Quantcast
Channel: Bitno.net
Viewing all 41856 articles
Browse latest View live

Anđeli čuvari – ponašajmo se prema njima s pouzdanjem i zadivit će nas pomoć koju nam pružaju

$
0
0

Sveto pismo i tradicija nazivaju anđelima upravo one čiste duhove koji su na bitnom ispitu slobode izabrali Boga, njegovu slavu i njegovo kraljevstvo. Njima je povjereno skrbništvo nad ljudima.

Foto: Shutterstock.com

Sveti Matej završava pripovijedanje o kušnjama našega Gospodina ovim riječima: “Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.”

Razmotrimo malo ulogu anđela u Isusovu životu, kako bismo bolje shvatili njihovu ulogu – anđeosko poslanje – u svakome ljudskom životu. Kršćanska nam predaja prikazuje anđele čuvare kao velike prijatelje ljudi, postavljene od Boga da ih prate na njihovim putovima. Zato nam se preporučuje da s njima komuniciramo i savjetuje da od njih tražimo zaštitu.

Sveto pismo i tradicija nazivaju anđelima upravo one čiste duhove koji su na bitnom ispitu slobode izabrali Boga, njegovu slavu i njegovo kraljevstvo. Njima je povjereno skrbništvo nad ljudima. Čitamo u Poslanici Hebrejima: “Zar nisu svi [anđeli] službujući duhovi što se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje?”

I mi se prema njima moramo ponašati prirodno i s pouzdanjem, i zadivit će nas pomoć koju nam pružaju kako bismo pobijedili u borbama protiv zloduha. Od velike su nam koristi dobri anđeli, vjesnici Božje ljubavi, kojima, podučeni tradicijom Crkve, upućujemo svoju molitvu: “Božji anđele, koji si moj čuvar, prosvijetli me, čuvaj me i vodi me, jer me tebi povjerilo nebesko milosrđe. Amen.”

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)

Ovaj članak Anđeli čuvari – ponašajmo se prema njima s pouzdanjem i zadivit će nas pomoć koju nam pružaju se prvo pojavio na Bitno.net.


Ministar zdravstva: Savjetovanje za žene koje žele pobaciti ne treba biti obavezno, a molitva se ne treba odvijati u krugu bolnice

$
0
0

“Molitva nikome nije naškodila i u tom smislu neka molitelji mole, neovisno o vjeri, ali slažem se s vama kad je riječ o mjestu molitve da to ne treba biti na svim mjestima kao što su krugovi bolnice ili hodnici. Moliti se može na planini i u polju, s Bogom se ne razgovara po lokaciji, veza s Bogom postoji uvijek.”

milan kujundžić o 40 dana za život pobačaj molitva ispred bolnica ante čaljkušić

Foto: HINA via Wikipedia

Milan Kujundžić, ministar zdravstva u Vladi RH, izjavio je u intervjuu za Večernji list kako savjetovanje žene prije pobačaja koje je u nedavnoj odluci predložio Ustavni sud ne bi trebalo biti obavezno, a pritom se, između ostalih tema, dotaknuo i inicijative 40 dana za život te priziva savjesti u liječničkoj praksi.

Premda je u odluci Ustavnog suda o ustavnosti  Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece istaknuto kako je na zakonodavcu da “u novom Zakonu odredi edukativne i preventivne mjere tako da prekid trudnoće bude izuzetak”, u kontekstu čega je spomenuto i savjetovanje žena koje žele učiniti abortus, Milan Kujundžić je pozdravio tu odluku, ali i izjavio kako takvo savjetovanje “ne treba biti obavezno”, dodavši da “restrikcijama nećemo ništa napraviti”.

U istom razgovoru, bivši predsjednički kandidat i član HDZ-a branio je pravo na priziv savjesti kod liječnika koji ne žele činiti pobačaje.

“Ne vidim da se (to) kosi s etičkim kodeksom, možda bi etičari to vidjeli, ja ne vidim da ginekolog ne može odbiti raditi taj dio posla. Raditi pobačaje minorni je segment u vještinama i znanju koje imaju ginekolozi.”

Dotaknuvši se inicijative 40 dana za život Kujundžić je, na konstataciju novinarke kako je KBC Rijeka odbio zahtjev za okupljanje molitelja ispred bolnice te kako se radi o buci i uznemiravanju koji su inače zabranjeni u bolničkom krugu, odgovorio:

“Molitva nikome nije naškodila i u tom smislu neka molitelji mole, neovisno o vjeri, ali slažem se s vama kad je riječ o mjestu molitve da to ne treba biti na svim mjestima kao što su krugovi bolnice ili hodnici. Ako najave molitvu, uvijek se može naći neki prostor. Ravnatelji ih mogu uputiti u bolničke kapelice. Moliti se može na planini i u polju, s Bogom se ne razgovara po lokaciji, veza s Bogom postoji uvijek.”

Ta izjava u skladu je s njegovim ranijim medijskim istupima kada je molitve pred bolnicama nazvao “malo nespretnima“.

Voditelj inicijative 40 dana za život, Ante Čaljkušić, ima pak potpuno drugačiji pogled na spomenuto pitanje ističući kako je prisustvo molitelja pred bolnicama pomoglo nekim majkama donijeti odluku da rode svoju djecu.

“Meni je drago da se u Hrvatskoj razgovara o problemu pobačaja i da je napokon to postalo prioritetno pitanje”, istaknuo je Ante Čaljkušić za naš portal dodavši: “Zbog naše prisutnosti i bdjenja pred bolnicama neke majke odlučile su roditi svoju djecu, a žene koje su imale problema s postabortivnim stresom tražile su našu pomoć. Danas su neke od njih među najaktivnijim članovima inicijative.”

“Mi konkretno pomažemo i duhovno i materijalno”, poručio je voditelj 40 dana za život, ustvrdivši kako je djelovanje i okupljanje članova inicijative ustavno i zakonito.

“Otvoreno bih volio sa svakim čovjekom i političarem podijeliti iskustvo našeg načina rada. Svaki ljudski život je dragocjen, neponovljiv te ima svoje dostojanstvo kao i pravo da se rodi. Evo, upravo nam se neki dan javila nova trudnica i tražila našu pomoć i to zato što nas je vidjela pred bolnicom. Baš zbog takvih iskustava siguran sam da bi se svi složili kako je dobro da smo tada molili pred bolnicom jer da nismo, ne bismo mogli pomoći toj trudnici i tom djetetu.”

“Mislim da kad bi ministar, ali i druge osobe, bili upoznati s našim radom, da bi njihovo mišljenje o ovoj problematici bilo drugačije. Nažalost ministri su često pod utjecajem medija koji znaju prenositi lažnu sliku o nama”, poručio je Čaljkušić, dajući pritom kao primjer lažnu informaciju o tome da KBC Rijeka nije odobrio članovima inicijative da mole ispred bolnice.

“KBC Rijeka nije nam zabranio molitvu nego nas je zbog građevinskih radova samo premjestio na drugu lokaciju”, zaključio je voditelj 40 dana za život.

Tino Krvavica | Bitno.net

Ovaj članak Ministar zdravstva: Savjetovanje za žene koje žele pobaciti ne treba biti obavezno, a molitva se ne treba odvijati u krugu bolnice se prvo pojavio na Bitno.net.

SKAC organizira duhovne vježbe u šutnji za studente i radnu mladež

$
0
0

Vrijeme je za proljetnu čistku! Odbaciti suvišno što te natrpava, umara, tereti… I otvoriti se za milosti koje ti Bog sigurno želi dati. Zato SKAC organizira duhovne vježbe u šutnji za studente i radnu mladež: Licem u lice.

Foto: Flickr.com/Office of Youth Ministry

Evo osnovnih organizacijskih informacija i uvjeta za duhovne vježbe, a sama prijavnica je na dnu teksta:

Vrijeme: 17. travnja – 23. travnja 2017. (dolazak i odlazak predviđeni su u poslijepodnevnim satima)
Mjesto: Hrvatski Leskovac, Leskovački brijeg 15, kod karmelićanki BSI
Prijevoz: u osobnom aranžmanu (ZET-ov bus 132 ili vlak)
Duhovnik: p. Hrvoje Mravak
Program: ignacijevske duhovne vježbe u šutnji

Uključuje: zajedničku kontemplativnu molitvu, nagovore – točke za razmatranje, osobnu molitvu i razgovore s pratiteljima, osobni osvrt na dan, duhovne podjele u malim skupinama, molitvu pred Presvetim.

Uvjeti:

Psihološka stabilnost: zbog zahtjevnosti programa osobe sa psihološkim poteškoćama nisu u mogućnosti obavljati ovakav tip duhovnih vježbi.
– Dob: od 18 do 37 godina.

Cijena: 600kn

Cijena uključuje smještaj i prehranu. Realna cijena je naravno veća, pa ukoliko netko želi dati više i time “sponzorirati” nekog studenta, može. Nek naznači pod dodatno.

Akontacija: 200 kn (platiti je treba do tjedan dana nakon prijave). Prijava je konačna kada uplatite akontaciju nakon čega ćete detaljnije informacije dobiti e-poštom. Za dodatna pitanja i informacije možete se obratiti na: idomskac@gmail.com.

Broj mjesta je ograničen: 28

Rok prijave: 13. travnja

Prijaviti se možete klikom miša na poveznicu u nastavku: PRIJAVNICA. Svakako pročitajte uvjete prije nego se prijavite.

SKAC | Bitno.net

Ovaj članak SKAC organizira duhovne vježbe u šutnji za studente i radnu mladež se prvo pojavio na Bitno.net.

Otac ‘najveće obitelji na svijetu’ preminuo okružen svojom djecom

$
0
0

Kako su izvijestili mediji, José María Postigo, zvani Chema, umro je uz svoju suprugu, okružen njihovom djecom

José María Postigo preminuo otac 18 djece

 

José María Postigo, otac španjolske obitelji Postigo-Pich u kojoj je rođeno 18-oro djece i koja je postala poznata nakon što je njegova supruga napisala knjigu o iskustvu odgajanja višečlane obitelji, preminuo je jučer u Barceloni nakon kratke i teške bolesti.

Kako su izvijestili mediji, José María, zvani Chema, umro je uz svoju suprugu, okružen njihovom djecom. Prije nekoliko tjedana dijagnosticiran mu je rak jetre, a terapija, nažalost, nije dala rezultate.

Katalonac i supruga Rosa Pich-Aguilera Roca bili su u braku 24 godine. Vjenčani kad je njenom suprugu bilo 28, a njoj 23 godine, htjeli su ostvariti želju za velikom obitelji, u kakvima su i sami odrastali.

Međutim, nije im u tome bilo lako. Prva kći rođena je s teškom bolešću srca i liječnici su govorili da neće doživjeti tri godine, no živjela je dvadeset dvije godine. Iduće dvoje djece umrlo im je zbog istih problema sa srcem, ali par nije odustao – rodilo im se još 15-oro djece.

Bili su obitelj s najviše djece koja se školuju. BBC je o njima snimio dokumentarac pod nazivom “Najveća obitelj na svijetu”, a Rosa je napisala knjigu “Kako biti sretan s 1, 2, 3… djece?” koja je prevedena i u Hrvatskoj.

Bili su par koji je bio duboko u vjeri, povezani s Opus Dei.

Preminuli José María Postigo i njegova supruga Rosa Pich-Aguilera Roca. Foto: Instagram.

Rosa je nedugo nakom smrti supruga napisala na internetu:

“Bog je naš otac. Dobri otac iako ga ponekad ne razumijemo. Prije sat vremena Chema se zauvijek preselio na nebo. Mi ne znamo uvijek št0 je to Bog pripremio za nas vjerne. Želim vam svima zahvaliti na potporu, molitvama i emocijama. Ako smo uspjeli proći kroz ovakvu situaciju u miru, bilo je to jer se puno ljudi molilo za nas. I dalje računamo na vaše molitve. Hvala vam!”.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Bitno.net

Ovaj članak Otac ‘najveće obitelji na svijetu’ preminuo okružen svojom djecom se prvo pojavio na Bitno.net.

Isus u obliku nerođena djeteta stoji pred suvremenim Pilatima i Herodima i pita: Ako sam kriv, u čemu sam kriv?

$
0
0

Dan nakon početka korizme i pepeljenja glavâ dvanaest je sudaca kao dvanaest anti-apostola, u zemlji koja sve političke, ekonomske, duševne, materijalne, međuljudske, međunacionalne probleme vuče iz komunizma, potvrdilo odluku komunističkoga suda iz prošloga stoljeća, pozivajući se na moderno i današnje

marko glogović ustavni sud

Foto: Shutterstock.com

Dan nakon početka korizme i pepeljenja glavâ katolikâ u znak želje za obraćenjem i potrebe za kajanjem zbog grijehâ počinjenih protiv Boga i čovjeka, dvanaest je sudaca kao dvanaest anti-apostola, u zemlji koja sve političke, ekonomske, duševne, materijalne, međuljudske, međunacionalne probleme vuče iz komunizma, potvrdilo odluku komunističkoga suda iz prošloga stoljeća, dakle iz prošlosti, pozivajući se na moderno i današnje.

U godini kada se najviše dosad spominje »demografija« i činjenično izumiranje našega naroda, potvrđuje se opravdanost mašinerije koja je ponajviše doprinijela ovomu izumiranju. Nešto prije podnevne molitve »Anđeo Gospodnji navijestio Mariji« ponovno se zanijekalo čovještvo čovjeku u početku, čovjeku od početka. Kristu su nijekali božanstvo, nerođenomu djetetu niječu temelj – čovještvo. Bio je četvrtak, dan kada Crkva tradicionalno slavi otajstvo presvete euharistije te također treću božansku osobu, Duha Svetoga. Katolici koji žive grijehom i teško žaloste Duha Svetoga ne mogu primati euharistiju. Kanon 1398. u crkvenomu Pravu izričito kaže: »Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno.« Suci su sebe izopćili iz Crkve, ako su krštenjem katolici.

U euharistiji slavimo Gospodina u njegovomu tijelu i krvi, baš kao što je u tijelu i krvi prebivao u utrobi svoje majke. Ova nam žalosna odluka dolazi i u godini stote obljetnice Gospinih objavâ u Fatimi, gdje je Blažena Djevica vapila da se obratimo, jer život u grijehu čovjeka uništava na svim područjima, u svim dimenzijama, uključujući i vječnost. Plakala je, pozivala na ozbiljnu pokoru. Prorokovala je da će svijet zadesiti nepojmljive nesreće, jer čovjek, zaveden zlom, misli da sve smije činiti što misli da može činiti. Naime, kad nema Boga, onda je sve dozvoljeno. Eto, na stotu obljetnicu njezina dolaska djeci (i svoj ostaloj djeci Božjoj) ta današnja djeca odbacuju Oca i opravdavaju neopravdivo.

Osobno, nisam iznenađen ovime. Već gotovo dvadeset godina molim i kumim da mi kršteni u Krista shvatimo ovo: abortus je prvenstveno duhovna stvarnost! Ono nam se nameće kao politička ili ekonomska paradigma, ali uistinu i temeljno, pobačaj je stvar duha. Sjećam se kako su mi se neki smijali još do prije nekoliko godina, kada sam tvrdio da dolaze vremena u  kojima će branitelji života biti proganjani, u kojima će priziv na savjest biti dovedena u pitanje, a eutanazija se polako nametnuti kao dobro, u kojima će se zabraniti literatura, internetska promidžba, skupovi, tribine s ciljem obrane najmanjih, jer će takva djelovanja biti svedena na vrstu »terorizma.« Bombardirani sa svih mogućih strana sloganima o »slobodama i pravima«, odgajani kroz školu pa i vrtić u tomu duhu, današnja djeca i mladi sutra će svojim nekim sudom samo potvrditi ovu potvrdu ovoga suda. Ako i dalje ne vidimo gdje se nalazimo, onda smo zaista slijepi.

Mnogi vjernici danas imaju dojam da nam nešto nedostaje. Imamo krasnu strukturu, institucije, planove. Od stoljeća sedmog imamo vjeru. Djeca nam još obavljaju prvu pričest, a mladi još uvijek obavljaju krizmu. Hvala Bogu na tome. Ali, nešto nedostaje. Nekako kao da smo kao Crkva postali više kao neka socijalna ustanova, s lijepim humanističkim programom, prezentacijom umjetnina u katedralama i poželjnom prisutnošću klera na tradicionalnim svečanostima, kako religioznim, tako i nereligioznim. Intenzivno razmišljah o tom nekom misterioznom nedostatku, ili manjku, koji se osjeća, a ne može ga se lako definirati. Da nam, možda, ne nedostaje – nadnaravnoga?

Možda smo se previše zatvorili u intelekt, u racionalno, u folklor, također? Birokracija, službene dužnosti, sastančenja, uniformiranost.

»Trebalo je ovo činiti, a ono ne propustiti« negdje u evanđelju govori Gospodin. Kada se obraća farizejima. Imam osjećaj da se pretjerano držimo ideje statusa quo, nauštrb duhovnoga poslanja vjernikâ, kako posvećenih tako i laikâ, ne dopuštajući tako da nas zahvati sila i obnova, iznenađenja i vjetar Duha Svetoga. Previše nade polažemo u ljudsko, premalo u božansko. Sjećam se, na primjer, kada sam bio bogoslov u poljskomu Krakovu, kako su njihovi biskupi povodom slične situacije s pitanjem abortusa negdje, čini mi se, prije 2000. godine, pismom pozvali sve crkvene ustanove (samostane, župe, bolnice s kapelicama, udruge i zajednice) da do zaključka tadašnjega i tamošnjega suda mole i poste na nakanu poštivanja života od začeća do prirodne smrti. Iako je sve govorilo kako će sličan zakon proći, ipak nije prošao, jer se nešto dogodilo u tomu, duhovnomu, svijetu. Ja čvrsto vjerujem da je to tako. I Gospa u Fatimi kaže kako molitvom i žrtvom možemo spriječiti mnoga zla. Zaključujem: živimo i radimo u naravnomu, ali ako zanemarimo nadnaravno, postajemo »sol koja je obljutavila« kako nas opominje Gospodin. »Tražite najprije kraljevstvo nebesko, a sve ostalo bit će vam nadodano«, kaže također Gospodin.

Smatram da na sve što se danas događa u svijetu, pa tako i u svijetu naših obitelji, te u svijetu naše vjerske obitelji, trebamo gledati s perspektive neba. Ovozemaljska rješenja često nisu nebeska. Sa svime onime što svijet danas proživljava, pa tako i mi u tomu svijetu, ne možemo se održati oslanjajući se na samo ovozemaljske pomoći i utjehe. Kako bi bilo dobro, kada bismo, primjera radi, vratili karizmatske seminare, u smislu okupljanja tisućâ ljudi, kako smo to nekada imali… Bez obzira što su se pritom pojavljivale razne nepoznanice, dvojbe, nesporazumi, kriva tumačenja stvari, trzavice, upitnici… Mislim da su koristi od takvih susreta bile kudikamo veće. Pa, zar posvuda ne postoje razmirice, zar nije to normala i klasika ljudskih odnosa, zar je to zaista neki nepremostivi problem?

Da ne bi bilo kaosa i nereda i nemira, Crkva treba nadzirati i ispravljati, sudjelovati i produbljivati, koriti ako treba, ali ne – zabranjivati! »Zabranama se ništa ne postiže« kako danas prečesto slušamo od svijeta. Možda bismo u toj materiji trebali taj svijet poslušati? Naravno, to je samo jedan aspekt mogućnosti u smislu duhovnoga preobražaja naših prilikâ. Na tim sam seminarima osobno naučio slaviti Gospodina i dušom i tijelom, čuo sam za opasnost vračanjâ, gatanjâ, vidovnjaštvâ, raznih kultova, energijâ, poganstva; tamo se mnogo molilo za nerođene, brak i obitelj; tamo sam vidio ozdravljenja i oslobođenja, kao što je Isus i govorio: »Izgonite zloduhe, molite za bolesne… Govorit ćete novim jezicima…« i ostavio nam to u zadatak netom prije je uzašao k Ocu. Ovdje bi naša djeca doživjela istinsku radost vjere, a mladi bi naučili moliti, slaviti, štovati, razgovarati s živim Kristom, te bi tako lakše prebrodili svoje oluje, danas osobito divlje. Ponavljam, to mi je prva misao, možda malo idealiziram, možda sam nerealan, možda sam i u krivu, ali možda je to dobar početak za upoznavanje i razvijanje nadnaravnoga, u metodama, kao i u praksi naših životnih rutinâ. Ljudska srca ne mijenja lijepa riječ, čak niti gesta. Čak niti potres ili rat. Najviše i najbolje srce mijenja molitva u ljubavi.

Da bih dalje objasnio svoje uvjerenje kako je abortus prvenstveno pitanje duha i duhovnosti, a tek onda svega ostaloga, te kako prvenstveno ovdje, na području duha i duhovnosti mi kršćani imamo autoritet i mogućnost promijene svojega srca a onda i srdacâ bližnjih, citirao bih Božju riječ koja nam se darovala toga dana, 2. ožujka 2017., dana kada je jedan i jedini sudac odlučio vidjeti i priznati i prihvatiti u nerođenomu djetetu nekoga mogućega budućega suca ustavnoga suda.

Otvorivši Časoslov toga dana, čitam prvu Riječ u Službi čitanja: »U svemu tomu nadmoćno pobjeđujemo po onomu koji nas uzljubi!« (Rim 8, 37) Odmah nakon ovoga čitam: »Mišica im njihova ne donese pobjedu, već desnica tvoja i tvoja mišica« (Ps 44, 5).

Meni je ovo znak i poruka, da je dobro neuništivo, da će Bog nakraju uvijek pobijediti, da se moramo osloniti na njegovu snagu, a ne na svoje sposobnosti. Kako bi drugačije postupali oni koji se sada bore s Gospodinom, kada bi samo spoznali koliko ih taj isti Bog ljubi!! I koliko im želi dobro! I koliko je neizrecivo milosrdan! Gospa u Fatimi silno poziva da molimo za grešnike, da činimo pokoru, da ih ljubimo i da im isprosimo obraćenje! Malo to činim! Bože, oprosti mi! Preslab sam i nedosljedan, uznosit i licemjeran, jer zaboravljam kako si me tražio i našao, kako si mi i što sve oprostio, a moju nezahvalnost iskazujem upravo i nažalost ponajviše time što ne molim dovoljno za obraćenje drugih! Smiluj mi se, najbjednijem grešniku, koji nema prava druge osuđivati, osim sebe samoga!

Eto, tako molim i vapim, možda mi se Gospodin smiluje. Pojmovi: obraćenje, posvećenje, pokajanje, pokora, žrtva, mrtvljenje, samozataja, post… Gotovo da se više i ne spominju u našim duhovnim sferama; ako da, onda su nam poprilično nerazumljivi. I to je tomu tako, jer se više uzdamo u svoje talente, programe, titule negoli u Božju silu, mudrost i providnost. To je moje osobno mišljenje, koje nikoga ne obvezuje, a mene ipak postiđuje i tjera me na obraćenje, od temelja i do temelja.

Nastavljam dalje s Božjom riječi: u prvomu čitanju toga dana, u Časoslovu, čitamo (nevjerojatno!) iz prvoga poglavlja Knjige izlaska, o naredbi faraona da se smaknu sva muška djeca koju rađaju Hebrejke. Babice Pua i Šifna (žene iz puka, radnice, neznatne, obične, svakodnevne osobe, ne-plemkinje, skromnih prihoda) odbijaju ubijati dečkiće pri porodu, suprotstavljaju se faraonu (vlast i moć, bogatstvo, gospodar života i smrti, svemoć, strahovlada, neupitnost odluka, božanstvo) i ne odustaju niti nakon ponovnoga sučeljavanja s prvim i svesilnim čovjekom Egipta. Piše ondje, kako su se babice bojale Boga (bojale se povrijediti Božje zakone; to je pozitivan, dobar i spasonosan strah) i kako ih je Gospodin stoga nagradio potomstvom: drugim riječima, zbog poslušnosti Gospodinu a neposlušnosti diktatoru, postale su plodne odnosno imale su potomstvo, ovo dobro koje su učinile prenosi se na sljedeća koljena… Dobro rađa uvijek dobrim… Idemo dalje: u misnim čitanjima toga dana, u prvomu čitanju Ponovljeni zakon donosi snažnu i nedvosmislenu poruku: »Stavljam danas preda te i smrt i život, i blagoslov i prokletstvo: život, dakle, biraj!.. Ta Gospodin je život tvoj!…«

To smo čitali u misama toga četvrtka, upravo taj poziv, pouku, ali i upozorenje onoga koji nas je sve stvorio na isti način: svojom voljom i željom, svojom ljubavlju, satkavši nas u krilu majke, uz očevo sjeme. I psalam kojega smo slušali odmah nakon ovoga čitanja, više je nego prikladan i znakovit za naš narod i Crkvu u tomu narodu na ovaj drugi dan korizme: »Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom, i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Gospodnjem… Opaki se neće održati na sudu… Propast će put opakih…« Svi ćemo jednom stati pred Božji sud, svi koji sudimo. To je citat iz prvoga psalma, tim psalmom započinje cijela knjiga ovih pjesama. Tada smo u misi čitali iz evanđelja po Luki: »Tko želi svoj život spasiti, izgubit će ga… Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti, biti odbačen… Uzimaj svoj križ danomice i pođi za mnom… Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi….« Logika neba. Ne bih više dalje navodio, samo sam želio demonstrirati kako je Božja riječ jasno i sve objasnila, navijestila, zatražila i uputila.

Jer, ta je Riječ živa, i ta je Riječ postala Tijelom… O, kako dobri Bog plače i tuguje kad mu  ljudi u svojemu oholomu egoizmu zabranjuju da se svijetu ponovno i ponovno daruje u obliku djeteta… Pobačajem svijet oduzima dječicu Stvoritelju, a on trpi poput roditeljâ koji gube već rođenu djecu na ovomu svijetu. Ista suza, ista pitanja, ista bol. Danas Gospodin u obliku nerođena djeteta stoji pred Pilatima i Herodima i Kajfama i pita isto pitanje: »Ako sam kriv, recite u čemu sam kriv?«

Kao što čitamo i čujemo, svijet se u pitanju abortusa ponajviše vodi »razumom« ne dopuštajući tako da Bog pokaže svoju moć i dobrotu: ne znači da će dijete sirotih roditelja biti samo siromah, ne znači da bolesno dijete ne može biti i blagoslov i sreća svojih bližnjih, nigdje ne stoji pravilo da bi dijete samohrane majke, bez oca u bijegu – kukavice, trebalo cijeli život patiti psihički ili emocionalno. Kada bi i sve tako bilo, kako razmišljaju žestoki i vrlo blagoglagoljivi protivnici prava djeteta na život od začeća, pa zar su to razlozi da se ne živi, da se život nasilno prekine još u začetku? Zar isključivo super zdravi, super pametni i uspješni, super bogati imaju pravo na život? Sve te kao razumske argumentacije zapravo su samo jedno: znak nepoznavanja sebe samih.

Ne poznaju sebe, jer ne žele poznati Boga. U tom nepoznavanju vlastitoga srca, postojanja, određenosti za vječnost, smisla svojega i tuđega života, ulaze u buntovništvo i u okorjelost svojega bića, te naposljetku ne povjeruju u suprotno niti kada se – na primjer – neki poznati ginekolog obrati i od gorljivoga zagovaratelja »prava na izbor« postane gorljivi osporavatelj »prava na usmrćenje nevinih.« Oholost takvim betonom gradi svoju utvrdu, ustrajno, bezobzirno, uporno, koja se onda ne može srušiti jer je strah od istine toliko velik i jak, da se čini bolje ostati u laži… Zato neprijatelj čovjeka mrzi molitvu i najžešće odgovara na molitvu. Jer, po molitvi se mora povući. Imamo dakle najučinkovitiju snagu svemira, molitvu koja, izrečenu u ljubavi i milosrđu prema protivnicima božanskih i prirodnih zakona, postaje sila koja mijenja društvo. Nijedna druga sila ne može i ne smije biti u srcima Kristovih. Nema osude, nema prijetnje, nema sramoćenja, nema nadvisivanja, nema napada i revolucija bilo kakve prisile u Jaganjcu Božjemu, Kristu: samo sila ljubavi kroz molitvu. To je naš rat i naše bojno polje, tu se vjernik može pokazati vjernikom, u duhovnom boju za one koji su drugačiji i različiti, slabiji i neznatniji od nas – nerođeni.

Pobačaj je prvenstveno duhovni problem: razumijemo li to? Bijeda je duhovni problem, idoli, navezanosti, tjeskobe, alkoholizam, nasilje, droga i kocka… To su sve i duhovni problemi, od početka duhovni, u srži duhovni. Zato je Isus Krist ustanovio Crkvu: da rješava duhovne probleme. Što će nam predivne građevine, ako u njima nema duha? Što koriste nepregledni sati predavanja i diskutiranja, ako ne molimo, ne vapimo, ne slamamo srce pred nebeskim Ocem? Ova smrt koja je zavladala ljubavima, odnosima, mladostima… Ova smrt koja se začinje u srcima, da bi začete usmrtila… Ova smrt koja govori da je ljudsko pravo ubijati druge ljude… Mora i može biti pobijeđena samo na koljenima. Iz toga stava pokornosti i poslušnosti, poniznosti pred Bogom, rađaju se onda i božanski poticaji i blagoslovi i akcije i reakcije… Zato smatram da bi duhovni vrhovni sud (biskupi i provincijali/alke) trebao osim kulturološki, filozofski, akademski, politički, literarno, koncertno, domjencima, sesijama, tribinama, dokumentima, izjavama, djelovati i silno molitveno, prvenstveno tako, pozivajući na zadovoljštinu za grijehe umorstva nerođene djece, pozivajući na klanjanja, krunicu, organizirajući novu evangelizaciju po ulicama, trgovima, halama, salama, dvoranama, potičući pokrete, grupe, zajednice, udruženja na post, bdijenja, hodočašća i procesije na te nakane, izdvajajući neke dane i blagdane, ali ne nominalno, ne pro forma, već cijelim srcem, najozbiljnije, jer Crkva ima duhovnu vlast i može vezati demone, i može i mora oslobađati zarobljene i smije moliti za bolesne, okovane, nerođene, rođene, žive, pokojne!

Ja sam ix puta doživio da moji lijepi govori i plemenite nakane ne dopiru do srdaca, niti približno toliko koliko kada molim za ljude i učim ih moliti i slaviti. Sve ovo, naime, što mi danas prolazimo, postojalo je već i u vrijeme našega Spasitelja. I Gospodin je razgovarao sa svećenicima, sucima, pismoznancima. ‘Objašnjavao im je’ također, da bi bilo dobro milijune za razne udruge prebaciti samohranim majkama i djeci… Ili dati ih ministarstvu zdravstva… I govorio je da su svi ovi za pobačaj, već rođeni… I Gospodinu su kontrirali raznim statistikama (ilegalni pobačaji, smrtnost majki, zemlje koje su otvorene izboru i one koje nisu…) a on ih je pitao: ‘Jesu li to statistike onih koji istih koji su pisali da g. Trump neće ni pod razno biti ni blizu Bijeloj kući…?’ A onda su vidjeli da nema smisla razgovarati s nekime tko ne vjeruje lažima i manipulacijama, pa su ga razapeli. Jednostavno, eliminirali su očitu smetnju.

No, Krist je uskrsnuo. Pobijedio je smrt. U toj njegovoj pobjedi, i mi možemo pobijediti razornu moć grijeha i ući u zemaljsko i nebesko zajedništvo s izvorom vječne i jedine sreće. Je li moguće izmiriti ovako teške razmirice, ovako radikalno drukčije stavove, između Crkve i svijeta? U Bibliji negdje čitamo, kako će ‘lav pâsti s govedom, vuk prebivati sa ovcom’ itd. Da, moguće je, samo ako je Krist središte toga mira i pomirenja. Bez Isusa nema pomirenja u Palestini, nema u Siriji, nema mira između NATO-a i Rusije, niti ovdje na našim područjima s našim narodima. Ožujak je i mjesec posvećen svetomu Josipu, uzoru i zagovorniku naših obitelji; zaštitniku mladih, brakova, čistoće… Svega onoga, što svijet ne poštuje i što gazi, a što dovodi do usmrćenja malenih. Sveti Josip je i glavni zaštitnik Hrvatske: naši su suci baš u njegovom mjesecu (ništa nije slučajno) svojom odlukom pljusnuli onoga koji nas s neba štiti. Njegovo ime znači »plodan potomstvom« pa nam je i time sve jasno i sve jasnije. Što činiti, na kraju, u vremenima kada žene žele biti muškarci a muškarci žene, kada se stvara i treći i četvrti i peti rod, kada smo svi već nekako medijski i na druge načine genetski modificirani i operirani i robotizirani, kada se djeca naručuju od surogat majki, kada jedemo hranu-otrov, kada se droga naziva zdravom a prostitucija normalnom, kada je sve izbezumljeno i preokrenuto, a osjećamo da je najgore tek počelo…? Trebamo se vratiti zajedničkoj molitvi, postiti, čitati Božju riječ, činiti djela milosrđa. Trebamo tražiti dobro! Dobro je da padaju maske, da se razgovara, da još uvijek nešto možemo učiniti! Možemo izaći pred bolnice: i to je dobro, to je odlično! Filozofiraju puno uglavnom oni koji malo mole, to sam primijetio. Oni će naširoko raspravljati o potrebnosti/nepotrebnosti izlazaka pred bolnicu… Ali riječi ostaju riječi, bez djela. Harmegedon se već događa. Živimo u apokalipsi.

Kao svećenik ohrabrujem sve da ne posustaju u dobru, bez obzira kako se činilo da je zlo jače. Ono sigurno nije jače i ne će biti jače. Sve prolazi, Isus ostaje. Živimo za nebo! Ne bojmo se ničega, osim da ostavimo Gospodina. To je onda prava tragedija. A u molitvi ćemo dobiti mudrost što i kako činiti. Crkvu nije uništila nijedna sila na zemlji, a obećano nam je da nas neće nadvladati ni sila samoga pakla. Zato, samo hrabro. Tražimo duhovnu hranu! Također, ispitujmo duhove: nisu svi od Gospodina. Slušajmo Crkvu, pa makar i mi službenici Crkve ponekad »nismo svoji.« Sve ima neki svoj smisao, pa i ova presuda ovoga našega suda, koliko god je užasna u svojoj bîti: možda nas ta činjenica svijeta koji posrće i samoga sebe uništava, ipak nekako pokrene… Otajstveni su putovi Božji. Ne posustajmo na putu obraćenja. Potražimo u srcu ono što se ne sviđa Isusu i odrecimo se toga, potpuno predani Božjemu milosrđu.

Ljubimo svoje neprijatelje, praštajmo, svjedočimo istinsku, iskonsku ljubav. Tako činimo, i Bog će po našim molitvama i pokori i djelima dobra spasiti mnoge nerođene bližnje, mnoge samohrane roditelje, duše mnogih koji danas teško griješe, mnoge žrtve mnogih nepravdi, mnoge brakove u krizama i mlade izgubljene u lažnim ponudama i smicalicama i ispraznostima. Mnogima je danas izrazito teško, a mnogima nemoguće, nekima je sve ravno a svima je zapravo život mozaik i dobroga i lošega. Sigurno je ovo: nerođeno djetešce nema prava patiti zbog naših pogledâ ili iskustava ili misli i zamisli. Kako će mu biti kasnije, mi ne znamo. Znamo sada i danas samo ovo: nerođeno je dijete moj bližnji, stvoren od Boga Stvoritelja i ja nemam prava oduzimati mu jedino što ima – život.

pater Marko Glogović | Bitno.net

Ovaj članak Isus u obliku nerođena djeteta stoji pred suvremenim Pilatima i Herodima i pita: Ako sam kriv, u čemu sam kriv? se prvo pojavio na Bitno.net.

Sv. Ivan od Boga – zaštitnik bolesnika i bolničara

$
0
0

Više vrijedi jedna duša nego sve blago ovoga svijeta! – govorio je sveti Ivan od Boga, svetac kojega se spominjemo na današnji dan. Život ovoga sveca bio je prava pustolovina.

Foto: Wikimedia

Sv. Ivan rodio se u vrlo siromašnoj obitelji 8. ožujka 1495. u Portugalu. Zvan Ivan Ciudala, kasnije dobiva nadimak ‘od Boga’.

Vrlo nemirna duha, bježi od kuće u Španjolsku kad je imao svega devet godina. Neko vrijeme u Španjolskoj radi kao pastir goveda kod nekog posjednika, no zbog lutalačkog duha stupa u vojsku pa je tako proputovao Francusku i dopro čak do naših krajeva. U vojsci zbog mnogih nedaća biva osuđen na vješala, ali je pomilovan, jer se dokazalo da nije kriv. Iako nevin, biva protjeran iz vojske, no on opet stupa u vojsku Karla Velikoga da se bori protiv Turaka. Kad se nakon rata vratio kući, doznao je da su mu roditelji umrli od tuge. Osjećao je grižnju savjesti, postao pokornikom i nastojao se iskupiti djelima milosrđa. Obratila ga je 1539. propovijed svetog Ivana iz Avile.  Nakon propovijedi odlazi svojoj kući, proda sve što je imao od roditelja, podijeli siromasima i odlazi u bolnicu kako bi dvorio bolesnike.

Povod je za to dao požar u jednoj bolnici u Granadi. Dok je mnoštvo bespomoćno gledalo kako je na kocki život preko stotine bolesnika, Ivan je hrabro jurnuo u plamen i dim, te na vlastitim leđima iznosio one nepomične i tako ih spasio od sigurne smrti u ognju. Tim hrabrim činom postao je heroj dana te zadobio opće divljenje svih građana. Sada je uvidio da je Providnost željela velika djela od njega. Za bolesnike koji su ostali bez krova nad glavom, bez opskrbe, bez njege, valjalo se pobrinuti što prije. I tako je Ivan prodajući drva zarađivao novac, kojim kasnije kupuje kuću za bolesnike, te osnovao svoju prvu bolnicu s 42 kreveta, koju će slijediti druge. Oko njega su se počeli skupljati oni koji su bili spremni dvoriti i njegovati bolesnike.

Nazvali su se “Milosrdnom braćom”, prema uzrečici čije je značenje “činite dobro, braćo”, što ju je Ivan upućivao stanovnicima Granade, kako bi ih potakao na darivanje priloga za potrebe njegovih bolnica. Ivan se gotovo 12 godina neumorno žrtvovao za drage bolesnike, u kojima je gledao Krista koji pati.

Svoj život žrtve za dobro bolesnika završio je opet jednim herojskim činom. Godine 1550. u veljači je hvatao drva koja su nosile bujice vode sa snježnih visina Sierra Nevade. Na taj način htio je priskrbiti nešto drva za svoje bolesnike. U te ledene bujice nesretnim slučajem upao je jedan dječak. Ivan je ne razmišljajući dugo skočio u te hladne valove da ga spasi. Nije ga uspio spasiti, već se razbolio od groznice koja ga dovodi do smrti. Bilo je to 8. ožujka, baš na njegov 55. rođendan, god. 1550., ali ovaj put rođendan za nebo. Svetac je umro klečeći pred raspelom.

Papa Pio XI. prigodom 400. obljetnice svečeve smrti, ovako je pisao o njemu: “Bio je najsjajniji primjer izvanredne pokore i prezira samoga sebe, promatranja božanskih stvari, krajnjeg siromaštva i savršene poslušnosti, bio je najčistije zrcalo ljubavi za dobro duša i bolesnih tjelesa. Veliko socijalno svečevo djelovanje za najpotrebitije i najzapuštenije slojeve ljudi izviralo je iz njegova životnog načela “Više vrijedi jedna duša nego sve blago ovoga svijeta!”

Smrću Ivana od Boga njegovo djelo nije propalo. Braća od bolesnika ili Milosrdna braća osnovala su i nekoliko drugih bolnica. Papa Pio V. dao im je godine 1572. poseban habit te odredio da žive prema pravilima sv. Augustina. Već 1648. red je brojao u Španjolskoj oko 80 bolnica. Kasnije su došli i u Zagreb, gdje su dugo godina vodili bolnicu. Red djeluje i danas, ali zbog nestašice zvanja, dakako, uz velike poteškoće.

Više o djelovanju Milosrdne braće pročitajte u članku Bolnički red Milosrdne braće sv. Ivana od Boga.

Sveci Katoličke Crkve/Bitno.net

Ovaj članak Sv. Ivan od Boga – zaštitnik bolesnika i bolničara se prvo pojavio na Bitno.net.

Novo žarište progona kršćana: Džihadisti ubijaju kršćane na Sinajskom poluotoku

$
0
0

Neki zadrti muslimani misle da kršćani imaju pravo živjeti zajedno s muslimanima samo ako prihvate islamski sustav i plaćanje dažbine. Džihadisti ni to ne prihvaćaju, oni kršćane smatraju neprijateljima

Foto: Shutterstock

Otkad su džihadisti samozvane Islamske države ubili sedmoricu kršćana Kopta, ne zaustavlja se bijeg kršćana sa Sinajskoga poluotoka. Govoreći o stanju kršćana u Egiptu, isusovac pater Samir Khalil Samir, Egipćanin i profesor islamistike na Papinskom istočnom institutu u Rimu, ustvrdio je da su posljednjih mjeseci pojačani napadi na kršćane.

Džihadisti žele potjerati kršćane sa Sinajskog poluotoka i pretvoriti ga u svoje uporište jer gube položaje u Siriji i u Iraku, stoga traže utočište na Sinaju kako bi mogli nastaviti oružanu borbu. Budući da na poluotoku ima mala skupina kršćana, džihadistima se ukazala prigoda da jednim pothvatom ostvare dva cilja. Neki zadrti muslimani misle da kršćani imaju pravo živjeti zajedno s muslimanima samo ako prihvate islamski sustav i plaćanje dažbine. Džihadisti ni to ne prihvaćaju, oni kršćane smatraju neprijateljima – ustvrdio je profesor Samir.

Na upit o zaštiti kršćana u Egiptu, rekao je da Vlada ne čini ništa posebno, misli kako može zaštititi vojnike koji na Sinajskom poluotoku trpe znatne gubitke. Valja istaknuti da izbjeglice udomljuju u gradu Ismailia, na Sueskom kanalu; primaju ih ne samo kršćani evangelici već i muslimani, a Vlada im nastoji pomoći. Izbjeglice su ostale bez svega onoga što su godinama gradili – primijetio je isusovac Samir.

Na primjedbu kako je nedavno veliki imam Al Tayyib osudio novu uvojnicu nasilja protiv kršćana na Sinaju, rekao je da on mora osuditi nasilje te kako misli da je osuda bila iskrena. To pak ne znači da njegove riječi na Sinajskom poluotoku mogu nešto postići. Veliki imam je nedavno organizirao skup o „Slobodi i građanstvu“ na koji je pozvao mnogo ljudi, naročito kršćana; bili su nazočni patrijarsi Bliskoga istoka – podsjetio je profesor.

Na skupu je potvrđeno vrlo važno načelo da na temelju religije ne treba razlikovati građane. Ili smo svi građani jedne države ili više nema države. To je veliki pomak naprijed, samo ako ga se ozbiljno shvati i stvarno primijeni. Mi upravo to tražimo. „Građanin“ znači priznati Opću povelju o ljudskim pravima, koja sve ljude priznaje jednakima, nema dakle razlika glede religije, spola, ni bilo kojeg drugog mjerila – kazao je profesor dodajući:

U Egiptu sada postoji razlika, primjerice u slučaju nasljedstva; u muslimanskom sustavu, koji je na snazi u Egiptu, žena nasljeđuje polovicu u odnosu na ono što dobije muškarac, njegova braća. Također i kad je u pitanju rastava braka: suprug ima pravo uvijek otpustiti suprugu. Predsjednik al-Sisi je prije dva tjedna zatražio da se službeno ukine to pravilo. Nažalost, al Azhar je odbio govoreći: Pravilo je bilo na snazi i u vrijeme Proroka, ne možemo ga dakle ukinuti – zaključio je profesor Samir Khalil Samir.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Novo žarište progona kršćana: Džihadisti ubijaju kršćane na Sinajskom poluotoku se prvo pojavio na Bitno.net.

Liturgijsko ruho – otkrijte bogatstvo simbola koje je Crkva utkala u svećeničku i liturgijsku odjeću

$
0
0

Koja je razlika između crkvenog ruha u užem smislu i liturgijskog ruha? Zašto svećenik nosi misnice različitih boja tijekom godine? Kako se ruho razvijalo kroz povijest?

Foto: Shutterstock.com

Crkveno ruho u širem smislu obuhvaća svako ruho koje koristi crkveni službenik, bilo u svagdanjem životu, bilo pri vršenju bogoslužja.

Ono je nastalo iz svjetovnog načina odijevanja kakvo je bilo uobičajeno u vrijeme stare Grčke i Rima. Seobom naroda, promijenio se način odijevanja i oblik svjetovnog odjela, ali Crkva nije mijenjala izgled liturgijske odjeće, već ga je postepeno usavršavala da služi bogoštovlju. Rimski kanon liturgijskih boja usustavljen je s papom Inocentom III. koji kao liturgijske boje navodi bijelu, crvenu, crnu i zelenu. Konačni raspored boja uvodi papa Pio V.

Zato sveto ruho opominje svećenika da pobožno vrši svete čine, da obavlja Kristovu svećeničku službu, te ga podsjeća na kreposti kojima se treba odlikovati.

Crkvenim ruhom u užem smislu smatramo ono ruho koje svećenik nosi kad ne vrši bogoštovlje i kojim se razlikuje od svjetovnjaka.

Takvo je ruho:

1. Talar – duga haljina koja seže do gležanja (talus). Talar se još naziva reverenda. Talar je u svjetovnih svećenika crne boje. Biskup nosi ljubičasti, kardinali crveni, a papa bijeli talar.
2. Kolar (collum = vrat) – ovratnik, obrubljen bijelim platnom. Iste je boje kao i talar. Danas se koristi i modernija inačica skraćenog kolara izrađena od plastične mase.
3. Pojas (cingulum) – izrađuje se od vune ili svile, njime se pripasuje talar.
4. Kapa (biret) – četverouglasta oblika, kojom svećenik pokriva glavu. Biskup ima i ljubičastu kapicu koja se zove „zuccheto“, „submitrale“, kalota ili „soli Deo“ (jedino Bogu) jer se skida samo kod Pretvorbe na svetoj misi.

 

Liturgijsko ruho naziva se još i paramenti (parare – pripraviti) jer služi za pripravu susreta s Bogom u liturgiji.

Strogo liturgijsko ruho je:

1. Misno ruho

2. Ruho izvan sv. mise

3. Ruho đakona i biskupa

Misno ruho

1. Humeral, amikt (oplećak) – platnen rubac koji se stavlja oko vrata, ramena i pleća (humeri = pleća). Nekada je humeral pokrivao glavu svećenikovu kao kaciga, te je tako nastao običaj da se humeral prvo stavi na glavu, a potom položi na pleća. Od običaja u Rimu da se humeral nosi iznad albe nastao je papinski fanon u X. stoljeću. Humeral ima značenje da opominje svećenika da se brani od napasti nečistoga duha, te ga sjeća na rubac kojim su vojnici pokrivali lice Kristovo kada su mu se rugali i udarali ga.

2. Alba vestis (alba, lat. bijelo odijelo) – bijela platnena haljina koja seže do pete. Na rubovima može biti urešena čipkama. Alba označuje milost posvetnu, te opominje na čistoću srca. Označuje i bijelu haljinu kojom je Herod zaodjenuo Krista da mu se naruga.

3. Cingulum (pojas) – laneno uže bijele boje kojim misnik opasuje albu. Opominje svećenika da kroti svoje strasti. Označuje i uže kojim su presvete Kristove ruke bile vezane kad su ga uhvatili na Maslinskoj gori.

4. Manipul (naručnik) – maleni komad bijelog platna stavljen na lijevu ruku. Iste je boje i tvari kao i kazula. Nekada je to bio na lijevoj ruci privezan rubac za otiranje znoja. On označuje rubac kojim je sv. Veronika pružila Kristu na križnom putu. Misnika opominje na strpljivost kojom treba da snosi težinu svoga zvanja.

5. Stola (štola) – uska traka od platna koju svećenik stavlja oko vrata i pada preko prsa. Iste je boje i tvari kao i kazula (misnica). Na sredini i na oba kraja ima znak križa. Štola označava milost koju nam je Krist pribavio, jer Spasitelj u prispodobi o svadbi uspoređuje milost posvetnu sa svadbenim ruhom, a opominje nas i na križ koji je krist Spasitelj iz poslušnosti Bogu Ocu uzeo na svoja leđa, tj. ramena. Štola je ujedno znak svećeničke vlasti, zato je svećenik mora uvijek nositi kada vrši kakav crkveni čin.

6. Kazula (misnica, casa = kuća) – najgornje misnikovo odijelo koje mu pokriva prsa i leđa. Naziv je dobila jer su kršćani svoja bogoslužja prvo imali u privatnim kućama („domus Ecclesiae“). Nekada je kazula obuhvaćala tijelo misnika, samo je imala otvor s gornje strane da misnik provuče glavu. Zbog toga mu ruke nisu bile slobodne, te bi kod podizanja đakon ili subđakon (podđakon) pridizali misnicu. Na to podsjeća običaj kod svete mise da poslužitelji (ministranti, podvornici) kod podizanja podižu misnicu. Poslije su izrezali misnicu s jedne i druge strane, tako da misnik ima ruke slobodne. Misnica označuje nešivenu haljinu Kristovu i Njegov križ. Svećenika opominje na slatko breme kršćanske ljubavi kojom će jedino moći dostojno prikazati Svetu Žrtvu.

Ruho izvan svete mise

1. Roketa (parvus roccus = kaputić) – skraćena roketa kojom se služi svećenik kod svih bogoslužnih čina koji nisu vezani sa sv. misom, npr. kad dijeli svete sakramente, kad propovijeda. Preko rokete u tom slučaju stavlja svećenik štolu.
2. Superpelicej (cotta, kota) – produžena roketa, koju obično nose klerici nižih redova, ali i kanonici. On simbolizira nevinost duše.
3. Pluvijal (plašt, pluvia = kiša) – širok plašt sprijeda otvoren. Nekada je imao kapuljaču kojom se pokrivao svećenik za nevremena. Ostatak te kapuljače je trokutasti ili obli dodatak na plaštu odmah iza vrata svećenika. Upotrebljava se kod procesija, sprovoda i večernjica.
4. Velum (veo) – ogrtač kojim svećenik ogrće ramena, a okrajcima ovija monstrancu kad daje blagoslov s Presvetim sakramentom.
5. Nebo (nebnica, baldahin) – kod procesija s Presvetim sakramentom nosi se nad svećenikom, a negdje je običaj da se nosi i nad biskupom kod njegova dočeka.

Foto: Flickr.com/Catholic Church England and Wales

Ruho đakona i biskupa

Đakon je službenik koji zajedništvo Crkve očituje ponajviše kroz službu biskupu kod svečane svete mise. Nekad su se đakona i subđakona nazivali jednim imenom – leviti.

Đakon je grčka riječ, a znači službenik. On ima skoro isto ruho kao i svećenik, samo što umjesto kazule nosi dalmatiku. Dalmatika je iste tvari kao i kazula, a i slična joj je, samo što ispod pazuha ima kopče ili vrpce kojima se pričvršćuje, tako da stoji uz tijelo. Đakon prebacuje štolu preko lijevog ramena, te oba okrajka pričvršćuje na desnoj pojasu cingulumom. Dalmatika je dobila ime po rimskoj pokrajini Dalmaciji gdje se slično odijelo nosilo, a naziva ju se „odjećom spasenja i dalmatikom pravde“. Prijašnja služba subđakona (podđakona) je također imala slično odijelo, a nazivala se tunicela (tunica = odijelo). Tunika je poludugačka, neopasana haljina slična dalmatici, ali duža. Ona nema širokih okomitih pruga zvanih „clavi“. Naziva se još „tunikom radosti i odjećom veselja“.

Biskupu osim redovnoga misnog ruha kod svečane svete mise (pontifikalne mise) pripada:

1. Mitra, infula – kapa s dva šiljka sprijeda i straga, s dvije trake koje padaju niz leđa. Označuje učiteljsku vlast biskupovu. Dva šiljka mitre označuju dva Zavjeta, Stari i Novi, koje je Crkva ovlaštena tumačiti, ali i dvije zrake svjetlosti koje su izbijale iz Mojsijeva lica prilikom silaska sa Sinaja.
2. Pod kazulom biskup ima pravo nositi dalmatiku i tunicelu jer biskupska služba sadržava sve crkvene službe.
3. Pektoral (prsni križ, pectus = prsa) – zlatni križ koji visi o zlatnom lancu, a stavlja ga se oko vrata. Označuje biskupovu svećeničku službu.
4. Biskupski prsten – označava da je združen s Crkvom kao njezin zaručnik. Papinski prsten se naziva ribarski prsten (annulus piscatoris).
5. Rukavice – znače da Svetu Žrtvu valja prikazivati čistim srcem. Izrađene su u liturgijskoj boji dana.
6. Pastoral (biskupski štap, baculus, pedum, pastor = pastir) – obično od srebra, umjetnički izrađen, a na vršku zavinut, označava pastirsku vlast biskupa.
7. Sandale – znače da Evanđelje mora spremno naviještati. Sandale su obično izrađene u liturgijskoj boji dana.
8. Cappa magna – ogrtač, plašt kojim se služi biskup u svečanim prilikama, izuzetno dugačak. Ljubičaste je boje.
9. Mozzeta – manji ogrtač sa sasvim malim naglavkom, koji se na prsima zatvara nizom puceta, a ljubičaste je boje.
10. Gremiale – pokrivalo za biskupovo krilo kod Glorije (Slave) i Creda (Vjerovanja), te kod podjeljivanja svetih redova. Namjena mu je štititi svečano pontifikalno odijelo.

Nadbiskup metropolit nosi u određene dane palij. To je znak njegove časti. Sastavljen je od vunene vrpce, bijele boje, sa šest utkanih crnih križeva. Palij podjeljuje Papa.

Pred nadbiskupom se nosi nadbiskupski križ koji je okrenut prema metropolitu, a nasljeduje križ koji se nosi pred papom.

Liturgijske boje

U početku kršćanstva nije postojao propis o bojama liturgijskog odijela. Najviše se kao najjednostavnija upotrebljavala bijela boja. S vremenom su se počele koristiti različite boje, dok Crkva nije propisala sljedeći kanon boja:

1. Bijela boja – označava veselje i nevinost. Upotrebljava se na blagdane Gospodnje, Marijine, anđela i svetaca koji nisu mučenici.
2. Crvena boja – označava ljubav i trpljenje. Upotrebljava se na Duhove kad su apostoli primili Duha Svetoga u obliku ognjenih jezika i na dane svetih mučenika, kao i na Cvjetnu nedjelju, Veliki petak i blagdane apostola i evanđelista, osim Ivana.
3. Zelena boja – označava nadu. Upotrebljava se u vrijeme kroz godinu, nakon Bogojavljenja i Duhova.
4. Ljubičasta boja – označava poniznost i pokoru. Upotrebljava se u adventu i korizmi i u drugim pokorničkim danima u godini (npr. kvatre), a može se koristiti i za pokojne.
5. Crna boja – označava tugu i žalost. Upotrebljava se na misama za pokojne ako se ne koristi ljubičasta.
6. Ružičasta boja – označava radost u žalosnim danima. Upotrebljava se na treću nedjelju došašću (Gaudete) i četvrtu nedjelju korizme (Laetare).

liturgijsko ruho misnica

Crkva upotrebljava različite boje kako bi misnika i vjernike probudila na čuvstva koja odgovaraju pojedinim bojama.

Tekst je preuzet s web-stranice Bogoslovnog sjemeništa “Ivan Pavao II.” u Rijeci

Bitno.net

Ovaj članak Liturgijsko ruho – otkrijte bogatstvo simbola koje je Crkva utkala u svećeničku i liturgijsku odjeću se prvo pojavio na Bitno.net.


Milosti koje primamo sakramentom ispovijedi

$
0
0

Svaki put kada primamo ovaj sakrament, uz nužnu unutarnju raspoloživost, u našoj se duši događa ponovno rađanje za život milosti.

Foto: Flickr.com/Office of Youth Ministry

Ispovijed nas čini dionicima Kristove muke i – po zaslugama te muke – dionicima njegova uskrsnuća. Svaki put kada primamo ovaj sakrament, uz nužnu unutarnju raspoloživost, u našoj se duši događa ponovno rađanje za život milosti. Kristova krv, prolivena iz ljubavi, čisti i posvećuje dušu i po toj snazi ovaj nam sakrament vraća milost – ako smo je izgubili – ili je povećava u nama, prema stupnju raspoloživosti pokajnika.

Intenzitet te milosti je ponekad razmjerno veći od one koju je pokajnik izgubio zbog grijeha; ponekad je isti; a ponekad je manji. Zbog toga se pokajnik ponekad uzdiže s više milosti nego što ju je imao prije; ponekad s istom milošću; a ponekad s manje. Isto se može reći i za krjeposti koje prate milost.

Na ispovijedi duša od Boga prima više svjetla i posebne milosti kako bi se mogla boriti protiv ispovjeđenih grješnih nagnuća, izbjeći grješne prigode, ne upasti u iste grijehe, kao i za svakodnevnu borbu.

Koliko smo puta najveće milosti primili nakon ispovijedi, nakon što smo Gospodinu rekli kako smo se loše ponijeli prema njemu! Isus uzvraća uvijek dobrim za naše zlo, da bi nas ohrabrio i potaknuo na vjernost. Kazna koju zaslužujemo zbog svojih grijeha – kao što su je zaslužili stanovnici Ninive – o čemu smo slušali u prvome misnom čitanju – briše se kada Bog vidi našu skrušenost i naša djela pokore i zadovoljštine.

Iskrena ispovijed svih naših grijeha uvijek ostavlja u duši velik mir i veliku radost. Žalost zbog grijeha ili zbog neodgovaranja na milost koju smo primili pretvara se u radost. Možda su trenutci iskrene ispovijedi među najslađim, najhrabrijim i najodlučnijim trenutcima u životu.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

 

Ovaj članak Milosti koje primamo sakramentom ispovijedi se prvo pojavio na Bitno.net.

Roman Mire Gavrana o dječaku s teškoćama u razvoju objavljen i na japanskom

$
0
0

Glavni junak Mislav je dvadesetogodišnjak s blažim teškoćama u razvoju, koji se nakon šesnaest godina boravka u specijalnoj školi u Zagrebu vraća u rodno selo, u svoju obitelj.

U izdanju renomirane izdavačke kuće iz Tokija “Kindabungeisha” objavljen je roman Mire Gavrana “Zaboravljeni sin” na japanskom jeziku. Knjigu je prevela Ikuko Yamamoto.

Riječ je o romanu koji je do sada imao čak devet izdanja na hrvatskom jeziku, a u prijevodima je objavljen na njemačkom, slovenskom, engleskom i španjolskom, dok je 2002. godine uvršten na Ibby Honour List u Baselu u Švicarskoj.

“Zaboravljeni sin” je emotivna i topla ljudska priča pretočena u roman pisan u formi dnevničkih bilježaka. Glavni junak Mislav je dvadesetogodišnjak s blažim teškoćama u razvoju, koji se nakon šesnaest godina boravka u specijalnoj školi u Zagrebu vraća u rodno selo, u svoju obitelj. Njegov brat i sestra kao i susjedi, do tada uopće nisu znali za njega, pa se mladić nađe u potpuno novom okruženju i novim odnosima, istrgnut iz svijeta u kojem je živio i na koji je navikao. Mislav teško prihvaća novu okolinu, ali kad upozna djevojku Jasenku, njegov život obogaćuje jedan do tada nepoznat osjećaj – mladenačka ljubav.

Djela Mire Gavrana do sada su prevedena na 38 jezika, a objavljena su diljem svijeta: od Ljubljane, Beča, Pariza, Osla, Praga, Bratislave, Rima, Amsterdama, Krakova  i Sofije, pa sve do Buenos Airesa, Santiaga de Chilea, Petrograda, Pekinga, Kaira, Istanbula, …

Bitno.net

Ovaj članak Roman Mire Gavrana o dječaku s teškoćama u razvoju objavljen i na japanskom se prvo pojavio na Bitno.net.

Voliš planinariti? SKAC je isplanirao savršenu subotu za tebe

$
0
0

Dragi planinari, SKAC vas i ove subote, 11. ožujka 2017., poziva na izlet i druženje u prirodi

Foto: Shutterstock

Plan izleta:

Okupljanje je u 9 sati na okretištu Dubrava, a polazak (autobusom 205) za Bidrovec je u 9:05.

Bidrovec – Gorščica – Lipa – Planina Donja

Planinarska staza 24 (crvena lijeva) iz Bidrovca ide zapadnom (lijevom) stranom dviju uzvisina: južnija uzvisina Pečovje (655 m) i sjevernija uzvisina Oštrec (737 m) i vodi do Planinarskog doma “Gorščica”. U podsljemenskoj zoni staza 24 ide uz potok Bidrovec na kojemu je izgrađena i vodoopskrbna brana), a uz stazu je izdašan izvor pitke vode.

Nakon Gorščice produžuje se na Lipu (na Lipi i Gorščici postoji mogućnost ručka o vlastitom trošku). Ako vrijeme posluži, iz Planine Donje produžilo bi se do Planine Gornje u razgledavanje starih mlinova. Povratak u civilizaciju u večernjim satima.

Dobro je ponijeti:
– udobne hlače (trenirku, tajice)
– udobnu majicu (dugih i kratkih rukava, te tko želi može uzeti i rezervnu majicu)
– rezervne čarape
– jaknu (debljinu jakne procijenite sami, ovisno o temperaturi)
– ruksak
– litru tekućine
– nešto za pojesti putem (npr: orasi, grožđice, kikiriki, sendvič, čokolada, što već volite)
– čvrstu obuću (gojzerice, čvrste tenisice ili gležnjače)

Radujemo se vašem dolasku!

Kontakti: Karmela (091/532-4282) i Vedrana (098/225-137).

SKAC | Bitno.net

Ovaj članak Voliš planinariti? SKAC je isplanirao savršenu subotu za tebe se prvo pojavio na Bitno.net.

Preminuo Enver Babić – musliman koji je ozdravio od sljepoće po zagovoru Petra Barbarića

$
0
0

Enverova majka je tom prigodom uzela zemlje s bivšega Petrova groba, razmutila je u vodi i time je svakoga dana mazala Enveru oči. Nakon desetak dana na početku druge devetnice dječak je iznenada progledao

preminuo enver babić musliman ozdravio po zagovoru petra barbarića

U nedjelju, 5. ožujka 2017. u Travniku je umro Enver Omer Babić u 85. godini života, koji je još kao dječak 1940. g. ozdravio od sljepoće po zagovoru sluge Božjega Petra Barbarića.

Enver Omer Babić rođen je 1932. g. u Travniku u muslimanskoj obitelji i ondje je odrastao. Kad su mu bile četiri godine, bilo je to 1936., teško se razbolio na očima i ostao je slijep. Roditelji su sve poduzeli za njegovo ozdravljenje. Obišli su mnoge liječnike, ali ni od koga nije bilo nikakve pomoći. Dječak je i dalje ostao slijep punih pet godina.

Susjedi katolici ove muslimanske obitelji savjetovali su Enverovim roditeljima da se mole Petru Barbariću za njegovo ozdravljenje. Roditelji su to prihvatili i na svoj način kao muslimani molili su se Petru Barbariću. Pisani izvori navode da su obavljali devetnicu. Pohađali su njegov bivši grob na Bojni. Majka je tom prigodom uzela zemlje s bivšega Petrova groba, razmutila je u vodi i time je svakoga dana mazala Enveru oči. Nakon desetak dana na početku druge devetnice dječak je iznenada progledao. To se dogodilo u rujnu 1940. g., pet godina nakon što je Enver bio obolio. O tom čudesnom ozdravljenju brujio je tada cijeli Travnik i okolica. Od brojnih uslišanja po zagovoru Petra Barbarića ovo je jedino o kojem je laički tisak izvijestio javnost. Bio je to najprije demokratsko-liberalni Jugoslavenski list iz Sarajeva 22. rujna 1940. Nakon pet dana o tome pišu novine Novosti u Zagrebu 27. rujna 1940. Nakon njih vijest donose Katolički tjednik iz Sarajeva 6. listopada 1940. te Glasnik Srca Isusova iz Zagreba br. 12, 1942. Nakon završene osnovne škole Enver je cijeli život proveo u Travniku. Naslijedio je oca na tržnici u nabavljanju i prodaji voća i povrća.

Još 2003. g. Enver je dao svoj iskaz u Travniku pred crkvenom komisijom u procesu za beatifikaciju Petra Barbarića. U svome svjedočenju opširno govori o čudesnom ozdravljenju svojih očiju. Svoj iskaz Enver je potvrdio još jednom prošle godine, u srpnju 2016. Od kada je ozdravio 1940. g. pa sve do svoje smrti nikada više nije imao problema s očima i uvijek je dobro vidio. U mlađim danima bavio se sportom (nogomet, boks). Nakon Enverova čudesnog ozdravljenja njegova muslimanska obitelj nastavila je štovati Petra Barbarića, a njegovu sliku su uramili i držali je u kući. I Enverova sestra zaprimila je razna uslišanja po zagovoru Petra Barbarića o čemu je i ona dala svoje svjedočanstvo 2003. g. U svome iskazu iz 2003. g. Enver među ostalim kaže: „Mi smo i nadalje često išli na Bojnu Bogu i Petru Barbariću zahvaljivati, a kadgod sam u kakvoj nevolji odem gore pa se na svoj način pomolim i zahvaljujem.“

Enver Babić sahranjen je u ponedjeljak 6. ožujka 2017. u Travniku na groblju Bojna po muslimanskom obredu; na istom groblju bio je sahranjen i Petar Barbarić dok nije prenesen u sjemenišnu crkvu 1935. g. Ovaj njegov bivši grob, koji je sada prazan, još uvijek često obilaze njegovi štovatelji i ondje se mole kao što je to činio i Enver tijekom svoga života.

Bitno.net

Ovaj članak Preminuo Enver Babić – musliman koji je ozdravio od sljepoće po zagovoru Petra Barbarića se prvo pojavio na Bitno.net.

Nedjeljom bi pljuvao s balkona na vjernike koji su išli na misu, a onda se obratio gledajući u ‘zlatnu kutiju’

$
0
0

Za mladog Juana svećenici su bili lopovi, Crkva pljačkaška organizacija, a vjernici luđaci isprana mozga koje treba ismijavati, sve dok ga jednoga dana, poput svetog Pavla, nije prosvijetlila Božja milost i od njega načinila “oruđe u Božjim rukama”.

zlatna kutija

Foto: Pixabay.com

O. Juan Jose Martinez već je deset godina katolički svećenik, a svoje životno svjedočanstvo podijelio je u razgovoru za CNA.

– Nedjeljom prijepodne znao sam viriti s balkona i pljuvati na ljude koji bi išli na misu. Govorio sam kako je Crkva sekta koja samo želi njihov novac. Bio sam pravi antiklerikalac – prisjeća se o. Juan.

Ni sam ne zna odakle je izvirala tolika netrpeljivost prema vjeri i Crkvi, budući da su ga roditelji, iako nisu bili vjernici, odgajali u duhu tolerancije. Kao i mnogi danas, primio je sakramente krštenja i prve pričesti, no osobni odnos s Bogom nije postojao. Crkva je za njega bila “multinacionalna kompanija s podružnicama koje su služile prikupljanju novca”, a vjernici predmet izrugivanja zbog njihove ludosti i naivnosti. Čak je i svoje prijatelje iz škole uvjeravao kako pohađanje vjeronauka nema nikakva smisla, te ih većinu nagovorio da se prebace na etiku.

No u siječnju 1995. godine Gospodin je odlučio zahvatiti u život ovoga mladića.

Nekoliko prijatelja pozvalo je Juana na karizmatski molitveni skup u njihovoj župi. Njihova mu se ideja na prvi pogled učinila potpuno promašenom. Nije želio dopustiti da mu, kako kaže, “ispiru mozak”. Ipak, nakon mjesec dana nagovaranja, konačno je pristao. Vidio je to kao još jednu prigodu da se nasmije i izruga njihovoj gluposti.

– Smatrao sam kako su potpuno poludjeli. Izvana sam bio pristojan prema njima, a u sebi sam ih ismijavao – prepričava o. Juan.

Najviše ga je iznenadilo kad su “svi gledali u neku zlatnu kutiju u crkvi”, jer nije znao što je to. Bio je siguran kako je riječ o škrinji s crkvenim novcem.

Zlatna kutija bila je, naravno, svetohranište.

Ipak, iz susreta u susret njegove su predrasude postupno nestajale, a milost je Božja prodirala u njegovo srce.

– S 15 godina počeo sam pjevati na misi, što je značilo kako sam svake subote odlazio u crkvu. Volio sam biti ispred svetohraništa i malo po malo otkrio sam da Bog postoji i da me ljubi. Osjetio sam Božju ljubav. Karizmatska zajednica koju sam toliko ismijavao neizmjerno mi je pomogla – svjedoči španjolski svećenik.

Poput svetog Pavla, konačno je progledao. Bog više nije bio neki mit ili bajka za slabiće, već netko stvaran tko ga nosi i vodi kroz život. Iskustvo Božje ljubavi i blizine preokrenulo je njegov život, a vrhunac je bio sakramenat potvrde kada je svoj život predao Bogu.

“Tvoj sam, što god od mene tražio”, izgovorio je primajući milost sakramenta, a Božji je poziv došao vrlo brzo. Mladić je osjetio svećenički poziv.

U početku se opirao moleći Gospodina da ga prestane zvati. No na koncu se predao i odlučio krenuti putem svećeništva.

Reakcija roditelja bila je očekivana. Otac mu je nakon batina zaprijetio kako će postati svećenik samo “preko njega mrtvog” i odbio mu platiti školovanje. Na očevu viku i dreku, mladić je odgovorio zagrljajem moleći u sebi riječima svete Terezije Avilske: “Neka te ništa ne plaši, neka te ništa ne uznemirava…” Znao je kako će Bog učiniti svoje, ali morao je biti strpljiv.

Zbog očeva neslaganja najprije je upisao Učiteljsku akademiju u Almeriji, a nakon četiri godine konačno je došao poziv od kuće. Nazvala ga je majka te mu rekla kako je otac konačno pristao pustiti ga u bogosloviju.

– Počeo sam plakati i nisam se mogao zaustaviti. Sjećam se kako mi je župnik, nakon što sam mu rekao dobru vijest, poželio dobrodošlicu, te me zagrlio – prepričava o. Juan.

Nakon bogoslovije konačno je uslijedilo svećeničko ređenje. Bilo je to 2006. godine u katedrali u Almeriji, a prisutan je bio i mladićev otac.

– Nipošto nije želio da postanem svećenik, ali kad je vidio moju sreću, premda je bio protiv Crkve, odlučio je kako sreća njegova sina mora biti ispred ideologije – prisjetio se o Juan.

Prije dvije godine svećenikov je otac preminuo, no na samrti je od svoga sina primio sakrament bolesničkog pomazanja.

– Kad mi netko kaže kako ne vjeruje u Boga, uvijek odgovorim kako ni ja nisam vjerovao, ali da sam bio u krivu, jer sam otkrio istinsku sreću koju mi je Isus darovao. Ako nisi ispunjen srećom, zamoli Gospodina da ti pomogne, jer jedino ti On može dati sreću koja je potrebna tvome srcu – zaključio je o. Juan.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Nedjeljom bi pljuvao s balkona na vjernike koji su išli na misu, a onda se obratio gledajući u ‘zlatnu kutiju’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Duhovne vježbe u šutnji za mlade

$
0
0

U samostanu karmelićanki Božanskog Srca Isusova u Zagrebu (Vrhovec 29), od 17. do 19. ožujka 2017. održat će se duhovne vježbe u šutnji na temu “Božje je srce puno smilovanja i ljubavi” – bl. Marija Terezija od svetog Josipa.

Foto: Shutterstock.com

Duhovne vježbe traju od petka u 17 sati do nedjelje u 15 sati. U samostanskom ozračju mira i sabranosti izmjenjuju se kateheze, razmatranje, euharistijsko klanjanje i slavlje svete mise. Tijekom održavanja vježbi bit će mogućnost za svetu ispovijed i duhovni razgovor.

Prijave i informacije putem e-maila: s.mirjanabanic@yahoo.com.

Bitno.net

Ovaj članak Duhovne vježbe u šutnji za mlade se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveta Franciska Rimska – velika pomoćnica duša u čistilištu

$
0
0

Sveta Franciska Rimska kaže da anđeo čuvar prati dušu u čistilište i da je često posjećuje, da bi ju svojom nazočnošću i nagovorom utješio i dao joj snagu.

sveta_franciska_rimska

Sveta Franciska Rimska rodila se godine 1384. u Rimu, sedam godina poslije avignonskog sužanjstva papâ, zbog kojega je Vječni grad mnogo stradao i opustio, a razdvajale su ga i vječite borbe između dviju plemićkih obitelji, Colonna i Orsini. Proživjela je i jedno od najtežih razdoblja u povijesti Crkve, takozvani zapadni raskol, kad je kršćanstvo imalo čak trojicu papa i bilo podijeljeno.

Ona je ljubila svoj rodni grad, živjela i žrtvovala se za nj. Još kao djevojčica u pratnji svoje pobožne majke Jacobelle de Roffredeschi često je obilazila sedam glavnih rimskih crkava, klečala na grobovima svetih mučenika, a u predvorjima dijelila milostinju brojnim siromasima. Imala je zvanje za redovnicu, ali se ipak morala udati za plemića Lorenza Ponzianija, jer je tako tražio njezin otac Paolo de Bussi.

Rodila mu je šestero djece, kojima je bila dobra i uzorna majka, ali ne samo njima već i rimskoj sirotinji. Kraj svega našla je uvijek vremena da se povuče u ćeliju koju je uredila u potkrovlju i ondje se posveti molitvi – razgovoru s Bogom. Poslije smrti svoga muža i djece pridružila se bratovštini takozvanih Oblata u Tor de Specchi u Rimu, koju je godine 1433. sama osnovala uz suradnju drugih rimskih odličnih gospođa posvećujući se sva brizi za siromahe i bolesnike.

Umrla je godine 1444. Grad Rim štuje ju i danas kao svoju veliku zaštitnicu. Od godine 1925., uz sv. Kristofora i sv. Iliju, zazivaju je kao zaštitnicu automobilistâ.

Život svete Franciske Rimske satkan je od viđenja, objava i duhovnih zanosa. Resile su je naročito ove kreposti: poniznost, poslušnost, ljubav, strpljivost, duh vjere. Živo je osjećala prisutnost i zaštitu svoga svetoga anđela čuvara. Provodila je strogo pokornički život. Jela je samo povrće, nosila kostrijet, išla od kuće do kuće te prosila milostinju za siromahe. Mnogo je molila, a osobito za grešnike.

Sveta Franciska bila je velika pomoćnica duša u čistilištu. Ona je uspješno oslobađala duše iz čistilišta koje su od nje tražile pomoć. Njezine je duhovne borbe i viđenja opisao njezin ispovjednik, svećenik Giovanni Mattiotti, župnik bazilike Santa Maria in Trastevere. U svojim brojnim vizijama smjela je ne samo pogledati nebo ili pakao nego također i čistilište. Njezin ispovjednik je opisao kako je sveti Arkanđeo Rafael proveo sv. Francisku kroz čistilište i pokazao patnju duša što se čiste.

Svetica je objasnila da čistilište ima tri stupnja: u gornjem području su duše koje trpe neznatne patnje, a čišćenje se sastoji od velike čežnje za Bogom i blaženim gledanjem Boga. U srednjem području, koji se sastoji od tri djela, nalaze se duše većih grešnika koji moraju dati zadovoljštinu za svoje prijestupe. Najniže područje, s također tri djela, nalazi se posve blizu pakla. Duše trpe vatru i oganj kao u paklu, samo im je jedina utjeha da će jednog dana gledati i biti u Božjem prisustvu. Tu se nalaze svi oni kršćani kojima je bilo puno dano u spoznavanju vjerskih istina, a zanemarivali su te darove ili su ih iskorištavali samo za svoje svjetovno dobro.

Molitva za duše u čistilištu

Božansko Srce Isusovo, podaj, molimo te, dušama u čistilištu vječni pokoj; onima koji će danas umrijeti konačnu milost; grešnicima pravu pokoru; nevjernicima svjetlo vjere; meni i svima mojima svoj blagoslov. Tebi, dakle, preljubezno Srce, izručujem sve te duše, i prikazujem ti za njih sve tvoje zasluge, skupa sa zaslugama blažene tvoje Majke i svih svetih tvojih, sa svim svetim misama, svetim pričestima, molitvama i dobrim djelima što se čine danas po cijelom kršćanskom svijetu. Pokoj vječni…

Više o temi čistilišta pročitaj na linku ovdje.

Bitno.net

Ovaj članak Sveta Franciska Rimska – velika pomoćnica duša u čistilištu se prvo pojavio na Bitno.net.


Biskup odbio sudjelovati na molitvi s predsjednikom: To je politička molitva i izrugivanje naroda

$
0
0

U intervjuu za „Glas Amerike“ biskup Doggale je kazao: “Svakog se dana molim za Južni Sudan. No taj predsjednikov poziv na molitvu ne razumijem, niti ću ga ikad moći razumjeti.”

Foto: Flickr.com/Office of Youth Ministry

„Zašto bih trebao sudjelovati na molitvi, na kojoj nema svetosti, niti milosrđa? Djeluje mi podrugujuće čuti predsjednika zemlje kako poziva na molitvu, dok njegovi vojnici proganjaju ljude diljem Južnog Sudana“, kazao je monsinjor Santo Loku Pio Doggale, pomoćni biskup Jube, glavnoga grada Južnog Sudana. Time je odbio poziv predsjednika Salve Kiira da 10. ožujka prisustvuje nacionalnom danu molitve za mir u zemlji koja je teško pogođena građanskim ratom.

U intervjuu za „Glas Amerike“ (eng. Voice of America) biskup Doggale je kazao: „Svakog se dana molim za Južni Sudan. No taj predsjednikov poziv na molitvu ne razumijem, niti ću ga ikad moći razumjeti. U svakom slučaju neću sudjelovati na toj molitvi, osim ako me ne dovuku tamo. To je politička molitva i izrugivanje naroda!“

Pomoćni biskup Jube je na kraju podsjetio kako su Vladine snage prouzročile raseljavanje narodâ Lango, Acholi, Madi, Kaku i Kuku iz ekvatorijalnih područja kao i nilotskog naroda Šiluk iz savezne države Gornji Nil. „Ljude se protjeralo iz zemlje njihovih predaka, dok su njihova dobra i resursi opljačkani“, zaključio je biskup Doggale.

Podsjetimo, nedavno su pripadnici nekoliko kršćanskih denominacija, uključujući i katoličkog biskupa posjetili papu Franju u Vatikanu. Tom prilikom Sveti je Otac izrazio želju da posjeti tu zemlju već ove godine.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Biskup odbio sudjelovati na molitvi s predsjednikom: To je politička molitva i izrugivanje naroda se prvo pojavio na Bitno.net.

Lekcije koje me naučio moj nerođeni sin

$
0
0

Mudar mi je čovjek jednom rekao: „Nisam znao koliko sam sebičan dok nisam dobio djecu.“ To je vrijedilo i za mene. Čak i usred moje tvrdoglavosti, Bog je koristio mog sina da radi na meni.

vjera i trudnoća nerođeni sin

Foto: Shutterstock.com

Kada sam saznala da sam trudna, bila sam ljuta.

Moj suprug je došetao s drugog kraja stana kako bi pročitao rezultate sumnjivog testa za trudnoću. Spustio je pogled, nasmijao se, a ja sam se rasplakala. Bio je to jedan od najiskrenijih trenutaka mog života. Te su suze bile ispunjene frustracijom, olakšanjem, radošću, ali i trunčicom ogorčenosti.

Bili smo u braku otprilike mjesec i pol dana i upravo se počeli navikavati na život u novom gradu u kojem nijedno od nas dotad nije živjelo. Ja sam se navikavala na novi posao, a moj ga je suprug još uvijek tražio. Njegovi intervjui za posao pretvarali su se u razočaravajuće telefonske razgovore, a sati provedeni u traženju posla završavali su ljutitim gašenjem laptopa. Imali smo automobile koje je trebalo popraviti, papirologiju koju je trebalo ispuniti, redove u kojima je trebalo čekati, naknade koje je trebalo platiti i surove trenutke na koljenima u molitvi. Prelazak u život odraslih za nas nije bio najlakši, ali za koga jest lagan? Osjećala sam se kao da nas se svakodnevno bombardira tisućama novih, velikih stvari i taj mali znak + je bio nova, neočekivana težina.

Nemojte me shvatiti krivo: moj suprug i ja smo veoma pro-life. Marširamo na Hodu za život u Washingtonu i molimo se za prestanak pobačaja. Potvrđujemo i promičemo učenje Crkve da je „institucija braka i bračne ljubavi usmjerena rađanju i odgajanju djece te u njima pronalazi svoje ispunjenje“ (KKC 1652). Osim toga, moj suprug je magistar katoličke bioetike. Ipak, kada nas je Bog pozvao u nešto za što smo mislili da je pod našom kontrolom, vjera je morala dobiti novi smisao.

PRVI TJEDNI SU BILI LOŠI.

Išla bih na posao, pozlilo bi mi, skrivala bih svoju mučninu od studenata i kolega, odvezla se kući i ponovno bi mi pozlilo. Automobil mi je bio ispunjen vrećicama za potencijalni hitan slučaj. Moje vožnje do posla i natrag postale su jednostrani, suzama ispunjeni razgovori s Bogom u kojima sam govorila: „Ne razumijem, ali ne moram razumjeti. Ne znam kako će ovo funkcionirati kad se jedva možemo brinuti sami za sebe.“ Bojala sam se reći ljudima da sam trudna da ne bi komentirali: „Wow, pa to je bilo brzo.“ Ili: „Čini se da vam je to što ne koristite kontracepciju baš dobro ispalo.“ Ili: „Ima li Taylor posao?“ Bilo mi je teško shvatiti da je to što sam trudna dar – pravo čudo – jer bila sam zaslijepljena sebičnošću i željom za udobnošću.

Mudar mi je čovjek jednom rekao: „Nisam znao koliko sam sebičan dok nisam dobio djecu.“ To je vrijedilo i za mene. Čak i usred moje tvrdoglavosti, Bog je koristio mog sina da radi na meni. Došla sam do spoznaje da trebam podijeliti svoje misli sa svećenikom na ispovijedi. Prišla sam tom sakramentu i otvorila svoje srce. Rekla sam Gospodinu da sam ljuta, frustrirana i da se osjećam napuštenom. Svećenik je rekao puno utješnih riječi ali ono što nikad neću zaboraviti je pokora koju mi je dao na kraju ispovijedi:

„PJEVAJ SVOM DJETETU.“

Da se razumijemo, ja nisam sjajan glazbenik iako imam sluha. Ipak, začudio me svećenikov prijedlog. Otišla sam s ispovijedi pitajući se što je time svećenik htio postići. Činilo se čudnim. Bila sam zbunjena, ali i zaintrigirana. Slučajno se dogodilo da su mog supruga i mene u zadnji čas zamolili da sviramo na misi taj isti dan. Dok smo pripremali ozvučenje Taylorove gitare, sinulo mi je: „Neka ove pjesme budu za naše dijete.“ Svirali smo i pjevali kao nikada dotad. Pjevali smo djetetu koje nam je, meni osobito, zadavalo teškoće i težinu ispunjenja. Pjevali smo plodu naše ljubavi i to me promijenilo.

Dok se približava rođendan ovog malog čovjeka, puno promišljam o ovoj trudnoći. Iako on još nije vidio vanjski svijet, ovo su stvari koje me o njemu naučio u obliku tri teološke vrline.

  1. Vjera je aktivna

Evo novosti za sve vas: Život je strašan. Prekrasan, ali strašan. Zato ne možemo Boga zadržati u jednom odjeljku. Ja sam pokušala hrvati se s njim kako bih dobila rezultate koje sam htjela u ovom malom poglavlju života. Naravno, izgubila sam. Bog želi sav naš život. Želi nered naše svakodnevice – dobro, loše, ružno. Zato je utjelovljenje tako otkačeno. Bog je postao čovjekom kako bi se razdor između nas uništio. On nas razumije jer je hodao uz nas.

Nisam zapravo razumjela što vjera znači dok se nije zahtijevala od mene. Nekoliko sam puta tijekom prvih mjeseci braka i trudnoće u molitvi znala pitati Boga: „Zašto? Zašto sve ove stvari odjednom?“ Gospodin bi mi svaki put jasno rekao: „Zato što ti je vjera slaba.“ U tim trenucima kušnje, promjene i teškoća shvatila sam da je moja vjera veoma ograničena. Bog ju želi ojačati i to je učinio kroz malena dječaka. Moj sin me naučio da je vjera ojačana u vremenima kušnje. Vjera je aktivna predaja moje volje Božjoj. Kada mi želimo ono što on želi uvijek pobjeđujemo. Nema poraza.

  1. Nada ne postiđuje

Sveti Pavao je to rekao u Poslanici Rimljanima: „Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim…“ (Rim 5,5) Ako sam posve iskrena sama sa sobom, ne mogu se sjetiti ni jednog jedinog trenutka kada me Bog razočarao. Doista, nijednog trenutka. To je zato što on to ne može učiniti. Mi sami sebe postiđujemo i razočaravamo. Previše nade stavljamo u svoje planove i idole, a premalo u obećanja koja nam je Otac dao. Moja slaba vjera je ograničila moj vid i zaboravila sam sanjati. Zaboravila sam nadati se Božjim obećanjima.

Ne znam jesam li ikad za ikoga željela raj više nego što ga želim za svog sina. Iskreno mogu reći da za svog sina najviše želim da u ovom životu ima odnos s Kristom. Istina je da ga već ima. Sin me naučio ponovno se nadati, sanjati veće snove, vjerovati neobuzdanije i hrabrije. Moj sin me podsjeća da ono što želim za njega trebam željeti i za sebe – nebesko kraljevstvo, Božju ljubav i obećanja Očeva.

  1. Ljubav je kreativna

Jedna od mojih omiljenih svetica je sv. Mala Terezija. Ako nikad niste čuli za nju, prestanite čitati moja klepetanja i pronađite njezinu priču na internetu. Ona je posve promijenila način na koji gledam na Božju ljubav u ove tri rečenice: „Bog je tako dobar! On će znati kako ti može pristupiti i pridobiti te za sebe. No bez obzira na to, pokušaj mu biti vjerna, da ne bi uzaludno čekao tvoju ljubav.“

Sveta Terezija je objašnjavala Božju ljubav i milost jednoj svojoj sestri karmelićanki. Vjerojatno joj je rekla mnogo dubokih stvari, ali je naglasak stavila na to da Bog zna kako nas zadobiti i privući nas natrag našem nebeskom domu. Bogu nije svejedno što će se dogoditi s nama. Njegova ljubav nije neutralna niti je nešto što se može zaraditi. Ona je drugačija od svih drugih ljubavi – oslobađa nas, obnavlja nas, daje nam život i svrhu. Iznad svega, njegova nas ljubav poziva u odnos s  njim. Vjerujte mi, veoma je kreativan sa svojim pozivima. Bog je znao da mene i mog supruga, dajući nam sina, može naučiti puno toga o svojoj ljubavi. Znao je da će nas to slomiti, ali nas i obnoviti. Znao je da će naš sin proširiti naš kapacitet za ljubav. I to se dogodilo.

BOŽJI POZIV

Ne mogu ti reći kako će te točno Bog pozvati i ponukati na dublji odnos s njim. Njegova ljubav je kreativna, njegova obećanja bogata i vjera koju nam daje jaka. Ono što znam je sljedeće: Bog zna kako te zadobiti. Zna kako te dovesti kući. Slušaj lekcije, obrati pozornost na poticaje, prihvati poziv. Bog te voli više nego što možeš zamisliti i želi te privesti dubljoj vjeri, jačoj nadi i neobuzdanijoj ljubavi. Čeka te i zna kako doći po tebe.

Meni je progovorio po sinu.

Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. (Heb 1, 1-2)

Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! (Rim 5, 1-5)

Abby Bettencourt | www.reverbculture.com

Prijevod: Dubravka Sertić | Bitno.net

Ovaj članak Lekcije koje me naučio moj nerođeni sin se prvo pojavio na Bitno.net.

Put do uspješne molitve

$
0
0

Prvi uvjet svake uspješne molitve je uskladiti svoju volju s Božjom voljom. Bog ponekad dopušta događaje i stvari koje nismo željeli ili ih ne razumijemo, ali će se na kraju pokazati njihova velika korist za nas i za druge.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

“Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca, otvorit će se.”

Dobar dio života proživimo moleći ono što nemamo od ljudi koji imaju, ili koji znaju više od nas. Molimo jer nam je to potrebno. Često je to jedina mogućnost da se povežemo s drugima. Kada nikada ne bismo ni za što molili, završili bismo u svojevrsnoj izoliranosti ili u lažnom i neplodnom samozadovoljstvu. Tražiti i davati – to je najvažniji dio našeg života i našega bića. Kada tražimo, priznajemo da nam je nešto potrebno. Kada dajemo, postajemo svjesni beskrajnog bogatstva koje je Bog unio u naše srce.

Isto se događa i u našemu odnosu s Bogom. Veliki dio našega odnosa s njime određen je molitvom prošnje; ostatak je zahvalnost. Kada molimo za pomoć, pokazujemo i priznajemo svoju korjenitu nedostatnost. Moleći postajemo ponizni i otvaramo mogućnost da nam se Bog pokaže pravim Ocem. Tako upoznajemo Božju ljubav prema nama. “Ili, ima li tko među vama da bi svome sinu, ako bi ga zamolio kruha, pružio kamen? […] Koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole?”

Kad izražavamo svoju molitvu, ne smijemo biti motivirani sebeljubljem, ohološću, lakomošću ili zavišću. Ako, primjerice, molimo za pomoć na ispitu, ili je ono što želimo materijalna dobrobit, ozdravljenje od bolesti i sl., moramo u Božjoj nazočnosti preispitati skrivene razloge svojih prošnja i u dubini svoje duše upitati Boga hoće li ovo što od njega tražimo pomoći da ga više ljubimo i bolje izvršavamo njegovu volju. Često ćemo odmah uočiti koliko je beznačajno nešto što nam se prije činilo od životne važnosti i shvatit ćemo da ono što smo žarko željeli uopće nije toliko važno. Znat ćemo uskladiti svoju volju s Božjom voljom i tada ćemo biti sigurni da su naše molitve pravilno usmjerene.

Možemo Gospodina zamoliti da nas što prije izliječi od neke bolesti; ali istodobno moramo moliti, ako nam se ta želja ne ispuni jer On ima drukčije planove – nama skrivene i nepoznate – neka nam udijeli milost potrebnu za strpljivo podnošenje boli te mudrost da iz bolesti izvučemo plodove koji će koristiti našoj duši i čitavoj Crkvi.

Prvi uvjet svake uspješne molitve je uskladiti svoju volju s Božjom voljom. Bog ponekad dopušta događaje i stvari koje nismo željeli ili ih ne razumijemo, ali će se na kraju pokazati njihova velika korist za nas i za druge. Svaki put kada pokušamo poistovjetiti svoju volju s Božjom voljom činimo važan korak u krjeposti poniznosti.

Postoje nebrojena dobra za koja Bog želi da ga molimo da nam ih udijeli; duhovna i materijalna dobra namijenjena našem spasenju i spasenju naših bližnjih.

“Ne slažete li se sa mnom da ukoliko ne dobijemo ono što smo molili Boga razlog trebamo tražiti u tome što nismo molili s vjerom, čista srca, s dostatnim povjerenjem, ili nismo bili ustrajni u molitvi? Bog nikad nije odbio niti će odbiti one koji na pravilan način mole njegove milosti.”1

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

———-

 

SVETI ŽUPNIK ARŠKI, Homilija o molitvi.

Ovaj članak Put do uspješne molitve se prvo pojavio na Bitno.net.

“Confessio” – Ispovijest sv. Patrika, čovjeka koji je evangelizirao Irsku

$
0
0

 

Upoznajte jednog od najomiljenijih svetaca čitajući njegov duhovni spis star preko 1.500 godina

U izdanju nakladne kuće Verbum objavljen je poznati drevni spis sv. Patrika “Confessio – Ispovijest” koji omogućuje dublje upoznavanje sa životom i duhovnošću ovoga velikoga irskog misionara koji je svojim mudrim upravljanjem, tankoćutnim provođenjem inkulturacije, širenjem monaštva, propovijedanjem i čudesima više od svih pridonio širenju i ukorjenjivanju kršćanstva u Irskoj.

Sveti Patrik, svetac zaštitnik Irske i jedan od najomiljenijih svetaca širom svijeta, rođen je krajem 4. stoljeća u rimskoj pokrajini Britaniji. Dok je odrástao, nije bio privržen vjeri; susret sa živim Bogom doživio je tijekom šest godina ropstva u Irskoj. Božanskom je intervencijom uspio pobjeći, postao je svećenik i vratio se u Irsku propovijedati evanđelje te je postao poznat kao “apostol Irske”. Iza sebe je ostavio dva spisa: “Pismo Korotiku” (“Epistola ad Coroticum”) te autobiografski spis “Confessio – Ispovijest”, najautentičniji izvor za proučavanje njegova života koji je sada prvi put dostupan na hrvatskomu jeziku. Autobiografski spis sv. Patrika “Confessio – Ispovijest”, napisan u 5. stoljeću, sačuvan je u cijelosti sve do danas, više od 1 500 godina nakon svojega nastanka, što ga čini jedinstvenim i autentičnim izvorom za poznavanje života toga velikog sveca, kao i za poznavanje kasnoantičke kršćanske misli.

Ovaj drevni spis pruža fascinantan uvid u život i djelo ovoga iznimnog čovjeka čiji se spomen svake godine slavi širom svijeta, a Verbumovo prvo hrvatsko izdanje toga djela objavljeno je u dvojezičnomu obliku, na latinskomu izvorniku i u hrvatskomu prijevodu, obogaćeno iluminacijama u koloru za jedinstveno čitateljsko iskustvo.

Knjiga “Confessio – Ispovijest svetoga Patrika” dostupna je u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr, a moguće je više o njoj saznati na linku ovdje.

Bitno.net

Ovaj članak “Confessio” – Ispovijest sv. Patrika, čovjeka koji je evangelizirao Irsku se prvo pojavio na Bitno.net.

Dala sam se drugima, ali sam izgubila sebe

$
0
0

Zašto biste se i u punom zamahu majčinstva trebali nastaviti baviti onim što vas veseli

Foto: Shutterstock.com

Izišla je kružeći na glavna dvostruka vrata crkve, zatim se ponovno pojavila ušavši na bočna vrata te se ondje zaustavila čekajući me. Primivši me za ruku, požalila se: „Uopće više ne znam tko sam to ja bila prije nego što sam se potpuno predala majčinstvu.“ Pogledala sam je u oči i primijetila da su crvene na rubovima. Plakala je čitavih sat vremena koliko je trajao moj govor, toliko sam mogla zaključiti.

„Rekla si da zapišemo nekoliko stvari koje smo voljele raditi, a koje smo ostavile po strani otkada smo postale majke, ali zaista ne znam! Od djeteta svojih roditelja postala sam žena svog muža, pa majka svoje djece… ali tko sam ja zaista? Kažeš da sam stvorena tako čudesno, ali ne znam. Jednostavno ne znam.“ Ponovno su počele teći suze.

Okrenuvši stolice jednu prema drugoj, sjele smo, koljena su nam se dodirivala. Nježno sam se nasmiješila te joj rekla: „Bog je tako dobro obavio svoj posao kada te je stvorio.“ Ona je slegnula ramenima, zatim kimnula, a ja sam joj se približila te je potapšala ritmično po koljenu – onako kako potapšam svog sina po koljenu kada je uznemiren ili zabrinut. Bio je potreban majčinski dodir da umiri njezino majčinsko srce.

„Sjećaš li se ijedne knjige koju si čitala kao dijete?“ upitala sam.

Male žene“, odgovorila je.

„Jedna od mojih omiljenih,“ složila sam se.

„Čitala sam je svojim djevojkama jednom ili dvaput u proteklih deset godina“, rekla je smiješeći se.

„Sviđa li im se kako kuhaš?“ upitala sam.

„Da“, odgovorila je.

„A tvom mužu?“

„Da, i njemu isto.“

„Voliš li kuhati za njih?“

„Nedjeljni ručak najviše.“ Ponovno se nasmiješila.

Dok sam je lijevom rukom i dalje tapšala po nozi, nagnula sam se i iz svoje torbice izvadila mali rokovnik. Otvarajući ga nespretno, jer nisam htjela prekinuti ritmični tap-tap-tap, zabilježila sam dvije riječi:

Čitanje

Kuhanje.

Jednu odmah ispod druge, a one kao da su pozivale da ih se pretvori u malo opsežniji popis.

„Reci mi nešto o svom domu. Uređuješ li ga? Pozivaš li druge ljude u njega?“

„Da“, odgovorila je. Pa sam dodala:

Uređivanje

Druženje.

„A što je s glazbom? Voliš li slušati glazbu?“ Podignula sam pogled s našeg rastućeg popisa i vidjela potpunu radost kako izbija iz njezinih očiju, kao da je nešto napuklo i otvorilo se, propuštajući svjetlost.

„Oduvijek sam voljela glazbu, a i moje djevojke također. Kod kuće stalno slušamo glazbu. Većinom našu omiljenu radio stanicu Pandora, ali nekada sviram i klavir. Ili sam barem prije svirala. Zapiši i to, hoćeš?“

Zapisala sam:

Glazba.

Prestala sam je tapšati te sam objema rukama pažljivo istrgnula papir iz korica, pružajući ga ženi ni po čemu drugačijoj od bilo koje druge žene, a opet potpuno jedinstvenoj, čudesno satkanoj u njezino vlastito ja.

„Bog je učinio čudesnu stvar kada je od tebe načinio kućanicu, odgajateljicu, kuharicu, glazbenicu i majku. On ne želi da se izgubiš u tom požrtvovnom poslu majčinstva, već da sebe pronađeš u njemu.“

To isto vrijedi i za vas.

Uspješni ste u stvaranju vlastitog doma, ali ne zaboravite da se i vi u njemu trebate osjećati kao kod kuće.

Bez obzira na to što se nalazi na vašem popisu, ma kako opširan ili siromašan se činio na papiru, Bog je učinio predivnu stvar kad vas je stvorio s vašim posebnim strastima i zadovoljstvima, a onda vam dao ljude! Naravno, možda vam se čini da ti ljudi zauzimaju većinu prostora u vašem životu, ali među njima ima mjesta i za vas. Ima mjesta za poglavlje knjige prije spavanja, za pjesmu odsviranu na klaviru nakon što ste djecu poljubili za laku noć, za to da osvježite svoju najdražu sobu novim slojem boje ili lijepim vijencem ukrasite ulazna vrata, za druženje uz večeru za vašim obiteljskim stolom…

U vašem domu ima mjesta za vas ako si ga sami stvorite – ako sebi budete prioritet.

Ovdje se ne radi o onome da „ako mama nije sretna, nitko drugi neće biti sretan“. Ovdje se radi o VAMA, jednoj prelijepoj osobi, koju je na jedinstven način stvorio Tvorac neba i zemlje, a koja slavi svoje vlastito čudesno stvoreno djelo.

Mame tako dobro znaju njegovati jedinstvene čudesne talente i blaga koji se kriju u ljudima u njihovu domu. One uvijek citiraju Psalam 139. „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno.“ Ali te riječi ne govore o našoj djeci, već o nama, napisane su u prvom licu. To je moja pjesma, a isto je tako i vaša. Stvoreni smo čudesno, stoga napravimo ponovno mjesta za sebe u našoj svakodnevnoj rutini.

Budite ponovno nit koja unosi svrhu u tkanje vašeg obiteljskog života!

 

Wendy Speake | www.ibelieve.com

Prijevod: Marija Galić | Bitno.net

Ovaj članak Dala sam se drugima, ali sam izgubila sebe se prvo pojavio na Bitno.net.

Viewing all 41856 articles
Browse latest View live


<script src="https://jsc.adskeeper.com/r/s/rssing.com.1596347.js" async> </script>