su “velika trojka” reformacije, ali i drugi, poput Johna Knoxa u Škotskoj, Martina Bucera u Strasbourgu, Philipa Melanchthona u Njemačkoj (Lutherova suradnika i arhitekta Augsburške konfesije) i Thomasa Cranmera u Engleskoj formiraju nešto poput “drugoga reda” reformatora, koji su ipak značajno doprinijeli pokretu.

Katolici koji pokušavaju razumjeti reformaciju ponekada se tuže na velik broj protestantskih crkava, denominacija i sekti. “Kako ih možete prebrojati?” Izazov nije tako velik kako se čini na prvi pogled jer deseci tisuća protestantskih crkava, denominacija i sekti vuku svoje korijene, na jedan ili drugi način, ili od tri velika osnivača reformacije, ili radikalnog reformacijskog pokreta poznatog kao anabaptisti. Shvatite njih, i to će vam mnogo pomoći pri razumijevanju kompleksne stvarnosti zvane protestantizam.

No razne protestantske frakcije nisu jedino što je zbunjujuće u vezi s erom reformacije. Katolička reformacija i različite ličnosti povezane s njom također mogu zbunjivati. Može biti teško pobrojati sve pape, prelate i političare i zato nudim ovaj osvrt kao jednu vrstu uvodnoga pregleda “tko je tko” u reformaciji, protestantskoj i katoličkoj.

Tri reformatora: Luther, Zwingli i Calvin

Većina katolika zna za tri glavna protestantska reformatora – Luthera, Zwinglija i Calvina, čak i ako ne znaju mnogo o njima. Martin Luther (1483. – 1546.), to obično znaju, bio je svećenik koji je raskinuo s Rimom zbog oprosta. Nekad se govorilo da je Luther započeo “protestantski revolt” kako bi pobjegao s jednom redovnicom. On i jest pobjegao s jednom redovnicom, iako “bijeg” baš i nije najbolji naziv za to što je učinio. Prema isusovačkom životopiscu Hartmannu Grisaru, Luther se u početku uzdržavao od braka upravo kako bi izbjegao dati svojim protivnicima oružje koje bi mogli iskoristiti protiv njega, no na kraju je ipak oženio Catherine von Boru, bivšu redovnicu.

No Luther nije započeo reformaciju kako bi se oženio. Zapravo, on nije stvarno započeo pokret zvan “reformacija”. Protivio se određenim raširenim idejama i praksama u Crkvi za njegova vremena. Jedna od tih ideja bila je da čovjek mora zaslužiti Božju milost pobožnim praksama kako bi se spasio. Druga je bila da se oprosti mogu kupiti radi dobrobiti mrtvih u čistilištu. Luther je bio u pravu u obje stvari, no suprotno raširenom mišljenju, to ne znači da je Katolička Crkva u krivu. Barem ne u najvišem, službenom izrazu svojega nauka.

Nevolja je bila u tome što zbog mnoštva problema koji su mučili kasnosrednjovjekovnu Crkvu ogromna većina katolika vjerojatno nije točno znala što Crkva naučava o tim stvarima. Dodajte tome renesansne pape i druge prelate koji su često bili pohlepni i gladni moći, i prema tome ne baš zainteresirani za proučavanje nijansi katoličkog nauka i discipline, i imate recept za katastrofu.

Luther

Martin Luther rođen je 1483. u seljačkoj obitelji u Eislebenu u Njemačkoj, kao sin Hansa i Margarete Luther. Njegov otac Hans, rudar, htio je da se njegov sin bavi crkvenim pravom, ali nažalost, to se nije dogodilo. Kao posljedica zavjeta koji je ne razmišljajući napravio za jedne oluje, Luther je odlučio postati redovnik. Godine 1505. pridružio se augustincima, najstrožoj redovničkoj kući u Erfurtu. Tamo je Luther započeo s intenzivnim samostanskim životom molitve, učenja i posta. Dvije godine kasnije zaređen je za svećenika i nastavio je sa studijem teologije.

Na nesreću, Luthera su poučavali nominalističkoj teologiji, vrsti dekadentnog skolasticizma koja je njegovu već ekstremnu osobnost gurnula u očaj. Počeo je vjerovati da mora zaslužiti spasenje vlastitim trudom. No što je više pokušavao to molitvom, postom i drugim  dobrim djelima, osjećao je da je neprihvatljiviji Bogu.

Lutherovo proučavanje sv. Pavla kroz perspektivu sv. Augustina i njegove kontroverzije s pelagijancima promijenilo je sve to. Luther je shvatio da se “pravednost Božja” (iustitia Dei), o kojoj Pavao piše u Poslanici Rimljanima 1,17 odnosi na pravednost po kojoj je grješnik milosno opravdan vjerom, a na standard pravednosti po kojem bi Bog sudio grješnicima koji se bore zadobiti opravdanje svojim vlastitim trudom. To shvaćanje preobrazilo je uznemirenog redovnika, koji je sada našao mir s Bogom kroz vjeru. Vidio je svoje “otkriće” ili “ponovno otkriće” starog pavlovskog naučavanja kao radikalnog odmaka od pogleda srednjovjekovnih “naučitelja”. No tome ipak nije bilo tako. Luther to nije znao, ali vodeći srednjovjekovni komentatori imali su isti stav o “pravednosti Božjoj”.

Luther je također shvatio vjeru kao Božji milosni dar po kojem primamo i dar opravdanja, u suprotnosti svim ljudskim naporima da steknu ili zasluže Božju naklonost. Kao način inzistiranja da ljudska bića ne doprinose ništa sami od sebe svojem opravdanju, Luther je inzistirao da čovjeka opravdava “samo vjera”.

Lutherovo “otkriće” bilo je više od osobne “prijelomne točke”. On je tada bio profesor teologije na Sveučilištu u Wittenbergu, gdje je propovijedao to shvaćanje Boga studentima. No sve dok se pitanje “prodaje” oprosta nije pojavilo u Lutherovoj biskupiji, problem nije postao aktualnim, kako novinari kažu.

“Prodaja” oprosta pojavila se u susjednoj biskupiji, u Mainzu. Kad se problem proširio u Lutherovu biskupiju i ispovjedaonicu, Luther je počeo obraćati pozornost. 23-godišnji nadbiskup Mainza dopustio je da se oprosti propovijedaju u njegovoj biskupiji u zamjenu dio prikupljenih prihoda. Novac je trebao otići za obnovu bazilike sv. Petra u Rimu. Nadbiskup je zapravo trebao novac da plati Rimskoj kuriji da mu dopusti da ima tri biskupije odjednom.

Kako se nešto duhovno – a oprost je, na kraju krajeva, otpuštanje vremenitih kazni zbog grijeha – može “prodavati”? Teorija je bila da se novčani prilozi mogu računati kao oblik pokore, kad je darivatelj dao iskreno i žrtvujući se od srca, s ispravnim motivom. Na nesreću, praksa se brzo iskvarila u “kupovanje” otpuštenja kazne za grijehe. Što je bilo najgore, “prodavanje” oprosta povezalo se s pogrješnom primjenom načela molitve za mrtve u čistilištu. Katolički je nauk bio da se pokajnički čini mogu kroz Krista prinijeti Bogu kao jedna vrsta “molbe” u ime onih koji su umrli i pročišćavaju se u čistilištu.

Takvu “molbu” trebalo je shvatiti kao učinkovitu per modem suffragi u mjeri u kojoj Bog čuje molitvu Crkve. Drugim riječima, u tome nije bilo ničega automatskoga. Budući da je “darivanje” kako bi se zadobio oprost moglo biti pokajnički čin, zaključeno je da osoba može “darivati” kako bi zadobila oprost u ime duše u čistilištu. No, kako je narod razmišljao, “kupovali” ste oprost kako biste izbavili dušu ili duše iz čistilišta, posve jasno. Johann Tetzel, dominikanac koji je propovijedao o oprostima u biskupiji Mainz, imao je sljedeći “reklamni slogan”: “Čim novčić u blagajnu uskoči, duša iz čistilišta iskoči.”

Luther je s pravom prosvjedovao zbog takvih zloporaba. Krajem 1517. objavio je 95 teza u kojima je raspravljao o raznim stvarima koje je smatrao zloporabama toga vremena. U to vrijeme to je bila standardna akademska praksa. No drugi čimbenici, poput politike (civilne i crkvene) i ljudskog ega (uključujući i Lutherov), ušli su u računicu. Stvari su brzo izmakle kontroli. Luther je uskoro otišao dalje od pitanja spomenutih u njegovih 95 teza.

Rim je u početku ignorirao ono što je papa Lav X. nazvao “redovničkom prepirkom”. Neki od Lutherovih protivnika smatrali su da, što se tiče oprosta, treba ići na sve ili ništa. Ili ih prihvaćate kakvima jesu, uključujući i praksu prodaje oprosta, ili ih kompletno odbacujete. Luther nije gubio vrijeme odbacujući oproste i mnoga druga vjerovanja. Njegovi opravdani prigovori zloporabama brzo su se pomiješali s neopravdanim doktrinalnim inovacijama (a njegovu tvrdoglavost da i ne spominjemo) i sve je to kompromis učinilo nemogućim.

U početku je Luther mislio da je Papa naprosto neinformiran i da pogrješno shvaća situaciju u Njemačkoj, no vrlo je brzo počeo napadati samo papinstvo kao Antikrista i zamišljao sebe kao onoga koga je Bog uzdignuo da obnovi Crkvu prema Evanđelju Isusa Krista.

Lutherovi su protivnici također bili tvrdoglavi. Opća pomutnja oko toga što Crkva zapravo naučava stvari je učinila gorima. Mnogi njemački kneževi vidjeli su priliku da udare na katoličkog cara i na papinstvo u kojem dominiraju Talijani i tako su pretvorili u biti vjersku raspravu u političku i gospodarsku borbu. Luther se nije slagao s time, ali nije imao izbora nego da podupre one koji podupiru njega. Tako je započela podjela kršćanstva na zaraćene teološke i političke frakcije.

Zwingli

Ulrich Zwingli (1484. – 1531.), švicarski reformator, bio je dosta drugačiji od Luthera. Luther je bio redovnik i svećenik, a Zwingli vojnik-plaćenik i politički aktivist. Luther je po obrazovanju bio biblijski teolog, a Zwingli kršćanski humanist. Luther je naglašavao opravdanje milošću po vjeri i ustrajnost grijeha u vjernikovu životu, čak i nakon opravdanja. Zwingli, iako nikada nije porekao opravdanje milošću po vjeri, naglašavao je moralnu i društvenu transformaciju. Luther je bio pesimist po pitanju kristijaniziranja države, a Zwingli je htio sjediniti Crkvu i državu u Zurichu.

No glavna se razdjelnica između Luthera i Zwinglija tiče sakramenata. Zwingli se u objašnjavanju sakramenata služio svojim vojničkim iskustvom. Tvrdio je da latinska riječ sacramentum znači “zakletva”. Iz toga je zaključio da su sakramenti (on je kao sakramente računao samo krštenje i euharistiju) znakovi ili prisege, zakletve Božje vjernosti njegovu narodu. Kasnije je Zwingli počeo objašnjavati tu narav sakramenata kao zakletve govoreći o prisezi vjernosti Božjega naroda zajednici Crkve. No ni u jednome slučaju Zwingli nije razumio sakramente kao učinkovite znakove ili da oni stvarno udjeljuju ono što označavaju. Oni su u najboljem slučaju znakovi naše povezanosti i poistovjećivanja s Crkvom. Riječ Božja proglašavala je da je ona izvor kršćanskog života. Sakramenti samo daju priliku da se javno demonstrira nečija vjera.

Razlika između Luthera i Zwinglija nigdje nije jasnija nego kao u njihovim stavovima o euharistiji. Luther je poricao transsupstancijaciju, ali je uvažavao jedan oblik stvarne Isusove prisutnosti u euharistiji. Zwingli je tu predodžbu odbacivao. Za njega je euharistija samo spomen Isusove smrti, ritualni znak koji je Isus ostavio svojoj Crkvi, da se po njemu sjeća njegova čina predavanja samoga sebe. Kruh i vino euharistije ne mijenjaju se u svojoj biti. Oni se u najboljem slučaju mijenjaju u svojem značenju, zbog konteksta u kojem su primljeni.

Luther i Zwingli imali su oštro neslaganje po pitanju Isusovih riječi na posljednjoj večeri. Luther je shvaćao da se “Ovo je moje tijelo” odnosi na stvarnu prisutnost. Za Luthera “je” znači “je”, pa kada je Isus rekao “Ovo je moje tijelo”, htio je potvrditi da se nešto dogodilo euharistijskim elementima. Zwingli je pak razumio da “Ovo je moje tijelo” znači “Ovo označava moje tijelo”. Nije vjerovao da se išta dogodilo osim promjene značenja u umovima vjernika.

Neslaganje između Luthera i Zwinglija predstavlja prvu veliku podjelu među različitim krilima reformacije. Calvin će kasnije izraziti neslaganje i s Lutherom i sa Zwinglijem po pitanju sakramenata, naročito euharistije, no za Luthera je to značilo udaljavanje od ideje da je Biblija jasna prosječnom čitatelju. Sveto pismo, činilo se, jasno je svakome čovjeku, ako je on školovani egzeget i ako se slaže s Lutherom.

Neslaganje oko euharistije predstavljalo je velik problem reformatorima, toliki da su se istaknute ličnosti poput Luthera, Zwinglija, Bucera, Melanchthona i Oecolampadiusa susrele u Marburgu 1529. kako bi riješili svoja neslaganja. No frakcije nisu mogle doći do konačnog dogovora i podjela među njima rezultirala je velikim političkim poteškoćama jer je katolički car Karlo V. mogao iskoristiti razlike među reformatorima.

Na kraju je Zwinglijev doprinos reformaciji bio kratak poput njegova života. Poginuo je 1531. u bitci kod Kappela, a za poraz ciriške vojske ponajviše je bilo krivo odbijanje njemačkog luteranstva da ga podupre. I to je dijelom posljedica neslaganja između Luthera i Zwinglija u Marburgu.

Calvin

Po mnogo toga je Jean Calvin (1509. – 1564.) osnivač svjetskog protestantizma. On je bio pravi mozak reformacije, sistematizirao ju je i u određenoj mjeri teološki sistematizirao, unatoč činjenici da je on bio četvrt stoljeća mlađi od Luthera i Zwinglija i da pripada drugome naraštaju reformacije.

Calvin je bio francuski laik koji je studirao teologiju u Parizu s namjerom da postane svećenik, a kasnije se prebacio na studij prava. Studirao je i klasične jezike i stekao je dobro humanističko obrazovanje.

Otprilike dvije godine nakon što je umro Zwingli (1533.), Calvin je javno prihvatio ciljeve reformacije. Kažem “javno prihvatio” jer bez sumnje je neko vrijeme već prije privatno razmišljao o idejama reformacije, iako je malo toga pisao o procesu u kojem su se razvijali njegovi vjerski pogledi. Na jedan način Calvin je odrastao na idejama reformacije – bilo mu je 11 godina kada je Luther ekskomuniciran.

Francuska je bila neprijateljski nastrojena prema reformaciji, pa je Calvin pobjegao u Basel. Tamo je dao svoj prvi doprinos protestantizmu svojom Zasadom kršćanske religije, čije se prvo izdanje pojavilo na latinskome 1536., i koje je Calvina učinilo slavnim. Kasnije će to djelo prevesti na francuski i revidirati ga mnogo puta. Calvinova Zasada kršćanske religije nije toliko djelo sustavne teologije koliko uvod u kršćansku vjeru kako ju je Calvin shvaćao. Djelo je postalo teološki kompendij za kasnije naraštaje reformiranih protestanata, i izvršilo je jako velik utjecaj na oblik zapadne kulture.

Calvinov doprinos reformaciji bio je praktičan koliko i teorijski. Kao što je Zwingli imao Zurich, tako je Calvin imao svoju operativnu bazu – Ženevu. Njegov ga je prijatelj Farel pozvao da tamo promiče reformu, i Calvinu je taj grad postao domom. On ga je htio formirati kao autentičnu, primjernu kršćansku zajednicu, kao uzor koji treba slijediti po cijelom protestantskom svijetu.

Calvina su kritizirali što je u Ženevi zasnovao teokraciju, no to je prejaka formulacija. Građanski i crkveni stalež su po njegovu mišljenju bili paralelni, a ne identični. Svaki je imao svoje neposredno nadleštvo, i mogao je normalno raditi svoj posao. S druge strane, bilo bi pogrješno reći da je Ženeva imala strogu razdvojenost Crkve i države. Calvinov pogled bio je u najboljem slučaju onaj o međuovisnosti, gdje Crkva u konačnici o svemu odlučuje, a građanske vlasti služe crkvenoj zajednici. Ondje gdje je Luther zapravo predao Crkvu dominaciji države (ako državu kontroliraju oni koji dijele njegova teološka uvjerenja), Calvin je htio održati srednjovjekovnu razdvojenost Crkve i države, u isto vrijeme dopuštajući Crkvi da neizravno dominira državom inzistirajući da država djeluje po veoma preciznim crkvenim zakonima i normama.

Kako je Zasada kršćanske religije izvršila velik utjecaj na teologiju reformacije, Calvinove Crkvene odredbe jako su utjecale na strukturu mnogih reformiranih Crkava i njihovu vezu s društvom. Jedan važan element Crkvenih odredaba bio je Konzistorij, središnji crkveni upravljački aparat, sastavljen od svećenika i starješina. Njegova je svrha bila održati crkvenu disciplinu i teološku ortodoksiju, no kada je društvena zajednica grada identična crkvenoj, posljedica je da crkvena disciplina i vjerska heterodoksija imaju društvene implikacije. Veoma su brzo crkveni prekršaji postali građanskima, ili barem prekršajima s građanskim posljedicama, kako je to uvidjela srednjovjekovna Crkva.

Konzistorij je nadgledao ponašanje vjernika-građana Ženeve do u najmanji detalj, intervenirajući disciplinskim mjerama poput javnih prijekora i izopćenja. No kako su građanska i crkvena vlast bile tako tijesno isprepletene, osuda od strane Konzistorija mogla je dovesti do građanskih kazni poput javnih globljenja, pa čak i izgona i pogubljenja. Ljude se dovodilo pred Konzistorij zbog svih vrsta prekršaja, uključujući i sitnice poput pjevanja kritičkih pjesmica o Calvinu, kartanja, plesa, ili smijanja za vrijeme propovijedi. Konzistorij je također slao članove u svaku župu da traže prekršitelje, koji bi, ako bi bili otkriveni, išli pred sud Konzistorija. Svako kućanstvo imalo je posjet jednom godišnje, prije Uskrsa, da se utvrdi status mogućih pričesnika. Ako je Ženeva bila “Rim reformacije”, Konzistorij je bio njezina Inkvizicija, a Calvin njezin papa.

Ženeva pod Calvinovim utjecajem kontrolirala je živote svojih građana, uključujući i njihove privatne živote, i to mnogo više nego što je to činila srednjovjekovna Crkva. Pojedinačni kršćanin u Ženevskoj crkvi bio je “slobodan” interpretirati Bibliju za sebe, ako ju je tumačio točno onako kao i Calvin.

Je li Calvin bio diktator? U konvencionalnome smislu zasigurno ne. Nije bio izabran na politički položaj, niti je u Ženevi ostvarivao izravnu političku moć. Bio je uglavnom pastor, a ne političar. No ipak ne smijemo ići tako daleko kao neki od Calvinovih pristaša koji kažu da je on bio “jednostavno samo” pastor. Posjedovao je ogroman utjecaj u političkoj zajednici, mnogo veći od utjecaja pukog građanskog vođe, a taj se utjecaj izravno prenosio u ograničenja i kazne građanskog prava. Ženeva nije bila apsolutistička država, u modernom smislu, ali nije bila ni slobodna država, osim možda za one koji su već prihvaćali njezine rigidne norme ponašanja.

Odličan primjer Calvinova utjecaja u Ženevi je slučaj Pierrea Ameauxa, člana gradskog vijeća, koji je kritizirao Calvina kao propovjednika lažnog nauka. Vijeće je naredilo Ameauxu da povuče svoju izjavu, ali Calvin je htio strožu kaznu. Ameaux je bio prisiljen proći kroz grad u samoj košulji, s bakljom u ruci.

Ameauxova sudbina bila je samo sramoćenje. Pionir slobodnih mislilaca Jacques Gruet pogubljen je zbog kritiziranja Calvina, zbog blasfemije i zbog prosvjedovanja zbog strogih zahtjeva Calvinove Ženeve. Mučen je i odrubljena mu je glava. Calvin je također Jeromea Bolseca izgnao jer se Francuz nije slagao s Calvinom u vezi s predestinacijom, tako dokazujući da je Ženeva, iako je bila utočište za protestante diljem Europe koji su se slagali s Calvinom, znala biti mjestom ugnjetavanja za ostale.

No najpoznatiji je slučaj Michaela Sevetusa, koji nije prošao tako dobro kao Bolsec. Španjolski liječnik i pisac preuzeo je na sebe da preformulira nauk o Trojstvu prema bitno gnostičkim kategorijama. No Sevetus je pogriješio poslavši Calvinu prvi primjerak, koji je, prilično zapetljanim putom, doveo do toga da je Calvin dojavio katoličkim sucima u Beču da se heretik Sevetus bavi medicinom u njihovu gradu. Zbog toga je za njim u potjeru pošla Inkvizicija. Sevetus je uspio pobjeći i završio je, od svih mjesta, u Ženevi, na putu za Napulj. Calvin ga je dao uhititi, suditi i osuditi na smrt. Kao čin milosrđa, Calvin je zatražio da Sevetusu odrube glavu umjesto da ga spale, no u ovom slučaju Calvinov zahtjev nije uvažen.

Teološki govoreći, Calvin je preuzeo Lutherova dvostruka načela opravdanja vjerom i vrhovni autoritet Biblije, ali je dodao zanimljive izmjene, posebno prvome. Calvin je uveo sustavnu razliku između opravdanja i posvećenja. Oboje su, prema Calvinu, djelo milosti po vjeri, i neodvojivi jedno od drugog. Opravdanje uključuje pripisivanje Kristove krjeposnosti vjerniku, što znači da se Bog prema njemu odnosio drukčije, ali ga nije promijenio. Posvećenje, s druge strane, jest djelo Duha Svetoga u čovjeku koje ga mijenja prema uzoru Krista. Zapravo, ono što katolici smatraju opravdanjem, Calvin je podijelio na opravdanje i posvećenje.

Predestinaciju se često pogrješno smatra Calvinovom središnjom temom, ali zapravo u njegovoj teologiji središnje mjesto zauzimaju slava Božja i njegov apsolutni suverenitet. Ipak, predestinacija je blisko povezana s tim idejama i stoga je važna za Calvinova razmišljanja, čak i ako je to manje nego što su to htjeli pokazati kasniji kalvinistički teolozi. Pitanje se odnosi na Božji suverenitet i njegovu milost. Božji suverenitet neće dopustiti nikome da natjera Boga da ga spasi, a njegova milost spašava ljude bez obzira na njihova djela. Slično, Božji suverenitet zahtijeva da on unaprijed odlučuje o sudbini sviju, čak i zlih, osuđujući ih na prokletstvo.

Povremeno su katolički polemičari napadali pojam predestinacije sam po sebi, kao da se tu radi o Calvinovu izumu, no i katolički nauk afirmira jedan oblik toga nauka, doduše, ne Calvinovu inačicu. Katolički nauk drži da Bog predodređuje neke ljude za vječni život. Nadalje, uči da Bog predodređuje neke ljude za vječno prokletstvo zbog njihovih predviđenih grijeha, to jest, zbog njihovih djela koja su ili izravno odbacivanje samoga Boga ili odabir nečega što se ne podudara s ljubavlju Božjom. Katolički nauk razlikuje se od kalvinizma u tome da li Bog predestinira ili reprobira[1] (da upotrijebimo precizan teološki termin) ljude bez pozivanja na njihove grijehe. Calvin je rekao da, katolički nauk kaže ne.

Calvin je afirmirao bezuvjetnu reprobaciju nekih ljudi na prokletstvo. Njegov nauk ponekad se naziva dvostrukom predestinacijom, jer drži da Bog osuđuje i spašava jednako bez obzira na zasluge. Calvinov pogled čini se suprotnim Božjoj univerzalnoj spasenjskoj volji, kako ju je izrazio sv. Pavao u 1 Tim 2,4: “[…] našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.” Univerzalna spasenjska volja podudara se s Božjom odlukom da dopusti ljudima da budu prokleti zloporabom slobode, ali teško je vidjeti kako se to uklapa s Bogom koji aktivno osuđuje ljude na propast bez pozivanja na njihove grijehe.

Što se tiče sakramenata, Calvin je uvažavao samo krštenje i euharistiju, koju je nazivao večerom Gospodnjom. Za razliku od njegovih današnjih baptističkih nasljednika, Calvin je naučavao da se mora krstiti malu djecu, temeljeći svoje zaključivanje na analogiji između znaka saveza u Starome zavjetu, obrezanja, koje se radilo na muškoj novorođenčadi, i znaka saveza u Novome zavjetu, krštenja.

Što se tiče euharistije, zauzimao je položaj između Lutherova vjerovanja u stvarnu Prisutnost s jedne strane i Zwinglijeva čisto simboličkog, spomenskog pogleda s druge strane. Kristovo tijelo i krv su dinamično ili virtualno “prisutni” u Euharistiji i primaju se vjerom. Drugim riječima, Kristova milost je prisutna, ali ne i supstancija njegova tijela i krvi. Taj pogled, ponekad nazivan dinamičnom ili virtualnom prisutnošću, čini teškim, ako ne i nemogućim, razlikovati Kristovu prisutnost u euharistiji od njegove prisutnosti u krštenju ili bilo kojoj drugoj milosnoj prigodi, jer je “moć” Isusova tijela i krvi prisutna i na drugim mjestima. Što onda razlikuje euharistijsku prisutnost Isusa od npr. njegove prisutnosti u čitanju Svetoga pisma s vjerom ili pobožnoga slušanja propovijedi?

Luther, Zwingli i Calvin bili su “velika trojka” reformacije, ali i drugi, poput Johna Knoxa u Škotskoj, Martina Bucera u Strasbourgu, Philipa Melanchthona u Njemačkoj (Lutherova suradnika i arhitekta Augsburške konfesije) i Thomasa Cranmera u Engleskoj formiraju nešto poput “drugoga reda” reformatora, koji su ipak značajno doprinijeli pokretu.

Radikalna reformacija

Luther, Zwingli i Calvin predvodili su ono što se nekad naziva magisterijalnom reformacijom, tako nazvanom jer je koristila građanski autoritet magistrata kako bi ostvarivala svoje ciljeve. No postojala je i radikalna reformacija, koju su odbijali i magisterijalni reformatori i Katolička Crkva.

Radikalna reformacija išla je dalje od Luthera, Zwinglija i Calvina, posve odbijajući bilo kakvu povezanost između kršćanstva i šireg, sekularnog društva, naročito građanske vlasti, kao i institucionalizirane izraze kršćanstva. Radikalni reformatori vidjeli su sebe kao one koji se vraćaju kršćanstvu Novog zavjeta, i odbijali su sve ono što su smatrali kompromisom s čistim evanđeljem – uključujući mnoge elemente magisterijalne reformacije.

Radikalna reformacija počela je u Zurichu, ranih 1520-ih. Dijelom je bila reakcija na Zwinglijeve reforme, koje su radikalni reformatori smatrali nedovoljnima. Zwingli se s njom, naravno, nije slagao, i nazvao je radikalne reformatore anabaptistima (“onima koji se ponovno krste”) jer su oni inzistirali na ponovnom krštenju onih koji su se krstili kao mala djeca.

Radikalni reformatori gurali su reformacijsku doktrinu sola Scriptura koliko su god više mogli. Ondje gdje je magisterijalna reformacija u načelu dopuštala prakse koje nisu suprotne Sv. pismu, čak i ako ih Pismo ne afirmira doslovno (naročito u slučaju krštenja novorođenčadi), radikalna reformacija zahtijevala je eksplicitno dopuštenje iz Pisma za sve. Nadalje, imala je sklonost odbijati vanjske autoritete, državne crkve ili vjersku pripadnost i naglašavala je pacifizam. U nekim slučajevima radikalni reformatori pozivali su na zajedničko vlasništvo. Elementi radikalne reformacije također su naginjali entuzijazmu, kvijetizmu i iluminizmu. Mnogi ljudi u radikalnoj reformaciji iščekivali su drugi Kristov dolazak, kojim bi se uspostavilo tisućljetno kraljevstvo.

Iako su radikalni reformatori vjerovali u opravdanje samo vjerom, također su inzistirali da oni koji su istinski opravdani – a pod time su često podrazumijevali da su to oni koji su mogli pokazati na neko iskustvo obraćenja – moraju činiti dobra djela i živjeti prema visokim moralnim standardima. Oni koji u tome nisu uspijevali često su bili izbacivani iz zajednice.

Conrad Grebel i Felix Manz bili su među ranim vođama radikalne reformacije ili anabaptističkog pokreta. Thomasa Müntzera, nekadašnjeg Lutherova kolegu i pokretača revolucije u Saskoj, ponekad se smatra anabaptistom jer je odbacivao krštenje novorođenčadi i tvrdio je da objava i dalje traje. No kako su mnogi anabaptisti bili i pacifisti, teško da je Müntzer tipičan primjer. Menno Simons, bivši katolički svećenik i osnivač menonita, također je bio među ranim anabaptistima.

Geografija

Prostor je sve, čak i u reformaciji. “Prostor” znači “teritorij” i reformatori nisu bili zadovoljni time da samo imaju svoju “nišu” za provođenje svoga vlastitog prava da vjeruju i žive prema svojim tumačenjima Pisma. Vjerovali su da je posrijedi samo evanđelje Kristovo i zato su se osjećali potaknutima da svoj pokret šire što dalje. Tako su se sukobili s katolicima, koji su njihova nastojanja vidjeli kao herezu i prijetnju stabilnosti društvenog poretka. Protestanti su htjeli širiti se i osvajati, a katolici su ih htjeli obuzdati, ako ne i preobratiti ih.

Reformacija je počela u Njemačkoj, s Lutherom, ali se brzo proširila kroz Europu, zahvaljujući u velikoj mjeri tiskarskom stroju. Uskoro su se reformatori počeli pojavljivati u Švicarskoj, Francuskoj i Engleskoj. A kuda god su se širile ideje reformacije, tuda se širila i borba za političku kontrolu i teritorij. Na kraju je Europa bila manje-više podijeljena između protestantskog sjevera: Engleske, Skandinavije, Danske, Nizozemske, sjeverne Njemačke, i Pruske, i katoličkog juga: Španjolske, Portugala, Francuske, Italije, južne Njemačke te Mađarske i Poljske.

Pape

Uspjeh ili neuspjeh često ovisi o vodstvu – o tome što vođe uspiju ili ne uspiju. Što se tiče reformacije, velik dio krivnje je upravo na hijerarhiji, uključujući i papinstvo. Ili je barem tako rekao papa Hadrijan VI., koji je 1523. poslao svoga legata da prizna sljedeće pred njemačkim kneževima okupljenima u Nuernbergu:

“Mi slobodno priznajemo da je Bog dopustio da ova kazna dođe na Njegovu Crkvu zbog grijeha ljudi, a naročito zbog grijeha svećenika i prelata… Mi dobro znamo da se mnogo godina mnogo toga događalo u ovoj Svetoj Stolici što bi se moralo gledati s užasom: zloporabe u duhovnim pitanjima, prekršaji Zapovijedi; doista, da je sve teško izopačeno” (citirano u K. Adam, One and Holy, str. 97).

Srednjovjekovni papinski skandali, uključujući tzv. babilonsko sužanjstvo Crkve i Veliki zapadni raskol, u kojem su prvo bila dvojica, a zatim trojica pretendenata na papinsku službu, donijeli su papinstvu, kao i skandalozno življenje i nepotizam, mnogo izrugivanja. Nadalje, sami pape često su zakazivali u reformiranju Crkve, čak i kada su bili u položaju da su to mogli. A kada se Reformacija konačno dogodila, papinstvo nije shvatilo izazov Crkvi i zakazalo je u brzom rješavanju problema koji su do njega doveli. Istovremeno, kad je Crkva konačno počela reformirati, papinstvo je pomagalo u predvođenju puta.

Papa Hadrijan VI. (1522. – 1523.) htio je reformirati i obratiti Crkvu, ali njegov je kratak pontifikat to učinio nemogućim. Hadrijan je bio veoma pobožan, čak pomalo antirenesansni Papa. Kada je došao u Rim, nije dopustio ljudima da podignu trijumfalni luk u njegovu čast zato što je to poganski običaj. No je li cijela Crkva bila spremna proći rigorozno obraćenje na koje je pozivao Hadrijan VI.? Čini se slabo vjerojatnim. Papinstvu bi trebalo vremena da ponovno stekne kredibilitet oko reforme, a čak i kada su pape počele ozbiljno shvaćati svoje apostolske odgovornosti u svezi s time, reformatori su napadali papinstvo kao instituciju inherentno suprotnu evanđelju, a ne samo vršitelje te službe kao osobno nedostojne. Moralo se ozbiljno i mudro pozabaviti doktrinalnim, a ne samo moralnim problemima papinstva. Ipak, papa-reformator bio bi bolji od pape-nereformatora. Zato je prerana smrt Hadrijana VI. bila tragedija s ogromnim posljedicama.

Papa Klement VII. (1523. – 1534.). Što se tiče reformiranja Crkve ili reagiranja na protestantizam, pontifikat Klementa VII. može se sažeti jednom riječju: katastrofa. Ovaj papa iz obitelji Medici nastupio je nakon kratkoga pontifikata žestokoga reformatora Hadrijana VI., a prethodio je Pavlu III., kojega mnogi smatraju prvim Papom katoličke reformacije. Da je Klement imao polovicu duhovne energije ijednoga od te dvojice, povijest reformacije, pa čak i cijelog svijeta bila bi drastično drukčija.

Nažalost, Klement VII. značio je povratak renesansnome papinstvu, iako bi se moglo reći da nije bio moralno bankrotiran poput nekih drugih njegove vrste. Većinu svoje papinske energije posvetio je uživanju u umjetnosti i kulturi i upletanju u političke intrige. Neusredotočen čovjek, koji je dobio prevelik zalogaj, nije bio sposoban donijeti red i disciplinu u Crkvu, a još manje biti instrumentom obraćenja. Dok se protestantizam širio, on je sjedio u zatvoru u dvorcu Sant’ Angelo, kao posljedica toga što ga je car protjerao i zauzeo Rim 1527. zbog Klementova pristajanja uz francuskog kralja Franju I. protiv cara Karla. Upravo se Klement bavio engleskim kraljem Henrikom VIII. i pitanjem valjanosti njegova braka s Katarinom Aragonskom, nećakinjom cara Karla. Dok je Karlo dominirao Italijom, bila je mala vjerojatnost da će Klement poduprijeti Henrika protiv Katarine. Štoviše, Papina odluka u tome pitanju naprosto se morala doimati politički motiviranom. Godine 1533. Henrik je raskinuo s Katoličkom Crkvom zbog Klementova odbijanja da poništi Henrikov brak s Katarinom, s katastrofalnim posljedicama po englesko katoličanstvo i katoličku borbu protiv nadolazećeg protestantizma na Kontinentu.

Papa Pavao III. (1534. – 1549.). Iako se Božji Duh neće beskonačno boriti s čovjekom, njegovo obećanje da će uvijek biti sa svojom Crkvom na eventualno se aktivira, što se, mogli bismo reći, dogodilo s papom Pavlom III. Na prvi pogled, Alessandro Farnese činio se kao još istoga, ako ne i gore. Bio je svjetovan i razuzdan – imao je četvero nezakonite djece, ali čini se da je nakon zaređenja prošao nešto poput obraćenja. Kao papa pokrenuo je niz reformi, imenujući za kardinale neke od glavnih katoličkih reformatora toga doba, uključujući Reginalda Polea, Gian Pietra Caraffu (kasnije papu Pavla IV.) i Marcella Cervinija (kasnije Marcela II.). Komisija kardinala koju je imenovao Pavao III. objavila je izjavu u kojoj su prekoravali četvoricu od njegovih prethodnika zbog njihovih grijeha i zbog zala u koja su dopustili da padnu crkveni pastiri i narod. Pozivali su na iskorjenjivanje takvih zala, a Pavao III. htio im je udovoljiti. Sazvao je Tridentski sabor (1545.) i intenzivno je podupirao napore oko obnove koje su poduzimali novi vjerski redovi poput isusovaca (koje je odobrio 1540.), teatinaca i kapucina.

Upravo je Pavlov ekumenski sabor, Tridentski sabor (1545. – 1563.) intenzivirao katoličku reformaciju. On je istovremeno reformirao Crkvu i reagirao na protestantizam. Pojašnjeni su katolički nauk i praksa usprkos stalnim prekidima Sabora i smjenjivanju papa. 17 od 25 zasjedanja Sabora ticalo se doktrine i reforme. Afirmirani su biblijski kanon i autoritet predaje. Potvrđeni su opravdanje po milosti i čovjekova milošću omogućena uloga u suradnji s milošću, kao i uloga vjere, nade i ljubavi u opravdanju, a odbačeni su protestantski pogledi na ta pitanja. Raspravljalo se o stvarnosti i naravi istočnoga grijeha i o razlici između smrtnoga i lakoga grijeha. Također su afirmirani sedam sakramenata kao učinkoviti znakovi milosti, transsupstancijacija, stvarna prisutnost i žrtvena narav mise. Teolozi raspravljaju o razmjeru u kojem je Tridentski sabor osudio poglede samih glavnih reformatora, ali sigurno je da se u ideje koje je Sabor odbacio naveliko vjerovalo, bez obzira na to jesu li ih reformatori izložili upravo onakvima kakvima ih je osudio Trident.

Sabor se također bavio disciplinom, inzistirajući, među ostalim, da biskupi žive u svojim biskupijama i da posjećuju tamošnje župe, da se župnici ispravno obučavaju i kvalificiraju za svoju službu, da se zabrane tajni brakovi i da pripadnici crkvenih redova žive u svojim odgovarajućim kućama te da ostanu vjerni svojim zavjetima. Spremnost pape Pija V. i njegove papinske vlade da inzistira na tim disciplinskim reformama donijela je revoluciju u Crkvu.

Papa Pio V. (1556. – 1572.). Papu Pija V. (Antonija Ghislierija) zapalo je da se pobrine da kanoni i dekreti Tridentskog sabora ne ostanu mrtva slova na papiru. Papa strogoga života, uz pomoć ljudi poput sv. Karla Boromejskog uspio je preoblikovati Katoličku Crkvu u njezin tridentski kalup, oblik koji će bitno potrajati sve do II. vatikanskog sabora (1962. – 1965.). Izdao je slavni Katekizam Tridentskog sabora ili Rimski katekizam (1566.), revidirao je Rimski brevijar (1566.) i Rimski misal (1568.). Također je osnovao komisiju za revidiranje Vulgate (1568.) i naredio izdavanje novog izdanja djela sv. Tome Akvinskog (1570.). S Pijem V. nalazimo se usred katoličke reformacije, o kojoj bismo trebalo ponešto reći.

Katolička reformacija

Govorimo o “reformaciji”, ali ono na što obično mislimo je “protestantska reformacija”. No tu je ipak prisutan način na koji termin “reformacija” može uključivati i protestantske pokrete i reformatorski pokret unutar Katoličke Crkve. Prije otprilike stotinu godina katolička nastojanja oko crkvene reforme u XVI. stoljeću nazivana su protureformacijom, no neki su se stručnjaci usprotivili tome terminu, iz razloga da to svodi katoličku reformu samo na reakciju na protestantizam. Mnogi su stručnjaci tvrdili da je XVI. stoljeće bilo doba raznih reformatorskih nastojanja, a protestantizam je bio jedan specifičan pristup. Bilo je, zamjećuju ti stručnjaci, katoličkih nastojanja koja predstavljaju mnogo više od odgovaranja protestantima ili potkopavanja protestantske kritike.

Nema potrebe reći da pitanje terminologije nije službeno riješeno među stručnjacima, jer se kod akademika ništa ne može “službeno” riješiti. “Katolička reformacija” je vjerojatno dominantan pojam, iako se u nekim krugovima i dalje služe terminom “protureformacija”. Postoji i kompromisna upotreba: za one aspekte katoličke reforme koji nisu bili izravna reakcija na protestantizam koristi se termin “katolička reformacija”, ali kada se raspravlja o reformama koje su bile reakcija na protestantizam, koristi se termin “protureformacija”. To je zgodno rješenje, ali nije uvijek od pomoći, jer nije uvijek jasno koja je koja reforma.

U svakom slučaju, bitno je što je katolička/protu-reformacija činila, a ne toliko to kako je nazivamo. Što je ona činila? S jedne strane, ograničavala je opasan utjecaj protestantske reformacije ograničavajući razmjer u kojem stvari treba reformirati i razmjer u kojem protestanti mogu utjecati na stvari u nekatoličkome smjeru. Čak i u najgorim vremenima renesansnoga papinstva pojavljivali su se katolički sveci i pozivali katolike na pokajanje, i davali uzore za život u svetosti. Bez njih bi stvari bile mnogo gore. S druge strane, katolička/protureformacija pomogla je Crkvi vratiti mnogo od onoga što je bilo izgubljeno u početnim uspjesima reformacije.

Tko su bile vodeće ličnosti katoličke/protureformacije? Već smo spomenuli neke od njih, poput Pija V. i sv. Karla Boromejskog. Mučenici Thomas More i John Fisher doprinijeli su početcima katoličke reforme. Sv. Ignacije Lojolski i njegovi isusovci bili su važnim instrumentom katoličke obnove, kao i Loyolina tanka, ali duhovno moćna knjiga Duhovne vježbe. Onda su tu bili i španjolski mistici i duhovni divovi Terezija Avilska i Ivan od Križa, kao i sv. Filip Neri, sv. Petar Kanizije i sv. Franjo Saleški, čije je apostolsko djelovanje duboko prodrlo među katoličke laike.

Ti su sveci zasigurno promijenili crkvene i društvene institucije, no njihovo stvarno djelovanje bilo je preobražavanje srdaca i umova dok su pozivali ljude natrag k Bogu, u savez s Isusom Kristom, i da žive Evanđelje u svojim svakodnevnim životima u svijetu. Ponekad se tvrdi da je srednjovjekovno kršćanstvo bilo monaško i da se potpuno odricalo svijeta u gotovo manihejskom smislu. Što god se može reći o toj problematičnoj optužbi, uzevši u obzir da je srednjovjekovno kršćanstvo stvorilo kršćansku kulturu veoma prisutnu u ovome svijetu, kao i u samostanima, bilo bi posve lažno za takvo nešto optužiti katoličku reformaciju. Svaki vid svakodnevnog života, kako kod klerika, tako i kod laika, bio je pod utjecajem duhovne revolucije katoličke reformacije. Katoličko-protestantska se podjela Europe do vremena katoličke reformacije učvrstila, a duhovna vitalnost katoličke obnove vratila je velik broj ljudi u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom.

Zaključak

Hilaire Belloc napisao je knjižicu pod naslovom Ličnosti reformacije. Radi se o odličnom djelu, kakva Bellocova inače i jesu, ne samo zato što pruža najtočniji povijesni prikaz, nego zato što nam pomaže vidjeti širu sliku, slijediti dramu ovog razdoblja, ili čak, ako želite tako reći, upoznati “glavne igrače”. Svrha ovog osvrta bila je da ponudi upute za tu, nazovimo je tako, “igru”. Naravno da on nije iscrpan, kako nijedne upute ne mogu biti. Čak i tada, teško je raspoznati igrače bez ikakvih uputa.

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Izvor: CERC | Geoffrey Saint Clair

Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje izdavača koje vrijedi isključivo za Bitno.net.

[1] “Odluka o vječnoj osudi nekih racionalnih bića naziva se reprobacija.” www.katolik.hr

Ovaj članak Tko je tko u reformaciji se prvo pojavio na Bitno.net.

Promišljanja pape Franje sabrana u knjizi Najljepše priče iz Evanđelja otkrivaju najdublje i univerzalno značenje evanđeoske poruke te istovremeno i djecu i odrasle upućuju na usvajanje temeljnih vrijednosti u malim svakodnevnim gestama kao i u najvažnijim životnim izborima

Evanđeoske prispodobe već tisućama godina svojom dubokom mudrošću oduševljavaju umove i ražaruju srca ljudi mnogih pokoljenja. U tim kratkim i poticajnim pripovijestima Isus se služi slikama i situacijama iz svakodnevnog života kako bi na jednostavan način svakom čovjeku navijestio bitne istine o Bogu, vjeri i životu.

U novoj knjizi pape Franje naslovljenoj Najljepše priče iz Evanđelja, koju je upravo na hrvatskom jeziku objavila nakladna kuća Verbum, sabrane su i protumačene na način prilagođen djeci upravo te Isusove evanđeoske prispodobe. Upućujući izravnu poruku srcima čitatelja, papa Franjo pristupačnim riječima tumači sve najvažnije Kristove prispodobe iz Evanđelja: o dobromu Samarijancu, o izgubljenoj ovci, o milosrdnomu ocu, dobromu pastiru, pšeničnome zrnu, zrnu gorušičinu i mnoge druge.

Ono što iz svih tih prispodoba prosijava jest nešto što je potrebno svim ljudima i svakome djetetu: Božja milosrdna ljubav, koja kako je jednom istaknuo Ivan Pavao II. uključuje nježnost i osjetljivo srce. Upravo to otajstvo milosrđa objavljeno u Isusu Kristu provlači se kao središnja nit u ovim Papinim tumačenjima evanđeoskih prispodoba. Njegova promišljanja otkrivaju najdublje i univerzalno značenje evanđeoske poruke te istovremeno i djecu i odrasle upućuju na usvajanje temeljnih vrijednosti u malim svakodnevnim gestama kao i u najvažnijim životnim izborima.

Stoga će ova knjiga, oplemenjena prelijepim ilustracijama u boji koje je izradila Giulia Orecchia, biti dragocjeno štivo za svaku obitelj.

Knjiga Najljepše priče iz Evanđelja u prijevodu vlč. Josipa Kneževića dostupna je u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr, a moguće je o njoj više saznati na linku ovdje.

Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo tumači djeci Najljepše priče iz Evanđelja se prvo pojavio na Bitno.net.

Molitveno bdjenje mladih “Holywin – svetost pobjeđuje” uoči svetkovine Svih svetih održat će se večeras u 28 hrvatskih gradova. Riječ je o prigodnom molitvenom programu kako bi se mladima približila važnost molitve za pokojne, a odmaknulo ih od trenda proslave Noći vještica ili Halloweena.

Molitveno bdjenje mladih “Holywin – svetost pobjeđuje” uoči svetkovine Svih svetih održat će se u četvrtak, 31. listopada, u večernjim satima diljem domovine, i to u 28 mjesta, te u još dva mjesta izvan domovine, u hrvatskim župama, donosi HKM. Riječ je o prigodnom molitvenom programu kako bi se mladima približila važnost molitve za pokojne, a odmaknulo ih od trenda proslave Noći vještica ili Halloweena.

Udruga “Otvoreno Srce Buje” organizira Holywin u župi sv. Servula u Bujama. Ispovijed kreće u 17:30, u 18 sati je misa koju predvodi don Vladimir Brizić, a u 18:45 euharistijsko klanjanje.

Dubrovnik 

“Holywin” u dubrovačkoj katedrali započinje u 19:30, a bit će organizirana kateheza na temu “Odlike svetosti u suvremenom svijetu” i klanjanje. Voditelji večeri su don Marin Lučić i Stijepo Gleđ Markos.

Karmel Božjeg milosrđa u samostanu u Kuni Pelješkoj priređuje “Noć molitve” u noći uoči svetkovine Svih svetih. “Noć molitve” započinje u 17.45 meditativnom Gospinom krunicom u posljednjem danu listopadskih pobožnosti, nastavlja se euharistijskim slavljem u 18.30 te se produžuje tijekom cijele noći euharistijskim klanjanjem. Prvi sat klanjanja bit će animiran pjesmom, riječju i gestom, a nastavak sve do jutra u 8:30 odvit će se na način preuzetih dežurstava u molitvenoj tišini.

Domaslovec

U župi Krista Kralja u Domaslovcu u 20 sati bit će misa, a potom će biti prikazana predstava “Ljubiti naš životni poziv – igrokaz o sv. Blažu i sv. Ceciliji”.

Đakovo

U župi Svih svetih u Đakovu u 17 sati počinje molitveno bdjenje uoči svetkovine Svih svetih. Prigodni program sastoji se od krunice, euharistijskog klanjanja i mise.

Gospić

U sklopu događanja “Holywin” nakon prigodnog dokumentarnog filma koji će biti prikazan u dvorani Caritasa u 20 sati, od 21 sat do 24 sata u katedrali Navještenja BDM održat će se molitva, klanjanje, pjesma i meditacija.

Ivanić Grad

Duhovna obnova uoči blagdana Svih svetih u župi sv. Petra apostola u Ivanić Gradu započet će u 18:25 krunicom, a potom će se održati misa, bdjenje i klananje koje predvodi pater Ivan Ike Mandurić.

Jastrebarsko

U župi sv. Nikole biskupa bit će predstava u 20 sati, a potom cjelonoćno klanjanje.

Karlovac

U dvorani Nacionalnog svetišta sv. Josipa održat će se prigodni program s početkom u 18:30.

Kaštel Novi

U župnoj crkvi sv. Petra apostola s početkom u 18 sati započet će prigodni program koji se sastoji od mise, klanjanja i bdjenja.

Koprivna

U crkvi Svih svetih u 19 sati kreće prigodni program koji se sastoji od molitve, predstave i pjesme.

Mali Lošinj

Studentski kapelan u Rijeci fra Ivan Dominik Iličić gostuje na prigodnom programu “Holywin” u župi Rođenja Blažene Djevice Marije, s početkom u 16 sati.

Metković

U crkvi sv. Ilije proroka bdjenje će animirati zbor i bend mladih.

Milanovac

U organizaciji Oratorija Virovitica održat će se “Večer svetaca” u župi bl. Alojzija Stepinca s početkom u 18:30.

Nijemci

Prigodni program u crkvi sv. Katarine počinje u 20 sati.

Ogulin

Mladi organiziraju klanjanje u župnoj crkvi sv. Križa u 20 sati pod nazivom “Svetost pobjeđuje”.

Otočac

U župi Presvetog Trojstva u 18 sati misu predslavi župnik i dekan otočki mons. mr. Tomislav Šporčić. Od 19 do 21 euharistijsko klanjanje animira euharistijska zajednica iz Otočca, a od 21 do 23 mladi iz župe Otočac i VIS Trinitas.

Požega

Prigodni program koji se sastoji od mise, klanjanja i druženja kreće u 20 sati u crkvi sv. Leopolda Mandića.

Pula

Program “Svetost pobjeđuje” počinje misom u katedrali u 20 sati, a cjelonoćno klanjanje počinje u 22 sata.

Rijeka

Program u trsatskom svetištu počinje u 20 sati u Auli pape Ivana Pavla II. zanimljivim scenskim prikazima o svecima. Nakon predstave slijedi molitveni dio; klanjanje, prilika za svetu ispovijed i misno slavlje koje će predvoditi fra Mate Bašić. 

Sisak

“Noć svetaca” u sisačkoj katedrali započinje u 20 sati.

Slavonski Brod 

Prigodni program u crkvi Gospe od Brze Pomoći počinje Misom mladih u 20 sati, a potom će se održati klanjanje od 21 sat.

Split

Prigodni program “Holywin” održat će se u župi Svetog Spasa s početkom u 21 sat. Predavanja će održati don Josip Ulić i don Hrvoje Dragun.

U župi Pomoćnice kršćana program započinje u 19:30. Klanjanje će predvoditi don Ivan Terze.

Stuttgart

Prigodni program “Holywin” organiziran je u crkvi sv. Konrada i započinje u 19 sati.

Subotica

U HKC “Bunjevačko kolo” održat će se sedmi “Hollywin” u sklopu kojeg će biti prikazana predstava o životu bl. Marije Propetog Isusa Petković s početkom u 20 sati.

Šibenik

Prigodni program “Holywin” organizira se u crkvi Gospe van Grada s početkom u 20 sati.

Varaždin

U crkvi Presvetog Trojstva s početkom u 20:30 održat će se prigodni program “Holywin” na temu “Mi smo ‘deca’ od Boga”.

Vid

U crkvi Gospe Snježne u 19 sati molitveno bdjenje s izloženim Presvetim sakramentom animirat će zbor mladih župe.

Vinkovci

U župi sv. Ćirila i Metoda održat će se program “Holywin” s početkom u 19:30, a sastoji se od mise i euharistijskog klanjanja.

Voloder

U crkvi sv. Antuna Padovanskog prigodni program “Holywin” počinje u 19.30.

Zagreb

Molitveno bdjenje mladih uoči svetkovine Svih svetih „Holywin – svetost pobjeđuje“ održat će se u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati. Program počinje misom u 18:30 u sjemenišnoj crkvi Presvetog Srca Isusova koju će predvoditi isusovački povjerenik za mlade o. Tomislav Špiranec. Slijedi u 20 sati predstava u dvorani Međubiskupijskog sjemeništa. Mladi Zagrebačke nadbiskupije predstavit će život bl. Ivana Merza na jedan potpuno drugačiji način.

HKM | Bitno.net

Ovaj članak ‘Holywin’ u 28 hrvatskih gradova – pogledajte gdje večeras mladi mole se prvo pojavio na Bitno.net.

Halloween: Godine 835. papa Grgur IV. premjestio je svetkovinu Svih svetih na 1. studenoga upravo da bi potisnuo keltsku svetkovinu Samhaina. Razlog, dakle, nije spajanje sličnih slavlja u jedan, nego zatiranje poganskog onim kršćanskim i odvraćanje novoobraćenih kršćana od sudjelovanja u poganskim svetkovinama

Što je zapravo Halloween?

I ove godine upozoravamo naše čitatelje da ne podlegnu marketinškoj propagandi koja poziva na sudjelovanje u obilježavanju poganskog blagdana Halloweena, pučkim rječnikom “Noći vještica”, koji od vjere u zagrobni život stvara lakrdiju. Industrija zabave agresivno ga nameće zasjenjujući njime kršćanske blagdane Svih svetih i Dušnoga dana. Dobrim poznavanjem povijesti i sadržaja Halloweena najbolje ćemo razumjeti njegovu suprotnost i suprotstavljenost kršćanskoj vjeri u uskrsnuće tijela i život vječni. Stop poganstvu i lakrdiji!

Sam pojam halloween, anglosaksonskog podrijetla, kovanica je od All Hallow’s Evening, što u prijevodu znači Sveta večer ili noć uoči Svih svetih, iz čega je bjelodano da se ovaj poganski blagdan oslanja na kršćansku svetkovinu Svih svetih. Ne dopustimo se zavesti podvalama Jeana Markale (iznesenima u knjizi prevedenoj na hrvatski: Halloween. Povijest i tradicije, izd. TIM press Zagreb 2012.), na koje ćemo se u ovom prilogu osvrtati, prema kojima je halloween keltska pretkršćanska tradicija prijateljska kršćanstvu (kršćanopoganstvo).

Keltomanija

Halloween nas vraća Keltima i njihovu poimanju vremena, kalendara i slavlja blagdana. Nasuprot prevladavajućoj suvremenoj keltomaniji, valja napomenuti, naše znanje o Keltima vrlo je oskudno, dijelom i nagađanje, zahvaljujući druidskom zaziranju od pisanja, pa tako obredi suvremenih keltomana pate od nedostatka povijesnog uporišta i pouzdane tradicije.

Suprotno od gregorijanskog kalendara (ime je dobio po papi Grguru Velikom koji ga je uveo u Crkvu) koji se zasniva na solarnoj godini, keltski kalendar, kao i židovski, zasniva se na lunarnoj godini.

Keltska godina razdijeljena je u dva jednaka dijela, zimsko ili mračno razdoblje, i svijetlo ili ljetno, a obilježena je s četiri glavna blagdana (sabata): Samhain, 1. studenoga, njime je započinjala keltska godina (“Vještičja Nova godina”) i iz njega se kasnije iznjedrio halloween. Za njim slijedi Imbolc 1. veljače (svetkovina vatre, “Gozba Svjetla”, označava početak novog života nakon zimskog razdoblja mirovanja i prvi dan vještičjeg proljeća), Beltane 1. svibnja (početak svijetle polovice godine ili ljeta, oproštaj od “boga Zime” i dobrodošlica “bogu Ljeta”), i Lughnasadh 1. kolovoza (predstavlja slavlje Luga, keltskog boga Sunca, vatre i svjetla, i početak keltske jeseni). Samhain (ponegdje i Samain, Samhuin, Samfuin) najvažniji je blagdan keltskog kalendara, “kraja ljeta” i početka zime, nadasve početka Nove godine. Slavljem Samhaina predsjedali su kralj i druidi (keltski svećenici).

Samhain se slavio i do šest dana. Kelti su se, kao pastirski narod koji se uzdržavao stočarstvom, za svoje “Gozbe besmrtnosti”, običavali prežderavati, prenapijati i orgijati.

Veprovina i svinjetina, razvidno već iz filmova o Asterixu i Obelixu, predstavljala je “hranu  besmrtnosti” koja je prevladavala barem kod Gala u Irskoj. Svinja, osobito domaća, bila je nužna za prehranu obitelji tijekom zimskih mjeseci, pa to objašnjava i zašto je smatrana životinjom “Drugoga svijeta”, a svinjari, uglavnom druidi, uživali su povlašteni status.

Samhain je istovremeno, nalik saturnalijama u Rimu i karnevalima u Europi, predstavljao rušenje svih društvenih i ćudorednih pravila ponašanja i zabrana, njihovo izokretanje i izrugivanje, svjesno prekoračenje društvenog poretka. Alkohol (pivo i medovina), razni opijati (konoplja i gljive) te orgije (opijenost erosom), služili su im kao sredstva za postizanje viših razina svijesti, stanja između sna i jave, vidljivog i nevidljivog, ovozemaljskog i onozemaljskog, ljudskog i božanskog. Cilj je bio ujediniti energije, uravnotežiti muške i ženske, dovesti ih u jedinstveni tok, ući u “Drugi svijet”, koji se nalazio “svugdje i nigdje”. Granica između vidljivog i nevidljivog svijeta, vjerovali su, najtanja je u noći Samhaina, kad su sve mogile otvorene, pa je te noći svim živima omogućeno da bez poteškoća stupe u kontakt sa svijetom bogova, junaka i mrtvih. Samhain je noć u kojoj vrijeme staje, svatko može prijeći iz jednog svijeta u drugi, jer to omogućava nepostojanje vremena.

Slavlje Samhaina sadržavalo je i prinošenje žrtava, životinja (obično dvaju mladih bikova) ali, nema sumnje, i ljudskih žrtava, simbolično i stvarno.

Gali su, na primjer, pravili velike lutke od pruća, drva i slame, u koje bi zatvarali žive ljude i spaljivali ih. Poznati su i kao krvoločan narod koji je njegovao kult obezglavljivanja. Odrubljene glave svojih neprijatelja oni su nosili obješene kao ukras na ormi svojih konja a sačuvane su nam i posebne vješalice za lubanje što su ih izrađivali.

Sudjelovanje u blagdanu Samhain bilo je obvezatno za sve pripadnike plemena, muškarce i žene, svih staleža, a kazna za nesudjelovanje bila je ludilo ili smrt, što bi ih, prema vjerovanju, prouzročile nevidljive sile koje bdiju nad skladom u svijetu. Samhain je istovremeno vjerska (prožimao je sva zbivanja), sudbena (razrješavali su se unutarnji sukobi), trgovačka (sklapali se poslovni ugovori) i ina svetkovina.

Povijest Halloweena

Stari poganski blagdan Samhain nestao je obraćenjem Kelta na kršćanstvo ili, prema tezi J. Markale, samo se pomiješao s novom religijom, iz čega se iznjedrio “kršćanopoganski” blagdan Halloween: “Običaji povezani sa Samainom sačuvani su dakle u srednjovjekovnoj Irskoj i Škotskoj, usporedno s liturgijom koju je kršćansko svećenstvo uvelo za blagdan Dana svih svetih, a kako se čini, bez sukoba između puka i svećenstva, čiji je zadatak bio prosvjećivanje vjernika.” Halloween je, prema Markali, dugo vremena bio ograničen na područja Irske, Škotske i sjeverozapadne Europe, dok se u XIX. stoljeću nije počeo širiti svijetom, prvenstveno po engleskom govornom području, a zahvaljujući Ircima, prodro i do Amerike. Širenju je kumovala strašna glad koja je pogodila Irsku sredinom XIX. stoljeća, uzrokovana bolešću krumpira, važnim izvorom prehrane irskog stanovništva.

Irci i Škoti izbjegli u Ameriku (između njih neki su postali i slavni, poput obitelji Kennedy, Reagan i Clinton) sa sobom su ponijeli i neke svoje običaje i poganska slavlja, među kojima je, dakako, bio i halloween. Ubrzo se proširio i na Kanadu, najprije anglofonsku a potom i frankofonsku, a između 1920. i 1930. zahvatio i pokrajinu Quebec. Nakon Drugoga svjetskog rata širenje se nastavilo sve do naših dana.

Halloween je podrazumijevao vjerovanje da u noći uoči Dana svih svetih mrtvi napuštaju svoje grobove te se nakratko opet vraćaju na Zemlju i posjećuju svoje domove. Ti pokojnici, oslobođeni iz Drugoga svijeta, izazivali su strah kod živih, zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću susreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama, podizali veliku buku, i drugim praznovjerjima pokušavali umilostiviti mrtve. Na Halloween se suzdržavalo od uobičajenih poslova, posebno kućnih. Izbjegavalo se izlaziti u halloweenskoj noći, ostavljala su se odškrinuta vrata kako bi lutajuće duše mogle svratiti, u znak dobrodošlice održavala se vatra na ognjištu, a na stolu ostavljala hrana za pokojne. Noć uoči Svih svetih suzdržavalo se i od lova, jer se vjerovalo da su šume tada pune lutajućih duša, pa se pazilo da se koja ne bi nastrijelila.

Ne bi se, nadalje, kopala zemlja da se motikom ne bi udarilo u koju lutajuću dušu, niti bi se melo, da ju se ne bi ozlijedilo, za što bi se ona mogla osvetiti. Bojalo se hodati u noći uoči Svih svetih, kako se ne bi stalo na nekoga mrtvog jer su, vjerovalo se, tako gusto bili poredani. Tijekom Halloweena nije se smjelo prati rublje, jer bi inače netko od ukućana umro u godini koja slijedi. Pranje posteljine u halloweenskoj noći značilo je pranje vlastitoga mrtvačkog pokrova. Od zle kobi, vjerovalo se, da se može zaštititi paljenjem velikih vatri na trgu i škropljenjem zlih duhova blagoslovljenom vodom.

“Pokrštavanje” poganskih  svečanosti

Da bi iskorijenila poganske običaje i blagdane, od njihovih slavlja odvratila novoobraćene kršćane, na dan njihovih obilježavanja Crkva je uvodila svoja slavlja. Najveći kršćanski blagdan Uskrsa Crkva slavi od svojih početaka, najprije svake nedjelje, a uskoro i jednom godišnjom svetkovinom, koju će Nicejski sabor (325. godine) odrediti da bude prve nedjelje nakon proljetnog uštapa, uštapa što slijedi proljetni ekvinocij, pa nije sablažnjivo što Isusovo uskrsnuće crkveni oci ilustriraju slikom proljeća, buđenja prirode.

Božić, blagdan Kristova rođenja, ustalio se nešto kasnije (prve pisane tragove susrećemo u trećem stoljeću). Razlozi su već spomenute (pastoralne) naravi. Kako bi potisnula rimski poganski blagdan Mitre (Natalis Solis Invicti), čiji je simbol bilo Sunce, a slavio se 25. prosinca, Crkva je Mitrin simbol Sunca zamijenila simbolom Krista, na datum slavlja kulta Mitre odredila da se slavi rođenje Isusa Krista, “svjetla svijeta” (Iv 8,12) kojega prorok Malahija nazva “Sunce pravednosti” (Mal 4,2). Nipošto nije riječ, kako piše Markale, da je Crkva preuzela rođenje Mitre u vrijeme zimskog solsticija, kao ni da je kršćanska svetkovina Svih svetih izdanak poganske svetkovine Samhaina, radi čega među njima uporno traži analogije, baš naprotiv, kršćanstvo je uvođenjem vlastitih svetkovina na datume poganskih slavlja težilo poganske blagdane potisnuti, iskorijeniti, s više ili manje uspjeha, o čemu najbolje svjedoči i reciklirani poganski blagdan Halloween. Markale piše dalje da je Halloween opravdano, pazite ovo, “smatrati ne izdvojenom poganskom pojavom nego nezaobilaznim popularnim pratiocem svetkovine Dana svih svetih i sjećanja na mrtve. Vrijedno je spomenuti da sve te svetkovine izviru iz istog korijena, iz keltske svetkovine Samaina, čije značenje i utjecaj daleko nadilaze etničke, kulturne ili čak vjerske podjele, jer taj dvojaki pojam povezanosti dvaju svjetova i ukidanja vremena odolijeva svim pritiscima dogmatskog sektaštva.”

Markalevo mišljenje, netom navedeno, odražava mentalitet New agea, koji relativizira istinu a vjerske dogme proglašava “dogmatskim sektaštvom”. Svetkovina Svih svetih, radi prave istine, korijene ima u Antiohiji, gdje se u IV. stoljeću slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. stoljeću susrećemo ju i u Rimu a stoljeće kasnije papa Bonifacije premjestio ju je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svim bogovima, posvetio Majci Božjoj i svim svetim mučenicima pod naslovom “Sancta Maria ad Martyres”. Godine 835. papa Grgur IV. premjestio je svetkovinu Svih svetih na 1. studenoga upravo da bi potisnuo keltsku svetkovinu Samhaina. Razlog zašto je papa kršćansko svetkovinu Svih svetih premjestio na isti datum kada se slavio i Samhain, dakle, nije spajanje sličnih slavlja u jedan, nego zatiranje poganskog onim kršćanskim i odvraćanje novoobraćenih kršćana od sudjelovanja u poganskim svetkovinama. I to je sva istina. Markaleve teze protivne su povijesnim činjenicama. Tome u prilog govori i da keltska vjera u zagrobni život nije pravila razliku između apsolutnog dobra i apsolutnog zla, kao kršćanska, niti je poznavala posljednji sud, niti razvrstavanje duša na raj i pakao. Keltski Drugi svijet ne zna za podjele na dobre i zle i u njega je svatko imao pristup. Ovo su bitne a ne sporedne razlike između poganstva i kršćanstva koje su isticali gorljivi irski apostoli sv. Patrik, sv. Kolumban i sv. Brigita, zahvaljujući kojima će Irska steći aureolu “otok svetaca”.

Markalevo interpretiranje Bogorodice (Theotokos), nadalje, kao Božice-Majke i Majke Zemlje, te sv. Ane, Marijine Majke, kao Dane, sveopće Majke bogova i ljudi, i druge kontroverzne interpretacije, koje ćemo ovdje izostaviti zbog skučenosti prostora, samo potvrđuju, ili njegovu neupućenost, ili zlonamjernost. To je razlog više da kršćanin odbije sudjelovati u slavljima Halloweena koji agresivno nameće relativistički mentalitet New agea, zajedno s uklanjanjem granica između poganske i kršćanske vjere u zagrobni život pod maskom dječje zabave (kršćanopoganstvo).

Halloweenske povorke, i običaji dubljenja bundeva, predstavljaju povratak pretkršćanskom poganskom blagdanu Samhaina i njegovim obredima koji, što je vidljivo i po kostimima halloweena, teže brisanju granica između svijeta živih i mrtvih. Izdubljena bundeva u obliku mrtvačke glave s upaljenom svijećom, najprepoznatljiviji simbol Halloweena, simbolizira “lutajuću dušu” ili Jacka s lanternom (“Jack o’lantern”) koji, prema legendi, svoje mjesto nije pronašao ni u raju ni u paklu, pa je bio osuđen na vječno lutanje Zemljom za nekim tko će zauzeti njegovo mjesto. Ako i vi izdubite bundevu, nastavlja legenda, i u nju umetnete upaljenu svijeću, Jack će misliti da ste i vi jedna izgubljena duša, poput njega, i neće vas napasti. A možda će i biti u pravu!

*Pročitajte više: Gabriel Amorth o proslavi Halloweena: To je demonstracija lukavstva Neprijatelja

fra Josip Blažević | Bitno.net

Preuzeto sa stranice Areopag.hr uz dopuštenje autora.

Ovaj članak Ne nasjedajte na podvale – Halloween je izravno suprotstavljen katoličkoj tradiciji se prvo pojavio na Bitno.net.

Svetište Svete kuće u Loretu/Foto: Sailko via Wikimedia Commons

Ovaj članak Papa odredio da se spomendan Gospe Loretske, bliske našem Trsatu, unese u Opći rimski kalendar se prvo pojavio na Bitno.net.

Povratak kipa pokazuje ujedinjenu vjeru dviju zemalja koje su iskusile političku podjelu

Fpto: Vatican Media

Britanska vlada vratila je Argentini kip Blažene Djevice Marije koji su Britanci posjedovali još od Falklandskog rata. Kip se u Engleskoj nalazio posljednjih 37 godina, a ranije je bio smješten u crkvi Gospe Lujanske gdje je predstavljao jedan od najštovanijih svetih predmeta u Argentini.

Ovu gestu pomirenja u Rimu predvodio je papa Franjo. Naime, engleski biskup Paul Mason je kip predao biskupu Santiaga Oliveri tijekom opće audijencije u prisustvu Svetog Oca.

Rat između Argentine i Velike Britanije trajao je od 19. ožujka do 14. lipnja 1982. godine, a povod je bio teritorijalni spor oko Falklandskog otočja. Reuters piše kako su argentinski vojnici uzeli kip Gospe Lujanske kada su 2. travnja 1982. godine krenuli u rat. Kip ustvari predstavlja kopiju originala iz 1630. godine koja se nalazi u katedrali u Lujanu.

Nakon dvomjesečnog sukoba, jedan je dužnosnik Katoličke Crkve, koji je bio odgovaran za Falklandsko otočke, kip predao katoličkom vojnom kapelanu koji je stigao s britanskim snagama. Kip je potom prevezen u Britaniju i završio je u katoličkoj vojnoj katedrali svetog Mihaela i Jurja u gradu Aldershotu na jugu Engleske.

Biskup Olivera je napomenuo kako se nada da će vjernici nastaviti štovati ovaj kip kao što su to činili prije sukoba. Biskup Mason je izjavio kako povratak ovog kipa pokazuje “ujedinjenu vjeru dviju zemalja koje su iskusile političku podjelu”.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Ovaj članak Vojska je prije 37 godine uzela kip Blažene Djevice Marije: sada se napokon vraća kući se prvo pojavio na Bitno.net.

Šesti, već tradicionalni, koncert podrške Laudato televiziji zakazan je za 10.10.2020. godine u dvorani Arena Zagreb

Ulaznice za najveći duhovno-glazbeni spektakl u Hrvatskoj ‘Progledaj srcem’ su u prodaji! Šesti, već tradicionalni, koncert podrške Laudato televiziji zakazan je za 10.10.2020. godine u dvorani Arena Zagreb.

Ovogodišnje jubilarno peto izdanje ispunilo je najveću zagrebačku dvoranu s 18 tisuća posjetitelja i proglašeno je jednim od najvećih koncertnih i društvenih događaja godine. Interes posjetitelja i onih koji nisu uspjeli nabaviti karte otada ne jenjava.

Zainteresirani za idući koncert ‘Progledaj srcem’ sada mogu na vrijeme osigurati svoje mjesto. Ulaznice su puštene u prodaju i mogu se nabaviti u sustavu Eventima. Više na eventim.hr.

Bitno.net

Ovaj članak U prodaju su puštene karte za sljedeći koncert ‘Progledaj srcem’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Prvoga dana u studenome obilježavamo blagdan Svih svetih, a dan nakon toga još jedan važan dan – Dušni dan koji mnogi greškom nazivaju Dan mrtvih.

Foto: Flickr/Christopher Mark Perez

Što slavimo na blagdan Svih svetih, a što na Dušni dan? Što zapravo znači kada kažemo da vjerujemo u »općinstvo svetih«?

Prvoga dana mjeseca studenoga svake godine slavimo blagdan Svih svetih. Tog dana slavimo one svece i svetice koje je Crkva proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje pošto su nakon smrti njihove krsne haljine ubijeljene u krvi Jaganjčevoj.

Kako ne znamo poimence svih koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate.

Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti. Stoga su na svetost pozvani svi kršćani, svih razdoblja i svih životnih okolnosti. Kao što je lijepo rekao papa Benedikt XVI., da bi mogli biti sveti, nije potrebno činiti izvanredne pothvate i djela niti posjedovati posebne karizme, već jednostavno služiti Kristu, slušati ga i slijediti bez obeshrabrenja u teškim trenutcima. Samo s njegovom pomoći možemo postati svetima.

Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.

Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: »Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.« Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih.

Datumska povezanost blagdana Svih svetih i Dušnog dana dobra je prilika za razmišljanje o vječnosti. S tim u svezi, kao što je jednom prigodom istakao papa Benedikt XVI., treba se upitati očekuje li uopće suvremeni čovjek vječni život ili pak vjeruje da to pripada već preživjeloj mitologiji. U ovom našem vremenu, više negoli u prošlosti, čovjek je toliko zauzet zemaljskim stvarima, tako mu često biva teško misliti na Boga kao protagonista povijesti i samoga našeg života. Blagdan Svih svetih i Dušni dan mogu biti vrlo poticajni za razmišljanje o tome.

don Luka Prcela

Preuzeto iz knjige Vjera u pitanjima. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Ovaj članak Što slavimo na blagdan Svih svetih, a što na Dušni dan? se prvo pojavio na Bitno.net.

Kada političar koji se zalaže za pobačaj pristupa sakramentu kojem ne bi trebao pristupiti, on svojem biračkom tijelu šalje poruku: “Vidite, sa mnom je sve u redu, svećenik me pričešćuje, moji stavovi o pobačaju Crkvi su prihvatljivi, inače bi mi bio uskraćen sakrament”. Ako to nije politizacija sakramenta, ne znam što jest.

Vijest o tome kako je svećenik iz savezne američke države Južne Karoline, vlč. Robert Morey, uskratio pričest bivšem američkom potpredsjedniku i zagovorniku legalnog i državno financiranog pobačaja Joeu Bidenu, čitatelji brojnih svjetskih katoličkih portala dočekali su s popriličnim oduševljenjem.

Mnogi od njih su već godinama zazivali da se uskrata pričesti političarima koji su u teškome grijehu češće provodi zbog očite sablazni za cijeli vjernički puk, pa kad se ona napokon dogodila jednom značajnijem imenu ljudi su to shvatili kao korak naprijed u poštivanju Tijela Kristova.

Ipak, protiv ovog sensus fideia pobunio se jedan svećenik, a oni koji imalo prate crkvena zbivanja u svijetu neće se pretjerano začuditi da je njegovo ime James Martin.

Svoje je negodovanje izrazio na osobnom Facebook profilu, a budući da je riječ o osobi koja ima utjecaj među određenim brojem uglavnom liberalnijih vjernika, zanimljivo je što je Martin poručio svojem kolegi svećeniku iz Južne Karoline.

Moram priznati da me već prva rečenica ovog popularnog isusovca nemalo zbunila jer je napisao da je “uskraćivanje pričesti političarima, bilo demokratima ili republikancima, loša ideja i loša pastoralna praksa”. Sada, ako je nedvojbeno da čovjek može biti u stanju u kojem ne može primiti pričest, i ako je nedvojbeno da su političari ljudi (iako ponekad u to sumnjamo), njihovo uzdizanje na razinu posebne kaste kojoj ne treba uskraćivati pričest od strane o. Martina čini mi se neprimjerenim.

Možda je svojom izjavom htio reći da se time sakrament politizira, ali upravo ga on politizira postavljanjem drugačijih uvjeta za političare negoli za druge ljude. Osim toga, uskrata pričesti političarima koji tvrdoglavo ustraju u podršci ubojstva nevinih jedini je način da ti isti političari ne politiziraju sakrament. Kada političar koji se zalaže za pobačaj pristupa sakramentu kojem ne bi trebao pristupiti, on svojem biračkom tijelu šalje poruku: “Vidite, sa mnom je sve u redu, svećenik me pričešćuje, moji stavovi o pobačaju Crkvi su prihvatljivi inače bi mi bio uskraćen sakrament.” Ako to nije politizacija sakramenta, ne znam što jest.

Martinov komentar postaje još čudniji u nastavku u kojem piše: “Jer, ako uskraćujete pričest onima koji podržavaju pobačaj, tada ga morate uskratiti i onima koji podržavaju smrtnu kaznu, što je također pitanje života. Što s onima koji ne podupiru programe pomoći siromašnima? Ili odbijaju pomoći izbjeglicama i migrantima? Što s onima koji ne podržavaju “Laudato Si”, koja je, na kraju krajeva, enciklika? Gdje je tome kraj?”

Rado ću Martinu odgovoriti na njegovo pitanje “Gdje je tome kraj?”. Kraj je ondje gdje počinje smrtni grijeh, a (tvrdoglava) podrška pobačaju je uvijek smrtni grijeh. Što se tiče pristupa drugim pitanjima koje je Martin naveo, odgovor na njih se nalazi u pismu naslova “Dostojnost primanja svete pričesti: Opći principi” koje je 2004. godine kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Ratzinger uputio američkim svećenicima. U njemu stoji:

“Nisu sva moralna pitanja jednake moralne težine kao pobačaj i eutanazija. Primjerice, ako se katolik ne slaže sa Svetim Ocem o pitanju primjene smrtne kazne ili o odluci za vođenjem rata, ne bi ga se zbog toga smatralo nedostojnim da pristupi primanju svete pričesti. Iako Crkva potiče civilne vlasti da traže mir, a ne rat, te da koriste razboritost i milosrđe prilikom izricanja kazne kriminalcima, još uvijek može biti dopušteno uzeti oružje kako bi se odvratilo agresora ili pribjeći smrtnoj kazni. Može biti legitimne razlike u mišljenjima među katolicima o vođenju rata i primjeni smrtne kazne, ali ne i o pitanju pobačaja i eutanazije.”

Pa, iako su se stvari što se tiče onoga što Katekizam naučava o smrtnoj kazni izmijenile (premda nisam još čuo da bi osoba koja se i dalje zalaže za smrtnu kaznu bila u teškom grijehu), princip je više nego očit. Možemo se razlikovati u stavu treba li voditi pojedini rat, kako najbolje pomoći siromašnima, migrantima, izbjeglicama, možemo imati čak i neslaganja u pogledu pojedinih enciklika, ali ništa nas od toga ne čini po sebi nedostojnim primanja pričesti, a Martinovo svođenje na istu ravan svih ovih pitanja s pobačajem ne može se, nažalost, nazvati nikako drugačije nego relativizacija čina oduzimanja života nevinom ljudskom biću. To nije nimalo milosrdno.

Martin u svojem komentaru nastavlja: “Osim toga, svećenik nema pojma u kakvom je stanju duša osobe kada ulazi u red za pričest. Kao što nas se podučava na našim teološkim studijima, osoba se možda pokajala za sve grijehe i otišla na ispovijed prije same mise. Ne znate ništa o tome.”

Prije svega, Martin je ranije rekao da promicateljima pobačaja ne treba uskraćivati sakrament, pa je priča o pokajanju prije stajanja u red za pričest po njemu nebitna, no stavimo sada to po strani i osvrnimo se na nešto drugo.

Američki isusovac kaže kako svećenik koji je Bidenu uskratio pričest nije znao je li se on netom prije mise ispovjedio. Ali kako Martin zna da vlč. Morey to nije znao? Otkud zna da Morey prije mise nije pozvao Bidena i upozorio ga da ne staje u red za pričest ako se nije pokajao, a da mu ovaj nije odgovorio da se ne kaje. Ako ovdje netko tvrdi da zna više nego što bi ikako mogao znati onda je to upravo Martin.

Ovdje valja navesti i da, kao što Ratzinger piše, uskrata pričesti osobi koja tvrdokorno ustraje u promicanju pobačaja nije pitanje “donošenja suda o subjektivnom osjećaju krivnje te osobe, nego reagiranje na njezinu javnu nedostojnost primanja svete pričesti zbog objektivne situacije grijeha”, tako da je izvan svake sumnje kako je Bidenu za primanje sakramenta ispovijed nužna.

O. Martin svoj komentar završava riječima: “Kao što je rekao papa Franjo, euharistija ‘nije nagrada za savršene, nego velikodušni lijek i hrana za slabe’”. Kontekst u kojem je Papa izgovorio ove riječi sigurno nije jednak ovome o pričešćivanju osoba koje tvrdokorno promiču pobačaj, no ako bismo išli poopćavati, kao što je to Martin činio u svojem komentaru, mogli bismo ga upitati:

Što nam s ovom rečenicom izvučenom iz konteksta želite reći? Zar silovatelji, ubojice, kradljivci, pedofili i svi drugi mogu nepokajani na pričest? Treba li ukinuti ikakvu pripravu za taj sakrament jer uvjet da smo nesavršeni svi zadovoljavamo? Gdje je tome kraj?

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak James Martin tvrdi da Bidenu nije trebalo uskratiti pričest zbog podrške pobačaju – u krivu je iz više razloga se prvo pojavio na Bitno.net.

Film koji je svojedobno iznenadio holivudsku industriju te unatoč otežanoj distribuciji u prvom vikendu prikazivanja postao četvrti najgledaniji film u Sjedinjenim Državama tako je došao do starog kontinenta

Prizor iz filma. Foto: Patheos.

Američki film „Neplanirano“ koji prikazuje život nekadašnje direktorice klinike za pobačaje, a danas pro-life aktivistkinje Abby Johnson, od sutra će biti prikazivan u više od 170 kina diljem Poljske.

Film koji je svojedobno iznenadio holivudsku industriju te unatoč otežanoj distribuciji u prvom vikendu prikazivanja postao četvrti najgledaniji film u Sjedinjenim Državama tako je došao do starog kontinenta.

Na blagdan Svih svetih film će biti prikazan u velikom broju kina i projekcije će se nastaviti idući tjedan, a za ovako raširenu mrežu projekcija zaslužni su distributer Rafael Film i zaklada Solo Dios Basta te činjenica da je peticiju za prikazivanje filma potpisalo 229 tisuća ljudi.

Film je nedavno prikazan na festivalu kršćanskih filmova u Niepokolanowu, gdje je dobio posebnu nagradu “Film koji mijenja život” koju dodjeljuje predsjednik Poljske Andrzej Duda.

Veliku potporu projekcijama filma u Poljskoj dao je i metropolit Krakova nadbiskup Marek Jędraszewski koji je neka vrsta njegova „duhovnog sponzora“ i koji je pozvao vjernike da ga pogledaju.

„Pozivam vas da dođete u kino i pogledate priču koja je itekako akutalna i koja se, nažalost, događa među nama i danas. Kako bismo razumjeli koliko je svaki život svet i da nitko od nas ne može biti ravnodušan prema životu i to nevinom, drugoga“, rekao je nadbiskup.

Podsjetimo, lik Abby u filmu igra glumica Ashley Bratcher. Film prikazuje kako se Johnson, bivša direktorica klinike Planned Parenthood, suočila s bolnom istinom o pobačaju i postala pro-life aktivistkinja te majka osmero djece. Johnson je kasnije osnovala udrugu koja pomaže zaposlenicima klinika za pobačaje u napuštanju posla.

U Hrvatskoj je objavljena i knjiga koja opisuje ta događanja.

Naravno, projekcije nisu prošle bez kontroverzi. Nekoliko feminističkih udruga organiziralo je bojkot toga filma, opisujući ga kao „opasnu antiabortivnu propagandu“, a liberalni mediji su također pokušali o(t)pisati ga na takav način. Međutim, sudeći prema svemu, film će vjerojatno postati hit u Poljskoj.

Nadajmo se da ćemo ga uskoro moći vidjeti i u kinima u Hrvatskoj.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Filmski hit ‘Neplanirano’ došao do Europe: Od sutra će ga u ovoj zemlji prikazivati više od 170 kina se prvo pojavio na Bitno.net.

“Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.”

Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva “jednom svetkovinom časti sve svete”. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoči i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: “Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.”

Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su čista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.

Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: “Sancta Maria ad Martyres” – crkva svete Marije i svetih mučenika.

Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na 1. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoči Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli na Rim.

Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako a istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi.

Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!

KTA | Bitno.net

Ovaj članak Svi sveti – velika svetkovina nebeske Crkve se prvo pojavio na Bitno.net.

Malo tko ozbiljno uzima u obzir da je put takve svetosti istinsko rješenje za društvo i njegove probleme. Uglavnom se danas nude brza rješenja koja nisu duhovne naravi, već tehničke i izvanjske. No takva rješenja nikada nisu dostatna za istinski napredak društva, jer napredak društva mjeri se svetošću ljudi, a ne njihovom zaradom.

Foto: Rawpixel

Slavimo danas svetkovinu Svih svetih kojom nam Crkva želi posvijestiti najprije kako svetost nije samo za izabrane, već je svetost za svakoga čovjeka. Kad je Bog pozivao ljude na život i kad im je davao konkretne zadaće i iznosi pred njih svoja očekivanja, onda je jasno htio da hode putem svetosti slijedeći primjer njegove svetosti. No time što je Bog stvorio ljude za svetost i pozvao ih da idu putem svetosti, on je ujedno i naznačio koji je to konkretni put, tako da nije čovjeka ostavio neupućena i u neznanju glede toga što je istinska svetost i kako je postići. U tom smislu nam i danas odjekuju riječi evanđeoskih blaženstava u kojima Isus iznosi put svetosti, ali ne samo za neku izabranu elitu, već za sve one koji njega doživljavaju kao Učitelja i slušaju njegov glas.

Doista, Isus je u blaženstvima naznačio koji je to put kojim trebaju stupati oni koji žele postati sveti. To je put kojim se dolazi do kraljevstva nebeskoga, bez obzira što tko o njemu mislio. Premda može zvučati neobično, pa čak i odbojno, međutim Isus dobro zna, a i životom je potvrdio, da je put svetosti put strpljivosti, patnje, predanja i vjernosti evanđeoskim vrijednostima. Svetost se ne postiže naprečac, niti stihijski, već strpljivim i marljivim radom na sebi, te podnoseći nedaće života poradi kraljevstva Božjega. Ako Gospodin nije izbjegao taj put, već je njime hodio, a isto tako i svi sveti njegovi, onda i nama danas treba biti jasno kako nema drugoga puta do poniznog posvećenja i predanja u njegove ruke i volju, kao što to čine oni koji prihvaćaju put blaženstava.

Koliko je to istinito i ispravno možemo lako vidjeti u kontekstu šire društvene zajednice. Ako je svetost put za pojedince, onda je ona put i za društvo u cjelini, te se ne može govoriti o kvalitetnom i stabilnom društvu ako se ne izgrađuje na svetosti i ako svetost nije ideal i imperativ ljudima. Ljudi sačinjavaju i izgrađuju društvo, a društvo se izgrađuje ustrajnim i marljivim radom, tihom patnjom i naporom, podmetanjem leđa za istinske vrijednosti, kako nas uči Gospodin. Zato su Isusova blaženstva i put društva koje se želi izgraditi na pouzdanim temeljima, a ne na izvanjskim, zamamnim i prolaznim vrijednostima.

Danas nažalost, pojedinci i društvo u cjelini, kao da otvoreno odbacuju put koji je Isus naznačio u blaženstvima. Malo tko ozbiljno uzima u obzir da je put takve svetosti istinsko rješenje za društvo i njegove probleme. Uglavnom se danas nude brza rješenja koja nisu duhovne naravi, već tehničke i izvanjske. No takva rješenja nikada nisu dostatna za istinski napredak društva, jer napredak društva mjeri se svetošću ljudi, a ne njihovom zaradom. Ljudska i zemaljska rješenja su samo varka na kojoj ne bi trebalo graditi budućnost, jer vode prema zaboravu čovjeka i odbacivanju istinskih vrijednosti koje je Bog utkao u njegovo biće od trenutka stvaranja. Sav napredak koji se ne ide za izgradnjom i učvršćenjem njegova duha, doista su kratkoga daha. Zato je nama u našim prilikama danas poruka svetosti od iznimne važnosti, jer se samo duhom svetosti može se izgrađivati život društva, a sve drugo je zamamna, ali prozirna obmana.

Trenutak je da i ozbiljno mi koji vjerujemo Gospodinu prihvatimo put blaženstava kao put svetosti i napretka, te da tim putem vodimo svoj narod. Jer kao da smo se i mi umorili svjedočiti ovaj zahtjevni Gospodinov put i kao da zaboravljamo da se duša ne izgrađuje laganim i lagodnim sadržajima, već patnjom i žrtvom. To isto vrijedi i za društvo kao takva, koje se osipa i urušava onda kad nema svetaca koji bi izgrađivali njegov tkivo i svojom duhovnošću bili okosnica života. Zato i za nas danas vrijedi poziv da se vratimo iskonskom životu svetosti, kako nam je naznačio Gospodin u blaženstvima, a to znači da se trebamo suočavati s poteškoćama, te podnositi strpljivo sve nedaće, kako nas poučava i potiče Božja riječ.

Ako ne budemo imali onih koji će postojano ići naprijed, pogleda uprtoga u Gospodina, noseći breme povijesne odgovornosti, nećemo izgraditi svoje društvo niti narod učiniti stabilnim. Na nama vjernicima je u prvom redu ovo breme odgovornosti, jer sveci su kruna čovječanstva i kruna života jednoga naroda. Živimo sveto i time izgrađujmo narod koji nam Bog povjerava da o njemu skrbimo i da mu budemo primjer kako se samo blaženim životom može izgrađivati budućnost. Neka nas u tome zagovaraju svi sveti, oni koji su u skromnosti i anonimnosti živjeli tako sveto i blaženo, usprkos nerazumijevanja i odbacivanja, ali su čvrsto vjerovali u Božja obećanja. Živjeli su od nebeskih vizija, te su razmatrajući nebo izgrađivali zemlji. Trpjeli su na zemlji jer su vjerovali u nebesku domovinu, no nisu odustajali jer su dobro znali da bez vjere u nebesku, nestaje ova zemaljska.

Budimo poput njih i sebi jasno definirajmo cilj, ali i pravi put kojim nam je ići. Cilj je vječnost, a put kojim se dolazi do cilja je svetost. Ne zavaravajmo se pojavnošću, jer prolazi ovaj svijet i njegov sjaj, a mi postojano kročimo putem svetosti i izgrađujmo svojim svjedočenjem trajno i neprolazno prebivalište na nebesima uređujući mjesto ovozemaljskog boravka mjerom svetosti koju nam je Gospodin dao u blaženstvima.

Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ovaj članak Svetost nije samo za izabrane, svetost je za svakoga čovjeka se prvo pojavio na Bitno.net.

Kada Bog realizira u nama svoje zamisli proživljavamo to kao dolazak crnih oblaka na naše nebo. Izuzetna je stvar dolazak Duha Svetoga u naš život.

Foto: Unsplash

Često zazivamo: „Dođi, Duše Sveti!“ I što će on napraviti kada dođe? Prekrit će nas. Pokriti tamom. Bacit će sjenu na nas. Hodat ćemo u sjeni – možda u sjeni drugih? A možda u takvoj tami u kojoj ništa ne možemo vidjeti, jer će Duh Sveti biti iznad nas? Kad je Duh Sveti sišao u Hram – o tome je pisano u 8. poglavlju Prve knjige o kraljevima – svećenici pobjegoše iz Hrama! Osjećate li komičnost te situacije? Svećenici pobjegoše zbog dolaska Duha Svetoga! 

A kad su svećenici izašli iz svetišta, oblak ispuni dom Jahvin, i svećenici ne mogoše od oblaka nastaviti službe: slava Jahvina ispuni dom Božji! Tada reče Salomon: „Jahve odluči prebivati u tmastu oblaku, a ja ti sagradih uzvišen dom da u njemu prebivaš zauvijek.“ (1 Kr 8, 10 – 13) 

Ali to se uistinu događa, jer kad Duh Sveti dolazi u Hram tvojeg tijela: najradije bi pobjegao. Crna sjena, mračan scenarij, crne misli, crne mogućnosti! Izdrži to. Gospodin je rekao da će prebivati u crnom oblaku! Kada su svećenici izišli, oblak je ostao Hramu. Kad se arkanđeo Gabrijel udaljio od Marije, Duh Sveti je počeo stanovati u njezinoj duši. Kada gubimo ljude na koje se oslanjamo, tada dobivamo Boga.

Gospodin ti daje iskustvo tame da bi iskušao tvoje povjerenje

Gospodin ponekada daje iskustvo crnog oblaka da bi ti kroz njega mogao vidjeti pouzdaješ li se uistinu u Boga. Da bi on sam mogao vidjeti ljubiš li uistinu i da bi vaš odnos mogao rasti i razvijati se. Ne možemo govoriti o pouzdanju u Boga kada vidimo naš miran i blag put za sljedećih tridesetak godina. Sve češće zapažam u sebi protivnosti i besmislenosti koje nisam u stanju ukloniti, niti ih razumjeti. Mogu ih jedino primiti, samo sam to u stanju – primiti ih pouzdajući se da su oni djelo milosti. Bog mi je obećao da će biti prisutan u mojem životu i znam da on ne krši svoja obećanja. Ne vidim izlaz iz kritične situacije, ne vidim mogućnosti, ne vidim rješenje problema, ponekada ne vidim smisao, ne vidim životni cilj, sve je prekriveno crnim oblakom nemogućega, i zato se uzdam u tebe, Duše Sveti. I vidim da se, zahvaljujući tomu što ne vidim, mogu pouzdati u Boga. Jer oblaci sakrivaju sunce prije negoli kiša padne. Prije dolaska Duha Svetoga širi se tama. Ništa ne vidiš, jer su oblaci iznad tebe puni milosti. Ne osjećaš Božju prisutnost, sve je zamršeno, potres je oko tebe, sve se ruši, misliš da je Bog ljut, misliš da će te kazniti… To nije istina.

On je tu kraj tebe da bi te ljubio. Da bi promijenio hladan, tvrd, tek iskopan iz zemlje metal, mora ga baciti u ražarenu peć. Da bi se ohladilo užareno željezo, stavlja ga se u ledenu vodu, zar ne? Protivnosti učvršćuju materijal. U Heraklita se to zove enentiodromia (enantios – protiv; dromos – okret) – elementi prolaze kroz protivnosti, voda postaje vatra, vatra postaje voda, i zahvaljujući tomu životni proces ide naprijed. Ljubav ima prigodu da sazrije kada doživi mržnju. Ne boj se biti ranjen, ne boj se sazrijevanja u crnom oblaku zajednice. Pouzdaj se, jer Bog nije izgubio kontrolu nad situacijom. Njemu ništa ne prolazi kroz prste. 

p. Augustyn Pelanowski

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Od Duha do uha”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Kad nam Gospodin daje iskustvo crnih oblaka se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveci nisu samo simboli nedostižnih ljudskih bića, već ljudi koji su živjeli s nogama na zemlji, proživjevši teškoće svakidašnjice s uspjesima i promašajima, ali su uvijek u Bogu pronašli snagu dignuti se i nastaviti životni hod.

Foto: Vatican Media

„Svetost je dar i poziv“, rekao je papa Franjo prije molitve Anđeoskog pozdravljenja s okupljenim vjernicima na Trgu Sv. Petra prigodom proslave svetkovine Svih svetih, „koja podsjeća da smo svi pozvani na svetost“.

Sveci nisu samo simboli nedostižnih ljudskih bića, već ljudi koji su živjeli s nogama na zemlji, proživjevši teškoće svakidašnjice s uspjesima i promašajima, ali su uvijek u Bogu pronašli snagu dignuti se i nastaviti životni hod, rekao je Papa i objasnio kako je svetost cilj koji se ne postiže samo vlastitim snagama, već uz pomoć milosti Božje.

To je Božji dar koji smo primili na krštenju. Svetost je punina života s Bogom na hodočasničkom ovozemaljskom putu, istaknuo je Papa i objasnio kako svetost nije samo dar, već i poziv upućen svim Kristovim učenicima. Svaki je kršćanin pozvan proći taj put s vjerom kako bi postigao konačno zajedništvo s Bogom u vječnosti. Svetost je dakle odgovor na Božji dar kojim se preuzima odgovornost. U toj perspektivi važno je, rekao je Papa, preuzeti ozbiljnu i svakodnevnu obavezu posvećenja u konkretnim životnim uvjetima i dužnostima, nastojeći živjeti s ljubavlju i karitativnim djelovanjem. Među svecima, od kojih je sastavljen „sveti grad“ nalaze se, prema uvjerenju pape Bergoglia, i mnogi susjedi, koji žive uz nas i odražavaju Božju nazočnost. Spomen na svece potiče nas da podignemo oči prema nebu, što ne znači da zaboravimo ovozemaljske stvarnosti, već da se s njima suočimo odvažnije s nadom, rekao je.

Pozdravljajući razne hodočasničke skupine, Papa je zahvalio pojedincima, župama i zajednicama koje ovih dana poduzimaju molitvene inicijative za proslavu Svih Svetih i spomena na mrtve. Te dvije kršćanske svetkovine podsjećaju nas na vezu ovozemaljske Crkve s onom nebeskom. Najavio je da će na Dušni dan, 2. studenoga, popodne služiti misu u katakombama sv. Priscile, mjestu ukopa prvih kršćana. Pozvao je vjernike da ne propuste posjet grobljima i molitvu za pokojne. To je posebno važno u ovo naše vrijeme kada kruže poruke negativne kulture o smrti i mrtvima.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Papa: Među svecima se nalaze i mnogi susjedi koji žive uz nas se prvo pojavio na Bitno.net.

Hoće li pohod groblju za nas biti korak prema tome da budemo više sveti? To je najbitnije što bismo trebali uočiti u današnjem blagdanu. Previše smo usmjereni na materijalno, a zaboravljamo na ono što se nalazi u korijenu svetosti.

Foto: Varaždinska biskupija

Na svetkovinu Svih svetih apostolski administrator Varaždinske biskupije mons. Josip Mrzljak predvodio je euharistijsko slavlje u crkvi Dobrog Pastira, u župi svetih Fabijana i Sebastijana u Varaždinu.

U zajedništvu s biskupom koncelebrilo je desetak svećenika mjesne Crkve, među kojima su bili kanonik Stolnog kaptola preč. Mirko Horvatić, kancelar Varaždinske biskupije preč. Ivan Rak, župnici varaždinskih gradskih župa, gvardijani samostana i ostali svećenici.

Prije početka euharistijskog slavlja sve je pozdravio domaći župnik Josip Đurin. Posebno je pozdravio biskupa kojemu je zahvalio na svemu što je tijekom svoje biskupske službe činio za župu svetih Fabijana i Sebastijana, kao i čitavu Varaždinsku biskupiju.

Mons. Mrzljak je na početku euharistije rekao „da smo svi mi – ‘svi sveti’. I mi smo sveti, bojimo se možda to reći, ali po krštenju smo svi mi postali sveti“. U propovijedi u ispunjenoj crkvi Dobroga Pastira biskup Mrzljak je govorio o svecima prve Crkve, odnosno o prvoj Crkvi koja se okupljala oko živog uskrslog Krista, „a što činimo i mi danas“. „I mi smo poput prvih kršćanskih vjernika danas ovdje jer vjerujemo da smo okupljeni oko Gospodina Isusa, njegove riječi, muke, smrti i uskrsnuća. Članovi prve Crkve su bili apostoli koji su podnijeli mučeničku smrt, oni su u temeljima Crkve. Tijekom stoljeća Crkva se obogatila mnoštvom drugih svetih, a i danas možemo promatrati kako Sveti Otac proglašava nove svece. Danas tako teško možemo nabrojati čak i samo one koje je Crkva proglasila svetima, a kamoli tek one koji nisu proglašeni svetima, a za njih vjerujemo da su među svetima. To su mnogi naši pokojni kojih se danas sjećamo te za koje vjerujemo da su živjeli tako da su sada zajedno s Isusom u vječnom blaženstvu.

Pitamo se što činimo kada slavimo današnji blagdan i dičimo se svetima. Dodajemo li mi išta tim svetima kada ih hvalimo i častimo? Oni su u vječnosti, ne možemo im više ništa dodati, već to činimo zbog nas koji smo na putu svetosti. Sveci nisu nikakvi posebni ljudi, živjeli su poput nas zemaljski život te su bili pred raznim životnim izazovima. Promatrajući upravo te ljude i mi možemo vidjeti kako ići putem svetosti“, rekao je biskup Mrzljak.

U nastavku je upozorio na sve veći materijalizam koji je prisutan kod pohođenja grobova najmilijih na Sve svete i Dušni dan, naglasivši kako time zaboravljamo na ono što je mnogo važnije činiti na grobovima pokojnih – iskrenu molitvu i hod prema svetosti.

„Kada obilazimo grobove naših najmilijih, palimo svijeće i donosimo cvijeće. Ali nismo li sveli naše poštovanje samo na vanjštinu?! Čitao sam pred koji dan jednu anketu u kojoj su ljudi upitani koliko će novaca potrošiti ove godine za uređenje grobova svojih najmilijih uz Sve svete. Naše poštovanje prema mrtvima svelo se na to koliko ćemo donijeti lampaša ili krizantema. Čini mi se da smo toliko pretjerali u vanjštini, da je to već prevršilo mjeru. Gledamo na vanjštinu, a zaboravljamo vidjeti ono što se treba dogoditi u nama. Za to je nužno da skrenemo pozornost s vanjštine na nutrinu. Možda bi bila bolja ta anketa da je novinar pitao ispitanike koliko će krunica ili drugih molitava izmoliti na grobu. Hoće li pohod groblju za nas biti korak prema tome da budemo više sveti? To je najbitnije što bismo trebali uočiti u današnjem blagdanu. Previše smo usmjereni na materijalno, a zaboravljamo na ono što se nalazi u korijenu svetosti. Pozvani smo svjedočiti o svetosti u našem vremenu. To su vrijednosti koje Isus unosi u svijet. Blagdan Svih svetih poručuje čovječanstvu: ‘Budite sveti’. Poručuje nam neka budemo dobri, strpljivi, neka poštujemo čovjeka… Ta svetost je konkretna i ona se mora ostvarivati u našem svagdanjem životu. Isus nas poziva na svetost, a taj poziv je upućen svim ljudima“, poručio je biskup.

Pjevanje je tijekom misnog slavlja predvodilo Pjevačko društvo “Arka” uz potporu članova župnog zbora, a pod orguljaškom pratnjom katedralnog orguljaša mo Višeslava Jaklina.

Nakon euharistije uslijedila je procesija vjernika i svećenika prema središnjem križu na Gradskom groblju u Varaždinu uz pjesmu i molitvu za pokojne uz biskupov blagoslov grobova.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Biskup Mrzljak upozorio na materijalizam na grobljima: ‘Poštovanje prema mrtvima svelo se na lampaše i krizanteme’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Svi mi smo svjedoci smrti, odlaska i tjelesnog raspadanja onih koji su preminuli. Kao sa nekom zebnjom se pitamo može li išta pobijediti takvu očevidnost kojoj smo nazočili i o kojoj možemo posvjedočiti. Istina je da spasenje naše preminule braće nije još došlo do konačne punine, ali je isto tako činjenica da se naša vjera u vječni život ne temelji na ljudskim bajkama, da ne počiva pojavnosti očinjeg vida i tjelesnog iskustva, nego na svemoći Boga živoga

Foto: Shutterstock.com

Danas se Crkva na zemlji u molitvi sjeća svih vjernih mrtvih s kojima je ovdje bila u zajedništvu vjere, te žarko želi da ostvare puno zajedništvo s Gospodinom u vječnom životu. Svi mi vjernici, potaknuti riječima živoga Krista da vjerujemo u njega i u Boga, osnaženi snagom Duha Svetoga upravljamo svoje vapaje i prošnje za vječni spas svoje braće koja su nam prethodila na životnom putu, ali još nisu stigli do konačnog ostvarenja, nego još prolaze kroz razdoblje čišćenja od natruha grijeha koji ih je bio za života zahvatio. No naša nada u njihovo spasenje ne počiva samo na nekoj našoj romantičnoj ili idiličnoj želji da oni dožive život vječni, nego na zalogu koji nam je ostavio Krist Gospodin, pobjednik smrti i gospodar života. U tom smislu nas poučava sveti Anastazije Antiohijski: „Krist je umro i oživio da bude Gospodin mrtvih i živih. Bog, naime, nije Bog mrtvih, već živih. Stoga mrtvi, kojima gospoduje onaj koji je oživio, nisu više mrtvi, već živi; njima gospoduje život, da žive, ne bojeći se više smrti, kao što Krist uskrsnuvši od mrtvih više ne umire. Tako i budući dionici Kristova uskrsnuća, uskrsnuli i oslobođeni raspadljivosti, više neće vidjeti smrti, jer je Krist bio dionik njihove smrti. Nije zbog nekog drugog razloga sišao u zemlju, koje zasuni zauvijek ostaju, doli da razbije vrata mjedena i polomi gvozdene zasune te da naš život iz raspadljivosti k sebi privede slobodom koja nam je darovana za služenje.“

Mnogi su međutim zbunjeni pojavnošću koja nam je tako upečatljiva pred očima. Svi mi smo svjedoci smrti, odlaska i tjelesnog raspadanja onih koji su preminuli. Kao sa nekom zebnjom se pitamo može li išta pobijediti takvu očevidnost kojoj smo nazočili i o kojoj možemo posvjedočiti. Istina je da spasenje naše preminule braće nije još došlo do konačne punine, ali je isto tako činjenica da se naša vjera u vječni život ne temelji na ljudskim bajkama, da ne počiva pojavnosti očinjeg vida i tjelesnog iskustva, nego na svemoći Boga živoga. On je Bog živih koji nam sam u svome domu priprema prebivalište. A kako bi nas uvjerio da sasvim ozbiljno misli, poslao je svoga Sina da se nastani i prebiva među nama, da nas u svemu prethodi kao jamac spasenja. Nadovezujući se na tu istinu sveti će Anastazije zapisati: „A to što djelo te rasporedbe još nije dovršeno – još naime ljudi umiru i tjelesa se raspadaju – nipošto nije prijevara. Unaprijed, naime, za sva obećana dobra primismo jamstvo u svojim prvinama po kojima već utekosmo gore na nebo te smo zasjeli zajedno s onim koji nas je sa sobom uzeo u visine, kao što negdje veli Pavao: S njime nas uskrsi i s njim postavi na nebesima, u Kristu. Ispunjenje ćemo postići kad nadođe vrijeme što ga Otac odredi, kad odložimo ono što je djetinje i postanemo savršenih čovjek. Ocu vjekova se svidjelo da nam dade postojan dar samo ako ga opet podjetinjale pameti ne prezremo.“

Tijesno združeni s Kristom osjetit ćemo već sada istinitost i snagu njegova uskrsnuća koje se dogodilo u vremenu za nas, kako bismo već sada u duhu doživjeli nebeske visine kojima nas vodi Bog. Po Kristu doista već sada imamo predokus spasenja, te smo zato puni nade i za našu preminulu braću, kao što i za sebe, ako ustrajemo u vjeri, možemo očekivati ispunjenje i savršenstvo svoje ljudske naravi. Sveti Anastazije veli kako će se dogoditi preobraženje i produhovljenje našega tijela po uzoru na Gospodinovo tijelo, i to na način da se ne izgubi identitet ni kontinuitet s onim što smo bili na zemlji: „A da je uskrsnulo duhovno Gospodinovo tijelo, ne treba ni govoriti, kad Pavao o tijelima svjedoči da se siju u zemaljskome, a ustaju duhovna; preobrazuju se, naime, u slavno preobraženje Krista vođe koji ih predvodi. Pavao tvrdi da će se to što je jasno znao, dogoditi svemu ljudskom rodu po Kristu koji će preobraziti naše bijedno tijelo, da ga suobliči svome slavnome tijelu. Preobraženje je, dakle, promjena u duhovno tijelo; a to je tijelo slično slavnom Kristovu tijelu: Krist je, dakle, uskrsnuo s duhovnim tijelom; i to nije bilo neko drugo tijelo, nego ono koje je posijano u slabosti, jer je baš to tijelo slavno preobraženo.“

Stoga nam je biti u žarkoj duhovnoj povezanosti sa svojom braćom koja su nas prethodila na putu života i vjere, kako bi im naše molitve pomogle ostvariti što je prije moguće konačno ispunjenje svoga smisla i cilja života. Ali isto tako ovaj posebni dan molitve za sve vjerne mrtve koji još iščekuju konačno ostvarenje i proslavu u nebu, treba biti poticaj i svakome od nas na snažniju vjeru i odvažnije stremljenje tom istom cilju.

dr. don Ivan Bodrožić

Objavljeno u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

Ovaj članak Dan kada molimo za vječni spas svoje braće i sestara koji su nam prethodili na životnom putu se prvo pojavio na Bitno.net.

Molitva svete Matilde za duše u čistilištu…

Foto: Flickr.com/Lawrence OP

Oče naš koji jesi na nebesima!

Ponizno te molimo, vječni dobri, milostivi Oče, siromašnim dušama, koje si ti sam primio kao svoju djecu, oprosti što Te nisu ljubile, te su Te odbile od sebe i nisu Ti iskazale dužnu čast! Za pokoru i gorko kajanje prikazujemo Ti svu ljubav i dobrotu Tvog preljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista.

Ovaj članak Molitva svete Matilde za duše u čistilištu se prvo pojavio na Bitno.net.

Crkva nas poziva da promišljamo o stvarnosti smrti jer želi da uvijek budemo spremni, budući da nikada ne možemo znati kada će naš život na zemlji završiti.

Foto: Shutterstock

Na Dušni dan bila sam na misi na jednom lokalnom groblju, koju je predslavio naš biskup. Kao i uvijek, to je bio moćan podsjetnik na našu blisku povezanost s mrtvima. Dok smo u procesiji prolazili grobljem pjevajući litanije Svih svetih, taj susret sa stvarnošću smrti bio je lijep i uzvišen. No u tome sam se trenutku prisjetila razdoblja u svojemu životu kada je i sama pomisao na smrt izazivala samo tjeskobu i strah. No na sreću, svoj sam nezdravi strah od smrti savladala uz obraćenje, katehezu i dublji odnos s Kristom.

Moj nezdravi strah

Ne sjećam se nikakvoga posebnoga okidača, ali mogu se sjetiti da je moj intenzivni strah od smrti počeo negdje krajem osnovne škole. Morala bih se trgnuti iz vlastite mašte – nisam izmišljala strašne scenarije, ali i sama pomisao na moju vlastitu smrt ili smrt voljene osobe izazivala bi veliku nutarnju pomutnju i tjeskobu. Moje rješenje za te strahove bilo je izbjegavanje te teme i potiskivanje mojih briga. To se nastavilo sve do mojih tridesetih godina.

Nikada nisam nikome govorila o toj temi jer sam pretpostavljala da je prirodno bojati se. Dok sam odrastala, rijetko sam se morala suočavati sa svojim strahovima jer je u tom razdoblju umrlo jako malo meni bliskih osoba. Sjećam se da su me uznemiravala groblja, jer su „jeziva”, i da sam se veoma užasavala starenja, jer su to za mene bili strašni podsjetnici na moju vlastitu smrtnost. Naučila sam kako da me se ne dojme slike koje podsjećaju na smrt, poput raspela, ili scena umiranja u filmovima. Uvijek sam imala želju završiti u raju, ali žalosno je bilo da sam rijetko razmišljala o smrti ili drugom svijetu jer mi „nebeske radosti” nisu donosile mnogo mira – sam čin umiranja i dalje me je previše uznemiravao. Sada shvaćam da je to bio nezdravi strah od smrti, ali promišljajući o svemu otkrila sam da je to bio samo simptom. Korijen problema bio je u tome što je moje shvaćanje vjere bilo vrlo površno, i to neznanje sprječavalo me je da spoznam – i iskusim – nadu koju nam je dao Krist, koji je preobrazio smrt.

Obraćenje donosi razumijevanje i nadu

Tek sam nedavno svladala svoj nezdravi strah od smrti. Tu promjenu nisam primijetila odmah, ali nakon što sam prije deset godina iskusila duboko obraćenje i povratak vjeri, postupno sam postala svjesna svojega dubljega shvaćanja smrti. Moj pogled na život postao je kristocentričan, i na smrt više nisam gledala kao na izvor straha, nego nade.

Crkva naučava da Božji naum za čovječanstvo nikada nije bio da iskusi smrt kakvom je sada poznajemo. Ona je jedna od tragičnih posljedica grijeha i neposlušnosti (KKC 1008, 1018). No Bog nas poslije našega pada nije napustio. Krist se u ljubavi utjelovio i prinio sebe kao žrtvu na križu za naše grijehe. Umrijevši i uskrsnuvši preobrazio je smrt (KKC 1009).

Ako se sjedinimo s Kristom, i dalje ćemo iskusiti tjelesnu smrt, ali tada ćemo moći o kraju ovoga zemaljskoga života promišljati s radosnim iščekivanjem slave koju ćemo primiti u nebu. Katekizam Katoličke Crkve kaže da svim vjernim mrtvima u smrti život ne završava, nego se mijenja (KKC 1012), a Bog je objavio da su nebeske radosti nezamislivo čudesnije od ičega što mi možemo zamisliti (usp. 1 Kor 2,9)! Crkva nam kaže da bi stvarnost smrti ne bi trebala biti izvor straha, nego snažan podsjetnik da ovaj život ima vječne posljedice (KKC 1007). Krist je za nas sve zaslužio mogućnost vječnoga života, i nudi nam dovoljno milosti da uđemo u svoj nebeski dom (KKC 1019), no Bog nas neće prisiljavati. Isus nas više puta u Evanđeljima upozorava da sve one koji slobodno izaberu ostati odvojeni od Boga čeka vječno prokletstvo. Bog nam za vrijeme našega kratkoga razdoblja provedenoga na zemlji nudi svoju milost i milosrđe, i mi mu moramo svoja srca otvoriti sada (KKC 1013). Iako razmišljanje o tim istinama može izazvati strah, to ne bi trebao biti strah od smrti. Trebao bi to biti strah od grijeha i gubitka Boga za cijelu vječnost.

Krist donosi pozitivno značenje smrti

Sveti Pavao piše da zbog Kristove smrti i uskrsnuća kršćani mogu radosno uskliknuti: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” (1 Kor 15,55) To je zato što smrt – ako smo sjedinjeni s Kristom – više nije neprijatelj. Katekizam Katoličke Crkve kaže:

„Zahvaljujući Kristu, kršćanska smrt ima pozitivni smisao. ‘Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!’ (Fil 1, 21). ‘Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti’ (2 Tim 2, 11). Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krstu sakramentalno već ‘umro s Kristom’, da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to ‘umiranje s Kristom’ te ispunja naše utjelovljenje u njega, u njegov otkupiteljski čin […]”

„U smrti Bog čovjeka zove k sebi. Zbog toga kršćanin može prema smrti osjetiti želju kakvu je iskusio sveti Pavao: ‘Želja mi je otići i s Kristom biti’ (Fil 1, 23); i on može svoju smrt preobraziti u čin poslušnosti i ljubavi prema Ocu, po Kristovu primjeru […]”

(KKC 1010-1011)

Promišljanje o smrti

Nije znak nevjernosti ako se donekle bojite smrti. Sjećam se kako sam čitala da je i sv. Terezija iz Lisieuxa imala trenutke kada se bojala smrti. Smrt je otajstvo, a nas ljude nepoznato često čini tjeskobnima. No kao kršćani trebali bismo smrt promatrati u novome svjetlu. Ona ne bi trebala biti nešto morbidno ili depresivno. Moramo izbjegavati imati nezdravi strah od smrti koji nas toliko zaokuplja da zanemarimo svoj poziv da budemo sveti i autentični svjedoci vjere. Ne možemo ni dopuštati strahu da nas tjera da posve izbjegavamo razmišljanje o smrti i drugome svijetu jer tako riskiramo iz vida izgubiti svoj cilj – nebo!

Crkva nas poziva da promišljamo o stvarnosti smrti jer želi da uvijek budemo spremni, budući da nikada ne možemo znati kada će naš život na zemlji završiti. Toma Kempenac o tome snažno progovara u svojoj knjizi „Nasljeduj Krista”:

„Trebalo bi, da uvijek radiš i misliš tako, kao da ćeš još danas umrijeti. Kad bi ti savjest bila mirna, ne bi se mnogo bojao smrti. Bolje bi bilo čuvati se od grijeha nego misliti na smrt. Ako danas nijesi pripravan, kako ćeš biti sutra? Sutrašnji je dan nestalan, i ne znaš hoćeš li sutra živ biti?” 

[…] 

„Blago onome, koji uvijek misli na čas smrti i svaki se dan na nj sprema. […] Budi, dakle, pripravan, i živi tako, da te smrt ne zateče nikad nepripravna. Mnogi umru naglo i iznenada; jer ‘Sin Čovječji doći će u koju uru ne mislite.‘” Kad dođe onaj zadnji čas, o čitavom ćeš prošlom životu početi sasvim drugojačije misliti; veoma ćeš žaliti, što si bio tako nehajan i mlitav.”

„Kako je sretan i mudar onaj koji nastoji, da sada za života bude onakav, kakvog želi da ga smrt nađe! A u sretnu se smrt mnogo pouzdaj, ako svijet posve prezreš te vruće želiš napredovati u krepostima; ako uzljubiš stegu, ako vršiš pokoru, ako se svladaš i ako podneseš svaku nevolju za ljubav Kristovu.”

[…]

„Ej, predragi, iz kakve bi se pogibelji mogao izbaviti, kakvog li se straha riješiti, ako budeš uvijek živio u strahu Božjem i mislio na smrt? Nastoj sada tako živjeti, da se na času smrti možeš većma radovati nego bojati. Nauči se sada sve prezirati, da onda možeš nesmetano poći Kristu.” (I. knjiga, 23. glava)

Važno je spoznati ono što sam ja otkrila u svojemu vlastitome životu: nezdravi strah od smrti je opasan. Kod mene su strahovi bili vezani uz činjenicu da sam bila mlaka u vjeri, a popuštajući pred njima nisam razmišljala o smrti ili o svojemu nebeskome cilju. Usredotočivala sam se na sadašnjost, a nisam se pripremala za neizbježnu budućnost – smrt i trenutak kada ću stajati pred Kristovim sudačkim prijestoljem. Hvala Bogu, stvari su se kod mene promijenile jer sam otkrila Krista i obilnu nadu koju on donosi. Ostajem svjesna da možda neću imati još jedan dan na zemlji, i zato u svakome trenutku, Božjom milosti, težim živjeti sveto. Umjesto da se bojim smrti, sada nestrpljivo iščekujem nebeske radosti. Nastojim uvijek biti spremna, da, kada taj dan dođe, zajedno sa sv. Terezijom iz Lisieuxa mogu reći: „Ja ne umirem, ulazim u život.” (KKC 1011)

Izvor: Allison Low | Catholic Stand

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Ovaj članak Od straha od smrti do nade u Kristu se prvo pojavio na Bitno.net.

Uoči svetkovine Svih svetih, brojni vjernici okupili su se na molitvu  ispred svoje crkve u Wu Gao Zhangu u biskupiji Handan, kako bi spriječili njezino rušenje.

Foto: Shutterstock

Kako prenosi portal Asia News, riječ je o crkvi koja pripada  „službenoj“ Crkvi priznatoj od strane kineskih vlasti, no nema sve potrebne dozvole zbog čega je naloženo njezino rušenje.

Lokalni svećenici intervenirali su kod predstavnika vlasti kako bi promijenili odluku o rušenju, no njihovi su pokušaji bili bezuspješni zbog čega su vjernici pozvali sve vjerske zajednice diljem svijeta da ih podrže svojom molitvom.

Prema mišljenju nekih vjernika, rušenje crkve nije izravna posljedica nedavno potpisanog sporazuma između Vatikana i Kine, premda smatraju kako spomenuti sporazum kineskim vlastima daje veće ovlasti i osjećaj da ih Vatikan podržava, dok ovakvi događaji bez službenih reakcija.

Ipak, sigurno je kako je rušenje ove, ali i drugih crkava, posljedica Smjernica o vjerskim aktivnostima prema kojima vlast žele iskorjeniti nepriznate vjerske zajednice, a djelovanje priznatih zajednica učiniti što težim. Dio ovakve polike je i uništavanje vjerskih objekata koje su izgrađene bez potrebnih dozvola, bez mogućnosti njihove legalizacije.

Poseban problem predstavlja i obveza registracije svećenika budući da dokumenti koje im se daje potpisati često sadrže problematične elemente ili su protivni katoličkom nauku. Iz ovog su razloga pojedini svećenici iz biskupije Yujiang  i Fujian koji su odbili potpisati registraciju bili prisiljeni napustiti svoje župe, dok su njihove crkve zatvorene.

Asia News piše kako su kineske vlasti naložili rušenje 40 crkvi u biskupiji Handan. U svibnju ove godine skinut je križ s katoličke crkve, jer je, prema tumačenju lokalnih vlasti, „previše vidljiv“ s obližnje autoceste te automobili koji njome prolaze mogu biti „ometeni“, te je najavljeno rušenje crkvi koje nemaju dozvole. Ipak, jedan od svećenika čija bi crkva trebala biti srušena kazao je kako je riječ o prijevari, budući da su prije gradnje crkve ispunili sve zahtjeve i prikupili sve potrebne dozvole, te upozorio kako je Komunistička  partija „poput mjeseca: mijenja se svakog dana od prvog do petnaestog u mjesecu!“, no kako nimalo ne sumnja u opstanak Crkve u Kini jer „povijest nas uči da totalitarizam nikada nije uspio uništiti Crkvu, naprotiv, pročistio ju je i osnažio!“

Molimo za naše sestre i braću u Kini!

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Kineske vlasti odlučile su im srušiti crkvu, a oni su odgovorili molitvom se prvo pojavio na Bitno.net.

Smrt je teška. Ne samo teška tema. Nego težak događaj. Teška trauma. Možda je zato križ tako blizak i proširen znak kršćanstva. Bog nam se približio i po samoj smrti. Ponudio drukčiji pogled i način gledanja na smrt.

Foto: Shutterstock

Naišao sam na možda malo bizarno razmišljanje jednog redovnika. Većinu života se bavio problemima smisla života, osobito pitanjem patnje i umiranja. Napisao je taj redovnik i knjige na tu temu. Govorio često na tu temu. Nastupao. Održavao seminare. I onda je ostavio negdje zapisano kako bi volio umrijeti u patnji i da bi volio snimiti svoje posljednje trenutke. Zašto? Da se i sam uvjeri bi li još uvijek vjerovao i tvrdio sve ono što je vjerovao i tvrdio dok je bio zdrav i dok nije trpio veliku bol.

Postoji jedna pjesma američke skupine ‘Black Eyed Peas’ koja nosi naziv ‘Where is the Love?’ (Gdje je ljubav?). U toj pjesmi pisac stihova pita slušatelja.: »Možeš li ti živjeti onako kako propovijedaš?» Vjerujem da je puno lakše govoriti drugima kako se treba ponašati, nego i sam provoditi u djelo ono što govorim. Puno lakše, smislenije, ljepše izgledaju izgovorene riječi, negoli dani kad naše riječi doista dođu u kušnju.

Smrt nije iznimka. Smrt rijetko kad bude lijepa smrt. Čak i kad joj tepamo da je lijepa. Čak i kad kažemo za nekoga da je doživio lijepu smrt. Smrt donosi sa sobom izazove za koje nismo ni znali da postoje. Mijenja stvarnost onakvu kakvu poznajemo. Život postaje drukčiji. Netko je bio tu. Netko je postojao. Netko je živio među nama. A sad toga nekoga nema. A mi koji ostajemo iza naših pokojnih se moramo naučiti kako živjeti bez njih. I kako se nositi sa svim onim što smrt donosi.

A smrt, između ostaloga, je zbunjujuća. Ostavlja čovjeka bez odgovora. Ili barem bez onih odgovora koji bi zadovoljavajuće odgovorili na pitanja koja imamo. Smrt proizvodi puno emocija. Ljutnja. Tuga. Osamljenost. Smrt donosi suze. Šutnju. Povučenost. Izgubljenost. čovjek ponekad otupi. Ogluši. Zanijemi. Problijedi. Osijedi. Ostari…

I teško se nositi sa smrću bliske osobe. Jer, bez obzira kako se nosili sa smrću nama bliske osobe, to tu osobu neće vratiti. Neće se ništa promijeniti. Netko reče da nakon smrti uvijek ostane praznina. Tu prazninu ne možemo promijeniti ili popuniti nečim. Jedino što možemo jest – naviknuti se na nju…

Naša vjera nam pomaže, ne vratiti naše drage iz smrti u život, nego dati značenje i životu i smrti. Isusov život i Isusova smrt daju novu perspektivu, novi način gledanja na život i na smrt. Ponekad se zna pojaviti problem da ljudi nakon smrti bliske osobe ne mogu ni moliti, ni ići u crkvu, niti slušati što im vjera, Isus Krist ili Crkva nude kao utjehu.

Smrt je snažan događaj koji duboko potrese čovjeka. I svaki čovjek na svoj način procesuira smrt i gubitak voljene osobe. Ponekad znamo bolje reći drugima kako se mogu/trebaju nositi sa smrću, a kad se sami nađemo u takvoj situaciji, ponašamo se i mislimo totalno drukčije. Ponekad smrt bliske osobe dođe kao gušenje. Gušenje koje me ne ostavlja na miru. Gušenje koje ostavlja trag smrti i na onima koji su još živi…

Smrt je teška. Ne samo teška tema. Nego težak događaj. Teška trauma. Možda je zato križ tako blizak i proširen znak kršćanstva. Bog nam se približio i po samoj smrti. Ponudio drukčiji pogled i način gledanja na smrt. Čak i kad teško shvaćam zašto je smrt tu. Čak i kad nema na vidiku odgovora na moja bezbrojna pitanja. Kao ni na ono najvažnije. Zašto?

Osobno molim i tražim Božju blizinu. Ne nužno odgovore. Samo blizinu. Ne znam i nisam siguran hoće li to biti dovoljno kad ja budem umirao. Molim da to bude dovoljno. Njegova blizina. Ne nužno riječi i objašnjenja. Samo blizina…

Fra Željko Barbarić | Bitno.net

Ovaj članak Vjera nam ne pomaže vratiti naše drage iz smrti u život, nego dati značenje i životu i smrti se prvo pojavio na Bitno.net.