Svećenika redovnika Šarbela Machlufa proglasio je papa Pavao VI. blaženim 5. prosinca 1965., a svetim 9. listopada 1977. godine. Brojna obraćenja postignuta su njegovim zagovorom. Sveti Šarbel veliki je zaštitnik obiteljske molitve. Časti se kao “svetac mira”.

Sveti Šarbel

Što bismo mogli reći o divnom cvijetu svetosti, koji je procvao na jednoj grani stare istočnjačke monaške tradicije. On povezuje naš svijet pun bogatstva i komfora sa svijetom siromaštva, pokore i askeze koja oslobađa dušu da se uzdigne prema Bogu. (papa Pavao VI.)

Svećenika redovnika Šarbela Machlufa proglasio je papa Pavao VI. blaženim 5. prosinca 1965., a svetim 9. listopada 1977. godine. Brojna obraćenja postignuta su njegovim zagovorom. Veliki je zaštitnik obiteljske molitve. Časti se kao “svetac mira”.

Pripadao je Crkvi maronita

Oni se nikada nisu odvojili od Petrove Stolice. Maroniti su jedni od sjedinjenih istočnih Crkava, kojima je biskupijski poglavar, Patrijarh, stolovao neko vrijeme u Antiohiji. Oni imaju svoje istočne obrede, a čuvaju čistoću vjere i sakramenata. Ime im potječe od pustinjaka Marona koji je umro na glasu svetosti u petom stoljeću, prije 423. godine. Poznat je iz jednog pisma sv. Ivana Krizostoma. U šestom je stoljeću postojao jedan samostan posvećen sv. Maronu između mjesta Apame i Emese. Bilo je mnogo mučenika zbog čuvanja čistoće vjere u vremenima teških progona od monofizita i nestorijanaca. Jedan od opata samostana, Ivan Maron, bio je izabran za patrijarha u Antiohiji, u vrijeme jedne prazne patrijarške Stolice između 636. i 742. godine, jer točno vrijeme nije poznato. Maroniti su tijekom povijesti teško trpjeli u progonima od muslimana, koji su često provaljivali kako bi pljačkali, ubijali i odvodili u ropstvo. Za samu Crkvu maronita značajna je ličnost Šar Allia, koji je bio izabran za biskupa u Bejrutu 1716. godine. Ivana Marona drže utemeljiteljem Maronitske Crkve, a Šar Alli je bio reformator posebno u odnosu na ustrojstvo samostana. Po njegovu se sudu morala pružiti mogućnost mladim redovnicima da obave svoj novicijat na Istoku i to zbog dva opravdana razloga: prvi – da oni koji su svoju školu, odgoj i običaje stekli u Rimu nisu prikladni za tvrde i nimalo lagane prilike u domovini; drugi – budući da su svoje studije obavili u Rimu, primili su tako jedan kompleks, koji im smeta kad se vrate u domovinu, npr. da im teško pada poslušnost prema poglavarima u svojoj sredini.

Otac Nematalla (1808. – 1858.)

To je prethodnik, uzor i učitelj svetom Šarbelu. Nematalla je na krštenju primio ime Josip kao i njegov nasljednik u svetosti. Njegov otac Gerjis (Juraj) Kassah bio je jednostavan čovjek i dobar vjernik, koji je svojoj djeci pružio pravi kršćanski odgoj u pobožnosti i ljubavi prema Bogu. Sin Josip je čeznuo za samostanskim životom, a otac mu je, iako siromašan, omogućio polazak u školu. Otac Nemetalla položio je vječne redovničke zavjete 1830. godine pred opatom Makariosom. Iza toga je bio poslan u samostan sv. Ciprijana u Kfifanu da izuči potrebne nauke i postane svećenik. Svećenički red je primio od vikara patrijaršije mons. Simona Zouainsa. Prema sudu svih koji su ga poznavali, živio je više kao anđeo nego kao čovjek. Glavna mu je zauzetost bila da što dostojnije služi svetu misnu žrtvu. Posebno se pripravljao za svetu misu tako da je razmatrao u sabranosti klanjajući se pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Mladost Josipa Machlufa

Na podnožju visokog brijega Fam el Meizah Libanonskog gorja i na nadmorskoj visini od 1600 metara nalazi se malo maronitsko selo Beka’ Kafrah. Stanovnici su većinom u rodu i gotovo svi nose prezime Machluf. U blizini su šume moćnih libanonskih cedara. Početkom devetnaestog stoljeća živio je u tom selu mali zemljoradnik Antun Zaarur Machluf. Bio je oženjen Brigitom, kćeri Eliasa Jakoba Chidiaka iz mjesta Bicharri. Obitelj ovih siromašnih, vrijednih i bogobojaznih ljudi imala je tri sina i dvije kćeri. Sinove Hanna, Bichara i Jussefa, a kćeri Kune i Wardah. Najmlađi se sin Jussef (Josip) rodio 1828. godine.

Teška je žalost pogodila obitelj kada je 8. kolovoza 1831. godine umro otac hranitelj. Tada je skrbništvo i brigu nad obitelji preuzeo stric djece Thanice Tarur Machluf. Na neko su vrijeme prešutjeli malom Josipu očevu smrt. Stric je ozbiljno shvatio svoju dužnost, te se uz materijalno uzdržavanje pobrinuo i za solidan kršćanski odgoj djece. Zato mu je najzahvalniji bio mali Josip, koji se još kao dijete oduševio za redovnički život. Imao je i primjere u dvojici ujaka, Augustinu i Danijelu Chidiaku, koji su živjeli u samostanu Quzhaya. Zapreka njegovoj želji bio je sam stric koji se vjerojatno u onim za Libanon nesigurnim vremenima bojao za dječaka.

Maronitima je prijetila velika opasnost od druza, sekte koja je na prvi pogled pripadala islamu, ali koji su u nekim propisima bili u naglašenoj suprotnosti s Kuranom. U širokim se slojevima tog plemena, između ostalog, vjerovalo u seobu duša poslije smrti (dobrih u svoju djecu, a zlih u pse). U početku su oni bili prijateljski prema maronitima, ali su sredinom i u drugoj polovici devetnaestog stoljeća postali neprijateljski. Nerijetko slabi autoritet vlasti u Istanbulu dao je priliku ratobornim druzima da budu gotovo samostalni, ne samo u prostoru svog plemena nego i preko granica. Maroniti su zbog toga teško stradavali, pogotovo kad su se druzi složili s turskom vlasti. Te su se prilike osobito ostvarile nakon tzv. Mladoturske revolucije 1909. godine kad je bio svrgnut i interniran despotski sultan Abud ul Hamid.

Josipov skrbnik nije htio da mladić bude izložen nesigurnoj i tvrdoj sudbini kršćanskog redovnika, ali je ovdje kao i uvijek vodio Božji Duh po svojoj svetoj volji. Jednog je dana mladi Josip jednostavno iščeznuo iz roditeljske kuće i otišao u samostan Anaju, koji se nalazi na 1200 metara nadmorske visine. Zamolio je predstojnika samostana da ga prime, kako bi se pridružio slugama svemogućeg Boga koji se postojano mole i čine pokoru.

Moliti se dragom Bogu i činiti pokoru bio je ideal mladog Josipa još od vremena kada je čuvao stado na bregovitim padinama rodnog mjesta. Iz tog je vremena zabilježeno sljedeće:

Jednog dana dok je pasao stado pristupi mu nepoznati siromašni redovnik, bos i u poderanom habitu. On je začuđenom pastiru počeo govoriti o milosti potpunog siromaštva kada se život i sudbina u cijelosti predaju volji svemogućega Boga. Ova je spoznaja oduševila Josipa do dna duše, ali je pomislio kako njemu to nije moguće ostvariti, zato je odgovorio redovniku:

“To nije za mene. Za to sam još premlad.”

Redovnik je na to rekao:

“Moraš se samo odlučiti na to da u potpunosti slijediš našeg Spasitelja.”

Josip se branio:

“Ja sam siromašan, i mi kod kuće ništa nemamo. Osim toga, ja sam pastir moga strica.”

Redovnik ga je podsjetio da i najsiromašniji čovjek ima još stvari koje posjeduje i kojih se može odreći iz ljubavi prema Bogu: osjećaja, strasti, volje, želja. Zatim ga je podsjetio kako se malo prije njihova susreta, dok je još sam na pašnjaku čuvao stado, Josip prijateljski nasmiješio ljupkoj mladoj djevojci koja je niz brdo vodila svoje stado koza i prolazeći njemu predala jednog kozlića koji je pripadao njegovu stadu.

Mladić se na to zarumenio i pomislio: “Zar nisam morao preuzeti kozlića koji pripada mojoj obitelji?” Redovnik se nasmiješio zbog nesporazuma, a bila mu je draga nevinost mladića, kojega je doista Gospodin Bog morao voditi do ove dobi. “Đavao”, razložio mu je redovnik, “nerijetko uzima ljudsku priliku da bi nas napastovao. Zaštitu možemo naći samo kroz samoću u molitvi. Samoća odijeljene samostanske ćelije donosi obilje svjetla. Kaži mi: što posebno moliš?”

Josip je odgovorio: “Govorim molitve koje su me naučili, iz sveg srca, u postojanoj povezanosti s Bogom.”

“Je li to sve?”

“Ah, moj oče, sigurno sam nepravedan, grešan svojom ohološću. Ja sam također sam sastavio molitve. Skupljao sam riječi bez reda kako su mi dolazile na pamet. Sigurno sam mnogo toga smeteno i izmiješano govorio dragom Bogu.”

Pustinjak ga je poučio: “Naprotiv! Gospodinu je veoma ugodna ova vrsta molitve. On je Otac koji se veseli kad njegovo dijete čini prve korake da bi mu se bacilo u ruke.”

“Ali, kako se najbolje moli?”

“Molitva je sam život. Molitva je razgovor s Bogom. Napusti sve: sve kuda si lutao i gdje si pogriješio, sav zemaljski teret. Kad se na kraju potpuno izgubiš u Bogu, u Svetom Miru, tada će doći Kraljevstvo Božje, koje će ti se otkriti.”

“Vi ste, oče, po svoj prilici zalutali na putu?”

“Nema na zemlji slučaja. Onaj o kome sve ovisi upravio je moje korake.”

Sada je nepoznati redovnik uzeo glavu mladog pastira Josipa u svoje ruke, pogledao ga u oči i progovori mu kao da iz njegovih očiju čita budućnost: “Kada se Mir Kristov jednom ukorijeni u tebi, tada ćeš drugima donositi mir, liječiti ih od njihovih strahova u životu i od njihovih sumnji. Snaga žarke molitve ima tisuću puta veću moć od svih ljudskih lijekova, od sve zemaljske moći. Hajde, sine moj, i misli o ovome što sam ti rekao.”

Nakon što je potaknuo Josipa da se sasvim preda Božjoj volji, tajanstveni redovnik se uputio u osamu penjući se prema gore. Nasuprot njegovu hodu, ona hitronoga djevojka se spuštala niz brdo sa svojim kozama. Josip je gledao za redovnikom kako polako odlazi, a duša mu je do dna bila potresena.

Sljedeće nedjelje, nakon večernje službe Božje, Josip je molio u duši za oproštenje svoju majku, a iste noći je neprimjetno izašao iz kuće bosonog, bez komada kruha i uputio se u smjeru onog samostana o kojem je čuo da se nalazi daleko na zapadu, tamo gdje sunce zalazi iza bregova.

Njegova majka i stric su odmah pošli na put da bi nakon dva dana našli bjegunca u samostanu. On je na njihove pozive odgovorio s poniznom molbom da smije ostati. Stric nije htio popustiti. Mislio je na potrebe domaćinstva, ali majka je na kraju privoljela s riječima:

“Neka se vrši Božja volja, i neka Njemu bude ugodna moja žrtva.” Tako je Josip svojom čvrstom odlukom potpuno otklonio nastojanja svojih najbližih da ga dovedu kući, te je ostao u samostanu Anaji.

Bog je pozvao Josipa Maklufa u osamu samostanskog života na jedan tako neodoljiv i dramatičan način, a mladić je postao veliki Božji čovjek koji je poznavao samo jednu strast: ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svim svojim snagama i čitavim svojim bićem. Postao je sličan svojem učitelju Kristu kao njegov Svetac koji privlači kao magnet poslije svoje smrti kršćane i muslimane. Stotine osoba izliječilo se na njegovu grobu, onih koji su s vjerom i ufanjem molili Boga po zagovoru njegova Sveca. Dolazili su k njemu u raznim potrebama dok je još živio na zemlji.

Redovnički život

Naskoro, kako je primljen u samostan, primio je po pravilima Reda redovničko odijelo. Na Zapadu primaju novi redovnici uz odijelo i novo ime, bilo istaknutog sveca bilo čovjeka koji je u crkvenom životu imao značajnu ulogu, a na Istoku je to prilikom polaganja zavjeta nakon godine kušnje. Josipu su dali ime Šarbel (koje se na maronitskom jeziku izgovara Karbel ili Harbel, no prema francuskom jeziku prisutnom u Libanonu, na Zapadu se to ime izgovara Šarbel).

Šarbel je ime biskupa i mučenika koji je dao svoj život za Krista i Crkvu 107. godine, kada je vladao car Trajan (98. – 117.). Maroniti slave svetog bisupa Šarbela 5. rujna.

Opat samostana Anaje uočio je sposobnosti mladog redovnika Šarbela i njegov smisao za napredak u krepostima, zato je odlučio da novog brata što prije pošalje na studij bogoslovije. U redovima nije bilo mnogo svećenika, a maronitski kršćani, opkoljeni muslimanima i drugim inovjercima, bili su i trebali su ostati svjetionik istinske religioznosti u duhu Kristova evanđelja. Samostani su morali biti uzor povezanosti s Bogom na ozbiljan, dubok i profinjen način, uzor svetosti.

Josip je kao novak bio izložen tvrdim kušnjama kako bi očvrsnuo u odluci i ustrajao u zvanju. Vršio je sve poslove: pripremao drva, ložio vatru, pomagao u kući kod raznih poslova, radio u vrtu i na polju, čak je u nedostatku životinja za vuču vukao i plug i druga oruđa na oranici. Hranio se starim prepečenim kruhom koji nitko nije mogao jesti. Sva mrtvenja je prihvaćao kao normalni dio posluha i predanosti sretan u svojoj nutrini da vrši Božju volju.

Opat je mladom bratu, nakon što je ocijenio njegove sposobnosti i kreposti, naložio da pođe u Kfifani u školu svetog Ciprijana. On je jednako revno i savjesno poslušao ovu odluku isto kao što je i prije slušao opatove naredbe. Već se tada sve više govorilo o njegovim krepostima, a to je Josipovoj poniznosti bilo posebno teško, pa mu je ova odluka o odlasku na studij bila i zato osobito draga. Mudri opat samostana je brzo spoznao da se Josip razvija u redovnika osobitih vrijednosti i zato je u sebi stvorio odluku da ga baš taj redovnik jednog dana naslijedi u odgovornoj i teškoj službi predstojnika zajednice redovnika.

Redovništvo na Istoku nije po svom ustrojstvu istovjetno onom na Zapadu. Na Istoku ima mnogo braće laika, a posebna je odlika kojom predstojnici izabiru pojedince ocjenjujući njihove kvalitete, kako moralno-etičke tako i intelektualne, da bi ih preko studija pripremili za uzvišenu službu Kristu za sveti svećenički red. Istočno bogoslovlje je pisano drugim jezikom nego zapadno. Sirijska Crkva ima u tijeku svoje povijesti bogatu literaturu vrijednu studija. Tu su djela (pisma) sv. Efrema Sirca (306. – 373.). Spisi ovog velikog čovjeka ušli su dobrim dijelom u maronitsku literaturu. Oni ga zovu harfom Duha Svetoga. Bio je osobiti štovatelj Majke Božje. Tako u njegovim spisima nalazimo tisuće stihova posvećenih velikoj časti Marijina djevičanstva. Takav je studij bio veoma drag mladom novaku koji je njegovao nadasve veliko poštovanje prema Presvetoj Djevici. Svi maroniti časte Presvetu Djevicu, nazivaju je “Draga Gospođa od Libanonskih bregova”.

Tada se u svakoj kršćanskoj kući nalazila slika Blažene Djevice Marije. Europljani bi se iznenadili kad bi znali s kakvom su se snagom vjere i srdačnošću u to doba obavljale svibanjske pobožnosti po svim gradovima i selima gdje žive maroniti. Otac Šarbel kasnije je kao svećenik najradije služio svetu misnu žrtvu s liturgijskim obrascem posvećenim Bogorodici. Čvrsto je vjerovao da ona spašavao onoga koji nju časti. U maronitskom obrascu svete mise moli se neposredno uz Posvećenje:

“Majko Gospodina našega Isusa Krista, moli za me kod svog Jedinorođenog Sina da mi oprosti grijehe i da primi svetu žrtvu iz mojih grešnih ruku koju na ovom oltaru prinosi moja slabost. O sveta Majko, zaštiti me svojim molitvama.”

Kod večernje pobožnosti se u prve nedjelje pjeva himan:

“Blagoslovljena budi, o Marijo, i neka bude blagoslovljena tvoja duša predostojna Slave, jer u svom Blaženstvu nadvisuješ sve Svete!”

“Blagoslovljena budi, jer ti si Njega nosila, milovala i ljubila, kao malo dijete, Njega Svemogućega, koji u svojoj ruci drži cijeli svijet.”

Tu treba navesti još hvalospjeve:

“Blagoslovljena budi jer je iz tvog krila izašao otkupitelj poput presjajnog svjetla! On je svezao sotonu i donio mir svojem svijetu.”

“Blagoslovljena budi, jer su se tvoja prečista usta odmarala na ustima onoga kojega se slava odražava na licima serafa!”

Budući da je mladi Šarbel bio poslan na studije, predstojnik mu je stavio na srce sljedeći način obavljanja dužnosti:

“Ti sada ideš u Kfifasni i svaki dan trebaš vršiti dužnosti svoga studija, ali i noć moraš učiniti korisnom, koliko to dopuštaju tvoje sile, a i mi ćemo se moliti za tebe.”

Mladi redovnik je ponizno slušao te pouke, kleknuo i poljubio ruku svom opatu.

Odgovorio je:

“Bit ću poslušan tvojoj naredbi, ja trebam samo malo sna jer me namjesto njega osvježuje molitva.”

Josipov učitelj u Kfifaniu je bio sveti svećenik Maronitske Crkve otac Nematalla Al Kafri. To su mišljenje o njemu imali stanovnici mjesta i okolice. Otac Nematella je vjerovao da mu je mladog Josipa poslala Božja Providnost.

Kazao mu je:

“Star sam i naskoro ću umrijeti, pa su moje misli usmjerene na susret sa Svemogućim Bogom, zato mi je tebe i poslao da od mene preuzmeš baklju pravovjerna nauka i da ga nosiš dalje.”

U travnju 1859. godine Šarbel je primio svećenički red od biskupa Josipa Almaride. Otac Šarbel je imao tada 31 godinu. Njegov učitelj otac Al Kafri preminuo je 14. prosinca 1859. godine.

Tada nije bio običaj u samostanima Maronitske Crkve, da se vode dnevnici o životu pojedinaca, jer nitko nije ni slutio u to vrijeme, kakav će značaj imati život mladog svećenika, pa o njemu nije ništa zabilježeno. Sve se može ukratko svesti na činjenice studija i datuma zabilježenih s napomenom kojom iskusni učitelj vidi u ovom studentu svog budućeg nasljednika.

Svećenik Šarbel Machluf

Odmah poslije svećeničkog ređenja bio je otac Šarbel pozvan u svoj matični samostan. Proveo je punih 16 godina u zajednici s braćom, ponizan i čedan, strogo odan pravilima Reda. Njegov život u molitvi i mrtvljenju nadilazio je svaku mjeru inače ozbiljnih pravila tamošnjeg redovničkog života. Najradije je klečao u kapeli pred Presvetim oltarskim sakramentom. Njegova odijeljenost od svijeta bila je tako potpuna da je izbjegavao vidjeti i najbliže rođake.

Jednom zgodom je Šarbela posjetila njegova majka. On ju je zamolio za oproštenje i izmijenio s njom samo nekoliko riječi kroz vrata kapele. Nije ju vidio, niti joj se sam pokazao. Na njezinu bolnu primjedbu: “Jesi li ti moj sin koji ne želi da ga vidim?”, otac Charbel je odovorio:

“Ako je Božja volja, gledat ćemo se u nebu kroz cijelu vječnost.”

Maronitski redovnici žive strogo pokorničkim životom. U pola noći ustaju na zajedničku molitvu u koru. Kada bi se drugi redovnici nakon završetka molitve povukli u svoje ćelije na počinak, otac Šarbel bi ostajao u kapeli da moli i razmatra. Svakodnevno bi bio nazočan kod svih svetih misa svoje braće, a zatim bi on sam sa strahopoštovanjem služio svetu misnu žrtvu. Bio je precizan i veoma predan u svetim obredima. Nastojao je i želio da svi prisutni vjernici sudjeluju što sabranije i dostojnije. Svakodnevno je Šarbel molio svetu krunicu.

Otac Šarbel bio je najsiromašniji među siromašnim redovnicima samostana Anaje. Nosio je najgrublji, najstariji i najneudobniji habit koji su imali u samostanu. Ljubio je svaku čistoću duše i tijela, a i njegova odjeća je uvijek bila besprijekorno čista. Sam ju je prao. U libanonskom gorju je zima oštra, ali on je uvijek nosio istu tanku odjeću nezavisno o vremenu i godišnjim dobima. Posebno nije htio u ruke uzeti novac. Zavjeta siromaštva držao se savršenom točnošću.

Sveti Šarbel pustinjak

Pustinjaci ili eremiti se povlače u tišinu pustinje, pećine, šume… kako bi potpuno mogli biti odijeljeni od svijeta i živjeti samo s Bogom. Pustinjaci su u ranim vjekovima kršćanstva živjeli samostalno. Brinuli su se sami za svoj duhovni život usmjeren prema kršćanskom savršenstvu oslanjajući se samo na Božja nadahnuća. Sastajali su se samo nedjeljom i blagdanima da budu na svetoj misi i da prime svetu pričest. I nakon pojave organiziranog redovništva sa samostanima, u sklopu redovničke zajednice postojala su samotišta u kojima bi neki redovnici provodili pustinjački stroži način pokore. Kako na Zapadu tako i na Istoku postojala je praksa pustinjaka koji su organizacijski i duhovno povezani uz neki red u Katoličkoj Crkvi. Tako su pustinjaci kod maronita u 19. stoljeću bili vezani uz matični samostan duhovno i materijalno (poslušnost poglavaru samostana, te u hrani i njezi u slučaju bolesti). Opat samostana ima pravo i dužnost da poslije smrti jednog pustinjaka odredi novog između onih koji izraze tu želju.

Sveti Šarbel je čeznuo za životom pustinjaka, da bude sam s Bogom. Ta je želja bila osobito jaka kad god bi se uspinjao strmom stazom prema pustinjačkoj nastambi posvećenoj apostolskim prvacima svetom Petru i Pavlu, a koja pripada samostanu Anaji. Nalazila se 200 metara iznad samostana, to jest 1400 metara nad morem. Krunila je vrh brijega Anaja po kojem je samostan dobio svoje ime. S tog se mjesta mogla vidjeti ljepota Božje prirode: bregovi, doline, šume i rijeke, a pogled je obuhvaćao prostranstvo od pustinje do mora.

Šarbelova se želja ispunila 1872. godine, jer je tada umro jedan pustinjak samostana, koji je tamo živio. Opat je dobro poznavao oca Šarbela, znao je njegovu želju i očekivao njegovu molbu. Dao je svoj pristanak, ali jer iz dobrih razloga svaki novi kandidat mora proći tešku kušnju, odredio je i za oca Šarbela u trajanju tri godine. Prvo se od Šarbela tražilo da se povuče iz zajednice, a uz to je bilo određeno više mrtvenja i pokore. Trebalo je još strože držati propise šutnje, budući da odvojenost od zajednice još nije bila potpuna.

Godine 1875. uputio se otac Šarbel u zapuštenu i gotovo ruševnu kolibu, koju nije više ostavio do svojeg prijelaza u vječnost. Ćelija kolibe u kojoj je stanovao bila je duga 2,75 m, široka 2,10 m i visoka 2,55 m. Namještaj se sastojao od jednog kotla za kuhanje, vrča za vodu, slamarice ispunjene hrastovim lišćem, suknenog pokrivača. Komad drveta pokriven platnom služio je kao jastuk. Uz kolibu je bila prislonjena kapela 6 x 9 m. U kapeli je kao klecalo služilo nekoliko cjepanica drveta pokrivenih platnom, slično njegovom uzglavlju u kolibi.

Najprije je morao krčiti i čistiti vrt sav zarastao u korov. Obrađivao je jedan dio vrta, koliko je mogao, da bi sadio povrće i ljekovito bilje. Vrijedne su bile ruke oca Šarbela tako da je sve lijepo uspijevalo. Opat se imao razloga veseliti, jer je kuhinja samostana primala obilja povrća, a ljekovito bilje je pribavljalo prilične iznose u novcu, koji je ublažavao potrebe siromašne zajednice.

Otac Šarbel je spasio svoj kraj oko Anaja od pošasti skakavaca. Uz molitvu je poškropio blagoslovljenom vodom na sve četiri strane s kojih su navirali. Taj događaj su potvrdili svjedoci i o tome postoji dokument.

Sveti Šarbel je dolazio po potrebi vrlo rijetko u samostan. Godine su ostavile trag na njemu. U brizi za njega i njegovo zdravlje opat je odredio jednog redovnika da bude uz njega, a jedanput na dan primao je skroman obrok iz samostana. Meso i mast nije trošio. Jeo je isključivo sirovo ili kuhano povrće, u rijetkim zgodama začinjeno uljem. Dan i noć provodio je u molitvi klečeći pred Presvetim oltarskim sakramentom ili čitajući životopise svetaca.

Herojske kreposti svetog Šarbela

Kod pustinjaka Šarbela nalazimo kreposti u herojskom stupnju. Kreposti se pokazuju u neočekivanim trenucima. Kako tko misli, govori, postupa, tu se pokazuje slika duše. Imao je uspravan hod, ljubezno se smiješio, a rijetka siva brada nije smetala vedrom izrazu lica. Veselio se kada je čuo da su žene okolice odlučile da podalje zaobilaze mjesto njegova boravišta.

Jednom se otac Šarbel bez uspjeha trudio da otjera vola koji je iznenada provalio u vinograd i učinio štetu. Brat Marko se na tu nezgodu obratio ocu Šarbelu s prijekorom: “To je tvoja krivnja! Prava katastrofa!” Otac Šarbel je bez obrane protiv nepravedne optužbe pao pred brata na zemlju s prekriženim rukama na prsima i zamolio:

“Oprosti mi iz ljubavi prema Kristu!”

Kod svetog Šarbela je jasno naglašena duboka pobožnost prema Presvetom oltarskom otajstvu. Otac Šarbel je savršeno spoznao uzvišenost službe svećenika. Trudio se da što dostojnije prikaže najuzvišeniji Dar nebeskom Ocu. Redovito je služio svetu misu u 9 sati. No već od buđenja, a to je bilo rano, pripravljao se za taj najuzvišeniji čin. Poslije svete mise se ponizno zahvaljivao klečeći pred svetohraništem. Kod svetog Šarbela nalazimo jako naglašeno žrtveno doživljavanje svete mise. To je on poprimio iz maronitske liturgije. Tako se nakon Pretvorbe moli kod maronita:

“O hostijo, koja sebe žrtvuješ za nas!

O pomirbena žrtvo, koja sebe prinosiš svojem Ocu!

O Janje, koje si bilo svećenikom svoje Žrtve!

Neka bi naše molitve, po Tebi, o Kriste, i po Tvojoj Dobroti bile prinesene poput goruće Žrtve Tvojem Ocu!”

Prilikom podizanja hostije i kaleža mole maroniti:

“O Oče Istine, ovdje je Tvoj Sin, jedina žrtva koja ti se sviđa! Ovdje je žrtva! Udostoj se primiti je! Za mene je pretrpio smrt da me otkupi!

Ovdje je Žrtva! Primi je iz mojih ruku i budi milostiv prema meni i oprosti moje propuste, koji su pred Tvojim očima! Ovdje je Njegova Krv prolivena na Golgoti za moj spas! Ona glasno vapi prema Tebi za Milosrđe prema meni! Pogledaj Njegove zasluge i prihvati moju žrtvu! Koliko god bili brojni moji grijesi, toliko ih nadvisuje Tvoja dobrota! Ako ih oprostiš, bit će Tvoje milosrđe ogromno kao planina!”

Evo još nekoliko zaziva koje je sveti Šarbel molio:

“Gledaš li na grijehe, pogledaj u isto vrijeme na goruću Žrtvu prinesenu da ih uništi!

Žrtva može iskorijeniti grijehe! Ako sam ja griješio, Tvoj preljubljeni Sin pretrpio je muku čavala i koplja! Neka ti Njegova muka bude zadovoljština i neka ti se svidi, da bi mi poklonio Život!”

Često je običavao govoriti:

“O moj Bože, Ti si mi sve poklonio!”

Šarbelova posljednja misa

Velika pokora, tjelesni rad i bolest bubrega iscrpli su životne snage svetog Šarbela. Braća su mu pomagala oko poslova u vrtu ili vinogradu, cijepali drva i obavili druge teže poslove. Šarbel je te usluge primio ponizno i zahvalno. Za hranu je uzimao samo ostatke siromašnog jela.

Od bolesti i slabosti 16. prosinca 1898. Charbel je klonuo kad je počeo služiti svetu misu. Otac Makarije ga je prenio u kolibu na ležaj. Poslije nekoliko minuta je Šarbel došao k sebi i izrazio želju da nastavi svetu misu.

Rekao je ocu Makariju: “Pomogni mi da ustanem. Bog ne smije čekati!” No otac Makarije je vidio da je otac Šarbel preslab pa mu nije pomagao. Tada se otac Šarbel ustane te oslanjajući se na zid uđe u kapelu. Ponovno obuče misno odijelo. Otac Makarije ga je sa strahom pratio.

Nesigurnim glasom počeo je otac Šarbel uvodnu molitvu maronitske mise:

“O pravedni i u pomoći bogati Oče!”

Dalje nije mogao nastaviti. U ruci je još držao kalež u koji nije stigao uliti vino, budući da je ponovno klonuo.

Odmah se proširila vijest o teškom stanju oca Šarbela. Župnik Mihhail Abramia je uz asistenciju oca Makarija podijelio teškom bolesniku bolesničko pomazanje.

“Sada je došašće…”

Sa željom da pomogne teškom bolesniku opat je poslao na Badnjak 1898. Šarbelu juhu od mesa. Kada je otac Šarbel osjetio miris te juhe odbio ju je riječima:

“Sada je došašće, vrijeme kada moramo postiti!”

Sa smiješkom na usnama tiho je izgovorio molitvu: “O pravedni i u pomoći bogati Oče!”

Iza toga je blago preminuo u Gospodinu. U Kronici samostana svetog Marona u Anaji zapisano je:

“Na dan 24. prosinca 1898. Bog je pozvao svojim Srcem bogatim Milošću pustinjaka oca Šarbela Maklufa k sebi. Umro je od paralize i predao svoju dušu Bogu. Pokopan je u samostanskom groblju. Imao je 70 godina. Bilo je to u vrijeme kad je otac Antun Mishmnishani bio predstojnik.”

Na dan pokopa bilo je više pljuskova kiše. Lijes su stavili u grob pun vode.

Čudesno ozdravljenje kod relikvija

Na dan smrti dogodilo se čudesno ozdravljenje kljastog mladića Sabe Tannusse. On je u pratnji svoje majke stigao u samostan Anaju upravo kad se proširila vijest o svečevoj smrti. Majka mladića je bila žalosna jer je smatrala da su došli prekasno: ne može preporučiti sina u molitvu i svečev blagoslov. Htjela se vratiti sa sinom. No mladić je ostao da vidi tijelo Božjeg sluge i da ga dotakne. Oko tri sata poslijepodne uspjelo je mladiću približiti se tijelu izloženom u kapeli. Šarbelovu ruku stavio je na svoja prsa i žarko molio. Mladić je osjetio kako je snaga prošla njegovim tijelom. Uspravio se, prohodao posve zdrav. Oko Šarbelova groba treperilo je svjetlo 45 dana i noći. Na grobu je bio poseban miris. Samo u prva tri mjeseca nakon smrti oca Šarbela zabilježeno je 350 ozdravljenja po njegovu zagovoru. Od tog čuda uslišanja se redaju ne na stotine i tisuće kod Šarbelova groba. Njegov grob posjećuju i časte ne samo kršćani već i muslimani.

Šarbelovo tijelo neraspadnuto

Zajednički opat svih samostana Libanonskog područja izvijestio je patrijarha Maronitske Crkve Eliasa Hoyeka o glasu svetosti i uslišanjima na grobu oca Šarbela. Zamolio je dozvolu da se otvori grob i njegovo tijelo prenese u novu grobnicu. Patrijarh je to odobrio. U nazočnosti opata samostana i mnoštva vjernika otvorili su Šarbelov grob. Mrtvo tijelo oca Šarbela našli su potpuno netaknuto, kakvo je izgledalo na dan njegova prelaza u vječnost. Njegovo redovničko odijelo je bilo uredno premda je kod ukopa lijes položen u grob pun vode. Svi prisutni kod iskapanja su jasno prepoznali tijelo pokojnog tijela oca Šarbela. Narod je govorio: “Ovo je mrtvo tijelo svetog Šarbela.” Tijelo je bilo podignuto, položeno u drveni lijes i postavljeno u nišu samostanske kapele.

Uz pojavu neraspadljvosti mrtvog tijela oca Šarbela bila je i još jedna pojava. Tijelo pokojnog Šarbela je izlučivalo mješavinu crvene i bijele tekućine. U kapeli se jasno osjećao miris krvi. Redovnici su dva puta tjedno mijenjali odijelo i čistili tragove krvi, koja je posebno bila vidljiva na albi, ali se izlučivanje ponavljalo i dalje. Od tada su se vjernici još više utjecali zagovoru oca Šarbela u svim potrebama i iznenadnim opasnostima.

Otvoren informativni proces

Zajednički opat svih maronitskih redovnika poslao je papi Piju XI. molbu da bi odredio početak istražnog procesa za proglašenje blaženim oca Šarbela Maklufa. Papa je prihvatio molbu i opata uputio da se obrati patrijarhu Maronitske Crkve, koji je upravitelj Crkve u kojoj je živio i umro sluga Božji Šarbel. Papa je poslao pismo patrijarhu u kojem odobrava istragu i traži od patrijarha da prihvati molbu redovnika. Molba je službeno predana 28. siječnja 1926. patrijarhu, koji je imenovao komisiju. Prva je sjednica održana dana 4. svibnja 1926. u Patrijarhovu dvoru. Tada se zaključilo otvaranje informativnog procesa.

Novi grob oca Šarbela

Komisija je odlučila da se mrtvo tijelo oca Šarbela, koje je do tada bilo javno štovano bez službenog odobrenja Crkve, prenese u novi grob.

Prijenos tijela u novi grob izvršen je 24. lipnja 1926. Bio je nazočan veliki broj crkvenih i svjetovnih predstavnika vlasti. Na arapskom jeziku bio je pročitan kratki životopis, smrt, prvi i drugi ukop časnog Božjeg sluge Šarbela. Dokument su potpisali članovi komisije.

Zatim je pročitan na francuskom jeziku stručni nalaz liječničke komisije o tijelu Božjeg sluge. Pretrage su izvršili poznati znanstvenici: dr. Armend Jouffrey, profesor na francuskom Medicinskom institutu u Bejrutu, njegov asistent dr. Balthazar Malconien, a bio je nazočan i član informativne komisije, takozvani branitelj vjere. Zatim je istražna komisija prihvatila liječnički nalaz i potpisala ga kao pravovaljanog. Oba su dokumenta tada zatvorena u valjak od cinka. Lijes je stavljen na dva uzdignuta kamena kao na postolju, a ulaz u grob bio je zazidan komadima kamena. Novi grob je bio čašćen od redovnika i vjernika.

Neobična tekućina iz groba

Početkom svete jubilarne godine 1950. primijećen je neobični fenomen na Šarbelovu grobu. Iz jednog kuta groba tekla je nekakva ljepljiva tekućina. Postajala je bojazan da uzrok te pojave dolazi izvana te da bi mogao oštetiti tijelo Božjeg sluge. Tekućina je iz donjeg dijela lijesa tekla na pod, usmjerila se prema zapadnom zidu, prodrla van i pojavila se u oratoriju. Na osnovu službene izjave opata samostana, crkvena je vlast odredila temeljitu istragu.

Ponovno otvoren grob

Novoosnovana komisija sastala se 22. travnja 1950. uz nazočnost triju medicinskih stručnjaka: dr. Vhikrija Bellona, generalnog direktora zdravstva u Libanonu, dr. Josipom Alhittijem, poslanikom u libanonskom Parlamentu i dr. Teofilom Marounom, profesorom medicine na Francuskom medicinskom fakultetu u Bejrutu. Lijes je bio donesen u lađu samostanske crkve i tamo otvoren. Stari redovnici koji su poznavali oca Šarbela za života i drugi koji su bili nazočni kod otvaranja groba 1926. nisu primijetili ni najmanju promjenu na mrtvom tijelu. Utvrdilo se također, da od iskapanja tijela 1899. godine nije prestalo znojenje krvlju, kroz cijelo proteklo vrijeme. Od toga je bio oštećen dio odijela, a valjak od cinka nagrižen. Ista se šteta pojavila kod nogu na lijesu, kako na drvenom tako i na vanjskom limenom oblogu. Zato je krv tekla van prema zapadnoj stijeni. Učenjaci su utvrdili da je odijelo ostalo neoštećeno kao i oba dokumenta u cinčanoj tubi. Komisija je još utvrdila da se tekućina proširila preko čitavog tijela i da je u krutom stanju, ali da je tijelo ostalo meko i gibljivo, posebno ruke i noge. Istražni protokol je zaključen 18. svibnja 1950. i unesen pod brojem 739 apostolske komisije za Maronitski red s istim datumom.

Dva čudesna ozdravljenja

Do godine 1957. bilo je prijavljeno preko 1200 čudesnih intervencija zagovorom svetog Šarbela Maklufa. Uz onaj spomenuti na dan svečeve smrti, evo još dva poznata slučaja:

Dvadesetpetgodišnji Akel Josip Wakim je godine 1934. pao s bicikla. Posljedica je bila skraćeni zglob na lijevoj nozi. Liječio se kod europskih, američkih i arapskih liječnika. No bez uspjeha. U pratnji majke, brata i ujaka hodočastio je 4. svibnja 1940. u Anaju na grob sluge Božjega Šarbela Machlufa. Bolesnikova majka je dotaknula grob čudotvorca Šarbela, a zatim protrljala defektnu nogu svoga sina. Ostali su u usrdnoj molitvi oko pola sata. Nato su u kapelu ušli redovnici pjevajući pohvale u čast Majke Božje. Što se dogodilo tada svjedoči bolesni mladić: “U času ozdravljenja osjetio sam u koljenima nepoznatu silu, koja je prošla kroz koljeno. Digao sam se i bez ičije pomoći hodao.” O tom ozdravljenju postoji liječnička potvrda dr. Henna Riachia.

Redovnica Mirjam Abel, koja je 1929. sa 16 godina stupila u samostan u Bikfayi bila je zdrava do 1936. Od tada je bolovala na želudcu. Uzrok bolesti nije odmah ustanovljen. U ljeto 1936. pregledao ju je rendgenom egipatski stručnjak dr. Marajil i ustanovio čir na želudcu. Njegovo liječenje bilo je bez rezultata. Treći specijalist dr. Elias El Ba’aklini izvršio je operaciju poslije koje se sestra Mirjam osjećala još lošije. Od 1940. godine ostala je ležati nepokretna. Bolesnicu su otpratili 11. srpnja 1950. u samostan Anaju na grob Božjeg sluge Šarbela Machlufa. Ona je tada namočila rupčić u tekućinu koja je izlazila iz lijesa. Njime je doticala čitavo svoje tijelo i trenutačno ozdravila.

*Ovaj prikaz sveca i čudotvorca iz Libanona oca Šarbela Maklufa sastavljen je prema knjizi prof. dr. Ernesta Josepha Görlicha, Der Wundermönch vom Libanon: Das Leben des Heiligen Schaarbel Machluf, Christiana Verlag, Stein am Rhein, 4. Izdanje – 1991.

Izvor: Sveci.net

Ovaj članak Sveti Šarbel – zaštitnik obiteljske molitve i svetac mira na čiji grob hodočaste i muslimani se prvo pojavio na Bitno.net.

U nedjelju 21. srpnja na večernjoj misi u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Otočcu kršteno je šestero romske djece obitelji Udorović iz Doljana, oca Dalibora i majke Jasne r. Ramljak.

Foto: Župa Presvetog Trojstva Otočac

Ovaj članak U Otočcu kršteno šestero romske djece se prvo pojavio na Bitno.net.

“Veliko mnoštvo nestrpljivo je iščekivalo na vratima Samostana. Kako je jedan po jedan kamen padao, osjetiti smo kako napetost raste. Napokon su se vidljivi obrisi staroga lijesa od cinka, koji je već bio prilično oksidirao budući da je bio položen na dva kamena”

Foto: AM113/Shutterstock

Dopustite mi da vam ispričam o osobi koja je vlastitim očima vidjela toga pustinjaka, dodirnula ga vlastitim rukama. Dogodilo se to 7. kolovoza 1952. godine. U tijeku je bila nova ekshumacija sa svrhom da se jednom zauvijek razbiju sve sumnje i glasine o zadivljujućem fizičkom stanju tijela, sumnje koje su u to doba bile naveliko proširene. Grobnica je ponovno otvorena u nazočnosti velečasnog glavnog priora Reda i pod predsjedanjem kardinala Tapunija. Osnovan je skup od dvanaest nadbiskupa i biskupa, od svećenika i monaha iz toga samostana, od porote sastavljene od medicinskih stručnjaka i od crkvene porote, koji je krenuo otpečatiti grob.

Kako su maljevi, pijuci i poluge tupo udarali u kamen, hermetički zatvoren zid počeo je popuštati. Došao je kritični trenutak. Veliko mnoštvo nestrpljivo je iščekivalo na vratima Samostana. Kako je jedan po jedan kamen padao, osjetiti smo kako napetost raste. Napokon su se vidljivi obrisi staroga lijesa od cinka, koji je već bio prilično oksidirao budući da je bio položen na dva kamena.

Stručnjaci su pregledali udubinu. Bila je suha, osim prostora ispod lijesa koji je bio prekriven vlagom sličnom serumu. Lijes su unijeli u prostoriju i otvorili ga pred očima promatrača u nevjerici.

Što sam vidio? Mrtvaca? Ne! Nisam imao osjećaj da promatram truplo. Taj je čovjek izgledao kao da spava, to je sve. Izgledao je kao monah u crkvenom ruhu koji se odmara. Izvadili su tijelo iz lijesa i posjeli ga. Ruke i noge prirodno su se pregnule, a glava je bila pokretljiva. Ruho su skinuli jer je bilo potpuno mokro. Maleni madrac ispod trupla istrunuo je, a od jastuka su preostala dva komadića. Crkveno ruho, osobito halja, bilo je prošarano krvavim mrljama. Zatiljak mu je još uvijek bio prekriven kratkom kosom, a pod kožom sam vidio vene tamnosmeđe boje.

Svećenici su obukli monahovo tijelo u čistu odoru i iskazali mu štovanje poljupcima u ruku. Zatim su ga stavili u novi lijes od izrezbarene cedrovine. I ja sam mu dodirnuo ruku. Pod prstima sam osjetio njegovu ruku! Bila je mekana, gotovo pulsirajuća i topla. Protresao me čudan ushit. Još uvijek zadrhtim kada se toga sjetim. Tijelo uopće nije imalo mirisa. Nije bilo ni traga propadanju.

A neobjašnjiva tekućina i dalje je curila. Ta se čuda nisu ograničila samo na tijelo. Mnoštvo nije pristizalo u Anaju zbog puke radoznalosti. Ondje se događalo ponovno rođenje vjere, koje me zadivilo i ohrabrilo. Božji Duh koji daje jakost puhao je tim svetim brdom i nadahnjivao duše, usmjeravao ih u ispovjedaonicu, na pričest i krštenje.

Molili su kao jedan i željno iščekivali kao jedan. Bilo ih je iz svih krajeva, svih društvenih slojeva, svih religija – i kršćani i muslimani jednako su vapili pomoć čudotvorca.

Postoji još primjera gdje se ljudsko tijelo u određenoj mjeri opire propadanju. „Ali u ovome slučaju”, objasnio mi je dr. Pige iz Pariza, „transpiraciju se ne može objasniti odstranjivanjem edema – tijelo osobe koja je imala vodenu bolest vrlo se brzo isprazni poslije smrti. Moramo imati na umu daje tijelo oca Šarbela bilo u dodiru sa zrakom na povišenu postolju oko četiri mjeseca te da se znoji i 55 godina poslije smrti, bez naznake da te tekućine više nema, a već je odavno nije trebalo biti.”

Sada će, nedvojbeno, tijelo oca Šarbela počivati u miru u trajnom drvenom lijesu od cedrovine u samostanu u Anaji…

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Sveti Šarbel”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Svjedočanstvo čovjeka koji je vidio i dodirnuo tijelo oca Šarbela: ‘Nije bilo ni traga propadanju’ se prvo pojavio na Bitno.net.

“Ovi ljudi su, zajedno s njihovim obiteljima, u rudnicima riskirali i žrtvovali svoje živote… Moja je dužnost, odnosna Božja zapovijed, da im pomognem”

Foto: Facebook

Svećenik Jim Sichko iz grada Lexingtona, koji se nalazi u američkoj državi Kentucky, nedavno je saznao za jednog župljanina koji ne može platiti račun za struju jer je nedavno dobio otkaz u lokalnom rudniku ugljena. Svećenik je istoga trenutka odlučio pokriti račun svojim novcem, donosi Aleteia.

Ovaj svećenik je inače unuk bivšeg rudara i poznati propovjednik kojega je papa Franjo uvrstio među tisuću Papinih misionara milosrđa. Premda je i ovo bio nesebičan čin, svećenik se na njemu nije zaustavio, nego je odlučio pomoći svim rudarima. Naime, čak 200 rudara je zbog bankrota rudnika završilo u nezavidnoj financijskoj situaciji.

Otac Sichko je odlučio provesti u djelo ono što je do sada propovijedao. “Ovi ljudi su, zajedno s njihovim obiteljima, u rudnicima riskirali i žrtvovali svoje živote… Moja je dužnost, odnosna Božja zapovijed, da im pomognem”, objasnio je.

Svećenik je organizirao druženje u dvorani crkve Svetog Trojstva u Harlanu na kojem je rudarima podijelio čekove i tako im omogućio barem kratkotrajno olakšanje od financijskog tereta. Svećenik je u konačnici rudarima poklonio 20 434,44 američkih dolara.

Bitno.net

Ovaj članak Ovaj svećenik je pokrio račune za struju rudarima koji su nedavno ostali bez posla se prvo pojavio na Bitno.net.

Sami od sebe demoni ne mogu pretkazati ništa od onoga što je slobodno i buduće

Foto: Shutterstock

Već u zemaljskom raju je gledanje budućnosti u povezanosti sa Sotonom igralo određenu ulogu kada je zavodnik Evi ponudio krivo pretkazanje: ”Ne, nećete umrijeti” (Post 3,4). Od toga trenutka su demoni ostali lažnim prorocima i stalno su iznova pokušavali krivo ili na kriv način poučiti čovjeka koji je stalno stvarao dvojbene misli o budućnosti kako bi ga na koncu zaveli u krivo mišljenje o snazi sudbine (fatum) i tako srušili važnost slobodne volje. Na vračanje demona, demonomantika, treba gledati kao na svojevrsnu “karikaturu proročanstava” Božjih (Simar), kao na oponašanje i perverziju istinskoga proroštva i kao na neopravdano prisvajanje izgleda božanskoga sveznanja, kako se to često primjećuje.

Kakve mogućnosti postoje za unaprijedno gledanje budućnosti? Sveznanje pripada jedino Gospodinu Bogu; jedino on proniče uzročne povezanosti materijalnih stvari koje je sâm stvorio, od početka do konca svijeta, i jedino on zna za što će se opredijeliti slobodna volja razumom obdarenih stvorenjâ (anđeoski duhovi i ljudi) izvan ovih kauzalnih povezanosti u cjelokupnoj budućnosti, te koji će nepronicivi pojedinačni uzroci utjecati na slobodne događaje; ono što je ujedno slobodno i buduće (sažeto pod imenom “futuribilia”) ne poznaje nijedno stvorenje unaprijed.

Gospodin Bog može to, međutim, svojim stvorenjima objaviti za neke pojedine slučajeve: tako je On dopustio anđelu Gabrijelu da navijesti Djevici Mariji utjelovljenje i rođenje svoga Sina, a u našim danima je pripustio Majci Božjoj iz Fatime da izrekne proročanstva koja su pokrenula svijet, a čije ispunjenje upravo sada očekujemo. Mnogo brojna proročanstva su proizašla iz Staroga zavjeta od strane židovskih proroka pri čemu se očitovala uvjetovanost božanskih proročanstava: kazna koju je Jona naviještao gradu Ninivi nije bila ostvarena jer su se Ninivljani u međuvremenu obratili. Drugi ljudi su također postali i postaju dionicima božanskih proročanstava (na primjer sveta Margareta Marija Alacoque i ostali), o kojima Karl Rahner kaže kako su oni proročanstvo začeli u stanju “ulivenoga” mističnoga promatranja,¹ dakle u svojevrsnom ekstatičnom stanju koje, izvanjski gledano (uz isključenje kočnica sjetilnosti), odgovara stanju sna i stanju transa. U ovakvim stanjima može Bog pripustiti pretkazivanja o onom što je ujedno i slobodno i buduće: u snu koji se obistinjuje i u “drugom pogledu”.

Mogu li i demoni pretkazivati ono što je ujedno slobodno i buduće? Sveti Toma prihvaća da s vremena na vrijeme “Duh Sveti” objavljuje, uz posredovanje anđela, demonima nekakve “istine”, međutim ne za upotrebu koja bi bila samo zla, nego za određenu svrhu koju Bog želi. Vjerojatno se na taj način mogu objasniti nekakve zagonetne vijesti koje se naviještaju uz upotrebu nedopuštenih sredstava za proricanje. Sami od sebe, međutim, demoni ne mogu pretkazati ništa od onoga što je slobodno i buduće. Svejedno, oni mogu na osnovi vlastita visokoga uvida u relativnu oslobođenost od prostora i vremena u izvansjetilnom svijetu postavljati naslućivanja, koja se katkada mogu približiti istini. Kada se, na primjer, radi o tome da se predvidi što će određeni čovjek učiniti u budućnosti, onda njima stoje na raspolaganju duboki uvidi u ljudske sklonosti, na osnovi čega se mogu graditi očekivanja voljnih opredjeljenja; a osim toga, postoji vjerojatno velik broj ljudi koji se veoma malo koriste svojom slobodnom voljom, nego, manje ili više, slijede vlastite tjelesne sklonosti i nagone tako da ne može biti teško unaprijed kazati kako će se opredijeliti u budućnosti: upravo ne bitno drugačije nego što su to činili i do tada.

Uzročne povezanosti materijalnih stvari demoni mogu iz izvansjetilnoga svijeta također razmjerno jasno proniknuti i na tome graditi svoja naslućivanja koja onda mogu postati predviđanjima istine. Dakako da će demoni pritom uvijek ići za zlim svrhama, bilo da izazivaju pomutnju istinitim, neočekivanim izjavama, bilo da zavode i varaju neistinitim i izopačenim pretkazivanjima. Ljudima nije moguće uspostavljanje nadzora nad vračanjem demona: oni se, doduše, također mogu u stanju transa uteći u izvansjetilni svijet i u relativnu oslobođenost od prostora i vremena, pri tome, međutim (slijepo tumarajući tamo-amo, kako smo to rekli), ne mogu dospjeti ni blizu onih spoznaja do kojih dospijevaju demoni: u najboljem slučaju ljudima će biti moguće, nešto malo više nego u sjetilnom svijetu, zgrabiti od naslućivanja onoga slobodnoga i budućega i uzročne povezanosti zemaljskih stvari.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Egona von Petersdorffa “Demoni, vještice, spiritisti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Egon von Petersdorff: Mogu li demoni predvidjeti budućnost? se prvo pojavio na Bitno.net.

“Ali, ono što je još zanimljivo, Dianin suprug je želio svjedočiti u korist Stepinca, ali tadašnji tužitelj Jakov Blažević to nije prihvatio. Svi danas znamo da se radilo o montiranom procesu”

Redateljica filma “Dnevnik Diane Budisavljević”, Dana Budisavljević, u studiju emisije “RTL Direkt” izjavila je kako je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac imao krucijalnu ulogu pri spašavanju pravoslavne djece u vrijeme Drugog svjetskog rata. Njezin film, inače apsolutni pobjednik 66. filmskog festivala u Puli, donosi priču o Austrijanki Diani, koja se udajom za doktora Julija Budisavljevića, inače pravoslavca, 1919. godine preselila u Zagreb.

Diana Budisavljević je početkom Drugog svjetskog rata pokrenula akciju spašavanja tzv. Kozaračke djece, većinom pravoslavaca, koja su u ratu ostala siročad.

Voditelj emisije, Zoran Šprajc, redateljicu je zatražio komentar kritika prema kojoj je u filmu podcijenjena ili uopće nije valorizirana uloga nadbiskupa Stepinca u spašavanju djece, o čemu postoje zapisi u “Dnevniku Diane Budisavljević”.

“Postoje zapisi. U Dnevniku stoji da se Diana nekoliko puta susreće sa Stepincem. Ljuti se na njega jer smatra da bi on mogao puno više. Međutim, apsolutno krajem 1942. godine on zaista pruža jednu krucijalnu pomoć, i to se u filmu spominje”, odgovora Budisavljević.

U nastavku razgovora redateljica govori: “Ali, ono što je još zanimljivo, Dianin suprug je želio svjedočiti u korist Stepinca, ali tadašnji tužitelj Jakov Blažević to nije prihvatio. Svi danas znamo da se radilo o montiranom procesu.”

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Ovaj članak Dana Budisavljević: ‘Stepinac je pružio krucijalnu pomoć u spašavanju pravoslavne djece’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Blagdan Gospe od Anđela (2. kolovoza) je i dan potpunog oprosta, tzv. Porcijunkulskog oprosta. Na ovaj dan u svim franjevačkim crkvama diljem svijeta vjernici mogu dobiti oprost od vremenitih kazni.

Foto: wikipedia.org

Čin predanja Anđeoskoj kraljici

O Gospo moja, jedina na zemlji i Nebu Kraljice! Ja, evo, najvrjednije dijete tvoje, klečim pred tobom i moćnoj tvojoj obrani sav se preporučujem. Majka si mi uvijek i svugdje bila. Čuvaj me i prati kao svoga Sina, uči me svojoj poniznosti i anđeoskoj vrlini, vodi me za ruku usred teškoće i kušnje i ne daj da tebe ikada zaboravim. Ti si moja Majka i u Bogu nada jedina. U tvoje ruke darujem svoj život i rad, tebi srce svoje dajem, da njime vladaš kao Gospodarica, Kraljica! Ti si me Isusa ljubiti naučila i služenje tebi, o Majko, moja je radost jedina i ništa drugo ne želim nego da u svakom trenutku života svoga mislim, činim i govorim, što je na tvoju slavu, o Marijo! Amen.

Prvi dan

Razmišljanje o anđelima

Anđeli su bića čije su umne sposobnosti daleko nad čovječjima. Razlika je u tome što je čovjek biće sastavljeno od duha i tvari, a anđeli su čisti duhovi, razumna i slobodna bića koja nemaju tijela. Pored svijeta u kojem živimo, stvorio je Bog i svijet koji ne vidimo. To su nebrojeni duhovi koje zovemo anđeli.
Riječ anđeo znači glasnik, poslanik. Služba je anđeoska u tome da ljudima javljaju Božju volju.

ZDRAVO, KRALJICE NEBESKA!
ZDRAVO, GOSPO ANĐEOSKA!

Anđeo Gospodnji navijestio Mariji…

Slava Ocu… (3x)

Marijo, sveto je ime tvoje, ti si bez grijeha začeta,

Kraljice Anđela, lijepo je tvoje ime, ljepše sja od zvijezde Danice,

Anđeoska Gospo, moćno je tvoje ime, svi neprijatelji bježe,

kad zazovemo tvoje ime, o Marijo, Kraljice Anđela!

Molitva

Kraljice nebeskog kora Serafina, pošalji mi svoje svete anđele, da me nadahnu, štite i brane, kako bih svakim danom sve više častila Tebe i s radošću vršila volju Nebeskog Oca. Kraljice Anđela, Ti stojiš uz Prijestolje Božje u Božjoj slavi u svojoj uvećanoj sreći, a raduju se Anđeli gledajući Tebe. Molim Te da se sjetiš mene, te mi izmoliš milost za koju Te u ovoj devetnici molim (izreci potrebu i nakanu). Pošalji mi svoje svete anđele koji će bdjeti nad mojom dušom, kako ne bih pala u smrtni grijeh i tako ostala bez vječne radosti i sreće. Amen.

O, Blažena Djevice Marijo, Anđeoska Gospo, molimo te usliši nas koji ti danas izlijevamo svoje molitve pred tvojim licem i cijelim nebom anđela!

Sada se izmoli krunica i litanije Kraljici Anđela.

Krunica anđelu čuvaru

– na križ se moli Vjerovanje
– na svako veliko zrno se moli: “Ljubljeni moj anđele od Boga meni dan, čuvaj me i brani, štiti, vodi i sa mnom upravljaj!”
– na svako malo zrno se moli: “Gospodine i Bože moj, zaogrni me svojim božanstvom da te ljubim i slavim kao što te ljubi i slavi moj anđeo!”
– na kraju krunice: “Marijo, Kraljice Anđeoska, izmoli mi milost da budem sretan srećom anđela koji gledaju tvoga Sina i tebe ljubljenu moju Anđeosku Kraljicu! Amen.”

Litanije Kraljici Anđela

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče, nebeski Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta Bože…
Duše Sveti, Bože…
Sveto Trojstvo, Jedan Bože…

Kraljice Anđela, moli za nas!
Kraljice Arhanđela…
Kraljice Poglavarstava…
Kraljice Moći…
Kraljice Vlasti…
Kraljice Gospodarstava…
Kraljice Prijestolja…
Kraljice Kerubina…
Kraljice Serafina…
Kraljice svih nebeskih zastupnika…
Kraljice Anđela, bez grijeha istočnoga začeta…
Kraljice Anđela, Majko Boga i ljudi…
Kraljice Anđela, koja ozdravljaš bolesne…
Kraljice Anđela, kojoj slava i čudesa se množe svaki dan…
Kraljice Anđela, koja uskrisuješ umrle i obraćaš i najtvrđe grešnike…
Kraljice Anđela, kojoj se dive sam Bog, anđeli i sveci…
Kraljice Anđela, pomoćnice naša u svakoj potrebi…
Kraljice Anđela, koja ne ostavljaš one koji se tebi utječu…
Kraljice Anđela, koja vraćaš vid slijepima i blažiš trpljenje…
Kraljice Anđela, koja voliš kad te tako nazivamo…
Kraljice Anđela, koja daješ svaku milost onima što te prizivaju…
Kraljice Anđela, koja uklanjaš svaku prepreku pred onima koji žele posvetiti se tvojem Sinu…
Kraljice Anđela, koja štitiš od pakla one što nose tvoj škapular…
Kraljice Anđela, koja si poučila tolike svete…
Kraljice Anđela, koja raduješ Boga Oca kao Njegova ljubljena kći…
Kraljice Anđela, koju Sin Božji časti kao svoju Bezgrešnu Majku…
Kraljice Anđela, koju Duh Sveti ljubi kao vjernu Zaručnicu…
Kraljice Anđela, koja vodiš vojsku Neba…
Kraljice Anđela, Živote i Radosti naša…
Kraljice Anđela, Nado i Braniteljice naša kod Gospodina…
Kraljice Anđela, koju nitko ne zove bez uslišanja…
Kraljice Anđela, kojoj nakon Boga najviše zahvaljujemo…
Kraljice Anđela, koja si učinila tolika velika čudesa…
Kraljice Anđela, kojoj se klanjaju anđeli…
Kraljice Anđela, moćna Srcem Tvoga Sina, izbavi nas iz prijetećeg zla…
Kraljice Anđela, savršena svjedokinjo Božanstva, isprosi nam ljubav Božju koju često ne zaslužujemo…
Kraljice Anđela, najveće djelo Svetoga Duha, izmoli nam savršenu poslušnost Njegovom šaptu…

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine!

Pomolimo se: Bože, koji si nam dao predostojnu Kraljicu Anđela, koja vlada na nebu i zemlji, učini da doživimo njezinu divnu pomoć, kad satrveni u nevolji zazovemo nju tim slavnim zazivom, po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Predostojna Kraljice neba i Gospodarice anđela, Tebe, koja si od Boga primila moć i misiju da satreš glavu Sotone, ponizno molimo, pošalji nam vojsku nebesku, da na Tvoju zapovijed potjera zle duhove, bori se svugdje s njima, pobijedi njihovu drskost i u ponor ih vječni strovali. Amen.

Drugi dan

Razmišljanje o anđelima

U Knjizi proroka Danijela spominje se Mihael, arkanđeo, veliki knez koji štiti sinove Božjeg naroda. U Knjizi Otkrivenja piše kako je Mihael morao voditi rat na nebu zajedno s ostalim anđelima, a protiv Zmaja. Također piše da Zmaj i njegovi anđeli ne mogaše izdržati borbu. “I mjesta za njih više ne bijaše u nebu.” (Otk. 12, 8) Svetom Mihaelu, čije ime znači “koji je kao Bog”, molimo se da nam bude zaklon protiv pakosti i protiv đavolskih zasjeda.

ZDRAVO, KRALJICE NEBESKA!
ZDRAVO, GOSPO ANĐEOSKA!

Anđeo Gospodnji…

Slava Ocu… (3x)

Marijo, sveto je ime tvoje, ti si bez grijeha začeta,

Kraljice Anđela, lijepo je tvoje ime, ljepše sja od zvijezde Danice,

Anđeoska Gospo, moćno je tvoje ime, svi neprijatelji bježe,

kad zazovemo tvoje ime, o Marijo, Kraljice Anđela!

Molitva

Kraljice nebeskog kora Kerubina, čija se slava i čudesa množe svakim danom sve više i više, molim te za milost da nikada ne uvrijedim tebe kao Anđeosku Kraljicu, nego da te ljubim djetinjom ljubavlju i štujem, te s vjerom za pomoć zazivam, vjerujući u istinitost anđela, njihovu opstojnost i tvojim zagovorom hrabro svjedočim njihovu pomoć i tvoju majčinsku zaštitu. Amen.

O, Blažena Djevice Marijo, Anđeoska Gospo, molimo te usliši nas koji ti danas izlijevamo svoje molitve pred tvojim licem i cijelim nebom anđela!

Litanije Kraljici Anđela

Krunica anđelu čuvaru

Treći dan

Razmišljanje o anđelima

Jedan drugi anđeo, imenom Gabrijel, navjestitelj je Radosne vijesti. On Zahariji naviješta da mu je ne samo uslišana molitva nego da će njegov sin biti Kristov preteča. On će ići pred njima s Ilijinim duhom i snagom… Gabrijel i Mariji naviješta još radosniju vijest. To je svakako najradosnija vijest koju je Nebo objavilo čovjeku. Bog će postati čovjekom! Baš ona, ponizna Djevica Marija, bit će majka Božjeg Sina. Gabrijel, čije ime znači “snaga Božja”, jedan je od trojice arkanđela, uz Rafaela i već spomenutog Mihaela. Njihov blagdan slavimo 29. rujna.

ZDRAVO, KRALJICE NEBESKA!
ZDRAVO, GOSPO ANĐEOSKA!

Anđeo Gospodnji…

Slava Ocu… (3x)

Marijo, sveto je ime tvoje, ti si bez grijeha začeta,

Kraljice Anđela, lijepo je tvoje ime, ljepše sja od zvijezde Danice,

Anđeoska Gospo, moćno je tvoje ime, svi neprijatelji bježe,

kad zazovemo tvoje ime, o Marijo, Kraljice Anđela!

Molitva

Kraljice Svetog Prijestolja koju pozdravljaju zborovi anđeoski, otvori mi duhovne oči da podignem svoje srce u nevidljivi svijet i spoznam što je tamo veličanstveno. Oslobodi me od robovanja Sotoni i daj mi svojim svetim zagovorom milost gorljive molitve, veliku, iskrenu i vjernu ljubav prema Bogu, tebi i svetim anđelima. Amen.

O, Blažena Djevice Marijo, Anđeoska Gospo, molimo te usliši nas koji ti danas izlijevamo svoje molitve pred tvojim licem i cijelim nebom anđela!

Litanije Kraljici Anđela
Krunica anđelu čuvaru

Četvrti dan

Razmišljanje o anđelima

Sveti arkanđeo Rafael lijepo je opisan u Knjizi o Tobiji. Sveti pisac ga opisuje kao pratioca na putovanju. Rafael je poslan da izliječi Tobiju, vrati mu vid i okuje pakosnog zloduha koji je mučio Saru i ubio joj sedam muževa. Tu je jasno naviješteno da imamo anđele čuvare. Oni se brinu za nas i štite nas na našem “putovanju kroz život”. Rafael, Tobijin pratilac, povjerljiva je osoba u koju se čovjek može pouzdati, zaista mu je dobar čuvar. On naviješta prelijepu istinu kad se otkriva Tobitu i njegovu sinu Tobiji. Rafael kaže da je slavno otkrivati djela Božja, hvaliti i blagoslivljati Boga. Daje savjet: “Činite dobro, i zlo vas neće snaći… Bolje je dijeliti milostinju nego sabirati zlato u hrpe. Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha…” (Tob. 12, 7-9). Te riječi govori Rafael nama svima. Svim ljudima, svih vremena i svih mjesta. Anđeo još kaže Tobitu da je bio uz njega dok mu je bilo teško, dok je iz samilosti pokapao mrtve. Govori mu da je on nosio njegove molitve Svetome. U situacijama u kojima nam je najteže, kao kad pokapamo mrtve, osjećamo usamljenost ili se nagomilalo puno problema koje ne možemo sami riješiti, često mislimo da nema nikoga uz nas tko bi nas utješio ili bar poslušao i razumio. Nije tako. Bog nam uvijek šalje nekoga tko će nam pomoći ako Ga za to zamolimo. Tada nam “pošalje” anđela kao što je Rafael, ili pak “anđela u ljudskom tijelu”. Ime Rafael znači “Bog liječi”.

ZDRAVO, KRALJICE NEBESKA!
ZDRAVO, GOSPO ANĐEOSKA!

Anđeo Gospodnji…

Slava Ocu… (3x)

Marijo, sveto je ime tvoje, ti si bez grijeha začeta,

Kraljice Anđela, lijepo je tvoje ime, ljepše sja od zvijezde Danice,

Anđeoska Gospo, moćno je tvoje ime, svi neprijatelji bježe,

kad zazovemo tvoje ime, o Marijo, Kraljice Anđela!

Molitva

Kraljice nebeskog kora Gospodstva, ti razumiješ svako zlo pa i ono najstrašnije kada uzme grešnika, te on vrtoglavo krene u pogibelj i propast, gluhoću i veliki ponor. Molim te, Anđeoska Kraljice, pošalji čete anđela da potraže odlutale, spase izgubljene. Nemoj dozvoliti da piju prljavu vodu grijeha i u njoj potonu. Ti si Gospodarica i Kraljica Anđeoska, vrati ih njihovom Pastiru i daj im milost povratka svom Nebeskom Ocu. Amen.

O, Blažena Djevice Marijo, Anđeoska Gospo, molimo te usliši nas koji ti danas izlijevamo svoje molitve pred tvojim licem i cijelim nebom anđela!

Litanije Kraljici Anđela

Krunica anđelu čuvaru

Peti dan

Razmišljanje o anđelima

Mnogi kršćani ne vjeruju u anđele i ne mole ih za zaštitu. U Bibliji se anđeli spominju na puno mjesta. Dovoljno je navesti samo neka od njih. Lijep opis nalazimo kod Kristova uskrsnuća, u Evanđelju sv. Mateja: “Anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi te odmaknu kamen i sjede na nj. Lice mu je sjalo kao munja a odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg. Od straha pred njima zadrhtaše stražari i postadoše kao mrtvi.” (Mt 28, 2-4) Anđeo govori ženama kako je Isus uskrsnuo. Anđeli nas štite od zla. Njima možemo vjerovati, oni su naši tješitelji. Budući da nam ih Bog šalje, oni nas nikada ne iznevjere! Nisu vezani uz prostor i vrijeme jer su duhovna bića.

ZDRAVO, KRALJICE NEBESKA!
ZDRAVO, GOSPO ANĐEOSKA!

Anđeo Gospodnji…

Slava Ocu… (3x)

Marijo, sveto je ime tvoje, ti si bez grijeha začeta,

Kraljice Anđela, lijepo je tvoje ime, ljepše sja od zvijezde Danice,

Anđeoska Gospo, moćno je tvoje ime, svi neprijatelji bježe,

kad zazovemo tvoje ime, o Marijo, Kraljice Anđela!

Molitva

Kraljice nebeskog kora Vlasti, pohiti u pomoć mnogobrojnoj siročadi, udovicama i zapuštenima, čija srca još uvijek plaču nad grobovima svojih milih i dragih. Zapovjedi svojim anđelima koji čekaju na tvoju zapovijed da ih utješe, donesu radost i vjeru. Ti si velika Pomoćnica u najvećoj i najljućoj boli, Anđeoska Kraljice, iscijeli ih i ozdravi, jer ti si pomoć i utjeha onima koji gorko trpe. Ti si dobila vlast da satreš glavu Sotoni, uništi svako otrovno leglo, neprijateljstvo i svaku zloću koja im još više nanosi gorčine i boli. Amen.

O, Blažena Djevice Marijo, Anđeoska Gospo, molimo te usliši nas koji ti danas izlijevamo svoje molitve pred tvojim licem i cijelim nebom anđela!

Litanije Kraljici Anđela
Krunica anđelu čuvaru

Šesti dan

Razmišljanje o anđelima

Sveto pismo govori o anđelima na mnogo mjesta. Kada je u Starom zavjetu Abraham htio žrtvovati sina Izaka i kada je već podigao nož da ga ubije, javi mu se anđeo Gospodnji s neba i reče: “Abrahame, ne diži ruku svoju na dječaka, niti mu čini što zla. Sada vidim da se bojiš Boga i nisi poštedio jedinca sina mene radi.” Tako bismo mogli nabrojiti još mnoga mjesta u Svetom pismu. Anđeli su stvoreni prije čovjeka. To slijedi iz Svetog pisma koje veli: “U početku stvori Bog nebo i zemlju”, dakle, najprije je Bog stvorio anđele i mjesto njihova boravka, a onda zemlju i njezine stanovnike – ljude. Sveto pismo također govori o legijama i vojskama anđela. To znači da ih ima mnogo, nebrojeno mnogo. Anđeli se razlikuju među sobom prema svojim savršenstvima. Prema Svetom pismu brojimo devet anđeoskih djelovanja: Anđeli, Arkanđeli, Sile, Moći, Gospodstva, Knezovi, Prijestolja, Kerubi i Serafi.

ZDRAVO, KRALJICE NEBESKA!
ZDRAVO, GOSPO ANĐEOSKA!

Anđeo Gospodnji…

Slava Ocu… (3x)

Marijo, sveto je ime tvoje, ti si bez grijeha začeta,

Kraljice Anđela, lijepo je tvoje ime, ljepše sja od zvijezde Danice,

Anđeoska Gospo, moćno je tvoje ime, svi neprijatelji bježe,

kad zazovemo tvoje ime, o Marijo, Kraljice Anđela!

Molitva

Kraljice nebeskog kora čudesnih Moći, uništi kraljevstvo Sotonino koje razara obitelj. Ti vidiš, Anđeoska Kraljice, svu bijedu, izranjena srca, nevjerstvo, razočaranje i nerazumijevanja. Zapovjedi svojim svetim anđelima i arkanđelima da razbiju zlobu pakla u razorenim obiteljima, kako bi svaka obitelj vjerno služila Isusu, radovala se i slavila Njegovo Sveto Ime, te imala onu radost koju samo ti možeš izmoliti. Najvjernija i najmoćnija Kraljice Anđeoska, pošalji svoje svete anđele da im donesu mir, slogu, ljubav i zajedništvo te ostanu njihovi trajni čuvari i zaštitnici. Amen.

O, Blažena Djevice Marijo, Anđeoska Gospo, molimo te usliši nas koji ti danas izlijevamo svoje molitve pred tvojim licem i cijelim nebom anđela!

Litanije Kraljici Anđela
Krunica anđelu čuvaru

Sedmi dan

Razmišljanje o anđelima

Bog se služi odgajateljima i učiteljima da prosvijetli ljudski razum. Služi se i anđelima. Oni rade za Boga i Bog se njima služi kako bi došao do duša, te kako bi duše uvidjele božansku pomoć i prisutnost. Bog je našem anđelu čuvaru povjerio da nas čuva u svim našim zgodama i nezgodama. “Želja našega anđela čuvara da nam pomogne”, kaže Don Bosco, “mnogo je veća od naše želje da nam se pomogne.” Naš anđeo čuvar kadar nam je pomoći i trebamo mu se obraćati za pomoć u svim prilikama. Na to nas upućuje i sv. otac Pio koji je svojim prijateljima govorio: “Kada vam bude potrebna moja molitva, obratite se mojemu anđelu čuvaru posredstvom svojega anđela.” Poslušajmo ga i vidjet ćemo kako su naši anđeli čuvari sigurni i brzi vjesnici!

ZDRAVO, KRALJICE NEBESKA!
ZDRAVO, GOSPO ANĐEOSKA!

Anđeo Gospodnji…

Slava Ocu… (3x)

Marijo, sveto je ime tvoje, ti si bez grijeha začeta,

Kraljice Anđela, lijepo je tvoje ime, ljepše sja od zvijezde Danice,

Anđeoska Gospo, moćno je tvoje ime, svi neprijatelji bježe,

kad zazovemo tvoje ime, o Marijo, Kraljice Anđela!

Molitva

Kraljice nebeskog kora Poglavarstva, ti si čudo ljepote, ti si milosti puna, ti si ljubav, ti si Kraljica mira, ti si Majka koja brineš za svoju djecu i daješ svaku milost onima koji te prizivaju, priteci mi u pomoć sa svojim svetim anđelima i arkanđelima, u svim mojim duhovnim i vremenitim dobrima. Kraljice anđela, mirno ozračje truju klevetanja i ogovaranja, pomozi mi zadobiti i zadržati mir u srcu i duši. Amen.

O, Blažena Djevice Marijo, Anđeoska Gospo, molimo te usliši nas koji ti danas izlijevamo svoje molitve pred tvojim licem i cijelim nebom anđela!

Litanije Kraljici Anđela
Krunica anđelu čuvaru

Osmi dan

Razmišljanje o anđelima

Kada je Bog stvorio anđele, svi su bili dobri, sretni i prekrasnim darovima nadareni. I anđele je Bog odredio za svrhunaravno blaženstvo. To je izvanredni Božji dar koji su anđeli mogli prihvatiti, ali ga i odbaciti. Bog ih je stavio na kušnju. Jedni su kušnju izdržali, ostali Bogu vjerni i za nagradu dobili blaženstvo gledanja Boga kroz svu vječnost. Drugi su se pobunili protiv Boga, otpali od Boga i bačeni su u pakao. Mnogo ih je bilo koji su uskratili posluh i digli se protiv Boga. Odmetnike je vodio Lucifer, a vjerne Bogu arkanđeo Mihael. Knjiga Otkrivenja opisuje događaj ovako: “I posta rat na nebu. Mihael i anđeli njegovi da ratuju sa zmajem. I zmaj ratova i anđeli njegovi. U borbi nadvlada Mihael s dobrim anđelima zle anđele ili odmetnike. Vjerne je anđele nagradio Bog vječnim blaženstvom, a nevjerne je Bog kaznio mukama paklenim.” Sv. Petar govori: “Bog nije poštedio ni anđela koji sagriješiše, nego ih strovali u pakao u tamnu tamnicu i predade ih da se čuvaju za sud.”

ZDRAVO, KRALJICE NEBESKA!
ZDRAVO, GOSPO ANĐEOSKA!

Anđeo Gospodnji…

Slava Ocu… (3x)

Marijo, sveto je ime tvoje, ti si bez grijeha začeta,

Kraljice Anđela, lijepo je tvoje ime, ljepše sja od zvijezde Danice,

Anđeoska Gospo, moćno je tvoje ime, svi neprijatelji bježe,

kad zazovemo tvoje ime, o Marijo, Kraljice Anđela!

Molitva

Kraljice nebeskog kora Arkanđela, oko mene mnogi umiru, odlaze pred Vječnog Suca. Jednog dana će i na mene doći red. Anđeoska Kraljice, koja zapovijedaš vojsci Neba, pomozi umirućima, izbavi duše iz čistilišta, a meni izmoli milost oproštenja na času moje smrti. Molim te, kada moja duša bude izlazila iz tijela, pošalji joj u susret čete anđela koji ti se klanjaju, raduju, tvoje zapovijedi ljube i poslušno ih vrše. Ti je primi u svoje Majčinsko krilo. Ne ostavi me na času moje smrti, da mogu vječno gledati tebe i nebeski dvor anđela, te s njima dijeliti neizrecivu radost i vječnu sreću. Amen.

O, Blažena Djevice Marijo, Anđeoska Gospo, molimo te usliši nas koji ti danas izlijevamo svoje molitve pred tvojim licem i cijelim nebom anđela!

Litanije Kraljici Anđela
Krunica anđelu čuvaru

Deveti dan

Razmišljanje o anđelima

Kada bismo pitali svoju savjest kako smo do sada slijedili upute i savjete svog anđela čuvara, što bi nam savjest odgovorila? Na području umovanja smo sigurno cijenili svoga anđela čuvara. A kad je u životu trebalo poslušati anđela čuvara, pa paziti na bračnu vjernost, čuvati čistoću, paziti jezik, ne dirati u tuđe poštenje, zar ne da smo se mnogo puta vladali kao da ne znamo za anđela čuvara? Zapamtimo dobro opomenu svete Crkve: “Anđeo je taj koji nam kaže pravi put u raj.” Otpali anđeli nazvani su zli duhovi, nečisti duhovi, zli anđeli, demoni ili đavli. Zli duh napastuje nas iz zlobe i zavisti da nas zavede na grijeh, te gurne u vječnu propast.

ZDRAVO, KRALJICE NEBESKA!
ZDRAVO, GOSPO ANĐEOSKA!

Anđeo Gospodnji…

Slava Ocu… (3x)

Marijo, sveto je ime tvoje, ti si bez grijeha začeta,

Kraljice Anđela, lijepo je tvoje ime, ljepše sja od zvijezde Danice,

Anđeoska Gospo, moćno je tvoje ime, svi neprijatelji bježe,

kad zazovemo tvoje ime, o Marijo, Kraljice Anđela!

Molitva

Kraljice nebeskog kora svih Anđela, danas te molim za anđeosku radost u mom srcu i duši, da budem uvijek veseo, te očuvam svoju radost koju si mi ti dala, ljubljena moja Anđeoska Kraljice. Posreduj kod Boga, ti kojoj se anđeli klanjaju, da živim u Božjoj prisutnosti, u vjernosti prema tebi i uživam tvoju pomoć i zaštitu te zadobijem uslišanje molbe kroz ovu devetnicu.

Zahvaljujem ti za tvoje svete anđele i arkanđele kojima si zapovjedila da me štite, brane, nadahnjuju, opominju, poučavaju, brinu se za mene i bore se sa mnom protiv svakog zla koje želi uništiti moju dušu. Za tvoju majčinsku brigu, u znak zahvalnosti, širit ću ovu pobožnost u tvoju slavu, a svaki dan te zazivati: Čuvaj me i brani, Anđeoska Kraljice, kao stvar i svojinu svoju. Tebi se utječem i k tebi svoje oči podižem. Dođi mi u pomoć. Amen.

O, Blažena Djevice Marijo, Anđeoska Gospo, molimo te usliši nas koji ti danas izlijevamo svoje molitve pred tvojim licem i cijelim nebom anđela!

Litanije Kraljici Anđela
Krunica anđelu čuvaru

Bitno.net

Ovaj članak Devetnica Gospi od Anđela se prvo pojavio na Bitno.net.

Boris Johnson novi je britanski premijer. Što to znači za kršćane pokušao je objasniti poznati katolički novinar Damian Thompson.

Boris Johnson/Foto: Chatham House via Wikimedia Commons

Boris Johnson, kojeg su neki mediji opisali “britanskim Donaldom Trumpom” (u pejorativnom smislu), izabran je za predsjednika vladajuće Konzervativne stranke te bi danas trebao preuzeti premijersko mjesto od stranačke kolegice Therese May.

Johnson je svoju kampanju tijekom posljednjih mjeseci uvelike gradio na pitanju Brexita, tj. istupanja Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, što zdušno podupire.

No Damian Thompson, poznati katolički novinar, donedavni urednik Catholic Heralda te pomoćni urednik u konzervativnom britanskom listu The Spectator, posvetio se vjeri novog britanskog premijera, pitajući se kako bi njegova politika mogla utjecati na kršćane.

U uvodu teksta kojim najavljuje novu epizodu svog podcasta Holy Smoke, Thompson je primijetio kako “katoličko krštenje Borisa Johnsona”, koji je vjeru naslijedio od svoje majke Charlotte Fawcett, “nije dobilo veliki publicitet” u medijima.

“To je razumljivo”, nastavlja, “s obzirom na to da je na koledžu Eton primio krizmu kao anglikanac, što ga čini osobom koja je izabrala postati bivšim katolikom (i, prema strogoj interpretaciji učiteljstva Crkve, postavila prepreku na put vlastitog spasenja).”

Thompson je pritom kao gosta na temu kršćanstva i Borisa Johnsona pozvao Harryja Mounta, britanskog novinara, opisavši ga kao “stručnjaka za Borisa”.

Mount će u razgovoru istaknuti kako je Johnson, koji je godinama radio kao novinar, tijekom studija zadobio snažno klasično i kršćansko obrazovanje što se, kako kaže, može vidjeti u njegovim kolumnama i govorima.

“On je iznimno dobro obrazovan, i potkovan u kršćanskoj misli”, poručio je Mount, dodavši: “Kladim se da poznaje kršćanstvo bolje nego mnogi navodni kršćanski mislioci.”

Ipak, stavovi novog britanskog premijera zapravo predstavljaju melting pot konzervativizma i liberalizma, baš kao što je njegova obitelj mješavina muslimanskih, židovskih i kršćanskih korijena (šukundjed s očeve strane bio je turski novinar i sekularni musliman, Ali Kamal, dok s majčine strane porijeklo vuče i od židovskog rabina).

Damian Thompson ga uspoređuje s Tonyjem Blairom, bivšim britanskim premijerom iz reda laburista koji je u zreloj životnoj dobi postao katolikom.

“Britanija nikada nije imala katoličkog premijera, ali od danas možemo reći da su Downing Street okupirali bivši katolik, Boris Johnson te budući katolik, Tony Blair.”

“Potonji je praktički bio katolik još tijekom premijerske službe, pohađajući misu na tjednoj bazi te nedopušteno primajući pričest dok ga kardinal Hume nije zaustavio. Nije da je ikada obraćao i najmanju pažnju na katoličko učenje o tako važnim stvarima kao što je pravo na život. Ne očekujte to ni od Borisa. On snažno podupire ‘pravo žene na izbor’ – što doista nije iznenađenje”, piše Thompson, ističući kako bi posljednju informaciju valjalo “proguglati”.

Ono što Google otkriva jest da je Boris Johnson tijekom svog boravka u parlamentu uvelike apstinirao od glasovanja o zakonima koji liberaliziraju ili pooštravaju pristup pobačaju. Pritom je tijekom kampanje za predsjednika Konzervativne stranke istaknuo kako neće nametati liberalizaciju pobačaja u Sjevernoj Irskoj, čiji su zakoni po tom pitanju puno stroži od britanskih.

S druge strane, 2004. suočio se s medijskim optužbama da je četiri godine varao suprugu s novinarkom Petronellom Wyatt, koja je tijekom afere navodno dva puta ostala trudna, abortiravši oba puta.

No, unatoč njegovim liberalnijim stavovima o problemima poput pobačaja ili LGBT pitanja, Thompson ističe kako bi Johnsonova pobjeda mogla pomoći progonjenim kršćanima. Pritom kao razlog tome ne navodi njegovu privrženost potlačenima već prijezir prema “internacionalistima sklonima propovijedanju”.

“To su ljudi koji kontroliraju iznimno loš Odjel za međunarodni razvoj (vladino tijelo odgovorno za raspodjelu međunarodne pomoći, op. a.) koji je militantno nezainteresiran za progon kršćana.”

“Može li naš novi premijer natjerati Odjel za međunarodni razvoj da obrati pozornost na njihovu lošu situaciju umjesto da troši novac na bankovne račune i tašte projekte njihovih progonitelja?” pita se Thompson.

Njegov sugovornik, Harry Mount, složio se s opservacijom dodavši kako nije siguran što će Boris Johnson napraviti po pitanju progonjenih kršćana, ali da bi se to “uklopilo u njegov svjetonazor”.

Kao možda i najbolju ocjenu onoga što konzervativni kršćani u Ujedinjenom Kraljevstvu mogu očekivati s novim premijerom, Thompson je naveo citat koji je Johnson izrekao tijekom kampanje za izbor novog predsjednika Konzervativne stranke.

“Ono što želimo je moderna britanska kultura u kojoj cijenimo jedni druge, u kojoj poštujemo jedni druge i u kojoj – tolerancija je preslaba riječ – volimo jedni druge u kršćanskom duhu, ili u nekršćanskom duhu, svejedno.”

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Boris Johnson prvi je britanski premijer koji je kršten kao katolik; što to znači za britanske kršćane? se prvo pojavio na Bitno.net.

U posvećenoj crkvi, čiju je obnovu pomogla nacionalna mornarica, postavljen je i spomenik s ugraviranim imenima 114 ljudi koji su ubijeni na Uskrs u njoj.

Foto: Facebook/Twitter

Kardinal Malcolm Rajinth, nadbiskup Colomba, iznova je posvetio jednu od crkvi u Šri Lanki koju su teroristi napali tijekom Uskrsa i optužio državne vlasti da nisu učinile dovoljno kako bi pred lice pravde dovele organizatore pokolja u kojem je ubijeno 258, a ranjeno 500 ljudi.

Kardinal je u homiliji tijekom obreda posvećivanja crkve sv. Sebastijana u gradu Negombu ove nedjelje rekao kako su sadašnje političke vođe države „bez kralježnice“ i da „moraju odstupiti“ jer nisu učinili dovoljno da spriječe širenje terorizma u Šri Lanki.

U posvećenoj crkvi, čiju je obnovu pomogla nacionalna mornarica, postavljen je i spomenik s ugraviranim imenima 114 ljudi koji su ubijeni na Uskrs u njoj.

„Izvršna i zakonodavna vlast se bore za prevlast u državi i nimalo ne mare za međunarodnu terorističku zavjeru protiv države… Sebične vođe gladne moći nisu brinuli za obične ljude, ignorirali su upozorenja obavještajnih službi“, rekao je kardinal.

Podsjetimo, nakon krvavih napada na crkve i hotele otkriveno je kako su vlasti u Šri Lanki u više navrata bile upozorene na aktivnosti terorističkih skupina i moguće udare u njihovoj državi, ali nisu ništa učinili.

Sada se o svemu vodi istraga, ali kardinal je rekao kako vjeruje da će rezultati biti „pometeni pod tepih“:

„Nemam nikakva povjerenja u te istrage, sve je to predizborna igra. Političari moraju prepustiti nekome drugome vodstvo države“, rekao je kardinal i pozvao katolike i muslimane da rade zajednički kako bi spriječili širenje terorizma.

Odgovornost za napade u Šri Lanki preuzela je teroristička organizacija Islamska država, a nacionalne policijske snage okrivile su skupinu National Thowheeth Jama’ath.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Kardinal posvetio napadnutu crkvu: Političari beskičmenjaci nisu učinili ništa da nas zaštite se prvo pojavio na Bitno.net.

Bio je sin Zebedejev i brat Ivana apostola. Svjedok je glavnih čudesa koja je Isus učinio

Foto: www.holymassimages.com

Ime Jakov prijevod je grčkog imena Iakobos, što je pak oblik imena poznatog praoca Izraela, Jakova. Apostol što ga se naziva i bratom Ivanovim, u spomenutim popisima zauzima drugo mjesto, odmah nakon Petra, kao što je to slučaj kod Marka (3,17), ili treće mjesto, nakon Petra i Andrije u Matejevu (10,2) i Lukinu evnađelju (6,14), dok u Djelima apostolskim dolazi nakon Petra i Ivana (1,13). Ove razlike naznaka su žive crkvene predaje, koja, na ovaj ili onaj način, naglašava Jakovljevu važnost.

U prvom prizoru poziva nasljedovanje Isusa, Jakov zauzima treće mjesto, nakon Petra i Andrije (usp. Mt 4,18.21; Mk 1,16.19). Na primjer, Marko kaže o Isusu: “Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže” (1,19; usp. i Mt 4,21). U drugim odlomcima, Jakov je uvijek iznova spomenut na drugom mjestu, nakon Petra, a prije Ivana, kada je nabrojen kao jedan od trojice povlaštenih učenika, koji izbliza sudjeluju u važnim događajima života samoga Isusa: prilikom uskrišenja Jairove kćeri (usp. Mk 5,37; Lk 8,51), kod Isusova preobraženja (usp. Mt 17,1; Mk 9,2; Lk 9,28), na početku takozvanog eshatološkog govora (usp. Mk 13,3), te konačno u Isusovoj smrtnoj borbi u Getsemanskom vrtu (usp. Mt 26,37; Mk 14,33). Isto je tako spomenut prije Ivana kad dvojica braće, ne bez preuzetnosti, traže od Isusa da sjednu jedan zdesna a druga slijeva u trenutku njegova ustoličenja u Kraljevstvu (usp. Mk 10,35-40). Jedno, stoga, postaje vrlo jasno, a to je da je Jakov Stariji u prvotnoj jeruzalemskoj Crkvi uživao veliki autoritet, te je za nju, skupa s Petrom, imao i pastoralnu odgovornost. I on je bio ribar, a na Isusov je poziv spremno odgovorio. On i njegov brat “ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim” (Mk 1,20). Dva Zebedejeva sina dobili su potom od Isusa zanimljiv nadimak “Boanerges”, to jest “sinovi groma” (Mk 3,17), vjerojatno zbog svoje revnosti i naglosti. Doista, Luka nam pripovijeda da je Isus, kad se sa svojima zaputio prema Jeruzalemu, poslao preda se glasnike: “Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih? No on se okrenu i prekori ih” (Lk 9,52-55). U ovoj se nasilnoj reakciji dvojice učenika otkriva zasigurno ljubav prema Isusu, no vjerojatno je tu došlo na vidjelo i tradicionalno neprijateljstvo između Židova i Samarijanaca (usp. Iv. 4,9b). Isus, međutim, ne voli nasilje, a njegov je prijekor morao poslužiti kao pouka Jakovu, koji će kasnije prihvatiti da podnese, bez da mu se suprotstavi, nepravedno Herodovo nasilje, posvjedočivši svojim darom života ljubav prema Učitelju. Tome valja dodati već spomenuti preuzetni zahtjev za osobito mjesto prilikom očekivane Isusove proslave: i tu će se samo događaji postarati da mu pokažu kako dijeljenje Isusove sudbine treba shvatiti kao ispijanje skupa s njime one iste gorke čaše (usp. Mk 10,38-39). Među važnim trenucima što smo ih spomenuli, dva su osobito znakovita, i stoga što se nalaze u međusobnom kontrastu: mislim ovdje na Isusovo preobraženje na brdu Tabor i na njegovu smrtnu borbu u Maslinskom vrtu. U oba slučaja Jakov je odabran, skupa s Petrom i Ivanom, za svjedoka događaja: to je jamačno znak posebne Isusove naklonosti. Riječ je o vrlo različitim situacijama: kod jedne, Jakov s ostalom dvojicom apostola može iskusiti slavu i zanos, a kod druge se nalazi pred patnjom i poniženjem.

Naravno, drugo je iskustvo za njega predstavljalo priliku da ispravi vjerojatno krivo tumačenje prvoga: morao je naslutiti da Mesija, što ga je židovski narod očekivao kao pobjednika, u stvarnosti nije bio samo okružen čašću i slavom, nego i trpljenjima i slabošću. Jakov je mogao tako postupno sazrijevati u vjeri, otkrivajući malo pomalo istinski mesijanski identitet Učiteljev. Ovo je sazrijevanje dovedeno do ispunjenja po Duhu Svetom na Pedesetnicu, tako da Jakov, kad je došao trenutak njegova najvišega svjedočanstva, nije ustuknuo. Početkom četrdesetih godina prvog stoljeća, kako nas izvještava Luka, kralj Herod Agripa, nećak Heroda Velikog, “uze zlostavljati neke od Crkve. Mačem pogubi Jakova, brata Ivanova” (Dj 12,1-2). Kratkoća ovog izvještaja, bez ikakvih narativnih potankosti, otkriva, s jedne strane, koliko je kršćanima bilo normalno posvjedočiti Gospodina svojim životom, a, s druge strane, kako je istaknuto mjesto u jeruzalemskoj Crkvi Jakov zauzimao, pa i zbog uloge što ju je imao za Isusova zemaljskog života. Kasnija predaja, koja seže barem do Izidora Seviljskoga, govori kako je Jakov boravio u Španjolskoj ne bi li evangelizirao taj važan kraj Rimskoga Carstva. Prame drugoj predaji, njegovo je tijelo bilo prenijeto u Španjolsku, u grad Santiago de Compostela. Kao što svi znamo, to je mjesto postalo predmetom velike pobožnosti, te je još uvijek cilj brojnih hodočašća, ne samo iz Europe, nego i iz čitavoga svijeta. Tako se tumači i ikonografski prikaz svetoga Jakova s hodočasničkim štapom i svitkom Evanđelja u ruci, to jest s oznakama putujućeg apostola, posvećenog navještaju radosne vijesti.

Od svetog Jakova možemo, dakle, naučiti mnogo toga: spremnost za prihvaćanje Gospodinova poziva pa i kad od nas traži da napustimo “lađu” svojih ljudskih sigurnosti; polet u nasljedovanju Isusa putovima što nam ih on pokazuje, ne obazirući se na naše iluzorne preuzetnosti; spremnost da ga svjedočimo hrabro, a ako je potrebno, i do najviše žrtve života. Tako je Jakov Stariji stavljen pred nas kao rječiti primjer velikodušnog prianjanja uz Krista. On, koji je sa svojim bratom htio sjesti uz Učitelja u njegovu Kraljevstvu, bio je prvi od apostola koji je podijelio njegovo mučeništvo. (iz kateheze pape Benedikta XVI., opća audijencija, 21. lipnja 2006.)

Ovaj članak Apostol Jakov – svjedok važnih događaja Isusova života se prvo pojavio na Bitno.net.

“Po zagovoru našeg Blaženika slijepi su dobivali vid, nijemi govor, dugogodišnji bolesnici potpuno ozdravljenje, uzeti ozdravljenje udova, opsjednuti se oslobađali nečistih duhova, a onima koji su se nalazili u pogibelji na čudesan način bila je pružena pomoć.”

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

S današnjim danom počinje priprema za blagdan bl. Augustina Kažotića. Jedna od sastavnica priprave za blagdan jest Devetnica u čast bl. Augustina Kažotića koju je 1962. godine, napisao dubrovački biskup mons. Pavao Butorac (+ 1966.).

Ona u sebi sadrži kratak Blaženikov životopis te pruža niz molitava kojima se u svako doba može uteći za pomoć i zagovor svetom trogirskom dominikancu i zagrebačkom biskupu.

Lucerski povjesničar Rocco del Preite o Augustinu piše: “Po zagovoru našeg Blaženika slijepi su dobivali vid, nijemi govor, dugogodišnji bolesnici potpuno ozdravljenje, uzeti ozdravljenje udova, opsjednuti se oslobađali nečistih duhova, a onima koji su se nalazili u pogibelji na čudesan način bila je pružena pomoć.”

Iz povijesnih vrela znamo da su mu se ljudi odmah nakon njegove smrti (1323.) s puno vjere i pouzdanja utjecali za pomoć i zaštitu u svim svojim tjelesnim i duhovnim potrebama. Brojna čudesa koja su se zbila po njegovu zagovoru potvrda su Kažotićeva moćnog zagovora kod Boga. I u naše smo vrijeme svjedoci procvata pobožnosti prema Augustinu Kažotiću. Kako bismo svojim suvremenicima i Augustinovim štovateljima u tome pomogli dajemo im u ruke ovu devetnicu u čast Blaženiku.

Prvi dan – Djetinjstvo

Pouka

Blaženik se rodio oko 1260. godine u drevnome dalmatinskom gradu Trogiru. U to se doba građanstvo još živo sjećalo svoga hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV., oca dominikanke svete Margarite, koji se sklonio u Trogir pred provalama Tatara. Kako je kralj u zidinama Trogira potražio i našao zaklon pred rušiteljima vjere i kulture što nadirahu s Istoka, tako je mladi Augustin osjetio jaku pomoć u crkvama svoga rodnoga grada, u dijecezanskom i redovničkom svećenstvu i u njihovoj pouci, u vjekovnim vjerskim i kulturnim predajama, kojima je odisao njegov grad. Okruženje u kojem je živio, dodatno je oplemenjivalo njegov duh i razvijalo svijest, a tome su pridonijele i divote dalmatinskog primorja, gdje se nebo osmjehivalo zemlji kad je Božja ruka stvaralačkom snagom oblikovala svijet. Dašak stvaralačke moći, koja u sebi krije milosno blago svetog krštenja, prožeo je mladu Augustinovu dušu i osposobio ga da bude i ostane Božje dijete te postane baštinik neba.

Molitva

O Oče, Sine i Duše Sveti, Presveto Trojstvo, što se nastanjuješ u svakoj duši koja se u svetome krštenju otvara tvojoj milosnoj ljubavi, pogledaj milostivo na nas koji ti se utječemo po zagovoru našega blaženog Augustina. Po njegovim zaslugama udijeli nam da do zadnjega daha ostanemo vjerni obećanju što smo ga dali tvojoj ljubavi pri svetom krštenju. Ne dopusti da svjetlo, koje je tada zasjalo u našim dušama, ikada napustimo. Sačuvaj nas da se na nama ne izvrši prijetnja koju donosi Ivanovo evanđelje: “Tko ne vjeruje u Sina, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu” (Iv 3, 36). Daj da ti se uvijek klanjamo u duhu i istini, jer ti si Duh, i koji ti se klanjaju, moraju ti se klanjati u duhu i istini (usp. Iv 4, 24). Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu. (triput)

Drugi dan – Mladost

Pouka

Godine procvata razuma i volje proveo je Augustin u povezanosti s Bogom. Proljeće života sa svojim čarima nije ga priljubilo uz zemaljsku prolaznost. Bio je privučen k Bogu, Vječnoj Ljepoti, a srce mu se ispunjalo čežnjom za Vječnom Ljubavlju, koja usrećuje sve koji je ljube. U okrilju pobožne obitelji, pod utjecajem strica, trogirskog kanonika, rastao je poput pupoljka i procvao u divan cvijet, što će ga Božja ruka presaditi u dominikanski perivoj. Dominikanski je red već od svojih prvih početaka uhvatio korijena u hrvatskim krajevima, a u gradu Trogiru od 1265. godine. Nije čudo stoje ugled novoga reda, koji se istaknuo propovjedničkom revnošću, krepošću i učenošću, privlačio srce mladog Augustina, pa kad se zaodjenuo crno-bijelom dominikanskom odjećom, sav se predao pobožnosti. Bjelina redovničke odore poticala ga je na čistoću života i prostodušnost svetih nakana, a crnina na molitvu i samozataju. Bogoslovske je nauke usavršio u Italiji, a kad je postavši svećenikom kročio na oltar, uzeo si je za zadaću da svim silama svoga bića posluži istini i ljubavi. Svojim mladenačkim sposobnostima budio je velike nade, te su ga poslali na usavršavanje studija u Parizu, gdje je crkvena atmosfera još odisala svježinom genijalnih velikana svetoga Tome Akvinskoga i Alberta Velikoga.

Molitva

Slavni Božji slugo, blaženi Augustine, koji si se svim mladenačkim žarom posvetio molitvi, samozataji i nauci, kako bi što savršenije poslužio Vječnoj Istini i Vječnoj Ljubavi, moli kod slavne Božje Majke, posebne zaštitnice svoga Reda, da naša mladež uzljubi čistoću i samozataju, molitvu i ozbiljnu nauku. Neka naša mladež po tvome primjeru uloži napor da se cijelim svojim vladanjem približi Vječnoj Istini i Vječnoj Ljubavi, da je ne prevari sotona i svijet, nego da joj u duši prevlada milosna Ljubav Svetoga Duha, komu budi čast i slava dovijeka. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu. (triput)

Treći dan – Apostol

Pouka

U Augustinovo doba gmizalo je albigensko ili bogumilsko krivovjerje (patareni), koje je podrivalo i crkvenu i svjetovnu zajednicu. Protiv toga srednjovjekovnog nihilizma ustao je i Augustin po primjeru svetog oca Dominika, posebno u našoj Bosni, gdje je taj krivi nauk bio uhvatio duboko korijenje. Neki misle da mu je papa Bonifacije VIII. povjerio zadaću propovijedati protiv razdora što su ga u to vrijeme u Italiji prouzročile stranke gvelfa i gibelina te da ga je isti papa imenovao apostolskim propovjednikom na svome dvoru. Katolički je nauk iz njegovih usta izvirao nježno i snažno. Posredovao ga je ponizno i blago. Sve je osvajao ljubavlju. Apostolskom je čovjeku samo jedno bilo na srcu: slijediti Krista i sve privući Kristu. Kada je dominikancu kardinalu Nikoli Boccasiniju papa Bonifacije VIII. povjerio da ukloni razmirice nastale oko nasljedstva na ugarsko-hrvatskom prijestolju, kardinal je uzeo sa sobom našega Augustina, kao ljubitelja domovine i naroda, da pomogne oko uspostavljanja mira i reda u svojoj zemlji. Kralj Andrija III. nije imao muških potomaka, pa je papa Bonifacije podupro stranku Karla Roberta, sina Karla Martela Anžuvinca.

Molitva

Sveti revnitelju za Božju stvar i za dobro domovine, smiluj nam se! U naporima da očuvamo vjeru otaca, isprosi nam duševnu jakost i ustrajnost u vjeri, da ne iznevjerimo krsni zavjet, već da ostanemo Božja djeca. Ljubitelju domovine, daj da nam zemlja procvate svakim dobrom, vjerom, nadom, ljubavlju, poštenjem, nesebičnošću, plemenitošću! Neka mir zavlada u naše dane, da služeći Bogu u miru postignemo vječnu sreću. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu. (triput)

Četvrti dan – Biskup i pastir

Pouka

Kad je kardinal Nikola Boccasini, nakon smrti Bonifacija VIII. izabran za papu, uzeo je ime Benedikt XI. (Crkva ga slavi kao blaženika). Potkraj te (1303.) godine imenovao je Augustina zagrebačkim biskupom i osobno ga zaredio u Rimu. Nakon tatarske provale i pustošenja, zagrebačka se biskupija našla u čudu: sve je zamrlo u svećenstvu i narodu. Moralna i materijalna pustoš tražila je velike žrtve i svetačko umijeće u radu. Ojačan vjerom i nadom, potpomognut milošću, svetac se svim silama dao na posao. Oboružan blagošću i poniznošću, prodahnut ljubavlju i strpljivošću, osvajao je srca i privodio ih k Bogu. Posebno se brinuo za mlade svećenike. Uredio je školu pri katedrali, koja je postojala od vremena Trećega lateranskog sabora (1179.), obogatio biskupsku knjižnicu, sazvao dijecezansku sinodu, postavio mudre smjernice Kaptolu. Još se tri stoljeća u zagrebačkoj Crkvi osjećao blagoslov njegove biskupske službe. Rado je i često zalazio među narod, bio je dobročinitelj siromaha, sirota, bolesnika, patnika… Unaprijedio je gradnju katedrale. Obilazio je naokolo kako bi smirivao političke strasti i privukao protivnike Karlu Robertu, koji je napokon bio proglašen kraljem i okrunjen po drugi put u Budimpešti 1309. godine. Na svečanosti je bio nazočan i naš Blaženik. Biskup se zauzeo i za redovnike pavline. Bio je i na općem crkvenom saboru u Beču (1311. – 1312.), gdje je bilo riječi o templarima, o pomoći Svetoj Zemlji i o raznim reformama.

Molitva

Po molitvi i zaslugama blaženog Augustina udijeli nam, milostivi Bože, da primjerom i riječju djelujemo na svoju subraću, da ih zlo ne povuče u propast, da Božja ljubav zavlada u njihovim dušama, jer smo dužni ljubiti bližnjega kao same sebe. Po njegovim zaslugama udijeli nama i svemu kršćanskom puku milost da poštujemo i slušamo svoje pastire koje si postavio da upravljaju tvojom Crkvom, jer sam si rekao svojim apostolima i njihovim zakonitim nasljednicima: “Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire. Tko mene prezire, prezire onoga koji me poslao” (Lk 10,16). Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu. (triput)

Peti dan – Augustin i Crkva

Pouka

Katolička Crkva bila je u središtu Augustinove ljubavi. Poslije dobrog Boga i preslavne Božje Majke, uvijek Crkva. Nije to samo stoga što naš Gospodin ističe da onaj tko ne posluša Crkvu, treba biti smatran javnim grešnikom (usp. Mt 18,17), nego u prvom redu stoga što je Sin Božji Crkvu osnovao da ga zastupa na zemlji, da u njegovo ime poučava ljude i vodi ih k vječnoj sreći. Ona ga predstavlja pred svijetom, pa stoga i Bog nagrađuje iskrenu i požrtvovnu ljubav prema Crkvi, a kažnjava prkos i prezir prema njoj.

Augustin je bio snažno povezan s papama svoga vremena. Uvijek ih je poštivao i spremno podupirao, a oni njega veoma cijenili. Patnje Crkve bile su njegove patnje, njezini uspjesi njegova radost. Budući da je kralj Karlo Robert zašao na stranputicu i prepustio zemlju samovolji velikaša, sveti biskup nastojao je svoje vjernike obraniti od nereda. Biskup je opomenuo kralja da se popravi, ali bez trajna uspjeha, pa se Augustin dogovorio s braćom u biskupstvu da se obrate papi Ivanu XXII., koji je od godine 1316. preuzeo upravljanje Crkvom. Negdje potkraj 1318. ili početkom 1319. zaputio se Augustin kao legat episkopata u Avignon, gdje je papa tada boravio. Kralj mu se zbog toga osvetio te mu nije dopustio povratak u Zagreb. Ali papa je podupro revnoga biskupa, odredivši da iz Avignona upravlja zagrebačkom biskupijom. Papa mu je povjerio i delikatne zadaće te ga uvrstio među papinske teologe.

Molitva

Predobri Gospodine, koji si veličanstvenom ljubavlju svoga Srca osnovao Crkvu na Petrovoj stijeni i apostolskome zboru, poistovjetivši se s njom, ulij nam u srca veliku ljubav prema svome djelu. Daj da budemo i uvijek ostanemo odana djeca tvoje svete Crkve, da u njoj uvijek gledamo tebe te joj privedemo mnoge duše, koje te još ne poznaju. Daj da budemo poslušni i odani tvome namjesniku na zemlji u svemu što je povezano sa spasenjem naših duša, da slijedeći nepogrešivo vodstvo svete Crkve postignemo blizinu tvoga srca u nebeskome kraljevstvu. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu. (triput)

Šesti dan – Učitelj

Pouka

Augustin je bio u pravom smislu riječi učitelj vjere i morala. Ne samo u smislu u kojem je to svaki biskup po naravi svoje službe, nego na poseban način, jer je papa Ivan XXII. tražio i njegovo mišljenje u nekim pitanjima o kojima se raspravljalo u to doba. Do naših su dana sačuvane dvije takve rasprave, koje odaju njegovu učenost i spremnost da pomogne Crkvi u borbi protiv krivih shvaćanja i učenja. U jednoj, iz godine 1320., raspravlja o gatanju i vraćanju, o krivovjerju i krivovjercima, o praznovjerju, zazivanju sotone i o svetogrđu. U drugoj se obara na sljedbu takozvanih “fraticellijevaca”. Ovi su učili, da Isus i apostoli nisu bili vlasnici dobara, kojima su se služili za svoje potrebe, što spominju evanđelisti. Papa ih je osudio, a oni ustadoše na njega, optuže ga zbog krivovjerja i zaprijete mu da će biti svrgnut po općem saboru. Papa Ivan XXII. tu je stvar povjerio kardinalima i teolozima, među njima i našem Augustinu, da je prouče, kako to traži dobro Crkve.

Molitva

Gospodine Isuse Kriste, vječno svjetlo “koje rasvjetljuješ svakoga čovjeka”, (usp. Iv 1,9), ti, koji si rekao o sebi: “Ja, svjetlo, došao sam na svijet da nijedan koji u mene vjeruje ne ostane u tami” (Iv 12, 46), po zagovoru i primjeru blaženog Augustina udijeli nam milost da tvoju istinu uvijek dosljedno ispovijedamo, da po tvome nauku, koji nepogrešivo naučava sveta Crkva, uredimo svoj život, da nas zablude i kriva shvaćanja ne zavedu na stranputicu. Daj, Gospodine, da u svim zgodama života budemo sljedbenici tvoga neprevarljivog svjetla, da nam ti, Vječna Istino, budeš i ostaneš do smrti pravilo koje će nas jednom dovesti u Očevo krilo. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu. (triput)

Sedmi dan – Obnovitelj Lucere

Pouka

Zbog kraljeva protivljenja, a posredovanjem kraljeva strica, napuljskoga kralja Roberta Anžuvinca, Augustin je 1322. godine premješten u biskupiju u Luceru (Apulija). Možemo si zamisliti kako mu je bilo teško odreći se zauvijek domovine i služenja u njoj. Ali, poslušan Providnosti, koja mudro ravna kršćanskim životom, preuzeo je posao na novom skliskom terenu, gdje su se muslimanski Saraceni miješali s kršćanskim katoličkim svijetom. Karlo II. Anžuvinac slomio je Saracene, a 1300. godine. Lucera se prozvala ’’Città di Santa Maria” (Grad svete Marije). Saraceni su se raspršili po selima. Nešto revnim propovijedanjem, a nešto svetim životom i pokorom te obilaženjem župa prionuo je sveti biskup na obnovu vjerskog života u biskupiji. Podigao je sirotište za djevojke, novu biskupsku palaču i bolnicu, koja se očuvala do danas. Zauzeo se kod kralja da se obnove gradske zidine, a kod pape Ivana XXII. da kanonici žive zajedno. Svoju je biskupiju posvetio Presvetoj Djevici, koju je posebno štovao. Koristio je svaku prigodu da joj iskaže štovanje i širi ljubav prema njoj.

Molitva

Blaženi Augustine, isprosi nam od slavne Majke Božje da strpljivo podnosimo udarce što nam ih život donosi, da se radujemo, kad smo po križu slični Raspetoj Ljubavi. Izmoli kod presvetog Božjeg Srca i neoskvrnjenog Gospina Srca milost da savjesno vršimo dužnosti svoga zvanja prema zahtjevima presvete Božje volje, kojoj budi čast i slava navijeke! Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu. (triput)

Osmi dan – Kod Boga

Pouka

Patnje u domovini i rad u Luceri pridonijele su da Blaženik oslabi. Potkraj srpnja 1323. godine teško je obolio. Osjećajući da mu je došao kraj, pozove k sebi svećenstvo i gradske uglednike da im uputi zadnje pouke. Prenesu ga u ćeliju dominikanskoga samostana, kamo bi se katkad sklonio da se sasvim posveti molitvi i razmišljanju. Kad su mu podijelili popudbinu, siđe s kreveta i klečeći u najvećoj sabranosti primi svetu hostiju. Kad je starješina samostana zazvao sv. Ivana apostola, okrenu se Augustin k svečevoj slici pod križem, naslikanoj na zidu, i preda svoj duh Bogu. Bilo je to 3. kolovoza 1323. godine. Njegovi smrtni ostaci bili su položeni u kapelu sv. Petra mučenika u dominikanskoj crkvi.

Molitva

O dragi Blaženiče, koji si cijeloga života na pameti imao samo Boga, kako bi mu u zadnjem času života predao svetu dušu, isprosi nam svojim zagovorom, a po zaslugama muke i smrti našega Spasitelja i žalosne Gospe, da nam u našem zadnjem času ne naškodi zlobni neprijatelj, nego da se zauvijek sjedinimo s Božjim srcem na nebu. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu. (triput)

Deveti dan – Štovanje

Pouka

Augustinova svetost bila je tolika da su već dvije godine nakon njegove smrti zatražili od Svete Stolice da bude proglašen svetim. Zna se daje napuljski potkralj, vojvoda Karlo Anžuvinac, to izričito zatražio od pape Ivana XXII. 1325. godine. Ne zna se točno kako je papa odgovorio. Neki misle daje Augustin bio uvršten u svece, a drugi u blaženike. Glas o čudesima, što ih je Bog činio po njegovu zagovoru, širio se sve više, pa je svijet odasvud hrlio na njegov grob da isprosi potrebne milosti. Godine 1700. papa Inocent XII. potvrdio je Augustinovo štovanje, a iduće je godine biskupijama Lucere, Zagreba, Trogira i Dominikanskome redu dopušteno, da se njegova svečanost slavi 3. kolovoza. Lucera gaje 1668. proglasila svojini zaštitnikom. Godine 1937. njegove su moći položene u bogatu srebrnu raku u lucerskoj katedrali. I kod Hrvata se sve više širi njegovo štovanje. Dužni smo ga štovati i moliti se ovom svetom sinu svoga naroda te mu postojano preporučivati osobne i narodne potrebe. Što mu se više budemo s vjerom i pouzdanjem molili, više ćemo osjetiti moć njegova zagovora.

Molitva

Daj, dobri Bože i ti sveta Djevice, naša zaštitnice, da se probudi svijest vjere u našem narodu te da častimo svoje svete sunarodnjake, odlučno širimo njihovo štovanje i to smatramo svojom dužnošću. O slavni Blaženiče, uzmi nas i sav hrvatski narod pod svoje okrilje. Udijeli nam milost koju prosimo po tvome zagovoru, a svemu narodu daj da se preporodi u Božjoj ljubavi. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu. (triput)

Dominikanci.hr | Bitno.net

Ovaj članak Devetnica blaženom Augustinu Kažotiću se prvo pojavio na Bitno.net.

Čudo Svetog Križa: “Prije 606 godina taj Križ koji je došao do naših dana bio je obliven krvlju. Kronike pišu da je krv iz njega tekla kao iz živog čovjeka. To je bilo čudo.”

Čudo Svetog Križa/Foto: Zadarska nadbiskupija

Čudo Svetoga Križa, značajna paška crkvena relikvija iz 15. st., proslavljena je u župi Uznesenja BDM u Pagu u utorak 23. srpnja. Svečano misno slavlje u paškoj zbornoj crkvi Marijina uznesenja predvodio je don Dario Tičić, župnik zadarske župe Uznesenja BDM, paški sin.

Čudo Svetog Križa spomen je na događaj od 23. srpnja 1413. g., kada je u dominikanskoj crkvi Sv. Antuna opata u Starom gradu Pagu pred vjernicom prokrvario korpus križa. Paški dominikanci tu su krv tada skupili u pliticu koja se sada kao relikvija nalazi u crkvi Sv. Tome od Frara u Veneciji, gdje su je paški dominikanci ponijeli kada su otišli iz Paga 1807. g., jer je tada za Napoleonovih osvajanja prestao postojati paški dominikanski samostan.

Križ je iz dominikanskog samostana u pašku zbornu crkvu prenesen 1811. g. Inače se nalazi u kapeli Svetog Križa u paškoj župnoj crkvi i nosi se u procesiji na Veliki petak oko grada Paga. Uz Sveti Trn iz Isusove krune i Majku Božju od Staroga Grada koju se osobito štuje od Velike Gospe do Male Gospe, Sveti Križ treća je velika paška svetinja. O njima su za svojih pohoda Pagu tijekom povijesti govorili svi papinski vizitatori i biskupi. Predvođeni tim čudotvornim Križem, Pažani su došli iz Starog grada u novi Pag čija je gradnja počela 1443. g., a prvi stan u novom gradu Pagu potječe iz 1478. g. U spomen na taj povijesni događaj i želji da se počasti nekadašnja prisutnost dominikanaca u Pagu koji su stoljećima bili čuvari toga križa, o. Anto Gavranović, prvi dominikanac iz župe Pag nakon 200 godina, u procesiji prije mise unio je čudotvorni križ u pašku zbornu crkvu.

Iz dominikanske crkve Sv. Antuna opata u pašku zbornu crkvu preneseni su čudotvorni križ, oltar na koji je križ položen a nalazi se u pokrajnjoj desnoj kapeli paške zborne crkve i oltar Gospe od Ružarija koji se nalazi na ulazu u zbornu crkvu.

„Procesijom s križem kojega je nosio paški mladomisnik o. Gavranović želimo počastiti sve generacije dominikanaca koje su stoljećima čuvale Sveti Križ. Kada su dominikanci odlazili iz Paga, predaja kaže da su sakrili taj križ u slamnjaču želeći ga ponijeti sa sobom u Italiju. Ali bila je nevera, oni su pošli, a Križ je ostao u Pagu. Bogu smo zahvalni za toliki dar i tri velike paške relikvije koje su biseri naše vjere“, rekao je don Dario Tičić, istaknuvši:

Foto: Zadarska nadbiskupija

„Da je taj križ bio osobiti znak štovanja naših predaka, govori činjenica da je došao sve do naših dana. U spomen na događaj kad je križ prokrvario, naši su stari stavili malu srebrnu pločicu ispred Isusove rane na boku“.

U propovijedi govorio je o značenju križa i obezvrjeđivanju koje u svijetu doživljava. „Prije 606 godina taj Križ koji je došao do naših dana bio je obliven krvlju. Kronike pišu da je krv iz njega tekla kao iz živog čovjeka. To je bilo čudo. Pišu da je i tada bilo vruće kao i danas. Pobožna žena ušla je u crkvu Sv. Antuna opata prije večernjeg Anđeoskog pozdrava, uzdižući u svojoj boli i nevolji oči prema križu. Vidjela je da križ krvari“, rekao je don Dario, istaknuvši da „to nije priča iz davnine“. Taj liturgijski čin nije izraz nostalgije za nečim što je davno bilo. To je slavlje znaka „ludosti Isusova križa kojega ne mogu uništiti vrijeme ni granice. Jer Isus Krist je u ‘ludosti’ svoje ljubavi prema čovjeku na križu za nas dao svoj život. Prolio je svoju božansku krv“, poručio je propovjednik.

„Kao što je Mojsije uzdigao zmiju ljuticu na mjedeni stup, tako je i Sin Čovječji uzdignut na križ da svaki koji u njega vjeruje, ima život vječni, da ne propadne. Križ je znak Isusove muke i smrti. Svoje vlastite križeve možemo utopiti u Kristov križ. I što je najvažnije, Kristov križ je znak proslave, znak njegove vječne slave! Da Isus nije uskrsnuo, njegov križ ne bi bio slavan i ne bismo ga s pobožnošću častili. Ostao bi samo kruto sredstvo za oduzimanje čovječjeg života.

Križ je više od toga. Jer Krist je iz svoga boka prolio svoju krv da od nas udalji sva zla i grijehe koje nosimo u sebi. Čašćenjem križa činimo zadovoljštinu za svoje grijehe. Zato se klanjamo Svetom Križu. Klanjamo se Kristu koji je radi našeg spasenja postao čovjek“, istaknuo je don Dario.

„I sada se događaju čuda u nutrinama ljudi koji danas krvare na križevima svoga života. Isusovo otkupiteljsko čudo njegove spasiteljske smrti dogodilo se na križu. Šireći svoje ruke, Krist je želio sve nas prihvatiti u svojoj boli, da bi nam iz snage svoga križa dao snagu za život i za život vječni. Nakon Isusova uskrsnuća, nijedna smrt nije ista, nijedan grob nije isti. Nijedna patnja, osobito pravednikova patnja, nije ostala bez nagrade!

Foto: Zadarska nadbiskupija

Povijest hrvatskog naroda obilježena je križem. U najtežim trenucima i najtamnijim stranicama naše povijesti, križ je uvijek sjajio kao zlatni znamen za ono za što smo se borili, za krst časni i slobodu zlatnu“, poručio je don Dario.

Podsjetio je da su Hrvati, kada su došli na otok Pag, tu već zatekli dobro uređenu kršćansku zajednicu koja je imala svoga biskupa u Caskoj. Kasnije u Srednjem vijeku, kada je povijesno bogata lokacija Caska u istoimenoj paškoj uvali devastirana, središte otoka premjestilo se na mjesto današnjeg Starog grada Paga. „Imali smo svoju autonomnost i sada imamo vrijednost jer ljubimo i štujemo križ Kristov. Jer on je naša snaga. On je snaga i svjetlo našeg naroda.

Kada štujemo Sveti Križ i spominjemo se čuda u Starom gradu, zapitajmo se: ‘Što sam ja učinio da Krist danas, u meni i tebi, učini čudo?’. Počnimo od svoga srca, od svoga životnog križa, pa ćemo vidjeti kako će i danas Gospodin učiniti čudo“, potaknuo je don Dario.

Providonosno je da se Čudo Svetog Križa u Pagu slavi na blagdan kada Crkva časti sv. Brigitu Švedsku, a ta je svetica na uzvišeni način osobito štovala Isusovu muku. „Kršćanska Europa koja je zasnovana na temelju vjere u Isusa Krista, danas kao da se srami Krista. Srami se Boga. Sjetimo se plamenih jezika u katedrali Notre Dame u Parizu u Velikom tjednu. Svijet se pitao što je to. Parižani i Francuzi, ponosni na Notre Dame, i danas govore o simbolu ponosa svog francuskog naroda. Ali malo tko govori o simbolu vjere, o Domu Božjemu, o onome gdje se susreću Bog i čovjek – a to je crkva. Križ stoji kao slavni pobjednički znak Isusa Krista, našeg vođe i Spasitelja.

Ovaj svijet i ova Europa kao da se srame Kristova križa. A križ je naša snaga, on je naša jakost! Zato je papa Ivan Pavao II. proglasio sv. Brigitu Švedsku suzaštitnicom Europe. Slava Svetome Križu!“ poručio je don Dario.

Dok se štuje Sveti Križ, predvoditelj slavlja potaknuo je vjernike da Gospodinu prinesu svoje molitve, preporuče svoje i potrebe bližnjih; da uključe u molitvu Pag i cijeli narod, kako bismo u zajedništvu vjere u Isusa slavili pobjedu nad grijehom i smrću. Noseći čudotvorni križ, don Dario je na kraju mise u pratnji ministranata učinio ophod kroz pašku crkvu. Za to je vrijeme župni paški zbor pod vodstvom Anthonyja Buljanovića pjevao Himan Svetom Križu ‘Barjaci kreću kraju’.

Foto: Zadarska nadbiskupija

Nakon ophoda don Dario je, držeći čudotvorni križ pred sobom na glavnom oltaru, pročitao molitvu sv. Brigite Švedske kojom je ona u svome mističnom razmatranju častila Isusovu muku, smrt i križ. Ta posvetna molitva Kristu govori kako se Isus koji je sudac sviju, predao opakom ljudskom sudu; svojom božanskom krvlju otkupio je naše duše; na križu, vrhuncu svoje patnje za spas čovjeka, pokazao je svoju ljubav prema ljudskom rodu.

Nakon molitve Križu po riječima sv. Brigite, don Dario je prisutne blagoslovio s čudotvornim križem. Nakon mise, puk je ostao častiti Sveti Križ koji se nalazio ispred glavnog oltara klanjanjem, dodirom i cjelovom. Uz o. Antu Gavranovića, u misi su suslavili paški župni vikar Zbigniew Korz i još četvorica poljskih svećenika koji se nalaze u ljetnom pohodu paškoj župi. Uime poljskih svećenika, don Kazimir Kuman, pastoralno djelatan u Biskupiji Trnovska, u gradu Mielecu, rekao je da su duboko i s poštovanjem doživjeli proslavu Čuda Svetog Križa, a u trenutku kad je Križ ulazio u pašku zbornu crkvu, on osobno je i zaplakao. Don Kazimir potječe iz brojne obitelji, njegova majka rodila je osmoricu sinova. Roditelji su ih učili ljubavi prema križu i Majci Božjoj. Njegova majka umrla je ovoga svibnja, na blagdan Majke Božje, u 94. godini života, a uvijek je njih djecu blagoslivljala znakom križa, ljubila je križ i krunicu koji su se nalazili na njihovom obiteljskom stolu.

„Križ je znak spasenja i put prema vječnosti. Križ pomaže čovjeku u trpljenju i vodi nas do neba“, poručio je don Kazimir, istaknuvši povezanost hrvatskog i poljskog naroda i po povijesti koja je u oba naroda bila u znaku progona i križa, ali i vjernosti Isusu Kristu i njegovom križu.

Ines Grbić | Bitno.net

Ovaj članak FOTO Jeste li čuli za Čudo Svetog Križa u Pagu? Prokrvario je prije više od 600 godina se prvo pojavio na Bitno.net.

Jer hodočašće ima mnogo toga zajedničkog sa samim životom…

Foto: Shutterstock

Prije koji tjedan nalazio sam se u Galiciji (sjeverna Španjolska) gdje sam imao milost prijeći Put svetog Jakova. Na tisuće ljudi godišnje, iz raznih dijelova svijeta, prijeđe ovo tradicionalno hodočašće prepuno povijesti i avantura.

Za mene je to bila posebna prigoda. Već niz godina na umu sam imao ideju prelaska ovog puta i nakon što sam pročitao članak o predloženim hodočašćima u jubilarnoj Godini milosrđa, osjetio sam u sebi onu unutrašnju sigurnost kako ću konačno i uspjeti u 2016. godini.

Iznijeti Put bilo je jedinstveno i intenzivno iskustvo. Naučilo me mnogo toga: Bog je na konkretan način odgovorio na niz osobnih pitanja koje sam si postavio posljednjih godina: što On želi od mene, koja je moja uloga na ovome svijetu, o odnosima koje imam s osobama u svojoj okolini… Govoreći općenitije, otkrio sam u puno jasnijem i dubljem svjetlu tko sam uistinu.

Kao što si već mogao čuti, hodočašće ima dosta toga zajedničkog sa samim životom: postoje usponi i padovi, teži i mirniji trenuci, upoznaješ mnogo osoba koje ostavljaju traga u tebi (i ti ćeš ostaviti traga u njihovim životima), uvijek si na putu prema jednom dobro određenom cilju i činiš sve kako bi ga dohvatio. Eto zašto s tobom želim podijeliti šest životnih lekcija koje sam naučio hodajući Putom svetog Jakova. Nadam se kako ćeš ih naći korisnima za svoj život.

1. Hodočasnik je uvijek u potrazi za nečim

Foto: Shutterstock.com

Dojmljivo je vidjeti koliko ljudi ide na hodočašća. Osobe različitih godina, nacionalnosti pa i vjera. U grupi ili sami, svatko vođen osobnom motivacijom. Sreo sam osobe koje su bile ondje iz vjerskih razloga, osobe koje su željele spoznati same sebe i one koje su bile tu iz čisto avanturističkog duha. Ali polazeći od motivacije, ono što je sjedinilo hodočasnike bilo je to što su svi nešto očekivali. Svi su bili u potrazi za nečim. Konačan cilj bio je očit, ali je pogled sviju bio uprt prema tome da svaki dan otkriju nešto novo: koje će osobe upoznati, koje će prepreke iskrsnuti… Uvijek tragajući za nečim, kao i u životu. Međutim, ova potraga postaje podnošljivija ako uza se imamo svjetlo koje obasjava svaki naš korak. Mi smo hodočasnici milosrđa.

2. Budi ono što jesi

Foto: Shutterstock.com

Na Putu ne postoje maske ili uloge. Ti si ondje i Bog je s tobom. Put koji prelaziš i osobe koje srećeš s tobom su u kontaktu. Uobičajeno je da se među hodočasnicima stvaraju prijateljstva. Pokušat ću ovo bolje objasniti: u svakodnevnom životu često smo naviknuti uhvatiti se za svoj način mišljenja, za svoje metode i upravo to nas dovodi do toga da se zatvorimo prema drugima. Ironično je to što, u nama samima, postoji usađena želja za upoznavanjem bližnjega. No, to smo u stanju učiniti samo onda kada se oslobodimo tereta maski koje svakodnevno nosimo. Maske koje diktira izgled, vanjština i strah od onoga što bi ljudi mogli reći. Veliki francuski pisac Saint-Exupery objasnio je to ovim riječima: “Kako bismo putovali sretni, trebamo putovati neopterećeni”. Budi ono što jesi, sa svojim darovima, vrlinama i manama. Upravo to je ono što ti omogućava odnos s drugim ljudima.

3. U svijetu postoje osobe koje su zbilja dobre i gladne istine

Foto: Shutterstock

Put treba proživjeti s pristupom koji vodi k upoznavanju drugoga. Naravno da sam proveo trenutke u molitvi i u osobnim refleksijama, ali sam imao i trenutke razgovora s drugim hodočasnicima (bez ikakva planiranja). To su trenuci u kojima sam ih upoznavao i dopuštao njima da upoznaju mene, da dijelimo život. Uistinu je bilo zahvalno upoznati ljude najrazličitijih godina i podrijetla – koje nikada nisam mislio da ću sresti – te dijeliti s njima one uobičajene stvari što čine našu svakodnevicu i shvatiti kako na svijetu zbilja postoje osobe zlatna srca koje tragaju za Bogom (a da ponekad toga nisu ni svjesne) i koje žele u svojim životima dobre, vjerodostojne stvari bez obzira na kulturološke razlike koje mogu postojati.

4. Radost života u Kristu dovodi do toga da se i tvoj bližnji propitkuje

Foto: www.arthurweill.fr

U ovoj dinamici konstantnih susreta s drugima, od trenutka kada sam bio onaj koji jesam, primijetio sam da postoji nešto što se uvijek s pozitivnošću prima: radost koja dolazi od Boga. Navodi druge na raspravu, preobražava živote ljudi. Kada smo svjesni da Bog živi u našem srcu i kada samima sebi ne dopuštamo zasjenjenje njegove prisutnosti, zračimo srećom. I upravo ta sreća je zarazna i potiče druge na postavljanje pitanja i raspravu. Iz toga se rađaju čvrsta i dugotrajna prijateljstva.

5. Moleći za druge, osjećaš se ujedinjeniji s njima

Foto: Shutterstock.com

Za vrijeme mog hodočašća imao sam mogućnost moliti za mnoge, predati svoju molitvu Gospodinu i sudjelovati na misi svaki dan u raznim selima u kojima sam se našao. Molio sam za prijatelje, rodbinu pa čak i za nepoznate ljude koje sam sretao Putom. Moliti za njihove snove, njihove ciljeve i situacije koje su im nanosile brigu bilo je izvanredno iskustvo jer mi je dopuštalo da se osjećam bliži svima njima.

6. Bog nam se neprekidno obraća preko Stvorenog

Foto: Shutterstock.com

I posljednja lekcija, ali ne najmanje važna, jest susret sa Stvorenim. Vidio sam krajolike koji oduzimaju dah, pune boja i života. Čuda koja sam vidio nisu učinila ništa drugo nego me navela da se još više bacim u krilo Stvoriteljevo, zahvaljujući mu na beskrajnoj milosti kojom mi je dopustio da se nađem ondje, diveći se djelu njegovih Ruku. Bog nas nastavlja pozivati, dan za danom, preko svojih čuda prirode. I to je još jedan razlog zbog kojeg bismo ga trebali slaviti i zahvaljivati mu na svakoj stvari koju imamo.

Napor hoda, raznovrsnost krajolika, susret s osobama drugih nacionalnosti – hodočasnike otvara onome što je najdublje i zajedničko svim ljudima: bića u potrazi, bića kojima je potrebna istina i ljepota, iskustvo milosti, dobročinstva i mira, oprosta i iskupljenja. I u najpovučenijem od ovih ljudi odzvanja prisutnost Boga i djelovanja Duha Svetoga. Da, svaki čovjek koji zna biti u tišini, koji se udaljava od požude, želja i neposrednih poslova; svakog čovjeka koji moli, Bog prosvjetljuje dok ne sretne i spozna Krista. Naposljetku, onaj tko ide na hodočašće u Santiago čini to prije svega upravo zato da bi se s Bogom susreo. (papa Benedikt XVI. na misi povodom Svete godine Santiaga de Compostele na trgu Plaza del Obradoiro, Santiago de Compostela – 6. studenog 2010.)

Rafael Pérez del Solar | Aleteia.org

Prijevod: Ivana Moro | Bitno.net

Ovaj članak 6 životnih lekcija koje sam naučio na Putu svetoga Jakova se prvo pojavio na Bitno.net.

Druga polovica ispitanika je odgovorila kako Crkva uči da kruh i vino predstavljaju simbole Kristova tijela i krvi

Foto: Victor Panlilio

Rezultati najnovije ankete PEW centra pokazuju da su židovi američka vjerska zajednica koja najbolje poznaje svjetske religije, ali i da samo polovica američkih katolika poznaje temeljna načela katoličke vjere, kao što je primjerice sveta pričest.

Prema rezultatima ankete točno pedeset posto katolika je ispravno odgovorilo na pitanje o crkvenom učenju o transsupstancijaciji, odnosno vjerovanju da kruh i vino tijekom svete mise postaju meso i krv Isusa Krista. “Druga polovica ispitanika je odgovorila kako Crkva uči da kruh i vino predstavljaju simbole Kristova tijela i krvi”, piše u studiji.

Nadalje, čak 71 posto ispitanih katolika poznaje učenje Crkve o čistilištu kao mjestu čišćenja duša nakon smrti s ciljem postizanja svetosti potrebne za ulazak u raj. Gotovo četvrtina ispitanika vjeruje kako čistilište predstavlja mjesto prokletstva za grešnike, donosi Crux.

U anketi je sudjelovalo 10 971 ljudi, a ona se sastojala od 32 pitanja, od čega se njih 14 odnosilo na kršćanstvo, a ostala na druge svjetske religije. Rezultati pokazuju da je prosječni Amerikanac točno odgovorio na manje od 50 posto pitanja, dok je njih 9 posto odgovorilo na tri četvrtine upitnika, a manje od jedan posto je točno odgovorilo na sva pitanja.

Najbolje znanje o svjetskim religijama su pokazali židovi, ateisti i evangelički protestanti, dok su katolici, mormoni i ostale protestantske zajednice pokazali osrednje znanje. Muškarci su anketu u prosjeku riješili bolje nego žene. Isto tako, zavidnije znanje su pokazale osobe starije od 65 godina od onih mlađih od 30 godina.

Anketa također pokazuje kako na znanje, osim vjerske pripadnosti, utječe razina obrazovanja i vjerska raznolikost društvenih krugova. Najbolje znanje o kršćanstvu pokazali su evangelički protestanti, a druge svjetske religije najviše poznaju židovi.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Ovaj članak Samo 50 posto američkih katolika poznaje crkveno učenje o euharistiji se prvo pojavio na Bitno.net.

“Nakon što su komunisti 1945. godine ugrabili vlast u Albaniji, započeo je nasilni progon Crkve kakav nije viđen od prvih stoljeća kršćanstva. Despot Enver Hoxha proglasio je Albaniju 1967. prvom ateističkom državom na svijetu. Sve religije bile su zabranjene, crkve i džamije uništene, a kler uhićen i poslan u logore”, piše Benedict Kiely. Nakon sloma komunizma situacija se, pak, uvelike promijenila.

Katolička Crkva u selu Theth, Albanija/Foto: peter_h/Pixabay via Wikimedia Commons

Najprestižniji američki časopis koji se bavi religijskim pitanjima, First Things, objavio je zanimljiv tekst o životu Katoličke Crkve u Albaniji.

Članak naslovljen “Uskrsnuće u Albaniji” potpisuje Benedict Kiely, a mi vam donosimo najzanimljivije dijelove.

“Nakon što su komunisti 1945. godine ugrabili vlast u Albaniji, započeo je nasilni progon Crkve kakav nije viđen od prvih stoljeća kršćanstva. Despot Enver Hoxha proglasio je Albaniju 1967. prvom ateističkom državom na svijetu. Sve religije bile su zabranjene, crkve i džamije uništene, a kler (…) uhićen i poslan u logore.”

Kiely navodi kako je Hoxha gajio posebnu mržnju prema Katoličkoj Crkvi, smatrajući ju stranim utjecajem i alternativnim središtem odanosti za narod.

“Posljedično, Crkva je stavljena pod najstroža ograničenja, svaka katolička služba morala se izvoditi u tajnosti. U slučaju da ih otkriju, katolici bi bili kažnjeni zatvorom ili smrću.”

Mnoge su crkve srušene, a katedrala u Skadru pretvorena je u sportsku dvoranu (na Wikipediji piše kako je u njoj 1973.  godine čak održan Kongres komunističkih žena Albanije).

“Kristovo upozorenje iz Evanđelja kako će djeca predavati svoje roditelje i roditelji djecu postalo je stvarnost u desetljećima intenzivnog progona. Ako bi djeca primijetila ikakav znak religijske pripadnosti ili aktivnosti – Bibliju, ikonu – prijavila bi to vlastima. Izumljene su najbarbarskije i najdemonskije metode mučenja: svećenike bi utapali u poljskim zahodima, a mlada redovnička novakinja, Maria Tuci, umrla je nakon što su je zavezali u vreću skupa s divljom životinjom (kako donosi portal Crux, radilo se o uličnoj mački. Više o mučenju Marije Tuci možete pročitati OVDJE, op. prev.).”

Kiely piše kako se nakon sloma komunističkog režima 1991. dogodila zadivljujuća stvar.

“Ispostavilo se da je nekoliko svećenika preživjelo i vodilo bogoslovije u tajnosti. Narod – koji je nekako zadržao svoju vjeru, krsteći djecu i moleći krunicu – ponovno je zaposjeo zgrade koje su nekada bile crkve. U Skadru su čak organizirali naoružanu stražu koja je čuvala katedralu, bojeći se povratka komunista. Nakon nekoliko desetljeće održana je prva javna sveta misa (bila je to ‘misa vjekova‘ jer je Drugi vatikanski koncil zaobišao ateističku državu).”

Katedrala u Skadru (Albanija) koju su komunisti prenamijenili u sportsku dvoranu/Foto: Sigismund von Dobschütz via Wikimedia Commons

Autor teksta piše kako je na nedavnom putovanju u Albaniju upoznao neke od heroja tamošnje Crkve, poput oca Gjergja Simonija koji je preživio boravak u jednom od najbrutalnijih logora u Albaniji. Kasnije je, kao jedan od tajnih bogoslova, postao prvi svećenik zaređen nakon sloma komunizma.

Njegov brat, navodi Kiely, koji je 16 godina proveo u zatvoru, bio je jedan od trojice biskupa koje je tijekom svog posjeta 1993. zaredio papa Ivan Pavao II.

“Danas, u 2019., posjetitelji mogu svjedočiti izvanrednom uskrsnuću albanske Crkve iz pepela. Apostolski nuncij u Albaniji, nadbiskup Charles Brown, ističe kako je vjera među ljudima snažna, kako je cijela crkvena infrastruktura uvelike nanovo izgrađena, a postotak onih koji sudjeluju na misi visok – premda i dalje postoji manjak svećenika.”

“Ove sam godine za Uskrs bio u skadarskoj katedrali (nekadašnjoj sportskoj dvorani) na misi kojoj je prisustvovalo četiri tisuće ljudi. Na Veliku subotu obitelji su donosile hranu na blagoslov u katedralu, a svećenici su blagoslov molili svakih sat vremena.”

“Drevna tradicija je preživjela, a najrepresivnije modernističke snage nisu uspjele pobijediti nešto neizmjerno snažnije od vladavine Partije”, zaključuje Kiely u tekstu za First Things.

Napomenimo da se, prema popisu iz 2011. godine, više od 10 posto albanskog stanovništva deklarira katolicima, većinom na sjeveru zemlje.

Cijeli članak na engleskom jeziku možete pročitati OVDJE.

Bitno.net

Ovaj članak Prestižni američki časopis zadivljen ‘uskrsnućem’ Katoličke Crkve u Albaniji se prvo pojavio na Bitno.net.

Zapisati sebi ime na nebesima. Redovito nauštrb drugog. Biti bog postajući nadčovjekom, ignorirajući pri tome Boga koji je postao čovjekom. Rezultat? Filozofske i religiozne devijantnosti. Relativizacija istinske transcendencije. Relativizacija duha. Relativizacija morala. Zloupotreba tijela…

Foto: Disney Studios.

„Ne znam što mi je dalje činiti.
„Završnica“ (Osvetnici) se upravo dogodila,
Igra prijestolja je na samom kraju
i saga Skywalker Ratova zvijezda
također završava ove godine.
Sve će postati tako… (is)prazno.“

Handsome Jack, komentar uz videozapis „Avengers Endgame Ending Discussion [SPOILERS]“, kanal WhatCulture, YouTube, 26. travnja 2019.

Pedeseta obljetnica čovjekova hoda po Mjesecu i Comic-Con. Na prvi pogled nepovezana, ova dva događaja u vikendu iza nas potvrđuju onima koji vide: pop kultura je satelit globalnog zapadnog polisa. Odraz „svjetla“ njegovih vrijednosti. Mjesec koji vlastitom silom teže utječe na plime i oseke emocionalnih, mentalnih i duhovnih procesa po zemaljskim agorama, forumima i areopazima. Sonda koja ispituje i pripravlja teren za političko i kulturološko teraformiranje. Indoktrinacija putem zabave?

Comic-Con (konvencija industrije zabave s naglaskom na film, strip i znanstvenu fantastiku, odražava se svake godine u američkom gradu San Diegu, op. ur.) je ovih dana, između ostalog, upriličio otkrivenje onoga što konglomerat filmske industrije pod nazivom Marvel Cinematic Universe planira s takozvanom „4. fazom“ a onda i „5. fazom“ svoje (sub)kreativnosti. Izgleda da je čovjek koji „hoda“ osmim kontinentom u avataru „Handsome Jack“ ovih dana ipak našao svoju utjehu. Apokalipsa životnog smisla koja mu je nanesena razotkrivanjem raspleta takozvane „3. faze“ Marvel filmova (emitiranjem filma Osvetnici: Završnica) čini se, neće potrajati.

Najgledaniji film svih vremena?

Film „Osvetnici: Završnica“ je ovih dana pretekao Avatara i zauzeo prvo mjesto na top listi filmova s najvećom kino zaradom u povijesti filma. Kao takav iziskuje našu pozornost. Među fanovima kao da nema generacijskog ni obrazovnog ni socijalnog jaza. Stotinama milijuna „baby-boomera“ i milenijalaca i „boomleta“ jedno je zajedničko. Ne nogomet, nego filmska (i strip) franšiza Marvel za njih kao da je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Riječ „sporedna“ ovdje treba uzeti s rezervom. „Osvetnici“ su kulminacija i rasplet niza od 23 međusobno povezanih filmova Marvel franšize snimljenih i emitiranih u posljednjih 10 godina, ukupne zarade od oko 22 milijarde dolara. Ta brojka je i osjetno veća ako joj se doda zarada svih ekranizacija Marvel strip franšize od 1944. naovamo. Tada je riječ o, ukupno, preko 70 filmova, ne spominjući televizijske serije. Marvel filmotvorci, sudeći po najavama spomenute „4 i 5. faze“ (najavljeno zasad 17 novih filmova) nemaju namjeru usporiti. Kad se tome pridoda prošla zarada od igračaka i buduća zarada od videoigara, brojke su uistinu astronomske.

Religijski fenomen?

A kako ga drukčije opisati? Sudeći prema navedenom, stotinama milijuna ljudi širom svijeta Marvel franšiza predstavlja (parafrazirajući Josepha Gevaerta) platformu za jedinstvo izričaja, osjećaja, znakova i simbola koji ih stavljaju u odnos sa (nat)prirodnim bitkom ili više (nat)prirodnih bića.

O Ratovima zvijezda pisali smo OVDJE. O Igri prijestolja pisali smo OVDJE. Došao je red na, čini se, još jednu inačicu onoga što je svojedobno George Lucas opisao kao „svjesno re-kreiranje mitova, uzimanje u obzir tema koje religije obrađuju i njihova destiliranja na moderniji i pristupačniji konstrukt kako bi (mladom) čovjeku približili misterij oko nas“ (magazin Time, 18. travnja 1999.)

„Istina je tamo negdje“, rekoše autori kultnih „Dosjea-X“. Gdje? U svemiru? Izvan domene koju servira ovosvjetski politički i religijski poredak? Smjernice za adekvatan odgovor iz perspektive simbioze razuma i (pologa) vjere mogu dati samo oni koji su susreli Istinu koja oslobađa. I znaju gdje se Onaj koji je Istina točno nalazi (Iv 8, 32). Stoga ćemo njih (apostole, naučitelje, mučenike) i konzultirati. S filmskim Osvetnicima, tim kinematografskim Bahamutom, ili prigodnije rečeno, Galactusom, pop-kulturno pitanje istine o tome tko su Bog, čovjek i svemir(ci) dobilo je nove dimenzije, intenzitet i raskoš. S tim pitanjem ćemo se pokušati ovdje uhvatiti u koštac koristeći zvjezdanu mapu Svetog pisma. No krenimo od početaka (nad)naravne spoznaje.

Intelligam ut (non) credo.

U početku bijaše… slika?

Strip i njegove ekranizacije postale su referentna točka za obrazovanje mnogima. Pa nedavno je i na hrvatskom izišlo suvremeno izdanje Biblije u stripu. Delfijski natpis kao da je na otajstven način danas upisan nad nadvratnicima kino dvorana. Tražeći spoznaju sebe i svega oko sebe, čovjek zagledan u veliki ekran kino dvorane neumitno počinje gledati opći plan, total. Ekran postaje prozor prema nebu, teleskop usmjeren prema zvijezdama… i počelima. Ako postoji barem jedno filozofsko pitanje koje zanima svakoga čovjeka, to je pitanje kozmosa.

Kakva je kozmologija i kozmogonija Marvelova kinematografskog svemira? Da bismo je razumjeli, sagledat ćemo je u krupnom planu, u kontekstu svemira Marvelova stripa. Svijeta u kojem je lik njihova „Boga“ avatar za pisca stripa (Jack Kirby, Stan Lee). Primordijalna juha u tom metafizičkom melting potu je ćušpajz neke stare filozofije, nove mitologije, kvazi-znanosti i loše teologije (i teogonije).

Igranje vatrom – ili jabukom spoznaje dobra i zla je – opasno. Poruka je ista. S principima se ne igra. Znanje lišeno ljubavi nosi prokletstvo. (Post 3). Na tragu Biblije (Adam), mitologije (Prometej) i efeške filozofije (Heraklit) iskusili su to i Thanos i Iron-man. Prvi je antagonist i tragičar zbog neuzvraćene ljubavi (barem u stripu; ljubavnica Smrt). Drugi je protagonist i heroj jer ga je ljubav pronašla (Pepper Potts).

U takvom palom univerzumu rat je otac svih stvari. Ova heraklitovska vatra: borba suprotnosti kao okvir za postojanje svega je počelo i okosnica svih zapleta u kinematografskom svemiru Marvela. Ono što Thanos naziva kozmičkom ravnotežom odvija se kroz (Heraklitovim očima) dva simbiotička procesa: put naniže (rat) i put naviše – sloga i (prisilni) mir. Heraklitovska „vatra“ koja služi tom kozmološkom počelu Marvela su šest Kamenja beskraja (Infinity stones). U rukama (nad)čovjeka, tog demijurga 21. stoljeća, bio on humanoidni izvanzemaljski mutant (Thanos) ili (ne)humani tehnokrat (Iron-Man), oni postaju simbol pobune volje protiv svega onog što ugrožava njegovu „slobodu“ (čitaj: ksenofobiju). Drugi postaju pakao (Sartre) kojeg se uklanja pucketanjem prstiju. Drugi i drukčiji mora umrijeti da bih ja živio. Paradoksalno za filmsku franšizu koja se s jedne strane toliko trudi promovirati različitost (do te mjere da sam redatelj igra ulogu gay osobe), a s druge strane kao rasplet priče servira masovnu egzekuciju. Može li se ovakvo filmsko poigravanje s metafizikom okarakaterizirati kao bezazlena zabava?

Bogovi su pali na tjeme

Ono što je legendarna boca Coca-Cole bila za Bušmane, to je za Marvelove protagoniste Rukavica beskraja. Ali s puno manje vica. Na njenom dlanu Kamenovi beskraja funkcioniraju kao agenti postindustrijske alkemije, svojevrsni kompozitni Filozofski kamen. Gnoza koja se vezuje uz alkemiju podrazumijeva i koncept kanaliziranja prve materije „svjetske duše“ (anima mundi). Riječima filozofije, Marvel univerzum je inkubator hilozoizma. To postaje jasnije, kad se uzme u obzir da su Kamenovi beskraja nastali (izvorno, u stripu) iz pradavnog Jednog prije svih, vrhovnog bića koje je zbog samoće počinilo suicid. Da, Bog Marvelova svemira je mrtav. Ubio se i preko Big Banga je svemir prožeo sobom i prestao postojati kao odvojeno, svjesno biće. U tom procesu unio je svoju esenciju, sami Bitak u šest Kamenova. I eto nas kod nekakve inačice pandeizma.

Ipak, to nije dovoljan razlog da Jurij Gagarin (da, i on je dobio svoj lik u Marvel stripu) ne vidi Boga ni među zvijezdama na Marvelovu nebu. Jer, zapravo, onaj pravi Marvelov (nad)„Bog“ je živ. Ime mu je Jedan iznad svih. Sveprisutan je, svemoćan i sve zna. Pri tome nadilazi ne samo svemir koji je stvorio Jedan prije svih nego i (tu je caka!) multiverzum i omniverzum. Egzistira negdje na nevidljivom kontinuumu između panenteizma i neoplatonskog emanacionizma. Izgleda da ipak nije usamljen kao Jedan prije svih (pa se valjda nije ubio) jer ima svoga kontrapoda: Jednog ispod svih. Ovaj božanski dualizam ratuje ljubavlju (onaj iznad) i mržnjom (onaj ispod).

Negdje u toj unakrsnoj vatri, kao agenti (a možda i kolateralne žrtve), zarobljeni unutar nekog galaktičkog „Bermudskog“ trokuta hilozoizma, pandeizma i pan(en)teizma nalaze se i kozmička bića. Kao svojevrsne emanacije Jednog iznad svih predstavljaju određene funkcionalnosti Marvelovih svemira, multiverzuma i omniverzuma, a istovremeno su njihovi dijelovi. Hijerarhijski gledano to su: Živo sudište, Čuvar multiverzuma, Manifestacije, Beskrajnici. Potom kozmički apstrakti (najznačajniji su Vječnost, Beskraj, Zaborav, Smrt, Galaktus, Gospodar reda i Lord kaosa) i kozmičke sile (Feniks, Životna sila, Tamna sila, Bezdan, Stup svemira, Kozmičko jaje, Stablo života). Iako po izvornoj naravi bestjelesna bića, podliježu antropomorfizmu: za sve njih Manifestacije po potrebama očitovanja „pripravljaju“ takozvana „manifestacijska tijela“. U konačnici, svi oni zapravo su alati u rukama avatara Jednog iznad svih kojeg nazivaju Uporište (eng. Fulcrum).

Kako na nebu tako i na… Mliječnoj stazi? Želite li znati kako je nastao čovjek? Ne treba vam Knjiga Postanka. Ona je demode i nekako preuskog svjetonazora. Treba, je li, sagledati stvari u totalu, u širokom planu koji uključuje Marvelov omniverzum. On je, naime, prepun svemiraca. Dakle, utjelovljenih, humanoidnih razumskih bića. Prije tri milijarde godina, Žeteoc, pripadnik rase svemiraca pod nazivom Progenitori (svojevrsni kozmički farmeri) poigravajući se s meteorima i izvanzemaljskim parazitima pokrenuo je proces života na Zemlji, katalizirajući nastanak mithondrija. Negdje u međuvremenu je svjesna biosfera pod nazivom Demijurg potaknula proces nastanka Starih bogova, bića eteričnih tijela, koja su se u jednom trenutku sva pretvorila u demone osim Gee (to jest „Božice“, to jest Majke prirode). Istovremeno ili nekoć poslije je nastala na nebu, na Zemlji i njoj bliskom izvandimenzionalnom prostoru rasa drevnih humanoida koje mi obični ljudi zovemo bogovi (primjerice, Odin, Thor, Loki). Prije šest milijuna godina, svemirska rasa pod nazivom Xorriani koristeći vlastiti DNK pokrenuli su nastanak pračovjeka. Hmmm… ovo zvuči poznato (Ridley Scott i njegov „Prometej“, možda?)

Potom su Nebesnici, najznamenitiji od svih utjelovljenih svemirskih humanoida, genetičkom manipulacijom pračovjeka pokrenuli nastanak Devijanata (homo descendus) sklonih zlu i opačinama (jedan od njih je i Thanos). Kad su vidjeli da su malo promašili onda su opet malo eksperimentirali i kreirali Vječnike (homo immortalis) i mutante (homo superior). Još jedna svemirska rasa, Kree, malo je eksperimentirala po Zemlji pa su kreirali Nehumane (homo sapiens inhumanus). Negdje usput na Uralu nastadoše i Neuri, humanoidi koji se bave magijom, te Atlanteanci (homo mermanus), ljudi koji žive pod vodom. I konačno, na pozornicu povijesti skromno se ušetasmo i mi, jadnici – suvremeni ljudi (homo sapiens). Za naše preživljavanje, potpomognuti Vječnikom pod imenom Phastos, pobrinuli su se Evolucionari, još jedna čovjeku superiorna rasa. Njihova zadaća je skrbiti se za opstanak sljedeće karike u evolucijskom lancu. A nismo ni mi baš za baciti. Daleko od toga. Imamo i mi konja za utrku. Zove se (pseudo)znanost i podučava se stripom i filmom.

Zlatno tele potpomognute evolucije

Kad nema Boga, nadljudi kolo vode ili plešu oko zlatnog teleta zvanog Ǘbermensch, nošeni transom religije koja se odaziva na ime: potpomognuta evolucija. Prvi Marvelovi zemaljski, domaći, naši übermenschi odraz su vremena u kojem su znanstvenici, u službi vladajućeg poretka, proizvodili cjepiva za potrebe općeg pučanstva i, naravno, ratne industrije. Pa je tako prvi Osvetnik američk…, pardon, globalne pravde i ljudskih plemenitih težnji i čežnji za mirom u svijetu i do neba bio Kapetan Amerika. Izvorno kržljavac nesposoban za služenje vojnog roka, primivši spasonosni serum, postaje bjeloputi „Jesse Owens“, mišićavi plavooki i plavokosi borac protiv (nad)zemaljskih nacista, savjesni princ kojeg bi svaka majka poželjela za zeta.

Sljedeću generaciju nadljudi čine oni koji na pozornicu stripovskog i filmskog svijeta dolaze u vrijeme između traume Hiroshime i trilera Svemirske utrke. Umjesto ubrizgavanja seruma i ispijanja napitaka oni se zrače, fuziraju i fiziraju s kozmičkim silama (sub)atomskih čestica. Ili ih ugrize radioaktivni pauk (Spider-Man). Fantastična četvorka nastaje letom u svemir; želja da „pobijede Ruse“ dovodi ih do dramatičnih promjena u vlastitoj molekularnoj strukturi izazvanih zračenjem iz svemira. Posljedice su nadljudske fizičke sposobnosti. Njima se uskoro pridružuje Nevjerojatni Hulk – žrtva gama zračenja iniciranog komunističkom sabotažom u laboratoriju u kojem je, nedužan, razvijao gama bombu. Hulkova legendarna ljutnja personifikacija je kolektivne frustracije nacije koja je u postvijetnamskoj eri tražila ventile svome bijesu.

Uz Vijetnam i trajnu problematiku industrije ratnog oružja se vezuje i priča o nastanku de facto vođe Osvetnika (oprosti, Kapetane) – Željeznog čovjeka (Iron Man). Njegova super-moć ne proizlazi iz seruma ili zračenja, nego izvorne (nad)ljudske „moći“ – znanja. I vjernog mu pratioca, njegova „veličanstva“ – dolara. Utrka za nuklearnim oružjem je opravdana, jer neprijatelj (Rus, Kinez, svemirac Thanos, Loki) nikad ne spava i ne daj bože da ima više artiljerije od nas. Sva sreća da ima i dobroćudnih bogov…, pardon, nadljudskih svemiraca (Thor, Kapetan Marvel, Srebrni letač) koji žele pomoći.

Ljubav je u zraku, ne samo u svemiru. Djeca cvijeća donesoše nam posebnu vrstu „djece atoma“, ljude kojima je mutacija gena 23. kromosoma iznijela na vidjelo neobične moći (X-men) i nepravednu mržnju svijeta prema svima koji su različiti. Između ostalog, po pitanju spolne (dez)orijentacije. Ako uzmemo u obzir da je režiser Bryan Singer (homoseksualac, trenutno optužen za zlostavljanje djece) pridobio Iana Mckellena (homoseksualac) za ulogu Magneta posvijestivši mu da je narativ za X-men sagu (dijelom i) alegorija o statusu homoseksualaca u društvu.

Sljedeći korak u razvoju znanosti a time i nadljudi u stripu i na filmu? Transhumanizam. Ideja da se smrt može nadići nekakvim tehnološkim „uskrsnućem“; unošenjem svijesti preminulog u računalni sustav. Ulaskom u sferu „Svjetskog mozga“ ili „cerebralne košnice“ (lik Visiona) čovjek ulazi u singularnost nekakvog cyber-paneksperijencijalizma: sjedinjuje se s „kolektivnom sviješću čovječanstva“ kojoj internet kakvog zasad poznajemo predstavlja tek primitivnu fazu i nagovještaj.

Dosanjan je tako san srednovjekovnih alkemičara o stapanju s prvotnom materijom (anima mundi). Rezultat? Surogat za ono što kršćani zovu „raj“, premosnica koja odvlači od svetopisamske Objave i ponude spasenja u Kristu. Stepenica za međukorak toj stvarnosti je umjetna inteligencija (lik Ultrona) i svijet u kojem tehnologija zamjenjuje biologiju (kiborzi poput Zimskog vojnika ili samog Iron-Mana). Ili su možda ljudi međukorak u evolucijskom lancu prema singularnosti u kojoj je umjetna inteligencija novi i konačni bog, Jedan nakon svih?

Koje su implikacije ovog? Čovjek koji ima moć „uskrsnuća“, novog „stvaranja“ i „vječnog života“ ima i moć postavljanja etičko-moralnih standarda i religijskih standarda. Ili njihova potpunog uklanjanja. Svijet uistinu postaje životinjska farma u kojoj ovi nadljudi uzgajaju i uklanjaju po volji one slabije. Bilo nasiljem, bilo agronomsko-farmaceutskim manipuliranjem. Upravo na mitu prenapučenosti temelji se zaplet „Osvetnika.“

Pobratimstvo lica u svemiru

Nikad se ne zna. Možda je i Tin Ujević putovao kroz prostor-vrijeme i sreo svoga duplikata. A možda ipak i nije. Ima li još mnogih „ja“ na mnogim planetima, u mnogim okolnostima? Medij poezije i medij filma podrazumijevaju bogatu maštu. Ponekad nauštrb znanosti. To ipak nije spriječilo Marvelovce da, poigravajući se teorijom struna, kozmičke inflacije, kvantnih tunela i Tegmarkovim modelima multiverzuma kreiraju vlastiti megamix koncepta putovanja kroz vrijeme i prostor omniverzuma mnogih svjetova, džepnih, paralelnih i kćerinskih svemira koji vrve životom i gotovo beskrajnim mogućnostima izbora. I popravljanja pogreški, izbjegavanja i reverzije katastrofa. Implikacije života u takvoj stvarnosti? Disperzija odgovornosti, etičko-moralni i religiozni relativizam. Kolektivni sindrom Petra Pana (posredovan u liku Ant-Mana i Wasp) koji se, kako je to detektirao Nietzsche, očituje u potrazi za lažnim „istinskim svjetovima“ koji će, kao alternativa nihilizmu, čovjeka osloboditi od patnje i ponuditi mu trajnu ekstazu.

Kozmički Šimuni Magi i Sibile

Počeci okultnih likova u stripu vezuju se zapravo uz DC stripove (Marvelovi konkurenti i na filmskom platnu) i lik Doctora Occulta koji je čuvao Zemlju od demonske invazije i pazio da Koplje sudbine (relikvija Kristove muke) ne padne u Hitlerove ruke. Prvotno detektiv, radikalno je preobražen 1936. godine u lika izuzetne snage, sposobnog letjeti u crvenoj i plavoj odori. Ime mu je uskoro promijenjeno u Doktor Mistik, a od ovog prototipa 1939. nastao je, pogađate, Superman. Nadahnuće za toponim Kripton (Supermanov zavičaj) dolazi od grčke riječi za „skriveno“ čija latinska inačica glasi: „occultus“.

I eto nas kod Osvetnika. Superman je bio nadahnuće za lik Kapetana Marvela, a Doktor Occultus za Doctora Strangea. Ovaj filmski maneken teozofije i naučnik filmske „madam Blavatsky“ (lik The Ancient One) služi kao vrhovni čarobnjak koji štiti Zemlju od magijskih i mističnih prijetnji. Lik Crnog Pantera redovito dolazi u dodir s praksom šamanizma, animizma i spiritizma. Što reći o rakunu i stablu koji govore (Rocket i Groot)? Grimizna vještica (Wanda Maximoff) magijom doziva u stvarnost djecu koju inače ne može imati normalnim putem jer je u ljubavnoj vezi s androidom (Vision).

Ovaj brak tehnologije i okultnog nije slučajan. Mnogi su primijetili da Supermanov antagonist, Lex Luthor, neobično podsjeća na Alistaira Crowleya. Njegov najperspektivniji „proteže“ (obratite pozornost na istoimenog Marvelova lika) bio je Jack Marvel Parsons, američki raketni inženjer i telemitski okultist. Čovjek koji je svojim inženjerskim radom po mnogima najzaslužniji za uspjeh američke pobjede u utrci za Mjesec, istovremeno je surađivao s Crowleyem i utemeljiteljem scijentologije Hubbardom. Cilj je bio rođenje magičnog djeteta, nekakve inačice Antikrista; okultnim inženjeringom orkestrirati antipod djevičanskom začeću posredovanjem ženske osobe na Zemlji u kojoj će se manifestirati lik božice Babalon. Za Marvela Parsonsa, simbioza znanosti i magije bili su način pobune protiv ograničenja ljudske egzistencije, uzleta k moći pod ničeanskim motom „neka bude moja volja“.

Kako je skončao? A kako… pa igrao se „vatrom“.

Usput budi rečeno, odakle inspiracija za ime Marvel, lik Iron-mana, Doctora Strangea i njihove svemirske „fuzije“, Thanosa?

Marvelova VIP loža

Tko je najveći junak filma „Osvetnici“? Mnogi će u polušali primijetiti da je to: miš. Nije Miki Maus nego obični štakor. Ali Disney (vlasnik Marvela) se morao nekako potpisati na dragulj u kruni svoje kinematografije. I doista, u početnim scenama filma, miš (ok, štakor) pokreće proces spašavanja svijeta. Tako što stane na upravljač regulatora kvantnog područja i vrati Ant-mana u standardnu stvarnost.

Ima li u životu slučajnosti? Ovisi o perspektivi. Je li slučajnost što je Walt Disney, jedan od pokretača kinematografije i stripa kakve danas poznajemo, bio mason? Mnogi utjecajni strip autori bili su ili jesu praktičari okultnog (H. P. Lovecraft, Alan Moore, Grant Morrison). Neki su čak i katolici s masonskim aspiracijama (Mark Millar). Uostalom, nije li značajan broj astronauta bio član neke masonske lože? Među njima i Buzz Aldrin, čovjek koji se pričestio na Mjesecu (prezibiterijanac). Prva tri vlasnika Marvela bili su Židovi. Talmud i Kabala (i Marvel) uključuju spomen Metatrona, arkanđela koji ima jedinstvenu sposobnost stajati pred Bogom i sjediti na njegovu prijestolju. Upravo mnoge masonske lože poistovjećuju demijurškog Metatrona s Velikim arhitektom svemira. Tko iole poznaje stripovski lik Thanosa, uočava poprilične sličnosti.

Gdje ima dima, ima i… palih kerubina

Ako otvorimo Knjigu proroka Ezekiela (Ez 28,12-19) naići ćemo na spomen edenskog kerubina koji je bio urešen dragocjenim kamenjem. Uzoholivši se, posegnuo je za Božjim prijestoljem i… pao, lišen svoje slave.

U kozmičkom „eden“ Marvela „operiraju“: Lucifer, Sotona, Sin Sotonin, Mefisto, Magog, Marduk, Surtur, Abraxas, Beelzeboul, Samael… Lista je dugačka. Neki od njih posjeduju tijelo. Posjednuće je očito kod lika Johnnya Blazea (Ghost rider).

Marvel franšize možda danas ne bi ni bilo da joj nije prethodio neočekivani uspjeh trilogije „Blade“; sage o hibridu čovjeka i vampira koji brani „svoje“. Dakle, ljude (da ne bi bilo zabune). Neki, pak, junaci u Marvelovu univerzumu prakticiraju oblačenje u đavolike kostime: Deadpool i Daredevil (ovaj je čak i katolik). Kako ovo zovemo? Invertirana hermeneutika. Drugim riječima, svojevrsna inačica indoktriniranog stockholmskog sindroma. „Žrtva“ je, naravno, gledatelj (konzument). Jedna od trenutno najpopularnijih svjetskih tv-serija je „Lucifer“ (Netflix). S obzirom na popularnost njezina protagonista, Rolling Stonesi bi mogli razmisliti o obnovi spota za „Sympathy for the Devil“. Sada imaju dovoljno materijala za nekoliko dokumentaraca.

Zapravo, cijeli Marvelov planet Zemlja je opsjednut. Naime, tehnički naziv za „izvornu“ Zemlju u omniverzumu je Zemlja 616. Zašto 616? Pa zato što u najstarijem očuvanom rukopisu Knjige Otkrivenja (Papirus 115) Broj Zvijeri nije 666 nego 616.

Je li treba išta ovdje nadodati?

Vježbom do savršenstva?

Talent je, kažu stručnjaci, tek 10 posto uspjeha. Naši Marvel nadljudi isklesanih torza (pokusni kunići, mutanti, tehnokrati, kiborzi, okultisti i izvanzemaljci) i (ne)obični smrtnici (Oko sokolovo, Crna udovica) i sami znaju da treba vježbati. I vježbati. I opet vježbati. Ekran naš svagdašnji postao je diler opijuma za (među)narodne mase 21. stoljeća. Opijat, ili (možda ovdje bolje rečeno) doping s kojim mnogi inicijalno dolaze u doticaj nije (kako bi Marx rekao) religija, nego filozofija. Delfijski natpis kao da je na otajstven način danas upisan nad nadvratnicima kino dvorana. Na tragu Pierrea Hadota, pa onda Petera Sloterdijka i (između ostalih) Loua Marinoffa, i današnji filmaši oduzimaju dio kolača psihoterapeutima i životnim trenerima. I djeluju kao svojevrsni filozofski praktičari – terapeuti i treneri.

Koja je to životna filozofija koju nude Marvelovi filmotvorci? Metode mentalnog i fizičkog vježbanja kojima ljudi iz različitih kultura pokušavanju optimizirati svoj život, suočeni s nejasnim rizicima svakodnevice i neumitnom sigurnošću smrti. Peter Sloterdijk naziva ih antropotehnika. Za Sloterdijka, zapravo ne postoje religije; to su tek raniji stadiji antropotehnike u konačnici nadvladani i lišeni svoje irealnosti. Civilizacija je također neprecizan i suvišan pojam; ono što se njome pokušava je zapravo steći imunitet.

I eto nas natrag do Heraklita Efežanina. Čovjek, biće obilježeno okomito usmjerenom napetošću, razapet je između dvije krajnosti, dva pola. Korijene ovakvog promišljanja kod Heraklita Sloterdijk nalazi u znamenitom Fragmentu 119 koji se učestalo prevodi poznatom parolom: Karakter je sudbina. Martin Heidegger ponudio je nešto drukčiji prijevod, „navika je sudbina“. Sve dok je ethos (sustav navika) kod čovjeka u stanju svoje prosječene inertnosti, uljuljanosti, ne postoji u čovjeku ništa što bi ga povezalo s „onim što je gore“ (usp.Kol 3, 1-2), „nadzemaljskim“. Heraklit, razočaran sugrađanima Efeza se upravo s najviše gorčine obraća mnogima koji, ostajući zarobljeni u svojim malim privatnim svjetovima, ne čuju što im oni koji su budni za zajedničko (Logos) imaju reći.

No, iz ovoga Sloterdijk, neo-ničeanac, širi svoja promišljanja i zaključuje da u europskoj filozofiji postoji jedna temeljna etička zbunjenost koja se očituje kroz dvije trajno opetovane misaone pogreške. Prva je brkanje obuzdavanja strasti s egzorcizmom prizemnih zloduha, a druga brkanje nadilaženja loših navika s prosvjetljenjem od strane viših duhova. Stoga, on smatra, potrebna je rehabilitacija egoizma. Svaki pojedinac je tek nositelj svojih osobnih habitusa i kompetencija i egoizam je u tom smislu najbolja ljudska mogućnost. Situacija globalne katastrofe koja je, prema Sloterdijku postala „božicom“ našeg stoljeća, samo je privremena iznimka koja potvrđuje pravilo.

Posljedica ovakve životne filozofije? Narav koja vježba odbacivanje milosti i niječe religioznost.

Nova kula babilonska?

Jer to Babilon jest. Pokušaj da se osvoji ili kreira rajsko stanje vlastitim snagama. Zapisati sebi ime na nebesima. Redovito nauštrb drugog. Biti bog postajući nadčovjekom, ignorirajući pri tome Boga koji je postao čovjekom. Rezultat? Filozofske i religiozne devijantnosti. Relativizacija istinske transcendencije. Relativizacija duha. Relativizacija morala. Zloupotreba tijela. Hladni rat. Svemirska utrka. Atomska utrka. Znanstveni eksperimenti. Tehnokracija. Podjela svijeta. Propaganda. Prebacivanje odgovornosti. Eksternaliziranje izvora opasnosti. Nerazumijevanje jedni drugih, nepovjerenje, sumnja, strah. I evo nas opet u 21. stoljeću u zemlji Nodu, istočno od Edena (Post 4,16).

Je li Marvel, po mnogo čemu najreprezentativniji uzorak pop-kulture, profitni stroj koji nudi bezazlenu zabavu, kritičar svjetskog poretka ili njegov agent? Prosudite sami.

Suvremene tehnike upravljanja javnim mišljenjem, razvoj medija stripa i filma te ratna podjela svijeta na dva bloka nastajale su i razvijale se paralelno kroz posljednjih stotinu godina. Slučajnost? Primjera radi, znamenite godine 1917. Bijela kuća oformila je Komitet za javno informiranje. Jedan od članova bio je Edward Bernays, inače nećak Sigmunda Freuda. Ostalo je povijest.

Danas živimo u globalnom selu u kojem je, smatraju mnogi, postupna dezintegracija tradicionalnih religija dosegla završnu fazu. Informacijsko doba preplavilo nas je mnoštvom „zvijezda“, novih mitskih i mesijanskih figura koje u mašti i sjećanju javnosti pomalo zamjenjuju one stare: biblijske, povijesne, umjetničke i mitološke osobe i likove. Možda nigdje se ta poplava tako snažno ne očituje kao na području filma. I to sve više u formi scijentizma, odnosno znanstvenih mitova. Je li to temelj za nove oblike religioznosti? Ako nije, kako objasniti inače scenu u „Osvetnicima“ koju fanovi već zovu „Posljednja večera Tonya Starka“ koji tako biva percipiran kao neki pop-kulturni kvazi-Spasitelj svijeta ?

Problem fantastičnih mitova koji nisu konzistentni sa stvarnošću (kao što je Igra prijestolja) jest trajno stanje eskapizma. Problem scijentističkih mitova, kao što je Marvelov jest falsifikacija stvarnosti.

Protuotrov se izrađuje iz otrova (usp. Iv 3, 14-15). Nietzsche nikad nije zanijekao postojanje istinskog svijeta. Samo je doveo u pitanje našu sposobnost da ga spoznamo i u nj uđemo. Kako nam je to učiniti? Prvi korak prema zacjeljenju ove distorzije kulture uistinu jest priznanje da je znanost u svom naprednom stadiju neodvojiva od filozofije. I to one nepristrane, zdrave, vječne filozofije s temeljem u antici i srednjovjekovlju.

Drugi, presudni korak događa se onda kada filozofija filmoljupce položi u njedra svojoj gospodarici – teologiji. Kako se to ima zbiti? Posredstvom čovjeka koji je dijelio Heraklitovu kritiku životnih navika Efežana i njihovu zatvorenost prema Logosu. No za razliku od Heraklita, koji je Logos naslućivao, Savao iz Tarza je utjelovljeni Logos susreo. I postao Pavao, „malen“; naš istinski „Ant-man“. Stoga ćemo početne koordinate do istinitog svijeta i istine o (nad)naravi kozmičkog boja za slobodu potražiti u Pavlovoj poslanici Heraklitovim sugrađanima – Efežanima (dakle, meni i tebi).

Više o tome i raspršenom Logosu u Marvelovu omniverzumu u drugom i zaključnom dijelu.

Danko Kovačević | Bitno.net

Napomena: osvrt na film nije preporuka za gledanje nego poziv na razlučivanje u svjetlu Utjelovljene Riječi. Dobna prikladnost: 18+

Ovaj članak Osvrt na film ‘Osvetnici – Završnica’: Kad Boga nema, nadljudi kolo vode se prvo pojavio na Bitno.net.

“Do sada smo suradnjom prijatelja naših misija sagradili nekoliko crkava, pet zdravstvenih centara, nekoliko škola, financirali školovanje mnoge djece a što je najvažnije, osnovali mnoge kršćanske zajednice koje same, kao znak svog prihvaćanja evanđelja, od trave i gline, bez vanjske pomoći, sagrade prvu crkvu u svom selu.”

Foto: Biskupija Krk

Vlč. Boris Dabo, misionar i svećenik Krčke biskupije, koji već 36 godina djeluje u Zambiji, objavio je članak na biskupijskim stranicama u kojem nas upoznaje s misionarskim postajama koje je osnovao i u kojima djeluje te s gorućim potrebama tamošnjeg stanovništva kojem i mi možemo pomoći svojim doprinosima:

Ora et labora – zambezimissions

Duhovnost sv. Benedikta i njegovi samostani donijeli su blagoslov za tadašnju Europu i stvarali mentalitet koji se osjeća i toliko godina nakon njegove smrti. Ondašnji benediktovi samostani, kao kasnije i drugi redovnički samostani, bili su oaze molitve i razvoja. Tu se molilo i produbljivalo Božju Riječ unutar i izvan zidina. U isto su vrijeme nicala polja, cvjetali zanati, proizvodila se hrana i razvijala umjetnost.

36 godina misionarstva u Barotseland – Zambija

Benediktova ideja o molitvi i razvoju danas je ideja vodilja, makar na skroman i adaptiran način, u našim misijskim postajama u Zambiji a te postaje zajedničkim imenom nazivamo ZAMBEZIMISSIONS. Naše misijske postaje žele također biti oaze molitve, evangelizacije, okupljanja Isusovih učenika na molitvu i, naravno, biti otvorene potrebama siromaha.

Trenutno su to Misijske postaje:
St. Mary’s Parish – Njoko (osnovana 2011.)
St. Paul’s Parish – Nawinda (osnovana 2013.)
St. Leopold’s Zone – Maziba (osnovana 2016.).

Foto: Biskupija Krk

Ranije smo osnovali misijske postaje Shangombo i Lusu koje smo predali biskupu Livingstonea da ih vodi.

Sve su ove misijske postaje smještene u bližoj ili široj dolini rijeke Zambezi, a osnovane su da bi, u krajevima koje pokrivaju, Isusovi učenici mogli nastaviti djelo svoga Učitelja tako da propovijedaju, osnivaju kršćanske zajednice i donose razne razvojne projekte na korist domaćem stanovništvu.

Veličina svake misijske postaje mjeri se desecima kvadratnih kilometara, a ispresijecane su rijekama, šumama, ravnicama, nastanjene siromašnim ruralnim stanovništvom raštrkanim u bezbroj malih sela s oskudnim školovanjem i zdravstvom, vrlo često udarenim glađu zbog čestih suša, u neznanju i praznovjerju.

Do sada smo suradnjom prijatelja naših misija, u tim novootvorenim misijskim postajama sagradili nekoliko crkava, pet zdravstvenih centara, sagradili nekoliko škola, podržavali pučke škole i financirali školovanje mnoge djece a što je najvažnije, osnovali mnoge kršćanske zajednice koje redovito trebamo posjećivati i koje same, kao znak svog prihvaćanja evanđelja, od trave i gline, bez vanjske pomoći, sagrade prvu crkvu u svom selu.

Foto: Biskupija Krk

Kako osjećamo da nas Gospodin i dalje tamo treba, potrebna nam je suradnja dobrih ljudi za još neke projekte koji nam se nameću kao potreba u 2019. (i nadalje, do Božje volje).

Aktualni projekti i potrebe

1. Učenički dom – Nawinda. Misijska postaja Nawinda je centar za mnoga okolna udaljena sela. Tu se nalazi državna škola s više od 600 djece, a 80 posto te djece dolazi iz udaljenih sela i nemaju gdje stanovati dok idu u školu. To su uglavnom djeca osnovne škole (do 7. razreda) i gimnazije (do 12. razreda). Potrebno im je naći prikladan smještaj da im se omogući odgoj i uvjeti školovanja. Tu bismo gradili učenički dom za stotinjak djece, a ovaj projekt bi koštao oko 30,000 eura. Za sada imamo skroman dom za 40 djece i njih nastojimo hraniti dok su u školi. I za one u novom domu će, naravno, trebati hrana.

2. Proizvodnja hrane. Ova godina, 2019 se pokazuje kao godina gladi jer kiša nije pala u kišnoj sezoni pa je većina ljudi ostala bez berbe kukuruza koji je osnovna hrana. Tako se ove godine očekuje velika glad. Mi smo u misiji Njoko i u misiji Nawinda morali otkazati pastirski posjet biskupa i krizmu zato što ljudi ne mogu doći zbog gladi. Ova situacija nas potiče da iskoristimo potencijal mnogih rijeka u našoj misiji te napravimo sistem navodnjavanja za neka polja. Bilo bi dobro učiniti to na sva tri mjesta (sve tri postaje) što znači da nam trebaju tri irigacijska sistema, a svaki je oko 6000 eura za jedan hektar zemljišta.

3. Školarina. Sa 100-150 eura na godinu jedno dijete može doći do završnog razreda gimnazije čime mu se onda otvara mogućnost daljnjeg napredovanja. S 1000 eura na godinu, kroz tri godine, netko može završiti učiteljsku školu, bolničarsku školu ili neki zanat. Mi već imamo razvijen sistem školarina ili kumstava, ali još uvijek postoji mogućnost uključenja.

(Kontakt: s. Augustina Vukančić, Podstrana, Split (s.augustina2@gmail.com ili 099/514 0626)

4. Mlin za kukuruz. Za 3000 dolara može se kupiti mlin za kukuruz koji se onda donira nekom selu kako bi se olakšao život ženama tog sela da ne moraju svaki dan ručno mljeti kukuruz za potrebe svoje obitelji. Takvim mlinovima, koji se pokreću dizel motorom, smo već razveselili desetak sela.

5. Siromasi. Svugdje ima siromaha, onih koji ne uspijevaju prehraniti svoju obitelj zbog bolesti ili nekih drugih razumljivih razloga. Oni često u misiji gledaju svoj spas pa uvijek moramo imati u zalihi nešto hrane ili novaca za njih, a postoje pri župi i grupe koje se brinu za takve i upisuju ih na svoje liste pomoći.

6. Za potrebe misije. Obično se ne misli da misijski auto treba popravak, promjenu guma i naravno, gorivo da bi mogao normalno obavljati što je potrebno. Zato ono „za potrebe misije“ je vrlo praktična pomoć za rad misije.

Boris Dabo, misionar
Kontakt: zambezimissions@gmail.com

Biskupija Krk | Bitno.net

Ovaj članak Hrvatski misionar koji već 36 godina djeluje u Zambiji: Trebamo vašu pomoć se prvo pojavio na Bitno.net.

Cijela priča funkcionira tako da volonteri pomažu beskućnicima postaviti svoj profil koji sadrži moguće poslove koje su spremni raditi

Internetski portal na kojemu beskućnici mogu ostaviti svoj CV i tražiti posao pokrenut je u Francuskoj, a prema prvim reakcijama, pokretanje takve stranice pokazalo se kao izvrsna ideja koja može pomoći ljudima kojima često o povremenim poslovima ovisi i život.

Portal se zove LinkedOut (slobodan prijevod je “Isključen”), a ime mu je parafraza poslovne društvene mreže LinkedIn (u slobodnom prijevodu, opet, “Uključen”). Poruka imena kao i nakana portala je jasna – pomoći ljudima koji su na margini društva doći do prigode za važan posao.

Cijela priča funkcionira tako da volonteri pomažu beskućnicima postaviti svoj profil koji sadrži moguće poslove koje su spremni raditi. Volonteri im pomažu sastaviti CV i potom „dižu“ njihov račun na stranici preko kojega ih potencijalni poslodavci mogu kontaktirati.

Dodatna pomoć beskućnicima koji traže posao jesu i brojni korisnici interneta koji njihove račune mogu dijeliti preko raznih društvenih mreža te im tako pomoći u traženju posla.

„Podijeli dio svoje mreže s onima koji je nemaju“, moto je cijeloga projekta iza kojeg stoje organizacije Entourage i TBWA Paris, jedna od najvećih tvrtki za tržište rada u Europi.

U ovome trenutku na stranici su „podignuti“ računi petnaestak osoba, ali broj raste.

Zanimljiva ideja koja na konkretan način pomaže beskućnicima. Tko zna, možda netko potaknut njom realizira sličan projekt u Hrvatskoj.

Pogledajte video koji promovira stranicu, a portal na francuskom pogledajte OVDJE.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak VIDEO Pokrenut portal koji na izvrstan način pomaže beskućnicima, pogledajte kako… se prvo pojavio na Bitno.net.

Blažena Djevica Marija se 40. godine, dok je još bila živa, ukazala apostolu Jakovu i rekla: “Ovo neka bude mjesto moje kuće. Ovaj kip i stup trebaju biti oltar i hram. Ljudi ove zemlje će veoma častiti mojeg sina Isusa”

Foto: Carlos Teixidor Cadenas, Wikimedia Commons

Svega nekoliko godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća dogodilo se prvo Marijino ukazanje. Naime, Blažena Djevica Marija se ukazala sv. Jakovu Zebedejevu na mjestu današnjeg svetišta Gospe od Stupa u španjolskoj Zaragozi. Ali, kako je to toga uopće došlo?

Nakon Isusova uskrsnuća svi apostoli su naviještali evanđelje, najprije u Izraelu, a poslije i po cijelom Rimskom Carstvu. Sveti Jakov se 39. godine uputio u tadašnju rimsku pokrajinu Hispaniju, današnju Španjolsku, gdje je putovao od zapadnog prema istočnom dijelu zemlje, donosi Aleteia.

Na svom putu je nailazio na brojne poteškoće. Godine 40. je propovijedao na obalama rijeke Ebro, u blizini današnje Zaragoze, ali nije naišao na zainteresiranost tamošnjeg stanovništva, pa je u jednom trenutku upao u krizu te se u molitvi obratio Gospodinu.

Tijekom molitve ga je obasjala ogromna svjetlost koju je sveti Jakov promatrao kleknuvši na koljena. Pred njim se ukazala Djevica Marija okružena tisućama anđela.

Majka Božja je Jakovu poručila kako treba ustrajati i kako će njegovo djelo za Isusa uroditi plodom te da će se mnogi po njemu okrenuti vjeri. Također ga je zamolila da na tom mjestu sagradi crkvu. Prije nego što je otišla, pružila mu je stup od jaspisa i na njemu kip koji prikazuje upravo nju s Isusom u naručju. “Ovo neka bude mjesto moje kuće. Ovaj kip i stup trebaju biti oltar i hram. Ljudi ove zemlje će veoma častiti mojeg sina Isusa”, rekla je Majka Božja.

Apostol Jakov je na tom mjestu sagradio kapelu u čast Blažene Djevice Marije i Malog Isusa, koja se smatra prvom crkvom na svijetu koja je posvećena Isusovoj Majci. Ta kapela je kasnije mnogo puta obnavljana i postala je poznata kao bazilika Gospe od Stupa. Inače, ovo ukazanje se dogodilo dok je Blažena Djevica još bila živa i boravila u Jeruzalemu, pa mnogi ovo ukazanje nazivaju i prvim slučajem bilokacije.

Jakov se nakon posvete crkve vratio u Jeruzalem gdje je kao prvi apostol umro za vjeru, kada mu je 44. godine Herod Agripa dao odrubiti glavu. Jakovljevi učenici su tijelo svetog Jakova odnijeli u Španjolsku gdje je pokopan.

Zaragoza je vrlo brzo postala popularno marijansko svetište u kojem su se tijekom stoljeća događala brojna čuda. Najpoznatije čudo dogodilo se u 17. stoljeću prosjaku Miguelu Pelliceru iz grada Calande, kojemu je bila amputirana noga. On se u svetištu neprestano utjecao Majci Božjoj za pomoć, satima je sjedio ispred crkve te, prema tadašnjim običajima, pokazivao svoju ranu. Noga mu je naposljetku čudesno narasla. Ovaj fenomen sve do danas šokira liječnike koji ga uporno pokušavaju rastumačiti.

Nadalje, pripadnici ljevičarske republikanske vlade su za vrijeme Španjolskog građanskog rata 1936. godine bombardirali svetište, ali bombe nisu eksplodirale.

Brojni pape su potvrdili autentičnost Gospina ukazanja u Zaragozi, a papa Kalisto III. je 1456. potaknuo vjernike na hodočašće Gospi od Stupa. Zbog određenih kontroverzi oko ovog svetišta, papa Inocent III. je odlučio okupiti 12 kardinala koji su istraživali sve podatke vezane uz svetište. Nakon toga je Crkva 7. kolovoza 1723. godine potvrdila njegovu autentičnost.

I još jedna zanimljivost za kraj, sveti Josemaria Escriva je kao sjemeništarac svakodnevno posjećivao svetište Gospi od Stupa, gdje je Majku Božju molio za vodstvo, da bi naposljetku osnovao osobnu prelaturu Opusa Dei, čiji članovi svake godine slave njezin blagdan.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Ovaj članak Jeste li znali da je sveti Jakov sagradio prvu crkvu posvećenu Majci Božjoj? se prvo pojavio na Bitno.net.

“Crkva na Zapadu više nije atraktivna jer više ništa ne propovijeda, nema jasnu poruku. Pokušava imitirati svijet, a svijet kaže: tamo gdje ste vi sada, mi smo bili prije tri godine”

Foto: Johannes Maria Schwarz

Vlč. Johannes Maria Schwarz jedna je od najkarizmatičnijih i najosebujnijih osoba koje sam upoznao. Kao da o tome daje naslutiti i neobična činjenica da ovaj pustinjak koji se za svećeništvo pripremao u Austriji danas pripada lihtenštajnskoj nadbiskupiji, iako živi u Italiji.

Na ovome ste ga portalu mogli upoznati prošle godine kada se zaputio na 4100 kilometara dugačko hodočašće po alpskim marijanskim svetištima nazvanom “Via Alpina Sacra”. Vlč. Schwarz na tom je hodočašću primao molitvene nakane ljudi iz cijeloga svijeta, pa tako i Hrvatske, te ih prikazivao u svetištima koje je putem posjećivao.

Iako se hod od 4100 kilometara mnogima čini nezamislivo dugačak, to zvuči tek kao zagrijavanje u odnosu na njegovo hodočašće iz Lichtensteina u Jeruzalem i natrag, tijekom kojega je prepješačio 14 000 kilometara. Kada ne hodočasti, vlč. Schwarz se bavi različitim kreativnim projektima koje stvara u svojoj pustinjačkoj ćeliji u Alpama. Alpe i pustinja nisu pojmovi koje obično povezujemo kada ih se sjetimo, no mnogo toga vezanog za vlč. Schwarza nije uobičajeno, iako sve izgleda kao Božjim prstom vođeno. Zato smo odlučili porazgovarati s ovim karizmatičnim svećenikom o njegovom životnom putu i pogledu na Crkvu danas.

“Imao sam uobičajen katolički odgoj”, započinje svoju priču vlč. Schwarz. “Statistički ste u Austriji još uvijek najvjerojatnije katolik. Svake nedjelje smo išli na misu, ali nije bilo duboke pobožnosti iza toga, to je bila stvar koju bismo ‘učinili’. Kad je moja najstarija sestra ušla u pubertet, nije više željela ustajati ujutro kako bi išla na misu, što je potaknulo i cijelu obitelj da prestane ići skupa s njom.”

“Mene je u pubertetu zanimala duhovnost, a devedesete su bile zlatno doba za New age i ezoteriju. Počinjalo je novo tisućljeće i svi su bili sigurni da slijedi potpuno novi svijet. Ponekad sam sudjelovao na takvim događanjima jer su se odvijala u blizini moje kuće. Ona bi uključivala hodanje po užarenom ugljenu i slične stvari. No sjećam se da bih čak i tada prije nego što bih krenuo hodati po ugljenu učinio svoju osobnu pripremu koja se sastojala od moljenja Očenaša. Nisam znao zašto to radim, jednostavno mi je došlo iz srca. Danas to vidim kao znak da me Bog u tim trenucima nije napuštao.”

Johannes Maria Shwarz za vrijeme srednjoškolskih dana

Već s 15 godina Johannesu Mariji je postalo pretijesno u Austriji pa je krenuo putovati Europom, financirajući sam svoja putovanja izvođenjem uličnih performansa. “Bio sam ekstrovertiran, što sam ostao do danas i volio sam susretati ljude pa sam vrlo rano počeo obilaziti različite europske gradove. Svaki dan bih bio u drugome gradu, a noću bih spavao u vlaku”, prisjeća se. “Putem bih izvodio performanse poput lutkarskih predstava, pantomime ili trikova s balonima. Prva lutka koju sam napravio je ‘svirala piano’ s glazbom u pozadini. Ljudima se to sviđalo pa bi mi bacali novce nakon svake izvedbe, a ja sam na taj način zarađivao puno više nego što bih mogao bilo kojim drugim poslom s 15 godina.”

Roditelji mu, kaže, nisu ograničavali njegova putovanja, iako je majka znala izražavati zabrinutost. No, nakon što je dobio mlađu braću i sestre pažnja je bila usmjerena na njih te je mogao posve nesputano putovati.

Ako pokušavate od crkve napraviti disko, ljudi će vrlo brzo shvatiti da izvan crkve postoji bolji disko. Mi bismo trebali raditi ono što svijet ne čini

“Prije nego sam napunio 16 prošao sam već puno toga, a moji su vršnjaci tada tek počeli izlaziti”, priča vlč. Schwarz, priznajući kako danas nije ponosan na sve što je tada radio. “Nisam baš počinio svaku moguću pogrešku, ali napravio sam svoj udio glupih stvari”, kaže.

Jedna od stvari koje je svakako činio zanimljivijim nego što na prvi pogled zvuče bila su putovanja od kuće do srednje škole. Johannes Marija kaže kako bi do škole znao putovati u čamcu na napuhavanje, za što mu je trebalo i po nekoliko sati uz mnogo hodanja i 20 km riječne vožnje. Njegov neobičan karakter intrigirao je mnoge njegove školske kolege te utjecao na njih na načine koje nipošto nije mogao predvidjeti.

“Jedna od mojih srednjoškolskih prijateljica je bila Gudrun Kugler, sadašnja zastupnica u parlamentu”, prisjeća se vlč. Schwarz. “Kasnije mi je rekla da sam utjecao na njezino obraćenje na katoličanstvo, što je neobično jer u to vrijeme nisam živio svoju vjeru, pa ni sam ne znam kako se to dogodilo. Na misu bih išao samo ponekad da udobrovoljim majku koja je do moje 16. godine ponovno počela ići u crkvu, a jedino što me je zanimalo su bile propovijedi koje bi uključivale poticaj na zalaganje za društvenu pravednost i slične stvari do kojih je mladima stalo, no nisam razumio mnogo duhovnoga.”

Ako je on pomogao gospođi Kugler da se približi katoličanstvu, ona mu je vrlo brzo uzvratila “uslugu” pozvavši ga na putovanje u Rim koje je išlo preko Asiza. Asiza u kojem je njegov život doživio radikalan zaokret u samo nekoliko minuta.

Na hodočašću “Via Alpina Sacra”

“Budući da sam bio alternativac i često skupljao novce za akcije poput spašavanja brazilskih prašuma (zbog čega većina Brazila zapravo pripada meni jer sam ga kupio tim novcem), lik svetoga Franje me zanimao”, pripovijeda mi. “Dok sam bio u Asizu, osjetio sam potrebu da se spustim u Porcijunkulu. Kada sam tamo došao kleknuo sam na pod i cijeli se moj život promijenio u samo nekoliko minuta. Bog je došao u velikoj snazi do mene, a sveti je Franjo bio uključen u to, zato je u mom početku duhovnog razvoja franjevačka duhovnost imala snažan utjecaj”, kaže vlč. Schwarz.

Nakon tog događaja, kaže, nije više imao želje izlaziti kako bi pio, što njegovi stari prijatelji nisu razumjeli. No, budući da je ionako ubrzo planirao provesti neko vrijeme u Australiji, znao je da bi odnosi s njima ionako izblijedili. Vrijeme u Australiji bilo je razdoblje kušnje za njegovu novostečenu vjeru, ali i razdoblje u kojemu se ona produbila.

“U Australiji sam bio godinu dana što je bilo jako bitne za mene. Još uvijek sam izvodio svoje ulične performanse, prošavši cijelu istočnu obalu Australije s njima, no bilo je to izazovno vrijeme jer su katolici u Australiji manjina. Mene je držala činjenica da je sveti Franjo bio katolik, pa sam znao da sam na pravoj strani.”

“Tamo sam upoznao i neke sirijske evangelike koji su uistinu živjeli svoju vjeru čime su stavljali na kušnju moju povezanost s Katoličkom Crkvom. Objašnjavali su mi da u Svetom pismu piše da se ne smiju izrađivati nikakvi likovi, a ja sam izrađivao lutke. To je bio trenutak kada sam počeo promišljati o branjenju svoje vjere. Otišao sam u knjižnicu i tražio sve katoličke knjige koje sam mogao naći kako bih se obranio od onoga što su mi oni govorili. Tako je vrijeme u Australiji bilo posvećeno mome otkrivanju što znači biti katolikom.”

Dok sam bio u Asizu, osjetio sam potrebu da se spustim u Porcijunkulu. Kada sam tamo došao kleknuo sam na pod i cijeli se moj život promijenio u samo nekoliko minuta

Povratkom u Austriju Johannes Maria je želio svoju vjeru staviti u praksu, pa se osim uključivanja u molitvenu zajednicu pridružio pro-life organizaciji u sklopu koje je organizirao marševe kroz Austriju, držeći govore putem. U to vrijeme još uvijek nije osjećao nikakve naznake svećeničkog poziva. Kaže kako je planirao povezati svoju ljubav prema umjetnosti i novopronađenu vjeru, te se planirao baviti sakralnom umjetnošću. Maštao je o tome kako sa svojom suprugom i osmero djece obilazi crkve u kojima bogati ljudi kupuju njegove sakralne umjetnine.

S tim mislima u glavi našao se na jednoj umjetničkoj školi u Mađarskoj gdje ga je jedan prijatelj iznenadio pitanjem o tome bi li sebe mogao zamisliti kao svećenika. “Smjesta sam odgovorio da ne bih”, prisjeća se vlč. Schwarz, “jer sam uvijek maštao o obitelji i jako sam volio djecu. No, pitanje me nije napustilo. U glavi mi se javio glas koji mi ga je neprestano dozivao u pamet. U jednom trenutku sam rekao tom ‘glasu’: ‘Hej, glasu, molim te da zašutiš. Nakon mature otići ću na hodočašće u Santiago de Compostelu, i na putu ću saznati bih li trebao postati svećenikom, do tad me pusti na miru.’ No, s Bogom se ne može cjenkati na taj način. On je unatoč tome radio na meni, pa sam čak i prije samog hodočašća već shvatio da želim postati svećenikom.”

Udjeljivanje blagoslova

“Prvo sam mislio biti oratorijanac, ali sam odustao od te ideje jer se njihovi oratoriji nalaze u gradovima, a ja nisam želio živjeti u gradu. Moja biskupija nije bila opcija, jer je biskupija Linza jedna od najproblematičnijih biskupija germanskoga svijeta i jednostavno promiče lošu teologiju. Ja sam kao član pro-life pokreta jako volio Ivana Pavla II., a cijela biskupija je bila protiv Ivana Pavla II., tako da se tamo nisam osjećao kod kuće. Iako sam biskup nije bio loš, problem je što su drugi ljudi upravljali biskupijom. Čak sam kao pro-lifer debatirao protiv nekih ljudi iz Crkve jer su oni bili protiv nas. Tako da biskupiju nikada nisam doživljavao kao svoju, nego kao onu koja se borila protiv katoličanstva. Čak i kada bi se tamo našao neki pravovjerni svećenik, poslali bi ga u najliberalniju moguću župu kako bi patili ili promijenili svoja uvjerenja.”

Mene je u pubertetu zanimala ezoterija. Ona bi uključivala hodanje po užarenom ugljenu i slične stvari. No sjećam se da bih čak i tada prije nego što bih krenuo hodati po ugljenu molio Očenaš

Srećom, Johannes Maria je poznavao generalnog vikara Vaduške nadbiskupije (Lichtenstein) jer je bio prijatelj njegova sveučilišnog profesora, pa ga je profesor mogao preporučiti kao dobrog i pobožnog studenta. Susret s nadbiskupom Vaduza bio je za njega providonosan.

“Kada sam susreo biskupa Lichtensteina, stekao sam dojam da je riječ o izvrsnom čovjeku. Kroz pro-life organizaciju sam upoznao mnogo biskupa, od koji su mnogi bili vrlo ljubazni, ali je bilo teško reći što zapravo misle. Nadbiskup Vaduza je bio poput oca. Zanimao sam ga kao osoba, i pokušao je razumjeti moj put. Nisam se osjećao kao da me testira, nego da je zainteresiran. I danas se često susrećem s njime u nakani da mu predstavim svoje projekte za naredne godine, ali naš razgovor uvijek završi govorom o osobnim stvarima i svemu što smo doživjeli od prošlog susreta”, priča vlč. Schwarz.

Nadbiskup Vaduza ohrabrio je Johannesa Mariju na nastavak školovanja, pa je upisao i postdiplomski studij na sveučilištu u Luganu (Švicarska) te paralelno preuzeo funkciju kapelana u jednoj lihtenštajnskoj župi u kojoj je proveo narednih devet godina. Nakon završenog doktorata vlč. Schwarz je uz kapelanske dužnosti krenuo raditi kreativne projekte poput Malog katekizma kojima je na praktičan i privlačan način ljudima nastojao pojasniti temeljne istine kršćanske vjere. Tako je uspio ostvariti svoj prvotni plan povezivanja strasti prema umjetnosti i kreativnosti s vjerom koja je postala temelj njegova života.

Po završetku kapelanske službe uzeo je sabaticum kako bi hodočastio u Jeruzalem. Bilo je to hodočašće u doslovnom smislu jer je put do Jeruzalema i nazad prehodao. Do Jeruzalema mu je trebalo oko 230 dana u kojima je prešao 8000 kilometara, s time da nije išao najkraćom rutom, budući da je na putu želio posjetiti zemlje poput Ukrajine, Rusije, Irana… Za povratak mu je trebalo samo 6000 kilometara, u sklopu kojih je posjetio i Hrvatsku.

Povratak “u stvarnost” donio mu je nove dužnosti koje se nisu sastojale od onoga što bi volio raditi, ali ih je prihvatio iz poslušnosti. “Kada sam se vratio s hodočašća imenovan sam vicerektorom sveučilišta Heiligenkreuz koji vode cisterciti, znao sam da to nije posao za mene, ali ako uzmeš 15 mjeseci slobodno kako bi otišao na hodočašće, ne možeš baš birati što ćeš raditi nakon toga. Nažalost nisam imao priliku predavati jer su cisterciti imali dovoljno vlastitih profesora, a to je bila jedina stvar koja me tamo mogla zanimati”, prisjeća se.

Za vrijeme boravka u Heiligenkreuzu

“Na kraju prve godine sam pisao biskupu i rekao mu da bih mogao ostati tamo ako želi, ali i da bih radije htio posvetiti vrijeme svojim kreativnim projektima jer se na sveučilištu nisam osjećao ‘kod kuće’. Biskup je to dopustio i tako sam završio u ovom pustinjskom životu koji sad živim već tri godine”, završava svoju životnu priču ovaj zanimljivi austrijski svećenik. No tu nije završio naš razgovor s njime. Htio sam doznati od njega i njegovo viđenje stanja Crkve na Zapadu danas, pa smo krenuli od onoga što ga je oduvijek zanimalo: od umjetnosti.

“S crkvenom umjetnošću imamo problema već neko vrijeme”, započeo je svoj odgovor, “jer umjetnost više nije službenica. Baš kao što je filozofija nekoć bila službenica teologije, prije nego što je postala neovisna, umjetnost je nekoć služila višem cilju, a više to ne čini. Današnje oblikovanje crkava rade umjetnici koji ne žele služiti, a služiti se može samo onome što poznajete, i onome koga poznajete. Umjetnik koji ne želi stvoriti Nebeski Jeruzalem u crkvi, ne razumije što je crkva. On na nju gleda kao na nekakvo mjesto gdje se ljudi sastaju. Možda ima neku apstraktnu ideju o čemu je riječ, ali ne razumije liturgiju, a ako ne razumije liturgiju, ne može stvoriti liturgijski prostor.”

“Da se razumijemo, ja volim suvremenu umjetnost, volim ići u muzeje suvremene umjetnosti, gledati u tri točkice i pokušati shvatiti što stoji iza toga, ali u crkvi to ne trebam. U crkvi trebam nešto što služi liturgijskoj svrsi, misnom slavlju koje je sjedinjenje s Bogom, a naš Bog nije neki apstraktni duh, on je Bog koji je postao tijelom, koji je postao čovjekom i stoga bismo trebali moći susresti Krista u “utjelovljenoj” umjetnosti. Djeca bi trebala moći reći “idem u nebo” kada odlaze u crkvu. Mislim da je to problem koji imamo u Crkvi što se tiče umjetnosti.”

Zanimalo me je i što vidi kao najučinkovitiji model evangelizacije kojemu bi se Crkva danas trebala posvetiti kako bi vratila vjernike.

“Možete ljude zaintrigirati čineći nešto profesionalno kvalitetno”, odgovara.

“Na mnogim vjerskim kongresima se iznajmljuju velike dvorane s profesionalnim ozvučenjem, i nastoje učiniti sve na najvišoj razini. Njihov stav je ako se stvari čine za Boga da onda ne biste trebali koristiti najjeftinije stvari, nego nastojati da sve dobro ispadne. Shvaćam tu logiku, ali ako trebam reći koji je najbolji način evangelizacije, onda kažem da je to izgradnja zajednice. Jer na kraju, ako ljudi gledaju moja videa na YouTubeu i dobiju odgovor na pitanje, to je dobro. No nikoga neću obratiti filmićem, vjerojatno se nakon dva dana neće ni sjećati da ga je pogledao, iako se mogu nadati da će se sjećati istine koju je tamo čuo.”

Služenje svete mise po izvanrednom obliku rimskog obreda

“No ako pošaljete dijete u samostan na jedan dan, sjećat će se toga i nakon 10 godina. Sjećat će se kako je bilo jer je tamo susreo stvarne ljude. Stvoreni smo kao društvena bića, komuniciramo jedni s drugima, zato mislim da je najbolji način evangelizacije u kontekstu zajednice. Molitvene zajednice, ili nekog drugog oblika stabilnog zajedništva. Vjera koja je teološki zdrava i ispravna je dobra, ali živom postaje tek u interakciji s drugim ljudima. Znam da to zvuči čudno iz usta čovjeka koji živi sam u planini, ali smatram da je dijeljenje iskustava koja crpe snagu iz vjere najučinkovitija evangelizacija. Ono što ja činim je kateheza, objašnjavanje, i mislim da je to važno, ali plodno će biti samo kada ih netko gleda tko je utemeljen u zajednicu.”

U kontekstu evangelizacije, pitao smo ga i kako vidi da njegova hodočašća doprinose toj svrsi. “Moj cilj je bio ispričati jednu lijepu katoličku priču onako kako sam to najbolje mogao. Nisam biskup Barron koji može provoditi projekte s milijunskim budžetom, nemam sredstava za to, ali volim hodati, tema hodočašća sada je popularna u germanskom svijetu, pa sam rekao: zašto ne ispričati priču o katoličkoj vjeri, posjećujući svetišta o kojima ljudi možda nisu ništa čuli, i prikazati to ljudima.”

“Nije cilj samo predstaviti svetišta nego i priču koja stoji iza njih, pod time ne mislim samo na povijest, nego i na teologiju koja se može susresti u umjetnosti pojedinog mjesta. Nažalost danas kada se govori o Crkvi govori se kada izbije neki skandal, ali nema govora o istini, o ljepoti. To je ideja iza serija i hodočašća, jer ne bih išao samo zbog sebe. Dakle imao sam katehetski motiv putovanja, a budući da sam svećenik smatrao sam da to trebam učiniti na svećenički način, pa sam prikazivao molitve svih ljudi koji su to htjeli.”

Na kraju, moje posljednje pitanje bilo je što Crkva danas još može ponuditi svijetu. “Imamo mnogo toga za ponuditi svijetu, ali mu uistinu moramo ponuditi ono što imamo, a ne skrivati jednu polovicu kako nikoga ne bismo uvrijedili”, odgovara mi.

“Crkva na Zapadu više nije atraktivna jer više ništa ne propovijeda, nema jasnu poruku. Pokušava imitirati svijet, a svijet kaže: tamo gdje ste vi sada, mi smo bili prije tri godine. Ako pokušavate od crkve napraviti disko, ljudi će vrlo brzo shvatiti da izvan crkve postoji bolji disko. Mi bismo trebali raditi ono što svijet ne čini, i što ne može činiti jer to nema: trebali bismo stvarati mjesta gdje ljudi mogu susresti Boga. Ne trebamo umjetne rituale, trebamo ono za što će ljudi reći: ‘Ovo je autentično, ovo je stvarno’.”

Johannes Maria Schwarz danas drži brojna predavanja o svojim hodočašćima

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak SVJEDOČANSTVO Bio je ulični zabavljač i bavio se New ageom, a danas je svećenik koji hodočasti tisućama kilometara se prvo pojavio na Bitno.net.