Dva znanstvena tima su neovisno jedan od drugoga istražili crvenu mrlju na hostiji. To su bili tim Ureda za sudsku medicinu u Wrocławu i još jedan u Szczecinu i oni su u odvojenim istraživanjima došli do istih rezultata

Prizor s današnje tiksovne konferencije. Foto: Gosc Niedzielny

Povjerenstvo koje je utemeljila biskupija poljskog grada Legnica i koje je imalo za cilj istražiti događaj iz prosinca 2013. u kojem se na posvećenoj hostiji neobjašnjivo pojavila crvena mrlja, održalo je jutros tiskovnu konferenciju i objavilo – znanstvenici su utvrdili kako analizirani materijal s hostije ima ljudsko podrijetlo, te je riječ o srčanom mišiću.

Povjerenstvo je tako rezimiralo svoj dvogodišnji rad na utvrđivanju je li događaj u crkvi Sv. Hijacinta doista euharistijsko čudo. Na misi održanoj točno na Božič u toj crkvi, tijekom udjeljivanja pričesti vjernicima jedna od posvećenih hostija pala je na pod. Prema liturgijskim pravilima, hostija je potom stavljena u posudu s vodom, kako bi se rastopila, a posuda je položena u svetohranište. Nakon nekoliko dana otkriveno je da hostija nije rastopljena, nego se na njoj pojavila crvena mrlja. Ono što je uslijedilo bilo je osnivanje povjerenstva prema naredbi biskupa legničkog Zbigniewa Kiernikowskog, a povjerenstvo je imalo za cilj utvrditi okolnosti cijelog događaja.

Danas je članica tog povjerenstva dr. Barbara Engel rekla kako je ono angažiralo dva znanstvena tima koji su neovisno jedan od drugoga istražili prirodu crvene mrlje na hostiji. To su bili tim Ureda za sudsku medicinu u Wrocławu i još jedan u Szczecinu i oni su u odvojenim istraživanjima došli do istih rezultata.

“Utvrđeno je kako je, iako se to ne može tvrditi s potpunom sigurnošću, navjerojatnije riječ o djeliću srčanog mišića i to s promjenama karakterističnim za mišićno tkivo u agoniji. Istraživanja su sprovedena s ultraljubičastim mikroskopima i utvrđena je nazočnost tkiva ljudskog podrijetla. Iz analiziranog materijala uzeti su i uzorci DNK”, rekla je Engel.

Dr Tadeusz Dąbski, dužnosnik Biskupijskog crkvenog suda, izjavio je kako je povjerenstvo imalo za cilj utvrditi činjenice.

“Moralna sigurnost temelji se na dokazima i činjenicama. A svi dokazi prikupljeni dosad pokazuju da ovi događaji imaju obilježja euharistijskog čuda. Ali, konačna odluka o tome pripada Svetoj stolici”, rekao je.

Župnik crkve Sv. Hijacinta Andrzej Ziombra rekao je, pak, da je dobio dopuštenje od biskupa da promijenjenu hostiju stavi na odgovarajuće mjesto u crkvi kako bi mogla biti štovana. Ono što će sada uslijediti bit će praćenje duhovnih plodova izlaganja relikvijara s hostijom i mogućih uslišanih molitvi i danih milosti vjernika koji dođu klanjati pred Presvetim Sakramentom.

Ovo je u relativno kratkom vremenu već drugo događanje u Poljskoj povezano s euhristijskim čudima. U gradu Sokółki 2008. se u crkvi sv. Antuna Padovanskog dogodila ista stvar. Hostija koja je pala na pod stavljena je u vodu, ali se nije rastopila nego se na njpj pojavila crvena mrlja. Istraživanja dvoje znanstvenika iz grada Białystoka pokazala su da je riječ o srčanom mišiću ljudskog podrijetla. Nakon toga je nadbiskup Edward Ozorowski dopustio javno izlaganje hostije u relikvijaru. Danas crkvu Sv. Antuna posjećuje tisuće hodočasnika.

O ovom, kao i drugim euharistijskim čudima pa i onom zabilježenom u Ludbregu, pišu u svojoj knjizi “Dokazi nadnaravnog” poljski autori Grzegorz Górny i Janusz Rosikon. U toj knjizi posvećenoj čudima i nerazjašnjenim fenomenima u kršćanstvu, pišu kako je Crkva dosad priznala 132 euharistijska čuda. A kako sada izgleda, priznat će uskoro i još jedno u Poljskoj.

“Još jedno euharistijsko čudo u Poljskoj. Nešto se sprema. Dolaze važna i sigurno teška vremena za vjernike. Gospodin Bog želi nas ojačati, dati nam potvrdu naše vjere. Ali, ugodno i lako sigurno neće biti”, komentirao je katolički publicist Tomasz Terlikowski znanstvenu potvrdu euharistijskog čuda u Legnici.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Posvećena hostija pretvorila se u dio srčanog mišića u agoniji se prvo pojavio na Bitno.net.

Vijeće Europe uputilo je opomenu Italiji zbog “ozbiljnih poteškoća” s kojima se suočavaju žene koje žele izvršiti pobačaj.

Foto: Shutterstock.com

Opomena je uslijedila nakon prigovora najvećeg talijanskog sindikata CGIL (Konfederacija talijanskih radničkih sindikata) kako zbog sve većeg broja liječnika koji ulažu prigovor savjesti žene moraju potražiti alternativna i za zdravlje često opasna rješenja ili pobačaj obaviti u inozemstvu.

“Ovakve situacije mogu uključivati značajne rizike za zdravlje i dobrobit žena, što je u suprotnosti s pravom na zaštitu zdravlja”, stoji u priopćenju Vijeća Europe u kojemu se upozorava na navodnu diskriminacije liječnika koji obavljaju pobačaje, a kojih je u Italiji sve manje.

I dok glavna tajnica CGIL-a Susanna Camusso ne krije zadovoljstvo opomenom Vijeća Europe smatrajući ju “važnom jer potvrđuje obvezu poštivanja zakona 194 koji ne smije ostati samo slovo na papiru… te priznaje kako Država mora jamčiti pravo na besplatan i slobodan prekid trudnoće “, ministrica zdravlja Beatrice Lorenzin iznenađena je opomenom Strasbourga smatrajući je neosnovanom.

Opomenom je zatečen i izvršni direktor zaklade “Novae Terrae” Luca Volontè koji je u razgovoru za Radio Vatikan podsjetio kako je to isto Vijeće Europe 2010. godine pozvalo sve članice EU da zaštite pravo na prigovor savjesti, te Italiju proglasilo uzornim primjerom zaštite prava žena, te prava na prigovor savjesti. Posljednje priopćenje iz Strasbourga stoga je vrlo kontradiktorno.

Pravu pozadinu čitave priče, kao i ideološke motive zbog kojih je CGIL najvjerojatnije prijavio Italiju, otkriva podatak o broju talijanskih liječnika koji su uložili prigovor savjesti. Naime, u prosjeku 70%, a u nekim krajevima i 90% talijanskih ginekologa ne želi izvršiti pobačaj. Njihov je broj u stalnom porastu, a prema istraživanju profesora Filippa Varija s Rimskog pravnog fakulteta razlog je vrlo jednostavan: suvremene tehnologije sve jasnije pokazuju kako život počinje začećem, a liječnik to ne može ignorirati.

U svjetovnim medijima vijest je naravno prikazana vrlo jednostrano, dok riječi pape Franje, kojega inače vrlo često tendenciozno citiraju, s jučerašnje homilije nitko nije niti spomenuo. Papa je, očito pročitavši vijest o opomeni iz Strasbourga, upozorio kako osim krvavih progona kršćana postoje i ‘uljudni’ progoni “ogrnuti kulturom, modernošću, napretkom”.

“Katkada se nekoga ne progoni zbog svjedočenja imena Kristova, već jer želi imati i svjedočiti vrijednosti Sina Božjega. Boga Stvoritelja se dakle progoni u osobi njegove djece. Svaki dan gledamo kako moćnici donose zakone koji obvezuju da se ide tim putom, a kad neki narod ne želi te moderne, učene zakone, ne želi ih unijeti u svoje zakonodavstvo, onda ga se optuži i ‘uljudno’ progoni. Takav progon niječe čovjekovu slobodu i priziv savjesti”, kazao je papa Franjo.

Nažalost, tim istim moćnicima o kojima govori papa Franjo očito je neprihvatljiva i činjenica da je i broj pobačaja u Italiji u blagom padu. Prema izvješću talijanskog Ministarstva zdravlja, u 2014. godini izvršeno je i dalje zastrašujućih 97.535 induciranih pobačaja, no u odnosu na prethodne godine njihov je broj po prvi put manji od 100 tisuća. Upravo prepoznajući važnost pronatalitetne politike, Ministarstvo zdravlja odlučilo je 2016. godinu želi proglasiti godinom plodnosti.

Izvješće Ministarstva zdravlja za Radio Vatikan komentirala je predsjednica udruge Znanost i život i profesorica moralne filozofije sa Sveučilišta u Messini Paola Ricci Sindoni izjavivši kako ovaj podatak ukazuje na moguću pozitivnu promjenu trenda te promjenu svijesti glede poštivanja života, ali i uloge i važnosti majčinstva.

– Majčinstvu je potrebno dati novi smisao: promatrati ga ne samo kao zadaću koju treba pasivno izvršiti, kao što se smatralo početkom 20. stoljeća. Sjetimo se kako se upravo iz ovakvog razmišljanja rodila pobuna žene, gospodarice vlastite plodnosti. Danas, zbog velikog društvenog problema pada populacije moramo iznova, s novom osjećajnošću i novim rječnikom, naglasiti kako majčinstvo ne predstavlja vrijednost samo za majku, već je vrijednost koju dijeli čitavo društvo i bogatstvo koje treba cijeniti – kazala je Ricci Sindoni.

Na kraju, spomenimo kako je u svojoj pobudnici Amoris Laetitia papa Franjo još jednom jasno ponovio kako “nevino dijete koje raste u utrobi majke ima pravo na život”, te kako se “postupci usmjereni protiv tog života koji postoji za sebe i ne može postati predmet vlasništva, ne mogu prikazati kao ostvarivanje prava na vlastito tijelo”. Stoga, prema Papinim riječima, “svi zdravstveni djelatnici imaju moralnu obvezu uložiti prigovor savjesti”.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Vijeću Europe smetaju talijanski ginekolozi koji ne žele raditi pobačaj se prvo pojavio na Bitno.net.

Božja ljubav prema nama ostaje ista u svemu i unatoč svemu

Foto: Shutterstock.com

Spominje li te se Gospodin, gleda li na tebe u ljubavi? Svakako, on misli na tebe i ne zaboravlja ni posljednju vlas s tvoje glave. To nas uči vjera i u to ne smijemo sumnjati. Znam također da ti u to ne sumnjaš, ali suhoća i osjećaj praznine, zbog čega tvoja duša časovito trpi, izvlače iz tebe to tjeskobno pitanje. “Doista, Bog je tu, a ja to nisam znao”, reče sveti Jakov.

I u tome nemaš razloga sumnjati da Bog, pun ljubavi gleda na tebe. On s velikom ljubavlju prati najveće grešnike, iako možda njihovo srce jako malo o njemu želi znati. Reci mi, ne želiš li biti posve Božja svojina? Ne želiš li radosna srca vjerno ustrajati u svojoj službi? I tko je stavio u tvoju dušu tu čežnju, tu svetu želju, ako ne on u svojoj božanskoj ljubavi? Ne smiješ bojažljivo ispitivati sviđa li mu se tvoje srce. Kad promatraš njegovo božansko Srce, onda je nemoguće da mu tvoja ljubav ne pođe u susret. Nije li božansko Srce blago i krotko, puno ljubavi prema nama siromašnim grešnicima samo ako smo svjesni svoje bijede, nije li puno milosrđa prema grešnicima i nije li beskrajno dobro prema pokajnicima! Tko bi mogao ostati hladan pred tim kraljevskim Srcem koje nam je više nego očevo i majčinsko srce?

Razumijem jako dobro da bi htio biti bez nesavršenosti. Ali moraš biti strpljiv jer si čovjek, a ne anđeo. Ne smijemo nemarno prolaziti pokraj naših nesavršenosti, nego s apostolom naroda govoriti: “Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz tijela ovoga smrtonosnog?” Ali nas nesavršenosti ne smiju čuditi, a kamoli obeshrabriti. Iz toga trebamo naučiti poniznu predanost i samospoznaju, a ne obeshrabrenost i potištenost i nikada nepovjerenje prema Božjoj svemogućoj ljubavi. Pogledaj, majci se doista ne dopadaju nestašluci i pogreške djeteta, ali unatoč tomu, ona ga ljubi svakom žilicom svoga bića. Tako i Božja ljubav prema nama ostaje ista u svemu i unatoč svemu. Zato je David mogao upravo iz osjećaja svoje bespomoćnosti zavapiti Bogu: “Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Misli – sveti Franjo Saleški”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Ovaj članak Sveti Franjo Saleški o danima kada sumnjamo u Božju ljubav se prvo pojavio na Bitno.net.

Izgradnja Zida razdvajanja i nepravedna zapljena zemlje koja je pripadala kršćanskim obiteljima iz Beit Jale, nasilna je povreda mirovnoga procesa – istaknuto je u priopćenju.

Foto: shutterstock.com

Podizanje ‘zida razdvajanja’ u dolini Cremisan, početkom ovoga mjeseca ušlo je u operativnu fazu.

Nakon što su točno prije godinu dana tamošnje salezijanske redovnice, zajedno s pučanstvom, zaustavile početak izgradnje, ekipe radnika sa strojevima za kopanje, dizalicama i bagerima, opet su na djelu kako bi podigli betonske ploče visoke osam metara, na području na kojemu su se nekada nalazile stoljetne masline.

U priopćenju objavljenom putem svojih službenih kanala, Latinski jeruzalemski patrijarhat ponovno je izrazio razočaranje i osudu te operacije koju vode izraelske snage. Izgradnja Zida razdvajanja i nepravedna zapljena zemlje koja je pripadala kršćanskim obiteljima iz Beit Jale, nasilna je povreda mirovnoga procesa – istaknuto je u priopćenju.

U dokumentu se također podsjeća da je još 9. srpnja 2004. godine Međunarodni sud pravde u Haagu gradnju zida ocijenio nezakonitom, te zatražio njegovo rušenje, jednako kao i Glavna skupština Ujedinjenih naroda. A u travnju 2015. godine je i izraelski Vrhovni sud ustvrdio da zid nema nikakva opravdanja što se tiče sigurnosti Izraela.

Sam Latinski jeruzalemski patrijarh, William Shomali, nedavno je izjavio  kako u Izraelu postoji agresivna antikršćanska manjina, a u školama koje vode ultraortodoksne sljedbe djecu se uči mržnji prema kršćanima.

“Ovi ekstremisti smatraju kako trebamo napustiti Jeruzalem, jer nemamo nikakvih građanskih prava. Jeruzalem treba pripadati samo Židovima, smatraju oni. Ti ljudi nas mrze”, rekao je predstavnik latinskog jeruzalemskog patrijarhata, dodajući kako najviše te mržnje dolazi iz sjećanja na “progon Židova u prošlosti za koji je, kažu, odgovorna Crkva”.

Sam papa Franjo u nedavnom je intervjuu nakon povratka iz Meksika, ustvrdio kako ne treba razmišljati samo o “izgradnji zidova”, već i o “stvaranju mostova” među ljudima.

Tino Krvavica, Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Izrael opet gradi Zid razdvajanja na štetu kršćana se prvo pojavio na Bitno.net.

Torinsko platno i relikvija iz Španjolske za koju tradicija vjeruje da je rubac koji je stavljen na Isusovo lice odmah nakon smrti, podudaraju se u rasporedu krvavih mrlja na njima i njihovoj strukturi

Torinsko platno i relikvija Sudarija iz Ovieda, za koji tradicija vjeruje da je rubac koji je stavljen na Isusovo lice odmah nakon smrti, podudaraju se u rasporedu krvavih mrlja na njima i njihovoj strukturi, što znači da su oba platna prekrivala lice istog čovjeka, potvrdilo je istraživanje španjolskih stručnjaka.

Istraživanje koje je predvodio dr. Juan Manuel Miñarro, sveučilišni profesor skulpture iz Seville, sponzorirao je Španjolski centar za sindonologiju (sindonologija – znanost koja se bavi proučavanjem Torinskog platna, op. a.), a temeljilo se na metodama forenzike i geometrije.

Kako su objavili mediji, dr. Miñarro je u zaključcima istraživanja napisao da je ono pokazalo “broj korelacija između dviju relikvija koji je puno veći od onoga koji pravosudni sustavi diljem svijeta priznaju kada je riječ o identifikaciji neke osobe”. Forenzički standardi predviđaju od 8 do 12 takvih korelacija. Ovdje ih je pronađeno 20.

Kako prenosi stranica Aleteia.org, istraživanje je otkrilo “važna podudaranja” u glavnim morfološkim karakteristikama mrlja (tip, veličina i međusobni raspored), njihovom broju i položaju, te nekim specifičnim mrljama od karakterističnih rana koje se pojavljuju na oba platna.

Podudarnost oba platna vidljiva je posebno u ranama na području čela, kao i nosa, te desnog obraza.

Miñarro je objasnio kako postoje “morfološke razlike” između mrlja, ali da su one posljedice činjenice da je “kontakt dva platna s licem bio međusobno različit u smislu trajanja, jačine prianjanja i točnog položaja”.

Bez obzira na te varijacije, za Španjolca i njegov znanstveni tim nema nikakve sumnje da su oba platna bila na licu istog čovjeka.

“Ovo nije automatski dokaz da je ta osoba bila Isus Krist, ali ovo istraživanje nas jasno vodi prema tome da može jasno dokazati da su Torinsko platno i Sudarij bili omotani oko lica istog čovjeka”, rekao je Miñarro.

Ovo nije prvo takvo istraživanje koje je došlo do fascinantnih rezultata usporedbom dvaju Kristovih relikvija. Kako je to u svojoj knjizi “Svjedoci otajstva” napisao poljski publicist Grzegorz Górny, Sudarij koji se u španjolskom gradu Oviedu nalazi još od 761. i časti se kao rubac koji je bio na glavi mrtvog Krista, bio je i ranije uspoređivan s Torinskim platnom. Tako je sindolog Alan Wangher svojedobno proveo istraživanje koje je pokazalo da krv na oba platna pripada muškarcu i da je grupe AB. Poklapali su se i razmjeri nosa žrtve čija je duljina bila 8, a širina 2 centimetra. U oba slučaja nos je bio oteknut na desnoj strani i nakrivljen na nju, a na desnom obrazu nalazila se velika rana. Kao i u ovom novom istraživanju, otkrivene su podudarnosti rana na području čela – ranama nanesenim trnovom krunom.

U istoj knjizi Górny navodi kako je platno iz Ovieda bilo stavljeno na Kristovu glavu još dok je bio na križu, kako bi se zaustavilo obilno krvarenje iz nosa i ustiju. Potom, kada je tijelo bilo položeno, skinuto je i ponovno stavljeno na lice, ali ovaj put drugačije presavijeno. Znanstvenici su na njemu precizno lokalizirali mrlju koja je nastala nakon što je netko dlanom stisnuo nos umrloga kako bi zaustavio krvarenje. Sve se to slaže sa židovskim pogrebnim običajima koji su temeljeni na vjerovanju da se u čovjekovoj krvi nalazi njegova duša. Zato niti jedna kap krvi pokojnika nije smjela biti izgubljena.

Sudarij je skinut s Isusova lica u grobnici, nakon što mu je tijelo premazano mirnom i alojom i omotano u platno koje se danas čuva u Torinu. Vjeruje se kako su oba platna apostoli Petar i Iva pronašli u praznoj grobnici u koju su ušli na uskrsno jutro. Kako piše Sveto pismo:

“Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.” (Iv, 20, 5)

Ono što je dodatno zanimljivo u svemu ovome jest da su znanstvenici svojedobno pronašli podudaranja između Torinskog platna i još jedne Kristove relikvije – Tunike iz Argenteuila. Kako smo svojedobno pisali, znanstvenici su otkrili kako se tragovi krvi na tunici za koju se vjeruje da je Isusova halja za koju su se kockali vojnici na Golgoti precizno poklapaju s tragovima rana na platnu. Polaganje slika dviju tkanina jedne na drugu dovelo je znanstvenike do zaključka da su obje umrljane krvlju istoga muškarca.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Novo istraživanje potvrdilo: Torinsko platno i Sudarij iz Ovieda prekrivali su lice istog čovjeka se prvo pojavio na Bitno.net.

Volim te jer si me učinila ocem. Jer si hrabra. Zbog svega onog što zajedno sanjamo.

Foto: www.stocksnap.io

Ne volim te zato što si najljepša, već zato što daruješ sve ono lijepo što imaš meni i našoj djeci.

Ne volim te zato što imaš najljepše tijelo, nego zato što su na njemu znakovi onoga što smo zajedno živjeli.

Ne volim te jer imaš plave, zelene ili smeđe oči, već zato što su one gledale isti horizont koji su gledale i moje.

Ne volim te zato što si diplomirala, već zato što si odlučila riskirati život, stavljajući sve ono što znaš na služenje mladima.

Ne volim te jer si u kontaktu s važnim osobama, nego zbog načina na koji postupaš s bakama i djedovima u našoj obitelji.

Ne volim te jer si najbolja kuharica na svijetu, već zato što znaš pripremiti život na blagoj vatri.

Ne volim te zato što dijelimo hobije i zato što si savršena partnerica za avanture, već zato što si me naučila da je ponekad dovoljno htjeti sudjelovati u hobiju drugoga.

Ne volim te jer si savršena supruga 20. stoljeća, već zato što se boriš da budeš žena, majka i supruga u 21. stoljeću.

Ne volim te zato što si najzabavnija osoba na svijetu, već zato što se ponovno zaljubim u tebe kad se smiješ.

Ne volim te zato što nemam drugog izlaza, nego zato što biram voljeti te svakoga jutra.

Volim kako se budiš. Zbog kave napravljene u žurbi bez šećera. Jer uvijek trčeći izlaziš iz kuće. Zbog one tvoje plave košulje od prije sto godina. Zbog tvog pokrivača i zbog toga što se poslije večere baciš na kauč.

Volim te zbog tvoje naklonosti. Jer si me naučila da jedan zagrljaj može obuhvaćati cijeli svemir.

Volim te jer mi se povjeravaš. Jer me želiš vidjeti sretnog. Jer poštivaš ono što jesam, jer mi dopuštaš da to budem.

Volim te jer si me na prvom spoju odvela u bar. Zbog načina na koji se daruješ mojoj obitelji i zbog ljubavi kojom prihvaćaš moju zemlju, moju priču, moju prošlost.

Volim te jer sam s tobom upoznao Rim i jer sam se s tobom popeo na Eiffelov toranj.

Volim te jer si me učinila ocem. Jer si hrabra. Zbog svega onog što zajedno sanjamo. Volim te zbog bijelog cvijeća, otvorene kuće i zbog toga što napraviš prostora za ono nepredviđeno.

Volim te jer prihvaćaš svoje slabosti i jer si me uvijek prihvaćala s mojima. Volim te zbog tvog pozornog uha, čistog pogleda, zbog tvog slatkog srca.

Volim te jer shvaćaš bit Boga, koji je nježnost i zato što si Njegovo svjedočanstvo bivajući jednostavno takva kakva jesi.

Santi Casanova| Aleteia.org

Prijevod: Monika Šagolj | Bitno.net

Ovaj članak Evo zašto volim svoju ženu! se prvo pojavio na Bitno.net.

Kardinal Timothy Dolan, nadbiskup New Yorka i jedan od najprominentnijih članova američkog episkopata, dao je intervju za američku stranicu Religion and Politics, u kojem je progovorio o problemu izbjeglica iz katoličke perspektive, papi Franji, filmu Spotlight i mnogim drugim temama. Bitno.net donosi najzanimljivije dijelove tog intervjua.

Foto: Facebook

Kardinal Timothy Dolan započeo je svoj strmoglavi uspon među svjetla medijskih reflektora nakon što se javno suprotstavio predsjedniku SAD-a Baracku Obami oko njegova najvećeg projekta, državnog zdravstvenog osiguranja, tzv. ‘Obamacarea’. Njegova popularnost, osobito među američkim građanima, osobito onima konzervativnog usmjerenja, narasla je toliko da ga je časopis Time 2012. uvrstio među 100 najutjecajnijih osoba u svijetu.

Unatoč svojim konzervativnim stavovima, njegova razigrana pojava učinila ga je poželjnim i u nekršćanskim medijima, a nakon ostavke pape Benedikta XVI. slovio je i kao jedan od izglednih kandidata za novog Svetog Oca.

Međutim, jedna od točaka gdje se kardinal Dolan “sukobio” s mišljenjima konzervativnih američkih građana svakako je pitanje imigracije. Tako je i u svom posljednjem intervjuu za američku stranicu Religion and Politics istaknuo kako u američkoj povijesti postoji “konstantna zarazna crta – sumnjičava u najboljem, a mrzeća u najgorem slučaju, prema useljeniku, strancu”.

“Ona je nesretni dio američke povijesti i potpuno je iracionalna jer, osim ako niste pripadnik Indijanaca, svi smo mi imigranti ili djeca imigranata”, ustvrdio je kardinal Dolan, dodavši kako su često upravo katolici bili meta protuuseljeničkih napada, organiziranih od strane bijelih protestanata i skupina kao što je Ku Klux Klan.

“Politički nativizam bio je osobito snažan 30-ih, 40-ih i 50-ih godina 19. stoljeća. U to vrijeme radilo se o organiziranoj mržnji bijelih protestanata prema katoličkim useljenicima. Danas je to modificiralo u opći prijezir prema useljenicima. Danas govorimo o organiziranijem otporu prema ‘latinosima’ i muslimanima”.

Dolan je pritom posebno naglasio kako su poštovanje i ljubav prema imigrantima “biblijski utemeljeni” te kako “proistječu iz naše vjere”: “To je jedno od najjasnijih učenja na svetopisamskim stranicama. Prihvatiti izbjeglicu, useljenika je izvanredna točka među biblijskim krjepostima. Stoga to rezonira u nama. Zato nam je (Katoličkoj Crkvi, op.a.) to toliko važno.”

Kardinal Dolan također se dotaknuto otvorenosti pape Franje i njegova posjeta Sjedinjenim Američkim Državama: “Ono što me dotiče jest iznenađenost pape Franje time što su ljudi uopće zainteresirani za njega. Kada smo ušli u Central Park (glavni gradski park i simbol New Yorka, op.a.) rekao je: ‘O moj Bože, pogledaj sve ove ljude.’ Kao da nije mogao vjerovati da su oni tamo radi njega, a to je zato što ima autentičnu poniznost i osjećaj za skromnost. To me snažno dotaklo.”

Newyorški nadbiskup također je istaknuo kako Papina usmjerenost na marginalizirane dotiče veliki broj Amerikanaca, osobito obične ljude koji do sada nisu bili zainteresirani za katoličanstvo ili vjeru, nadodavši kako je to odlična prilika za evangelizaciju: “Sam pozitivni interes, kao i pozitivna procjena katoličanstva od strane ljudi na ulici, nije nešto na što smo navikli. Stoga, carpe diem, iskoristi dan, vrijeme je da ‘sakupimo sijeno dok sunce sije’ jer će jednom prestati.”

“Ono gdje to posebno primjećujem jest kod nezadovoljnih katolika. Oni će često reći: ‘Ovaj čovjek učinio je da preispitam svoje korijene i ponovno procijenim svoju vjeru na pozitivan način’… Sve što možete reći na to je ‘aleluja!'” poručio je kardinal.

O filmu ‘Spotlight’, koji se bavi novinarskim otkrivanjem pedofilskih skandala u Bostonskoj nadbiskupiji, kardinal Dolan istaknuo je kako nije pogledao film, ali je čuo pozitivne stvari o njemu: “Iz onoga što sam čuo ti događaji su vrlo pošteno i objektivno prikazani u filmu”, međutim pritom je istaknuo kako također smatra da je vrijeme da se reflektor (igra riječi, eng. spotlight, op.a.) usmjeri na “sve dobre stvari koje je Crkva učinila”.

Upitan o problemima koji potresaju New York i kako ih riješiti, Dolan je poručio: “Vidite, glavni izazov s kojim se suočavamo je isti izazov koji su imali apostoli 30 sekundi nakon što su primili Duha Svetoga na prvu Pedesetnicu. Kako ćemo učinkovito, uvjerljivo, šareno, vjerodostojno, milostivo predstaviti osobu, poruku i poziv Isusa Krista. To je naš glavni posao. Sve druge stvari moraju proizaći iz toga. Mi katolici (…) ponekad se toliko zaokupiramo, možemo to nazvati, održavanjem institucija da zaboravimo našu misiju.”

“Ako smo uzbuđeni, entuzijastični i učinkoviti u toj misiji nećemo se morati brinuti oko spajanja (više) župa u jednu jer će one biti prepune. Nećemo se morati brinuti oko držanja naših škola otvorenima jer ćemo imati liste čekanja. Nećemo se morati toliko brinuti hoćemo li uspješno obući siromašne, nahraniti gladne, izliječiti bolesne i poučiti neupućene jer ćemo imati toliku predanu jezgru ljudi spremnih na to da ništa neće biti nemoguće. To je ono što trebamo ponovno zadobiti”, zaključio je kardinal Dolan.

Cijeli intervju na engleskom jeziku pročitajte OVDJE.

Tino Krvavica, Religion and Politics | Bitno.net

Ovaj članak Kardinal Dolan: Vrijeme je da se ‘reflektor’ usmjeri na sve dobre stvari koje je Crkva napravila se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti Otac imenovao je 730 misionara iz cijeloga svijeta, a među njima i 4 misionara iz Hrvatske te 4 iz Bosne i Hercegovine, sa zadaćom da propovijedaju Božje milosrđe i pozivaju vjernike na obraćenje i pomirenje s Bogom s ovlašću da odrješuju i od grijeha pridržanih Apostolskoj Stolici.

Foto: Shutterstock.com

Generalni vikar Đakovačko-osječke nadbiskupije Ivan Ćurić uputio je svim svećenicima, redovnicima i redovnicama obavijest i preporuku u kojoj navodi imena „misionarâ milosrđa” s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Podsjeća kako je papa Franjo u buli Misericordiae vultus najavio da će u sve biskupije svijeta odaslati „misionare milosrđa”, koji će kao živi znak Očeva praštanja imati vlast odriješiti i one grijehe koji su, u skladu s odredbama Zakonika kanonskoga prava, pridržani Apostolskoj Stolici. Stoga je Sveti Otac imenovao 730 misionara iz cijeloga svijeta, a među njima i 4 misionara iz Hrvatske te 4 iz Bosne i Hercegovine, sa zadaćom da propovijedaju Božje milosrđe i pozivaju vjernike na obraćenje i pomirenje s Bogom s ovlašću da odrješuju i od grijeha pridržanih Apostolskoj Stolici.

Misionari milosrđa u Hrvatskoj su: Goran Rukavina, OFMCap (Sisačka biskupija), Žarko Lučić, OFMCap (Splitsko-makarska nadbiskupija), Bože Vuleta, OFM (Splitsko-makarska nadbiskupija) te Ante Vučković, OFM (Splitsko-makarska nadbiskupija). Misionari milosrđa u Bosni i Hercegovini su Ivan Landeka, OFM (Mostarsko-duvanjska biskupija), Milan Lončar, OFM (Mostarsko-duvanjska biskupija), Slavko Topić, OFM (Vrhbosanska nadbiskupija) te Josip Ikić, OFM (Vrhbosanska nadbiskupija).

„Na tragu Papina poziva, ali i poziva našega nadbiskupa Đure, kojega nam je uputio u svojoj Okružnici povodom Jubileja milosrđa, preporučujemo braći svećenicima, napose župnicima i rektorima crkava, mogućnost da se u župnim i drugim zajednicama u našoj Nadbiskupiji organiziraju “misije milosrđa”, upravo pod vodstvom gore navedenih misionara”, navodi se među ostalim u preporuci mons. Ćurića.

smn.hr | Bitno.net

Ovaj članak Ovo su imena svećenika u Hrvatskoj i BiH koji su ovlašteni odrješivati od najtežih grijeha se prvo pojavio na Bitno.net.

Već postoje studija i nacrt radova koje je pripremilo Nacionalno tehničko sveučilište iz Atene, i s kojim se svi slažu. Obnova Isusova groba trebala bi trajati osam mjeseci, i završiti početkom 2017. godine. Do sada se, međutim, govorilo da bi radove trebale financirati tri vjeroispovijesti, grčka Vlada i privatni dobročinitelji.

Foto: Gregory Gerber/Shutterstock.com

Kraljevskim proglasom objavljenim 10. travnja, jordanski je kralj Abdullah II. obavijestio o odluci da financira obnovu Isusova groba u crkvi Svetoga groba u Jeruzalemu – objavila je jordanska tiskovna agencija Petra. O toj je inicijativi obaviješten i jeruzalemski grčko-pravoslavni patrijarh Teofil Treći.

Obnovu su prije dva tjedna najavile tri kršćanske vjeroispovijesti u čijoj je nadležnosti crkva Svetoga groba, odnosno grko-pravoslavci, franjevci Kustodije Svete Zemlje i Armenci. Obnova je potrebna zbog štete na crkvi uzrokovane vlagom iz daha tisućâ hodočasnika, te dimom svijećâ.

Već postoje studija i nacrt radova koje je pripremilo Nacionalno tehničko sveučilište iz Atene, i s kojim se svi slažu. Obnova Isusova groba trebala bi trajati osam mjeseci, i završiti početkom 2017. godine. Do sada se, međutim, govorilo da bi radove trebale financirati tri vjeroispovijesti, grčka Vlada i privatni dobročinitelji.

Vijest Hašemitske Kraljevine patrijarh Teofil III. je primio kao gestu izrazite velikodušnosti. Uloga koju Jordan ima u zaštiti nazočnosti kršćana u Svetoj Zemlji – istaknuo je patrijarh – jasna je i neporeciva. Kralj Abdullah upravlja naporima svih Jordanaca u sijanju sjemena ljubavi i bratstva među muslimanima i kršćanima, u ovo doba u kojemu u sektaškim ratovima izgaraju čitave nacije – napomenuo je patrijarh Teofil Treći.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Jordanski kralj Abdullah II. financirat će obnovu Isusova groba se prvo pojavio na Bitno.net.

Neki kritičari kažu da je štovanje relikvija plod vremena u kojemu je vladalo praznovjerje i zato bi ga trebalo ukinuti.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Mnogi protestanti zaziru od sakramentalnih aspekata katoličanstva – što znači da ne zaziru samo od sedam sakramenata. Danas čak i mnogi katolici pogrešno shvaćaju upotrebu sakramentalâ. Mnogima se ne sviđa miješanje duha i materije, prenošenje nečega što je duhovne naravi, kao što je milost, materijalnim tvarima. A upravo su to sakramenti. Obične materijalne tvari – kao što su voda, vino, kruh, ulje i polaganje ruku – imaju kao učinak prenošenje milosti. To se može reći i za sakramentale, kao što su medalje, posvećene palmine grančice, posvećena voda i pepeo. Propisanom upotrebom sakramentalâ nadolazi milost. A tu su još i relikvije svetaca – taj golemi bauk.

Nijedan katolik nikad nije tvrdio da relikvije imaju »magičnu moć«. Sakramentalni sustav posve je oprečan magiji. U magiji se nešto što je materijalno smatra uzrokom nečega što je duhovno. Od uzroka koji je nižega reda očekuje se da proizvede učinak višega reda. Sakramenti, pa prema tome i sakramentali i relikvije, ne prisiljavaju Boga da se ponaša na određeni način. Njihova upotreba ovisi o Bogu koji je utvrdio njihovu djelotvornost. Korijen njihovih učinaka je božanski, a ne naravan. Bog odobrava upotrebu relikvija; ovdje nije riječ o tome da svećenici svojom vlastitom moći »nadvladavaju« Boga, a magija se svodi baš na to.

Kao klasični argument protiv relikvija koristi se argument protiv relikvija Svetoga križa. Kad bismo sakupili na jedno mjesto sve tobožnje komadiće Svetoga križa, kažu oni, dobili bismo dovoljno drveta da od njega možemo izgraditi jedrenjak.

Što je s tim? Ova je optužba prava glupost. Godine 1870. Francuz Rohault de Fleury popisao je sve relikvije Svetoga križa, uključujući i one za koje se govorilo da su nekada postojale, ali su se u međuvremenu izgubile. On je pobrojio postojeće relikvije i procijenio količinu izgubljenih tijekom povijesti. Zatim je zbrojio jedne i druge i otkrio da svi ti fragmenti, kad bismo ih slijepili, ne bi sačinjavali više od jedne trećine križa. Sablazan nije bila u tome što je drva bilo previše. Sablazan je bila u tome što se najveći dio Svetoga križa, nakon što je pronađen, ponovno izgubio.

Jesu li neke relikvije lažne? Ima li među njima krivotvorina? Ima. Međutim, u većini su slučajeva relikvije autentične, ili postoji razlog za uvjerenje da bi mogle biti autentične, iako pravih dokaza nemamo. Uzmite, naprimjer, Torinsko platno koje znanstvenici proučavaju već nekoliko godina. Pošteniji znanstvenici priznaju da eksperimentima ne mogu pouzdano utvrditi da je u to platno bio doista umotan Krist. Oni priznaju da je to nemoguće utvrditi. Međutim, oni isto tako kažu da bi uskoro mogli otkloniti mogućnost prijevare. Dokazali su da je u to platno bio umotan netko tko je razapet na križu na isti način kao Krist, i to otprilike u isto vrijeme i u istom području u kojemu je on raspet.

Oni koji žele sumnjati uvijek će imati razloga za to. A ako je to slučaj s Torinskim platnom, onda je to još više slučaj s drugim relikvijama koje nisu bile podvrgnute tako pomnom ispitivanju. Skeptici će uvijek moći reći: »To ne mora biti tako-i-tako«, i mi ćemo morati priznati da je to točno. Možda se dogodila pogreška, možda su umjesto pravih relikvija podmetnute krivotvorine.

Relikvije vrednujemo isto onako kako vrednujemo dobru vjeru koja stoji iza bilo čega drugoga. Je li George Washington doista spavao u krevetu za koji su nam to rekli? Želimo li to saznati, moramo se poigrati detektiva. Možda nikad nećemo saznati istinu. Možda se moramo osloniti na vjerojatnost. S druge strane, može nam se dogoditi da nam u ruke dođe nepobitan dokaz kojemu ne bi mogao povjerovati jedino čudak ustrajan u tvrdnji da George Washington nikada nije postojao.

Isto je i s relikvijama. U neke naprosto ne možemo sumnjati. Autentičnost drugih toliko je vjerojatna da bi bilo potpuno nerazborito sumnjati u nju. Treće su vjerojatno autentične. A, opet, vjerojatnost da bi neke od njih bile autentične krajnje je upitna – iako ne bismo smjeli odbaciti čak ni najveći dio takvih relikvija kako nam se ne bi dogodilo da pogriješimo i odbacimo doista pravu relikviju. Moramo stalno imati na umu ono što Crkva kaže o relikvijama. Ona ne kaže da u njima postoji magična moć. Ni u relikviji ni u bilo kojem sakramentalu, pa bila ona i kost sv. Petra, ili voda iz Lourdesa, ne postoji ništa što posjeduje sposobnost izlječenja. Crkva samo kaže da su relikvije prilika da Bog pokaže svoja čuda. Crkva na taj način slijedi Sveto pismo.

To nije točno, kažu naši kritičari. Čak i kad bi se dokazalo da su relikvije autentične, ne bismo ih trebali štovati, jer Sveto pismo ne kaže ni riječi o relikvijama. Je li to točno? Pogledajmo što o tome kaže Sveto pismo. Elizejeve kosti oživjele su mrtvaca: »Elizej zatim umrije i pokopaše ga. A pljačkaške čete Moabaca napadale zemlju svake godine. Dogodilo se te su neki, pokapajući čovjeka, opazili razbojnike: baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge« (2 Kr 13,20–21). Neka je žena prestala krvariti dodirnuvši se poruba Kristova ogrtača (Mt 9,20–22). Bolesni su izliječeni kad je Petrova sjena pala na njih (Dj 5,15–16). »Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovim tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili« (Dj 19,11–12).

Ako ovo nisu primjeri upotrebe relikvija, što su onda? U Elizejevom su primjeru prorokove kosti oživjele mrtvaca, isto kao i u Lazarevom o kojem izvještava Novi zavjet. U novozavjetnim se slučajevima za izlječenje koriste materijalne tvari (ogrtač, sjena, maramica i pregača). Postoji potpuna podudarnost između sadašnje katoličke prakse i stare prakse. Svi oni koji danas odbacuju katoličke relikvije kao prijevaru trebali bi također odbaciti i ove biblijske izvještaje i također ih proglasiti prijevarom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Ovaj članak Je li štovanje relikvija svetaca praznovjerje iz mračnih vremena? se prvo pojavio na Bitno.net.

Cilj teksta pobudnice nije dakle učiniti jednu revoluciju u Crkvi, nego nastaviti jedno „milosrdno pastoralno obraćenje“ (br. 201 i 293). Ovo je zasigurno nešto novo, evanđeosko i bez sumnje misionarsko, iako ne u onoj mjeri u kojoj se to očekivalo u masovnim medijima.

Foto: Flickr.com/US Papal Visit

Konačno je objavljen posljednjih godina najiščekivaniji dokument Učiteljstva Crkve koji bez sumnje označuje jedan preokret u pontifikatu pape Franje. Ovo iščekivanje još su više povećavala ogromna očekivanja nastala prilikom dviju Sinoda o obitelji koja je predmet velikih rasprava unutar Crkve. Imamo stoga sad prve smjernice.

Onaj tko je očekivao promjenu u doktrini Crkve neće biti zadovoljan i ostat će razočaran. Jedna premisa, neprestano ponavljana, bila je ta da je svrha Sinoda pastoralna, a ne doktrinalna. Ipak, mnogi to nisu htjeli razumjeti.

Ne samo to! Onaj tko je očekivao da će apostolska pobudnica pape Franje ići dalje od Sinoda, također će ostati razočaran. Mnogi su to priželjkivali, nakon što su pročitali „Relatio finalis“ četrnaeste generalne skupštine Biskupske sinode, jer se na njoj nije odgovorilo na mnoga pitanja iz prethodne rasprave. Sada vidimo da čak ni Papa nije htio odgovoriti na njih. Na isti način, kao što se tijekom Sinode nije na eksplicitan način spomenulo pripuštanje pričesti i ispovijedi ponovno vjenčanih, tako se to ne spominje ni ovdje. Papa u iskazivanju svojih osobnih stavova nije htio ništa drugo postići negoli svojim izrazima potvrditi ono već izrečeno na Sinodi. Ovo se očituje vrlo jasno u cijeloj pobudnici čiji pojedini odlomci nisu ništa drugo doli citati tekstova s izvješća Sinoda, preuzeti bez ikakvih dodatnih komentara. Pišući o temi o kojoj je Papa želio pokrenuti raspravu unutar crkvene zajednice i u kojoj je mogao intervenirati sa svojim autoritetom, on ne donosi ništa novo nego ponavlja izjavu sa Sinode iz 2015.: „Potrebno je stoga procijeniti koji od raznih oblika isključenja, trenutno prakticiranih u liturgijskom, pastoralnom, odgojnom i institucionalnom okruženju mogu biti nadvladani.“ („Amoris Lætitia” br. 299, koji citira br. 84 “Relatio” iz 2015.)

Prvi ishod koji proizlazi iz pobudnice jest taj da se prijedlog kardinala Kaspera, koji je odbačen već za vrijeme Sinode, ne prihvaća. Ne postoji u tekstu nijedna referenca na službeno toleriranje ponovne nesakramentalne ženidbe. Uvjeti o kojima je govorio njemački kardinal nigdje nisu spomenuti. Njegov zahtjev da bi „trebali vrijediti i biti javno proglašeni obvezujući kriteriji“ na temelju onog što je “on pokušao napraviti u svojem nacrtu“, nije prihvaćen.

Ali ne smijemo zaboraviti oprez s kojim je Kasper govorio o potrebi „jednog dobrog i zajedničkog hoda“. Da je Papina želja bila jedan preokret u tom pogledu, sigurno bi ga jasno izrazio kao što čini s iskazom “parezija” (u prijevodu s grčkog: reći sve iskreno) kojom aludira na samog kardinala. Činjenica da se to nije dogodilo, potvrđuje da Papa nije htio postići preokret u valorizaciji cjelokupnog procesa Sinode koja u biti daje kontekst ovoj pobudnici.

U konačnici, ne daje se nijedan objektivan razlog zbog kojeg bi jedna rastavljena osoba koja živi u novoj zajednici mogla primiti sakramente osim onih uvjeta već navedenih u br. 84 „Familiaris consortio“, koji se pak u br. 85 u „Relatio“ iz 2015. navodi kao „sveukupni kriterij koji ostaje osnova za procjenu ovih situacija“. Objektivan razlog se ne donosi ni u jednom dijelu dokumenta. Jednostavne aluzije brojeva 336 i posebice 351, upućuju na općenite situacije a da se izričito ne odnose na razvedene i ponovno oženjene.

Dakle, što nalazimo u apostolskoj pobudnici? Prije svega, njen nam naziv sam to govori: „Amoris Lætitia“. Pobudnica nas potiče ozbiljno shvatiti ljubav sa snagom radosti koja karakterizira „Evangelii gaudium“. Može to izgledati površna interpretacija, ali ona odgovara tekstu i namjeri koja pulsira u samom autoru. Papa sam kaže da se u tako opširnom tekstu nalaze dijelovi koje se čitaju na različit način (br. 7). Cilj teksta nije dakle učiniti jednu revoluciju u Crkvi, nego nastaviti jedno „milosrdno pastoralno obraćenje“ (br. 201 i 293). Ovo je zasigurno nešto novo, evanđeosko i bez sumnje misionarsko, iako ne u onoj mjeri u kojoj se to očekivalo u masovnim medijima.

Iz tog razloga Papa na samom početku upozorava koje bi to mogle biti dvije pogrešne interpretacije teksta s obzirom na to da proizlaze iz ambijenta nepotrebno polemičkog (br. 2): „Rasprave koje pronalazimo u medijima i publikacijama pa čak i među crkvenim službenicima idu od neuravnotežene želje za promjenom svega bez prijeko potrebnog promišljanja i utemeljenja do stava koji teži riješiti sve primjenjujući opće norme ili donoseći pretjerane zaključke iz nekih teoloških razmišljanja.“ Na ovaj način se želi reći da je za primjenu bilo kakve promjene potrebno promišljati počevši od temelja. Zaključak je jasan, Papa ne počinje nikakvu promjenu, premda, kako on sam odmah navodi, započinje proces razmišljanja unutar „jedinstva doktrine i prakse“ (br. 3) koja je otvorena varijablama kulture i tradicije.

Da bi se razumjela važnost novosti u ovim tekstovima, mogu se u pobudnici razlikovati tri dijela. Prvi sadrži seriju tekstova koji sistematiziraju doprinose Sinoda i citiraju skoro doslovno njihove smjernice. Zatim su tu tekstovi koji su komentari o Papinim katehezama o obitelji. Oni pružaju prekrasan uvid u obiteljski život počevši od otajstva Boga prisutnog u obitelji. Na koncu su tu i tekstovi u kojima Papa piše vrlo slobodno i na nov način te se u njima jako malo poziva na druge. Ti se tekstovi posebice nalaze u četvrtom i petom poglavlju koji su ponajviše Papini i u kojima pronalazimo osobne tvrdnje koje trebaju rasvijetliti sve ostale (tvrdnje).

Ovo nije ono što žele masovni mediji, nego ono što Papa želi ponuditi Crkvi u kojoj se odvijaju sinode. U tom kontekstu, zapažamo da on obilno citira teologiju tijela sv. Ivana Pavla II. koja je praktički zanemarena na sinodama. A upravo tamo se na pažljiv, ali istovremeno i odlučan način potvrđuje „Humanae vitae“ kao svjetlo potrebno supružničkoj ljubavi.

Eto zašto je cijela Papina doktrina o ljubavi ne samo jedno lijepo razmišljanje nego također jedno veliko obećanje o pastoralnom preokretu od velikog značaja. Papa izriče vrlo jasno koje je njegovo polazište (br. 199): „Ne namjeravam ovdje prezentirati pastoral obitelji, nego se želim ograničiti samo na predočavanju nekih glavnih pastoralnih izazova.“ U tom smislu, vrlo je važno ono što potvrđuje u br. 211: “Zaručnički i bračni pastoral moraju prije svega biti jedan povezan pastoral gdje se pružaju elementi koje potpomažu bilo sazrijevanje ljubavi bilo nadvladavanje teških trenutaka. Ovi doprinosi nisu samo doktrinalna uvjerenja, niti se mogu svesti samo na dragocjeno duhovno bogatstvo koje Crkva pruža, nego trebaju biti također praktični tečajevi, iskusni savjeti, strategije bazirane na iskustvu, psihološka usmjerenja. Sve se ovo izgrađuje u jednu pedagogiju ljubavi koja ne može ignorirati trenutnu osjetljivost mladih te im pomaže pri unutarnjoj izgradnji.“

Ovdje je vidljivo da se daje prednost viziji pastorala u čijem je centru voljeti i ljubiti te se nadvladava puka doktrinalna vizija i isključivo duhovna promišljanja. Budući da se u centar pastoralnog djelovanja želi staviti bračna sveza, time se potvrđuje potreba da se na prvo mjesto stavi dragocjena ljudska stvarnost koja ne može biti svedena na pravne odredbe.

Eto zašto su Papini novi doprinosi opširna razmišljanja o rodnoj teoriji (br.56) i potrebi da se nadvlada ljubavna sentimentalnost koja zahtijeva jednu adekvatnu seksualnu edukaciju (br. 280-286) više negoli sistematična razmišljanja o bračnoj ljubavi koja se nalaze u Učiteljstvu (br.120-122). Ovo su smjernice koje moraju nadahnjivati akcije koje se spominju u osmom poglavlju i čiji je cilj dovesti osobe do punine života koju nam ljubav daruje. Papa vidi sve ovo na direktan način povezano s kerigmom na kojoj uvijek temelji svoje pastoralne poticaje (br.58).

Ovo je uistinu ogromna pastoralna intuicija koja se odnosi na obitelj jer, kako je rekao Papa na susretu s obiteljima u gradu Santiago de Cuba 2. rujna 2015.: „Obitelji nisu problem, one su zapravo prilika“ (br.7). Ova intuicija je esencijalna u realiziranju promjene u Crkvi koja bi trebala postati sve više obiteljska, autentična „obitelj obitelji“ (br. 87). Ta intuicija iziskuje pastoralnu promjenu akcije milosrđa koja je svjetlo što rasvjetljuje cijelo osmo poglavlje.

To se ne može smatrati nečim sporednim, nego to treba uvijek promatrati u svjetlu pozitivnosti ljubavi da se ne bi palo u kazuistiku koju Papa odbacuje. On smatra ovo kao jedno traženje koje nije promjena normi čemu se neki nadaju. Papa to izriče ovako u br. 304: „Ovo ne bi samo ustupilo mjesto nepodnošljivoj kazuistici, nego bi stavilo u pitanje i vrijednosti koje se s posebnom pažnjom trebaju čuvati.“

Ovdje nas on poziva na duboko promišljanje o pastoralnim akcijama čiji neizostavni dio je milosrđe. To je zadatak koji je tek pred nama, i Papa želi otvoriti put prema tom procesu. Stoga se ovdje ostvaruje ono što on zahtijeva na početku pobudnice, u br. 2: „Razmišljanja pastira i teologa, ako je vjerno Crkvi te pošteno, realistično i kreativno, pomoći će nam postići višu jasnoću.“ Tri ključne riječi kojima započinje osmo poglavlje, “pratiti, procijeniti i integrirati“, imaju svoj smisao ne kao odvojene akcije, nego kao akcije vođene ljubavlju koja im daruje svoj vlastiti sadržaj.

Bez promjene doktrine i crkvene norme, Papa otvara proces većeg razumijevanja milosrđa u pastoralnom radu Crkve. Ali to čini na jasan način počevši od svojeg prethodnog razmišljanja o ljubavi, jer je milosrđe njen plod (br. 27). Vrlo je dobro svjestan „pravog značenja milosrđa, koji implicira ponovnu uspostavu Saveza“ (br. 64). U pastoralnom promišljanju ne nedostaju reference na prethodne dokumente Učiteljstva koji su polazište za njegove tvrdnje. Čini tako s „Familiaris consortio“ i s izjavom Papinskog vijeća o pristupljivosti svetoj pričesti vjernika koji su rastavljeni i ponovno vjenčani (20. lipnja 2000.). Kad spominje ljudsko djelovanje i racionalnost, opetovano citira svetog Tomu Akvinskog i Katekizam Katoličke Crkve. U svojem pisanju ne odstupa od eklezijalnog kontinuiteta, ali s jednim novim daškom: daškom radosti koja ujedinjuje ovaj dokument s „Evangelii gaudium“.

Moramo dobro shvatiti pastoralnu otvorenost ove pobudnice kako ne bismo pali u njene dvosmislene interpretacije. I sam Papa dobro zna koji bi mogli biti razorni učinci u pastoralu ako bi se pogrešno interpretirala ova pobudnica, te stoga od samog početka kao što smo pročitali u br. 2 on naglašava potrebu za jasnoćom.

Ovo će ovisiti, u velikoj mjeri, o kršćanskim obiteljima koje su odsjaj pravog evanđelja koje ih ujedinjuje.

Juan José Pérez-Soba| L’Espresso

Prijevod: s. Maja Ivković | Bitno.net

Ovaj članak Cilj Papine pobudnice nije promjena doktrine, nego poziv na novi hod se prvo pojavio na Bitno.net.

Ovaj članak Ovo su grijesi koje samo misionari milosrđa mogu odriješiti se prvo pojavio na Bitno.net.

“Bio sam oduševljen što je došlo toliko ljudi, s tolikim poštovanjem, s vjerom u Boga”, rekao je mitropolit

“Sveti Leopold Bogdan Mandić je u ljubavi i smirenosti prema Kristu čeznuo za jedinstvom svih kršćana za koje je molio i na kojemu je radio, što nije ništa drugo nego ispunjenje Kristovih riječi da svi budu jedno. Zato je njegov dolazak upravo u ovo vrijeme veliki blagoslov za sve nas, jer to njegovo putujuće, nevidljivo mistično iskustvo sigurno utječe na sve ljude koji ga poštuju”, izjavio je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije u razgovoru za Večernji list.

Mitropolit je nazočio jučerašnjem dočeku tijela sv. Leopolda ispred Zagrebačke katedrale, a bio je i na večernjoj molitvi koja je uslijedila nakon toga, tijekom koje ga je nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić posebno pozdravio. U razgovoru koji je vodio novinar Darko Pavičić mitropolit je progovorio o “posebnom duhovnom ozračju” koje je dolazak tijela sveca stvorio u Zagrebu.

“Bio sam oduševljen što je došlo toliko ljudi, s tolikim poštovanjem, s vjerom u Boga”, rekao je mitropolit i nastavio:

“Vjera koju sam imao prilike vidjeti jednostavno me oduševila. Bio sam ispunjen i dirnut jer je to nada da smo mi ljudi koji pokazujući vjeru imaju potrebu za ljubavlju. Mnogi koji su me poslije susretali iskazivali su ljubav i povjerenje u ono što radimo. Znak je to da ljudi ne pristaju na podjele i mržnju”.

Mitropolit je rekao i kako je siguran da je dolazak tijela sv. Leopolda “Božje djelo”.

“Kako bi nas Bog potaknuo na normalan život usprkos svim iskušenjima koja nas okružuju i kojima ponekad možemo biti podložni”, poručio je Porfirije koji je dodao i kako dolazak tijela katoličkog sveca znači puno i za pravoslavne u Hrvatskoj.

“Jer svaki prosvijećeni i krepostan čovjek svetac je bez obzira kojoj Crkvi pripada”, zaključio je.

Bitno.net

Ovaj članak Mitropolit Porfirije: Dolazak sv. Leopolda u Zagreb veliki je blagoslov za sve nas se prvo pojavio na Bitno.net.

Hrvatski kapucini izdali su službeni raspored svih događanja vezanih uz boravak tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića, zaštitnika ispovjednika i uzora Godine milosrđa, u Zagrebu.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Kako prenosi IKA, zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, predvodit će večeras u 19 sati, u zajedništvu s biskupima i svećenicima, euharistijsko slavlje u prisutnosti tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj prvostolnici. Nakon euharistijskog slavlja vjernici će još moći obići tijelo sv. Leopolda Mandića, a u 22 sata ispred zagrebačke prvostolnice bit će obred ispraćaja kojeg će predvoditi kardinal. Nakon toga tijelo sv. Leopolda Mandića bit će prevezeno u crkvu Sv. Leopolda u zagrebačkoj Dubravi, gdje raspored predviđa bdijenje koje će voditi o. Ivan Ike Mandurić.

Ovdje možete pročitati cijeli raspored:

13. travnja (srijeda) – Zagrebačka katedrala

• 17.00 – Svečani doček tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj katedrali predsjedatelj zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić
• 19.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj sisački biskup Vlado Košić
• 21.00 – Molitveno bdjenje

14. travnja (četvrtak) – Tijekom cijeloga dana tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića bit će izloženo u zagrebačkoj katedrali.

• 19.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić
• Nakon mise – svečani ispraćaj svečeva tijela iz zagrebačke katedrale i svečani doček tijela u crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi. predsjedatelj provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević
• Molitveno bdjenje predvodi o. Ivan Ike Mandurić, isusovac

15. travnja (petak) – Crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi Svečevo tijelo bit će izloženo na štovanje 15., 16. i 17. travnja tijekom cijeloga dana.

• 07.30 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj gvardijan samostana Svetoga Duha franjevaca konventualaca u Zagrebu fra Tomislav Glavnik
• 09.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski
• 11.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj fra Jozo Zovko, hercegovački franjevac
• 19.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj dubrovački biskup Mate Uzinić
• 21.00 – Molitveno bdjenje predvodi fra Mijo Šarčević, kapucin

16. travnja (subota)

• 07.30 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj župnik župe sv. Mihaela u Dubravi fra Branko Lipša
• 09.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj gvardijan hercegovačkoga franjevačkog samostana u Zagrebu fra Draženko Tomić
• 11.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj krčki biskup Ivica Petanjak
• 13.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj fra Krunoslav Kocijan, franjevac
• 15.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj fra Goran Rukavina, kapucin
• 17.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj fra Martin Jaković, konventualac
• 19.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj župnik župe sv. Leopolda Bogdana Mandića Ljubljanica – Voltino u Zagrebu Željko Lovrić
• 21.00 – Molitveno bdjenje predvodi don Damir Stojić, salezijanac

17. travnja (nedjelja)

• 07.30 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj gvardijan samostana sv. Mihaela u Dubravi fra Stjepan Bergovec
• 09.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Anto Gavrić
• 11.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj kotorski biskup Ilija Janjić (misu prenosi Hrvatska radiotelevizija)
• 19.00 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić
• 21.00 – Molitveno bdjenje predvodi o. Antonio Čirko, karmelićanin

18. travnja (ponedjeljak)

• 07.30 – Euharistijsko slavlje predsjedatelj provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević Svečani ispraćaj tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Sloveniju
• 11.30 – Kapucinska crkva sv. Stjepana u Ljubljani Euharistijsko slavlje predsjedatelj ljubljanski nadbiskup Stanislav Zore
• 17.00 – Povratak tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Padovu

Kapucini.hr | Bitno.net

Ovaj članak Raspored boravka tijela sv. Leopolda Mandića u Zagrebu: gdje i kada posjetiti velikog sveca se prvo pojavio na Bitno.net.

Majka je redovito sjedila bez riječi i čekala rezultat našeg raspravljanja. Tad bi uvijek odgovarala: “Poštenje je uvijek najveća lukavost. Pošteni budite, a to sigurno možete biti, da bi uz vas stajao vaš Gospodin.”

Foto: Pinterest.com

Kad bi u jednoj zemlji svi muškarci bili vojnici, ne bi uopće bilo radnika. Godine 1943. Hitler je trebao mnogo stranih radnika za svoje tvornice oružja. Tad je dao mnogo mladih ljudi iz zaposjednutih zemalja dovući u Njemačku. Vojna je komanda prisilno te ljude smjestila u jedan kvart na stanovanje.

Neki 17-godišnji Nizozemac po imenu Peter van Woerden pripovijeda kako je kod jednog takvog prepada dospio k svojoj obitelji.

Moju je sestru posebno zabrinjavao jedan problem. Što će odgovoriti vojnicima ako jednom dođu u njihovu kuću i zatraže njezinu braću, a ona su skrivena u kući? Hoće li reći istinu? Ili će neprijatelja prevariti lažju da bi nas spasila? U tome nismo svi bili jednodušni. Majka je redovito sjedila bez riječi i čekala rezultat našeg raspravljanja. Tad bi uvijek odgovarala: “Poštenje je uvijek najveća lukavost. Pošteni budite, a to sigurno možete biti, da bi uz vas stajao vaš Gospodin.”

I to se nakon nekoliko dana dogodilo. Mlada je sestra upravo čistila spavaće sobe na katu. Kad je otvorila prozor da otrese prašinu s krpe, opazi kako vojnici idu u susjedstvu od kuće do kuće. Uzbuđena dotrči i gotovo mi padne u naručje: “Peter, brzo, sakrij se! Tu su!”

Mi smo ispod poda u našoj kuhinji izgradili sklonište. I moja sestra Cocky drhtavim rukama na polovicu povuče gore zaslon u skloništu te vrlo pažljivo ponovno stavi daske na njihovo mjesto i sve pokrije malim tepihom. Na to stavi stol koji je bio prekriven velikim dugim stolnjakom.

Tad sam i ja začuo udaranje teških okovanih čizama nad sobom. Srce mi je tako jako udaralo da sam pomislio da će se ono čuti i odati me. Čuo sam kako neki muški glas na lošem nizozemskom jeziku pita: “Ima li u kući mladih muškaraca?”

Bilo je to upravo ono pitanje, o čijem se odgovoru nismo mogli nikako složiti. Što će uraditi Cocky? Hoće li reći istinu – a to znači moje uhićenje. A odgovor ne bi bila laž!

“Gospode, podaj joj mudrosti!” molio sam.

“Ima li mladića u kući, da ili ne?” ponovio je vojnik.

“Ima, gospodine”, čuo sam jasan djevojački glas, “dolje pod stolom.”

Bijesan, vojnik podigne prekrivač stola i pogled pod stol. Ništa!

Istog trenutka Cocky prasne u vrlo glasan smijeh.

Muškarcu sve lice pocrveni jer se je dao prevariti od jedne nedorasle djevojčice i srdit prekine traženje.

Preuzeto iz knjige Pierrea Lefevrea “Učiti od života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Bitno.net

Ovaj članak Kako je djevojčica poštenjem izigrala njemačkog vojnika se prvo pojavio na Bitno.net.

Crkva nam je proteklih dana govorila o drami opiranja Duhu: zatvorena se, tvrda i bezumna srca opiru Duhu. Slušali smo o Petrovu i Ivanovu izlječenju bogalja, slušali Stjepanove riječi i djela … a ljudi su ostajali neosjetljivi na znakove Duha, opirali su se. Opiranje su pak nastojali objasniti vjernošću zakonu, to jest slovu zakona – objasnio je Papa.

Foto: The Jesuit Curia in Rome

Treba se pokoravati a ne opirati Duhu Svetomu – istaknuo je papa Franjo tijekom jutrošnje mise, opominjući sve koji „takozvanom vjernošću zakonu“ opravdavaju opiranje Duhu Svetomu, a potaknuo je vjernike da mole za milost poslušnosti Duhu.

Govoreći o čitanju uzetom iz Djela apostolski, u kojem Filip naviješta evanđelje Etiopljaninu, kraljičinu rizničaru, Papa je potaknuo na poslušnost Duhu Svetomu. Protagonist je Duh Sveti a ne Filip i Etiopljanin. Duh Sveti djeluje, po njemu se rađa i raste Crkva – ustvrdio je Papa dodajući:

Crkva nam je proteklih dana govorila o drami opiranja Duhu: zatvorena se, tvrda i bezumna srca opiru Duhu. Slušali smo o Petrovu i Ivanovu izlječenju bogalja, slušali Stjepanove riječi i djela … a ljudi su ostajali neosjetljivi na znakove Duha, opirali su se. Opiranje su pak nastojali objasniti vjernošću zakonu, to jest slovu zakona – objasnio je Papa.

Crkva nam u današnjem čitanju govori o suprotnom, govori o poslušnosti Duhu, koja treba resiti kršćansko ponašanje. Treba biti poslušan Duhu, jer Duh po poslušnost djeluje i vodi Crkvu naprijed. Čitanje nam govori o Filipu, koji je imao posla kao i svi biskupi. Duh mu naloži da se pridruži Etiopljaninu. On je odmah poslušao. Duh je u srcu Etiopljanina djelovao, ponudio mu dar vjere, a on je u srcu osjetio novìnu. Poslušao je Duha Svetoga i zatražio krštenje – kazao je Papa.

Dva čovjeka, jedan navjestitelj evanđelja a drugi o Isusu nije znao ništa; Duh je potaknuo zdravu radoznalost, a Etiopljanin na kraju ispunjen radošću Duha Svetoga nastavlja put. Proteklih smo dana slušali o posljedicama opiranja Duhu, danas o posljedici slušanja Duha: o radosti. Poslušnost Duhu je izvor radosti. Želio bih ovo ili ono… a osjećam da Bog od mene traži nešto drugo. Radost je tamo gdje je poziv Duha – ustvrdio je Sveti Otac.

Lijepu molitvu za poslušnost možemo naći u Prvoj knjizi o Samuelu, koju svećenik Eli preporuča mladom Samuelu: „Govori Gospodine, sluga tvoj sluša“. Ovu lijepu molitvu možemo uvijek moliti: „Govori Gospodine, ja slušam“. To je molitva da budemo poslušni Duhu Svetomu, a s tom poslušnošću valja voditi Crkvu, biti oruđe Duha Svetoga da Crkva može ići naprijed. Govori Gospodine, jer sluga tvoj sluša. Molimo često tu molitvu, kad nas obuzima sumnja, kad ne znamo što činiti i kad jednostavno želimo moliti. Tom molitvom tražimo milost poslušnosti Duhu Svetomu – zaključio je papa Franjo.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Kršćansko ponašanje treba resiti poslušnost Duhu se prvo pojavio na Bitno.net.

Dok je među nama neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića, nije naodmet podsjetiti se i na neke druge slučajeve tijela svetaca koja su ostala neobjašnjivo očuvana

U svojoj knjizi “Dokazi nadnaravnoga” koja za temu ima čuda i neobjašnjive fenomene u kršćanstvu, poljski autori Grzegorz Górny i Janusz Rosikoń cijelo su jedno poglavlje posvetili neraspadnutim tijelima katoličkih vjernih od kojih su mnogi u međuvremenu kanonizirani ili betificirani, tijelima koja su desetljećima, pa i stoljećima nakon njihove smrti ostala neobjašnjivo očuvana.

U tom poglavlju autori spominju nekoliko najpoznatijih ili najdomljivijih takvih slučajeva u povijesti Crkve. Jedan od njih kojemu su posvetili dobar dio poglavlja odnosi se na onaj s tijelom majke Elekte, utemeljiteljice praškog karmela iz XVII. stoljeća.

Tijelo majke Elekte izloženo je u karmelićanskom samostanu u praškoj četvrti Hradčany i to u uspravnom položaju  Foto: Janusz Rosikoń

Talijanka Caterina Tramazzoli rođena je 1605., a nakon ulaska u red bosonogih karmelićanki uzela je redovničko ime Elekta. Izvrsna organizatorica i i stroga, ali istodobno ponizna poglavarica, utemeljila je nekoliko samostana u Beču, Grazu i Pragu.

Umrla je 11. siječnja 1663. i pokopana na groblju samostana u Pragu, ali je tri godine kasnije iskopana. Zašto? Jer se majka Elekta ukazala u snu jednoj od svojih redovnica i rekla joj da je trebaju otkopati. Karmelićanke su odlučile to i napraviti.

“Nakon iskapanja nastao je šok. Groblje se nalazilo na vlažnom zemljištu, pa je lijes bio istrunuo, kao i odjeća, a tijelo pokojnice bilo je prekriveno slojem blata. U takvim uvjetima process raspadanja tijela morao bi biti neminovan. Međutim, kada su u samostanu s tijela uklonili blato i plijesan, pred njima je ostala majka Elekta koja je izgledala kao da je živa. Koža joj je, tvrde očevici, ‘bila meka i elastična kao da je upravo umrla’. Svi nazočni proglasili su to čudom”, piše Górny u svojoj knjizi.

Tijelo Majke Elekte bilo je pregledano u nekoliko navrata. Posljednji pregled napravio je prof. Emanuel Vlček, liječnik i antropolog koji je pregledao posmrtne ostatke desetaka istaknutih ličnosti iz češke povijesti. Vlček je 2002. pregledao tijelo koje se čuva u karmelićanskom samostanu u praškoj četvrti Hradčany i to u uspravnom položaju.

On i njegovi suradnici nakon iscrpnih istraživanja napisali su kako je tijelo majke Elekte doživjelo automumifikaciju, ali na način koji nisu mogli objasniti. Tijelo nije bilo balzamirano. Nije prošlo ni kroz saponifikaciju, odnosno pretvaranje masnog tkiva u supstancu koja se naziva adipocera ili ‚mrtvački vosak‘. Saponifikacija je, međutim, prijelazni proces koji prehodi raspadanju tijela. Traje od par tjedana do par mjeseci i ne razvlači se na nekoliko godina.

Naposlijetku je povjerenstvo potpisalo izvješće u kojem je zaključilo kako je “tijelo Majke Elekte neraspadnuto već 349 godina”. To su opisali kao “pažnje vrijedan, neobičan i rijedak” fenomen.

Kako piše Górny – tijela koja se ne raspadaju, a da pri tome nisu balzmirana ili konzervirana na bilo koji način predstavljaju za znanstvenike najveću zagonetku. Uglavnom je riječ o tijelima vjernika koju su vodili dubok duhovan život, te umrli na glasu svetosti. Često je stanje njihovih tijela otkrivano tijekom tzv. rekognicija, odnosno potvrđivanja identiteta umrlog. Riječ je o postupku koji je obavezan tijekom procesa betafikacije ili kanonizacije u Katoličkoj Crkvi. Tu identifikaciju provode službene komisije sastavljene od predstavnika crkvenih vlasti, pravnika i svjedoka.

Górny navodi i primjer sv. Rite, odnosno Margerite Lotti, kako je bilo njezino svjetovno ime, talijanske redovnice rođene 1381., a umrle 1457. Kada je papa Urban 1627. oglasio bulu In Coela Domini kojom je definirao nove procedure beatifikacije i kanonizacije, pokrenuo je i osnivanje povjerenstva koje je trebalo ispitati slučaj Rite iz Cascije. Tako je u umbrijski gradić doputovalo povjerenstvo koje je s čuđenjem zaključilo kako se tijelo umrle redovnice i nakon 170 godina nalazi u onom istom stanju kao na dan smrti. Tu činjenicu su i pismeno potvrdili, kao i to da se iz tijela širi ugodan miris. 22. svibnja 1628. papa Urban VIII. betificirao je Ritu i proglasio je blaženom.

Tijelo sv. Rite iz Cascije.

Sljedeća istraga dogodila se 1682., znači 235 godina nakon smrti redovnice. U izvješću je napisali  kako je tijelo „neoštećeno, s kožom koja je ostala bijela, neraspadnuto, s otvorenim očima i dlanovima koji si također bijeli (…) Suknja i veo koji je imala na glavi prepoznati su kao odjeća koju je nosila za života. Tijelo blaženice obučeno je u nju nakon smrti i položeno u lijes gdje se i sada nalazi (…) Nije balzamirano, niti otvarano, nego nedirnuto postavljeno u lijes”, piše Górny i nastavlja:

“Iduća istraživanja napravljena su 1892., a potom 1972. Potvrdila su postepenu prirodnu mumifikaciju tijela bez ikakve uporabe sredstava za konzervaciju. Godine 1900. papa Lav XIII. kanonizirao je Ritu. Crkva pod njezinim imenom izrađena je u Casciji 1946., a devet godina kasnije podignuta je na razinu bazilike. Do danas se tamo može vidjeti tijelo redovnice, koje je tek malo potamnjelo.”

U istom tom poglavlju autori navode i što se dogodilo s tijelom svete Bernardice Soubiruos, vidjelice iz Lourdesa.

Skromna francuska seljanka postala je poznata nakon što joj se 1858. u Lourdesu ukazala Majka Božja. Godine 1866. Bernardica je ušla u red Školskih sestara Notre Damea u Neversu. Redovnice su skrbile za bolesne, siromašne te mladež. Ubrzo je mlada redovnica oboljela od tuberkuloze kostiju. Idućih godina bolest joj je uništavala organizam – sve do smrti koja je nastupila 16. travnja 1879.

Sveta Bernardice Soubiruos, vidjelica iz Lourdesa. Foto: Janusz Rosikoń

Trideset godina kasnije tijelo redovnice je ekshumirano zbog procesa beatifikacije koji je bio tada otvoren. Ekshumacija se dogodila 22. rujna 1909. u Neversu, uz sudjelovanje dvojice sudskih liječnika – Jourdana  i Davida. Evo što stoji u izvješću:

“Kada su stolari otvorili lijes, pred očima okupljenih ukazalo se savršeno sačuvano tijelo Bernardice Soubirous. Habit joj je bio mokar i istrunuo, a krunica omotana oko ruke puna rđe. Koža umrle je, međutim, bila očuvana i čvrsta. Ispod kože mogli su se vidjeti obrisi krvnih žila. Nokti na rukama i nogama bili su potpuno očuvani. Izgledala je kao da je u dubokom, mirnom snu. Liječnici su pregeledali tijelo. Nakon što su skinuli habit i pokrivalo s glave pokazalo se kako je tijelo Bernardice neraspadnuto, elastično i očuvano u svim dijelovima, iako nije bilo podvrgnuto nikakvoj konzervaciji. Liječnici su ostali zapanjeni, tim prije što je redovnica tijekom života trpjela od više bolesti, a lijes je bio pokopan u zemljištu koje je bilo vlažno, što ubrzava procese truljenja”.

Nakon te prve uslijedile su još dvije ekshumacije: 1919. i 1925. Nakon ove potonje napisano je izvješće:

„Tijelo je nedirnuto, procesi truljenja i raspadanja potpuno su ga mimoišli, iako su oni neminovni nakon tolikih godina boravka tijela u grobu u zemlji“. Autopsija je pokazala i da su unutarnji organi izvrsno očuvani.

Kada je u kolovozu 1925. tijelo Bernardice postavljeno u stakleni sarkofag u kapelici sestara iz Neversa, na njezino lice i ruke postavljene su tanke voštane maske napravljeni prema odljevu. Napravljeno je to zbog estetskih razloga: jer je koža na licu pocrnjela i bila ispijena.

Knjiga “Dokazi nadnaravnoga” potom navodi i čitav niz drugih primjera sačuvsanih neraspadnutih tijela. Poput onog sv. Ivan Marije Vianneyja, poznatog kao ‘župnik iz Arsa’, koji je 1859. Kada su mu nakon 45 godina ekshumirali tijelo, pokazalo se da je skoro potpuno sačuvano, doduše isušeno i pocrnjelo. Jedino su na licu počeli prvi procesi posmrtnog raspadanja, ali je i dalje bilo moguće raspoznati crte lica.

Sv. Ivan Marija Vianney Foto: Janusz Rosikoń

Ili pak onog sv. Lucije Filipini, poznate kao utemeljiteljice Družbe pobožnih naučiteljica Filipniki (Maeste Pie Filipini). Redovnica je umrla 25. ožujka 1732. u Montefiasconeu i pokopana je u tamošnjoj katedrali sv. Margarete Antiohijske, gdje počiva i danas. Ekshumirana je 194 godine poslije radi otvorenog procesa beatifikacije. Pokazalo se kako joj je tijelo potpuno neraspadnuto. Svjedoci su tvrdili kako “izgleda kao da je upravo preminula”. Kosti su joj bile sačuvane, a koža meka i elastična.

Sv. Terezija Avilska, sv. Katarina Bolonjska, sv. Andrija Bobola, sv. Cecilija, sv. Padre Pio i brojni drugi također su navedeni u ovoj knjizi.

Papa Benedikt XIV. još je u XIII. stoljeću kao kardinal Prospero Lambertini napisao rad koji je definirao proceduru kod beatifikacijskih i kanonizacijskih procesa (De servorum Dei beatificatione et beatorum canonizatione). Kako piše Gorny, jedan od dijelova posvetio je pitanju neraspadnutih tijela (De cadaverum incorruptione).

“Smatrao je kako Crkva mora biti jako suzdržana u procjenjivanju takvih fenomena i njihovu priznavanju kao čudesnim. Čudesnima je spreman priznati samo one slučajeve gdje su tijela nakon niza godina sačuvala takvu gipkost, svježinu i boju kao za života, iako nikada nisu konzervirana”, stoji u knjizi Dokazi nadnaravnoga.

Sv. Lucija Filipini Foto: Janusz Rosikoń

U knjizi se naglašava:

“Činjenica da je neko tijelo ostalo neraspadnuto ne može biti dovoljnim razlogom da ta osoba bude kanonizirana ili beatificirana. Niti jedan od tih slučajeva Kongregacija za kauze svetaca nije razmatrala kao čudo potrebno za uzdizanje na čast oltara (u pravoslavnim crkvama je drugačije i tamo ti fenomeni imaju značaj kod proglašenja svetaca). Svatko od nas, ipak, može prema svojoj savjesti u njima vidjeti stanoviti znak. Jer znakovi nisu predmet službenog crkvenog nauka. Možemo ih prihvatiti ili odbaciti. Nikoga ne možemo natjerati na njihovo prihvaćanje”.

Knjiga“Dokazi nadnaravnog” dostupna je u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr, a možete je prelistati i više o njoj saznati na linku ovdje.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak Neraspadnuta tijela svetih – snažan duhovni znak za vjernike se prvo pojavio na Bitno.net.

Nisam se ispovjedio godinama kad sam se konačno odlučio poći ocu Leopoldu.

Sobica-ispovijedaonica oca Leopolda

“Nisam se ispovjedio godinama kad sam se konačno odlučio poći ocu Leopoldu. Prestrašen i zbunjen, ušao sam u njegovu ispovjedaonicu. Otac Leopold ustao je sa svoje stolice i sav sretan pošao mi u susret, kao da mu je došao neki stari prijatelj.
“Izvolite, gospodine!” – rekao mi je.
Kako sam bio zbunjen, sjeo sam u njegov naslonjač, a on je bez riječi kleknuo na pod uz mene kako bi saslušao ispovijed. Tek kasnije sam shvatio što sam učinio. Htio sam se ispričati, ali otac Leopold rekao mi je sa smješkom na licu: “Ništa, ništa. Pođite u miru.” Nije rekao ni riječ na moju nesmotrenu gestu jer se bojao da me ne bi ponizio. Tako me, zapravo, potpuno osvojio.”

Svjedočanstvo Giovannija Chiovata o sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću (iz knjige “Svetac pomirenja” autora Pietra Elisea Bernardija)

Ovaj članak Svjedočanstvo: Ispovijedao sam se kod oca Leopolda i doživio čudo poniznosti se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti Leopold Mandić često je bio predmet pošalica i poruga, ponekad čak i među svojom subraćom. Ali taj ‘mali-veliki’ svetac, uz Božju pomoć, borio se protiv najvećeg neprijatelja svih ljudi, Sotone, te ga svojim pobožnim i svetačkim načinom života pobijedio nebrojeno puta u svojoj maloj sobi u kojoj je ispovijedao. Mnogi svjedoče kako im je sv. Leopold Mandić za života snažno pomogao, neka i vama bude na pomoć u trenucima napasti.

Foto: “Egzorcizam Molly Hartley”/www.imdb.com

Molitva sv. Leopoldu Mandiću protiv Sotone

Sv. Leopolde, Ti si punih 40 g. proveo u ljutom boju protiv Sotone, tjerajući toga lukavog zavodnika iz ljudskih duša. I danas je Sotona po grijehu zarobio mnoge duše, otvrdnuo im srce, razdvojio ih mržnjom i svađom, otupio im savjest, odvraća ih od ispovijedi te odgađaju svoje obraćenje, a toliki i umiru u grijehu.

Sveti Leopolde, pomozi slabom čovjeku i brani ga od zasjeda đavolskih. Isprosi mu obraćenje i povratak Isusu Dobrom Pastiru. Neka u ime Isusovo, odstupi drski Sotona i neka prestane zavoditi i varati duše.

Pokajanje

Kajem se od svega srca, što sam uvrijedio Boga, najveće i najmilije dobro. Mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti.

Isuse, milosrđe i dobroto neizmjerna, povjeravam se tebi!

Čuvaj mene i moju obitelj! Gospodine moj i Bože moj!

Litanije svetog Leopolda Bogdana Mandića

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste,usliši nas!
Oče nebeski, Bože,
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveti Trojstvo, jedan Bože,
Sveta Marijo,
Sveti Leopolde, štovatelju Majke Božje,
Sveti Leopolde, ljubitelju Euharistije,
Sveti Leopolde, skromni slugo slugu Božjih,
Sveti Leopolde, junački slugo pomirenja,
Sveti Leopolde, pregaoče ekumenizma,
Sveti Leopolde, činitelju mnogih čuda,
Sveti Leopolde, uzore svećenika,
Sveti Leopolde, uzore ispovjednika,
Sveti Leopolde, uzore redovnika,
Sveti Leopolde, uzore molitelja,
Sveti Leopolde, uzore pokornika,
Sveti Leopolde, uzore poslušnosti,
Sveti Leopolde, uzore poniznosti,
Sveti Leopolde, uzore strpljivosti,
Sveti Leopolde, uzore pobožnosti,
Sveti Leopolde, poznavatelju ljudskih srdaca,
Sveti Leopolde, poznavatelju budućnosti,
Sveti Leopolde, voditelju mnogih duša,
Sveti Leopolde, razboriti savjetniče,
Sveti Leopolde, prijatelju svih ljudi,
Sveti Leopolde, tješitelju patnika,
Sveti Leopolde, tješitelju očajnih,
Sveti Leopolde, tješitelju bolesnih,
Sveti Leopolde, dobrotvore siromašnih,
Sveti Leopolde, branitelju nevinih,
Sveti Leopolde, miritelju zavađenih,
Sveti Leopolde, ljubitelju svoga roda,
Sveti Leopolde, naš nebeski zaštitniče,

Jagnjače Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jagnjače Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jagnjače Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!

Moli za nas, sveti Leopolde!
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Pomolimo se! Bože, zaštitniče i prijatelju poniznih, koji si uzvisio slugu svoga Leopolda Bogdana, učinivši ga oruđem svoga milosrđa u sakramentu pokore, daj, ponizno te molimo, da zavrijedimo jednostavnim putem vjere doći do gledanja tvoga lica u nebu. Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen.

Bitno.net

Ovaj članak Molitva sv. Leopoldu Mandiću protiv Sotone se prvo pojavio na Bitno.net.

Njegov san da kao svećenik služi svom narodu prekinula je teška plućna bolest od koje je umro u Travniku 15. travnja 1897., u dvadesetdrugoj godini života.

Foto: screenshot YouTube

Ljetni praznici oduvijek su izazov za mlade avanturiste koji žele upoznati nešto novo, proširiti svoje spoznaje i iskustva. Tako se i dvadesetogodišnji Petar odlučio nakon petoga razreda sjemeništa na put. Prikupio je nešto novaca, većinom od svoga starijeg brata fra Marka, te se na početku ljetnih praznika s kolegom Marijanom zaputio iz Travnika po nepoznatom bosanskom krajoliku. Petar se rodio u Hercegovini, u selu Klobuku, gdje je prevladavao krški krajolik. Bosanske šumovite planine i svježina koja je iz njih zračila budile su u njemu udivljenje nečega nesvakidašnjeg.

Kad su došli pred Banju Luku, zaustavili su se u trapističkom samostanu. Petar se na tako svetom mjestu zaželio ispovjediti. Nakon uobičajenoga pozdrava izbio je očit nesporazum. Ispovjednik nije razumio je li se Petar ispovjedio pred nekoliko mjeseci ili nekoliko dana. Tek po treći put, kad je Petar ponovio njemačkim jezikom, ispovjednik je kimnuo glavom  i upitao: “Zašto govorite hrvatski kad znate njemački?” Petar mu odgovori: “Ja nisam baš najbolje vješt njemačkom, a osobito se bojim da se neću moći na ispovijedi zgodno izraziti.” Nato ga uporni trapist upita: “Niste li vi đak iz Travnika?” “Jesam”, odgovori on. Još upornije navali neoprezni monah: “O, gimnazijalci moraju znati njemački. Samo vi govorite njemački!” Međutim je i Petar bio uporan: “Pa kad je tako, onda molim, velečasni, ja ću govoriti posve polako hrvatski, a vi me možete slobodno pitati njemački.” Tko zna koliko je potrajala ta mučna ispovijed u kojoj su se mogle čuti hrvatske, njemačke, latinske i slovenske riječi. Napokon je Petar čuo odrješenje na latinskom jeziku. Odahnuo je i bio sretan što je bar zadanu pokoru razumio.

U njegovoj duši vladao je mir i nije se smućivao radi nesporazuma s ispovjednikom. On je znao da se s Gospodinom dobro razumio. Gospodin je razumio njegovo tepanje o vlastitim pogreškama, a i on je razumio Gospodina koji mu je dao osjetiti koliko je velika milost oproštenja. Zbog toga mu je Petar još dugo na svom putu zahvaljivao za milost ispovijedi: “Hvala ti, Bože, što si me toliko trpio, milostivo me opominjao da na vrijeme dođem na pravi put. Čuvaj me, molim te, ubuduće od svakoga grijeha, a prošle grijehe mi milostivo oprosti! Ja ti obećavam da ću se uz pomoć tvoju čuvati od grijeha kao najvećeg zla.” Čiste i neopterećene duše mogao se je Petar još više diviti ljepotama prirode i znamenitostima koje je na svom ljetnom putovanju promatrao. Mogao se uvjeriti kako se tek onaj pravo može diviti stvorenjima tko u svemu čistim očima vidi stvoritelja. Ti su se dojmovi u njegovu dušu snažno usjekli jer je Petar imao izvanredan smisao za ljepotu.

Na kraju putovanja još je neko vrijeme proveo kod kuće u Hercegovini. Bilo mu je očito pusto bez bake, triju sestara i majke s kojima je navikao živjeti. Smrt je zaredom pohodila njegovu obitelj dok je on bio u IV. razredu u Travniku. Od kad se rodio 19. svibnja 1874., Petar je sve do polaska u Vitinu i kasnije u Travnik proveo sa svojom obitelji uz oca Antu i majku Katu te ostalu rodbinu. Kao i ostali dječaci, gonio je koze, ovce i goveda na pojila sve do završetka osnovne škole kada su ga roditelji uputili za trgovačkog šegrta u Vitinu, no on je osjećao da to nije njegov poziv, radije je htio postati pisar. Razumijevanje za njegove sklonosti imao je učitelj koji ga je uputio u travničko sjemenište.

U travničkom sjemeništu je Petar pod budnim okom isusovačkih odgojitelja rastao i sazrijevao, polako shvaćajući milost Gospodnjega poziva. Poglavari su ga opisivali kao uzorna u ćudorednosti, ustrajna u marljivosti i veoma točna u urednosti. Koristio je svaku prigodu za rast i nasljedovanje Isusa. “On je napredovao u dobi, a prema dobi u mudrosti i dobroti pred Bogom i pred ljudima. Dakle, moram i ja napredovati s godinama i u naobrazbi uma… On je napredovao u dobroti, dakle, moram i ja biti čim odrasliji, tim bolji.”

Petar je volio izlete u prirodu. Ali jedne godine uskrsni izlet bio je za njega presudan. Prokisao na nenadanoj proljetnoj oluji, počeo je pobolijevati. Nitko nije pretpostavljao da bi se od takve prolazne prehlade mogla razviti sušica. Ali bilo je tako. Nakon godine dana bolovanja bilo je jasno koliko je njegovo zdravstveno stanje ozbiljno. On je sam to najbolje shvaćao te je tjedan dana pred smrt obavio životnu ispovijed. Smatrao je da će ga spomen na sve grijehe još više skrušiti i pobuditi u njemu veće pokajanje. Cijeli se dan pripravljao razmišljajući o svom životu da bi se navečer iskreno i raskajano ispovjedio. Kao i u onoj ispovijedi u trapističkom samostanu, nije bilo važno ništa ljudsko, ovoga puta još i više mislio je samo na Boga, govorio je jezikom ljubavi koji nebeski otac najbolje razumije da bi s njegovom pomoću odstranio sve zapreke sjediniti se sa svojim Stvoriteljem. Na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897., u dvadesetdrugoj godini zemaljskoga života, Petar se preselio u vječnost.

Nakon 38 godina eshumirano je njegovo tijelo i pokopano u sjemenišnoj crkvi u Travniku. Sačuvan je potpuni kostur 2,07 m visokog mladića odjevena u isusovački talar. Tri godine nakon toga započeo je dijacezanski postupak za ustanovljenje svetosti sluge Božjega Petra Barbarića.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Ovaj članak Petar Barbarić – koristio je svaku prigodu za rast u vjeri i nasljedovanje Krista se prvo pojavio na Bitno.net.