Ideja kampanje „Gledajte nas drugačije“ jest vidjeti osobe sa sindromom Down u drugačijem svjetlu.

Foto: Marcin Zaborowski (@marcin.zaborowski)/@natgeopl/Instagram

“Imao sam privilegiju biti dio vrlo neobične društvene kampanje (…) Fotografiranje je bilo vrlo zahtjevno (bio je to moj debi u studiju), ali najviše sam sretan što sam imao privilegiju izmamiti osmijehe najmlađih na nekoliko sati”, napisao je na svome blogu fotograf Marcin Zaborowski.

On je bio dio projekta pod nazivom „Gledajte nas drugačije“ čiji je cilj razbiti društveni tabu oko osoba sa sindromom Down, koje je organiziralo Udruženje obitelji i prijatelja osoba sa sindromom Down.

Navedena organizacija se brine o to me da se osobe sa sindromom Down i autizmom ne povezuje s patnjom i poteškoćama, nego s osmijehom i zadovoljstvom života.

Kampanja „Gledajte nas drugačije“ prvi put je organizirana 2016. godine, a ovogodišnja kampanja napravljena je u suradnji s poljskim National Geographicom koji je objavio Zaborowskijeve fotografije na svome Instagramu i web stranici.

Ostatak fotografija ove kampanje možete pogledati OVDJE.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak ‘Gledajte nas drugačije’ – kampanja koja mijenja pogled na osobe sa sindromom Down se prvo pojavio na Bitno.net.

To što nas je ovakva reklama još uvijek u stanju šokirati, zapravo je dobra vijest. Loša je vijest da ovaj video postoji i kruži javnom sferom pune tri godine i nikome ništa, da je zamišljen kao reklama za tzv. izbor na smrt, da je društveno prihvatljiv i nije sankcioniran ili cenzuriran

Foto: screenshot

Planned Parenthood i njegove suportivne organizacije doista ne prestaju šokirati svijet – ili barem onaj njegov dio koji se još može zgroziti na beskrupuloznost i hladnokrvnost kojom se industrija ubijanja nerođene djece „reklamira“ na internetu.

Društvenim mrežama već neko vrijeme kruži video kojim dominira lice, krupni plan preslatke plavooke bebe u čijoj se pozadini čuje zvuk dječje uspavanke. Taman kad pomislite da se radi o reklami za pampersice i očekujete prizor sretne i zadovoljne bebe koja suha i sita mirno spava u svom krevetiću, slijedi dijabolični preokret i shvaćate da je ovaj prizor iskorišten u vlastitu antisvrhu – sve lijepo, sve dobro i sve životno može proći jedino i isključivo pod uvjetom da je beba bila „željena“ i da je njen nevini život posljedica izbora.

Moralno potpuno anesteziran svijet prešutno je prihvatio ubijanje nerođene djece kao neizbježni dio vladavine prava – malu, mračnu i prljavu podrumsku prostoriju u raskošnoj kući ljudskih prava, krvave temelje koje je ciglu po ciglu sagradila slabost i promiskuitet. Ne želimo ni zaviriti unutra, ne želimo vidjeti što se događa iza paravana jer to boli naša humanistička osjetljiva srdašca – sam prizor krvi tjera nas da padamo u nesvijest, toliko smo se odvikli od prizora nasilja, i apostrofirati nešto što se općenito smatra nužnim zlom – nije prihvatljivo, štoviše kotira i kao nepristojno.

Mi, humana djeca 21. stoljeća, djeci koja su izbor, a još se nalaze u trbuhu bez problema puštamo Mozarta i pričamo im kako smo proveli dan – međutim isto tako ćemo bez problema zažmiriti na kidanje moždine škarama djetetu u istoj dobi ako ono nije bilo „željeno“. Taj dijabolični paradoks gotovo da više nitko i ne uviđa.

Povijest čedomorstva stara je koliko i pala ljudska priroda i možemo reći da je civilizacija napravila puni krug – zvuk one uspavanke iz videa postaje prigodno opjevan smiraj kršćanskog poimanja vrijednosti koje nisu usmjerene na sebe, nego na bližnjega. Nježan uspavljujući zvuk koji smiruje čula postaje jednak hipnotičkom transu mase koja je žrtvovala bogu Moleku, poganskom mrmoru koji proizvodi uspavana  savjest, a koja tako otupljena i moralno osakaćena na oltar prinosi nešto najljepše i najnevinije. Bez obzira radilo se o Feničanima koji žrtvuju Moleku, Astecima koji ubijaju djecu da bi zadovoljili bogove ili o modernim ljudima koji umišljaju da sami odlučuju, a žrtvuju u ništa manjoj mjeri no ovi drevni narodi poganskom idolu novca i moći – princip je uvijek isti. Imamo maleno i bespomoćno ljudsko biće koje prestaje živjeti u ime tzv. većeg dobra, koje je uvijek i u pravilu zlo. U ime progresa.

Postoji međutim nešto što ovu posljednju – našu – generaciju razlikuje od navedenih naroda i ne služi joj na čast. Ne samo što su nama svima poznate riječi božanskog Galilejca o „malenima čije je kraljevstvo nebesko“, a onima prije nas nisu bile – dakle više nam je dano – nego je i razlika u tome što se drevne generacije nisu pretvarale da čine nešto dobro – činili su nešto što im je bilo duboko odvratno i zlo jer su vjerovali da će tako zadovoljiti krvožedne bogove i smanjiti njihovu ljutnju. Mi, s druge strane, pjevamo himne slobodi i pravu na izbor i pretvaramo se da su te male ljudske žrtve irelevantne i nevažne. Stari su pogani nudili žrtvu najsvetijeg i najnevinijeg, mi smo svojoj žrtvi oduzeli ljudskost, nesvjesni da u ime te iste ljudskosti zapravo ljudskost iščezava i nestaje – ona naša.

Ne priziva li nedavni divlji ples svjetine u Irskoj, ples nakon što su proglašeni rezultati referenduma o pobačaju, na Plutarhov opis iste takve svjetine: „Svećenici su bili raspamećeni od tolike janjadi ili mladih ptica; u međuvremenu, majka je u blizini stajala bez suza ili jecaja, dok je cijeli prostor ispred kipa bio prepun glasne buke frula i bubnjeva.“

Kolika li je samo sličnost nekadašnjeg poganskog i današnjeg novopoganskog svijeta! Dijaboličnost ide toliko daleko u imitiranju da imamo i upotrebu dječjih srca – srca koja su stari pogani žvakali i gutali, a moderni pogani preprodaju i na njima zarađuju dodatni krvavi novac.

Vratimo se Planned Parenthoodu i svim drugim današnjim gutačima djece. Interesantno je licemjerje njihovih pobornika koji u jednu ruku glorificiraju odluku i nečiji stav kao nešto što se stavlja ispred samog života, a s druge strane drugačiji stav koji ne odgovara njihovoj bezbožnoj industriji bez problema niti poštuju niti uvažavaju, štoviše, ljude koji misle i djeluju drugačije odmah klasificiraju kao progonitelje i sputavatelje, a vjerska načela ovih potonjih promatraju isključivo kao prijetnju tzv. humanističkom svjetonazoru s kojim se kite kao ptica s tuđim perjem – tuđe perje u ovom bi slučaju bilo stvaranje pandana kršćanskoj etici – neuspjelog i duboko proturječnog.

To što nas je ovakva reklama još uvijek u stanju šokirati, zapravo je dobra vijest. Loša je vijest da ovaj video postoji i kruži javnom sferom pune tri godine i nikome ništa, da je zamišljen kao reklama za tzv. izbor na smrt, da je društveno prihvatljiv i nije sankcioniran ili cenzuriran (kakvu bi sudbinu bez sumnje doživjela svaka druga reklama koja bi se usudila dirnuti u bilo koji aspekt gej svetišta).

Kako đavolsko zlo nema mjere u vlastitom zlu u kojem toliko besramno uživa da nije u stanju stati, možemo se samo nadati da će ovakvi i slični projekti (kakvih će bez sumnje još biti) na koncu od reklame postati antireklama postižući suprotan efekt od onog zamišljenog – pokazujući na koncu konca ne uljepšano zlo, nego zlo u punom sjaju. Možda će takve ogoljene akcije konačno podignuti onu nužnu razinu javne svijesti i senzibiliteta koja je potrebna za pokretanje mehanizama zaštite ljudskog života. Možda je ovakav bezobrazluk, koliko god to trenutno bilo teško zamislivo, potreban da bi stvari nakon gorih postale malo bolje – u nadi da će jednom zvuk dječje uspavanke doista značiti miran san, a ne noćnu moru.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Ovaj članak Nakić o dijaboličnoj reklami abortivne industrije: Kada zvuk dječje uspavanke znači noćnu moru, a ne miran san se prvo pojavio na Bitno.net.

Krševan (lat. Chrysogonus, grč. Khrysógonos) je podnio mučeništvo u 4. st. u Akvileji. Bio je rimski vitez plemićkoga podrijetla koji je odbio visoki carski položaj ne htijući se odreći kršćanske vjere. Relikvije su mu prenesene u Zadar gdje mu  je podignuta crkva i gdje se časti kao suzaštitnik grada.

“Evo pravoga mučenika, koji je za Kristovo ime krv svoju prolio; nije se bojao prijetnja sudačkih, i tako je ušao u kraljevstvo nebesko.” Tako ulaznom pjesmom Zadrani slave blagdan svetog Krševana, latinski Krisogona, zaštitnika svoga grada. Koliko je taj svetac bio štovan i u općoj Crkvi, najbolji je dokaz da je njegovo ime ušlo u Rimski kanon mise.

Krševan, akvilejski mučenik iz IV. stoljeća, istaknuo se u doba Dioklecijanova progonstva beskompromisnom vjerom u Isusa Krista. Predaja ga povezuje sa svetom Stošijom ili Anastazijom, mučenicom. Po toj predaji on joj je bio vjeroučitelj. Dok je Stošija bila u tamnici, Krševan ju je svojim pismima tješio i bodrio. Krševan je sam bio stavljen na veliku, životnu kušnju. Bio je nagovaran da se odreče vjere, da apostatira. Ako to učini, ponuđen mu je visoki, upravni položaj: prefektura i konzulat Rimske provincije. Krševan je odbio tu laskavu karijeru, samo da ne zaniječe sebe i ne pogazi svoje vjere. Najvjerojatnije na današnji dan, 24. studenoga, Krševan je zbog vjere bio smaknut. Odrubljena mu je glava.

Povijesno nije moguće utvrditi koje je godine tijelo sv. Krševana iz Grada, pokraj Akvileje, preneseno u Zadar. Po predaji to se dogodilo god. 649. Prvi povijesni spomen o crkvi svetog Krševana u Zadru imamo u ostavštini gradonačelnika – priora Andrije iz godine 918. Na temelju te oporuke Sv. Krševan – tako se obično naziva njegova crkva – spominje se ravno prije 1057 godina. Tako je to bilo god. 1975. Nema sumnje da je štovanje sv. Krševana u Zadru starije od te godine.

Kult sv. Krševana znači za vjerski, kulturni, društveni i politički život srednjovjekovnoga Zadra jedan snažan dinamizam, obogaćenje i svojevrstan duhovni procvat. U prvom je redu štovanje sv. Krševana obdarilo Zadar prekrasnom i skladnom crkvom, draguljem i ljepoticom romaničkog graditeljstva. Ona spada među najstarije i najljepše romaničke crkve u čitavoj našoj domovini. Uz crkvu se javlja naša najstarija, najuglednija i najdužeg vijeka benediktinska opatija sv. Krševana u Zadru. Opatija sv. Krševana organizira u Zadru naš najpoznatiji samostan benediktinki, Svetu Mariju, koji je do danas preživio sve povijesne vihore. Koliko su ta dva benediktinska samostana, Sv. Krševan i Sv. Marija dali vjerskog i kulturnog dobra Zadru i hrvatskom narodu!

Crkva i samostan sv. Krševana jedna su neodvojiva cjelina. Zadrani su htjeli u svome gradu benediktince. Benediktinci su bili u srednjem vijeku u svoj Europi uz svoje vjersko poslanje prvorazredni čimbenik kulture i civilizacije. Zadrani su htjeli u vjerskom i kulturnom pogledu ići ukorak s ostalom Europom.

Benediktinci iz Monte Cassina, kolijevke reda sv. Benedikta, 986. god. nisu došli u Zadar na prazno. Oni su oživjeli i nastavili samostansku tradiciju upravo na mjestu obnovljenoga Sv. Krševana i, vjerojatno, baš benediktinsku stariju tradiciju u Zadru. Zanimljivo je da je prvi opat obnovljenoga benediktinskog samostana sv. Krševana po svoj prilici Zadranin, opat Madije. Ugledna je zadarska obitelj Madijevaca bila u rodbinskoj vezi s kraljevskom kućom Trpimirovića. Da je prvi opat Madije bio Zadranin, svjedoči mu ime, toliko poznato u Zadru i Zadrani ga u ispravama nazivaju “monachum nostrum” – naš redovnik.

Benediktinci Sv. Krševana svoje su poslanje i očekivanje Zadrana časno ispunili. Sveti Krševan – samostan – je zaorao duboke brazde u vjerskom, kulturnom i društvenom životu Zadra. Tome su dokaz crkva, skriptorij, relikvijari, darovnice i sačuvani arhiv.

Sveti Krševan je oličenje borbe Zadrana za samostalnost i slobodu svoga grada. On je sa Zadrom dijelio njegovu sudbinu, sretnu i nesretnu. Kad je Zadar bio samostalan, Sveti Krševan je cvao. Kada su Zadrom vladali tuđinci: Mlečani, Francuzi, Austrijanci, Sveti Krševan je bio u oporbi i proživljavao svoje vanjske i unutrašnje krize koje su dovele do utrnuća i dokidanja samostana. Francuska je vladavina 1807. god. dokinula samostan. Za vrijeme II. svjetskog rata zapaljive su bombe god. 1944. uništile samostansku zgradu koja je od god. 1807. služila za licej i gimnaziju.

Preko brojnih darovnica, zavjetnih darova i poklona Svetom Krševanu iz drevne nam starine izranjaju imena zadarskih biskupa i nadbiskupa, priora i knezova, hrvatskih kraljeva i banova, obrtnika i ribara. Mnoga su ta imena hrvatska. To svjedoči o međusobnoj povezanosti Zadra s hrvatskim zaleđem. Po tome se može pratiti stapanje romanskog i hrvatskog življa u Zadru.

Najveće i povijesno priznanje Zadrana mjestu i ulozi Svetoga Krševana u Zadru jest činjenica što su oni svetog mučenika Krševana odabrali zaštitnikom svoga grada i njegov su lik uzeli za grb, pečat i barjak Zadra.

Kao što je Split vezan uz svetog Dujma, Dubrovnik uz svetog Vlaha, Šibenik uz svetog Jakova, apostola, tako je i naš Zadar vezan uz svetog Krševana. Slično je tako i s drugim našim gradovima i selima, našim župama, gdje je vjerski život vezan i uz kakvog sveca, mjesnog zaštitnika. Dobro je uočiti i tu stranu štovanja svetaca, uočiti je i prihvatiti sa zahvalnošću Gospodinu.

Josip Antolović SJ

Pomolimo se: Kriste, Kralju mučenika, od kojega dolazi svaki dar, po zagovoru blaženog Krševana, mučenika tvoga, usliši molbe puka svoga te ne dopusti da u nama oslabi svijest odgovornosti za obnovu i spasenje svijeta. Koji živiš i kraljuješ po sve vijeke vjekova. Amen.

Ovaj članak Sveti Krševan – vitez koji je odbio visoki carski položaj i dao život za vjeru se prvo pojavio na Bitno.net.

Svi zajedno moramo se zauzeti kako bismo uklonili ono što ljude lišava blaga slobode – izjavio je Sveti Otac

Foto: Shutterstock

“Rizik slobode” je ono što oduvijek podupire put ljudi, društva i civilizacija. To je veliki Božji dar stvorenjima koji je nerijetko poprimio oblike zastranjenja rađajući ratove, nepravde i kršenje ljudskih prava – rekao je papa Franjo u video poruci povodom otvaranja osmog Festivala socijalnog nauka Crkve koji se do 25. studenog održava u Veroni.

Kao kršćani vjerni evanđelju i svjesni odgovornosti koju imamo prema svoj svojoj braći, pozvani smo biti pažljivi i oprezni kako „rizik slobode” ne bi izgubio svoje najviše i zahtjevno značenje – rekao je Papa i objasnio – Naime, riskirati znači biti uključen. To je naš prvi poziv. Svi zajedno moramo se zauzeti kako bismo uklonili ono što ljude lišava blaga slobode. Istodobno trebamo ponovno otkriti okus slobode koja zna sačuvati “zajedničku kuću” koju nam je dao Bog.

Imamo tri situacije u kojima ljudi ne mogu izložiti i riskirati svoju slobodu – rekao je Sveti Otac i nastavio – Prije svega u siromaštvu izazvanom velikim nepravdama koje se i dalje događaju u čitavom svijetu, pa i u našim gradovima. Zbog kulture odbacivanja i isključivanja iz društva, ljudi bi mogli biti svedeni na višak. Osim što su na sebi iskusili loše plodove tuđe slobode, lišeni su također same mogućnosti riskiranja svoje slobode za sebe, za svoju obitelj, za dobar, pravedan i dostojanstven život.

Osim toga, moć tehnologije, kada nije praćena odgovarajućim razvojem odgovornosti za vrijednosti i znanja, negativno utječe na iskustvo slobode okrećući se, kako što je govorio sveti papa Pavao VI., protiv čovjeka – rekao je papa Franjo i dodao – Gubi se smisao granice kojem je posljedica nestajanje iz vida izazova vremena koji su pred nama. Apsolutiziranje tehnike može se okrenuti protiv čovjeka.

Treća je negativna situacija svođenje čovjeka na pukog potrošača – rekao je Papa i protumačio – U tom slučaju sloboda koja se riskira ostaje samo obmana. Kao što je već navedeno u enciklici ‘Laudato si’, na temelju toga shvaćanja slobodni su oni koji mogu trošiti, međutim, oni koji posjeduju slobodu manjina su koja ima gospodarsku i financijsku moć. To nije sloboda, nego ropstvo, svakidašnje iskustvo obilježeno ravnodušjem, nepovjerenjem, strahom i zatvorenošću.

Ipak, kao što će podsjetiti svjedočanstva o otkupljenju od lihvarenja i prostitucije koja će biti dana na Festivalu, nikomu od nas ne manjka želje da riskiramo vlastitu slobodu – rekao je Sveti Otac i napomenuo – Iako se neki boje ići protiv struje, mnogi u svojoj svakodnevici žive kao umjereni, solidarni, otvoreni i kao oni koji prihvaćaju. Oni su pravi odgovor na različita ropstva jer se kreću kao slobodni ljudi. Pale uspavane želje, otvaraju vidike, pomažu željeti dobro.

Sloboda koja se živi nikada se ne ograničava na upravljanje onim što se događa jer uvijek u sebi sadrži nešto što vodi dalje – rekao je papa Franjo i istaknuo – Sloboda nikada ne ubija snove, nego u životu gradi ono što mnogi žele, ali nemaju hrabrosti ići za tim. Dakako, sloboda je stalni izazov; privlači, očarava, ohrabruje, potiče snove, stvara nadu, ulaže u dobro i vjeruje u budućnost. Dakle, sadrži snagu koja je jača od bilo kojeg ropstva. Svijetu trebaju slobodne osobe!

Papa želi, stoga, da budemo slobodni ljudi i da se ne bojimo trošiti i prljati ruke kako bismo ostvarili dobro i pomogli onima koji su potrebiti, te podsjeća da čovjekova sloboda otkriva samu sebe u dubini, kada shvaća da je rođena i podupirana slobodom punom Očeve ljubavi koji se objavljuje u Sinu koji je Njegovo lice milosrđa. Pod njegovim pogledom punim suosjećanja, svaki čovjek uvijek može nastaviti put ‘rizika slobode’ – zaključio je Papa.

Vatican News | Bitno.net

Ovaj članak Papa Franjo o tri situacije u kojima ljudi gube svoju slobodu se prvo pojavio na Bitno.net.

Crkveno vjenčanje: Ima ljudi koji se vjenčaju u crkvi samo zato što je ondje svečanije nego kod matičara. Takva vjenčanja Crkva ne može odobriti. Tko se želi vjenčati u crkvi, trebao bi biti svjestan da je tu riječ o višim stvarima, a ne samo o lijepom vanjskom okviru.

Crkveno vjenčanje/Foto: TeiTo

Ženidba je velika odluka pred licem Božjim, odluka koju čovjek ne može opozvati: ono “što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja”, kaže Isus.

Koje preduvjete moraju imati parovi koji se žele crkveno vjenčati? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan: moraju biti katolici, kršćani i uistinu željeti sklopiti brak, i to u smislu u kojem Crkva razumijeva “brak”. To znači ovo:

1. Crkveno vjenčanje moguće je samo za članove Crkve

Normalno, oboje trebaju biti kršteni katolici. Ako to kod jednog od njih nije slučaj, potrebno im je posebno dopuštenje.

2. Oboje moraju biti sposobni za brak

Oboje trebaju biti sposobni za stupanje u brak. To znači da se mora razjasniti da valjanom i dopuštenom sklapanju braka nikakva zapreka ne stoji na putu.

3. Problem rastave i drugih brakova

Valjani i življeni (tehnički je izraz “sklopljeni”) brak kršćana ni zbog kojeg razloga ne može se razriješiti, nego samo smrću. Ovo načelo Katoličke Crkve daje nam do znanja u kojim slučajevima i Crkva priznaje stvarni ili prividni drugi brak:

–    Prvo: Crkva može razriješiti samo one brakove kod kojih bračno zajedništvo nikada nije ni postojalo, dakle “nesklopljene brakove”.¹ 

–    Drugo: apsolutno nerazrješivi brakovi samo su oni koji su sklopljeni među kršćanima. Situacija je drukčija s brakom između dvoje nekrštenih. Ako jedno od njih postane katolik i drugo ne želi više održati brak, ovaj se brak može razriješiti “u korist vjere”. Budući da je o ovom slučaju govorio Pavao (1 Kor 7,12), govori se o “pavlovskom privilegiju”.

–    Treće: Crkva poznaje proglašenje ništavnosti ženidbe. Misli se na ovo: Događa se da se ljudi vjenčaju, ali da pod “brakom” ne misle i ne žele ono što Crkva pod tim podrazumijeva. Na primjer: neki bračni par načelno isključi djecu, neki drugi planira “otvoreni” brak, dakle bez obveze vjernosti, kod nekoga drugoga bračnog para muškarac ili žena nesposobni su za spolno sjedinjenje. Ako se takve ili neke druge zapreke dokažu u okviru “bračnog procesa”, nadležni crkveni organ (crkveni sud) očituje se da taj brak nije nikada postojao, stoga to dvoje ljudi u očima Crkve nikada nije bilo uistinu “vjenčano”, i stoga se mogu posve normalno “ponovno” vjenčati. Ovaj je brak tada zapravo “prvi” brak.

Samo se stručnjak može očitovati u pojedinom slučaju može li prema crkvenim valjanim bračnim zakonima doći do proglašenja ništavnosti ili ne. Slijedi li poslije rastave problem drugog sklapanja braka, trebalo bi se raspitati kod crkvenog suda. Je li proglašenje ništavnosti ženidbe moguće trebalo bi doduše uvijek ispitati, ali ne smijemo praviti iluzije. Često je to nemoguće te iz toga proizlazi danas tako česta, bolna zapreka za brak jednoga valjanog, ali onda propalog braka. S obzirom na to što Isus kaže o nerazrješivosti braka, Crkva se ne vidi ovlaštenom da odobri proglašenje ništavnosti ženidbe sve dok supružnik iz prvog braka još uvijek živi.

U svakom slučaju: može biti razloga koji pokazuju ispravnost ili čak potrebu odvajanja i s time civilne rastave. Trnoviti, nerješivi problem nije u prvom, nego u drugom braku, jer mnogi rastavljeni žele još jedanput pokušati, što se može lako razumjeti.

Današnji čovjek poznaje od države dopuštenu rastavu. Naravno, Crkva priznaje njezine pravne posljedice i zna također da je rastava u mnogim slučajevima nezaobilazna ili da jednog od supružnika pogađa kao sudbina prema kojoj je nemoćan.

Za ove situacije nije samo dopušteno nego i nužno da država proglašava zakone kako bi spriječila dodatne nepravde. Ali budući da je valjan brak u očima Božjim nerazrješiv, on je i u očima Crkve nerazrješiv. Onaj tko je civilno razveden, ostaje za Crkvu “u braku”, usprkos izvanjskom razvodu. Stoga se Crkva vidi primoranom da odbaci ponovno vjenčanje, dok drugi razvedeni supružnik još živi. Tko, pak, onda još ode k matičaru i “vjenča” se barem ondje, nije uistinu vjenčan te zbog toga, nažalost, ne može pristupati sakramentima. To zasigurno boli, ali to nije ni “osuda” ni “diskriminacija”, a ni neko isključenje iz Crkve. Teški religiozni razlozi govore protiv toga i tko ih ponizno uvažava, uže je s Bogom povezan od onoga tko se na svoju ruku na njih ne obazire. Odgovor na pitanje smiju li ponovno oženjeni pristupiti sakramentima nema nikakve veze s “milosrđem” i “nemilosrdnošću”. Odlučujuća je samo i jedino teologija euharistije u odnosu prema sakramentu ženidbe. Riječ je o pitanju vjere, a ne milosrđa. Smireno smijemo prihvatiti: Papa je isto tako milosrdan kao i njegovi kritičari i jednostavno bi trebalo pomnjivo slušati što on kaže dotičnim osobama: prvo – on ih poziva da sudjeluju u crkvenom životu i time “svaki dan mole milost Božju”. A i Crkva upozorava sav drugi kršćanski puk s obzirom na razvedene koji su ponovno oženjeni da “moli za njih, neka ih hrabri i prema njima se pokazuju kao milosrdna majka i tako ih sačuva u vjeri i nadi!”²  Od “osude”, kako mnogi tvrde, nema ni traga!

Drugo – ipak doduše vrijedi: “Crkva, ipak, ponovno, potvrđuje svoju stegu, zasnovanu na Svetom pismu, prema kojoj ona ne može euharistijskom zajedništvu pripustiti razvedene i ponovno oženjene.” To je vrlo osjetljiva stvar! Ali važno je čuti dvostruko Papino obrazloženje:

“Jer je njihovo stanje i njihov životni položaj u objektivnoj suprotnosti sa zajedništvom ljubavi između Krista i Crkve, što je označeno i uprisutnjeno u euharistiji.”

Objasniti ovaj razlog nije posve jednostavno, no on je ipak najvažniji. Na jednoj je strani, naime, brak, vidljiva slika nevidljiva jedinstva Krista i njegove Crkve. Na drugoj je strani sveta pričest, sakrament sjedinjenja Krista i njegove Crkve. Iz toga proizlazi da slomljeni brak nije samo tragedija za dvije dotične osobe, njegov lom potiče da mislimo na tragičan način da bi se moglo slomiti jedinstvo Krista i Crkve. Ako njih dvoje onda idu na pričest, to je u sebi proturječno, jer njihov život poriče jedinstvo Krista i Crkve, njihovo primanje sakramenata čini se da ga potvrđuje i u tom slučaju život i sakrament ne odgovaraju jedno drugom.

“Postoji i još jedan osobiti pastoralni razlog: ako se te osobe pripuste euharistiji, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali crkveni nauk o nerazrješivosti ženidbe.”

Drugi razlog koji je spomenuo Papa lako se može razumjeti. Treba samo nadodati da je euharistijsko uzdržavanje u vjeri i poslušnosti prema crkvenom autoritetu služenje Crkvi koje pomaže drugima da bolje razumiju jedinstvo Krista s Crkvom i nerazrješivost braka.

Poznata književnica G. Fussenegger bila je u takvoj situaciji, živjela je s jednim čovjekom bez sakramenta ženidbe. Upitana kako joj je tada bilo s crkvenim zakonima, odgovara prostodušno: “To sve skupa nije mi lako palo. Teško sam se sa sobom borila i mučila. Kako je moj drugi brak bio samo civilno sklopljen, bila sam dugo vremena isključena od sakramenata. To sam doživljavala duboko bolnim, no ipak bila je to bol koja je, tako bar vjerujem, postala vrlo plodonosna za mene. Samo mi je tako postala jasna posvemašnja vrijednost euharistije. Ne mogu žaliti što sam u to vrijeme često lila gorke suze. Zapravo ta zabrana mi je dosta darovala.”³ 

Andreas Laun

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ljubav i partnerstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Ovaj članak Koje preduvjete moraju imati parovi koji se žele crkveno vjenčati? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan se prvo pojavio na Bitno.net.

Mi 27 godina nakon Vukovara nemamo niti jedan normalni, vrijedan film koji govori o toj nevjerojatnoj činjenici vukovarske žrtve. Budimo otvoreni, ma nemamo niti jedan objektivni film o Domovinskom ratu!

Zašto još uvijek nemamo dobar film o Domovinskom ratu?

Ušli su u minsko polje, odlučni pronaći siguran put za civile do Nuštra i Vinkovaca, pod cijenu vlastitog života. Bili su to Zoran Antunović, Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Piđo, Stjepan Katić, Josip Knežević, Marko Knežević, Žarko Manjkas Crvenkapa, Antun Petričić, Anto Šarić te jedini danas preživjeli Đuro Kovačević i Ivica Jurčan. Oni su ujedno i glavni pripovjedači strahota kroz koje su prolazili nakon što je prvi u proboju nedaleko od slavonskih Marinaca, u našem Domovinskom ratu, nagazio na minu. Ranjeni i gotovo nepokretni, bez hrane, na velikoj hladnoći, u strahu i neizvjesnosti, provodili su sate u molitvi i održavajući se budnima pričama o prošlosti i dobrim sjećanjima. Bili su i u napasti da se ubiju, a jedina želja bila je ‘samo da netko naiđe na njih, da ih izvede’. Dani su se doimali kao mjeseci, a posljednji od njih bio je pronađen tek nakon 12 dana.

Dragi čitatelju, možeš li pojmiti? Ivica Jurčan, na primjer, je ostao sam u tom minskom polju. Mina mu je raznijela noge ispod koljena. Imao je desetke rana po sebi. Danima je ostao ležati u tom polju prolazeći teške nutarnje borbe i fizički, nama danas nezamislive, bolove. Nakon dvanaest dana provedenih u hladnoći, zimi i snijegu Ivica je bio zarobljen te je završio u logoru.

Dio je to vukovarske “štafete smrti”, i konkretnog događaja, ali i dokumentarnog filma, unikatnog i posebnog iz više razloga.

Naime, Amerikanci ili neki drugi narodi i države koji drže do svojih veterana snimili bi samo o opisanom događaju nekoliko vrhunskih filmova. I kroz njih, u iznimnoj produkciji, društvu i svijetu pokazali bi kakve mi to heroje imamo među sobom.

Tako bi i mladi danas mogli imati prave, istinite uzore. Ne umjetne likice umjetnih grudi, stražnjica punih silikona i usta za koja te strah ako im se previše približiš da bi se nešto čudno moglo s njima dogoditi. Ne nekih likova koji su do jučer u sprezi s politikom notorno uzeli narodu i ovoj zemlji ono najbolje što je taj narod i zemlja imala, a onda je crpeći poput nekog teškog nametnika sebi zgrtali bogatstvo. Danas pak, ismijavajući naše sudstvo šeću slobodni ulicama hraneći golubove. Ne trebaju nama licemjeri i farizeji naših dvorišta i onih drugih dvorišta. Nama danas trebaju uzori poput tih naših branitelja koji nisu kalkulirali. Koji su svoju mladost, najljepše godine svoga života ugradili u obranu Domovine. Na tisuće ih je svoje živote ugradilo u te temelje i ostavilo kao trajni znamen svima nama. Ne zaboravimo na Vukovar. Na naše branitelje. Kakva je pak Hrvatska danas i kakva će ona biti sutra, to ovisi baš o tebi i meni, dragi čitatelju. Bez žrtve i odricanja se ne može sagraditi ništa veliko, govorio je sveti Ivan Pavao II. mladima ispred zagrebačke katedrale još 1994.

Neke najvažnije stvari u životu želimo posebno obilježiti kako ih ne bismo zaboravili. Kako bismo istaknuli nešto što vrijedi, nešto čisto, posebno i veliko. Jedna je od tih zaboravu otetih i žrtva branitelja u borbi za slobodu – Domovinskom obrambenom ratu. Velika većina država itekako se brine o svojim veteranima i pazi da im pripada društveno mjesto obilježeno dostojanstvom i zahvalnošću. Vjerojatno se u takvom odnosu prema veteranima posebno ističu SAD.

Kod nas, za razliku, ni nakon više od 20 godina – nema filmova o Domovinskom ratu. Točnije, onih filmova u kojima branitelji neće biti ismijavani, omalovažavani, diskriminirani.

Mi 27 godina nakon Vukovara nemamo niti jedan normalni, vrijedan film koji govori o toj nevjerojatnoj činjenici vukovarske žrtve. Budimo otvoreni, ma nemamo niti jedan objektivni film o Domovinskom ratu! Neki “bolji” su valjda toliko dobri da mjerodavni agresoru nisu u filmu htjeli staviti na vojničke šljemove čak niti – crvenu zvijezdu. Razlozi su prozaične naravi. Pošto-poto, ali pošto-poto se do nevidljivosti umanjuje utjecaj JNA u agresiji na Hrvatsku. U filmovima toga nema, nema one strahotne JNA vođene željeznom palicom komunističkog diktatora Slobodana Miloševića.

Raskrinkati igre

Kada će se pojaviti snage u Hrvatskoj i(li) izvan nje koje će ulagati u filmsku umjetnost i držeći se istine i samo istine krenuti u raskrinkavanje režima koji je kriv za ubojstvo tisuće naših sunarodnjaka, Hrvatica i Hrvata, koji je kriv za 15.970 ubijenih i nestalih civila u Domovinskom ratu? Hoće li se pojaviti osobe koje će barem tako svijetu nedvosmisleno pokazati cijelu istinu kakva je bila, a ne kakvom ju vole prikazati neki upitno slobodni mediji?

Vratimo se u devedesete. Tuđman je dobro znao: Britanci, meštri globalne politike kojima je američki hegemon dopustio upravljanje Starim kontinentom, nisu blagonaklono gledali na raspad Jugoslavije jer su, između ostalog, i oni sami bili federacija baš kao što je bila i naša bivša država. Nadalje, Hrvatsku su a priori svrstavali u njemačku, a Srbiju u rusku zonu interesa i zato su snažno podržavali federalističke snage pod njihovim utjecajem pa makar one imale totalitaristički ustroj kao što je imala SFRJ ili kako bi to bilo u Miloševićevoj jugoslavenskoj državi da je samo uspio u svom naumu. Kada se već, njima usprkos, a zahvaljujući mudrosti našeg prvog predsjednika i njegovim savezništvima s Vatikanom i Njemačkom, dogodila dezintegracija SFRJ, njihov sljedeći cilj je bio jačanje Srbije u „regionu“. Britanci i Francuzi su se međusobno nametali tko će više diplomatski pomoći Srbima s ciljem njihova pojedinačnog većeg utjecaja na Balkanu i sa zajedničkom nakanom otimanja Srbije iz ruske zone utjecaja. Ratne godine su se nizale jedna za drugom, a zid srpske propagande uz znatnu pomoć izvana, koja je u Goebbelsovoj maniri od žrtve radila agresora, a od agresora žrtvu, počeo je dobivati sve više pukotina. Bio je on još načet vukovarskom tragedijom koja je zasigurno, kada je procurila u javnost, najzaslužnija što je Hrvatska dobila palac gore od svjetskih moćnika. Slikovito govoreći, dok umiru djeca Afrike to ne dira moćnike ovoga svijeta. Ali, ako im dovedete tu djecu ispred njihova doma i pozovete im u dvorište novinare – niti jedan moćnik neće dopustiti da mu takvo dijete umre ispred ulaznih vrata. To je i vukovarska analogija. Radi li se o empatiji, ljudskosti ili pak o nečemu trećem ovdje ne bih raspravljao.

I danas postoje snage koje pljuckaju po Domovinskom ratu, po Oluji. Zamislite samo da recimo laburisti pljuju po Churchillu i RAF-u zbog 200.000 ubijenih u bombardiranju Dresdena ili, pak, da u Americi uvijek iznova napadaju Trumana zbog Hirošime i Nagasakija? Ili da se prije svakog Dana pobjede u Moskvi govori o silovanjima žena od strane Crvene Armije koji su u svojim napredovanjima prema Berlinu silovali baš svaku ženu od 10 do 80 godina, a većinu nakon silovanja i ubili. Ovdje se radi o milijunima žena, a o svemu možete detaljnije čitati i kod nobelovca Solženjicina. Svi ovi gnjusni, odvratni i nepotrebni zločini nikada nisu zaslužili biti „ukras“ na pobjedničkim proslavama antifašista svih zemalja i ideologija, ali će svi licemjeri koji nas okružuju na Domovinski rat bacati kamenje upravo onih dana kada je u, naglašavam, zasluženom fokusu. Uz to će nadodati i ono što se nije dogodilo pa “app” – ako prođe, prođe. Štoviše, oni se trude kroz svoje knjige i filmove govoriti samo o onome što kod naših vojnika u obrani Domovine nije valjalo.

Vukovarska štafeta smrti

Pukovnik Damir Radnić i njegova ekipa ratnih drugova posljednje godine svoga života (dao im Bog da žive još desetljećima) provode tako da se voze stotinama kilometara po Hrvatskoj i svijetu pokazujući dokumentarni film o jednom konkretnom događaju. Film o konkretnom herojskom događaju, iz kojeg sam na početku opisao jednu scenu, nastao je u produkciji Laudato TV-a, a u režiji Nade Prkačin. I sigurno postoji razlog zašto o tome ne bi pričali u miru svojih domova, a oni biraju i prelomiti se i izmoriti jureći svijetom prenoseći istinu. Jer, istina, u životu, u konačnici – jest važna!

Pazite, veterani Domovinskog rata, branitelji Bogdanovaca i Vukovara, među kojima valjda nema niti jednog, a da ima cijelu šaku ili obje noge, u svojoj bolesti i teškim križevima obilaze gradove i sela i pokazuju što se uistinu dogodilo u Vukovaru. Ti heroji toliko godina nakon rata znaju i vide da nema nikoga drugoga tko radi to kako treba. I vide, dok krvare od boli, da se priča, govori i svjedoči nažalost vrlo često – laž. Previše je onih koji danas pričaju neke priče, a tada su se skrivali po podrumima. Momci iz rovova to znaju. Sve svoje ratne drugove poznaju. I prepoznaju folere i kvazi samoproglašene junake.

Nije im ništa preostalo nego da šepajući i trpeći, polaganim korakom, u invalidskim kolicima i danas vode – bitku. Istina, drugačiju. Istina, ništa manje tešku. Nekada je i lakše istrčati pred neprijatelja. Ono, kada barem znaš tko ti je neprijatelj. Ustvari, najviše i boli kada misliš da si na svome, a Judini sinovi u svom džepu stišću znojnim prstima prljavi novac koji su dobili jer su prodali, onu gore spomenutu, prevažnu istinu.

Vukovarska štafeta smrti ili HOS-ova štafeta smrti film je koji govori o 11 hrvatskih branitelja koji su u proboju iz okupiranih Bogdanovaca 10. studenog 1991. krenuli u ”štafetu smrti”. Mogao bih završiti s mislima. Ako smo već ugradili toliku žrtvu u stvaranje slobodne države, hajmo onda danas sve učiniti da napokon izgradimo tu zemlju mjestom dostojnim za život svakog njezinog građanina.

Marin Miletić | Bitno.net

Ovaj članak Zašto nemamo pravi film o Domovinskom ratu? se prvo pojavio na Bitno.net.

Komentirajući postupak proglašenja svetim kardinala Alojzija Stepinca, nadbiskup Hranić istaknuo je da je svima postalo jasno da je Stepinčeva kanonizacija sa čisto crkvenoga pitanja iz Kongregacije za proglašenje svetih i blaženih skliznula na političko područje, „da je nažalost kardinal Stepinac postao element crkvene politike i udobrovoljavanja pravoslavne strane, a tu su ozbiljni problemi i napetosti koji su nastali unutar pravoslavnog svijeta“

Đuro Hranić/Foto: Patrik Maček/PIXSELL

Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić je u prigodi dodjele odluka za stipendiranje korisnika Nadbiskupijske zaklade „Dr. Nikola Dogan“ 23. studenoga u Đakovu, novinarima komentirao medijske napise o navodnoj smjeni zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i postupak proglašenja svetim kardinala Alojzija Stepinca.

Ovaj članak Nadbiskup Hranić demantirao napise o Bozanićevoj smjeni, pa komentirao Stepinčevu kanonizaciju: Ja, nažalost, ne vidim da se približio taj dan se prvo pojavio na Bitno.net.

Romano Tripalo – liječnik/glazbenik/kvizaš/obiteljski čovjek, koji je djetinjstvo i mladost proveo u Banja Luci, zajedno sa svojom suprugom i nekolicinom entuzijasta prodrmao je kulturni život u Virovitici, gradu u kojem živi posljednjih 15-tak godina. Njegova životna priča jedna je od najzanimljivijih koje smo ikad čuli…

Romano Tripalo/Foto: Marin Škarica

“Nakon što smo obranili Daruvar, negdje u proljeće 1992. došao je UNPROFOR i sve se trebalo vratiti u normalu. Vratili su se ljudi, vratili su se i Srbi. I tako jedan dan razgovaram ja sa svojim anesteziologom Vitom Švancarom, inače Slovakom koji je iz Košica u Slovačkoj došao braniti Daruvar jer je čuo da tu žive nekakvi Česi i Slovaci, kad začujemo detonaciju. Izađemo van, pitamo što se događa, a netko nam kaže da je jedan stariji Srbin zapeo ozlijeđen u minskom polju. A to je bilo naše minsko polje, ledina 200 puta 200 metara, koje je trebalo poslužiti kao zadnja crta obrane Doma zdravlja u slučaju potpunog okruženja. Minsko polje je bilo označeno žicom, ali se tom gospodinu nije dalo ići okolo već se zaputio preko ledine. I sad što ćeš, vidiš da je čovjek živ, leži, urla, mina mu odnijela nogu. Na prozorima se natiskalo ljudi kao da je nogometna utakmica. Pitam dežurnu ekipu tko želi ići po njega, svi gledaju u pod. Kažem, ništa onda idem ja. Javi se Slovak da ide i on sa mnom. Pitam se kud ćeš ti, pa danas ti je zadnji radni dan, još ćeš mi poginuti tu. Jedan policajac, Zdravko Miklošić, inače Koprivničanin, kaže, idem i ja, ja sam postavio minsko polje. I sad ima ta scena, kao iz vica, Bosanac, Slovak i Podravec ulaze u minsko polje spasiti Srbina (smijeh). Dođemo do njega, stavimo ga na nosila, i vratimo se istim putem odakle smo došli. Prestali smo i gledati gdje su postavljene mine. Izađemo iz polja neozlijeđeni, spustimo ga na zemlju i ja kažem: ‘Uopće me se ne tiče tko će ga voziti i zbrinuti, ja danas više ne radim’ (smijeh). Slovak se pak pozdravi sa mnom i ode tog trenutka za Slovačku. Na kraju sam čuo da je bjelovarska kirurgija čak spasila nogu ovom čovjeku.”

Pretpostavljam da smo svi čuli za Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, ali ono što nam je Romano Tripalo ispričao tijekom višesatnog druženja u njegovom domu u Milanovcu, kraj Virovitice, više je od čudnovatog i poprilično smo sigurni da zahtijeva i vlastitu knjigu.

Romano Tripalo po vokaciji je liječnik, no, on je i glazbenik (Dorian Gray!?), kvizaš, branitelj, muž i otac te jedan od organizatora Festivala radosne kulture (popularna FRKA) u Virovitici.

Ovaj Sinjanin, koji je djetinjstvo i mladost proveo u Banja Luci, odlučio je, zajedno sa svojom suprugom Matildom (Bosanskom Hrvaticom iz Kozarca kraj Prijedora) i nekolicinom entuzijasta prodrmati kulturni život u Virovitici, gradu u kojem živi posljednjih 15-tak godina.

No, Virovitica je tek (za sad) posljednja stanica njihovog putovanja tj. “čudnovate zgode” koja je krenula prije 40-tak godina u drugom najvećem gradu BiH.

Biskup Pichler, katolička zajednica i milicija

“Sedamdesetih i osamdesetih godina u Banjaluci djelovala je jedna snažna katolička zajednica srednjoškolaca i studenata koja se okupljala oko tadašnjeg biskupa Alfreda Pichlera.”

“Pichler jer kao Austrijanac bio prihvatljiv tadašnjim vlastima s obzirom na to da je hrvatstvo bio najveći strah tamošnjih vlasti (njegov prethodnik, biskup Dragutin Čelik, trpio je zlostavljanja, a jednom prilikom premlaćen je u vlaku te mu je zbog toga narušeno zdravlje. Pet godina kasnije od tih je posljedica i preminuo, op.a.).”

“I Pichlera su komunističke vlasti jedno vrijeme držale zatvorenim. Nuđeno mu je da ode živjeti u Njemačku, no nije htio otići. Rekao je kako je ređen za ovaj narod te da će tu i ostati”.

“On je bio čovjek iznimnog obrazovanja, poliglot, a znao je i nevjerojatne stvari o umjetnosti. Nedjeljom popodne držao je predavanja na kojima se okupljalo stotinjak mladih. Predavanja su bila koncipirana ili apologetski ili se radilo o vjerskoj poduci, a govorio je i o društvenim temama. Recimo, za koncept ljudskih prava prvi sam put čuo od njega i to 70-ih godina prošlog stoljeća. U zajednici sam se prvi put susreo i s djelima Halila Džubrana”, govori biranim riječima Romano, naglasivši kako je Pichler predvodio liturgijsku reformu nakon Drugog vatikanskog koncila te njegovao dobre ekumenske odnose.

“Zbog njegova prijateljevanja s banjalučkim vladikom Andrejem Frušićem uspjelo se dogovoriti da katolici nakon potresa 1969., u kojem je srušena stara katedrala, svoju liturgiju imaju u pravoslavnoj crkvi”.

Romano tvrdi kako je katolička zajednica koja se okupljala oko biskupa bila jedna od najsnažnijih i najživljih zajednica u bivšoj Jugoslaviji, osobito nakon što ih je posjetio pater Božidar Nagy te potaknuo da započnu i s molitvenim sastancima.

Zajednica je uskoro iznjedrila i bend, Sion, u kojem je Romano svirao bas. Nastupili su, doduše van konkurencije i na prvom Uskrs festu. Tvrdi kako je duhovna glazbena scena u BiH bila tada iznimno živa, s različitim stilovima, od progresivnog rocka do sarajevskog stila New Primitives na katolički način.

Gornja slika: s kršćanskim bendom Sion; donja slika: koncert grupe Dorian Gray u banjalučkoj gimnaziji početkom 80-ih (Romano Tripalo na obje fotografije svira bas gitaru)/Foto: privatni arhiv

,Krajem 80-ih zajednica je počela smetati vlastima.

“U Presnačama kraj Banja Luke izgrađeno je svetište svete Male Terezije (svetište je 1995. srušeno, pritom su ubijeni župnik Filip Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić, op.a.). Župnik (Filip Lukenda) uspio je izgraditi crkvu, ali i dobiti relikvije Male Terezije iz svetišta u Lisieuxu. On je bio prodoran čovjek…”

“…možda i preprodoran, što je moguće utjecalo i na njegov skori progon”, ubacuje se Romanova supruga. Matilda Tripalo će i dalje tijekom razgovora ubaciti, u pauzama između posluživanja turske kave, bureka, sirnice i kolača (fotograf i ja imali smo priliku uživati u pravom bosanskom gostoprimstvu), poneku informaciju ili rečenicu(e) tj. nadopuniti Romanovo izlaganje.

“Na posvetu svetišta”, nastavlja Romano, “došao je kardinal Franjo Kuharić što je vlastima bio okidač za djelovanje. Mi smo u tom svetištu, inače, znali svirati, a i pomagali smo u gradnji.”

“Ubrzo je milicija pokupila nas dvadesetak iz zajednice i odvela na ispitivanje. Mene su odveli iz kuće, ali za neke obitelj uopće nije znala gdje se nalaze dok ih nisu pustili. Policija nas je ispitivala i pritiskala po sistemu tko prvi pristane svjedočiti. Na kraju su slomili jednog čovjeka, iznudivši nekakvo priznanje te je podignut postupak protiv župnika. Na namještenom suđenju optužen je kao da je maltene organizirao ustaše u župi te je osuđen na pet godina zatvora. Koliko znam Filip Lukenda je posljednji osuđeni svećenik u Jugoslaviji”.

Romanu su pak, tvrdi, tijekom ispitivanja rekli kako se sada zna “tko je i što je” i da nema što tražiti u Banjaluci.

“Neuvijeno su mi rekli da se mogu prijaviti na biro, ali da za mene neće biti posla u gradu. Tako sam, tražeći posao, 1988. završio u Daruvaru.”

Odlazak u Daruvar, opsada grada i neočekivani heroji

Daruvar je za tek oženjene Romana i Matildu bio nova prilika, ali i razočaranje.

“Općenito nas je Hrvatska negativno šokirala. Mi smo iz Banjaluke gledali na Hrvatsku kao na mjesto gdje možeš barem donekle biti slobodan, gdje možeš biti vjernik, katolik, ići u crkvu…”

“Kad sam došao na staž, prva stvar koju sam napravio, otišao sam na misu te se javio župniku. On se, jadan, prepao kad je vidio da neki muškarac nakon mise ide za njim u sakristiju, mislio je da sam udbaš, špijun (smijeh). Nakon što sam mu objasnio situaciju pozvao me na vino. Na stolu sam vidio knjigu o Beethovenu i kako sam zaljubljenik u klasičnu glazbu, započeli smo razgovor o tome. I tako sam ja nastavio dolaziti, iako mu je (župniku) to i dalje bilo čudno (smijeh). Inače je na misu dolazilo desetak baka i to je uglavnom bilo to…”

Romano kao mladi liječnik i danas/Foto: privatni arhiv, Marin Škarica

Romano je uoči rata radio kao seoski liječnik u okolici Daruvara. Tvrdi kako su on i supruga i tamo “bili kao neki ridikuli”.

“Dva najluđa slučaja”, dodaje Matilda, “bila su održavanje sastanka partijske organizacije u Domu zdravlja gdje je rečeno kako župnik svako jutro dolazi u selo služiti misu samo za Romana te priča koja je kružila po selu da nas je osobno vjenčao papa Ivan Pavao II.”

“Također su tvrdili i da sam Kuharićev nećak”, govori Romano kroz smijeh. No, tvrdi kako se već ’89. moglo osjetiti da će se nešto gadno dogoditi.

“U tom je kraju bilo dosta Srba. Oni su imali svoje krugove i nisu se puno miješali s ostalima. Kad je krenulo osnivanje prvih stranaka i prvi izbori, započela je ubrzana homogenizacija.”

“Ono što je strašno je da smo praktički pod svojim prozorom slušali dogovore o podjeli oružja, uniformi, kad će doći kamion s opremom… Tad su počele i prve čarke u Pakracu. Dva puta sam kasnije o tome razgovarao s ljudima iz SIS-a (Sigurnosno informativna služba, op.a.), ali se ništa nije dogodilo.”

“U Domu zdravlja radio sam s jednim kolegom, koji je bio Srbin. Par dana prije nego je počelo zlo, izvukao me sa strane i rekao: ‘Romano, uvijek si bio čovjek prema meni i ja sam pokušao biti prema tebi. Znam da ovo zvuči kao rastanak, i jeste. Zvali su me u šumu. Gledaj, znaš mene, ja sam švercer, nisam za rat, rekao sam im da neću i bježim natrag u Bosnu. Ovo će biti veliki rat i ne bih bio čovjek da ti ne kažem. Skloni familiju, bježite iz sela, ja sam svoje već sklonio’. Pružio mi je ruku i otišao. Sljedeći dan saznali smo da smo na popisu za odstrel. Ja sam bio drugi na listi, a trebao me ubiti jedan moj pacijent kojem sam samo dva tjedna ranije spasio sina, imao je ukliještenu kilu.”

“U petak su nas upozorili, u ponedjeljak je sve počelo”.

Romano je obitelj odveo u Garešnicu, supruga je već bila rodila malu kćer, Rafaelu, kasnije će još dobiti sina Luku. Odlučili su da neće bježati, a Romano je uskoro promaknut u ravnatelja bolnice u Daruvaru.

“Dotadašnji ravnatelj je pobjegao u četnike, a ja sam bio jedini muški Hrvat, liječnik (smijeh).

I dok se određeni gradovi u Hrvatskoj poput Vukovara i Knina postali sinonim za Domovinski rat, Daruvar se, unatoč višemjesečnim žestokim napadima, rijetko spominje.

Matilda i Romano Tripalo/Foto: Marin Škarica

Mjesto su, prema svjedočenju, napustili gotovo svi. Srbi su se povukli na obližnja brda i napadali grad. Česi su, kaže Tripalo, većinom sklonili svoje obitelji u Češku. Na kraju su grad branili malobrojni domaći ljudi te Podravci iz Đurđevca i Koprivnice, za koje će naš sugovornik reći da su “najbolja vojska na svijetu”, a njima su se pridružili “gradski problemi, pijanci, sirotinja, prekrasni ljudi koji nisu htjeli pobjeći.” S njima i Slovak s početka priče, koji je uzeo šest mjeseci neplaćenog dopusta u domovini i došao raditi u napadnuti Daruvar, radeći samo za stan i hranu, ali i jedan kirurg Makedonac koji je u gradu planirao otvoriti privatnu ambulantu.

“Srbi su preko svoje radio postaje tvrdili kako će 16. rujna igrati kolo na glavnom daruvarskom trgu preko tijela ustaša. Istovremeno su sebi činili protuusluge. Javljali su tako da se u gradu nalazi 7000 do zuba naoružanih ustaša, a nas je sveukupno bilo jedva 1200, naoružanih lovačkim puškama. Također, okrenuli su Čehe protiv sebe nakon što su, ničim izazvani, počinili pokolje nad češkom populacijom u Doljanima i Ivanovom Selu. Tad su Česi zatražili oružje i masovnije stali u obranu grada, u Češkom bataljunu.”

Svjedoči mi kako je svakodnevno prelazio preko bojišnice dok je iz Garešnice išao na posao. U ratu je izgubio i dvojicu kolega koje je poslao na teren. Vidio je užasne stvari, mnogo ubijenih branitelja i civila. Ukupno su tijekom opsade zbrinuli preko 600 ranjenih.

“Bili smo cijelo vrijeme u poluokruženju, vode nismo imali oko pet mjeseci. U studenom nas je čak nazvao ministar Andrija Hebrang s pitanjem kolike su nam zalihe hrane u slučaju potpunog okruženja. Poručio sam mu da nemamo uopće zaliha, na što je on rekao da će nam sutra poslati dva kamiona s hranom jer da se Gornji Daruvar najvjerojatnije zatvara. Za nekoliko dana trebali smo biti opkoljeni sa svih strana.”

Nakon potpisivanja Sarajevskog sporazuma i dolaska UNPROFOR-a situacija se smirila.

“Jedan dan šećem ulicom, kad se netko s druge strane trči prema meni i pada mi u zagrljaj. To je bio moj kolega Srbin s početka priče, cijela ulica je u nevjerici gledala kako se grlim s ‘četnikom’ (smijeh). A on će meni: ‘Jao, Romano, veliko zlo, što će se sada dogoditi u Bosni, Bože sačuvaj’. Uglavnom, on je ponovno pobjegao od rata, ali ovaj put u Daruvar (smijeh). Nije tražio svoj posao u Domu zdravlja, a kad sam ga pitao što će raditi samo mi je odgovorio: ‘Ti znaš da ja nisam za rat, ja ću se snaći, to nije problem. Otkad je došao UNPROFOR, cvjeta mi posao’.”

“Njegovo upozorenje potaknulo nas je i da članove svoje obitelji koji su ostali u Bosni pokušamo dovući u Hrvatsku.”

Pitam ih kako je u ratu izgledao njihov vjernički život.

“Sve što se događalo u ratu ostane ti kao u nekakvom transu. Naša generacija je doslovno izgubila nekoliko godina svojih života. No, sve predaješ u Božje ruke. Sjećam se, a to je danas tabu, kako smo se bojali. Kad lupaju granate, bojiš se granata, kada je tišina, bojiš se tišine. Kad izlaziš na teren, riskiraš život, ideš pokupiti ranjenika i ne znaš hoće li te pogoditi neka granata ili upucati snajperist.”

“No, kad pedeset puta odlaziš iz kuće u sklonište i svaki put ostaviš za sobom sve, i sve što si stekao može se u trenu pretvoriti u prah, shvatiš kako zapravo ništa od toga ne vrijedi. Smiješno nam je uopće pričati o novcima, autu, kući…”

“Mi smo sretni što smo u ratu imali vjeru”, reći će Matilda koja je vrijeme s kćeri provodila u Garešnici, ne znajući hoće li joj se muž tog dana vratiti s posla.

“Svaki dan proživljavaš patnju, plačeš zbog pada Vukovara, zbog Škabrnje, pola godine svaki dan plačeš s tim ljudima i moliš Boga da preživiš.”

“No”, dodaje Romano, “sjećam se predivnih misa te jeseni u Garešnici. Tad mi je bilo prekrasno, crkva je bila prepuna ljudi, što prije nisam viđao.”

U ovom trenutku razgovora čovjek bi mogao pomisliti kako se u kući osjećala težina riječi, događaja, iskustava o kojima nam je pripovijedao ovaj bračni par. No, zanimljivo je kako je tijekom razgovora, čak i o ovim najtežim temama, kućom odjekivao bučan smijeh. Obitelj Tripalo većinu onoga što govori, izbacuje uz pratnju glasnog, grlatog smijeha. Fotograf i ja lako smo se uklopili u takvu atmosferu, osobito nakon nekoliko čašica rakije.

Upravo je radost, i sve što s radošću ide (poput gostoprimstva te hrane i pića) glavno obilježje ovih ljudi i prva asocijacija na njih.

Festival radosne kulture (FRKA)

Matilda i Romano, zajedno s nekoliko entuzijasta (kojih je, prema njihovom priznanju, svake godine sve manje) u Virovitici organiziraju FRKU – Festival radosne kulture. U pet godina od malenog festivala bez prave podrške postali su prepoznatljivo lice grada koje u dva tjedna posjeti više od 3000 ljudi. Čak ih je Ministarstvo kulture uvrstilo u perspektivne regionalne kulturne programe.

“I to sve manje-više sami”, govori Romano, ističući kako je projekt spao na pet, šest ljudi koji zovu i voze goste, organiziraju dvorane za predavanja…

Matilda kaže kako je soba njihovog sina postala “konačište” u kojem redovito spavaju gosti FRKE.

“Jednom ćemo je proglasiti spomen-sobom, s obzirom na to tko je sve spavao ovdje (smijeh).”

“Postojala je ta jedna ekipa koja se okupila na referendumu o braku”, nastavlja Romano. “Među njima je bilo vjernika, nevjernika, ljudi različitih pogleda, i ta se ekipa nastavljala sastajati i nakon referenduma. Znate kako je kad krenu priče, svi kukaju, ništa ne valja, ništa se ne događa… Onda smo nakon jedne žučnije rasprave odlučili sami pokrenuti nešto.”

“Ideja je bila da se pronađe nekakva kultura prihvatljiva većini ljudi, jer ovo što se nudi pod službenom kulturom je takvo kakvo jest. Imali smo knjižnicu koja ima odličan prostor koji smo željeli više koristiti, glazbeni život u gradu je skoro zamro, kazalište s modernom poetikom koje je često poluprazno… Smatrali smo kako sigurno negdje postoje dobri i normalni ljudi koje možemo ‘dovući’ na festival. I tako smo krenuli.”

“Ideja nam nije bila pokrenuti nekakav kršćanski festival, već smo htjeli istaknuti pozitivne vrijednosti s ciljem da dovedemo ljude. Tako smo se uhvatili radosne kulture jer je to nešto što mogu prihvatiti i ljudi koji se ne slažu oko svega.”

Kroz nekoliko godina na Festivalu su se izredali govornici poput Robina Harrisa, fra Josipa Blaževića, Bože Skoke, Marijana Knezovića… Također, izvodile su se predstave Mire Gavrana zatim neke moderne kazališne predstave, a redovito se kao dio FRKE održavaju i koncerti ozbiljne glazbe.

“To nisu ex cathedra predavanja već postoji jedan prijateljski odnos između govornika i publike.  Na predavanju fra Blaževića o New Ageu pojavilo se tristotinjak ljudi, jedva su stali u dvoranu. Na kraju se razvila velika rasprava jer je u publici bilo i pobornika te filozofije. Ali bilo je konstruktivno, za razliku od destruktivne kulture koja nam se nudi.”

Unatoč početnim poteškoćama (drugu FRKU čak su morali platiti iz vlastitog džepa) danas sve više surađuju s kulturnim institucijama u gradu. Ističu i pomoć franjevaca koji redovito ustupaju njihovu velebnu crkvu za koncerte. Tako se i otkrilo da su orgulje koje krase crkvu zapravo vrhunski instrument.

“Pavao Mašić, naš poznati orguljaš sjeo je za orgulje, pritisnuo akord, nešto čačkao po registrima te se samo okrenuo i rekao: ‘Ja sam se zaljubio’. Otad nam se orguljaši redovito javljaju kao na tekućoj traci da sviraju na festivalu (smijeh).”

Festival radosne kulture (FRKA); Romano Tripalo/Foto: privatni arhiv

Program za iduću FRKU već je određen, a ona bi 2019. godine trebala biti ako ne veća, onda bogatija i radosnija.

“Mi to ovako definiramo: radosna kultura je ona koja je u javnosti zanemarena. Ona postoji, ali se ne vidi te mnogi ljudi smatraju da je više nema. No, postoji puno onih koji zastupaju prave stavove po pitanjima morala, domoljublja i općeljudskih vrijednosti. Takvi ljudi se, nažalost, teško probiju u mainstream medije, mainstream kulturu, mainstream politiku…”

“Oni donose radost…”, dodaje Matilda, a Romano odmah odgovara: “… i nadu”.

“Danas ljudi nemaju nade. Mi želimo svakim tim susretom, predavanjem, predstavom, koncertom, ozariti ljude, pružiti im nadu i mogućnost da uživaju.”

Dorian Gray i Elvis Stanić

Romano Tripalo svirao je i u možda prvom banjalučkom punk bendu – Jade, no malo je poznato, zapravo, gotovo je sigurno nepoznato, i to ne samo široj nego i usko glazbeno specijaliziranoj publici, da su on i njegov brat Mario jedni od osnivača popularnog benda Dorian Gray.

“Dorian Gray bio je pravi banjalučki bend, mlada ekipa iz različiti krugova. Premda je Dorian Gray ostao zapamćen kao novovalni bend, nas to tada nije zanimalo. Htjeli smo biti angažirani sastav koji će pjevati o stvarnosti u kojoj živimo. Brat je svirao gitaru, ja sam svirao bas dok je bubnjar bio Branko Terzić koji je kasnije doveo Massima i najduže ostao u bendu. Naišli smo i na čovjeka koji je svirao usnu harmoniku i shvatili smo da je to ono što nam nedostaje. Svirali smo neku mješavinu rocka i R’n’B-ja što je u ono vrijeme bilo apsolutno anakrono, a osim usne harmonike glavni solo instrument bio je bas. Čudno smo zvučali, a tekstove nam je pravio mladi i otkačeni banjalučki pjesnik, Ajnur Islamović.

Počeli smo svirati po gitarijadama te smo već ’79 imali koncerte s Prljavim Kazalištem, Smakom, Metkom, upoznali Juru (Stublića) i Johnnyja (Štulića). No, onda nam je bubnjar završio na Golom otoku. Brane (Branko, op.a.) je bio odličan bubnjar i pjevač, ali neobičan čovjek. Ulovili su ga s drogom te smo na neko vrijeme ostali bez čovjeka koji je bio jedan od osnova našeg zvuka. U to vrijeme čak smo bili na razgovorima sa sarajevskim Diskotonom i zagrebačkim Jugotonom, ali su nam prvi rekli da izbacimo usnu harmoniku, a drugi da su vokali loši i da bi trebali početi svirati novovalnu glazbu.

Brane se nakon toga vratio iz zatvora i upoznao Massima, a ja sam u to vrijeme služio vojni rok. Bend se pokušao ponovno okupiti, oni su htjeli svirati nekakav art rock, ali bez usne harmonike. Moj brat Mario to je odbio pa se Brane vratio nakon par dana i upitao ga za dozvolu da koriste ime benda, na što je pristao.

Ime smo inače izmislili brat i ja. Čitali smo roman Dorian Gray i shvatili da to zapravo jako dobro zvuči.”

Romano Tripalo također je imao priliku svirati s jednim od najboljih hrvatskih gitarista i harmonikaša, Elvisom Stanićem, i to dok su zajedno služili vojni rok u Puli.

“Elvis je, kao i ja, bio radio amater te smo se u vojsci bavili telegrafijom. On je sa sobom donio gitaru, a kako je gitaru imao i jedan Slovenac ja bih često uzeo instrument i svirao s Elvisom. Slobodna popodneva provodili smo svirajući na stepenicama i tu sam se po prvi puta usudio svirati neku drugačiju vrst glazbe. S njim sam se otkačio i oslobodio na gitari, iako sam do tada bio basist.”

Više o Festivalu radosne kulture – FRKI, pročitajte OVDJE.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak On je najzanimljivija osoba koju smo upoznali: U ratu je spašavao ljude iz minskog polja, 70-ih osnovao poznati bend, a danas promiče ‘radosnu kulturu’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Krist Kralj: Upravo u trenutku kad se moglo činiti da će smrt Isusu zatvoriti sva obzorja i svaku perspektivu, on Pilatu naviješta nebesko kraljevstvo i poziva ga da otkrije istinu života

Krist Kralj/Foto: Lawrence OP | Flickr.com

U posljednju nedjelju liturgijske godine slavimo svetkovinu Krista Kralja koja je kruna cijelog liturgijskog ciklusa. A ova nas svetkovina redovito poziva da sebi dodatno posvijestimo važne stvari iz života, te da usmjerimo pogled prema obzorjima za koja je stvorena ljudska duša. A ta obzorja života ne poistovjećuje se sa zemaljskim stvarnostima, ili zemaljskim kraljevstvom, rečeno Isusovim jezikom. Istinski obzor ljudskog života je onaj nebeski, za kojega je on živio i poradi čega je došao na zemlju da nam otvori put prema nebu.

Današnja svetkovina nam to jasno svjedoči, kao i evanđeoski odlomak koji čitamo. Upravo u trenutku kad se moglo činiti da će smrt Isusu zatvoriti sva obzorja i svaku perspektivu, on Pilatu naviješta nebesko kraljevstvo i poziva ga da otkrije istinu života. Isus se ne straši rimskog upravitelja, niti se stidi sebe i svoga poslanja, već jasno ističe kako život promatra drugim očima, jer živi za jedno drugo kraljevstvo koje nije sastavljeno od zemaljskih interesa i zemaljske vlasti. Da je Pilat pokazao malo dobre volje, mogao je poći tragom istine i donijeti presudu dostojnu neprolazne pravde koja dolazi od Boga. No kako je tek bio sluga zemaljskih gospodara, ljudskih interesa i prolaznoga kraljevstva, onda je svoj život i odluke sveo na niz kompromisa kojih se trebao stidjeti. A da je se htio ravnati prema nebeskim neprolaznim obzorjima, onda ne bi osudio vječnoga Kralja Istine, onoga koji bi mu u tom trenutku bio omogućio da okusi slast nebeskih obzorja.

No osim što je ova tema nebeskog i zemaljskog kraljevstva bila bitna za Isusa, nebeskoga Kralja, ona je bitna i za svakoga od nas. Isus nas kao svoje učenike, primjerom i riječima, kao i ovom svetkovinom, poziva da i sami otkrijemo da ne pripadamo samo zemaljskom kraljevstvu, već i nebeskom. Stoga i nama jasno kaže da nije pametno trošiti i potrošiti život za ovo zemaljsko, prolazno kraljevstvo i njegova dobra, već da se prije svega trudimo živjeti nebeskim životom i za nebesko kraljevstvo dok smo ovdje na zemlji. Živjeti potpuno za Božje kraljevstvo ovdje na zemlji, put je ispravnoga života, te stvarno živimo onoliko koliko živimo za vječni život i njegovo kraljevstvo. Štoviše, najveći i neprolazni doprinos svome narodu i zemlji dajemo upravo onda kad živimo za neprolazne vrijednosti i kad ljude oko sebe obasipamo svjedočanstvo i blagoslovom tih istih vrijednosti.

Stoga ono što reče Isus: Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta, vrijedi i za nas njegove učenike i obitelj. Kao kršćani pozvani smo živjeti za dobra onoga svijeta, čime se najkvalitetnije i odnosimo prema dobrima ovoga svijeta. Onaj tko bi živio samo za dobra ovoga svijeta ne mareći za ona vječna i neprolazna, bio bi poput Pilata, tek samo nepošteni upravitelj, častohlepan i koristoljubiv, kojemu nije ništa sveto, te mu je najvažnije očuvati vlastitu stolicu, moć i utjecaj. Na žalost, društvo oko nas je prepuno takvih da bismo mi kršćani sebi smjeli dopustiti da se s njima poistovjetimo. Zato nam je slušati Kristov glas i biti od njegove istine. Štoviše, živjeti za evanđeoske vrijednosti i od evanđeoskih vrijednosti, stvarajući od našeg malog komadića zemlje Božje kraljevstvo, to jest kraljevstvu u kojemu se uspostavljaju božanski odnosi istine i pravde, dobrote i ljubavi, zajedništva i mira.

Mi kršćani nemamo prava živjeti zatvoreni skučenim zemaljskim obzorjima, jer nam je Isus otvorio nebeska obzorja i pozvao nas da živimo u njegovoj istini. Prihvatimo stoga njegovo svjedočanstvo i slijedimo njegov primjer. Ne bježimo nikada od dobara njegova kraljevstva i ne zatvarajmo se samo u zemaljska dobra, pa niti pod izlikom dobrobiti i doprinosa koji moramo ostaviti ovom svijetu, jer je temeljna dobrobiti i najveći doprinos koji ostavljamo onaj duhovni kapital i svjedočanstvo nebeskoga života na koji smo pozvani. Trudimo se već na zemlji biti aktivni članovi nebeskoga kraljevstva, te Pilati ovoga svijeta neće oduzeti milosne darove koje primismo da njima obogatimo upravo svoj zemaljski život i život svoga naroda. Kraljevstvo naše nije od ovoga svijeta, te stoga ne budimo sluge zemaljskih gospodara i njihovih ideja, nego radije živimo kao slobodni Kristovi sluge koji žive obdareni nebeskim obzorjem života, to jest budimo istinska Božja djeca koja žive kao pravi kraljevi – iznad zemaljskih probitaka za onaj neprolazni život. Slavimo svoga Kralja životom i djelima da bi nas on jednom primio u puninu života njegova svetoga kraljevstva u vječnosti za koje smo se borili da ga steknemo ovdje na zemlji.

*Krist Kralj svega svijeta: FOTO Pogledajte 16 najvećih kipova Isusa Krista

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ovaj članak Svetkovina Krista Kralja – ne budimo sluge zemaljskih gospodara nego Božja djeca koja žive kao pravi kraljevi se prvo pojavio na Bitno.net.

Nagrada „Svjedok godine“ dodijeljena mu je zbog hrabrog svjedočenja, snažne prisutnosti u javnosti i društvenog utjecaja, posebice na mlade. Zbog toga je nerijetko meta napada dijela lijevih organizacija i medija

Foto: Tradfest

Drugog dana TradFesta 2018. uručena je godišnja nagrada Svjedok godine. Ove godine ona je pripadala poznatom svećeniku, salezijancu, don Damiru Stojiću, hrvatskom povratniku iz Toronta (Kanada). Nakon što je odlučio postati svećenik, početkom devedesetih godina došao je u Hrvatsku i upisao studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Godine 2004. odlazi na Poslijediplomski studij u Washington (DC) gdje je na Catholic University of America 2007. magistrirao na katedri moralne teologije. Po povratku sa studija, u rujnu 2007. dobiva dekret Zagrebačke nadbiskupije za službu studentskog kapelana na zagrebačkom sveučilištu. Na toj službi nalazi se i danas djelujući primarno u Župi Duha Svetoga i zavjetnoj crkvi Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu, ali i diljem Hrvatske, pa i izvan granica, gdje kroz tribine, predavanja, seminare i duhovne obnove promiče teologiju tijela prema katehezama Ivana Pavla II.

Nagrada „Svjedok godine“ dodijeljena mu je zbog hrabrog svjedočenja, snažne prisutnosti u javnosti i društvenog utjecaja, posebice na mlade. Zbog toga je nerijetko meta napada dijela lijevih organizacija i medija. Također, primjer je uključenosti Crkve u javni život Hrvatske i uspješnog djelovanja svećenstva u društvu, veliki je i beskompromisni branitelj nerođenih, angažirani borac za pravo nerođene djece na život i promicatelj kulture života, zauzeti navjestitelj istine o ljudskoj spolnosti i naravi, promicatelj vrijednosti i ljudskog dostojanstva od začeća do prirodne smrti; očuvanja institucije braka i promicatelj bračnih vrijednosti.

Posljednji napad u javnosti doživio je kada mu je, u neviđenom medijskom napadu na slobodu govora, početkom studenog 2018. otkazano predavanje u zagrebačkoj srednjoj Školi za modu i dizajn nakon što su vodeći lijevi mediji izvršili pritisak na školu i Ministarstvo obrazovanja.

U prigodnom obraćanju javnosti don Damir je rekao da zaista voli svoj poziv i da uživa u naviještanju radosne vijesti te da mu je pravo zadovoljstvo raditi posao koji voli, bez obzira na česte medijske napade. Spomenuo je i nedavni slučaj jedne ljekarnice iz Zagreba koja je, pozivajući se na ustavom i zakonima zajamčeno pravo na priziv savjesti, odbila prodati kontracepcijske pilule, zbog čega su uslijedili snažni medijski napadi na nju osobno, a time i na ljudsko pravo na priziv savjesti. Zbog toga ju je preporučio kao kandidatkinju za dobitnicu nagrade iduće godine. Naveo je da se u svojem poslanju vodi, među ostalim, primjerom Ivana Krstitelja koji je bio “glas u pustinji” koji je naviještao Riječ, što mu je vodilja u svakodnevnom naviještanju istine o čovjeku. Istaknuo je da je iskreno počašćen što je dobitnik nagrade ovog, već tradicionalnog, festivala.

Nagradu je uručio predsjednik Vigilare dr. Vice Batarelo. Neka mu to priznanje bude dodatni poticaj za nastavak u radu.

Više o cijelom festivalu, uz fotografije i osvrte na predavanja gostiju, možete pročitati OVDJE.

Tradfest | Bitno.net

Ovaj članak U Zagrebu održat Tradfest – nagrada ‘Svjedok godine’ uručena don Damiru Stojiću se prvo pojavio na Bitno.net.

Nedjeljom ti Bog ima nešto reci. Nedjeljom ti Bog želi otkriti ljepote prirode, ljepote možda nekog čovjeka ili prijatelja, ljepotu koje knjige i prije svega Njegove Euharistije

Foto: www.unsplash.com

Opet te nedjelja poziva da pođeš u posjet Gospodinu. Svaka nedjelja je korak bliže Bogu i tvojem dubljem dostojanstvu i humanosti. Ostavi nedjelju za sebe. Nemoj da ti itko ili bilo kakav posao ugrabi nedjelju. Otkini se od svojih briga i poslova, gledaj prema Bogu i traži mir i odmor. To će biti tvoja mudrost i tvoja snaga.

Nedjeljom ti Bog ima nešto reci. Nedjeljom ti Bog želi otkriti ljepote prirode, ljepote možda nekog čovjeka ili prijatelja, ljepotu koje knjige i prije svega Njegove Euharistije. Nedjelja je dan kad možeš poći na svetu misu i uključen u mnoštvo vjernika oko Isusovog stola, oltara, doživjet ćeš da nisi sam već uključen u više od milijardu ljudi koji slave danas Euharistiju i vjeruju u Isusa Krista gledajući svijetlu perspektivu svog životnog puta. Doživjet ćeš još i više, u Crkvi je veličanstvena zajednica ne samo zemaljskih nego i nebeskih stanovnika. Ako dobro slušaš, gledaš i pokušaš razumjeti ili ako ne razumiješ, zamoli Gospodina da ti otkrije tajnu Njegovih riječi. Zaplakat ćeš od radosti što smiješ biti čovjek.

Crkva je zajednica vjernika. Sveti Pavao kaže da je ona tijelo Kristovo. Glava toga tijela je Isus sam, a vjernici su tijelo Njegovo. Preko svoga tijela Crkve Krist biva danas vidljiv u svijetu sve do konca vremena. Svi smo mi povezani s glavom, ali smo i međusobno povezani. To su vertikalna i horizontalna povezanost. Nema privatne vjere, nema privatne kreposti i nema privatnog grijeha. Svaki grijeh koji učiniš ranjava subrata kraj tebe, netko drugi će oboljeti zbog tvoga grijeha, nekom će se zasjeniti savjest i oči zbog tvoje nečiste savjesti. Najtajniji grijeh utječe na druge. Ali i to je utješno – tvoje pokajanje, tvoje dobro djelo, tvoja ljubav, tvoja borba protiv zla i mržnje, tvoje traganje za svjetlom, za mirom, također nije privatno nego ohrabruje, osvjetljava i oživljuje svakoga oko tebe. Nemoguće je biti dobar, a da to i drugi kraj tebe ne postaju. Jer Isus nam kaže da smo svjetlo svijeta.

Želiš li doista razveseliti druge, mijenjati društvo oko sebe, tada moli da i tebe ispuni Duh Božji kojim je bio ispunjen Isus Krist. Normalno je, naime, da istim Duhom kojim je ispunjena glava Crkve bude ispunjeno i njeno tijelo. Bog ti želi dati onu snagu Duha Svetoga kojom ćeš daleko bolje i drukčije raditi svoj profesionalni posao, raditi u kući, savjetovati onoga tko ti dođe, prijateljevati s ljudima oko sebe, voljeti prirodu i uspjeti u radu. Bog ti želi dati darove Duha. Na tebi je da ga za to moliš i pružiš srce da te osposobi za njih.

Kao što je Isus poslan i pomazan Duhom da bude vjesnik Radosne vijesti siromasima, da objavi zatvorenicima oslobođenje, dade vid slijepima, pusti potlačene na slobodu, proglasi godinu milosti Gospodnje, tako si i ti pozvan.

Kršćanin koji traži od Boga da ga ispuni svim darovima svoga Duha jest čovjek, on je Radosna vijest i svjetlo svima oko sebe. Bog računa na tebe.

Tomislav Ivančić | Bitno.net

Ovaj članak Tomislav Ivančić: Nemoj da ti itko ili išta ugrabi nedjelju se prvo pojavio na Bitno.net.

“Marijini obroci tako su jednostavna ideja. Nadahnut sam njenom genijalnošću i kako promiče odgovornost u svima. To je vrlo efikasan način da se iz temelja poboljšaju životi tolikih ljudi u siromašnim zemljama, a tako je malo potrebno da se dalje razvija i širi”, izjavio je Gerard Butler

Gerard Butler/Foto: marysmeals.hr

Glumac Gerard Butler zamijenio je Hollywood za Haiti, gdje je podijelio obrok s djecom koja pomoć dobivaju od Marijinih obroka, organizacije koja provodi programe prehrane u školama.

Poznati glumac otputovao je na Karibe s osnivačem i izvršnim direktorom Marijinih obroka, Magnusom MacFarlane-Barrowom, kako bi iz prve ruke vidio kako ova humanitarna organizacija mijenja živote.  

Gerard se pridružio učenicima Osnovne škole Saint Michel de Morne Mouton u siromašnom gradiću Mirebalaisu na Haitijevoj središnjoj visoravni, kako bi i sam probao Marijin obrok i svjedočio razlici koju hranjivi školski obroci donose cijeloj zajednici.

Rekao je: “Marijini obroci tako su jednostavna ideja. Nadahnut sam njenom genijalnošću i kako promiče odgovornost u svima. To je vrlo efikasan način da se iz temelja poboljšaju životi tolikih ljudi u siromašnim zemljama, a tako je malo potrebno da se dalje razvija i širi.

“Beskrajno su me razveselile ove predivne duše koje, unatoč tome što žive u zemlji koja je prošla kroz toliko nevolja, nemaju ništa za dati osim ljubavi. Zajednica se mijenja zbog toga što Marijini obroci čine kako bi nahranili djecu na mjestu obrazovanja. Vidio sam to na djelu u Liberiji i sada na Haitiju.”

Marijini obroci rade zajedno s lokalnim zajednicama u 17 zemalja kako bi uspostavili programe prehrane u školama u područjima gdje siromaštvo i glad onemogućuju djeci da se obrazuju.

Na Haitiju lokalni volonteri pripremaju hranjivi školski obrok od riže i graha s ukusnim umakom od povrća i ribe za 41.831 gladnog učenika svakog školskog dana.

Haiti je najsiromašnija zemlja na američkim kontinentima – troje od četvero ljudi jedva preživljava na manje od 2 dolara dnevno, a više od polovice stanovništva nema dovoljno za jesti.

Gerard i Magnus upoznali su djecu koja primaju Marijine obroke koji mijenjaju živote u nekoliko škola diljem zemlje.

Magnus je rekao: ”Bilo je ovo nekoliko jako dirljivih dana upoznavanja djece na Haitiju čiji su životi promijenjeni zbog Marijinih obroka. Posebno je bilo zato što je i Gerry odlučio ponovo sudjelovati; toliko uspomena koje zajednice ovdje neće nikada zaboraviti, a nećemo ni mi.”

Marijini obroci jednostavna su ideja koja djeluje. Obećanje hranjivog obroka potiče djecu, koja bi u suprotnom izbjegavala školu kako bi radila, prosila ili kopala po smeću u potrazi za hranom, da dođu u školu gdje stječu obrazovanje koje će im pomoći da izađu iz siromaštva.

Prosječan trošak prehrane jednog djeteta Marijinim obrocima kroz cijelu školsku godinu iznosi 120 kuna.

Za više informacija posjetite www.marysmeals.hr.

Bitno.net

Ovaj članak VIDEO Poznati holivudski glumac u posjetu Marijinim obrocima se prvo pojavio na Bitno.net.

Novi Zakon o udomiteljstvu proizveo je veliku raspravu među političarima u Hrvatskoj, pa i u samoj vladajućoj koaliciji

Foto: Shutterstock

Prije šest godina neki prominentni članovi tada vladajuće Kukuriku koalicije najavljivali su zakonska rješenja kojima bi se izjednačila istospolna partnerstva s brakom te omogućilo istospolnim parovima posvajanje djece.

Tadašnji ministar branitelja Predrag Matić izjavio je kako smatra da bi “djeca bila sretnija da o njima brinu dvije žene ili dva muškarca homoseksualca nego da žive u domu”, istaknuvši pritom kako se radi o njegovom osobnom stavu, ali ne i o stavu Vlade. No, samo nekoliko dana kasnije, tadašnji ministar graditeljstva, HNS-ov Ivan Vrdoljak, odgovarajući na pitanje treba li se dozvoliti posvajanje djece istospolnim parovima, poručio je: “Možda ne danas, ali kroz koju godinu sigurno. Na politici je odgovornost da društvo pripremi za taj korak. Nadam se da ćemo uspjeti i da će do kraja mandata homoseksualni parovi moći biti posvojitelji.”

Do toga, na kraju, nije došlo.

Hrvatska konzervativna i tradicionalna scena ostvarila je veliku pobjedu nekoliko mjeseci kasnije kada je na referendumu o braku dvije trećine hrvatskih birača odlučilo podržati ustavnu zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene. Rasprava o posvajanju stavljena je na čekanje.

Pet godina nakon referenduma, koji je promijenio odnos snaga na civilnoj, a djelomično i političkoj sceni u Hrvatskoj, pitanje posvajanja (točnije udomljavanja) djece od strane istospolnih parova ponovno je aktualizirano.

Naznake toga pojavile su se u kolovozu ove godine kada je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić, zatražila od ministrice Nade Murganić da se u novi prijedlog Zakona o udomljavanju, među definicije udomiteljske obitelji, uključe i životni i neformalni životni partneri tj. osobe u istospolnim zajednicama.

Rasprava se, međutim, intenzivirala nakon što je prošle srijede novi Zakon o udomiteljstvu skinut s dnevnog reda saborskog Odbora za obitelj, mlade i sport. Razlog je protivljenje HNS-a, koji s nominalno demokršćanskim HDZ-om čini vladajuću koaliciju, zbog izostavljanja životnog partnerstva iz definicije udomiteljske obitelji.

“Partnerima u vladajućoj koaliciji najavili smo da HNS-u takvo rješenje nije prihvatljivo jer bi se njime derogirao cijeli Zakon o životnom partnerstvu, kao i pojedine ustavne odredbe. To je naš čvrsti stav i od njega ne odustajemo. Dogovorili smo da ćemo s partnerima nastaviti konzultacije u utorak te će, ovisno o ishodu razgovora, biti odlučeno hoće li prijedlog Zakona u četvrtak biti raspravljen na plenarnoj sjednici”, izjavio je tom prilikom Milorad Batinić, šef Kluba saborskih zastupnika HNS-a.

Njihov potez podržale su i tri pravobraniteljice. Uz Višnju Ljubičić koja je u kolovozu istaknula svoje kritike, reagirale su i pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević te pučka pravobraniteljica Lora Vidović. Obje su za Hinu podržale omogućavanje udomljavanja za istospolne parove.

“Ne sumnjamo u to da istospolni parovi mogu djetetu pružiti kvalitetnu skrb, odnosno da kvaliteta skrbi nije uvjetovana njihovom spolnom orijentacijom”, istaknula je tako Pirnat Dragičević.

Ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Nada Murganić poručila je, pak, prije dva dana kako je zakon “skinut sa saborskog odbora”, ali da “to ne znači da je povučen”.

“Zakon je u saborskog proceduri. Konačni prijedlog zakona je Vlada usvojila jednoglasno i HNS-ovi ministri su glasali za taj zakon. Zastupnici imaju potrebe za konzultacije, na što imaju pravu kao i predlagati amandmane te glasovati”.

Njezin stranački kolega i ministar gospodarstva, Darko Horvat, istaknuo je za Hinu: “U Hrvatskoj, u kojoj tradicionalno pobjeđuju demokršćanske stranke, za mene je potpuno prirodno da svako dijete ima oca i majku.”

“Pustit ćete nam da iskoordiniramo priču još nekoliko dana, da mi u HDZ-u o tome zauzmemo konkretniji stav i damo priliku premijeru da s koalicijskim partnerima iskomunicira završnu varijantu zakona.”

“Ja sam istog mišljenja kao i kolegica Murganić, to je stav HDZ-a, ali kad imate nekoliko dionika u vlasti, u koaliciji za stolom, ne možete biti isključivi”, poručio je Horvat

Stav protiv dodavanja istospolnih zajednica u Zakon o udomiteljstvu istaknuo je čelnik Mosta, Božo Petrov.

“Činjenica je da u pravilu djeca i nastaju i odgajaju se i odrastaju u emocionalnoj i fizičkoj zajednici muškarca i žene. Mislim da Sabor u tom svjetlu treba donijeti odluke kad bude raspravljao i o udomiteljstvu i o posvajanju”, izjavio je Petrov u subotu, tijekom boravka u Splitu, dodavši: “Trebate znati da je interes djece iznad apsolutno svakog drugog interesa. Mislim da je dovoljna stigmatizacija to što djeca na kraju budu kod zamjenskih roditelja. Još onda dodatno jer niti homoseksualni parovi nisu toliko prihvaćeni u društvu. Zamislite onda stigmatizaciju te djece. Da je tolika prihvaćenost u društvu, ne bi bilo potrebe za paradama.”

Njegove izjave naišle su na kritike Ivana Vrdoljaka koji je izjavio kako Petrov “skuplja poene na stvaranju straha”.

“Ja želim da moja djeca žive u otvorenoj i tolerantnoj Hrvatskoj, a ne Hrvatskoj mržnje, straha i ksenofobije. Svi naši zakoni moraju poštivati Ustav i pozitivne propise RH. Samo društvena jednakost i tolerancija može vući naprijed, a Božo Petrov i HRAST vraćaju nas u srednji vijek”, poručio je Vrdoljak na svom Facebook profilu.

Petrova je na društvenim mrežama kritizirao i hrvatski znanstvenik Ivica Puljak iz stranke Pametno, napisavši: “Božo Petrov kaže da gay parovi ne trebaju udomiti djecu. Ne znam kako vama, ali meni strašno idu na živce likovi poput njega, Ivice Šole, Nina Raspudića i ostalih sličnih “intelektualaca”, koji nemaju niti tračak onog kršćanstva kakvog ja zamišljam, koji voli sve ljude bez obzira na nacionalnost, seksualnu sklonost, obožavanje NBA tima ili slično.”

Ovaj članak U Hrvatskoj se razbuktala rasprava o istospolnim parovima i udomljavanju djece – donosimo presjek cijelog slučaja se prvo pojavio na Bitno.net.

Ugledni i poznati stručnjak za humanitarno pravo Jean-Dominique Bunel istupio je u dnevnom listu Le Figaro i suprotstavio se legalizaciji braka za homoseksualne osobe i mogućnosti da gay parovi usvajaju djecu, te progovorio o djetinjstvu koje je opisao kao „teško” i obilježeno „nedostatkom oca”. Tekst, izvorno objavljen 2013., ponovno objavljujemo nakon što je tema udomljavanja djece od strane istospolnih parova reaktualizirana u Hrvatskoj raspravom o novom Zakonu o udomiteljstvu

Jean-Dominique Bunel ugledni je francuski doktor prava, stručnjak za humanitarno pravo i zločine genocida, koji je bio aktivan u mnogim zemljama gdje su se događali krvavi sukobi – BiH, Iraku, Ruandi. Njegov nedavni istup u francuskom Le Figaru izazvao je veliku pozornost i publicitet, ali ovaj put Bunel nije pričao o svojim hrabrim humanitarnim aktivnostima u raznim ratovima, o čemu je nedavno napisao i autobiografsku knjigu. Ne, ovaj put se Bunel suprotstavio ideji francuske vlade da dopusti homoseksualnim parovima da usvajaju djecu. Bunel zna o čemu govori. Njega je odgojio lezbijski par, majka i njezina ljubavnica, i on tvrdi da i dan danas trpi negativne posljedice takvog odgoja zbog kojeg je, kaže, „patio”.

Bunel (66) jedna je od prvih poznatih osoba u Francuskoj koja je odlučila otvoreno progovoriti o odrastanju u gay zajednici. Bio je potaknut zakonskom inicijativom vlade predsjednika Francoisa Hollandea da legalizira istospolne brakove i homoseksualnim parovima dopusti usvajanje djece. Ideja je to kojoj se Bunel oštro suprotstavlja, pri čemu želi naglasiti kako u svemu tome ne želi kritizirati homoseksualne osobe koje uvažava i za koje kaže da im, naravno, treba osigurati prava koja im pripadaju. On sam, kaže, nije homofob i nikada nije imao homoseksualne osjećaje. Ali, jednostavno smatra da homoseksualne osobe ne mogu imati pravo na dijete, jer za to nema nikakvog utemeljenja.

– Nisam patio u djetinjstvu zbog tabua homoseksualnosti, nego zbog ideje homoroditeljstva – naglasio je francuski pravnik.
Drama njegove obitelji započela je u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata kada je otac, nakon nekoliko godina braka, napustio dom. Razlog tome bio je preljub koji je počinila njegova supruga, Bunelova majka, i to s poznanicom s posla. Majka je ostala sama s troje djece, a njezina ljubavnica se doselila u njihov dom. Ova situacija, kaže Bunel, za njega je bila izvor patnje.

– Patio sam od nedostatka očinske figure i to svakodnevno. Bio mi je potreban neki muževan karakter i uzor koji bi bio protutežom odnosu koji je moja majka imala sa svojom ljubavnicom. Tog nedostatka bio sam svjestan od malih nogu. Odsustvo oca za mene je bilo bolno iskustvo, osjećao sam ga kao psihičku amputaciju – rekao je Bunel u svojoj ispovijesti, dodajući kako je patio i zbog „indiferentnosti odraslih prema njegovim traumama”.

Kada je novinar njegovu situaciju usporedio sa situacijom u kojoj odrastaju djeca rastavljenih roditelja, Bunel je odgovorio da razvod ne lišava nužno dijete oba roditelja:

– Štoviše, razvod ne zamjenjuje oca s drugom ženom, s čime se uvodi još veća emocionalna nestabilnost za dijete u takvoj situaciji. Svi psihijatri trebali bi shvatiti da dijete ne ovisi o ocu na isti način na koji ovisi o majci, te da je idealna situacija za dijete da se roditelji nadopunjuju u odgoju na komplementaran način.

Prirodu odnosa između svoje majke i njezine ljubavnice nije shvatio sve dok nije došao u adolescentske godine. Kada je shvatio o čemu je riječ, to ga je jako potreslo. Prema dvije žene s kojima je odrastao osjećao je samo ljubav i poštovanje, kao i danas. Ali, unatoč tome osjeća potrebu ponuditi svoje svjedočanstvo o tome kako je odrastati sa „dvije mame” i kakve to traume sa sobom donosi. Cijeli svoj pubertet i adolescenciju tražio je zamjenu za očinsku figuru u jakim muškarcima oko sebe i to su odnosi koji su bili posesivni i nezdravi. Zapravo, cijeli njegov život, kaže, bio je obilježen činjenicom da ga je odgojio lezbijski par i onom čežnjom za ocem s kojom je morao odrastati.

– Ono što nudim ovdje jest individualno svjedočanstvo. Ono možda nema takvu težinu kao neko istraživanje. Ali, koliko znam, niti jedno ozbiljno istraživanje o ovoj temi nije niti provedeno. Jasno mi je da puno ljudi koje su odgojili gay parovi ne mogu o tome progovoriti otvoreno, lakše im je šutjeti o toj traumi – tvrdi Bunel.

On je ipak o toj temi odlučio progovoriti jer ga je prijedlog Hollandeove vlade uznemirio. Za njega kao pravnika nema nikakve dileme. Legalizacija istospolnih brakova i mogućnost da homoseksualni parovi usvajaju djecu, koja se s time otvara, negacija je univerzalnog prava djeteta da ga odgoje majka i otac.

– U ime borbe protiv nejednakosti i diskriminacije djeci osporavamo to sveto, tisućama godina staro pravo. Dakle, dva prava su u sukobu – ono homoseksualnih osoba na dijete i pravo djeteta na majku i oca. Međunarodne konvencije o pravima djeteta tu ne ostavljaju nikakvih dvojbi. Kako se kaže u tim konvencijama, vlade moraju prvenstveno voditi računa o interesima djeteta. A ovdje je jasno koji su to interesi – objasnio je francuski pravnik i na kraju poručio:

– Da su dvije žene koje su me odgojile bile u legalnom braku kakav predviđa novi zakon, podnio bih tužbu pred francuskom državom i pred Europskim sudom za ljudska prava jer mi je uskraćeno moje temeljno pravo na majku i oca.

Kako su neki naveli u komentarima Bunelove ispovijesti koja je prodrmala Francusku, ova izjava na kraju zazvučala je kao dobar besplatan pravni savjet za protivnike Hollandeova zakona o legalizaciji istospolnih brakova.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Francuski pravnik: Odgojile su me lezbijke i zbog toga patim i danas se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti Leonardo Portomauricijski bio je i veliki pobornik Majke Božje, osobito Njezina Bezgrješnog začeća. Za tu se Marijinu povlasticu vatreno zalagao

Sveti Leonardo Portomauricijski

Sveti Leonardo Portomauricijski rodio se u Porto Mauriziju, u pokrajini Liguriji, kao sin pomorskog kapetana Dominika Casanove koji ga je ostavio siročetom u nježnoj dobi. Doveden u Rim, završio je svoje nauke na glasovitom isusovačkom Rimskom kolegiju. No, kasnije je obukao franjevački habit. Zaređen za svećenika, posvetio se propovijedanju, dok mu je glavna tema, na koju se pri tom oslanjao, bilo otajstvo križnoga puta, toliko blisko franjevačkoj pobožnosti. Obišao je tako čitavu Italiju, stekavši poštovanje i svetoga Alfonsa Ligurija, koji je za nj’ rekao kako je “najveći misionar našega stoljeća”. Najviše je od sebe dao u talijanskoj pokrajini Toscani, gdje je ledeni vjetar jansenizma bio smanjio na minimum pobožnost prema Gospi i svecima.

Rijetki znaju kako je upravo Leonard postavio križni put u rimskom Koloseju na traženje pape Benedikta XIV.. Bilo je to god. 1750., koju je tadašnji papa Benedikt XIV, proglasio jubilarnom. Zahvaljujući tome, Kolosej je opet stekao svoj nedodirljivi status spomenika kršćanskim mučenicima, nakon što je dugo vremena služio tek kao “kamenolom” za rimske palace. Bilo je to prvi puta da se na tom mjestu obavljao vjerski obred. Od te godine pa sve do danas sam Papa redovito na Veliki petak obavlja križni put u Koloseju.

Fra Leonardo je bio i veliki pobornik Majke Božje, osobito Njezina Bezgrješnog začeća. Za tu se Marijinu povlasticu vatreno zalagao. Uvjerio je i samoga papu kako bi bez troškova mogao sazvati opći sabor. Neka načini svojevrstan referendum među biskupima pa, čuvši njihovo mišljenje, neka proglasi dogmu o Bezgrešnom začeću. Papa Benedikt XIV. pripremio je za tu svrhu već jednu bulu, službeni papin dokument, no ona ipak nikad nije bila objavljena.

Godine 1751. fra Leonardo je umro u svom omiljenom samostanu Sv. Bonaventure u Rimu na Palatinu. Sam papa je išao obići njegovo mrtvo tijelo, a da se i ne govori o puku koji je nagrnuo u velikom mnoštvu.

Prica se kako su redovnici svetoga Bonaventure na Palatinu, kod kojih je brat Leonardo preminuo, morali pozvati papinske stražare, kako bi odvratili gomilu ljudi koja je opsjedala samostan, u želji domoći se pokoje relikvije netom preminulog sveca.

Saznavši za smrt svetoga Leonarda, papa Benedikt XIV. je uskliknuo: “Izgubili smo prijatelja na zemlji, ali smo zato stekli zaštitnika na nebu!”

Jedna zanimljivost: na njegovu je grobu izloženo jedno njegovo “proročko” pismo, u kojem sveti Leonard izražava svoju uvjerenost kako će Crkva jednoga dana Bezgrešno začeće Marijino proglasiti dogmom. Zaključio je to na temelju utješnih rezultata ankete koju je osobno – u dogovoru s papom – bio proveo među biskupima Katoličke crkve, ali koji tada još nikome nisu bili poznati. I u tome se nije prevario. trebalo je, doduše, čekati još 103 godine, no proroštvo se ipak ispunilo.

Sveci.net | Bitno.net

Ovaj članak Sveti Leonardo Portomauricijski: Kad je preminuo pozvali su papinsku stražu da obuzda ljude koji su opsjeli samostan želeći njegovu relikviju se prvo pojavio na Bitno.net.

Svi mi želimo mir, slobodu i puninu – rekao je papa Franjo i potaknuo – Dopustimo da se Božja ljubav, kraljevstvo Božje i Isusova ljubav ukorijene u našim srcima

Foto: Shutterstock

Kraljevstva koja su utemeljena na moći oružja i kršenju prava krhka su i prije ili kasnije će propasti, a kraljevstvo je Božje utemeljeno na ljubavi i ukorijenjeno u srcima – rekao je papa Franjo jučer prije molitve Anđeoskog pozdravljenja na Trgu svetoga Petra u Vatikanu.

Svetkovina Krista Kralja svega stvorenoga koju danas slavimo nalazi se na kraju liturgijske godine i podsjeća nas da život stvorenja ne napreduje nasumično, nego se kreće prema konačnom cilju kada će se očitovati Krist, Gospodar povijesti i svega stvorenoga. Kraj povijesti bit će Njegovo vječno kraljevstvo – rekao je Papa.

Evanđelje današnje liturgije (Iv 18,33b-37) govori o tom Kristovom kraljevstvu govoreći o Njegovom ponižavajućem položaju u kojem se našao nakon što je bio uhićen u Getsemaniju; vezali su ga, vrijeđali, optužili i odveli pred jeruzalemske vlasti – rekao je Sveti Otac i nastavio – Prikazali su ga rimskom namjesniku kao onoga koji se pokušava domoći političke moći kako bi postao židovski kralj. Pilat je zbog toga proveo istragu i prilikom ispitivanja dva puta ga pitao jeli On kralj (Iv 18,33b.37).

Isus najprije odgovara da njegovo kraljevstvo “nije od ovoga svijeta” (Iv 18,36). Zatim kaže: „Ti kažeš: ja sam kralj“ (Iv 18,37) – citirao je papa Franjo i dodao – Iz čitavog Isusovog života očito je da nema želje za političkom vlasti. Nakon umnažanja kruhova, ljudi oduševljeni čudom htjeli su ga proglasiti kraljem kako bi srušili rimsku vlast i ponovo uspostavili izraelsko kraljevstvo. No, za Isusa je kraljevstvo nešto drugo i zasigurno se ne ostvaruje prevratom, nasiljem i silom oružja.

Stoga se Isus povukao sam na brdo kako bi molio (Iv 6,5-15) – rekao je Papa i primijetio – Sada, odgovarajući Pilatu, pokazuje mu da se njegovi učenici nisu borili kako bi ga obranili. Zato kaže: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima“ (Iv 18,36). Isus želi da shvatimo kako iznad političke moći, ima druga mnogo veća koja se ne postiže ljudskim sredstvima. Došao je na zemlju izvršavati tu moć koja je ljubav svjedočeći istinu (Iv 18,37).

Radi se o božanskoj istini koja je u konačnici bitna poruka evanđelja: „Bog je ljubav” (1Iv 4,8) i On želi uspostaviti u svijetu svoje kraljevstvo ljubavi, pravde i mira – rekao je Sveti Otac i istaknuo – Tom je kraljevstvu Isus kralj i ono se proteže do kraja vremena. Povijest nas uči da kraljevstva koja se temelje na moći ​​oružja i kršenju prava, prije ili kasnije propadaju. No, kraljevstvo je Božje utemeljeno na Njegovoj ljubavi i ukorijenjeno u srcima dajući onima koji ga primaju mir, slobodu i puninu života.

Svi mi želimo mir, slobodu i puninu – rekao je papa Franjo i potaknuo – Dopustimo da se Božja ljubav, kraljevstvo Božje i Isusova ljubav ukorijene u našim srcima i imat ćemo mir, slobodu i puninu. Isus nas danas traži da mu dopustimo da postane naš kralj. Kralj koji nas je svojom riječi, primjerom i životom žrtvovanim na križu spasio od smrti; koji pokazuje put izgubljenom čovjeku; daje novo svjetlo našim životima obilježenima sumnjom, strahom i svakodnevnim kušnjama. No, ne smijemo zaboraviti da Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.

Novi smisao našim životima koji su ponekad iskušavani teškim kušnjama, pa i našim pogreškama i grijesima, moći će nam dati samo ako ne slijedimo logiku svijeta i njegovih kraljeva. Neka nam Blažena Djevica Marija pomogne prihvatiti Isusa kao kralja svojega života i širiti Njegovo kraljevstvo svjedočeći istinu koja je ljubav – zaključio je Papa.

Vatican Media | Bitno.net

Ovaj članak Papa na svetkovinu Krista Kralja: Kraljevstva utemeljena na moći oružja krhka su, a kraljevstvo Božje je ukorijenjeno u srcu se prvo pojavio na Bitno.net.

Oče naš: Cijela situacija donosi i mnogo toga pozitivnog – potaknuti smo razmišljati o molitvi Očenaša, vidimo da je Crkva živa zajednica koja neprestano razmišlja i pokušava pronaći nove i bolje načine kako da svakome donese izvornu sliku Nebeskog Oca

Foto: Shutterstock

Cilj ovog članka jest malo pojasniti situaciju, značenje i problematiku vezanu uz nedavni prijedlog Svetog Oca (i ne samo) glede revizije talijanskog prijevoda Očenaša. Prije nego što išta kažem (o tome) želio bih spomenuti, da sam svećenik, redovnik pavlin, molim se, volim i tradiciju i karizmatske pokrete, volim slušati i korale i duhovne šansone, služim ponekad i sv. misu za neokatekumene, a odnedavno započeh i doktorski studij na Papinskom biblijskom Institutu (PIB) u Rimu. Ovo sam nabrojao jer smatram kako je tematika o kojoj ću govoriti vrlo osjetljiva, i osobno sam imao dosta čudnih iskustava, kada me mnogi naši vjernici u Lijepoj Našoj ne bi ni malo doživljavali, uvažavali dok nisam spomenuo da i se sam trudim praktički živjeti svoj vjernički život u skladu s naukom Crkve i Poslušnosti našim poglavarima i Učiteljstvu. Budući da ću iznositi, kao što rekoh određenu problematiku koja nije jednostavna, ne bih htio da me doživiš kao nekog bezbožnog teologa koji živi u svom svijetu. Ovo pišem, pokušavajući i sam još bolje susreti i razumjeti što svima nama Gospodin poručuje. Cilj mi je zrelo potaknuti na dijalog i na možda malo stručnije promišljanje o ovoj, ponavljam, vrlo važnoj stvari za sve nas vjernike.

Pretpostavljam da ste svi načuli da je papa Franjo u listopadu prošle godine u uživo snimanom razgovoru na temu cijelog Očenaša s don Marcom Pozzom, koji služi kao zatvorski kapelan u Padovi, spomenuo kako sadašnji talijanski prijevod non ci indurre in tentazione – „ne uvedi nas u napast“ nije najbolji jer ne odgovara dobro slici Boga milosrdnog Oca, koji te ne uvodi u napast, nego ti pomaže da ne padneš, te da mu više odgovara nedavno promijenjena francuska verzija istog zaziva u „ne dopusti da uđemo u napast“ (ne nous laisse pas entrer en tentation). U prosincu je taj razgovor bio objavljen u nekoliko dijelova na Tv2000 (tal. katolička televizija pod kontrolom CEI-a što je tal. verzija HBK-a). Nakon nekoliko dana službeno crkveno glasilo u Italiji „L’Avvenire“ objavljuje razgovor s kard. Giuseppom Betorijem, iz Firence, bivšim tajnikom CEI, koji od 2000. godine sudjeluje u projektu revizije talijanskog misala, koji je započeo još, kako kaže, 1988. Kardinal je naveo u razgovoru i kratke argumente za promjenu prijevoda Očenaša, koju je spominjao Papa. Obrazloženje je slijedeće: talijanski in-durre, iako doslovno prevodi latinski in-ducere ili grčki eis-ferein (hrv. doslovno u-vesti, u-nositi, u-nijeti) nema potpuno isto značenje. Naime talijanski glagol sadrži u sebi i određenu „konstriktivnu“ (primoravajuću ili prinudnu) nijansu značenja, koja nije prisutna u grčkom i latinskom, u kojima je glagol samo „koncesivan“ (dopusna vrijednost). Drugim riječima, u grčkom i latinskom, navodi kardinal, glagol znači više kao „dopustiti ući“, tj. ulazak u napast nije direktno uzrokovan od Oca, kojem je ovaj zaziv upućen, nego je to nešto kao moguća posljedica. Kardinal također navodi da su se oko ovog novog prijedloga prijevoda „ne napusti nas u napasti“ složili dvojica impozantnih talijanskih teologa i bibličara, Giacomo Biffi i pokojni milanski kardinal Carlo Martini (kod kojeg je, usput budi rečeno, kardinal Betori i doktorirao na PIB-u), što se rijetko događalo, a s njima i još mnogi drugi.

Odmah na početku izlaganja volio bih izraziti svoje negodovanje, jer se i diskusija bazira samo na novinskim informacijama (iako provjerenim i točnim (tj. službenim)). Za nas je Očenaš nešto kao molitveni ustav. Zamislimo si da komentiramo moguću promjenu ustava na temelju nekoliko redaka iz usmenih intervjua naših zakonodavaca. Možemo razgovarati i raspravljati, ali to nije znanstvena rasprava. Ipak, svjestan ovih komplikacija, koliko je to moguće pokušat ću predstaviti neke jezične komplikacije, ali znanstvene korektnosti radi, ovo je samo jedno „malo temeljitije“ mišljenje i proučavanje situacije, a ne znanstvena egzegeza (tumačenje) antičkog teksta.

Gdje se nalazi problem?

Svi možemo nabrajati svakakve stavove, ali znanstvena kritičnost nalaže krenuti od definicije problema. Krenimo od izjave Svetog Oca. Tijek razgovora s don Marcom uglavnom se bazirao na doživljaju, percepciji Boga i kako Ga navijestiti kao bliskog i dragog Oca kojem možeš reći „ti“. Kroz molitvu Očenaša Isus nam želi približiti upravo toga Oca, koji nije negdje tamo na nekom nebu iza oblaka, nego baš tu pokraj nas, i to ono „konkretno“ tu, tj. da nam pomaže u nevoljama, kada smo izgubljeni. Njegovo Kraljevstvo je fešta, radost, baš kao kad se i mi veselimo s prijateljima ili u obitelji. Euharistija, veli Papa, nije nagrada za dobre, nego Božji lijek za slabe! Bankari ne opraštaju, ali oprašta onaj koji je doživio Gospodnji oprost. Čak je i sam papa plakao kad je osobno doživio Božji oprost. Redom se tako došlo i do ovog zaziva, koji kao da strši, jer ako Bogu treba reći „ne uvedi me u napast“, to aludira na to da bi to On možda mogao i učiniti. To je uostalom i nepisano pravilo shvaćanja svih branećih iskaza. Npr. ne stavlja se tabla „ne hodaj ovuda“, tamo gdje nitko, nikada i ni na koji način nije pokušavao ići ili hodati, nego tamo gdje je takva informacija relevantna, bez obzira radilo se o dobru za (u ovom primjeru) vlasnika terena, koji ne želi da se njegova livada gazi, ili o brizi za onoga koji hoda, da se možda ne bi poskliznuo, spotakao ili nekako ozlijedio. I kako veli sam don Marco, to mu pitanje često ljudi postavljaju te bi zato htio čuti Papin komentar na tu temu. Papa Franjo odlučno negira takvu sliku, percepciju Boga: „On nije Otac koji napastuje“, nego odmah podiže i pomaže, „napastuje Sotona“. U ovom trenutku razgovor, kako nije egzegetske naravi, udaljava se od teme prijevoda. Međutim, možemo si postaviti pitanje: „Rješava li uistinu novi prijedlog prijevoda problem krivog shvaćanja (percepcije) Božjeg djelovanja, brige i blizine?“ Pogledajmo i usporedimo ove dvije rečenice i njihovo značenje i djelovanje na slušatelja/vjernika/molitelja:

TRENUTNI PRIJEVOD:

Ne uvedi nas u napast          (non ci indurre in tentazione)

ZNAČENJE:

Molimo Oca da nam pomogne kako bismo izbjegli nešto što bi za nas moglo biti negativno – napast.

PERCEPCIJA:

Ako je Bog dobar i brižljiv („nebeski tatica“), kako to da mu treba izričito reći/objasniti da za mene napast nije dobra?

NOVI PRIJEVOD:

Ne napusti nas u napasti (non abbandonarci alla tentazione)

NOVO ZNAČENJE:

Molimo Oca da nam pomogne ne napuštajući nas u nečem što bi za nas moglo biti negativno – napast.

NOVA PERCEPCIJA:

Ako je Bog dobar i brižljiv („nebeski tatica“), kako to da mu treba izričito reći/objasniti da za mene nije dobro biti napušten u napasti?

Kao što vidimo iz ovih primjera, unatoč novom primjeru, problematična percepcija se previše ne mijenja. U prvoj verziji, koju Papa i komisija CEI žele poboljšati, neizravno Bog ispada loš jer nas uvodi u napast, ali zapravo ni u ovom drugom prijevodu, problem ne izgleda riješen. Ta sam je papa izjavio da nas nebeski Otac „ne napušta“.

Ali tu nije kraj problemima. Naime, ako nam je glavno i jedino polazište to da je Bog samo neki nebeski dobrica koji sve može, sve zna i svima želi dobro, dolazi u pitanje i ostatak zaziva Očenaša. Ako On sve zna i može, čemu onda uopće i spominjati da nam treba kruh naš svagdašnji? Zar naša djeca moraju roditelje informirati svako jutro, podne i na večer da su već ogladnjeli? Ili možda roditelji već unaprijed ne dižu i kredite da bi „prehranili obitelj“. Na što smjeram? Želim reći, da postoje neki naočigled umiljati vidovi Boga, koji ako se predoslovno prihvate, gotovo u potpunosti našu sliku Boga čine izvitoperenom. Problem zapravo nije u uvođenju u napast ili ostavljanju u napasti. Problem je u našem stavu prema Bogu, koji se neće promijeniti drugačijim prijevodom.

Kardinal Berti pak, kao jedan od predstavnika komisije koja je odgovorna za reviziju liturgijskih tekstova, ne započinje svoje objašnjenje od toga je li Bog Otac percipiran kao dobar ili loš, nego pojašnjava jezičnu komplikaciju. Naime iako se složeni talijanski glagol „in-durre“ (uvesti, unijeti) razvio iz složenog latinskog „in-ducere“, s vremenom se zbog načina korištenja svojim značenjem od njega i udaljio. Na taj način imamo sljedeću situaciju: izraz „ne uvedi nas u napast“ u latinskom i grčkom znači „ne dopusti da uđemo u napast“ (tzv. koncesivno-dopusno značenje), dok bi u današnjem talijanskom to zvučalo više kao: „ne primoraj nas da uđemo u napast“ (tzv. konstriktivno-primoravajuće značenje). Ovo objašnjenje, iako zvuči poprilično stručno, previše ne drži vodu i ne treba nikome doktorat iz grčkog ili iz jezikoslovlja da bi to shvatio. Naime glagol „unijeti/uvesti“ sam po sebi označava radnju koju neki subjekt vrši nad objektom s ciljem da se taj objekt nađe unutar nečega. Npr. „unijeti stol u kuhinju“: kako god to nečije unošenje stola izgledalo, u kakvim god uvjetima, hoteći to više ili manje, ako netko stol „unosi“, cilj mu je da se taj stol nađe u toj kuhinji, bez obzira pošlo mu to za rukom ili ne. Reći da glagol „unijeti“ nema konstriktivno značenje je isto što i reći: da, unosim stol, ali ne s ciljem/željom da se on i nađe unesen tamo kamo ga unosim, nego je to samo moguća posljedica mojeg unošenja. Ili ako netko unosi taj stol, zar se taj predmet samo „slučajno“ zatekao tamo gdje je unesen? Nadalje, „BDAG[1]“ (A Greek-English lexicon of the New Testament and other early Christian literature – BDAG), jedan od glavnih mjerodavnih rječnika koji se koristi za prevođenje novozavjetnih tekstova i druge antičke literature, nudi dva objašnjenja glagola eisferein (grč. unijeti):

1. bring into an area, bring in, drag in → unijeti na područje, unijeti, dovući unutra (npr. Lk 12,11 u kontekstu progonstava: uvodit će vas u sinagoge i na trgove),
2. to cause someone to enter into a certain event or condition → Uzrokovati da netko uđe u određeni događaj ili situaciju.

Ovaj rječnik navodi kako Mt i Lk verzija očenaškog zaziva spada u ovu drugu kategoriju, te osim njih navodi i neke druge primjere korištenja ovoga glagola, kako bi još bolje objasnio njegovo značenje: npr. Dj 17,20: strane neke [tvrdnje] unosiš u naše uši (HBK prijevod: “puniš uši”); ili donijeti neko strano naučavanje (Herma Pastri 72,5) i dr. Ne znam kako bi se moglo glagol koji opisuje “donošenje stranog nauka” nazvati nekonstriktivnim, kao da se loš nauk samo tako “dogodio”.

Nadalje, osnovno pravilo prevođenja iz bilo kojeg jezika u bilo koji drugi nalaže da prije svega treba gledati rečeničnu konstrukciju u kojoj se nalazi glagol i u skladu s njom birati način kako nešto prevesti. Ovdje pak nema dileme jer sama konstrukcija fraze puno govori za sebe. Naime ovdje se radi o negativnom obliku aktivnog konjunktiva glagola, što odgovara negativnom imperativu u modernim jezicima. Drugim riječima, ovdje se ne radi o opisnom tekstu u kojem Bog negdje nešto unosi ili ne unosi, nego o gramatičkoj zabrani – „nemoj!“ Ako se pisac odlučuje na takav glagolski oblik, očito za to ima i odgovarajući motiv, a ako uzmemo u obzir da se u kontekstu cijele molitve ne spominju nikakve drugorazredne stvari za život vjernika, nego baš one koje su nužne za preživljavanje (Kraljevstvo Božje i kruh svakidašnji), teško se može shvatiti zašto bi ovdje glagol unijeti imao samo “dopusno” značenje. Naravno da Boga ne možemo primorati na bilo što, ali to je bit nakane molitve, ta ne molimo za kruh svagdašnji iz pukog hobija!

Zaključak

Uzimajući u obzir da ne raspolažemo stručnim izrazima, ni argumentima, ni pape Franje ni kardinala Bertija, govoriti o znanstvenoj utemeljenosti njihovih iskaza nema previše smisla. Ipak, ako trebamo nešto reći o njihovim sažetim iskazima, imam osjećaj da im argumenti nisu zadovoljavajući u onoj mjeri koja odgovara važnosti Gospodinove molitve. Ovime ne želim reći da je Bog neki nemilosrdni zločinac, nego kako novopredloženi izraz ne potpomaže dovoljno u promjeni tog “negativnog” Božjeg imidža, dok jednostavna upotreba rječnika i konkordancije pokazuje da spomenuti glagol ima puno širi spektar značenja nego što to predlaže kardinal Berti.

Ipak cijela ova situacija donosi i mnogo toga pozitivnog: općenito smo svi nekako malo više potaknuti razmišljati o Očenašu, vidimo da je Crkva živa zajednica koja neprestano razmišlja i pokušava pronaći nove i bolje načine kako da svakome donese izvornu sliku Nebeskog Oca; bez obzira na to kakvo krajnje tumačenje bilo, svima je nekako cilj prenijeti sliku evanđeoskog milosrđa, a ne kazne i propasti.

Ima li izlaza?

Prije svega, trebalo bi preciznije locirati tekstualni problem. Napomenut ću još jednom kako sam svjestan manjkavosti dostupnih nam informacija o stvarnom osobnom ili zajedničkom stajalištu Svetog Oca i komisije koja je zadužena za reviziju.

Neki su poteškoću vidjeli u riječi „napast“ i pokušali ju razlučiti od „kušnje“, ali problem je što u grčkom imamo istu riječ za oboje, i onda opet ono generalno: ako me Bog u nešto uvodi, predlaže, pita, traži… zašto bih se ja u konačnici u molitvi tome morao opirati? Još pogotovo u molitvi u kojoj sam netom svečano izjavio „budi volja tvoja“. Što ako je Božja volja uvesti me u napast? Može li to Bog? Jakovljeva poslanica veli da ne može, dok pisac Knjige Postanka tako započinje onaj glavni čin Abrahamove vjere, tzv. Aqedah (hebr. vezanje [Izaka] – žrtvu sina mu Izaka, o čijem značaju, smatram, nema potrebe raspravljati (v. Post 22,1 – Nakon tih stvari/događaja, Bog iskuša Abrahama i reče…).

Problem nije ni u „kušnji/napasti“ ni u glagolu, nego u konstrukciji. Kako smo maloprije vidjeli, bez obzira na to kakav mi glagol predložili, konstrukcija ostaje negativna i tako djeluje na čitatelja/vjernika/molitelja. Više nam iz neke navike i želje za promjenom, rekao bih, pobožnije zvuči „ne napusti nas u napasti“ nego „ne uvedi nas u napast“, jer u jednoj i drugoj varijanti se javlja isti problem, kojeg je papa Franjo itekako svjestan. Ako danas tekst kaže: ne uvedi, a neki pitaju: znači da može uvesti (u napast)?, jednako tako ako promijenimo tekst u „ne napusti nas“, možemo pitati: znači da nas može i napustiti? I tu se jedino može raspravljati o tome kome „strašnije“ djeluje uvesti u napast, a kome napustiti nas u toj istoj očigledno pogubnoj situaciji za nas, ali takva rasprava nema smisla i ne rješava nikakav problem.

Rješenje

Problem negativnog zaziva u molitvi ne rješava se mijenjanjem teksta, nego hrabrošću s kojom se taj tekst prenosi, objašnjava i živi. Nije na odmet prisjetiti se da u psalmima imamo 55 takvih gramatičkih konstrukcija (negacija + 2. l. jd. konj. aor. akt) – zaziva, i to još “žešćih” od konstriktivnog “uvođenja u napast”, što znači da očenaški zaziv i nije toliko začuđujuć. Evo nekih primjera iz psalama:

(budući da je cijela rasprava oko grčkog teksta u NZ, koristim se i grčkom verzijom (LXX) psalama; vlastiti prijevod)

6,2 → Gospodine, ne kazni me svojim gnjevom

25,9 → ne uništi mi dušu zajedno s bezbožnicima

26,9 → ne okreni lica svoga od mene

26,12 → ne predaj me u živote (=ruke) onih koji me krše

27,1 → Bože moj, nemoj me šutke mimoići

27,3b → s onima koji čine nepravdu ne uništi me.

Napomenuo bih da i ovi psalmi već stoljećima predstavljaju glavnu službenu molitvu Crkve – časoslov. Neupućeni će reći da se tu jednostavno radi o groznom Bogu Staroga zavjeta, a da pritom neće primijetiti, da unatoč ovim zazivima, kako u psalmima tako i u Očenašu, pisac Boga ne doživljava groznim, nego mu se usrdno sinovski moli, iako mu Bog najiskrenije djeluje poprilično strašan u nekim situacijama. Ovi sveti pisci su svjesni Božje snage, moći i opasnosti, ali isto tako prenose neizmjernu Božju Ljubav i brigu. Nešto posve prirodno i djetinje. Vjerujem da smo svi vidjeli situaciju u kojoj bi roditelj u svrhu odgajanja možda i klepio svoje dijete, a ono bi uplakano opet pružalo ruke istom tom roditelju koji bi ga onda i zagrlio. Možda se zapravo jednostavno bojimo snage i odgovornosti Božje Ljubavi.

Vratimo se Očenašu. Neosporna činjenica jest da ovaj zaziv unutar Očenaša pomalo strši: ovo je jedini “negativno” formulirani zaziv u toj molitvi. Ali za neke stvari je dobro da strše, pogotovo ako se radi o važnim znakovima – upozorenjima. Kada nam svjetla na autoputu ne bi snažnije bliještila i bola nas u oči, mnogo važnih informacija ne bismo primijetili. Zašto onda ne dopustiti i ovom zazivu da nas bode u oči, ako je najvjerojatnije baš s tim ciljem tamo i postavljen. S druge strane, kako nam dušobrižničko iskustvo govori, ne strši baš toliko da bi stvaralo neke nerede, duhovne poremećaje, zvučalo vulgarno ili neprihvatljivo.

Ipak ne radi se ovdje samo o toleriranju neke smušenosti pisca koji možda nije dobro znao artikulirati Isusove riječi. Pokušajmo malo zagrebati ispod površine ovog značenja i proširiti horizonte shvaćanja. Promotrimo molitvu Očenaša u cjelini počevši od našeg zaziva. Ostavljajući po strani na tren moj osobni doživljaj Boga, zapitajmo se što znači “ne uvesti u napast”. Napast (najopćenitije govoreći u duhovnom smislu) jest prilika u kojoj sam izazvan pogriješiti, učiniti nešto loše, ili iskazati snagu, svetost i ufanje u Boga, nadilazeći negativne provokacije. To znači da je napast određena “skliska” situacija, „nešto privlačno, čemu se teško oprijeti“[2]. Ne ući u napast, znači ju na neki način moći “izbjeći”. Kako se to može? Prvo, o čemu je do sada uglavnom bio govor, kada vidiš sklizak teren, u selu kod nas rekle bi ti stare žene: “Sinko, ne iđi tuda.” Ali ima i još bolja varijanta, iako ponešto zahtjevnija. Zapravo najbolje rješenje napasti, tih duhovno skliskih terena, bilo bi to da ih uopće nema, tj. da se svuda može ići bez opasnosti sklizanja. Onda si tek slobodan i “moš kud oš”! Upravo o tome govori prvi dio Očenaša. U njemu mi molimo za taj novi prostor duha i tijela, za prostor u kojem će Božje ime biti sveto, u kojem će se osjećati i živjeti njegova kraljevska nebeska vlast, poštivati njegova volja, imati kruh svagdašnji i međusobno opraštati. I u molitvi se molimo da to kraljevstvo dođe i, podrazumijeva se, da se širi i raste. E sad, ako to tako shvaćamo, a ne vidim razloga zašto ne bismo, onda je upravo sve ovo (građenje kraljevstva) isto što i ne uvođenje u napast, i to ono “neuvođenje” prije negoli će se same te, za nas loše, situacije pojaviti.

Zaključno, ovim gramatički negativnim zazivom pisac nam skreće pažnju na konkretno ostvarivanje svega onoga što smo u Očenašu tražili, jer dok god su tu napasti, Kraljevstvo Božje nije došlo u potpunosti.

Za kraj, puno je toga što nisam mogao ovdje još navesti, te ako netko želi dodatna pojašnjenja, neka me slobodno potraži #PodSmokvom. Veselim se svakoj bratskoj raspravi o Bibliji i molitvi. I da… bez obzira na sve ove argumente, ako dođe do službene promjene zaziva Očenaša, radosno ću se i ja njome obraćati našem Nebeskom Ocu.

pater Mate Kolak OSPPE | Bitno.net

[1] Ovaj rječnik je vrlo dostupan što se nabave tiče preko interneta. A može ga koristiti bilo tko tko raspolaže osnovnim znanjem engleskog i srednjoškolskog antičkog grčkog.

[2] Prema Rječniku hrvatskog jezika konzultiranom na http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search

Ovaj članak Pater Mate Kolak o promjenama u molitvi Oče naš: Kako vjernicima prenijeti izvornu sliku Nebeskog Oca se prvo pojavio na Bitno.net.

„Smatram kako su vjera i umjetnost neraskidivo povezane. Utjelovljenje je Bogu dalo ljudsko lice, a umjetnici tu stvarnost odražavaju kroz slikarstvo i skulpturu. Mogu se koristiti brojnim različitim medijima kako bi izrazili istinu naše vjere”

Foto: screenshot/YouTube

Umjetnička djela fotografa i grafičkoga dizajnera Jordana Hainseya inspirirana su njegovom katoličkom vjerom. Rođen je u luteranskoj obitelji, sada se nalazi u sjemeništu, a svoju posljednju seriju radova nazvao je „Sveti i blaženi“.

„Oduvijek sam bio fasciniran svecima. Volim hagiografiju, priče i legende o svecima, kao i tradiciju te ikonografiju koja ih prati. U svojem radu sam htio istražiti život muškaraca i žena u vjeri, ali na moderniji način jer iz njihovih života i danas možemo mnogo naučiti“, poručuje Hainsey.

Jordan se počeo baviti fotografijom kada su mu u srednjoj školi roditelji poklonili digitalni fotoaparat. Nakon toga je upisao studij grafičkog dizajna, i naposljetku završio u sjemeništu. Njegov ulazak u Katoličku Crkvu je bio neobičan. Naime, mladić je odrastao u luteranskoj obitelji, ali ga je ujak u osnovnoj školi upoznao s katoličkom vjerom.

Danas za Rome Reports svjedoči kako ga je u Crkvu u početku najviše privukla upravo sakralna umjetnost. „Smatram kako su vjera i umjetnost neraskidivo povezane. Utjelovljenje je Bogu dalo ljudsko lice, a umjetnici tu stvarnost odražavaju kroz slikarstvo i skulpturu. Mogu se koristiti brojnim različitim medijima kako bi izrazili istinu naše vjere“, kaže sjemeništarac.

Zbog svojih izvanrednih sposobnosti Jordan je postao webmaster i dizajner Gebietslige, organizacije koja promiče postupak kanonizacije blaženog Karla Austrijskog, zahvaljujući kojoj se 2017. susreo s papom Franjom. „Tom prilikom sam mu se u ime svih sjemeništaraca iz St. Vincenta zahvalio za podršku svim zvanjima. Papa me je primio za ruku, uputio mi dugačak pogled i rekao mi kako će se nastaviti moliti. Papu Franju karakterizira upravo ta autentičnost“, kaže.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Ovaj članak Priča o mladiću koji je odrastao kao protestant, a sada je sjemeništarac koji stvara moderne portrete svetaca se prvo pojavio na Bitno.net.

„Naša djeca nisu zapravo naša djeca”, poručuje Celin Dion u videu reklamne kampanje.

Foto: YouTube/screenshot – Celin Dion

„Moda ima moć oblikovanja uma ljudi. Nadahnite svoju djecu da budu slobodna i pronađu svoju osobnost kroz odjeću“, moto je nove linije odjeće pod nazivom Celinununu čije je glavno lice slavna pjevačica Celin Dion.

Dion i njezini partneri na službenoj web stranici ističu kako im je cilj „osloboditi djecu od tradicionalnih uloga dječaka i djevojčica“, potičući mlade da gaje vrijednost „jednakosti“, iako je prema cijenama odjevnih predmeta jasno da će „jednakost“ kako su je zamislili Dion i njezini suradnici moći razvijati samo oni dubljeg džepa jer nemaju svi četiri stotine kuna za dječju pidžamu oslikanu kosturskim glavama.

U sklopu promotivne kampanje napravljen je i video u kojem glavnu ulogu igra upravo kanadska pjevačica.

Video počinje riječima „Naša djeca nisu zapravo naša djeca, budući da smo svi samo karike u beskrajnom lancu života“, što je jasna sugestija da roditelji nemaju djeci pravo ništa „nametati“, pa tako ni to „žele li“ biti dječaci ili djevojčice.

Dion zatim ulazi u rodilište gdje nailazi na djecu podijeljenu na dječake i djevojčice koja su odjevena u plave i ružičaste pidžame. No, nakon što ona u njih puhne crne kristale, sva se djeca najednom preodjenu u „rodno neutralne“ crno-bijele pidžame iz Celinununu linije.

Reklamna kampanja potaknula je portal National Catholic Register da napravi intervju s monsinjorom Johnom Esseffom, egzorcistom koji je nekoć bio duhovnik Majke Terezije.

“Uvjeren sam da je način na koji se ta stvar oko roda širi demonska”, rekao je Esseff te dodao: “Što prvo kažemo kada se dijete rodi? Dječak je ili djevojčica je. To je najprirodnija stvar na svijetu za reći. Reći da nema razlike je sotonski.”

“Ljudi ovime tjeraju djecu u poremećaj”, nastavio je Esseff. “To je definitivno sotonski. Postoji um iza toga – organizirani svjetonazor”, zaključio je egzorcist.

Zanimljivo, Celin Dion je jednom prilikom ispričala svjedočanstvo o tome kako svoj život duguje svećeniku koji je njezinu majku odgovorio od pobačaja rekavši joj kako “nema prava ići protiv prirode”. Možda bi ova slavna pjevačica prije stvaranja nove kampanje mogla razmisliti o mudrim riječima čovjeka čije su se riječi jednom već pokazale ispravnima.

Ivo Džeba | Bitno.net

Ovaj članak ‘To je definitivno sotonski’ – komentar egzorcista na novu rodno neutralnu liniju odjeće za djecu koju je pokrenula Celin Dion se prvo pojavio na Bitno.net.

“Današnja riječ Božja ovo naglašava – istina nije samo ona koja se propovijeda, nikad nije ideologija ili teorija, nego svjedočanstvo života kako to pokazuje Isus koji je došao da posvjedoči za istinu i to do kraja, do smrti na križu. Tu istinu o Isusu, posvjedočio je i njegov osuditelj Pilat kada je na Isusov križ stavio natpis – Isus Nazarečanin kralj židovski, napisanu aramejskim, latinskim i grčkim. Samo životom se do kraja svjedoči”

Foto: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u nedjelju 25. studenoga na svetkovinu Isusa Krista, Kralja svega stvorenja, euharistijsko slavlje prigodom 80-te obljetnice istoimene župe u zagrebačkom naselju Trnje. Uz svećenike okolnih župa u koncelebraciji su bili dekan Maksimirsko-trnjanskog dekanata preč. Josip Golubić,  župnik župe Krista Kralja vlč. Ivan Filipčić, fr. dr. sc. Anto Gavrić i župni vikar župe Krista Kralja vlč. mr. Milan Dančuo.

Prije početka euharistijskog slavlja, Kardinala je pozdravio župnik Filipčić. U govoru je podsjetio na povijest nastanka župe istaknuvši u njoj ulogu njezina osnivatelja zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca koji je 3. srpnja 1938. godine osnovao župu. U tom razdoblju, od osnivanja do danas, župa je dala sedam svećeničkih i redovničkih zvanja. “Isus Krist Kralj dolazi u poniznosti služenja i darivanja i zato ga teško prepoznajemo i još teže slijedimo. On nas uvijek iznova pohađa u siromasima i nevoljnima strpljivo čekajući da ga prepoznamo i prihvatimo”, rekao je župnik Filipčić izrazivši nadu da će u narednom razdoblju župna crkva dobiti svoj konačni izgled i zamolivši Kardinala da prati župu svojom molitvom.

Polazeći od Isusovih riječi iz evanđelja – Ja jesam kralj, Kardinal je u uvodu homilije rekao kako danas nema puno kraljeva, ali zato ima puno gospodara koji zapovijedaju, a još više onih skrivenih koji određuju. Ova svetkovina želi staviti u središte našeg vjerničkog razmišljanja istinu i svjedočanstvo o istini, a to ne možemo bez Boga. Čovjek i Bog idu zajedno i onda kad to čovjek želi i prihvaća i onda kad se buni protiv toga. U tom smislu, što se više približavamo Bogu to bolje upoznajemo sebe, tko smo, što smo i kakvi trebamo biti prema sebi, drugima i Bogu.

“Današnja riječ Božja ovo naglašava – istina nije samo ona koja se propovijeda, nikad nije ideologija ili teorija, nego svjedočanstvo života kako to pokazuje Isus koji je došao da posvjedoči za istinu i to do kraja, do smrti na križu. Tu istinu o Isusu, posvjedočio je i njegov osuditelj Pilat kada je na Isusov križ stavio natpis – Isus Nazarečanin kralj židovski, napisanu aramejskim, latinskim i grčkim. Samo životom se do kraja svjedoči”, rekao je Kardinal.

Pojašnjavajući što znači kraljevsko svećeništvo, koje po krštenju baštine svi Isusovi vjernici, Kardinal je istaknuo da to kraljevanje ponajprije znači služenje, a ne gospodarenje. Isus je u tome kralj jer služi ljubavlju do kraja, do križa. Isus je svjedok Božje ljubavi za čovjeka. I mi smo pozvani po Isusovom primjeru kraljevati služenjem, biti posrednici te Božje ljubavi našim bližnjima, gledati i tražiti Božju volju za sebe i na taj način graditi svoj odnos s drugima.

Odgovarajući na pitanje je li Božje kraljevstvo koje je navijestio Isus daleko i neostvarivo na zemlji, Kardinal je rekao da ono već jest i još nije. Jest, jer s Isusovim dolaskom zasađena je njegova klica koja nezaustavljivo raste do ponovnog Isusovog dolaska. Da nema tog zrna koje kroz povijest raste u ljudskim životima, čovjek i društvo odavno bi propali, završili u tami i beznađu. Crkva je to Božje sjeme Božjeg kraljevstva na zemlji. Stoga, kršćanin je čovjek koji se ne smije bojati i biti pesimist, nego onaj koji na sve gleda pozitivno znajući da zadnja riječ o svemu pripada Bogu.

Osvrnuvši se na osamdesetu obljetnicu župe, Kardinal je podsjetio da je želja i svijest o potrebi župe postojala puno prije, posebno zahvalivši sestrama dominikankama koje su došle na područje župe i u čijem je samostanu župa učila svoje prve korake. “Tko je na Božjoj strani, na strani je vječnosti. Zato dragi vjernici, budite ponosni i postojani, jer vi, svi mi, pripadamo Kristu Kralju čije kraljevstvo traje u vječnost”, završio je Kradinal homiliju.

Prije završnog blagoslova sestra priora samostana bl. Hozane Kotorske Marina Pavlović, zahvalila je Kardinalu na pohodu te čestitala župljanima jubilej. Kao dar župi u ime samostana predala je evanđelistar, a potom pročitala čestitku časne majke sestara dominikanki Kongregacije svetih Anđela čuvara sa sjedištem u Korčuli, s. Katarine Maglice.

Župnik Filipčić još jednom je zahvalio Kardinalu na pohodu, a kao zahvalu u ime župljana bračni par Ivna i Marko Rastija predali su Kardinalu prigodni poklon. Uspomenu i zahvalu Kardinalu predali su i učenici OŠ Trnjanska koja ove godine proslavlja sto i dvadesetu obljetnicu djelovanja. Župa i škola kroz povijest su uvijek bili povezani, a prvi počeci rada u župi započeli su upravo u školi kroz katehetsku pouku koju su držali svećenici dok još župe nije ni bilo. Jedan od kateheta u školi vlč. Dragutin Kociper, postat će i prvi župnik župe Krista Kralja.

Zahvalivši za darove i riječi zahvale, Kardinal je još jednom čestitao okupljenima obljetnicu župe obrativši se posebno mladima: “Dragi mladi! Danas nije problem vjera. Ljudi vjeruju u svakojake priče. Ima mnogo onih koji se žele staviti na mjesto Boga. Današnja svetkovina sve nas poziva da slijedimo istinu i da se ne damo zavarati tim lažnim bogovima. To vam od srca želim – da slijedite istinu i Isusa koji je jedini put, istina i život!”

Bitno.net

Ovaj članak Kardinal Josip Bozanić: ‘Iako danas ima malo kraljeva, puno je gospodara koji zapovijedaju, a još više onih skrivenih koji određuju’ se prvo pojavio na Bitno.net.