Iako su biskupi s odobravanjem pozdravili njegovo predavanje na zasjedanju biskupske konferencije, Barron je istaknuo da je naknadno bio izložen napadima „ekstremne ljevice“ i „ekstremne desnice“.

Foto: Facebook/Screenshot

Vjerojatno najomiljeniji američki biskup i jedan od pionira YouTube evangelizacije, biskup Robert Barron, nedavno je na redovnom sastanku Američke biskupske konferencije u Baltimoreu, održao prezentaciju na goruću temu s kojom se Crkva danas suočava: odlazak mladih.

Kako je sam biskup napisao u tekstu za National Catholic Register, statistike pokazuju da 50 posto milenijalaca (mladih rođenih između 1980. i 2000.) koji su kršteni u Katoličkoj Crkvi smatraju da nemaju nikakav vjerski identitet, dok je druga poražavajuća činjenica da na svaku osobu koja se pridruži Crkvi, Crkvu napusti njih šest.

Razlozi za ovo odmicanje mladih od vjere su brojni, no nekoliko glavnih koji se pojavljuju u brojnim istraživanjima su: prestanak vjere u crkveni nauk (uglavnom zbog navodnog neslaganja sa znanošću), sekularizam i moralni relativizam koji dominiraju kulturom, poteškoće koje mladi imaju s prihvaćanjem crkvenog nauka o spolnosti te navodna povezanost između vjere i nasilja.

Nakon iznošenja ovih analiza, biskup Barron je ponudio i tri znaka nade. Prvi je taj što je među ‘neopredijeljenima’ vrlo malo žestokih ateista ili odlučnih neprijatelja vjere. Većina ih se „polagano odvojila od Crkve, a ne pobjegla od nje“, kaže biskup.

Drugi znak nade je ogromna prisutnost mladih na društvenim platformama koje se bave vjerskom tematikom. Biskup Los Angelesa je istaknuo kako je na platformi Reddit ponudio da mu svi zainteresirani mogu postaviti bilo koje pitanje, te da je nakon toga dobio gotovo 12 tisuća komentara i pitanja, čime je rasprava koju je Barron pokrenuo imala treći najveći angažman od svih rasprava pokrenutih na toj platformi.

Treći Barronov znak nade jest ono što je nazvao „fenomenom Jordana Petersona“. Biskup Los Angelesa je istaknuo kako “profesor psihologije koji govori o ozbiljnim temama na trezven način privlači desetke tisuća ljudi u dvoranama i milijune na društvenim mrežama”. Da stvar bude zanimljivija, čini to govoreći o biblijskim temama i ponajviše privlači mlade muškarce.

Iako su biskupi s odobravanjem pozdravili njegovo predavanje, Barron je istaknuo da je naknadno bio izložen napadima „ekstremne ljevice“ i „ekstremne desnice“.

Što se tiče prvonavedenih, oni su ga optužili da je „Petersonov učenik, apologet njegova programa, pokorni sluga“, koji svoju apologetiku temelji na Jordanu Petersonu. Napadači na biskupa Barrona su, čini se, svjesno ili nesvjesno, izgubili iz vida kako je Barron već ranije jasno dao do znanja da Petersonov uvid u Sveto pismo ima svojih nepravilnosti budući da ga čita kroz „psihodinamičke leće“ jednog od najpoznatijih psihologa Carla Gustava Junga, te da se, stoga, nipošto ne može reći da je on njegov „slijepi obožavatelj“.

Čini se, dakle, da bi pravi izvori napada na Barrona zbog spominjanja Petersona mogli ležati negdje drugdje, a gdje točno, vjerojatno bismo mogli ‘napipati’, slušajući nedavno objavljeni razgovor ove dvojice. U tome razgovoru, govoreći o krizi vjerničkog napuštanja Katoličke Crkve (dakle upravo o temi koja je bila u središtu Barronova govora), obojica govornika daju zanimljive uvide.

Govoreći iz svog iskustva, Barron je istaknuo da se njegova generacija „nakon odrastanja našla pogođena životom“.

„Mnogi moji školski prijatelji vrlo brzo su napustili vjeru jer smo imali vrlo umjetan, djetinjast, jednostran pristup. Ali život nas sve neizbježno pogađa i vjera nije imala ništa za ponuditi im“, istaknuo je biskup, s čime se i Peterson složio:

„To je ono što i ja mislim. Smatram da ne tražite dovoljno od svojih ljudi. Ne dajete im pakao… Ljubav je zastrašujuća stvar. Zahtjevna je. Ako volite svoju djecu. Ne dopuštate im da se izvuku s propustima. Prozivate ih zbog njihovih prijestupa“, rekao je kanadski psiholog te dodao:

„Ako uistinu volite nekoga, ne tolerirate kada su manje od onoga što mogu biti. To vas boli. Dakle, kada netko dođe u crkvu, i u njoj se govori samo o oprostu, to je znak da manjka brige za drugoga.“

Peterson je i u ovom razgovoru, kao i na mnogo ranijih mjesta, svoj uspjeh objasnio činjenicom što mladima govori o odgovornosti, dakle o onome od čega brojni crkveni predstavnici već godinama pokušavaju pobjeći kao od kuge uvjereni da to nije „pristup koji je sukladan današnjem vremenu“, iako bi to trebala biti jedna od primarnih dužnosti svakoga tko skrbi za duše.

Peterson je dobrim dijelom ispunio vakuum koji je nastao tako što se oni koji su trebali govoriti o odgovornosti nisu usudili to činiti, vjerojatno kako bi pred vlastitom savješću umanjili propuste koji sada izbijaju u vidu seksualnih i drugih skandala.

Danas kada se pokazalo kako su mladi itekako spremni slušati i o odgovornosti, i o velikim temama kršćanske vjere, logično je da Peterson stoji kao simbol propasti pristupa da od mladih ljudi ne treba ništa tražiti, niti ih treba ‘zamarati’ s temama poput ‘pakla’ od kojih Peterson ne bježi.

Kritike koje je na svoju prezentaciju biskup Barron doživio s „desne“ strane bile su usmjerene na činjenicu da nije dovoljno naglasio problem zlostavljanja maloljetnika unutar Crkve. Čini se da ni ovi kritičari nisu uložili previše truda prije nego su kritizirali, jer je Barron, kako i sam podsjeća, bio jedan od najglasnijih u osuđivanju seksualnih skandala koji su potresli Crkvu. Ipak, istaknuo je kako podaci dobiveni na temelju ispitivanja među vjernicima ne ukazuju da su ti skandali bili presudan faktor u napuštanju Crkve, posebno ako se uzme u obzir da je taj trend počeo mnogo prije nego što su najveći skandali izbili.

Prema svemu sudeći i ovi napadi su imali pozadinu drugačiju od jednostavno brige za duše. Ako se pogleda na pojedine „desne“ portale koji se bave crkvenim pitanjima, lako se uočava da mnogi od njih koriste seksualne skandale za promicanje određene „antipapinske agende“, a u tome su toliko pretjerali da se i kardinal Burke, koji slovi za jednog od najkonzervativnijih, morao javno ograditi od pojedinih napisa koji su povezivali njegovo ime s promicanjem ekranizacije filma koji govori o skandalima u Vatikanu.

I dok se „desnica“ i „ljevica“ bore tko će snažniju nametnuti svoju agendu iskrivljavanjem stvarnosti, biskup Barron sa žalošću na kraju svojeg osvrta zaključuje kako Crkva nastavlja gubiti mlade. Ipak, da sve nije izgubljeno govore i tri njegova znaka nade među koje bismo mogli dodati i njegov apostolat, koji pokazuje da još uvijek postoje kvalitetni načini da se mlade približi Crkvi, ako smo dovoljno pametni i predani da ih iskoristimo.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Biskup Barron: Dok se ‘desnica’ i ‘ljevica’ unutar Crkve svađaju oko Petersona i seksualnih skandala, mladi odlaze se prvo pojavio na Bitno.net.

Znanstvenici koji su u XX. stoljeću istraživali stup na kojemu je, kako se vjeruje, bio bičevan Isus iz Nazareta, imali su puno teži zadatak od istraživača platnenih relikvija. Naime, na kamenu ostaje puno manje tragova nego na tkanini. Usprkos tome, došli su do zanimljivih zaključaka…

Foto: Michael Tinkler

Najstariji putopis koji opisuje hodočašće u Svetu Zemlju potječe iz IV. stoljeća. Njegova je autorica kršćanska hodočasnica po imenu Egerija koja je putovala u Palestinu od 381. do 384. Godine 383. prisustvovala je obredima Velikoga petka u Jeruzalemu i tom prilikom primijetila je da “mnogo vjernih ide na Sion kako bi se molili pred stupom na kojemu je bičevan Gospodin”.

Mjesto na gori Sion, na koje su kršćani masovno odlazili, bila je apostolska crkva.

Iz tekstova koje nam je ostavio Euzebije Cezarejski i drugi povjesničari rane Crkve može se zaključiti da je to svetište izradila judeokršćanska zajednica koja je priznavala Isusa za Mesiju i Sina Božjega, ali koja je ipak ostala vjerna većini starozavjetnih židovskih propisa koje je Crkva odbacila. Najstarija kršćanska predaja kaže da je nakon razorenja Jeruzalema 70. godine stup na kojemu je Isus bio bičevan prenesen na Sion, upravo u tu apostolsku crkvu.

Kroničari opisuju kako je jeruzalemska judeokršćanska zajednica dugo vremena bila izolirana od ostatka Crkve. Još 375. godine biskup Epifanije zapisao je kako je “uzlazak na Sion nekada bio važan, a sada je to brdo odsječeno od ljudi”. Pomirenje među “kršćanima iz židovstva” i “kršćanima iz poganstva” nastupilo je krajem IV. stoljeća, između ostaloga zahvaljujući i posredovanju sv. Porfirija iz Gaze. O tome svjedoči i jeruzalemski mozaik iz 395. godine koji se danas nalazi u bazilici sv. Pudencijane u Rimu koji prikazuje obje pomirene zajednice s Isusove desne i lijeve strane. Nakon što je pomirenjem bio uklonjen otpor ove judeokršćanske zajednice prema ostatku Crkve, stup koji se čuvao u apostolskoj crkvi na Sionu postao je predmet čašćenja za sve hodočasnike.

Mramorni stup na kojemu je, kako se vjerovalo, bio bičevan Krist dugo je vremena bio najomiljenija relikvija judeokršćana. Povjesničari to tumače time što je prema starozavjetnome Židovskom zakonu svaki predmet koji je bio u dodiru s posmrtnim ostatcima bio smatran nečistim. Svaki takav predmet trebalo je iznijeti izvan gradskih zidina, a zasigurno ga nije bilo dopušteno čuvati u sinagogi. Međutim, prisutnost stupa nije predstavljalo kršenje židovskih propisa.

Kakva se povijest krije iza ovoga mramornog stupa?

Iz evanđeoskih se tekstova može zaključiti da je Isus bio bičevan na istomu mjestu na kojemu je bio i osuđen – u pretoriju Poncija Pilata, odnosno u sjedištu rimskoga namjesnika Judeje. Mišljenja znanstvenika o tome gdje se pretorij točno nalazio stoljećima su bila podijeljena. Rapravljalo se o tri lokacije: o novoj Herodovoj palači, o tvrđavi Antoniji ili o staroj Hasmonejskoj palači. U posljednje vrijeme većina arheologa i bibličara sklona je ovoj posljednjoj teoriji po kojoj je dvor bio u nekadašnjoj Hasmonejskoj palači. Iz zapisa Josipa Flavija znamo da je Herod Veliki naredio da se obnovi i ukrasi ova palača i pretvorio je u bogatu i raskošnu rezidenciju. Nakon uništenja grada i palače 70. godine judeokršćani su iz nje spasili stup.

Iz pisama sv. Jeronima i sv. Paule Rimljanke doznajemo kako je stup na početku bio ugrađen u portal apostolske crkve na Sionu. Nedugo potom, kada je svetište nadograđivano, stup je premješten u unutrašnjost crkve. Relikviju su spominjali razni hodočasnici, među njima Antonin iz Piacenze i arhiđakon Teodozije u VI. stoljeću, a u VII. stoljeću Arkulf i Beda Časni.

Kada je 1009. fatimidski kalif al-Hakim dao uništiti crkvu na Sionu, stup je ipak ostao sačuvan. Prenesen je u Carigrad i smješten u tamošnjoj crkvi Svetih apostola. Opisivali su ga razni posjetitelji, među njima i novgorodski biskup Antonije ili kroničar četvrtoga križarskog pohoda Robert de Clari. Stup su opisivali istim imenom kao i ranije hodočasnici u Svetoj Zemlji: latinskim nazivom columna mormorea (mramorni stup).

Godine 1223. relikvija je iz Carigrada prenesena u Rim. Do toga je došlo posredovanjem kardinala Giovannnija Colonne koji je bio papin izaslanik za vrijeme petoga križarskog pohoda. Dobri odnosi s papom Honorijem III. bili su od iznimne važnosti vladaru Latinskoga Carstva u Carigradu i stoga je Papinu izaslaniku darovao mramorni stup. Kardinal Colonna shvatio je taj dar kao djelo Božje providnosti zato što se na njegovu grbu nalazio baš stup (tal. colonna). Nakon što je prenio relikviju u Rim, naredio je da je smjeste u njegovu titulamu crkvu, baziliku sv. Praksede koja se nalazila na Eskvilinu.

Bazilika svete Praksede u Rimu, Foto: wikipedia.org

Riječ je o jednoj od najstarijih crkava u Rimu. Izgrađena je koncem V. stoljeća na mjestu staroga oratorija iz II. stoljeća. Njezin sadašnji izgled potječe iz 822. kada je papa Paskal I. naredio da se nadogradi, a njezina unutrašnjost ispuni mozaicima u bizantskome stilu.

Takav je izgled ponajviše dobila kapela sv. Zenona koja se i danas smatra biserom ranokršćanske bizantske umjetnosti. Upravo je u toj kapeli papa Paskal I. dao pokopati svoju majku, a u njoj je svoje mjesto pronašao i stup koji je iz Carigrada donio kardinal Colonna.

Zahvaljujući toj relikviji bazilika sv. Praksede u srednjemu vijeku bila je jedno od najposjećenijih hodočasničkih mjesta. Apostolska je Stolica čak ustanovila blagdan Svetoga stupa za područje rimske dijeceze, koji se obilježavao svake godine na četvrtu korizmenu nedjelju. U to vrijeme na stupu se nalazio i željezni obruč za koji je, prema predaji, bio svezan Isus.

Godine 1240. taj je obruč darovan francuskome kralju Luju IX. u zamjenu za tri trna s trnove krune. Nadalje, 1585. godine papa Siksto V. darovao je stanovnicima Padove fragment stupa. Od 1898. stup je moguće vidjeti u pozlaćenu relikvijaru napravljenu od bronce.

Tijekom vremena, postupnim jačanjem sekularizacije, relikvija izložena u bazilici sv. Praksede padala je u zaborav. U današnje vrijeme ne samo većina hodočasnika, nego ni sami stanovnici Rima ne znaju za njezino postojanje. Stoljećima je bazilika bila titulama crkva niza važnih kardinala, primjerice sv. Karla Boromejskoga i sv. Roberta Bellarmina, a u XX. stoljeću, među ostalima, Rafaela Merryja del Vala i Paula Pouparda.

Je li relikvija u bazilici sv. Praksede autentičan stup za koji je Isus bio privezan dok su ga bičevali?

Relikvija Svetog stupa, Foto: wikipedia.org

Znanstvenici koji su pregledali relikviju utvrdili su kako njezina visina (63 cm) odgovara visini stupova srama iz antičkih vremena. Oblik predmeta – u donjemu dijelu širi (promjera 40 cm), u gornjemu uži (13 cm) – karakterističan je za arhitektonski stil helenističkoga razdoblja. Stup istih dimenzija koji potječe s početka naše ere nalazi se u mauzoleju u Cedronskoj dolini u Jeruzalemu. Na gornjemu dijelu kamenoga stupa istraživači su otkrili mjesto na kojemu je bio pričvršćen željezni obruč za koji je osuđenik bio privezan konopcem. Elegantan stil konstrukcije stupa svjedoči o tome da je bio postavljen u arhitektonski bogato opremljenu prostoru. Taj opis odgovara izgledu obnovljene raskošne Hasmonejske palače, jeruzalemskomu sjedištu Poncija Pilata.

Analizom uzoraka materijala uzetih sa stupa znanstvenici su identificirali vrstu kamena od kojega je napravljen. Riječ je o rijetkoj vrsti kamena, mramornomu dioritu. Zahvaljujući istraživanjima mineroloških stručnjaka precizno je lokaliziran kamenolom iz kojega taj mramor potječe. Riječ je o mjestu Faiz Abd El Shebid, nedaleko od Bir Kattara u Egiptu. Iz povijesnih izvora znamo da je, dok je obnavljao Hasmonejsku palaču, Herod Veliki dao donijeti skupocjene materijale iz susjednih zemalja. Dakle, nije isključena mogućnost da mramor doista potječe iz egipatskoga kamenoloma.

Na temelju rezultata provedenih znanstvenih istraživanja ne može se potvrditi da je stup iz bazilike sv. Praksede doista Kristova relikvija. S druge strane, njihovi nalazi čine takvu mogućnost vrlo vjerojatnom. Naime, ni jedan rezultat provedenih analiza nije bio u suprotnosti s kršćanskom predajom o stupu i nije donio zaključak kojim bi osporio njegovu autentičnost.

Treba napomenuti da su se u Jeruzalemu u prvim stoljećima kršćanstva častila dva stupa za koje se tvrdilo da je na njima bio bičevan Isus. O drugome od njih piše, među ostalima, i anonimni hodočasnik iz Bordeauxa u izvoru iz 333. godine i sv. Ćiril Jeruzalemski u katehezi iz 348. Čašćenje dvaju stupova za bičevanje povezano je s uvjerenjem mnogih ranih kršćana da je Isus bio privezan za stup u dva navrata – ne samo u Pilatovu dvoru, gdje je kažnjen bičevanjem, nego i u Kajfinu dvoru (iako evanđeoski tekstovi donose da su ga ondje samo ispitivali i tukli). Drugi je stup najvjerojatnije pronađen u ruševinama dvora velikoga svećenika koji su Rimljani uništili prilikom razorenja Jeruzalema 70. godine.

Njemački povjesničar Michael Hesemann smatra da su, iako ga evanđelja ne spominju, hodočasnici u IV. stoljeću častili stup iz Kajfina dvora jer nisu ni znali za postojanje stupa iz Pilatova dvora, koji je u to vrijeme čuvala judeokršćanska zajednica i koji nije bio dostupan svima. Po toj teoriji stup iz dvora velikoga svećenika bio bi svojevrsna zamjenska relikvija za hodočasnike. Tek je pred kraj IV. stoljeća relikvija sa Siona, kao što smo već spomenuli, prvi put bila izložena javnosti.

Od toga trenutka stup iz Kajfina dvora za kršćane je prilično izgubio na važnosti.

Polovicom V. stoljeća prenesen je u novoizgrađenu baziliku sv. Petra u Jeruzalemu koju je carica Eudoksija dala izgraditi na mjestu nekadašnje Kajfine rezidencije (danas se na tomu mjestu nalazi crkva sv. Petra pijetlova pjeva iz XIX. stoljeća o kojoj se brinu francuske redovnice). Godine 614. ta je crkva uništena pod najezdom Perzijanaca. Stup je ipak sačuvan, a poslije je prenesen u baziliku Svetoga groba, gdje se čuva i danas.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Svjedoci otajstva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Ovo je mramorni stup na kojemu je, kako se vjerovalo, bio bičevan Isus Krist se prvo pojavio na Bitno.net.

Desetero ljudi je ženu moralo držati. Željela je nasrnuti na papu Ivana Pavla II. Lice joj je bilo puno mržnje. Slinila je, psovala i drhtala. Bila je kao zvijer koja se hoće baciti na Papu

Foto: Massimo Variolo/Flickr.com

Za Wojtylu se zna da je provodio razne egzorcizme u Vatikanu. Prvi je put to bilo 27. ožujka 1982. godine. Ondašnji biskup Spoleta Ottorino Alberi doveo mu je jednu djevojku, Francescu Fabrizi, koja je, čim je vidjela Papu, počela vikati, valjati se po podu, potpuno ravnodušna prema ponovljenim Papinim prijetnjama đavlu da iziđe iz nje. Odjednom se smirila kada je Papa rekao:

„Sutra ću služiti svetu misu za tebe.“

Nekoliko godina poslije toga ta je žena došla k Papi sa svojim suprugom, mirna, sretna i u iščekivanju djeteta.

„Nikada nisam vidio nešto slično“, povjerio se Papa svome kućnom prefektu kardinalu Jacquesu Martinu. „Prava biblijska scena.“

Drugi svjedok koji potvrđuje ono što se dogodilo jest otac Baldini, župnik u crkvi svete Ane u Cesi. On kaže: „Opsjednuta je imala dvadeset dvije godine. Bila je beznadan i vrlo težak slučaj. Kada je Papa proveo egzorcizam, smirila se. Danas je Francesca sretna žena. Udala se i više ne živi u Cesi. Ima dvoje prelijepe djece.“

Ali najteži egzorcizam koji je proveo Papa mislim da je bio onaj nad Sabrinom. Sabrina je mlada žena koja ne stanuje u Laciji. Svake je srijede dolazila u Rim da ja molim egzorcizam nad njom. Jedne je srijede odlučila otići na Trg svetoga Petra i sudjelovati na Papinoj audijenciji. Kada je Ivan Pavao II. došao na trg, počela je urlati. Desetero ju je ljudi moralo držati. Željela je nasrnuti na papu Ivana Pavla II. Lice joj je bilo puno mržnje. Slinila je, psovala i drhtala. Bila je kao zvijer koja se hoće baciti na Papu.

Audijencija je završena i oni koji su pratili Sabrinu bili su iznemogli. Papa je tijekom audijencije zapazio tu ženu. Čuo je njezine urlike. Upitao je tko je ona i rekao svome tajniku don Stanisławu Dziwiszu da je dovedu.

Papamobil se vratio od luka zvonika i zaustavio se malo naprijed uz baziliku, na prostoru koji vjernici ne mogu ni vidjeti niti mu se približiti. Onamo su dovukli Sabrinu. Bila je u transu. Vidjele su joj se samo bjeloočnice. Slinila je i savijala glavu unatrag. Čim su je doveli k Papi, počela je urlikati i drhtati:

„Ne, ne, ostavite me na miru! Ostavite me!“

Papa je na licu mjesta obavio egzorcizam nad njom. Blagoslovio ju je više puta. A zatim ju je otpravio.

Poslije podne Sabrinu su doveli k meni. Odmah sam shvatio da je još opsjednuta. Njezino je opsjednuće doista bilo vrlo duboko. Ukorijenjeno. Započeo sam egzorcizam. Bila je osobito uznemirena. Mora da đavlu nije bilo lako suočiti se s Papom. Odmah sam shvatio da je bijesan. Želio je pokazati da još zapovijeda. Započeo sam molitve i rekao:

„Odlazi, duše nečisti! Odlazi!“

„Odlazi ti, svećeniče!“ odgovorio mi je.

„Zašto si u ovoj ženi? Zašto si se pobunio na Boga i postao osuđen? Zašto? Odgovori, u ime Kristovo!“

„Pobunio sam se zato što sam ja najsnažniji. Morate mi se svi pokloniti jer sam ja najjači. Ja sam ‘Gospodin’.“

Đavao je nastavio dijalog i davao vrlo vješte odgovore. Bio je bijesan zbog susreta s Papom, ali se istodobno osjećao jak zato što ga egzorcizam Ivana Pavla II. nije uspio poraziti. Osjećao se jak i želio je pokazati da je jak.

Sabrina je ustala sa stolca na koji sam je posjeo. Krenula je prema meni. Prošla je pokraj mene a da me nije gledala. Išla je ravno prema zidu iza mene. A onda je, kao da je to nešto najprirodnije na ovome svijetu, počela hodati, u vodoravnom položaju, po zidu, prema stropu. Hodala je protivno svakom zakonu sile teže. Kao da je to za nju nešto prirodno. Zatim je sišla kao da se ništa nije dogodilo. Ostao sam bez riječi. Završio sam egzorcizam. Sabrina još nije bila slobodna. Upitao sam je:

“Sabrina, čega se sjećate iz današnjega dana?“ „Ničega“, odgovorila mi je. „Apsolutno se ničega ne sjećam.“

Sabrina je još mnogo godina dolazila k meni. Trebalo je mnogo vremena da se potpuno oslobodi. Ali sam uvjeren da je na neki način egzorcizam koji je papa Wojtyla nad njom napravio u njoj ostavio traga.

Gabriel Amorth

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Posljednji egzorcist”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete pročitati na linku ovdje.

Ovaj članak Kako je papa Ivan Pavao II. provodio egzorcizme: ‘Kada se Papa pojavio na audijenciji, jedna žena je počela urlati’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Ako se danas nečega bojite, uplašeni ste ili nervozni, predlažemo vam da izgovorite riječi ove molitve i otvorite svoja srca Gospodinu

Foto: Unsplash

Strah je jedan od on onih osjećaja  s kojim se suočavamo na dnevnoj bazi. Plašimo se hoćemo li proći ispit, kako ćemo odraditi neku prezentaciju, hoćemo li dobiti otkaz, ili, još gore, bojimo se da ćemo nekoga izgubiti ili se razboljeti.

Međutim, Bog je obećao kako će nam pomoći nositi sve terete, pa tako  i naše strahove. Isus je rekao: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.”

Bog želi da u našim životima vlada mir. On nam želi pomoći, ali naša srca moraju biti otvorena za tu božansku pomoć. Sveta Terezija Avilska je napisala predivnu pjesmu koja se već godinama izgovora kao molitva, donosi Aleteia.

Stoga, ako se danas nečega bojite, uplašeni ste ili nervozni, predlažemo vam da izgovorite riječi ove molitve i otvorite svoja srca Gospodinu.

„Ništa neka te ne straši,

Ništa ne uznemiruje.

Sve prolazi.

Samo Bog ostaje isti.

Tko je strpljiv sve postiže.

Tko ima Boga ima sve.

Jedino Bog dostaje.”

Sveta Terezija Avilska

Bitno.net

Ovaj članak Osjećate se uplašeno i uznemireno? Predlažemo vam ovu kratku, ali moćnu molitvu svete Terezije Avilske se prvo pojavio na Bitno.net.

Presveto Srce Isusovo: Poticaj za uvođenje ovog blagdana došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala prigodom Isusova ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine.

Presveto Srce Isusovo/Foto: Wikimedia

Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva. Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji. Čak i u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja negoli ljubavi.

Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala prigodom Isusova ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine. Ali tek je 1765. godine papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi.

Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegova slavljenja, papa Pio IX. je 1856. godine posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765., a općevažeći postali 1856. godine.

Blagdan Presvetog Srca Isusova slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec Presvetog Srca Isusova.

Uoči Svete godine 1900. papa Leon XIII. uputio je cijeloj Crkvi posebnu encikliku kojom poziva sve biskupe i vjernike da se te godine 1899. svi posvete na blagdan Srca Isusova njegovu Božanskom Srcu.

Svi mi vjernici znamo vrijednost Srca Isusova. Ono je bilo darivano od vječnog Oca za nas da nas otkupi od grijeha, Ono je bilo probodeno za nas na Križu da nas iscijeli i okupa u svojoj Svetoj Kupelji za vječni život… To Presveto Srce mora uvijek kucati u nama!

Josip Antolović, SJ

Posvetna molitva Presvetom Srcu Isusovu

Preslatki Isuse, Otkupitelju roda ljudskoga, pogledaj na nas, koji klečimo ponizno pred Tvojim oltarom. Tvoji smo i Tvoji hoćemo biti; a da uzmognemo biti što tješnje s Tobom združeni, evo se svaki od nas danas dragovoljno posvećuje Presvetom Srcu Tvomu.

Mnogi Te doduše nisu nikad upoznali; a mnogi su Te odbili prezrevši zapovijedi Tvoje. Smiluj se, predobri Isuse, jednima i drugima, pa ih privini na sveto Srce Tvoje. Budi kraljem, Gospodine, ne samo vjernicima koji se nikad nisu od Tebe rastali, nego i rasipnim sinovima koji su Te ostavili. Učini da se oni što prije povrate u očinsku kuću; da od nevolje i gladi ne poginu. Budi kraljem i onima koje je zavela zabluda mišljenja ili ih rastavila nesloga; pa ih privedi u luku spasa i k jedinstvu Crkve da uskoro bude jedno stado i jedan pastir. Budi napokon kraljem i svim onima koji se nalaze u praznovjerju starih pogana; izbavi ih iz tmina i privedi ih u svjetlo i Kraljevstvo Božje.

Podaj, Gospodine, Crkvi svojoj sigurnu i stalnu slobodu; daj svim narodima mir poretka, učini da se od jednog do drugog kraja zemlje čuje jedan glas: Hvala budi Božanskom Srcu po kom nam je dano spasenje. Njemu budi slava, Njemu čast u vijeke. Amen!

Bitno.net

Ovaj članak Presveto Srce Isusovo se prvo pojavio na Bitno.net.

Moramo se suočili s pitanjima koja su prečesto plod ljudske pohlepe. Radi se o trgovini ljudima, prisilnom radu, kršenju ljudskih prava, te radu mnogih muškaraca i žena koji žive i rade na moru.

Foto: Opus Dei

Ovaj članak Papa Franjo kapelanima apostolata mora dodijelio iste ovlasti kao i misionarima milosrđa se prvo pojavio na Bitno.net.

Isus je više puta i u raznim zgodama očitovao sv. Margareti Mariji, a ona ih je u svojim spisima zabilježila. Obično se nabraja 12 obećanja Srca Isusova

12 obećanja Srca Isusova/Foto: Fr Lawrence Lew OP | Flickr.com

Koncem XVII. stoljeća božanski je Spasitelj odabrao redovnicu Margaretu Alacoque. Mnogo puta joj se sam ukazao i učio je kako treba štovati njegovo Presveto Srce, dao joj upute i zapovijed kako da proširi tu pobožnost. U jednome ukazanju Isus je rekao: “Moje Božansko Srce je tako puno ljubavi prema ljudima da nije više u stanju zadržati taj plamen. Pomozi mi da plamen moga Srca obasja sve ljude i dadne im potrebne milosti.”

Godine 1675. došlo je do važna ukazanja u kapeli Pohođenja. Margareta ugleda Isusa koji joj naloži neka se zauzme da se na petak nakon tijelovske osmine uvede blagdan Srca Isusova. Iako je bila izložena najvećim protivljenjima i okrivljavanjima, sa svim se žarom posvetila širenju pobožnosti u čast Srcu Isusovu.

Ljubav prema Presvetomu Srcu Isusovu, posve naravno, potiče i u našemu srcu želju i nastojanje da svoje srce uskladimo s njegovim Srcem. Time pobožnost Srcu Isusovu postaje najuzvišenija i najdjelotvornija škola kršćanskoga posvećenja i svetosti. To je ujedno i glavni plod te pobožnosti. Uz taj nadnaravni plod pobožnosti obvezao se Spasitelj da će štovatelje svoga Presvetog Srca obasuti i s mnogim drugim nadnaravnim i naravnim milostima. O njima govore ova »Obećanja Srca Isusova«.

Isus ih je više puta i u raznim zgodama očitovao sv. Margareti Mariji, a ona ih je u svojim spisima zabilježila. Kasnije su ta obećanja sabrali pa ih nabrajaju obično dvanaest. Iz njih proizlazi da Isus obećava onima koji budu štovali njegovo Presveto Srce ove duhovne i vremenite blagodati:

1. Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.
2. Unijet ću mir u njihove obitelji.
3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
6. Grješnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.
7. Mlake će duše postati revne.
8. Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.
9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
10. Svećenicima ću dati dar da taknu i najtvrdokornija srca.
11. Imena onih koji budu širili ovu pobožnost bit će upisana u mome Srcu i neće se nikada izbrisati.
12. Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obećavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjemu času.

1. DAT ĆU IM SVE MILOSTI KOJE SU IM POTREBNE U NJIHOVU STALEŽU

Sve što postoji na ovome svijetu ima svoj konačni cilj: mala vlat trave i velik krošnjat hrast, mala riječna ribica i strašna morska neman, grumenčić koji gazimo prolazeći putem i masivne planine. Savršeno nam je jasno da i čovjek ima svoj konačni cilj i svoj poziv. Bog je naredio čovjeku da vlada nad svom zemljom, da je sebi podloži i nad svakim stvorenjem pod nebom. Bog je još nešto učinio: pozvao je čovjeka na svetost. Svakoga čovjeka bez iznimke. Obdario ga je slobodnom voljom, pokazao mu siguran put do sebe i sretne vječnosti. Rekao je: ako želiš, možeš izabrati taj put i ići njime, ali možeš izabrati i drugi put – svoj vlastiti.

Vidimo koliko je povjerenja Bog imao prema čovjeku kada ga je obdario slobodnom voljom. Ipak, ta velikodušnost može se pretvoriti u tragediju ako čovjek izabere krivi put. Baš tada kada se ljudi nađu na raskrižju Božjega i vlastitog puta, Krist se pojavljuje pred njima, pokazuje svoje Srce i daje jamstvo: “Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.”

Kada je Krist dao to obećanje, sigurno je mislio ne samo na zvanje u braku, samoći, ovome ili onom zanimanju. Mislio je i na redovničko i svećeničko zvanje. U svakome staležu ili zanimanju potrebna nam je milost, odnosno Božja pomoć za dobro izvršavanje svakodnevnih obveza.
Ovim obećanjem Krist je ljudima “dao riječ” da ih neće ostaviti na putu za koji je rekao da je siguran.

2. UNIJET ĆU MIR U NJIHOVE OBITELJI

Na svijet dolazimo u obitelji, a tijekom života prolazimo u zajedništvu s drugima. Trebali bismo često zahvaljivati Bogu što smo se rodili u katoličkoj i vjerničkoj obitelji. Stoga smo odgovorni jedni za druge: roditelji za djecu, a djeca za roditelje, ne samo u materijalnome, već i u duhovnom smislu, u stvarima koje se odnose na vjeru i Boga. Imamo obvezu uzajamne molitve. Znamo kako se dugo sv. Monika molila za svoga sina sv. Augustina. Osim molitve trebamo svojim bližnjima davati dobar primjer u svakodnevici. Govoreći drugim riječima, obitelj je “mala Crkva” u kojoj se surađuje i živi s Bogom.

Promatrajući obitelj iz neposredne blizine vidimo da često nije tako. Mnogo je posvađanih obitelji u kojima vladaju zloba, mržnja, psovka, sablazan, alkoholizam i drugi poroci. U takvim obiteljima Bogu nema mjesta. Tamo je on suvišan. U njima ima mjesta za sve drugo, ali ne i za Boga, a same obitelji često nemaju snage vratiti se na pravi put. Zato Isus ovim obećanjem jamči: “Unijet ću mir u njihove obitelji.” Bog, koji je sama Ljubav, može dati i daje takvu sigurnost pa se na njega možemo osloniti bez rizika.

3. TJEŠIT ĆU IH U SVIM NJIHOVIM PATNJAMA

Što su bol i patnja znamo jako dobro iz vlastitoga iskustva ili promatrajući druge. Trpljenje je nerazdvojna stvarnost u životu svakoga čovjeka i susrećemo se s njima na svakome koraku. Kada se govori o boli, misli se na tjelesno trpljenje. Patnja se pak odnosi na duhovno trpljenje, uzrokovano grijesima i udaljavanjem od Boga. U Evanđelju se nalaze mnogi primjeri kada Isus ozdravlja ljude koji trpe na tijelu i duši. Sjetimo se barem nekih prizora: ozdravljenje deset gubavaca, uzetoga, slijepca od rođenja, žene koja je bolovala od krvarenja, susret s javnom grješnicom, obraćenje Marije Magdalene, milosrdni pogled upućen Petru koji ga izdaje i dr. Isus nikada nije prošao ravnodušno pokraj čovjeka patnika. Suosjećao je s ljudima koji su prema njemu pružali sklopljene ruke.

U novije vrijeme i pred našim očima tako je činio Ivan Pavao II. On je bio svjestan što su bol i patnje u čovjekovu životu jer je i sam mnogo trpio. Bolesnike je držao najvećim blagom i blagoslovom Crkve. Za svojih apostolskih putovanja svijetom Svetomu je Ocu često nedostajalo vremena da se posveti diplomatima, novinarima i političarima, ali uvijek je odvojio dovoljno vremena za susret s patnicima na tijelu i na duši.

Isus nije zaobišao patnike ni u svojim obećanjima. Obećao je da će im biti lijek i liječnik: “Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.” Svećenici i redovnici koji se svakodnevno susreću s bolesnicima po bolnicama svjedoci su njihove velike radosti kada susreću Isusa u svetim sakramentima. Ponekad se događa da su napušteni od svih, čak i od najbližih, ali znaju da ih Isus nikada neće napustiti. U zajedništvu s njim lakše im je nositi križ trpljenja.

4. BIT ĆU IM SIGURNO UTOČIŠTE ZA ŽIVOTA, A OSOBITO NA ČASU SMRTI

Ljudski život često je izložen različitim opasnostima. Tisak, radio i televizija svakodnevno donose izvještaje o ratovima, ubojstvima, nesrećama na radu, na cestama i moru. Česti su i slučajevi iznenadnih smrti uzrokovanih bolestima. Uistinu je tako. Unatoč golemu i brzu razvoju grana privrede, medicine i tehnike, čovjek današnjice u mnogim situacijama ostaje bespomoćan. Liječnici izjavljuju da je medicina u nekim slučajevima nemoćna i da je potrebno “čudo” i intervencija odozgor. Bolesnici to savršeno razumiju. Štovateljima Srca Isusova koji su teško bolovali gotovo uvijek je preko usana prolazio strjelovit zaziv: “Srce Isusovo, u tebe se pouzdajem, neću biti izgubljen na vijeke.” Uistinu, može li Bog, koji je sama Ljubav i koji se u potpunosti predao za nas do ludosti Križa i u euharistiji, izigrati naše pouzdanje? Zacijelo ne.

Moramo biti svjesni da je naš život izložen još jednoj opasnosti, strašnijoj od bolesti, tjelesnoga trpljenja, pa čak i od smrti. Ta opasnost je gubitak Božjega života – posvećujuće milosti – u duši. O toj stvarnosti odluka ovisi isključivo o nama samima. Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Kristove: bolest, trpljenje, pa čak ni smrt, ali imamo slobodnu volju i radi grijeha možemo izgubiti posvećujuću milost. To je najveća opasnost koja vreba na svakoga čovjeka.

Isus koji savršeno poznaje ljudsko srce želi nam pomoći. On, koji je Bog, stvorio je i oblikovao ljudsko srce i nitko bolje od njega ne poznaje naše srce. Dolazi nam u susret riječima: “Bit ću im sigurno utočište za života.” Znamo dobro da o našoj vječnosti odlučuje posljednji tretnutak našega života. Stoga Božansko Srce jamči svojim štovateljima: “Bit ću im sigurno utočište u času smrti.”

5. IZLIT ĆU OBILJE BLAGOSLOVA NA SVE NJIHOVE POTHVATE

Svaki je čovjek velika tajna. Živi u svojemu, često zatvorenim za druge, svijetu. Naši pradjedovi su govorili da je potrebno s nekim pojesti vreću soli da bismo ga upoznali. Ne jednom roditelji ne poznaju dovoljno svoju djecu, kao ni djeca roditelje. Ne poznaju se do kraja oni koji zajedno žive u ovomu ili onom društvu. Svatko ima svoj nutarnji svijet u kojemu živi, radi i prebiva.

Svatko od nas trudi se u životu postići neki cilj. Djetetu će to biti igračka, učeniku uspješno završen razred ili škola, studentu završetak studija, mladiću ili djevojci sretna ljubav i osnivanje obitelji, ocu obitelji napredak u poslu i bolja zarada, dobrim roditeljima osiguranje budućnosti njihove djece…

Naš život je jedna velika nada, veliko iščekivanje, put koji vodi nekome cilju. Loše je ako to nije ravan put, nego vijugavi putovi i slijepe ulice. Da, često na svojemu putu nailazimo na različite poteškoće i brige, ne jednom smo sami krivi zbog njih, ali nekada ne ovise o nama. Svakodnevno se hrvamo s njima. Čini nam se da ta borba prekoračuje naše snage i mogućnosti pa nas to obeshrabruje. Tražimo pomoć od drugih, prijaznih nam ljudi. Vjernici očekuju pomoć “s visina”. Naručuju svetu misu moleći Boga za blagoslov, zdravlje i potrebne milosti. Kada je Isus svojedobno “diktirao” svoja obećanja sv. Margareti Mariji Alacoque, mislio je i o svakodnevnim brigama onih koji su se pouzdali u njegovo Božansko Srce i njemu se predali. U jednomu od svojih obećanja poručio je: “Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.”

Kada u našemu životu tražimo rješenje najsloženijih stvari i problema, tražimo najutjecajnije posrednike, takve koji u danome mogu najviše učiniti. Kod toga nemojmo zaboraviti da imamo najpouzdanijega “Posrednika” koji reče: “Ja sam Put, Istina i Život.” U potpunosti se pouzdajmo u njega i napominjimo mu: “U tebe sam, Srce Isusovo, položio svoju nadu i neću se postidjeti nikada.”

6. GREŠNICI ĆE NAĆI U MOME SRCU IZVOR I BESKRAJNO MORE MILOSRĐA

Ovo se obećanje tiče neposredno svakoga čovjeka. Jer tko je od nas ljudi bez grijeha? Sjetimo se sljedećega evanđeoskog prizora: pred Isusa su doveli ženu koja je uhvaćena u bludništvu. Židovi su je nastojali kamenovati. I što čini Isus? Obraća se onima koji su je doveli pred njega i govori: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.” Nadalje, saginje se i prstom po pijesku ispisuje njihove grijehe. Kada su svi otišli, Isus upita ženu: “Gdje su ovi, zar te nitko ne osudi?”, a žena odgovori: “Nitko, Gospodine.” Tada joj Isus odgovori: “Ni ja te ne osuđujem – idi i od sada više nemoj griješiti.” To je samo jedan od mnogobrojnih primjera Božjega milosrđa u Evanđelju. Uostalom, nigdje u Svetome pismu nećemo naći rečenicu u kojoj piše da je Isus nekoga od sebe odbacio, otpisao ili zaboravio. Naprotiv – kako pjevamo u jednoj od crkvenih pjesama Srcu Isusovu – “Spasitelju, dobri Isukrste, ti si dobar Pastir stada svog. Ti nad njime lebdiš, bdiješ, paziš, da ga ništa ne zadesi zlog”.

U našemu vremenu pobožnost Božanskoga milosrđa s pravom povezujemo s objavama sv. Faustine. Ona su na neki način produžetak i prisjećanje na obećanja koja je Isus u 17. stoljeću dao sv. Margareti Mariji Alacoque.

Vraćajući se spomenutome obećanju, čini se da je Isus ipak mislio na ljude koji žive u stanju teška grijeha. Znamo da srce svakoga čovjeka čezne da bude voljeno i da voli druge. Jadni su oni koji ne vole Boga. Iz toga nužno proizlazi da ne vole ni drugoga čovjeka, svoga bližnjega. Često su tome svjedoci svećenici i redovnici koje služe vjernicima u sakramentu svete ispovijedi. Nerijetko život u takvu grijehu i stanju duše vodi ludilu, očaju i samoubojstvu.

Istodobno, Krist stoji pred tim dušama otvorena Srca i obećava: “Grešnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.” To je plod beskrajne Božje ljubavi prema čovjeku. Isus nas je prvi ljubio, čak do ludosti Križa, a ljubi nas i svakodnevno u otajstvu euharistije. Trpio je i umro za naše grijehe, za svaki grijeh koji smo učinili i koji ćemo učiniti do kraja života. Zato njegovo milosrđe ne poznaje granice. Uistinu, Isus nam želi oprostiti svako zlo, ako ga za to molimo. Svakome čovjeku upućuje riječi izgovorene javnoj grešnici: “Ja te ne osuđujem – idi i od sada nemoj više griješiti.”

7. MLAKE ĆE DUŠE POSTATI REVNE

Netko je lijepo rekao da su poslovice narodna mudrost. Čini se da dvije poslovice otkrivaju misao sedmoga obećanja koje je Isus dao Margareti Mariji: “Reci s kime se družiš i reći ću ti kakav si” i “S kim se družiš, takav si”. Ako se družiš s ljudima s ruba društva, koji zloupotrebljavaju alkoholna pića, uzimaju drogu, robuju porocima, koriste se vulgarnim jezikom, reći ću ti da si sličan njima. I obrnuto: ako prebivaš u Božjemu društvu, misliš na molitvu, svetu misu nedjeljom i blagdanom, svetim sakramentima, prakticiraš pobožnost prvih petaka, postaješ sličan njemu.

Često se roditelji, koji bez sumnje imaju velika životna iskustva, boje za svoju djecu da ne upadnu u loše društvo; i imaju pravo. Jednako tako jednostavni ljudi, koji susretnu svećenika u civilu, nakon kratka razgovora zaključuju: “Gospodine, vi ste svećenik.” Upitani: otkuda to znaju, ne umiju odgovoriti, ali često su u pravu.

Srce Isusovo je blago, ponizno i puno ljubavi. Ni na što nas ne prisiljava. Zlo uvijek na sebe privlači pozornost, bahati se i veoma se nabacuje. Svatko od nas ima slobodnu volju kojom nas je Bog obdario, mora izabirati. Uostalom, cijeli naš život je neprestano biranje između dobra i zla. Isus nas potiče na to da u život krenemo s njim. Dajući ovo obećanje: “Mlake će duše postati revne”, rekao je o sebi: “Ja sam Put, Istina i Život.” Možda će to biti križni put, no zacijelo ispravno izabran.

8. REVNE ĆE SE DUŠE UZDIĆI DO VELIKE SAVRŠENOSTI

Uvriježeno je mišljenje među ljudima da je simbol ljubavi srce. To je istina jer volimo srcem. Koliko je o toj temi napisano knjiga, stihova, pjesama, naslikano slika, snimljeno filmova. Majke nerijetko govore da ih boli srce kada vide da njihova djeca žive loše jer su upala u loše društvo. Također govore kako im se srce raduje kada vide radost svoje djece.

Među ljudima ljubav je veoma različita. Zna biti licemjerna i lažljiva; može se samo glumiti radi ostvarivanja vlastitih ciljeva. Ljubav može biti prava, iskrena, s potpunim predanjem voljenoj osobi. Također, može se voljeti sama sebe, ali u drugoj osobi. Mladi nekada govore: “Marina voli Josipa” ili: “Sanja voli Marka.” Takva osoba zapravo voli sebe, a ne nekoga drugog. Međutim, prava i istinska ljubav je potpuno posvećenje drugoj osobi. Isus je to lijepo definirao u evanđelju: “Nema veće ljubavi od te kada netko svoj život daje za drugoga.” On je to učinio umirući na križu za svakoga od nas. Učinio je i korak više. Čovjek pak ne može učiniti ništa više od toga nego da drugome posveti svoj život.

Znamo da sveti Maksimilijan Kolbe u koncentracijskom logoru u Auschwitzu nije mogao učiniti ništa više za gospodina Gajovničeka, nego za njega umrijeti u bunkeru gladi. Isus je ne samo čovjek, nego i svemogući Bog. Iz ljubavi prema čovjeku skrio se u komadiću hostije i postao nam hrana. Evo, koliko nas je ljubio! Što želi zauzvrat? Ništa više nego uzajamnu ljubav kao zahvalnost s naše strane. U životu se trudimo tako raditi, ali često nevješto, mlako i s malo truda. Naše srce je razdijeljeno. U njemu je malo mjesta za Boga, a ostatak za osobne brige i probleme. Zato nas Isus u ovomu obećanju uvjerava: “Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.”

9. BLAGOSLOVIT ĆU I KUĆE GDJE BUDE IZLOŽENA I ČAŠĆENA SLIKA MOGA PRESVETOG SRCA

U većini katoličkih domova, osim raznih slika i pejzaža, mogu se vidjeti slike Srca Isusova, Majke Božje i svetaca. Moglo bi se činiti da je sve u najboljemu uredu, da sve »klapa« i da je Isus o tome mislio kada je dao ovo obećanje. Ipak, pročitajmo ovo obećanje malo temeljitije. Isus je rekao: »Kuće, gdje će biti ČAŠĆENA slika moga Presvetog Srca.« Dakle, ne radi se o kućama gdje će slika Srca Isusova biti samo izložena. Kada netko objesi sliku Srca Isusova na zid, a u kući vladaju zloba, mržnja, psovka, pijančevanje i drugi poroci, možda je bolje da se u takvoj kući ne nađe slika Srca Isusova. Isus jamči svoj blagoslov u obiteljima u kojima je Božje Srce »Kraljem i Ocem« svima u obitelji u svakodnevnome životu.

Zateknemo li se u kupovini, možemo primijetiti da ljudi, kada otvaraju novčanike kod blagajne, imaju malo ili mnogo novaca, ali i to da u njima imaju fotografije svojih najmilijih. Muž ima sliku žene, žena muževu, roditelji djece, mladić svoje zaručnice i obrnuto. Susrećemo i ljude koji osim takvih fotografija imaju male sličice Majke Božje ili Srca Isusova. Moguće je da se na poleđini tih sličica nalazi ispisan i datum osobne posvete. Sa sigurnošću, obećanje: »Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca« odnosi se i na te osobe, kao i na vozače koji u svome automobilu, osim kipića sv. Kristofora, zaštitnika svih putnika, imaju i sličicu Srca Isusova.

U našoj domovini provodile su se i još uvijek se provode duhovne obnove za vrijeme kojih se obitelji posvećuju Božjemu Srcu. Možda je i tvoja obitelj njemu posvećena? Potvrda toga je slika na zidu. Nedavno sam od oca jedne obitelji čuo molbu: »Pater, propovijedajte svojim vjernicima da je istina to što je Isus obećao.« Pri tome mi je pričao o iskustvima iz vlastita života. Istina je, jer obećao je to nitko drugi nego Isus, objavljujući sv. Margareti Mariji svoje Srce puno ljubavi.

10. SVEĆENICIMA ĆU DATI DAR DA TAKNU I NAJOKORJELIJA SRCA

Osnivajući Crkvu Isus je pozvao apostole koji će naviještati evanđelje i širiti njegovo kraljevstvo. Među njima je izabrao sv. Petra, kojega je postavio za svoga zamjenika na zemlji. Zamjenik sv. Petra danas je papa Benedikt XVI., a zamjenici apostola – biskupi i svećenici. Krist ih je uspoređivao s radnicima u vinogradu ili kod žetve: »Molite Gospodara da pošalje radnike u svoj vinograd, u žetvu svoju.«

Normalna je stvar da su svi koji pripadaju Crkvi, tj. katolici dužni raditi u Gospodnjemu vinogradu. Radnici »po službi« u njegovu kraljevstvu jesu biskupi i svećenici. Takvima nas drže ljudi. Svećenici, koji su svoj život posvetili Bogu, smatraju se Kristovim slugama. Papa Ivan Pavao II. sebe je nazvao »sluga slugu Božjih«. Svećenici su, dakle, pozvani da u Crkvi naviještaju Božju riječ i dijele svete sakramente. Sv. Pavao čak na prvo mjesto stavlja naviještanje Riječi, a zatim dijeljenje sakramenata.

Naviještanje Božje riječi velika je čast, ali i velik napor. Posebno u današnjemu vremenu u kojemu živimo. Ljudi su zatrpani lavinom riječi preko reklama, televizije i ostalih medija. Nažalost, teško je razlikovati Božju riječ od praznih priča. Ljudi su nasićeni riječju koju slušaju i primaju je veoma selektivno i s rezervom. Čini se stoga da su u sadašnjemu trenutku potrebniji svjedoci, ljudi koji će ne toliko riječima, koliko cijelim životom svjedočiti ono što naviještaju. Takav radnik na Božjoj njivi sa sigurnošću je bio papa Ivan Pavao II. Divili smo se njegovoj zauzetošću u propovijedanu i svjedočenju.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Dakle, svećeničku službu moguće je usporediti s oranjem uzbrdo. U načelu napor svećenika razlikuje se od obična posla jer ima potporu Učitelja: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.« Svećenici su svjesni toga da Bog daje milosti, a oni su jedino oruđe u Božjim rukama. U župnim stanovima svećenika u mome rodnom kraju, ovdje u Zagrebu, pa i tamo gdje sam se koji put našao na ljetovanju, vidio sam slike Srca Isusova. Iz razgovora s njima zaključio sam da imaju duboku vjeru u Srce Božje jer su s velikim pouzdanjem predavali svoje vjernike i župe pod njegovu zaštitu. Stoga zahvalimo Gospodinu što je nama svećenicima dao obećanje: »Svećenicima ću dati dar da taknu i najokorjelija srca.«

11. IMENA ONIH KOJI BUDU ŠIRILI OVU POBOŽNOST BIT ĆE UPISANA U MOME SRCU I NEĆE SE NIKADA IZBRISATI

Nekoliko dana nakon svoga svećeničkog ređenja slavio sam sv. misu u samostanu sestara Marijina pohođenja u Krakovu. U blagovaonici samostana vidio sam veliku sliku Srca Isusova. Naslikao ju je svećenik koji je sestrama bio dugogodišnji ispovjednik, a prije svoje smrti darovao im ju je. Na slici je, sitnim slovima, bio potpisan taj svećenik, ali ne u podnožju slike, kako to obično rade slikari, nego upravo na Srcu Isusovu. Poglavarica samostana mi je pričala kako je taj svećenik imao veliko pouzdanje u Srce Isusovo kada je bio župnik i kao njihov ispovjednik. Zacijelo je bio u pravo jer drukčije i ne može biti.

Ljudi koji se istinski vole žele uvijek biti zajedno. U trenucima rastanka razmišljaju o voljenoj osobi i raduju se samoj pomisli kada će ponovno biti zajedno. Taj netko drugi, on ili ona, neprestano je u njihovim mislima, mašti i planovima o budućnosti, odnosno upisan je u njihovu srcu. Tako je među ljudima, a tako je i između Srca Isusova i onih koji su mu posvećeni. Isus nas je prvi ljubio, čak do ludosti križa i euharistije. Predao nam se do toga stupnja da je postao našom hranom. Zapisao nas je u svome srcu za vjekove. Sada ovisi isključivo o nama želimo li prihvatiti njegovu ljubav i odgovoriti na nju ljubavlju. Hoće li moje srce biti sjedinjeno s njegovim?

Na poseban se način ovo obećanje Srca Isusova odnosi na one koji su cijeli svoj život, odnosno to što je svakome čovjeku najdragocjenije, posvetili Bogu. Mislim sada na muške i ženske redovničke zajednice i svjetovne institute posvećene Srcu Isusovu, na misionare i misionarke koji su zaslužni što su mnoge župe i obitelji posvećene Božjemu Srcu. Nemoguće je da Isus zaboravi one koji ga vole i gorljivo šire čast njegova Srca.

12. SVIMA KOJI SE BUDU PRIČESTILI NA PRVI PETAK TIJEKOM DEVET MJESECI UZASTOPCE, OBEĆAVAM MILOST POKORE NA SAMRTI: ONI NEĆE UMRIJETI U NEMILOSTI NI BEZ SAKRAMENATA. MOJE ĆE IM SRCE BITI SIGURNO UTOČIŠTE U POSLJEDNJEMU ČASU

Od svih obećanja Srca Isusova objavljenih sv. Margareti Mariji ovo dvanaesto je najpopularnije. Nakon prve pričesti po savjetu svećenika, časnih sestara i kateheta svi smo još kao djeca odlučili obaviti pobožnost prvih petaka. Možda smo dobili male knjižice u koje smo zapisivali datume ispovijedi i potpise ispovjednika.

Ovo obećanje uvriježeno se naziva »veliko obećanje« i uistinu je takvo. Jer nitko drugi nego on, Isus Krist, obećao nam je vječno spasenje za tako mali napor s naše strane. Zbog čega Isus traži baš devet petaka, a ne npr. pet, dvanaest ili četrdeset prvih petaka, jer i ti brojevi nose simboliku u Bibliji?

Možda je to zbog ljudskoga života koji se pod majčinim srcem razvija devet mjeseci. Po danome obećanju Isus drži: ako ga netko bude volio tijekom devet mjeseci, bit će mu vjeran cijeli život. Tako bi barem trebalo biti. Međutim, život pokazuje da nije tako. Događa se da veoma gorljivi dječaci i djevojčice ili uzorni ministranti, kada odrastu, zaborave Boga i njegove zapovijedi. Isus, pak, njih nikada ne zaboravlja i ostaje vjeran danome obećanju.

U jednoj knjizi čiji je autor svećenik pročitao sam njegovo svjedočanstvo. Piše: »Bio sam svjedok prometne nesreće i prišao teško ranjenu mladiću. Sagnuo sam se. Bio je još pri svijesti. Kada me je vidio, zamolio je da ga ispovjedim. Nakon odrješenja zamolio me je da o svemu obavijestim njegovu majku i dao mi je adresu. Sutradan sam se spremio na put da izvršim dano obećanje. Trajale su priprave za pogreb. Prenio sam pokojnikovoj majci vijest o njegovu pomirenju s Bogom u trenutku smrti. Plačući, odgovorila je: ‘Znala sam da će tako biti jer je obavio prve petke.’«

Nerijetko se događa da se prema velikome obećanju odnosimo iz interesa, po načelu kupnja/prodaja: Gospodine Isuse, obavit ću prve petke, a ti ćeš mi osigurati nebo. Takvo razmišljanje je pogrešno. Krist želi da nas vode dobra nakana i ljubav prema njemu, a ne računica. Ako volimo neku osobu, tada zauvijek želimo biti s njom. Ako volimo Isusa, tada uvijek želimo biti s njim, a ne samo tijekom devet prvih petaka.

Preuzeto s www.scj.hr

Ovaj članak 12 obećanja Srca Isusova se prvo pojavio na Bitno.net.

“Postoji mogućnost da je požar izazvao električni kvar ili neugašeni opušak. Za sada ne možemo dati prednost niti jednoj od ove dvije mogućnosti“

Foto: YouTube

Državno odvjetništvo u Parizu priopćilo je kako požar u Notre-Dameu, koji je buknuo u travnju, nije podmetnut, donosi CNN. „Preliminarna istraga požara, u kojem je uništen velik dio crkve koja je stara 850 godina, pokazuje kako on nije namjerno izazvan“, izjavio je pariški državni odvjetnik Remy Heitz.

Dodao je kako će nastavak istrage povjeriti trojici istražnih sudaca koji raspolažu većim ovlastima u istrazi i koji mogu podići optužnicu za nemar protiv eventualnih počinitelja.

Heitz je također izjavio kako su uočeni stanoviti propusti, ali i da „dosadašnja istraga ne omogućuje da utvrđivanje točnog uzroka požara“. Državni odvjetnik je rekao kako je nekoliko pretpostavki privuklo pozornost istražitelja.

Postoji mogućnost da je požar izazvao električni kvar ili neugašeni opušak. „Za sada ne možemo dati prednost niti jednoj od ove dvije mogućnosti“, zaključio je državni odvjetnik Heitz. Istražitelji su tijekom predistrage saslušali stotinjak svjedoka, radnika, čuvara i direktora tvrtki koji su radili na gradilištu te čelnike biskupije.

Požar na katedrali, koji je buknuo na početku Velikog tjedna, potresao je svijet i potaknuo brojne donatore da se uključe u obnovu simbola Francuske, ali i kršćanskog zapada. Prva sveta misa nakon požara služena je 15. lipnja kada je na njoj sudjelovao uzak krug ljudi sa zaštitnim kacigama na glavi.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Ovaj članak Poznati prvi rezultati istrage: Požar u Notre-Dameu nije podmetnut se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak Novi nacrt GUP-a bez crkve na Savici – vjernici prozvali gradske institucije za nebrigu i nezainteresiranost se prvo pojavio na Bitno.net.

Biskup Jenky jučer je obavijestio Vatikan da je građanska parnica završila te da su Sheenovi posmrtni ostaci prebačeni. Vatikan je potvrdio da se kauza za beatifikaciju sada nastavlja.

Foto: Pinterest / Fulton Sheen

Posmrtni ostaci sluge Božjeg Fultona Sheena nakon tri godine pravne borbe prebačeni su iz New Yorka u Peoriju, čime je otvoren put za nastavak kauze za beatifikaciju bivšeg američkog nadbiskupa.

Biskup Peorije, Daniel Jenky, jučer je objavio da su posmrtni ostaci prebačeni iz katedrale svetog Patrika u New Yorku u katedralu Bezgrešnog začeća u Peoriju.

“Crkveni zakon zahtjeva da prijenos ostataka osobe čija se beatifikacija razmatra mora… biti obavljen bez svečanosti”, stoji u izjavi koju je 27. lipnja objavila biskupija Peoria.

“Kao posljedica toga, prijenos nije mogao biti unaprijed javno najavljen. Također, tijekom prijenosa nije se smjela organizirati nikakva liturgijska ceremonija ili javno okupljanje. Stoga je prijenos posmrtnih ostataka obavljen bez prethodnog obavještavanja javnosti”, objašnjavaju iz biskupije

Sheenovi posmrtni ostaci bit će položeni u mramornu grobnicu unutar katedrale Bezgrešnog začeća koja se nalazi u pokrajnjem oltaru posvećenom Gospi od Brze Pomoći čiji se spomendan jučer slavio.

Podsjetimo, sukob nadbiskupije New York i biskupije Peoria potječe još od 2002. godine kada je biskupija Peoria preuzela kauzu za beatifikaciju Fultona Sheena nakon što je nadbiskupija New York to odbila učiniti. Kauza je zaustavljena 2014., a biskup Peorije, Daniel Jenky, je kao razlog zaustavljanja naveo da je Sveta stolica zatražila prebacivanje tijela nadbiskupa Sheena u Peoriju radi nastavka procesa.

Sheen je za života bio vezan uz obje biskupije. S 24 godine je bio zaređen za svećenika u Peoriji, dok je u 61. godini zaređen za pomoćnog biskupa New Yorka.

Biskup Jenky jučer je obavijestio Vatikan da je građanska parnica završila te da su Sheenovi posmrtni ostaci prebačeni. Vatikan je potvrdio da se kauza za beatifikaciju sada nastavlja

Iako se datum beatifikacije još nije spominjao, biskup Jenky je u jučerašnjoj izjavi izrazio nadu da će dekreti iz Rima biti objavljeni u narednim tjednima, te da će Sheen biti beatificiran ove godine u kojoj se obilježava stota obljetnica njegovog svećeničkog ređenja u Peoriji.

Podsjetimo, Vatikansko medicinsko povjerenstvo još je 2014. godine potvrdilo čudesno ozdravljenje po Sheenovom zagovoru djeteta čije je srce prestalo kucati.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak Posmrtni ostaci Fultona Sheena napokon prebačeni u Peoriju, beatifikacija moguća već ove godine se prvo pojavio na Bitno.net.

Nakana je jednostavna: moli se za sve kršćanske svećenike da ustraju u jedinstvu s Kristom i njegovom Crkvom, služeći za spasenje povjerenih dušâ

Foto: Shutterstock.com

„Mi smo svjetska obitelj koja će se ovoga petka, na sam blagdan Presvetog Srca Isusova, ujediniti u molitvi za posvećenje naših svećenika“, izjavila je za CNA osnivačica organizacije “World Priest” Marion Mulhall.

Krunica će se ove godine moliti u čak 70 zemalja, s time da će krunica započinjati svakih pola sata. Molitveni maraton počinje u Južnoj Koreji, gdje će se moliti radosna otajstva, nastavlja se u Rusiji s molitvom otajstva svjetla, žalosna otajstva će se moliti u Kini… Molitva će se zatim nastaviti u Indiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Vijetnamu, Ugandi, Izraelu i brojnim europskim zemljama i SAD-u.

„Ovaj molitveni maraton smo započeli prije deset godina, kada je bilo uključeno 24 lokacija u 24 zemlje. Ove godine imamo 255 jedinstvenih molitvenih lokacija u svakom kutku svijeta. Dakle, u molitvu će tijekom cijelog dana biti uključen cijeli svijet“, objašnjava Mulhall. Prošle godine je u molitvi krunice sudjelovalo između 12 i 14 milijuna ljudi koji su izmolili oko 700 milijuna Zdravomarija.

Mulhall tvrdi kako su EWTN i drugi katolički televizijski kanali doprinijeli popularizaciji ovog projekta, pa ove godine očekuje kako će se danas u svijetu izmoliti milijardu Zdravomarija za naše svećenike.

Organizacija “World priest” je nastala 1994. godine u SAD-u, kada je laikinja Marion Mulhall tijekom euharistijskog klanjanja doživjela poziv da pod svaku cijenu promovira svećeništvo. Sveti Ivan Pavao II. je 2002. godine blagdan Presvetog Srca Isusova proglasio Svjetskim danom molitve za posvećenje svećenika. Godine 2009., u Godini svećenika, pokrenut je globalni pokret molitve krunice.

Nakana je jednostavna: moli se za sve kršćanske svećenike da ustraju u jedinstvu s Kristom i njegovom Crkvom, služeći za spasenje povjerenih dušâ. Organizatori su svjesni krize duhovnih odaziva i brojnih napada na svećenike, pa ovom inicijativom žele pružiti podršku i zahvalnost svećenicima.

Vjernici u Hrvatskoj se ovoj inicijativi mogu pridružiti tako da tijekom današnjeg dana izmole jednu krunicu na navedenu nakanu. Krunica za Papu i njegove nakane će se moliti u Rimu u 18 sati.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Ovaj članak Jedinstveni molitveni maraton: Danas će se diljem svijeta izmoliti milijardu Zdravomarija za svećenike se prvo pojavio na Bitno.net.

Pobožnost prema Presvetome Srcu predstavlja veliki po­vijesni izražaj pobožnosti Crkve prema Isusu Kristu, svome Zaručniku i Gospodinu. Ona zahtijeva temeljni stav koji se sastoji od obraćenja i zadovoljštine, ljubavi i zahvalnosti, apostolske zauzetosti i posvete prema Kristu i njegovu spasenjskome dje­lu.

Lipanjska je pobožnost novijeg datuma. Nije tako stara kao svibanjska, koja datira još od bl. Henrika Suzo (+1365), a kao javna pobožnost održana je prvi put 1784. u Ferrari, u Italiji. Jednoga svibanjskog jutra u prvoj polovici 19. st. molila se iza svete pričesti dobra, nevina duša – Anđelka od svetog Križa u zavodu Naše Gospe u Parizu. Molila je od Isusa milost da je prime u „Zbor Marijine Djece“. Dok je pobožno molila, Duh Sveti joj nadahnu korisnu misao. U mladenačkoj duši pobožne Anđelke pojavi se pitanje: Zašto ne bismo mogli imati jedan mjesec u godini, koji bi bio posvećen Srcu Isusovu, kad već imamo mjesec posvećen Majci Božjoj?

Ovu plemenitu misao priopći Anđelka svojoj poglavarici, koja to spomene pariškom nadbiskupu. Njemu se ovaj prijedlog neobično svidio, pa stoga i dopusti 1834. godine, da se u njegovoj nadbiskupiji lipanj posveti Srcu Isusovu. Gesta pariškog nadbiskupa djelovala je pozitivno i na ostale njegove istomišljenike, pa je lipanjska pobožnost počela osvajati katolički svijet. Kroz kratko vrijeme pobožnost Srcu Isusovu obuhvatila je čitavu Katoličku Crkvu. Papa Pijo IX. podijelio je 1873. posebne oproste onima koji obavljaju lipanjsku pobožnost na čast Srca Isusova. To isto učinio je 8. VIII. 1906. sv. Pijo X.

Prema jasno i nedvojbeno izraženom načelu vrhovnoga autoriteta u Katoličkoj Crkvi, pobožnost Srcu Isusovu je najuzvišenija od svih pobožnosti, koje posjedujemo u svojoj duhovnoj riznici. Uvjerenje Crkve o ovom pitanju izrazio je sažeto, ali određeno Simun Gourdan, pobožni i učeni pisac 1711. godine. On veli: „Između svih pobožnosti, pobožnost Srcu Isusovu je najsvetija, najstarija, najviše odobrena, naj savršenija, najkorisnija, najmilija našemu Gospodinu i najpotrebnija.“ Svaku od svojih tvrdnja raščinio je pisac jasno i jezgrovito.

Pobožnost Srcu Isusovu, veli on, jest „najsvetija, jer ona u Isusu Kristu časti ono što je u Njemu najviše duhovno i najviše ujedinjeno s Njegovim Ocem; što je najviše posvećujuće za Crkvu…“ Za potkrepu tvrdnje, daje pobožnost Srcu Isusovu najstarija pobožnost dostaje sjetiti se, kako je ta pobožnost počela u onom trenutku, kad ga je vojnik probo kopljem na Kalvariji. Prvi poklonici bili su žalosna Gospa, Ivan, Magdalena i pobožne žene. Oni su započeli pobožnost ranjenom Kristovom Srcu.

Pobožnost Isusovu Srcu nosi na sebi pečat najviših odobrenja, jer „sve stranice Sv. Pisma ne govore nam drugo, nego da treba obnoviti naše srce … A sve to ne možemo izvršiti, ako sebi ne postavimo kao uzor Srce koje ima u najeminentnijem značenju sva ta rijetka svojstva. Takvo srce ne može biti nego samo Srce Isusovo.“

Prema uvjerenju spomenutoga pisca, pobožnost je Srcu Sina Božjega „najsavršenija, jer je izvor svih drugih pobožnosti. Srce je Isusovo neizmjerna riznica, odakle su presveta Djevica i svi Sveti crpili milosti, dobra, svetost“. Ova je pobožnost „najkorisnija, jer nas uči da moramo imati poput Isusa srce čisto, blago i ponizno…“ „Najmilija je našem Gospodinu“ pobožnost Srcu Isusovu, jer „tko je pobožan Presvetom Srcu, taj časti i njegovu božansku osobu,“ ispravno zaključuje produhovljeni pisac. I na koncu umni pisac tvrdi da je pobožnost Kristovom Srcu „najpotrebnija, jer ona ide za tim da nas učini istog duha s Isusom.“

(Izvor: M. Validžić, Ranjeno Božje Srce, str. 14-43., s odobrenjem Nadb. duh. stola u Zagrebu 6.3. 1963, br. 853)

A evo što o pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu kaže Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji:

166. Na petak poslije druge nedjelje po Duhovima Crkva slavi svetkovinu Presvetoga Srca Isusova. Osim liturgijskoga slav­lja, mnoštvo drugih izražaja pobožnosti imaju za predmet Kris­tovo Srce. Nema dvojbe daje pobožnost Spasiteljevu Srcu bila i jest jedna od najraširenijih i najomiljenijih izražaja crkvene pobožnosti.

Shvaćen u svjetlu božanskoga Pisma, izraz „Srce Isusovo“ označuje samo Kristovo otajstvo, cjelokupnost njegova bića, njegove osobe, razmatrane u svojoj najintimnijoj i bitnoj jez­gri: Božji Sin, nestvorena mudrost; beskrajna ljubav, počelo spasenja i posvećenja za čitavo čovječanstvo. „Srce Isusovo“ je Krist, utjelovljena i spasiteljska Riječ koja je, po sebi, nutar­nje – s beskrajnom božansko-ljudskom ljubavlju – u Duhu protegnuta prema Ocu i prema ljudima, svojoj braći i sestrama.

167. Kao što su često podsjećali rimski pape, pobožnost Srcu Isusovu ima čvrst temelj u Svetome pismu.

Isus, koji je jedno s Ocem (Iv 10,30), poziva svoje učenike na življenje u prisnome zajedništvu s njim, na usvajanje njego­ve osobe i njegove riječi kao pravila ponašanja, a sebe samoga objavljuje kao učitelja „krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29). Može se na stanovit način reći daje pobožnost Srcu Isusovu prijevod u bogoštovne okvire onoga pogleda, koji će prema proročkoj i evanđeoskoj riječi, svi kršćanski naraštaji usmjeriti prema onome koji je proboden (usp. Iv 19,37; Zah 12,10), tj. prema Kristovu boku probodenu kopljem iz kojega je potekla krv i voda (usp. Iv 19, 34), simbol „čudesna otajstva cijele Crkve“.

Ivanovski tekst, koji pripovijeda o pokazivanju Kristovih ruku i njegova boka učenicima (usp. Iv 20,20) i poziv koji Isus upućuje svetomu Tomi da pruži svoju ruku i daju stavi u nje­gov bok (usp. Iv 20, 27) također je imao znatan utjecaj u nastanku i u razvoju crkvene pobožnosti prema Presvetome Srcu.

168. Ti i drugi tekstovi koji predstavljaju Krista kao vazmenoga Jaganjca – pobjedonosna, premda žrtvovana (usp. Otk 5,6) – bili su predmetom trajna razmatranja svetih Otaca, koji su otkrili njihova doktrinarna bogatstva i ponekad vjernike pozi­vali da prodru u otajstvo Krista kroz otvorena vrata njegova boka. Ovako piše sveti Augustin: „Ulaz je pristupačan: Krist je vrata. I za tebe se otvorio kada je njegov bok otvorilo koplje. Sjeti se stoje iz njega izašlo. Izaberi dakle gdje ti možeš ući. Iz boka Gospodina koji je visio i umirao na križu provrela je krv i voda kada je bio proboden kopljem. U vodi je tvoje pročišćenje, u krvi tvoje otkupljenje.“

169. Srednji je vijek bio posebno plodno razdoblje za razvoj štovanja Spasiteljeva Srca. Ljudi izvrsni po svojoj svetosti i nauku, kao što su sveti Bernard (+1153.), sveti Bonavetura (+1274.) te mistici, kao što su sveta Lutgarda (+1264.), sveta Matilda iz Magdeburga (+1282.), svete sestre Matilda (+1299.) i Gertruda (+1302.) iz samostana u Helfti, Ludolf Saksonski (+1378.), sveta Katarina Sijenska (+1380.), produbile su otajstvo Srca Isusova u kojemu su vidjele „utočište“ gdje se obnavlja snaga, sjedište milosrđa, mjesto za susret s njim, izvor beskraj­ne Gospodinove ljubavi, vrelo iz kojega provire voda Duha, istinska obećana zemlja i pravi raj.

170. U novome dobu štovanje Spasiteljeva Srca imalo je nov razvoj. U vremenu u kojemu je jansenizam propovijedao strogost božanske pravde, štovanje Srca Isusova bilo je djelotvo­ran lijek da se u vjernicima pobudi ljubav prema Gospodinu i pouzdanje u njegovo beskonačno milosrđe, kojega je Srce za­log i simbol. Sv. Franjo Saleški (+1622.), koji je za životno pravilo i pravilo apostolata usvojio temeljni stav Srca Isusova, tj. poniznost, blagost (usp. Mt 11,29), nježnu i milosrdnu ljubav; sv. Margarita Marija Alacoque (+1690.), kojoj je Gospo­din opetovano pokazivao bogatstva svoga Srca; sv. Ivan Eudes (t 1680.), promicatelj liturgijskoga štovanja Presvetoga Srca; sv. Klaudije la Colombiere (+1682.), sv. Ivan Bosko (+1888.) i drugi sveci i svetice bili su izvrsni apostoli štovanja Presveto­ga Srca.

171. Postoje brojni oblici štovanja Spasiteljeva Srca. Neki su izričito odobreni i često preporučivani od Apostolske Stolice. Između njih treba spomenuti:

• osobno posvećenje koje je, prema Piju XI., „među svim vježbama koje se odnose na štovanje Presvetoga Srca bez dvojbe glavno“;
• posveta obitelji pomoću koje obiteljska jezgra – već su­dionica na otajstvu jedinstva i ljubavi između Krista i Crkve snagom sakramenta ženidbe – biva posvećena Gospodinu, ka­ko bi on vladao u srcima svakoga od njezinih članova;
• Litanije Presvetoga Srca Isusova, odobrene 1891. za ci­jelu Crkvu, sa sadržajem koji je izrazito biblijski i obogaćen oprostima;
• čin zadovoljštine, obrazac molitve kojom vjernik – spo­minjući se beskrajne Kristove dobrote – moli milosrđe i daje zadovoljštinu za uvrjede koje su na razne načine nanesene nje­govu Preslatkome Srcu;
• obdržavanje devet prvih petaka u mjesecu, koje potječe od „velikoga obećanja“, što gaje Isus dao svetoj Margareti Mariji Alacoque. U vrijeme kada je sakramentalna pričest među vjerni­cima bila veoma rijetka, obdržavanje devet prvih petaka u mje­secu znatno je pridonijelo oživljavanju pristupanja sakramenti­ma pokore i euharistije. Pobožnost prvih petaka u mjesecu u naše vrijeme – ako se vrši na pastoralno ispravan način – može doni­jeti nedvojbene duhovne plodove. Ipak, potrebno je da vjernici budu prikladno poučeni o činjenici da se u tome prakticiranju ne smije polagati pouzdanje koje odiše ispraznim vjerovanjem, ko­je s ciljem spasenja, dokida nedokidive zahtjeve djelatne vjere i obveze da se živi životom sukladnim Evanđelju. Vjernici trebaju biti poučeni o apsolutno prevladavajućoj vrijednosti nedjelje, „praizvornoga blagdana“, koji se treba odlikovati punim su­djelovanjem vjernika u euharistijskome slavlju.

172. Pobožnost prema Presvetome Srcu predstavlja veliki po­vijesni izražaj pobožnosti Crkve prema Isusu Kristu, svome Zaručniku i Gospodinu. Ona zahtijeva temeljni stav koji se sastoji od obraćenja i zadovoljštine, ljubavi i zahvalnosti, apostolske zauzetosti i posvete prema Kristu i njegovu spasenjskome dje­lu. Zbog toga ju Apostolska stolica i biskupi preporučuju, promiču njezino obnavljanje: u jezičnim i ikongrafskim izražajima; u posvješćivanju njezinih biblijskih korijena i njezine poveza­nosti s najvećim istinama vjere; u potvrdi primata ljubavi pre­ma Bogu i bližnjemu, kao bitnu sadržaju te pobožnosti.

173. Pučka pobožnost teži poistovjetiti pobožnost s njezinim ikongrafskim prikazom. To je redovita činjenica koja, bez dvojbe, ima pozitivnih vidika, ali može dati prostora i nekim neprimjerenostima. Ikonografski tip koji više ne odgovara ukusu vjernika može voditi k manjemu poštovanju predmeta štovanja, neovisno od njegova teološkog temelja i od povijesno-spasenjskih sadržaja.

Tako se dogodilo s štovanjem Presvetoga Srca: neke nevri­jedne reprodukcije, ponekad slatkaste, neprikladne da bi izra­zile snažan teološki sadržaj, ne omogućuju pristup vjernika otaj­stvu Spasiteljeva Srca.

U našemu se vremenu blagonaklono gleda na usmjerenost prikazivanja Presvetoga Srca u povezanosti s trenutkom Razapinjanja, u kojemu se očituje najviši stupanj Kristove ljubavi. Presveto Srce jest raspeti Krist, s kopljem otvorenim bokom, iz kojega proviru krv i voda (Iv 19,34).

Posveta kršćanske obitelji presvetom Srcu Isusovu

Presveto Srce Isusovo, Ti si svetoj Margareti očitovalo svoju želju, da zavladaš kršćanskim obiteljima. Stoga evo, danas Tebi dolazimo, da otvoreno priznamo Tvoje neograničeno gospodstvo nad našom obitelji. Hoćemo da u njoj procvatu kreposti i mir koji si Ti obećao ovdje na zemlji. Želimo da duh ovoga svijeta, koji si Ti osudio, bude što dalje od nas. Zavladaj dakle, premilostivo Srce, našim razumom, da u Tebe čvrsto vjerujemo. Zavladaj našim srcima, da usplamtimo gorućom ljubavi prema Tebi. Žar ove ljubavi podržavat ćemo molitvom i čestom pričesti. Udostoj se o božansko Srce Isusovo, biti vazda uz nas; udostoj se blagosloviti naša duhovna i vremenita dobra, posveti svaku našu kršćansku radost, a nevolje ublaži. Ako bi Te tko od nas ožalostio milostivo nam oprosti. A kada smrt zakuca na vrata naše obitelji, da nas liši bilo kojega člana, daj da se svi podvrgnu tvojoj svetoj volji u nadi, da ćemo se jednom svi naći u Nebu, da Te uvijek slavimo i blagoslivljamo. Prečisto Srce Marijino i slavni patrijarh sv. Josip neka Ti prinesu ovu našu posvetu i neka nas podsjećaju na nju sve dane života. Slava Srcu Isusovu, Srcu našega Kralja i Oca našega! Slava Ti i hvala, o božansko Srce Isusovo, što si u našoj obitelji podiglo prijestolje svoga gospodstva! S nama dijeli radost i žalost, da nas svojom neizrecivom ljubavlju vodiš putem vječnoga života. Amen.

Bitno.net

Ovaj članak Zašto je lipanj posvećen Srcu Isusovu? se prvo pojavio na Bitno.net.

Zahvaljujući donaciji Europske unije od gotovo milijun eura, te donaciji Ministarstva kulture Srbije i Pokrajinske vlade Vojvodine od 98.000 eura, dovršena je temeljita obnova franjevačkog samostana i crkve u Baču.

Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”

Riječ je o jednome od najvrjednijih sakralnih spomenika na prostoru Vojvodine, a o čijoj se povijesnoj važnosti vrlo malo zna. Ključ obnovljenog samostana dugogodišnjem čuvaru fra Josipu Špeharu, koji za bački samostan brine dulje od trideset godina, predao je šef delegacije EU u Srbiji Sem Fabrizi, istaknuvši kako će se, “prepoznajući prošlost i gradeći sadašnjost, uspjeti izgraditi budućnost”.

“EU obilježila je 2018. kao godinu kulturnog nasljeđa i tijekom te godine mi smo udahnuli novi život i tvrđavi u Baču, a Bač je dobio nagradu za kulturno nasljeđe“, kazao je Fabrizi, dok je ministar kulture i informiranja Srbije Vladan Vukosavljević naglasio kako “kulturna i povijesna zbirka samostana pokazuje koliko je tragova utkano u taj objekt i koliko je u njemu simbola povezanosti i različitosti.”

“Multikulturalnost daje posebnost našoj prošlosti, sadašnjosti, a nadam se da će biti i u budućnosti, jer čuvajući kulturne spomenike, čuvaju se i različitosti. Samostan simbolizira obilježje naše države, a to su kulturne različitosti, spojene u jedan isti kulturni izraz”, kazao je srbijanski ministar kulture.

Svoju zahvalnost i zadovoljstvo obnovom samostana i crkve, u čijem dijelu će se nalaziti i trajni arheološki i sakralni postav, izrazio je i provincijal franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ilija Vrdoljak rekavši kako je projekt obnove bio zahtjevan, ali je iskrenom suradnjom svih omogućeno da se rekonstrukcija završi. Svečanosti otvorenja samostana prisustvovali su i predstavnici Srpske pravoslavne Crkve, te židovske i islamske vjerske zajednice.

Franjevački samostan u Baču 2001. godine proslavio je 700. obljetnicu dolaska franjevaca u Bač. Mnogi ni danas ne znaju ništa o ovom gradu, premda je njegova važnost velika kako za povijest Crkve, tako i za povijest onih Hrvata koji su tijekom 16. i 17. stoljeća pod vodstvom franjevaca iselili iz okupirane Bosne i naselili prostore Bačke te formirali dvije skupine Hrvata: Šokce i Bunjevce. Franjevačka crkva najstariji je kulturni spomenik u Subotičkoj biskupiji, a franjevci bačkog samostana osnovali su i franjevački samostan u Vukovaru, Osijeku i Somboru.

Povijest Bača do dolaska franjevaca

Grad Bač smješten je u jugozapadnom dijelu Bačke, na lijevoj obali Dunava, na rijeci Mostongi i po njegovom imenu je i čitava pokrajina između Dunava i Tise dobila ime Bačka.[1] Različiti nalazi pokazuju da je njegova povijest počela u brončano doba[2] i potvrđuju da je ovaj kraj bio naseljen još u prapovijesti.  Iskopine i tragovi iz rimskog doba govore da je Bač bio i rimska utvrda koja je služila kao i Ilok, Šarengrad i Erdut za obranu od susjednog barbarskog naroda Jazika ili Sarmata koji su već u posljednjem stoljeću prije Krista prodrli  prema donjem Dunavu te s drugim barbarskim narodima ugrožavali granice Rimskog Carstva. U 4. stoljeću Rimljani su reorganiziravši državu pojačali obranu od vanjskih neprijatelja te su na Dunavu uz Gote protjerali i Sarmate. Do potresa cijele Europe dolazi zbog velike seobe naroda za čiji se početak uzima 375. godina, a započela je prodiranjem Huna. U svojim pohodima  koje su poduzimali s prostora Panonije, Huni su prodrli i do Francuske. Nakon smrti kralja Atile 453. godine, Huni potpuno gube prevlast nad osvojenim područjima i njihovo se carstvo raspada. Prostore Panonije  naseljavaju Gepidi i na tom području osnivaju svoju državu. U 6. stoljeću na panonski prostor  naselili su se Slaveni i Avari. U početku su Avari pomogli Bizantu u obrani granica na sjeveru što je zaustavilo napade Slavena koji su provaljivali i ugrožavali granice Bizanta.

Za vrijeme cara Justinijana I. (527.-565.), jačanjem Istočnog Rimskog Carstva započela je obnova gradova koji su opustošeni u silnim seobama naroda. Iz perioda njegove vladavine potječu prve vijesti o gradu Baču, točnije o Bačkoj biskupiji. Car Justinijan 535. godine u pismu “Novella Constit XI.” , metropolitu Katelijanu u Justinijani prvoj[3], podlaže metropoliji dio Panonije secunde sa svojom biskupijom koja je imala sjedište u Baču.[4] Iz pisma je  vidljivo da je biskupija u Baču već postojala, a da ju je car samo pripojio svojoj metropoliji.

Na pitanje kada je osnovana biskupija sa sjedištem u Baču odgovara Danijel Farlatti u svojem djelu “Illyrici sacri”. Farlatti raspravlja o imenu i položaju grada: “Ovdje sada moramo istražiti gdje se nalazi taj grad Barč (odnosno Bač), koji je dobio novo biskupijsko sjedište i čiji ćeš naziv i položaj uzalud tražiti kako kod starijih tako i kod mlađih geografa.” [5] Farlatti zaključuje: “Smatram da je Bathia onaj grad koji Justinijan naziva Bač, a Sabor salonitanske crkve Barč. Taj grad leži na istočnoj obali Dunava na ušću Drave u Dunav.” [6] Dakle, Bačku biskupiju osnovao je nadbiskup Salone Honorije II. (528. – 547.), po odredbama Drugog pokrajinskog sabora salonitanske biskupije. Osnivanje biskupije imalo je razloge u velikoj udaljenosti prostora Panonije od Dalmacije, zbog koje je postojala opasnost da se zapostavi “ponovno rođen narod”[7]. Osnivanje biskupije potvrđuje bitnu činjenicu, a ta je da su na prostoru Panonije kršćani živjeli već u 6. stoljeću. Bačku biskupiju koju je osnovao  Honorije  II., svojoj metropoliji kasnije  je  podvrgao car Justinijan 535. godine, kao  što je već navedeno.

O sudbini Bača nakon vladavine cara Justinijana postoje samo oskudni izvori. U Salzburškom ljetopisu za 873. godinu stoji samo podatak da se na području Bačke nalaze Slaveni, Avari i ostaci plemena Huna. Na područje Panonije, a tako i Bačke, 895. godine dolaze Ugari pod vodstvom Arpada te živeći u okruženju kršćana primaju kršćanstvo. Oni su došavši na panonske prostore uz Avare zatekli i Slavene koji su uz ostalo utjecali i na njihov jezik i običaje. Primivši kršćanstvo, vođa Ugara, Geza, dao je krstiti svoga sina Vajka koji je dobio ime Stjepan.  Stjepan je 1000. godine okrunjen za ugarskog kralja i za njegove vladavine Bač je postao županijski i kraljevski grad.[8] U periodu vladavine dinastije Arpadovića Bač postaje i važno crkveno sjedište. U ispravi o osnivanju Zagrebačke biskupije 1094. godine, spominje se na prvom mjestu ime bačkog nadbiskupa Fabijana, što svjedoči o postojanju Bačke nadbiskupije. Prema mađarskom povjesničaru G. Fejeru, kralj Ladislav je Bačku biskupiju uzdigao na rang nadbiskupije. Bačka crkvena pokrajina ujedinjena je 1135. godine s Kaločkom crkvenom pokrajinom.

Mnogi iz kuće Arpadovića boravili su u Baču koji se već razvio u značajan grad. Provala Tatara 1241. godine opustošila je grad, ali se on ubrzo oporavio. U Baču se 1274. godine spominje kraljevsko imanje, a vojvoda Stjepan, sin Bele IV., proglasio je 1267. godine Bač svojim gradom. Nakon ubojstva Ladislava IV. 1290. godine, na hrvatsko-ugarsko prijestolje došao je Andrija III. koji je za svoje vladavine posjetio i Bač. Posljednji kralj dinastije Arpadovića, Andrija III., umro je 14. siječnja 1301. godine.

Franjevci u Baču do Mohačke bitke 1526. godine

Razdoblje od 10. do 14. stoljeća bilo je poznato po hodočašćima u Svetu zemlju, a među hodočasnicima bili su i ratnici križari koji su odlazili u križarske ratove. Srednjovjekovni redovi su kao djelo milosrđa imali zadatak da prime putnike na konak. Prihvaćanje hodočasnika činili su i samostani koji su bili na putu k Svetoj zemlji i oni u Svetoj zemlji. Osim templara i ivanovaca taj zadatak vršili su i drugi  redovi. Srednjovjekovni red imenom Regularni kanonici svetog Groba Jeruzalemskog imao je također i tu ulogu. Red svetog Groba nastao je u Jeruzalemu, nakon što su ga križari u prvom križarskom ratu 1099. godine osvojili i osnovali Jeruzalemsko ili Latinsko Kraljevstvo. Kralj Gotfrid de Bouillon[9]  uredio je Isusov grob i nad njim obnovio starokršćansku baziliku. Postavio je skupinu svećenika da se brinu za sv. Grob, a oni su se 1114. godine organizirali u zajednicu pod nazivom “Canonici regulares custodes sanctissimi Sepulchri Hierosolymitani” [10]. Oni su bili podvrgnuti jeruzalemskom patrijarhu a upravljao im je generalni prior nazvan jeruzalemski prior. Po časti su bili odmah iza biskupa i katedralnih kanonika. Padom Jeruzalema 1187. godine i padom posljednjeg kršćanskog uporišta Akre 1291. godine, regularni kanonici sele u Europu. Jeruzalemski patrijarh preselio je u Rim odakle je upravljao redom, a generalni prior svoju upravu je preselio u Perugiu. Regularni kanonici sv. Groba raširili su se po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Belgiji, Engleskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Ugarskoj, a također i Hrvatskoj.[11] Isti ti redovnici imali su svoju prepozituru i u Baču. Oni su kao i drugi redovi osnovani u doba križarskih ratova na svom odjelu imali križ te su zato dobili naziv “cruciferi” što se prevodi riječju “križnici” kako bi se razlikovalo od križara koji su bili ratnici u križarskim ratovima.

Bački župan, palatin[17] Mogh, darovao je redu mnogo plodne zemlje[18]. U kronici se spominju samo dva bačka župana Mogha: prvi od 1188. do 1193. , drugi od 1198. do 1199. godine što potvrđuje da je crkva sagrađena u 12. stoljeću.  Crkva je sagrađena između 1169. i 1188. godine u romaničkom stilu čemu svjedoče romanička apsida i zvonik crkve. Slijepi lukovi arkade na vanjskoj strani apside čest su motiv i na romaničkim crkvama u Francuskoj, Austriji i Bavarskoj. Značajka romanike je i način slaganja redova opeke i kamena: svijetlo – tamno. Potpunim gubitkom Svete Zemlje padom tvrđave Akre gubi se smisao postojanja redova koji su nastali u Svetoj Zemlji te bili vezani uz nju te 1300. godine samostan i crkvu u Baču preuzimaju  franjevci konventualne struje koji su pripadali Ugarskoj provinciji sv. Marije.[19] Samostan i crkvu franjevcima je darovao Karlo I. Robert (1301. – 1342.) [20], prvi hrvatsko-ugarski kralj iz dinastije Anjou.

Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”

Prema Vatikanskom kodeksu iz  1344. godine  koji navodi povjesničar reda Luka Wadding u devetom svesku Anala Reda, u Ugarskoj provinciji bilo je osam kustodija[21]. Na trećem mjestu je Srijemska kustodija u kojoj je bilo 10 samostana, a na prvom mjestu stoji Bač (Bachinum). Bač bi prema tome, ali i zbog činjenice da je značajan i kao sjedište nadbiskupa mogao biti i sjedište kustodije.[22] Početkom 14. stoljeća franjevci obnavljaju crkvu i samostan koje su opustošili Tatari 1241. godine. Obnovu je pomogla kraljica Elizabeta Ugarska, a završena je oko 1370. godine. U 14. stoljeću u arhitekturi zapada prevladava gotički stil koji se pojavio na prostoru Francuske u 12. stoljeću te potisnuo romaniku. U doba obnove samostana i crkve u Baču, gotika se već proširila u Europi, tako da je i crkva u Baču obnovljena u gotičkom stilu. Strop crkve napravljen je od klesanog kamena, a crkva je oslikana freskama. Romanička bifora vjerojatno je tada dobila šiljasti luk, a potpornjaci zvonika prigrađeni su također za vrijeme obnove. Život i djelovanje franjevaca u Baču  od njihovog dolaska 1300. godine, pa sve do Mohačke bitke je nepoznat jer su Turci nakon bitke 1526. godine opljačkali i spalili samostan, te su zapisi nestali. Prema općim podacima o djelovanju franjevaca na ovim područjima, zna se da su živjeli samostanskim životom, da nisu bili župnici i da su se borili protiv krivovjerja.[23] Bački samostan pripadao je do prve polovice 15. stoljeća konventualnoj struji, a utjecajem sv. Jakova Markijskog i sv. Ivana Kapistrana prišao je opservantskoj struji.

Svetog Ivana Kapistranskog u Bačko-kaločku nadbiskupiju pozvao je nadbiskup Rafael Herceg kako bi ga potaknuo na borbu protiv Turaka. Janko Hunyadi, poznati vojskovođa u borbama protiv Turaka, sakupljajući vojsku u bačkoj županiji sastao se u Baču s Ivanom Kapistranskim.[26] U Baču je 1456. godine održan zbor križarskih vojskovođa i te iste godine Turci su u bitci kod Beograda bili poraženi od kršćanske vojske. Ivan Kapistranski i Janko Hunyadi, slavni vojskovođe u toj bitci, umrli su iste 1456. godine.

Turci su 1521. godine zauzeli Beograd, glavnu obrambenu točku Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva, a potpuni raspad obrane započeo je padom Knina 1522. godine, a zatim padom Skradina, Ostrovice i Sinja. Godine 1526. osvojen je Osijek, a samim tim i Srijem i istočna Slavonija. Bačko-kaločkim nadbiskupom imenovan je iločki franjevac Pavao Tomori koji je u red ušao kao vrstan vojnik i časnik. Kralj Ljudevit II. imenovao je Pavla Tomorija i vojskovođom kraljevske vojske te se on sa svojom vojskom od 20.000 vojnika i ostalim ugarskim plemićima 29. kolovoza 1526. godine kod Mohača suprotstavio Turcima. Hrvatsko-ugarska vojska doživjela je katastrofalan poraz. Pavao Tomori je poginuo, a kralj Ljudevit se prilikom bijega utopio u močvari, te je država ostala bez kralja. Porazom na Mohačkom polju, prestala je postojati Hrvatsko-ugarska država.

Franjevci u Baču za vrijeme Turaka

Pobjedom Turaka kod Mohača započeo je prodor na zapad. Sultan je 1529. godine opsjeo Beč ali ga nije osvojio. Ponašajući se kao pobjednik na pregovorima o primirju 1533. godine, nametnuo je Ferdinandu Austrijskom titulu “sin sultana”.  Nakon osvajanja Budima 1541. godine, Sulejman je na povratku prošao i kroz Bač gdje je osvojio tvrđavu i opustošio grad. Bačka županija uključena je u Budimski pašaluk, umjesto županije formiran je Segedinski sandžak, a sam grad je bio središte Bačke nahije kojoj je pripadalo oko 70 sela. Sudbina bačkih franjevaca nije poznata tj. ne zna se da li su poginuli u tijeku borbe ili su se sklonili u okolne šume. Turski putopisac Evlija Čelebi u opisu grada Bača 1665. godine, piše o sudbini franjevačkog samostana i crkve: ” … Od svih najveća je stara džamija, koja je prije toga bila jedna velika crkva, pa ju je poslije zauzeća Sulejman-han pretvorio u džamiju. U dužinu ima 40 koraka, a širina joj ukupno iznosi 30 koraka. Nekadašnji zvonik sada joj služi za munare s kojeg se islamski narod poziva na molitvu. Đulav ovog minareta na vrhu visoke kule sliči na đulav carigradskih bostandžija. Uz to je đulav majstorski olovom pokriven. Sve ostale islamske bogomolje su mesdžidi. Kad je Sulejman-han opljačkao ovaj grad Bač, u ovu džamiju, koja je tada bila crkva, mnogo se tisuća nevjernika zatvorilo s blagom i čeljadi i tu se sedam dana vodila krvava borba. Mnogo je islamskih gazija tu ispilo čašu smrt. Najposlije, osmog dana, osvojena je ova džamija i tad su gazije zarobile mnogo tisuća zarobljenika i na tisuće kesa milijuna blaga. Tolikim tisućama zarobljenika islamska se vojska zasitila…” [27]

Mihrab i kurna | Foto: Miodrag Vojvodić

Opis putopisca ne može se u potpunosti prihvatiti jer nekoliko tisuća ljudi fizički nije moglo stati u samostan. To da je samostan pretvoren u džamiju potvrđuju i danas vidljivi ostaci u crkvi: mihrab[28] i kurna[29] koja se nalazi na ulazu u crkvu. Podatak da je crkva pretvorena u džamiju bitan je jer pokazuje da za vrijeme turske vladavine franjevci nisu boravili u samostanu i da u crkvi nisu vršeni katolički obredi. Iako nisu imali svoju crkvu i samostan, franjevci su i dalje brinuli za vjernike. Zahvaljujući fra Anđelu Zvizdoviću, franjevci su od sultana dobili dozvolu[30] da i dalje slobodno djeluju na prostorima pod turskom upravom, te su bili jedini svećenici za vrijeme Turaka.

Franjevci Bosne Srebrene su za vrijeme turskog vladanja na prostoru Bačke,  od 1526. do 1686. godine, neprekidno brinuli za vjerski život, kao što su brinuli i za prostore Slavonije i Srijema o čemu postoje brojnija svjedočanstva. Njima pripada velika zasluga za očuvanje katoličke vjere  na prostorima koje su Turci zauzeli u svojim osvajanjima, a također i zasluga za veliku brigu o hrvatskom narodu čiji su identitet unatoč teškim prilikama  uspjeli očuvati.

Franjevci u Baču nakon turske vladavine

Neuspjelim pokušajem sultana da još jednom pokuša osvojiti Beč 1683. godine, započelo je postupno oslobađanje od Turaka. Nakon poraza pod Bečom, Habsburška Monarhija, Mletačka republika i Poljska sklopile su protuturski savez nazvan Sveta liga. Austrijska vojska oslobađala je velike prostore Ugarske i do 1686. godine konačno potisnula Turke iz Ugarske. U svojem povlačenju, Turci su uništavali i palili gradove kroz koje su prolazili, pa je tako stradao i Bač. Franjevački samostan bio je također dosta oštećen. Zbog nemira na granici s Turskom, bečki dvor je ustrojio Vojnu krajinu u čije prostore je spadao i Bač. Po povlačenju Turaka, Bačku je osvojio knez Maksimilijan Bavarski. Nakon oslobođenja Bačke, bečki dvor je rješenjem 31. kolovoza 1687. godine dopustio da se katoličke obitelji koje su u Turskoj nasele na prostor Bačke. Započelo je veliko naseljavanje na područje Segedina, Baje, Subotice, Bača…

S vjernicima iz Turske, u Bač su doselili i franjevci iz Gradovrha 1688. godine.[36] Franjevački samostan u Gradovrhu sagrađen je 1541. godine, i to uz već postojeću crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji. Samostan je postao vrlo poznat, jer se u njemu nalazila čudesna slika Majke Božje koju su franjevci spasili iz porušenog zvorničkog samostana. Slika je čudesna zato što je jedan Turčin zabio koplje u sliku, a iz nje je potekla krv koja se više nije mogla ukloniti. Kad su je franjevci smjestili u svoju crkvu u Gradovrhu, samostan je postao veliko proštenište, pa su zato Turci franjevcima davali velike namete koje nisu mogli platiti.

Franjevci iz Gradovrha odlučili napustiti Bosnu i s vjernicima doseliti u Bač [38], a sa sobom su ponijeli i čudotvornu sliku Majke Božje.[39] U Bač su franjevci iz Gradovrškog samostana doselili 1688. godine, i to dva svećenika i jedan časni brat.[40] Dolaskom u Bač, preuredili su crkvu koju su Turci pretvorili u džamiju, a na mjestu starog samostana, podigli su zapadno krilo,[41] te samostan nazvali: “Samostan Gradovar Blažene Djevice Marije od milosti”. Franjevci su već 1689. godine osnovali župu u Baču koja je bila prva župa Bačko-kaločke nadbiskupije.[42] Od 1699. godine Bač dobiva status samostana i u njemu se već 24. studenog 1700. godine održava prva provincijalna kongregacija provincije Bosne Srebrene[43] u kojoj se nalazio do 1757. godine kad je priključen novoosnovanoj provinciji sv. Ivana Kapistranskog koja je obuhvaćala Slavoniju, Srijem i Ugarsku.  Na toj kongregaciji potiče se da četiri novicijata i filozofski studiji u Šibeniku i Budimu i dalje nastave svoje djelovanje. U ta četiri novicijata ubrajao se  i samostan svete Marije u Baču.[44]

Formiranje Vojne krajine, koja je bila izravno pod upravom bečkog dvora, dovelo je do jačanja dvora, ali i do velikog nezadovoljstva staleža i sabora. Zbog tog nezadovoljstva dolazi do velike pobune čiji je vođa bio Franjo Rakoczi. Pobuna je započela 1703. godine, a cilj joj je bio osloboditi Ugarsku od austrijske vlasti, odnosno prevlasti bečkog dvora. U pobuni je stradao i bački samostan koji su gradovrški  franjevci nakon dolaska obnovili. Gvardijan fra Antun Oršić na vrijeme je spasio dio sakristijskog namještaja prebacivši ga dijelom u Petrovaradin i dijelom u Vukovar.[45] Bački franjevci su za vrijeme pobune od 1703. do 1711. godine bili u Vukovaru, gdje je već postojala kapelanija koja je bila pod upravom Bača.  Pisac bačke kronike piše da su se “braća zajedno s narodom iz Bača skrivala po okolnim šumama, sve dok nije prestala buna, kad su se s narodom vratili u Bač.“[47]Franjevci koji su otišli u Vukovar, promijenili su dotadašnji naziv “Gradovrški samostan u Baču” u “Bački samostan sv. Marije u Vukovaru”. Sklapanjem mira 11. svibnja 1711. godine u Szatmaru, prestaje opasnost od pobunjenika, pa gvardijan bačkog samostana u Vukovaru fra Marko Dragojević, započinje obnovu crkve i samostana u Baču.

Izgradnjom zapadnog trakta, koja je izvršena za gvardijanata fra Andrije Šibenčanina, uprava provincije Bosne Srebrene je dozvolila da se bački franjevci konačno presele iz Vukovara u Bač, što se dogodilo u jesen 1715. godine.[48] Povratkom franjevaca u Bač, ponovno je osnovan novicijat koji je trajao od 1716. do 1728. godine. Novicijat je prekinut zbog izgradnje istočnog i južnog samostanskog trakta koja je započela je 12. travnja 1734. godine blagoslovom temelja. Iste godine sazidani su vanjski zidovi i postavljen je krov, a 1735. godine postavljeni su zidovi i napravljene su bolte[49]. Do 1741. godine, gvardijan fra Bonaventura Mihaljević dovršio je uređivanje samostana.  Zapadni trakt koji je bio napravljen od slabog materijala, srušen je 1759. godine i započeta je ponovna izgradnja koja je trajala do 1768. godine. Obnova samostanske crkve započeta je 1765. godine. Crkva je produžena izgradnjom kora, a sa sjeverne strane crkve izgrađene su tri kapele: kapela u čast Blažene Djevice Marije, kapela Svetog Antuna i kapela Svetog Franje. U crkvi su izgrađene nove kripte i popločen je pod. U Bač je ponovno vraćen novicijat 1748. godine, a trajao je sve do 1784. godine. U bačkom samostanu nalazilo se i filozofsko učilište od 1731. do 1733. godine.

Za vrijeme rata protiv Turaka koji je vodio car Josip II. od 1787. do 1789. godine, bački samostan je pretvoren u vojnu bolnicu. Novicijat je 1795. godine ponovno vraćen u Bač, a na provincijalnom zboru u Budimu 1839. godine ponovno je ukinut. Na istom zboru, u Bač je premješteno filozofsko učilište koje se dotada nalazilo u Baji. Učilište je 1842. godine prebačeno u Vukovar, a u Bač je vraćen novicijat koji ostaje do 1875. godine.  Samostan je u provinciji sv. Ivana Kapistrana ostao sve do 1923. godine kad je pripojen tada mladoj Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda, osnovanoj 1900. godine. Samostan i crkva bili su u dosta lošem stanju, pa je 1936. godine uslijedila temeljita obnova. Crkva je za gvardijanata fra Radoslava Kujundžića popravljena, okrečena i ukrašena i njezin sadašnji izgled otada nije mijenjan. U novoj provinciji, u Baču je ponovno osnovan novicijat koji je trajao od 1949. do 1950. godine. Veliki događaj za cijelu Bačku bio je osnivanje samostalne biskupije. Apostolska administratura u Bačkoj utemeljena 10. veljače 1923. godine, uzdignuta je na rang biskupije. Dana 25. siječnja 1968. godine papa Pavao VI. je bulom “Praeclarissima Pauli…” utemeljio Subotičku biskupiju sa sjedištem u Subotici i katedralom sv. Terezije Avilske, a Bač je postao sjedište Bačkog arhiprezbiterata i Bačkog dekanata.

Umjetnička baština franjevačkog samostana i crkve u Baču

Franjevačka crkva u Baču najstariji je i najvredniji spomenik srednjega vijeka u Subotičkoj biskupiji. Prema samostanskoj kronici crkva je izgrađena između 1169. i 1188. godine, a gradio ju je srednjovjekovni red imenom Regularni kanonici svetog Groba Jeruzalemskog. [57] Crkva je dakle građena u periodu romanike koja je bila prvo jedinstveno stilsko razdoblje u umjetnosti, a trajala je između 10. i 12. stoljeća. Ostaci te najstarije crkve su zvonik i apsida.

Zvonik  ima četverokutan oblik, zidan je opekom. U obnovi u 14. stoljeću dograđen mu je mali kontraforni sustav. Romaničke bifore nalaze se na sve četiri strane zvonika. Iznad bifora su okulusi, također sa sve četiri strane. Na zvoniku se nalaze i vrata koja su zazidana, a vjerojatno su, budući da su u visini samostanskih prozora, nekad služila za ulaz u samostan koji se prije nalazio sa sjeverne strane crkve. Pokriven je olovnim krovom u obliku prizme, na kojem se nalazi pozlaćena kugla sa željeznim križem. Zvonik je visok 45 m.

Peterokutna apsida je građena od kamena i opeke i to u kombinaciji redova svijetlo-tamno, što je tipični način gradnje u romanici. Prozori na apsidi su zazidani u baroknoj obnovi u 18. stoljeću. Ono što potvrđuje da je apsida građena u romanici jesu i vijenci slijepih arkada koje su grupirane u skupinama od po četiri, a ukupno ih ima 16. Takve slijepe arkade nalaze se i na mnogim romaničkim crkvama u Europi.[58]

Foto: Miodrag Vojvodić

Samostanska crkva je dvobrodna građevina, longitudinalnog tlocrta s  križno-rebrastim svodom napravljenim u obnovi u 14. stoljeću. Smještena je u smjeru istok-zapad. Crkva je dugačka 42 m, široka 14 m, a lađa je visoka 10 m. Uz sjevernu stranu crkve, barokizacijom u 18. stoljeću, dograđene su tri pokrajnje kapele. U tom razdoblju su i u drugim franjevačkim crkvama u ovim krajevima crkvenom brodu prigrađivane kapele kako bi se povećao crkveni prostor, ali i iz pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji i drugim svecima zagovornicima protiv različitih bolesti, a osobito protiv kuge[59]. Te pokrajnje kapele služile su kao pomoćni oltari, a danas su spojene pod jedno krovište i čine usporedni crkveni brod. Kapele su posvećene sv. Antunu Padovanskom, sv. Vendelinu i Srcu Isusovu i sv. Franji. U toj istoj obnovi, sakristija koja se do tada nalazila sa sjeverne strane crkve je srušena, na sjevernom zidu je tada napravljen prozor. Crkva je u obnovi u 18. stoljeću dobila kor, a iznad kora je napravljen bačvasti svod.

Pročelje crkve također je barokno. Na ulazu je nadstrešnica koja stoji na četiri stupa. Ulazna vrata su dvokrilna, visine 350 cm  a širine 170 cm, napravljena od drveta. Iznad ulaza napravljen je prozor koji osvjetljava kor. Iznad prozora nalazi se niša u kojoj je kip sv. Marije. Na pročelju se nalazi željezni križ.

Svetište crkve dugo je 11 m, a široko 7 m. Glavni oltar postavljen je 1846. godine, a posvećen je Uznesenju BDM. Napravljen je od gipsanog drveta. Oltar je trodijelni: u  sredini se nalazi slika Marijina uznesenja nad kojom je napravljen baldahin. Sa strane su napravljene niše u kojima se nalaze: s lijeve strane kip sv. Josipa, a s desne strane kip sv. Franje. Kipovi su visoki 110 cm. Oltarna menza je zidana, a na njoj se nalazi svetohranište. Pokraj svetohraništa, s obje strane, nalazi se kip anđela adoranta[60], a na svetohraništu se nalazi križ iz 18. stoljeća. Na oltaru je smještena i  atika koja predočuje Presveto Trojstvo.

Propovjedaonica  je postavljena 1770. godine na južnom zidu crkve. Napravljena je od drveta i iste godine je obojena i pozlaćena. Ima četverokutni oblik, a na svakom kutu se nalazi evanđelist. Na kapi propovjedaonice nalazi se kip Dobroga Pastira. Propovjedaonica sadrži i tipični motiv franjevačkih baroknih crkava, a to je ruka s križem.

Crkva u Baču je 1765. godine dobila kriptu koja je napravljena ispod svetišta. Izgradnjom kripti, svetište je podignuto za 4 stope [61]. Ispod kora su sahranjeni srijemski vojvoda Đuro Pejačević, dobročinitelj samostana Ivan Kostić i Ivan Kulundžić.[62] Na prostoru današnjeg samostana, iskapanjem su pronađene ljudske kosti što potvrđuje da je na tom prostoru prije postojalo groblje. U crkvi su vidljivi ostaci džamije, a to su mihrab koji se nalazi na južnom zidu crkve, a napravljen je od stalaktitički redanog rezanog kamenja i kamena posuda za vodu, kurna, koja se nalazi na ulazu u crkvu, također na  južnom zidu, i danas služi kao škropionica.

Orgulje su postavljene 1827. godine, a postavili su ih graditelji orgulja iz Baje. Smještene su u dva velika kućišta i jednom manjem koje se nalazi na ogradi. Orgulje su mehaničke, s dva manuala i pedalom. Imaju 16 registara i 846 svirala. Više puta su izvršene popravke.

Franjevački samostan u Baču tipični je primjer franjevačkog samostana baroknog vremena. Građen je u 18. stoljeću, s južne strane od crkve. Samostan je dvokatni i ima četiri krila od kojih je ono krilo uz crkvu samo prostrani hodnik i na prizemlju i na katu. Samostanski hodnici su vrlo široki i nadsvođeni su križnim svodovima, osim zapadnog hodnika na katu koji ima bačvasti svod.  U bočnim zidovima, hodnici imaju polukružne niše s četverokutnim prozorima koji gledaju na klaustar. Sjeverni hodnik umjesto četverokutnih prozora, na katu ima niz od 6 arkada. Klaustar samostana je vrlo velik: istočni zid je dug 28,83 m, zapadni 21,42 m, sjeverni 21,95 m, a južni 22,20 m. U klaustru se nalazi  bunar zaštićen drvenom ogradom i pokriven limenim krovom. Na zapadnom zidu smješten je sat.

Zidni sat na zapadnom zidu klaustra nakon izrade satne ploče, te konzervacije i restauracije satnog mehanizma dobio je stari izgled. Dio posla obnove obavili su konzervatori Vladimir Petrović i Branislav Milićević, dok je g. Lajoš Lukači koji vodi brigu i o poznatom Petrovaradinskom satu, vratio satni mehanizam iz 18. stoljeća u radno stanje. | Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”

Blagovaonica je smještena u južnom krilu. Na ulazu u blagovaonicu  stoje dvokrilna drvena vrata smještena u kameni portal, na kojem se nalazi natpis “Refectorium 1879.”. Godina 1879. je godina kad je blagovaonica vjerojatno obnavljana, a ispod te godine stoji 1736. godina, kad je dovršena gradnja južnog krila. Blagovaonica je duga 18 m, a široka 6,10  m. Nadsvođena je s 5 bačvastih bolti i ima pet prozora.

Samostan posjeduje i veću zbirku baroknih slika i skulptura iz 18. stoljeća. U samostanskoj knjižnici nalaze se djela napisana u razdoblju od 15. do 20. stoljeća.

Pogledajte fotogaleriju!

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

[1] A. Sekulić, Drevni Bač, Split 1978., str. 15.

[2] U Budimpešti u Mađarskom narodnom muzeju čuva se mač iz brončanog doba koje je trajalo od 3. tis. pr. Kr. do 2. tis pr. Kr.

[3] Justiniana Prima – današnje Skopje.

[4] Corpus iuris civilis, Vol 3., Novella imperatoris Justiniani, De privilegis archiepiscopi Primae Justinianae:  …et pars secundae Pannoniae, quae in Bacensi est civitate…

[5] Daniele Farlato, Illyrici sacri, Tomus secundus, Venetiis MDCCIII: Hic nobis investigandum est,ubinam locorum fuerit civitas illa Barcensis, quae novam episcopalem sedem excepit, cujui  vocabulum, ac positionem apud Geographos seu veteris, seu recentiores frustra quaefieris.

[6] Isto: Bathiam seu Bathiensem fuisse censeo, quam Justinianum Bacensem, Acta Concilii Salonitani Barcensem vocat. Haec imposita est ripae Orientali Danubianae ad confluentes Dravi…

[7] Pojam “ponovno rođen narod” koji koristi zadarski biskup Andrija, a kojeg Farlati citira, podrazumijeva kršćane tj. one koji su ponovno rođeni, koji su kršteni. Usp. Iv 3.

[8] A. Sekulić, Hrvatski bački mjestopisi, Zagreb 1994. str. 36

[9] Gottfried de Bouillon bio je jedan od vođa u prvom križarskom ratu. Preuzeo je vlast u osnovanoj Jeruzalemskoj upravi, odnosno Jeruzalemskom kraljevstvu koje su križari osnovali oslobodivši Jeruzalem 1099. godine. Bio je također i upravitelj Svetog Groba.

[10] L. Dobronić, Regularni kanonici sv. Groba jeruzalemskog u Hrvatskoj, Zagreb 1984., str. 4.

[11] Isto, str. 6.

[12]  Protocolum conventus Bacsiensis f. f. Min. Obs. Provinciae s. Joannis a Capistrano: Bacsini sunt…templariorum canonicorum s. Sepulchri vulgo cruciferi canonici…fuit Bacsini etiam praepositura eorundem canonicorum.

[13] Od Gradovrha do Bača, Radovi sa Znanstvenog skupa u povodu 300. obljetnice preseljenja franjevaca i puka iz Gradovrha u Bač održanog u Baču 1. listopada 1987. , L. Dobrnić, Srednjovjekovni redovi i crkva u Baču, str. 52.

[14] Pridjev templarii u kronici stoji u genitivu množine – templariorum; u nominativu jednine glasi templarius, 3.

[15] Riječ preceptor dolazi od latinske riječi praeceptor što u prijevodu znači zapovijednik. Na čelu preceptorata, teritorijalne jedinice u templarskom redu, bio je preceptor tj. zapovijednik.

[16] Upravitelj, poglavar samostana; starješina kanonika.

[17] Najveći državni dostojanstvenik u Mađarskoj.

[18] Protocolum conventus Bacsiensis f. f. Min. Obs. Provinciae s. Joannis a Capistrano: …fertur aedificatum est a quodam palatino cognomento Mogh fundatum…

[19] A. Sekulić, Drevni Bač, Split 1978., str. 39.

[20] Isto, str. 35.

[21] Kustodija je područje odijeljeno ili udaljeno od provincije. Nekad se provincija dijelila na kustodije.

[22] Isto, str. 43.

[23] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica, 1985. , str. 46.

[24] M. Grujić, Jedan papski inkvizitor 15. veka u Vojvodini, Glasnik istoriskog društva u Novom Sadu, Sremski Karlovci 1932., str. 438.

[25] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985., str. 47.

[26] A. Sekulić, Hrvatski Bački mjestopisi, Zagreb 1994., str. 40.

[27] Glasnik  istoriskog društva u Novom Sadu,  Iz putovanja Evlije Čelebije, Sremski Karlovci 1932., str. 82.

[28] Oltar u džamiji koji je smješten u pravcu Meke i za vrijeme molitve, vjernici su okrenuti prema njemu.

[29] Kamena posuda za vodu.

[30] Dozvola koju su franjevci dobili od sultana Mehmeda II. Osvajača zove se ahd-nama. Zahvaljujući ahd-nami, franjevci su bili jedini svećenici u Bosni koji su vodili brigu o katoličkom stanovništvu.

[31] A. Sekulić, Hrvatski Bački mjestopisi, Zagreb 1994., str. 42.

[32] B. Bukinac, De activitate franciscanorum in migrationibus populi croatici seculus XVI et XVII: Certum est tamen eos prima medietate saeculi XVII, et quidem ante annum 1629., ibidem curam animarum iam exercuisse. Constat hoc ex relatione Fr. Pauli Papić ad S Congregatio de Propaganda Fide. Sequenti anno iam S. Congregatio in suis literis laudat zelum Fr. Pauli, bačiensis parochi in animarum salute procuranda. str. 43.

[33] Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, Zagrabiae 1892.: A di 26 Ottobre, 27 e 28 nella terra Bach in chiesa di Assonta nr. 180., str. 468.

[35] Osječki zbornik, broj II. i III., str. 247. – 249.

[36] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985, str. 53.

[37] M. Barbarić, Bač – crtice za njegovu povijest, Separatni otisak iz Franjevačkog vjesnika, broj 3-6, Beograd 1936.

[38] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985., str. 54.

[39] J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, 1. svezak, Sarajevo 1912. str. 252.

[40] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985., str. 54.

[41] Protocolum conventus Bacsiensis f. f. Min. Obs. Provinciae s. Joannis a Capistrano: …tractumque unum ex parte occidens erexerunt, ecclesiam repararunt…

[42] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985. str. 54.

[43] D. Mandić, Franjevačka Bosna, Rim 1968., str. 209.

[44] J. Jelenić, Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne srebreničke, Mostar 1927. , …Conventus S. Mariae Bacs… str. 5.

[45] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985., str. 56.

[46] Protocolum conventus Bacsiensis f. f. Min. Obs. Provinciae s. Joannis a Capistrano, br. 43, str. 29.

[47] Protocolum conventus Bacsiensis f. f. Min. Obs. Provinciae s. Joannis a Capistrano, br.42, str. 30.

[48] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985., str. 59.

[49] Svod s lukovima tj. boltama.

[50] U nadbiskupiji je 1712. godine djelovao samo jedan dijecezanski svećenik.

[51] Župe Baja, Bač, Baćin, Kaloča, Fajsz, Hajos, Miske, Monoštor, Novi Sad, Subotica, Santovo, Szent Benedek, Sonta, Sükösd i Sombor.

[52] Ex caritate.

[53] Titulo institiae.

[54] Protocolum  conventus Bacsiensis  f. f. Min.   Obs.  Provinciae s. Joannis  a  Capistrano, br. 160, str. 55.

[55] Za vrijeme Turaka, franjevci su bili jedini svećenici i dušobrižnici na turskom području.

[57] Vidi str. 8 i 9.

[58] Rioux u Francuskoj, Maria Laach u Austriji.

[59] Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1992. , str. 123.

[60] Adorant – klanjatelj.

[61] Stopa = od 0,25 do 0,34 m.

[62] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985. str. 87.

Ovaj članak FOTO Obnovljen dijamant sakralne arhitekture u Vojvodini: zavirite u sedam stoljeća povijesti franjevačkog samostana u Baču se prvo pojavio na Bitno.net.

Isus se više puta i u raznim zgodama očitovao sv. Margareti Alacoque, a ona je to u svojim spisima zabilježila.

Foto: Fr Lawrence Lew, OP

Sveta Margareta Marija Alacoque je od samoga Gospodina bila odabrana da bude glasnica poruka njegova Srca, da bude pouzdanica Srca Isusova. U više navrata i u raznim zgodama Isus joj se ukazivao, a svetica je to u svojim spisima zabilježila. Isus joj je dao i 12 obećanja za sve one koji budu štovali njegovo Presveto Srce.

Prvo ukazanje i objava

Prvo veliko ukazanje Srca Isusova vjerojatno je bilo 1673. Sveta Margareta je za vrijeme odmora, koji je bio predviđen samostanskim dnevnim rasporedom, iskoristila priliku da se pobožno pokloni Presvetom oltarskom sakramentu. Evo, što ona piše u autobiografiji: “Osjetih se tako snažno prožeta Božjom nazočnošću, da zaboravih i sebe i mjesto na kojemu sam se nalazila, pa se predadoh tomu božanskomu Duhu izručujući svoje srce sili njegove ljubavi. On me ostavi da dugo počivam na njegovim božanskim grudima, gdje mi otkri divote svoje ljubavi i neiskazane tajne svoga Presvetoga Srca, koje mi je do tada sakrivao. Otkri mi ih prvi put, ali tako zbiljski i osjetljivo, da nisam mogla sumnjati … Reče mi: Moje Božansko Srce toliko ljubi ljude, da ne može više u sebi zadržati plamen žarke ljubavi, pa treba da ga širi tvojom pomoći. Treba se očitovati ljudima, kako bi ih obogatilo svojim dragocjenim blagom, što ga otkrivam tebi, a koje sadrži sve posvećujuće i spasonosne misli, koje su potrebne da se oni izvuku iz bezdana propasti …” Nakon ovih spasonosnih priopćenja Isus je uzeo Margaretino srce, stavio ga u svoje ražareno u božanskoj ljubavi, opet vratio u njezine djevičanske grudi. Margareta je u tom nezaboravnom trenutku plovila beskrajnim morem nebeskog zanosa i miline. Božanski znak u prvom velikom ukazanju bila je – zatvorena sveta rana Isusova boka. A otvorena pouka, koja rezultira iz svega jest: Srce Isusovo ljubi ljude i hoće, iz ljubavi, da ih sve spasi!

Drugo ukazanje i objava

Drugo veliko ukazanje Srca Isusova zbilo se 1673. ili 1674. Margareta je vidjela sveto Srce Isusovo izvan Kristova tijela. Motrila ga je na ognjenom prijestolju, bilo je prozirno kao kristal, sjajnije od sunca, označeno predivnim zrakama. Na njemu je jasno vidjela ranu, motrila ga je ovijena trnovom krunom, a u nj je bio usađen križ. Sve je to Margareta promatrala svojim očima. Krist je tumačio Margareti da sve njegove muke izviru iz ljubavi prema ljudima. Od utjelovljenja On je u svom Srcu nosio krvavi križ bola i muke. “Isus me pouči”, veli sv. Margareta, “kako je od žive želje da ga ljudi ljube i da ih povuče s puta propasti, u koju ih hrpimice ruši Sotona, naumio objaviti ljudima svoje Srce i dati im u ovim posljednjim stoljećima ovaj zadnji napor svoje ljubavi, predmet i pomagalo tako prikladno da ih uputi na pravu ljubav prema njemu…” Za drugog velikog ukazanja Isus traži otvoreno, da bude čašćen u liku tjelesnoga Srca. Štovateljima je obećao mnogovrsne blagoslove. Time je Krist jasno i nedvojbeno izrazio svoje božanske i dalekovidne želje.

Treće ukazanje i objava

Treće je veliko ukazanje Srca Isusova sasvim vjerojatno bilo 1674. Evo što o tom piše sv. Margareta: “Jednom, kad je bio izložen presveti Sakrament…, ukaza mi se Isus Krist…, sav blistajući u slavi, sa svojih pet rana, sjajnih kao pet sunaca. Iz toga su svetoga čovještva izlazili plamenovi sa svih strana, naročito iz njegovih božanskih grudi, koje su naličile na žarki oganj, i otvorivši se grudi, otkrivale mi ljubazno Srce koje ljubi i koje je bilo živim vrelom tih plamenova.” Isus se za trećega ukazanja tužio Margareti na nezahvalnost ljudi. Zahtijeva da se na tu nakanu pričešćuje, posebno u prve petke svih mjeseci. Traži da obavlja Getsemansku uru, u noći od četvrtka na petak od 23 do 24 sata i obećava joj dati poklon, dio svoje smrtne žalosti iz Maslinskog vrta. Jasno su izražena tri važna momenta za ovog ukazanja: Ljubav prezrena – ljubav žrtvovana ljubav pomirbena.

Četvrto ukazanje i objava

Četvrto veliko ukazanje Srca Isusova zbilo se u osmini Tijelova 1675., vjerojatno 16. lipnja. Margareta je bila pred Presvetim sakramentom. Isus joj se ukazao u tjelesnom liku, sa Srcem na grudima. Taj prizor je ovjekovječen na nebrojenim slikama svetoga Srca. Tom prilikom Isus je rekao: “Gle ovo Srce, koje je toliko ljubilo ljude, te se posve iscrpilo i uništilo da im dokaže svoju ljubav, a za uzvrat od većine primam samo nezahvalnost, koju mi iskazuju u ovom Sakramentu ljubavi svojim nepoštovanjem i svetogrđima, hladnoćom i prezirom. A najviše me boli što tako rade srca, koja su mi posvećena. Stoga tražim od tebe, da prvi petak iza osmine presvetoga Sakramenta bude određen za posebnu svetkovinu, kojom će se častiti moje Srce tako, da se na taj dan prima sv. Pričest, da mu se javnim priznanjem nadoknađuje za ružne uvrede što ga snalaze dok je izložen na oltaru. Također ti obećavam, da će se moje srce raširiti i izliti u obilju darova svoje božanske ljubavi na one koji mu dadu tu čast i koji porade da mu se ona daje.” Treba li objašnjenje ovim Kristovim riječima ili uopće ukazanjima njegova božanskog Srca sv. Margareti? – Ne! Kristove su nakane jasne! Margareta je odabrana za novovjekovnog evanđelista ranjenoga Srca Božjega Sina. Blažen čovjek koji odgovori željama Srca Isusova!

Posvetnu molitvu Srcu Isusovu svete Margarete Marije Alacoque možete izmoliti OVDJE.

Monfortanci.com | Bitno.net

Ovaj članak Četiri velika ukazanja Srca Isusova sv. Margareti Alacoque se prvo pojavio na Bitno.net.

Svatko od nas, pa i mala djeca, sposoban je za uspostavljanje veza. No teže je pitanje u kojoj dobi zapravo postajemo sposobni za život u zajedništvu. Međutim, odgovor je iznenađujuće jednostavan, a glasi ovako: sposobni smo za partnerstvo onda kada zavolimo sami sebe i kada sami sebe više ne doživljavamo kao osobu važniju od svih drugih.

Foto: www.pixabay.com

U pubertetu je važno da osoba nađe i otkrije samu sebe. Zato se mora toliko u mislima vrtjeti oko sebe! Odraslim postaje tek onda kada više ili manje uspije “pronaći” i prihvatiti vlastiti identitet. Tek tada se prestaje baviti sobom i u prvi plan dolazi drugi: određena stvar, druga osoba ili Bog.

A kada već govorimo o ljubavi prema samima sebi, jednom sam upitala münchenskoga svećenika Tilmanna Bellera: “Zrači li kršćanin privlačnijom snagom od nekršćanina?” Odgovorio mi je ovako: “Samo ako voli sebe.” Iznenađujuće, zar ne? Ali bio je to vrlo mudar odgovor. Da, biti kršćanin čini nas privlačnima, ali tu moguću privlačnost prvo moramo okrenuti prema samima sebi, kao app na iphoneu kojom snimaš selfie! No samo snimiti i pohraniti nije dovoljno.

Testirajte na nekoliko pitanja jeste li sposobni za vezu i brak

• Jesam li dovoljno opušten? Mogu li sam sebi ponekad reći: “Pa što onda?”
• Mogu li se radovati dobru, iako nemam posebne koristi od toga?
• Mogu li biti iskren prijatelj čak i kada to znači da za drugoga trebam učiniti nešto od čega ne ću imati nikakve koristi?
• Mogu li se dragovoljno odreći neke ugode samo da bi nekome drugom bilo bolje? Mogu li tanjurić s većim komadom kolača pružiti drugome?
• Čuvam li sebično svoj spokoj ili želim da i drugim ljudima bude dobro? Razmišljam li ponekad čime bih mogao nekoga obradovati? I razmišljam li kako će moji postupci, stavovi i izjave djelovati na druge ljude?
• Mogu li raditi timski i suočavati se s poteškoćama i svladavati ih?
• Mogu li oprostiti tuđe pogrješke, ne zato da se pokažem nadmoćnim, već da tako moja dobrota dopre do drugoga?
• Mogu li doista suosjećati s nekim ili se iza moje suosjećajnosti zapravo skriva želja za ogovaranjem, pa možda čak i oholost da meni ide bolje?
• Nakon prekida neke veze prije ili kasnije će se javiti pitanje: kada ću biti spreman za sljedeću vezu? Koliko trebam čekati? I ovdje vrijedi pravilo: sve dok ne prestanem biti jadnik koji vida svoje bolne rane i u mislima se vrti samo oko vlastite patnje. Kada me pomisao na bivšega ili bivšu više ne čini bijesnim i povrijeđenim, već punim razumijevanja i meka srca.

Uf, sada će mnogi reći: pa tko je onda uopće spreman za partnerstvo? Dobro pitanje! Činjenica je da danas s ovim stvarima mnogi imaju problema. Visoka stopa rastavljenih brakova odavno nije državna tajna. Kod ovakvih ispita savjesti radi se o cjeloživotnomu učenju koje nikada ne prestaje niti se može staviti u stranu. Zato recimo da bi barem trebalo biti na toj valnoj duljini i ići u tomu smjeru.

Previše teorije? Onda dobro, slijede dvije priče da se malo opustimo. Jedan dobar i jedan loš primjer. Počnimo prvo s onim dobrim:

Znamo da je Abraham imao samo Izaka, sina jedinca. Zato se pomno dao u potragu da mu nađe dobru ženu. Na koncu konca, Bog mu je obećao brojno potomstvo, poput pijeska na obali morskoj. No, pomalo neuobičajeno za naša očekivanja, Abraham šalje najstarijega slugu u svoj rodni kraj da ondje pronađe pravu ženu za Izaka i dovede mu je. Naravno, uz Božju pomoć. I tako je sluga na zdencu pokraj Nahorova grada naišao na Rebeku:^[1]

…dođe Rebeka… s krčagom na ramenu. Djevojka je bila krasna, djevica… Siđe ona k vrelu, napuni krčag, i eto je opet gore. Sluga joj potrča u susret i reče: “Daj mi malo vode iz tvog vrča!” “Pij, gospodine!” – odgovori ona. Brzo spusti krčag na ruku i dade mu piti. Kad je njega napojila, reče: “Nalit ću i tvojim devama da se napoje.” Izlivši brzo krčag u korito, otrča natrag zdencu da ponovo zahvaća. I tako nali svim njegovim devama. Čovjek ju je šutke motrio…

Kako je sluga baš u Rebeki prepoznao pravu ženu za Izaka? “Nalit ću i tvojim devama da se napoje”, rekla mu je pa krenula iznova dolje po još vode, da i ne spominjemo napor ponovnoga uspona od zdenca, pritom opterećena teškim krčagom. I tko zna koliko je to puta morala ponoviti jer ne vjerujem da bi za deset deva bio dostatan jedan krčag vode. Učinila je i puno više no što se tražilo od nje ne očekujući za to baš nikakvu nagradu. U njoj je samo plamtjela brižnost za drugoga – nije se brinula za nove sandale, ni za bolne mišiće, ni za sve drugo što je još morala obaviti. Nije bila preosjetljiva niti je pokazivala krhkost. Jednostavno, nije mislila na sebe! I baš je u tomu trenu u njezinu životu sve sjelo na svoje mjesto, sve ono što je istinski važno.

Držim da su posebno dojmljive njezina hrabrost i spremnost da pođe u nepoznato, i to sa slugom koji će je odvesti posve nepoznatu muškarcu. Sluga želi konačno krenuti natrag pa obitelj donosi odluku:

“Pozovimo djevojku i upitajmo što ona misli!” Dozovu Rebeku pa je upitaju: “Hoćeš li poći s ovim čovjekom?” Ona odgovori: “Hoću.”

Rebeka nije prije donošenja odluke stala telefonom nazivati sve svoje prijateljice. Nije se bojala ni oklijevala – bila je spremna krenuti, poput zrele jabuke. Zašto? Jer je u cijelosti bila spremna za partnerstvo; odrasla je sa sviješću o svojim zadaćama u životu i stoga nije bila iznenađena. Usto, bila je pobožna i osjećala je da je to ispravna odluka. I mi bismo iz Rebekina pouzdanja u Boga mogli puno toga naučiti.

I što se tada dogodilo? Znamo samo da ju je Izak volio. Imao je i zašto!

A sada onaj loš primjer. Tijekom jednoga susreta naših samaca na programu su bila četiri dana ispunjena športom i druženjem. U tu sam svrhu unajmila prekrasno staro zdanje s debelim zidinama i izrezbarenim gredama. Sve su sobe bile zauzete, osim jedne. Za sobu 421 predvidjela sam dvije dame koje su trebale stići dan kasnije.

Na moju žalost, upravo je ta soba bila i najljepša. Golemi prozor što je gledao na uređeno dvorište, posebno topla peć, zasebne postelje umjesto jednoga velikog kreveta. Kako je skupina cijeli dan trebala provesti na otvorenom, njima sam dvjema ostavila poruku da se, ako dođu dok nas još nema, mogu smjestiti u tu sobu. No ispostavilo se da bi u toj sobi jedna treća dama iz skupine željela prenoćiti s jednom od ove dvije zakašnjele te da bi se rado iselila iz sobe u kojoj je već provela noć. U redu, nikakav nerješiv problem. Samo, ispostavilo se da se ni jedna od zakašnjelih, za koje sam tako neoprezno predvidjela sobu 421, ne želi preseliti u “lošiju” sobu. Između te tri žene izbila je oštra svađa. Ni jedna nije željela popustiti i svaka se osjećala zakinutom. A sve su se pritom pozivale na moju raspodjelu ove jedine slobodne sobe; posljedica svega bila je i prijetnja da će, ukoliko budu morale odustati od sobe 421, odmah napustiti naš susret i staro imanje.

Na kraju dvije prijateljice nisu mogle boraviti u istoj, zajedničkoj sobi; dvije zakašnjele nerado su bile primorane podijeliti sobu 421 koja je otpočetka bila predviđena za njih. Ovaj je događaj upropastio raspoloženje cijeloj skupini. Ostaje pitanje: jesu li sitne prednosti “najljepše” sobe bile vrijedne svega toga.

“Ja sam zakinut”, to je opasna misao koja se nameće kada smo okruženi drugima. Stav “želim bolju sobu i ne vidim zbog čega bih se trebala preseliti u lošiju” nije nimalo privlačan, a upućuje na to da se radi o osobi koja nije spremna za partnerstvo. Takav je stav i u suprotnosti s kršćanskim ponašanjem jer će kršćanin neprimjetno i iz ljubavi izabrati ono lošije.

Biti autentičan

Papa Ivan Pavao II. napisao je: “Zrelost je površina koja seže do dna.”^[2] Za mene ova rečenica znači da čovjek tijekom “sazrijevanja” postaje sve autentičnijim. A zahvaljujući toj autentičnosti postaje sigurniji i snažniji. Djevojka koja se samo želi drugima svidjeti polako sazrijeva u ženu koja je smirena u sebi. Mladić koji bi se rado igrao sazrijeva u muškarca koji preuzima odgovornost. Obuzdati i nadvladati sama sebe – to je postupak sazrijevanja kojim svatko od nas postaje autentičan, a time i sposoban za ljubav i partnerstvo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler Kako pronaći ljubav svoga života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati ovdje.

^[1]  Post 24,1–66.

^[2]  Na engleskomu: “Maturity is the surface reaching the bottom.” Izvor: Myśli o dojrzewaniu, iz Rozwaźanie o smierci, u: Wojtyła, Poezje i dramary, str. 91−92. Preuzeto iz: George Weigel, Zeuge der Hoffnung, Johannes Paul II., Schöningh, 2002.

Ovaj članak Nisi siguran jesi li sposoban za vezu i brak? Možda bi ti ovaj test mogao pomoći se prvo pojavio na Bitno.net.

Danas slavimo Apostolske prvake čija su se dva glasa pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet.

Foto: www.doxologia.ro

Već od najstarijih vremena Crkva je na isti dan slavila svetkovinu svetih Petra i Pavla koji su za Neronova progona položili u Rimu svoj život za Krista Isusa. Premda je među njima bila toliko razlika, ista ih je vjera u Sina Božjega spojila u jedno, te su razlike pretvorili u raznolikosti koje su postale bogatstvo cijele Crkve. Njihova dva glasa su se pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet. Zato će sveti Augustin i reći propovijedajući na svetkovini proslave njihova mučeničkog svjedočanstva:

Današnji je dan posvećen mučeništvom blaženih apostola Petra i Pavla. Ne govorimo o nekim nepoznatim mučenicima. „Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta“ (Rim 10,18). Ovi su mučenici vidjeli ono što su propovijedali. Slijedili su pravednost, ispovijedali istinu i za nju umrli.

A istina za koju su umrli bila je istina Isusova božanstva poradi koje je Petar dobio svoje ime Stijena, a na kojoj su i jedan i drugi bili utemeljeni. I dok su jedan i drugi složno naviještali ovu istinu, Crkva nikad nije izgubila iz vida da ju je Petar prvi od apostola ispovjedio, radi čega ga je Krist počastio božanskim atributom davši mu naziv stijene, kako tumači sveti Augustin:

Blaženi Petar, prvi među apostolima, žarko je ljubio Krista. Zaslužio je čuti: „A ja ti kažem: Ti si Petar“ (Mt 16,18). On je, naime, bio izjavio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). A Krist njemu: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16,18). Na toj ću stijeni sagraditi vjeru koju ispovijedaš. Nad tim što si rekao: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin živoga Boga“ sagradit ću svoju Crkvu. Ti si, naime, Petar. Ime Petar dolazi od riječi ‘stijena’ (petra), a ne dolazi od Petra riječ ‘stijena’. Tako Petar dolazi od riječi ‘stijena’ kao što i riječ kršćanin dolazi od imena Krist.

Tako je Petar dobio ime po Kristu – Stijeni našega spasenja, kako bi na njemu bila sagrađena i uglavljena u jedinstvu vjera svih vjernika. Premda ni Pavlova čvrstoća navještaja i svjedočenja nije bila manja od Petrove, ipak je samo Petar dobio povlasticu da predstavlja općenitost i jedinstvo cijele Crkve, što je veliko otajstvo koje sveti Augustin ne može zanemariti dok predočuje svojim vjernicima lik Prvaka apostolskoga:

Gospodin Isus Krist, kako znate, prije muke odabra svoje učenike i nazva ih apostolima. Među njima samo je Petar zavrijedio da gotovo posvuda predstavlja lik cijele Crkve. A zbog toga lika kojim je sam predstavljao Crkvu zaslužio je čuti: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“ (Mt 16,19). Te ključeve primala je zajednica Crkve, a ne jedan čovjek. Odatle se razabire Petrova odlučnost jer onda kad je bilo rečeno „Tebi ću dati“ – to je bilo predano svima – on je predstavljao tu općenitost i jedinstvo Crkve.

Isto vrijedi i za ljubav prema Gospodinu i za pastirsku zadaću koju su primili od njega. Očito je Gospodin s razlogom Petru na poseban način istaknuo zadaću da pase njegove ovce i janjce, premda su svi apostoli naviještali radosnu vijest s istim ciljem, a i sam Pavao koji je evangelizirao cijelu Malu Aziju i Grčku, pa i šire. Od svih se apostola očekivalo da ljube Gospodina, a Pavao je od svih i napisao najljepše stranice posvećene ljubavi Božjoj, no Krist je htio na poseban način u Petru ražariti potrebu i svijest ljubavi koja je najveća pastirska vrlina i snaga. O tome će sveti Augustin reći sljedeće:

Isto je tako s pravom Gospodin nakon uskrsnuća povjerio upravo Petru pasenje svojih ovaca. Nije on jedini među učenicima zaslužio da pase Gospodnje ovce, nego kada Krist govori jednome, to se povjerava svima, i to Petru na prvome mjestu, jer je Petar među apostolima prvi. Apostole, ne budi tužan: odgovori prvi put, odgovori drugi put, odgovori treći put. Neka ispovijedanje triput pobijedi u ljubavi jer je i preuzetnost bila triput u strahu nadjačana. Triput moraš razriješiti što si triput svezao. Ljubav razriješi što si iz straha svezao. Jer i Gospodin je jednom, pa drugi i opet treći put povjerio svoje ovce Petru.

Kako vidimo Petar je imao posebnu zadaću u Crkvi, ali su obojica trčali istu trku vjere i primili isti vijenac pravednosti kojim ih je ovjenčao Gospodin. Zato njih obojica ostavljaju jedinstveno svjedočanstvo i poticaj Crkvu i vjernike svih vremena. Ne trebamo se bojati ići tragom njihova svjedočanstva, napose putem vjere i ispovijesti božanstva Gospodinova, ali isto tako ne smijemo zaboraviti svjedočiti ljubav koja ih je vodila i dala im snage da polože svoj život i proliju krv kako bismo mi mogli imati čvrste temelje vjere, to jest kako bismo mogli biti utemeljeni na Stijeni koja je Krist. U tom duhu se ni sveti Augustin nije ustručavao pozivati svoje vjernike da štovanje ove dvojice velikana vjere ne bude samo ivanjska proslava, nego i prigoda da ih se nasljeduje: Jedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, za njim je slijedio Pavao. Proslavljajmo svečani dan koji nam je posvetila krv apostola. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi.

POMOLIMO SE:

Bože, tvoj je Sin blaženom Petru udijelio ključeve kraljevstva nebe­skog, a po svetom Pavlu proširio svoju Radosnu vijest širom svijeta; molimo te, zaštiti narod svoj koji se pouzdaje u zagovor tvojih apostola svetog Petra i Pavla. Sačuvaj ga, ojači vjerom, utješi nadom, obaspi ljubavlju i obranom vječnom. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

dr. don Ivan Bodrožić | Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije

Ovaj članak Sveti Petar i Pavao – svjedoci i uzori vjere se prvo pojavio na Bitno.net.

Uzmimo si vremena za “gubljenje vremena”! Tijekom godine toliko smo naviknuli na jurnjavu, toliko smo naviknuli da djeci stalno govorimo “Požuri!” i da iskorištavamo svaki trenutak u danu ispunjenom do posljednje sekunde, da nam je katkada teško uključiti se u mirniji ritam.

Foto: Shutterstock

Za vrijeme praznika nikako ne valja zapostaviti vjerski odgoj, naprotiv. Iskoristimo to vrijeme.

Uzmimo si vremena za “gubljenje vremena”! Tijekom godine toliko smo naviknuli na jurnjavu, toliko smo naviknuli da djeci stalno govorimo “Požuri!” i da iskorištavamo svaki trenutak u danu ispunjenom do posljednje sekunde, da nam je katkada teško uključiti se u mirniji ritam. Neki su od nas u napasti doista gubiti vrijeme, prelaziti s jedne aktivnosti na drugu bez ikakve postojanosti, bježati od svakog napora i svake discipline. Drugi pak nisu sposobni prestati nametati sebi i ostatku obitelji neobuzdan životni ritam. Između ovih dviju krajnosti valja nam otkriti vrijednost “besplatnosti” vremena.

Izvrsno je naučiti djecu planinariti, plivati ili obrađivati drvo… Ali je isto tako važno s njima se igrati, improvizirati slavlja i pustolovine prepune svakakvih ideja, ostati u razgovoru ili s njima skakati! Dobro je ako im pri posjetu kakvoj crkvi ili dvorcu znamo dati objašnjenja, a u drugim trenutcima da znamo šutjeti kako bi naša djeca sama i u tišini otkrila ljepotu krajolika ili neizreciv mir zvjezdane noći.

Posvetimo vrijeme svakom djetetu pojedinačno kao da je jedinstven jedinac. Svako je dijete jedinstveno i za Boga i za nas, ali ono toga nije dovoljno svjesno (a neka djeca imaju više od druge potrebu to osjetiti). Za svako je dijete dragocjeno da povremeno može imati tatu i mamu samo za sebe: za vrijeme ručka, šetnje ili vožnje automobilom… Mnogo tema izlazi na vidjelo tek daleko od ušiju braće i sestara! To su trenutci prisnosti koji djetetu mogu pomoći da shvati da nijedna zajednica − počevši od obiteljske zajednice − ne može rasti ako gazi preko ljudi, da ono nije i da nikada ne će biti samo jedan od članova obitelji, dio čovječanstva izgubljen u gomili, nego jedinstvena osoba čije je zvanje živjeti s Bogom jedinstvenu priču ljubavi.

Uzmimo vremena za molitvu. Paradoksalno je da su praznici često vrijeme velike “duhovne praznine”, a u tom razdoblju zapravo imamo puno slobodnog vremena. Ima mnogo razloga za to. Kao prvo, molitva će uvijek ostati borba: nije lako ostati vjeran svakodnevnoj molitvi. Drugi razlozi proizlaze iz promjene životnog prostora i načina života. Za vrijeme praznika nema domaćih okvira koji nam pomažu da ostanemo vjerni molitvi. Okolina možda ne potiče na molitvu − zato što nikad nismo sami i u tišini, ili zato što smo s prijateljima ili braćom i sestrama koji ne žive vjeru na naš način. Gospodin dobro poznaje preprjeke na koje nailazimo, nemojmo se dakle brinuti. Ali Bog zna i koliko su nam potrebni ti svakodnevni susreti s njim, pa će onomu koji doista želi moliti pomoći da nađe i načina.

Čitajmo ono što nam može pomoći u boljem poznavanju vjere, kao na primjer Katekizam Katoličke Crkve. Nismo svi pozvani postati znanstvenici i teolozi, ali svi se moramo služiti svojom inteligencijom da bismo Boga bolje upoznali! Jedan vjeroučitelj u gimnaziji govorio je: “Ako vaše poznavanje vjeronauka ostane na stupnju osnovne škole dok vaše znanje napreduje na drugim područjima, u fizici, matematici i književnosti, vjera će vam se brzo učiniti djetinjastom.” Iskoristimo dakle svoje praznike!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Ovaj članak Evo kako kvalitetno iskoristiti ljetni odmor se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovo je album kojim je Boss po tko zna koji put slijedio “onaj mali glas u svojoj glavi”, kako to kaže u pjesmi “Sundown”, te iznova izmislio samoga sebe a da pritom nije posegnuo ni za kakvim drastičnijim rješenjem

Foto: Danny Clinch/promo

Bruce Springsteen – “Western Stars” (Columbia / Menart, 2019.)

Ovih dana na tržište je izašao novi, devetnaesti studijski album u dugoj i bogatoj karijeri slavnoga Brucea Springsteena, prvi s potpuno novim materijalom nakon sada već sedam godina starog albuma “Wrecking Ball”. No, to ne znači da je, zašavši u sedmo desetljeće života, ovaj neumorni kantautor usporio i počeo se pripremati za mirovinu, jer samo letimičan pogled na zadnjih sedam Bossovih godina gotovo da vrišti suprotno.

Album/kompilacija “High Hopes” donio je 2014., naime, neke po strani ostavljene pjesme i obrade, ali i više-manje uspjelo glazbeno osvježenje; glasoviti dvostruki album “The River” iz 1980. dobio je slavljeničko reizdanje u obliku izdašnog paketa, što je popraćeno i koncertno; svi albumi izvorno objavljeni do 1996. dobili su svoja remasterirana izdanja poslagana u dva impresivna box-seta (dva paketa “The Album Collection”); Springsteen je 2016. objavio i prilično iscrpnu autobiografiju “Born to Run” (prevedena je i na hrvatski) koja ga je predstavila i kao vrlo discipliniranog, lucidnog pisca i koja je svoju glazbenu nadogradnju dobila u kompilaciji “Chapter and Verse”; “Springsteen on Broadway” je pak, kao svojevrsna kruna poznog mu stvaralaštva, projekt kojim je ovaj iznimni glazbenik (ili, možda još preciznije, glazbeni radnik) spojio sve svoje talente, nudeći scenski nastup kao uprizorenje vlastite autobiografije kroz riječ i glazbu, i to kroz četrnaest mjeseci tijekom kojih je svoju predstavu izveo čak 236 puta! To bi, dakle, bio brzi pregled zadnjih nekoliko godina u radu čovjeka koji se svojom poetikom i radnom etikom te stvaralačkim i životnim primjerom među glazbenicima možda ponajviše približio onoj famoznoj “instituciji” moralne vertikale. Kad se uzme u obzir da su Springsteenove šezdesete nenadano obilježila i hrvanja s depresijom, ta inventura postaje i svojevrsna lekcija, prst u oko “guruima” self-help maskarade novoga doba.

O radu Brucea Springsteena pisali smo u nekoliko navrata, što nije zavrijedio samo onom svojom glasovitom, doduše i ne posve pozitivno intoniranom “jednom katolik – uvijek katolik”, već baš svime što stoji iza te jednostavne izjave, a što korijenski prožima njegovo stvaralaštvo, kao, naravno, i život. Štoviše, upravo je sraz kontradikcija – katolički odgoj s jedne i rokerski bunt s druge strane, duboko usađen tradicionalizam i istodobna težnja što liberalnijem svjetonazoru, trajna prisutnost duhovnog a uporno izbjegavanje bilo kakve predaje vjeri – u slučaju Brucea Springsteena istkao posebno dirljivu i autentičnu priču, predstavivši nam čovjeka koji je tijekom cijele karijere održavao minimalno trosatne koncerte, koji nije prestao pričati priče sa samih rubova društva pri čemu mu je ton stalno određivalo suosjećanje umjesto salonskih teoretiziranja, koji je postao i ostao zvijezda bez ijednog skandala vezanog uz opijate ili bilo kakvu drugu inačicu hedonizma, koji je i roker i suprug i otac, dakle, roker koji ne može pobjeći od korijena svoga tradicionalno odgojena bića, kao i tradicionalist koji se ne želi ili ne može othrvati rokerskoj ikonografiji i pojednostavljenom poimanju slobode. Čovjeka kojem se usprkos svim njegovim proturječjima (ili možda baš zbog njih) vjeruje, čovjeka čija iskrenost i trajno nevina zanesenost onim čime se bavi ne ostavlja mjesta sumnjama u to što nudi kao glazbu i stav, kao notu i riječ.

Zato je svaki novi album Brucea Springsteena poseban događaj. Ne u smislu očekivanja kakve glazbene revolucije ili tektonskih promjena u svijetu popularne glazbe, već zbog ponornica koje su “Born to Run”, “Darkness on the Edge of Town”, “Nebrasku” i “The River” natopile u remek-djela autentične simbolike i autorskog potpisa, a s “The Rising” pokazale kolika im je mobilizacijska, čak ljekovita snaga. A te albume navodim tek kao najsvjetlije primjere u nizu sjajnih rock-zbirki prepunih neskrivenih utjecaja koliko i autorski posve jasnih i samosvojnih otisaka, nizu kojem se ovih dana, da se konačno vratimo na povod ovim retcima, pribrojio i “Western Stars”, album kojim je Boss po tko zna koji put slijedio “onaj mali glas u svojoj glavi”, kako to kaže u pjesmi “Sundown”, te iznova izmislio samoga sebe a da pritom nije posegnuo ni za kakvim drastičnijim rješenjem.

Osim ako raskošne orkestracije na tragu kalifornijskog popa šezdesetih i sedamdesetih nisu nešto tako drastično. Ali Springsteen je odavno, još na legendarnom albumu “Born to Run” odao počast “zvučnom zidu” Phila Spectora, a i “Darkness on the Edge of Town” je, sudeći prema nedavno objavljenoj kompilaciji “The Promise”, trebao ili mogao imati prethodnika punog pjesama što se nisu sramile očaranosti pop glazbom pedesetih, odnosno, prije svega sjajnim ženskim sastavima toga doba, što je, uostalom, potvrdio još i dvostruki, iznimno šaroliki album “The River”. Da, Bruce Springsteen, atipično tipični roker nikada nije skrivao svoju gotovo dječje naivnu očaranost američkom popularnom glazbom u njezinom punom zamahu, od Elvisa do Roya Orbisona, od Johnnyja Casha do The Ronettes, baš kao ni potrebu da se s vremena na vrijeme, sukladno onome što mu poručuje “onaj glas što ga drži budnim cijele noći” (da se sad poslužim pjesmom “Tucson Train”) uputi u studio bez svoga vjernog E Street Banda i snimi neke intimnije, zagasitije, manje glasne pjesme kakve su činile albume poput “Nebraske”, “Tunnel of Love”, “The Ghost of Tom Joad” ili “Devils & Dust”. Sada, da, i “Western Stars”…

A pjesme za devetnaesti Springsteenov album nastajale su godinama, neke još i prije albuma “Wrecking Ball”, očito već u samom začetku stvarane za nešto što ne uključuje jedan od najrazigranijih rock bendova novijega doba. E Street Bandu ovdje uistinu nema mjesta, što će vam biti jasno već u prvim minutama, tamo negdje kad uvodnu “Hitch Hikin'” violine, viole i čela iz pozadine prenesu u technicolor. Jer ovo je usamljeničko lutanje pustopoljinom koja predstavlja i lice i naličje američkog sna, putovanje kroz trinaest pripovijetki pisanih u najboljoj tradiciji američkog storytellinga, koju je Springsteen odavno doktorirao. Gudači, rogovi i trube, pedal i lapsteel gitare, saksofoni i tromboni, harmonike i glasoviri, konge i ksilofoni, ali i vrlo diskretni loopovi – sve je to bez zadrške, uz klasični rock instrumentarij, omogućilo širenje kuta objektiva što nam predstavlja te priče kao film. Film koji koristi klasične Springsteenove, zapravo tipično američke motive poput otvorene ceste (“Hitch Hikin'”, “The Wayfarer”) i sudbonosnih milja (“Preostale milje miljama su daleko“, kako kaže u “Hello Sunshine”), vlakova što život znače (“Tucson Train”), barova kao privremenih utočišta (“Sleepy Joe’s Cafe”, “Sundown”) ili zapada, odnosno, sutona što se pomalja i ondje gdje se izričito ne spominje, pri čemu u naslovnoj pjesmi, pa tako i nazivu albuma, te “zapadne zvijezde” isto tako mogu biti “zvijezde vesterna”, baš poput ostarjelog glumca iz te pjesme koji je ostao najpoznatiji po tome što ga je u jednom filmu upucao John Wayne. Film koji obiluje nepreglednim eksterijerima, ali i izolacijom, samoćom što prerasta svoje uzroke i horizonte, razočaranjima i sjetnim pogledima unatrag… i nadom, stalno tinjajućom i u konačnici definirajućom.

Možda su i zato najsnažnije pjesme sačuvane za kraj. Jer, “There Goes My Miracle” nastoji svjedočiti upravo čudo života u stalnoj petlji od svitanja do sutona pa do novog svitanja i čudo ljubavi o čija se pravila oglušuju samo budale, s hipotekom proživljenih gorčina, ali i s opipljivim smislom. Smislom koji će nakon svih zadimljenih, polumračnih barova i (možda) promašenih karijera usmjeravati pogled prema suncu u predivnom singlu “Hello Sunshine”, na kojeg će se pak nadovezati odjavna “Moonlight Motel” s gotovo proznim jezikom kojim pristupa razdvajanju snova i jave lika ili likova pobjeglog ili pobjeglih iz Springsteenovih davnijih albuma. U te tri pjesme stao je rezime albuma, ali i potpisnikovog present tensea, što ne znači da se sjajnih pjesama ne može naći i među prvih deset u ovoj zbirci.

Dapače, pripovijetke s “Western Stars” s duhom proze Johna Steinbecka i njihove glazbene glazure na tragu Burta Bacharaha i opusa Glena Campbella vješto su nahranjene patinom koliko i iskustvom stvaranja velikih, bitnih, a u srži malih pjesama. Patinom koja raskošne aranžmane ne stavlja iznad sadržaja već sadržaj i formu dovodi u ravnotežu i odbacuje brža, jeftina rješenja, što od, primjerice, naslovne pjesme čini grandioznu i priču i melodiju, iako je u pitanju nešto što bi, da je maknuti produkciju, slobodno moglo završiti na “Nebraski”. Iskustvo pak koristi klišeje svjesno i toliko smisleno i spretno da ispisuje novu tradiciju, što je u “The Wayfarer” ispisano bez bilo kakvih ograda: “Isti je to stari klišej, putnik na putu svom, klizeći od grada do grada“. Što je pak isto što i utrka s divljim konjima poput onog s naslovnice albuma u “Chasin’ Wild Horses” (što opet ne može ne podsjetiti na klasik Rolling Stonesa) ili nostalgija kantautora iz minijature “Somewhere North of Nashville”, koji je zbog karijere žrtvovao ljubav. Na prvo, pa i drugo slušanje možda se u zbirku ne uklapa samo prozračni tex-mex “Sleepy Joe’s Cafe”, gdje kao da je ugođaj malčice “pobjegao” iz matrice, međutim, čak i taj pjesmuljak nakon onog troetapnog zaokruženja na kraju albuma dobiva svoj smisao i zasluženi dio mozaika.

Tu se Springsteen opet pokazao većim od onog kako ga neki još uvijek nerijetko svrstavaju: snimio je album koji korespondira sa svim likovima iz opusa bogatog upravo likovima probranih iz američkog svagdana, koji njihovim pričama daje puni krug tako da ostavlja mjesta nadi ali ne zalazeći u jeftini simbolizam ili patetiku, te koji kroz glazbu povezuje vremena – ona vlastite mladosti i ona bliža sadašnjici, koja kroz tuđe mladosti doziva eleganciju kojom bi dala novu vrijednost i miris svojim sjetama. Ne daje pritom Springsteen, kao nekad ranije, mnogo prostora transcendentalnome, ali ne propušta reći kako bi “čekao cijelo Božje stvaranje samo da pokaže kako se čovjek može promijeniti” (“Tucson Train”), što već samo po sebi otvara svaku od pjesama s “Western Stars” kao one bombonjere Forresta Gumpa za koje nikad ne znaš što nude ispod celofana.

Toni Matošin | Bitno.net

Ovaj članak Toni Matošin: Novi album Brucea Springsteena putovanje je u najboljoj tradiciji američkog ‘storytellinga’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Najmoćnija sudska instanca u Francuskoj opozvala je ovim presudu žalbenog suda od 20. svibnja kada je odlučeno da liječnici moraju ponovno hraniti tetraplegičara Lamberta. Ne postoji pravna mogućnost žalbe na ovu odluku

Foto: YouTube.

Francuski Kasacijski sud odlučio je jučer da liječnici mogu ponovno uskraćivati hranu i vodu paraliziranom Vincentu Lambertu dok ne umre i tako, nažalost, okončao borbu za život 38-ogodišnjeg Francuza kojeg njegovi roditelji i dalje žele održavati na životu, što njegova supruga odbija.

Najmoćnija sudska instanca u Francuskoj opozvala je ovim presudu žalbenog suda od 20. svibnja kada je odlučeno da liječnici moraju ponovno hraniti Lamberta. Ne postoji pravna mogućnost žalbe na ovu odluku.

Kao što smo već pisali, Vincent je teško stradao u automobilskoj nesreći 2008. godine. Nakon kraćeg boravka u komi donekle je došao k svijesti, samostalno diše, nije priključen na aparate za održavanje života, no hranu i vodu ne može samostalno uzimati.

Njegova žena Rachel 2013. godine odlučila je, u skladu s francuskim zakonom o pasivnoj eutanaziji, zatražiti prekidanje umjetnog davanja hrane i vode, i to na preporuku liječničkog tima. Nakon toga su se u borbu za Vincentov život uključili njegovi roditelji Pierre i Viviane zatraživši nastavak liječničke skrbi, a treba napomenuti da nisu bili uopće konzultirani pri donošenju odluke o pasivnoj eutanaziji.

Od te 2013. traje pravna borba za Vincenta. Europski sud za ljudska prava je 2015. podržao odluku Rachel da Vincent treba umrijeti, ali odluka nije bila sprovedena sve do prošli mjeec kada su s Lamberta uklonjene sve cjevčice za hranjenje.

Roditelji su reagirali brzom žalbom sudu u Parizu koji je u hitnoj proceduri donio odluku da se Vincentovo izgladnjivanje treba prekinuti zbog obaveze Republike Francuske prema mjerama koje propisuje UN-ov Odbor za prava osoba s invaliditetom.

Sada je Kasacijski sud, međutim, tu odluku opozvao i pozivajući se na francuske zakone naredio da izgladnivanje Lamberta na smrt može ponovno započeti.

Kako pišu mediji, pravne mogućnosti Vincentovih roditelja su iscrpljene, ali oni su najavili kako će tužiti one koji njihova sina skinu s hranjenja.

Svemu ovome dodajmo kako su prošli mjesec, kada je žalbeni sud spasio Vincentu život, cijeli slučaj komentirali kardinal Kevin Farrell, prefekt Dikasterija za laike, obitelj i život te nabiskup Vincent Paglia, predsjednik Papinske akademije za život.

Oni su tada napisali kako uskraćivanje vode i hrane Vincentu predstavlja “ozbiljnu povredu ljudskog dostojanstva”.

Prelati su tada naglasili kako Lambertovo stanje jest “ozbiljno patološko stanje”, ali da ono ne obezvrijeđuje Vincentovo pravo na život i skrb. Hrana i voda, naglasili su oni, jesu oblici temeljne skrbi, a ne nesvrhovita terapeutska skrb

Podsjetimo, Katekizam Katoličke Crkva naglašava da “prekid medicinskih postupaka, tegotnih, pogibeljnih, izvanrednih ili gledom na očekivani ishod nesrazmjernih, može biti zakonit. U tom je slučaju riječ o odustajanju od ‘terapeutske upornosti’. Time se ne želi izazvati smrt; prihvaća se činjenica da je nije moguće spriječiti. Odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i sposoban ili, kad nije tako, oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek poštujući razumnu volju i zakoniti bolesnikov probitak”.

Ono što su Farrel i Paglia poručili jest da uskraćivanje hrane i vode nikako ne može biti u ovome slučaju zakonito.

Tada su napisali kako se, zajedno s papom Franjom, mole za pronalaženje odgovarajućeg rješenja za održavanje Lamberta na životu.

Vincentov slučaj komentirao je i papa Franjo u travnju 2018.

Tada je rekao kako je svaka “povreda tjelesnog integriteta protiv našeg bližnjega uvreda Bogu Stvoritelju”.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Francuski sud dopustio liječnicima usmrćivanje Vincenta Lamberta se prvo pojavio na Bitno.net.

„Kad je oblačno i sunce se ne vidi, ne znači da sunca nema. Sunce se sakrilo, ali sunce će doći, sigurno. Na tebi je da vjeruješ u sunce koje je iza oblaka..”

Foto: IKA

Na uočnicu svetkovine u župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru, svečano misno slavlje i završetak trodnevne duhovne priprave u četvrtak 27. lipnja predvodio je don Mihovil Kurkut, SDB, direktor izdavačke kuće Salesiana, prenijela je Informativna katolička agencija.

„Po svetkovini Srca Isusova Gospodin cijelom svijetu želi reći da nas voli i da nam se želi skroz dati. Nema toga grijeha, bolesti i slabosti koja to može spriječiti“, poručio je don Mihovil, istaknuvši da je ta svetkovina spomen na Isusovo srce koje je bilo i ispaćeno.

„Margareta Alacoque, prva svetica koja je imala mistične vizije Srca Isusova sa 17 godina svoga života i nije joj bilo ugodno u tim trenucima, kaže da je Isusovo srce počelo krvariti zbog dva stava koja su ljudi imali, a mislim da su to i danas moderni stavovi. To su nezahvalnost i nezainteresiranost. Mislim da toga puno ima u društvu i odnosima. Često znamo biti nezahvalni i nezainteresirani, ravnodušni prema drugima, kao da drugi ne postoji. Nekad je bolje na nekoga se i naljutiti, čovjek barem zna da je tu. Ali najružnije je kad kažeš: ‘Meni je svejedno je li ti postojiš ili ne’. Isus je sasvim suprotno tome. Isusu je stalo. Isus želi biti s tobom, on se želi tebi dati i tebi se daje“, istaknuo je don Mihovil, poželjevši da ne dopustimo nijednoj napasti, kušnji, mraku, strahu i rani da prevlada u našem srcu.

„Kad je oblačno i sunce se ne vidi, ne znači da sunca nema. Sunce se sakrilo, ali sunce će doći, sigurno. Na tebi je da vjeruješ u sunce koje je iza oblaka. Ako se u jednom trenutku tvoga života zamračilo i ne ide najbolje, vjeruj da je sunce prisutno. I da će te sunce opet grijati“, ohrabrio je don Mihovil. Potaknuo je vjernike da povjeruju Božjoj ljubavi, da više gledaju i slušaju Isusa, a ne svoj strah i svoje rane.

„Ne oslanjajmo se na naše moći. Oslobodimo se svojih strahova, ne vjerujmo našim ranama, nego Isusu i njegovoj ljubavi. Brojne su naše slabosti, veliko nesavršenstvo, grijeh nas optužuje da smo izgubljeni, potlačeni, prekriženi. Kao takvi predajmo se Isusu. Ne želimo se više braniti, sakrivati, opravdavati. Neka Isus postane istina našeg života, da prihvatimo sve izazove i križeve koje je dopustio u našem životu. Gospodin želi da učinimo svoj dio, neće učiniti umjesto nas. Ali traži da više vjerujemo njemu nego sebi, da više gledamo njega nego sebe“, potaknuo je don Mihovil.

Propovjednik je istaknuo kako je sve što mi zovemo žrtvom, mukom, trpljenjem, prigoda za očitovanje snage Božjeg djelovanja u našem životu.

„Naš grijeh i slabost prigoda su da se Isusu predamo, da se pustimo, da postanemo ljubav. Da nas Isus može privući svome srcu i velikodušno nam oprostiti“, istaknuo je Kurkut, zamolivši Gospodina pomoć da mu se predamo, „da se više ne branimo, da ne tražimo izlike, da se ne opravdavamo, da ne tražimo zasluge, da budemo jednostavni poput golubica. Da primimo Isusa u svoje prljave, malene, skromne kuće kako bi On mogao biti naša svjetlost, čistoća, dar svih darova“.

Don Mihovil je potaknuo vjernike da učine posvetu Presvetom Srcu Isusovom, jer smo skloni ljude prosuđivati i optuživati temeljem naših ograničenih misli, nemamo cjelokupni uvid u život druge osobe. „Gledajmo druge s Isusovim srcem, a ne sa svojim srcem koje je sklono olako suditi. Kroz Isusovo srce gledajmo druge jer naš pogled je ograničen. Ne donosimo prosudbe o drugima sa svojim ograničenim umom. Jedan kriterij imamo za sebe, kada mislimo o svojim djelima, a drugi kriterij za druge ljude. Sebe smo skloni opravdavati pred Bogom i želimo njegovo milosrđe, a za druge ne nalazimo opravdanja“, upozorio je don Mihovil.

Zahvalivši Bogu što nam i ove godine daje svetkovinu Srca Isusova kao poticaj da zahvalimo za sve blagoslove kojima je obasuo naš narod, Crkvu, obitelj i zajednice, don Mihovil je rekao da je „Božja slava kada daje svoj život. Isusu život nije oduzet, on ga sam od sebe daje. Zato to što se dogodilo nije incident, nije ‘Ajme meni, jadan Isus’. Isusu je bilo teško, bio je u kušnji. Ali to što je učinio, učinio je s razlogom. Da bi mogao nas spasiti.

Don Mihovil je govorio i o sklonosti čovjeka da gubi strpljenje.

„Gospodina često želimo samo riječima, površno, malo da, malo ne. Često smo nestrpljivi. Ne volimo trpjeti. Ne znamo se strpiti, ne znamo čekati. Mi bismo htjeli sve i odmah, kao dijete kada plače. Riječ strpljenje u hrvatskom jeziku ima korijen trpljenje. Nema drugoga, nego s trpljenjem. A trpi onaj koji ljubi. On je spreman trpjeti. Jer ljubav nije zaraditi, ljubav je izgubiti, dati. Stoga je onaj koji ljubi spreman trpjeti. One je spreman sebe dati. On je spreman i umrijeti. Bog voli svakog čovjeka i neće nikome uskratiti svoju ljubav, svakome se daje. Ne postoji granica i mjera Božje ljubavi“, poručio je don Mihovil, poželjevši da nam Bog da srce koje je spremno trpjeti i strpiti se.

Ostatak propovijedi don Mihovila Kurkuta pročitajte OVDJE.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Don Mihovil Kurkut: Ne volimo trpjeti, a bez trpljenja nema ljubavi se prvo pojavio na Bitno.net.