Dan nakon početka korizme i pepeljenja glavâ dvanaest je sudaca kao dvanaest anti-apostola, u zemlji koja sve političke, ekonomske, duševne, materijalne, međuljudske, međunacionalne probleme vuče iz komunizma, potvrdilo odluku komunističkoga suda iz prošloga stoljeća, pozivajući se na moderno i današnje
![marko glogović ustavni sud]()
Foto: Shutterstock.com
Dan nakon početka korizme i pepeljenja glavâ katolikâ u znak želje za obraćenjem i potrebe za kajanjem zbog grijehâ počinjenih protiv Boga i čovjeka, dvanaest je sudaca kao dvanaest anti-apostola, u zemlji koja sve političke, ekonomske, duševne, materijalne, međuljudske, međunacionalne probleme vuče iz komunizma, potvrdilo odluku komunističkoga suda iz prošloga stoljeća, dakle iz prošlosti, pozivajući se na moderno i današnje.
U godini kada se najviše dosad spominje »demografija« i činjenično izumiranje našega naroda, potvrđuje se opravdanost mašinerije koja je ponajviše doprinijela ovomu izumiranju. Nešto prije podnevne molitve »Anđeo Gospodnji navijestio Mariji« ponovno se zanijekalo čovještvo čovjeku u početku, čovjeku od početka. Kristu su nijekali božanstvo, nerođenomu djetetu niječu temelj – čovještvo. Bio je četvrtak, dan kada Crkva tradicionalno slavi otajstvo presvete euharistije te također treću božansku osobu, Duha Svetoga. Katolici koji žive grijehom i teško žaloste Duha Svetoga ne mogu primati euharistiju. Kanon 1398. u crkvenomu Pravu izričito kaže: »Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno.« Suci su sebe izopćili iz Crkve, ako su krštenjem katolici.
U euharistiji slavimo Gospodina u njegovomu tijelu i krvi, baš kao što je u tijelu i krvi prebivao u utrobi svoje majke. Ova nam žalosna odluka dolazi i u godini stote obljetnice Gospinih objavâ u Fatimi, gdje je Blažena Djevica vapila da se obratimo, jer život u grijehu čovjeka uništava na svim područjima, u svim dimenzijama, uključujući i vječnost. Plakala je, pozivala na ozbiljnu pokoru. Prorokovala je da će svijet zadesiti nepojmljive nesreće, jer čovjek, zaveden zlom, misli da sve smije činiti što misli da može činiti. Naime, kad nema Boga, onda je sve dozvoljeno. Eto, na stotu obljetnicu njezina dolaska djeci (i svoj ostaloj djeci Božjoj) ta današnja djeca odbacuju Oca i opravdavaju neopravdivo.
Osobno, nisam iznenađen ovime. Već gotovo dvadeset godina molim i kumim da mi kršteni u Krista shvatimo ovo: abortus je prvenstveno duhovna stvarnost! Ono nam se nameće kao politička ili ekonomska paradigma, ali uistinu i temeljno, pobačaj je stvar duha. Sjećam se kako su mi se neki smijali još do prije nekoliko godina, kada sam tvrdio da dolaze vremena u kojima će branitelji života biti proganjani, u kojima će priziv na savjest biti dovedena u pitanje, a eutanazija se polako nametnuti kao dobro, u kojima će se zabraniti literatura, internetska promidžba, skupovi, tribine s ciljem obrane najmanjih, jer će takva djelovanja biti svedena na vrstu »terorizma.« Bombardirani sa svih mogućih strana sloganima o »slobodama i pravima«, odgajani kroz školu pa i vrtić u tomu duhu, današnja djeca i mladi sutra će svojim nekim sudom samo potvrditi ovu potvrdu ovoga suda. Ako i dalje ne vidimo gdje se nalazimo, onda smo zaista slijepi.
Mnogi vjernici danas imaju dojam da nam nešto nedostaje. Imamo krasnu strukturu, institucije, planove. Od stoljeća sedmog imamo vjeru. Djeca nam još obavljaju prvu pričest, a mladi još uvijek obavljaju krizmu. Hvala Bogu na tome. Ali, nešto nedostaje. Nekako kao da smo kao Crkva postali više kao neka socijalna ustanova, s lijepim humanističkim programom, prezentacijom umjetnina u katedralama i poželjnom prisutnošću klera na tradicionalnim svečanostima, kako religioznim, tako i nereligioznim. Intenzivno razmišljah o tom nekom misterioznom nedostatku, ili manjku, koji se osjeća, a ne može ga se lako definirati. Da nam, možda, ne nedostaje – nadnaravnoga?
Možda smo se previše zatvorili u intelekt, u racionalno, u folklor, također? Birokracija, službene dužnosti, sastančenja, uniformiranost.
»Trebalo je ovo činiti, a ono ne propustiti« negdje u evanđelju govori Gospodin. Kada se obraća farizejima. Imam osjećaj da se pretjerano držimo ideje statusa quo, nauštrb duhovnoga poslanja vjernikâ, kako posvećenih tako i laikâ, ne dopuštajući tako da nas zahvati sila i obnova, iznenađenja i vjetar Duha Svetoga. Previše nade polažemo u ljudsko, premalo u božansko. Sjećam se, na primjer, kada sam bio bogoslov u poljskomu Krakovu, kako su njihovi biskupi povodom slične situacije s pitanjem abortusa negdje, čini mi se, prije 2000. godine, pismom pozvali sve crkvene ustanove (samostane, župe, bolnice s kapelicama, udruge i zajednice) da do zaključka tadašnjega i tamošnjega suda mole i poste na nakanu poštivanja života od začeća do prirodne smrti. Iako je sve govorilo kako će sličan zakon proći, ipak nije prošao, jer se nešto dogodilo u tomu, duhovnomu, svijetu. Ja čvrsto vjerujem da je to tako. I Gospa u Fatimi kaže kako molitvom i žrtvom možemo spriječiti mnoga zla. Zaključujem: živimo i radimo u naravnomu, ali ako zanemarimo nadnaravno, postajemo »sol koja je obljutavila« kako nas opominje Gospodin. »Tražite najprije kraljevstvo nebesko, a sve ostalo bit će vam nadodano«, kaže također Gospodin.
Smatram da na sve što se danas događa u svijetu, pa tako i u svijetu naših obitelji, te u svijetu naše vjerske obitelji, trebamo gledati s perspektive neba. Ovozemaljska rješenja često nisu nebeska. Sa svime onime što svijet danas proživljava, pa tako i mi u tomu svijetu, ne možemo se održati oslanjajući se na samo ovozemaljske pomoći i utjehe. Kako bi bilo dobro, kada bismo, primjera radi, vratili karizmatske seminare, u smislu okupljanja tisućâ ljudi, kako smo to nekada imali… Bez obzira što su se pritom pojavljivale razne nepoznanice, dvojbe, nesporazumi, kriva tumačenja stvari, trzavice, upitnici… Mislim da su koristi od takvih susreta bile kudikamo veće. Pa, zar posvuda ne postoje razmirice, zar nije to normala i klasika ljudskih odnosa, zar je to zaista neki nepremostivi problem?
Da ne bi bilo kaosa i nereda i nemira, Crkva treba nadzirati i ispravljati, sudjelovati i produbljivati, koriti ako treba, ali ne – zabranjivati! »Zabranama se ništa ne postiže« kako danas prečesto slušamo od svijeta. Možda bismo u toj materiji trebali taj svijet poslušati? Naravno, to je samo jedan aspekt mogućnosti u smislu duhovnoga preobražaja naših prilikâ. Na tim sam seminarima osobno naučio slaviti Gospodina i dušom i tijelom, čuo sam za opasnost vračanjâ, gatanjâ, vidovnjaštvâ, raznih kultova, energijâ, poganstva; tamo se mnogo molilo za nerođene, brak i obitelj; tamo sam vidio ozdravljenja i oslobođenja, kao što je Isus i govorio: »Izgonite zloduhe, molite za bolesne… Govorit ćete novim jezicima…« i ostavio nam to u zadatak netom prije je uzašao k Ocu. Ovdje bi naša djeca doživjela istinsku radost vjere, a mladi bi naučili moliti, slaviti, štovati, razgovarati s živim Kristom, te bi tako lakše prebrodili svoje oluje, danas osobito divlje. Ponavljam, to mi je prva misao, možda malo idealiziram, možda sam nerealan, možda sam i u krivu, ali možda je to dobar početak za upoznavanje i razvijanje nadnaravnoga, u metodama, kao i u praksi naših životnih rutinâ. Ljudska srca ne mijenja lijepa riječ, čak niti gesta. Čak niti potres ili rat. Najviše i najbolje srce mijenja molitva u ljubavi.
Da bih dalje objasnio svoje uvjerenje kako je abortus prvenstveno pitanje duha i duhovnosti, a tek onda svega ostaloga, te kako prvenstveno ovdje, na području duha i duhovnosti mi kršćani imamo autoritet i mogućnost promijene svojega srca a onda i srdacâ bližnjih, citirao bih Božju riječ koja nam se darovala toga dana, 2. ožujka 2017., dana kada je jedan i jedini sudac odlučio vidjeti i priznati i prihvatiti u nerođenomu djetetu nekoga mogućega budućega suca ustavnoga suda.
Otvorivši Časoslov toga dana, čitam prvu Riječ u Službi čitanja: »U svemu tomu nadmoćno pobjeđujemo po onomu koji nas uzljubi!« (Rim 8, 37) Odmah nakon ovoga čitam: »Mišica im njihova ne donese pobjedu, već desnica tvoja i tvoja mišica« (Ps 44, 5).
Meni je ovo znak i poruka, da je dobro neuništivo, da će Bog nakraju uvijek pobijediti, da se moramo osloniti na njegovu snagu, a ne na svoje sposobnosti. Kako bi drugačije postupali oni koji se sada bore s Gospodinom, kada bi samo spoznali koliko ih taj isti Bog ljubi!! I koliko im želi dobro! I koliko je neizrecivo milosrdan! Gospa u Fatimi silno poziva da molimo za grešnike, da činimo pokoru, da ih ljubimo i da im isprosimo obraćenje! Malo to činim! Bože, oprosti mi! Preslab sam i nedosljedan, uznosit i licemjeran, jer zaboravljam kako si me tražio i našao, kako si mi i što sve oprostio, a moju nezahvalnost iskazujem upravo i nažalost ponajviše time što ne molim dovoljno za obraćenje drugih! Smiluj mi se, najbjednijem grešniku, koji nema prava druge osuđivati, osim sebe samoga!
Eto, tako molim i vapim, možda mi se Gospodin smiluje. Pojmovi: obraćenje, posvećenje, pokajanje, pokora, žrtva, mrtvljenje, samozataja, post… Gotovo da se više i ne spominju u našim duhovnim sferama; ako da, onda su nam poprilično nerazumljivi. I to je tomu tako, jer se više uzdamo u svoje talente, programe, titule negoli u Božju silu, mudrost i providnost. To je moje osobno mišljenje, koje nikoga ne obvezuje, a mene ipak postiđuje i tjera me na obraćenje, od temelja i do temelja.
Nastavljam dalje s Božjom riječi: u prvomu čitanju toga dana, u Časoslovu, čitamo (nevjerojatno!) iz prvoga poglavlja Knjige izlaska, o naredbi faraona da se smaknu sva muška djeca koju rađaju Hebrejke. Babice Pua i Šifna (žene iz puka, radnice, neznatne, obične, svakodnevne osobe, ne-plemkinje, skromnih prihoda) odbijaju ubijati dečkiće pri porodu, suprotstavljaju se faraonu (vlast i moć, bogatstvo, gospodar života i smrti, svemoć, strahovlada, neupitnost odluka, božanstvo) i ne odustaju niti nakon ponovnoga sučeljavanja s prvim i svesilnim čovjekom Egipta. Piše ondje, kako su se babice bojale Boga (bojale se povrijediti Božje zakone; to je pozitivan, dobar i spasonosan strah) i kako ih je Gospodin stoga nagradio potomstvom: drugim riječima, zbog poslušnosti Gospodinu a neposlušnosti diktatoru, postale su plodne odnosno imale su potomstvo, ovo dobro koje su učinile prenosi se na sljedeća koljena… Dobro rađa uvijek dobrim… Idemo dalje: u misnim čitanjima toga dana, u prvomu čitanju Ponovljeni zakon donosi snažnu i nedvosmislenu poruku: »Stavljam danas preda te i smrt i život, i blagoslov i prokletstvo: život, dakle, biraj!.. Ta Gospodin je život tvoj!…«
To smo čitali u misama toga četvrtka, upravo taj poziv, pouku, ali i upozorenje onoga koji nas je sve stvorio na isti način: svojom voljom i željom, svojom ljubavlju, satkavši nas u krilu majke, uz očevo sjeme. I psalam kojega smo slušali odmah nakon ovoga čitanja, više je nego prikladan i znakovit za naš narod i Crkvu u tomu narodu na ovaj drugi dan korizme: »Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom, i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Gospodnjem… Opaki se neće održati na sudu… Propast će put opakih…« Svi ćemo jednom stati pred Božji sud, svi koji sudimo. To je citat iz prvoga psalma, tim psalmom započinje cijela knjiga ovih pjesama. Tada smo u misi čitali iz evanđelja po Luki: »Tko želi svoj život spasiti, izgubit će ga… Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti, biti odbačen… Uzimaj svoj križ danomice i pođi za mnom… Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi….« Logika neba. Ne bih više dalje navodio, samo sam želio demonstrirati kako je Božja riječ jasno i sve objasnila, navijestila, zatražila i uputila.
Jer, ta je Riječ živa, i ta je Riječ postala Tijelom… O, kako dobri Bog plače i tuguje kad mu ljudi u svojemu oholomu egoizmu zabranjuju da se svijetu ponovno i ponovno daruje u obliku djeteta… Pobačajem svijet oduzima dječicu Stvoritelju, a on trpi poput roditeljâ koji gube već rođenu djecu na ovomu svijetu. Ista suza, ista pitanja, ista bol. Danas Gospodin u obliku nerođena djeteta stoji pred Pilatima i Herodima i Kajfama i pita isto pitanje: »Ako sam kriv, recite u čemu sam kriv?«
Kao što čitamo i čujemo, svijet se u pitanju abortusa ponajviše vodi »razumom« ne dopuštajući tako da Bog pokaže svoju moć i dobrotu: ne znači da će dijete sirotih roditelja biti samo siromah, ne znači da bolesno dijete ne može biti i blagoslov i sreća svojih bližnjih, nigdje ne stoji pravilo da bi dijete samohrane majke, bez oca u bijegu – kukavice, trebalo cijeli život patiti psihički ili emocionalno. Kada bi i sve tako bilo, kako razmišljaju žestoki i vrlo blagoglagoljivi protivnici prava djeteta na život od začeća, pa zar su to razlozi da se ne živi, da se život nasilno prekine još u začetku? Zar isključivo super zdravi, super pametni i uspješni, super bogati imaju pravo na život? Sve te kao razumske argumentacije zapravo su samo jedno: znak nepoznavanja sebe samih.
Ne poznaju sebe, jer ne žele poznati Boga. U tom nepoznavanju vlastitoga srca, postojanja, određenosti za vječnost, smisla svojega i tuđega života, ulaze u buntovništvo i u okorjelost svojega bića, te naposljetku ne povjeruju u suprotno niti kada se – na primjer – neki poznati ginekolog obrati i od gorljivoga zagovaratelja »prava na izbor« postane gorljivi osporavatelj »prava na usmrćenje nevinih.« Oholost takvim betonom gradi svoju utvrdu, ustrajno, bezobzirno, uporno, koja se onda ne može srušiti jer je strah od istine toliko velik i jak, da se čini bolje ostati u laži… Zato neprijatelj čovjeka mrzi molitvu i najžešće odgovara na molitvu. Jer, po molitvi se mora povući. Imamo dakle najučinkovitiju snagu svemira, molitvu koja, izrečenu u ljubavi i milosrđu prema protivnicima božanskih i prirodnih zakona, postaje sila koja mijenja društvo. Nijedna druga sila ne može i ne smije biti u srcima Kristovih. Nema osude, nema prijetnje, nema sramoćenja, nema nadvisivanja, nema napada i revolucija bilo kakve prisile u Jaganjcu Božjemu, Kristu: samo sila ljubavi kroz molitvu. To je naš rat i naše bojno polje, tu se vjernik može pokazati vjernikom, u duhovnom boju za one koji su drugačiji i različiti, slabiji i neznatniji od nas – nerođeni.
Pobačaj je prvenstveno duhovni problem: razumijemo li to? Bijeda je duhovni problem, idoli, navezanosti, tjeskobe, alkoholizam, nasilje, droga i kocka… To su sve i duhovni problemi, od početka duhovni, u srži duhovni. Zato je Isus Krist ustanovio Crkvu: da rješava duhovne probleme. Što će nam predivne građevine, ako u njima nema duha? Što koriste nepregledni sati predavanja i diskutiranja, ako ne molimo, ne vapimo, ne slamamo srce pred nebeskim Ocem? Ova smrt koja je zavladala ljubavima, odnosima, mladostima… Ova smrt koja se začinje u srcima, da bi začete usmrtila… Ova smrt koja govori da je ljudsko pravo ubijati druge ljude… Mora i može biti pobijeđena samo na koljenima. Iz toga stava pokornosti i poslušnosti, poniznosti pred Bogom, rađaju se onda i božanski poticaji i blagoslovi i akcije i reakcije… Zato smatram da bi duhovni vrhovni sud (biskupi i provincijali/alke) trebao osim kulturološki, filozofski, akademski, politički, literarno, koncertno, domjencima, sesijama, tribinama, dokumentima, izjavama, djelovati i silno molitveno, prvenstveno tako, pozivajući na zadovoljštinu za grijehe umorstva nerođene djece, pozivajući na klanjanja, krunicu, organizirajući novu evangelizaciju po ulicama, trgovima, halama, salama, dvoranama, potičući pokrete, grupe, zajednice, udruženja na post, bdijenja, hodočašća i procesije na te nakane, izdvajajući neke dane i blagdane, ali ne nominalno, ne pro forma, već cijelim srcem, najozbiljnije, jer Crkva ima duhovnu vlast i može vezati demone, i može i mora oslobađati zarobljene i smije moliti za bolesne, okovane, nerođene, rođene, žive, pokojne!
Ja sam ix puta doživio da moji lijepi govori i plemenite nakane ne dopiru do srdaca, niti približno toliko koliko kada molim za ljude i učim ih moliti i slaviti. Sve ovo, naime, što mi danas prolazimo, postojalo je već i u vrijeme našega Spasitelja. I Gospodin je razgovarao sa svećenicima, sucima, pismoznancima. ‘Objašnjavao im je’ također, da bi bilo dobro milijune za razne udruge prebaciti samohranim majkama i djeci… Ili dati ih ministarstvu zdravstva… I govorio je da su svi ovi za pobačaj, već rođeni… I Gospodinu su kontrirali raznim statistikama (ilegalni pobačaji, smrtnost majki, zemlje koje su otvorene izboru i one koje nisu…) a on ih je pitao: ‘Jesu li to statistike onih koji istih koji su pisali da g. Trump neće ni pod razno biti ni blizu Bijeloj kući…?’ A onda su vidjeli da nema smisla razgovarati s nekime tko ne vjeruje lažima i manipulacijama, pa su ga razapeli. Jednostavno, eliminirali su očitu smetnju.
No, Krist je uskrsnuo. Pobijedio je smrt. U toj njegovoj pobjedi, i mi možemo pobijediti razornu moć grijeha i ući u zemaljsko i nebesko zajedništvo s izvorom vječne i jedine sreće. Je li moguće izmiriti ovako teške razmirice, ovako radikalno drukčije stavove, između Crkve i svijeta? U Bibliji negdje čitamo, kako će ‘lav pâsti s govedom, vuk prebivati sa ovcom’ itd. Da, moguće je, samo ako je Krist središte toga mira i pomirenja. Bez Isusa nema pomirenja u Palestini, nema u Siriji, nema mira između NATO-a i Rusije, niti ovdje na našim područjima s našim narodima. Ožujak je i mjesec posvećen svetomu Josipu, uzoru i zagovorniku naših obitelji; zaštitniku mladih, brakova, čistoće… Svega onoga, što svijet ne poštuje i što gazi, a što dovodi do usmrćenja malenih. Sveti Josip je i glavni zaštitnik Hrvatske: naši su suci baš u njegovom mjesecu (ništa nije slučajno) svojom odlukom pljusnuli onoga koji nas s neba štiti. Njegovo ime znači »plodan potomstvom« pa nam je i time sve jasno i sve jasnije. Što činiti, na kraju, u vremenima kada žene žele biti muškarci a muškarci žene, kada se stvara i treći i četvrti i peti rod, kada smo svi već nekako medijski i na druge načine genetski modificirani i operirani i robotizirani, kada se djeca naručuju od surogat majki, kada jedemo hranu-otrov, kada se droga naziva zdravom a prostitucija normalnom, kada je sve izbezumljeno i preokrenuto, a osjećamo da je najgore tek počelo…? Trebamo se vratiti zajedničkoj molitvi, postiti, čitati Božju riječ, činiti djela milosrđa. Trebamo tražiti dobro! Dobro je da padaju maske, da se razgovara, da još uvijek nešto možemo učiniti! Možemo izaći pred bolnice: i to je dobro, to je odlično! Filozofiraju puno uglavnom oni koji malo mole, to sam primijetio. Oni će naširoko raspravljati o potrebnosti/nepotrebnosti izlazaka pred bolnicu… Ali riječi ostaju riječi, bez djela. Harmegedon se već događa. Živimo u apokalipsi.
Kao svećenik ohrabrujem sve da ne posustaju u dobru, bez obzira kako se činilo da je zlo jače. Ono sigurno nije jače i ne će biti jače. Sve prolazi, Isus ostaje. Živimo za nebo! Ne bojmo se ničega, osim da ostavimo Gospodina. To je onda prava tragedija. A u molitvi ćemo dobiti mudrost što i kako činiti. Crkvu nije uništila nijedna sila na zemlji, a obećano nam je da nas neće nadvladati ni sila samoga pakla. Zato, samo hrabro. Tražimo duhovnu hranu! Također, ispitujmo duhove: nisu svi od Gospodina. Slušajmo Crkvu, pa makar i mi službenici Crkve ponekad »nismo svoji.« Sve ima neki svoj smisao, pa i ova presuda ovoga našega suda, koliko god je užasna u svojoj bîti: možda nas ta činjenica svijeta koji posrće i samoga sebe uništava, ipak nekako pokrene… Otajstveni su putovi Božji. Ne posustajmo na putu obraćenja. Potražimo u srcu ono što se ne sviđa Isusu i odrecimo se toga, potpuno predani Božjemu milosrđu.
Ljubimo svoje neprijatelje, praštajmo, svjedočimo istinsku, iskonsku ljubav. Tako činimo, i Bog će po našim molitvama i pokori i djelima dobra spasiti mnoge nerođene bližnje, mnoge samohrane roditelje, duše mnogih koji danas teško griješe, mnoge žrtve mnogih nepravdi, mnoge brakove u krizama i mlade izgubljene u lažnim ponudama i smicalicama i ispraznostima. Mnogima je danas izrazito teško, a mnogima nemoguće, nekima je sve ravno a svima je zapravo život mozaik i dobroga i lošega. Sigurno je ovo: nerođeno djetešce nema prava patiti zbog naših pogledâ ili iskustava ili misli i zamisli. Kako će mu biti kasnije, mi ne znamo. Znamo sada i danas samo ovo: nerođeno je dijete moj bližnji, stvoren od Boga Stvoritelja i ja nemam prava oduzimati mu jedino što ima – život.
pater Marko Glogović | Bitno.net
Ovaj članak Isus u obliku nerođena djeteta stoji pred suvremenim Pilatima i Herodima i pita: Ako sam kriv, u čemu sam kriv? se prvo pojavio na Bitno.net.
![]()
