Ispovijed je sakrament Božje nježnosti, njegov način na koji nas grli – poruka je pape Franje u tweetu koji je objavio na Veliki utorak, te tako uputio još jedan poziv da pristupimo sakramentu pomirenja, koji je već više puta ponovio tijekom dvije godine svojega papinstva.

Podsjetimo ovom prigodom da jutarnje mise u Domu Sveta Marta, ovih dana, sve do 13. travnja, Sveti Otac ne služi u nazočnosti skupinâ vjernikâ. Ove Papine riječi podsjećaju na evanđeoski prizor oca rasipnoga sina, koji čeka na prozoru, i kad vidi sina kako dolazi izdaleka, ide mu u susret i grli ga – rekao je u razgovoru za Radio Vatikan nadbiskup Bruno Forte. Čini mi se da je papa Franjo želio istaknuti veliko Božje milosrđe, činjenicu da je Bog Isusa Krista Otac koji nas voli, koji nas poštuje i onda kada izabiremo nešto što je protiv njegove volje; a On je uvijek spreman prihvatiti nas, čekati naš povratak i radovati se kada se vratimo.

Nalazimo se, dakle, pred prizorom susreta ljubavi, očekivanja, radosnoga prihvaćanja, velikoga milosrđa, a ne pred slikom suda, koja je u prošlosti katkada vladala o sakramentu pokajanja, u kojemu je svećenik na neki način bio sudac koji je morao dati odrješenje – napomenuo je nadbiskup.

Osvrnuvši se potom na riječi pape Franje, koje ponavlja od samoga početka svojega pontifikata, da se Bog nikada ne umara praštati, nego da se mi umaramo tražiti oproštenje, nadbiskup je Forte istaknuo da je sustav grijeha, sustav koji duboko pogađa cjelovitost ljudskoga bića, a glavna je posljedica, vrlo razorna, zlo koje činimo sami sebi. Gubi se osjećaj za vlastito dostojanstvo, te se upravo zbog toga gubi pouzdanje u mogućnosti koje nam je dao Bog.

Zbog toga je bitno lice milosrđa, kako bismo pronašli put pomirenja – objasnio je nadbiskup. Bog sudac bi daleko od sebe zadržao one koji su zgriješili. Naprotiv, Bog beskrajnoga milosrđa, kako rado ističe papa Franjo, Bog je koji te privlači, potiče tvoje srce da, unatoč svemu, u Njega imaš povjerenja.

Na novinarovo pitanje zašto se često čini da kršćani, kada pristupaju sakramentu pomirenja, gube jednostavnost i hrabrost, koje je papa Franjo istaknuo u jednoj propovijedi, nadbiskup Forte je napomenuo da je jednostavnost potrebna zato što biti jednostavan znači biti istinit, odnosno to znači da znamo stati pred Boga bez isprike i obrane. Bez dodataka koji ponekad kompliciraju ljudske odnose, a katkada i naš odnos s Bogom.

Papa Franjo stalno podsjeća da je Bog ljubav, te stoga svaki odnos s Bogom ima biti življen u znaku ljubavi, a to znači u pouzdanju, povjeravanju, slobodni od straha, i puni hrabrosti da u ljubavi pronađemo snagu i budemo ono što jesmo, prema Božjem naumu. U konačnici, – dodao je nadbiskup – hrabrost je krepost koja je neodvojiva od pouzdanja i od ljubavi. Ako nemaš ljubavi, ako nemaš pouzdanja, ako se ne osjećaš voljen, nema ni hrabrosti. Ako, naprotiv, sve to posjeduješ, hrabrost ti otvara ono što je veliki evangelički teolog, Karl Barth, nazvao „nemogućim Božjim mogućnostima“, a one nam se objavljuju upravo u Velikom tjednu – istaknuo je nadbiskup Bruno Forte.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Ispovijed je sakrament kroz koji nas Bog nježno grli se prvo pojavio na Bitno.net.

Fotografija na dubok i težak način dočarava sav besmisao i užas rata i nasilja

Foto: Twitter/screenshot

Fotografija sirijske djevojčice koju je turski fotograf Osman Sagirli snimio u prosincu prošle godine obišla je svijet i na potresan način pokazala kako rat razorno djeluje na dječju psihu.

Fotografiju je na svom Twitter profilu objavila novinarka Nadia Abu Shaban i pojasnila kako je djevojčica, snimljena u jednom izbjegličkom kampu u Siriji, zemlji u kojoj traje krvavi rat, podigla ruke jer je mislila da je teleobjektiv uperen u nju – oružje.

Nakon što su se čuli glasovi kako je cijela priča izmišljena, oglasio se autor fotografije Osman Sagirli i potvrdio što je novinarka rekla. Djevojčica je doista mislila da je teleobjektiv oružje i u strahu je podigla ruke.

– Shvatio sam da je prestrašena kada sam pogledao nju pa fotografiju jer je “grizla usnice i dizala ruke”. Djeca bježe, pokriju lica ili se smiju kada vide fotoaparat – rekao je i dodao kako ta fotografija dobro dočarava ozračje u izbjegličkom kampu u kojem je napravio tu fotografiju.

Riječ je o fotografiji koja na dubok i težak način dočarava sav besmisao i užas rata i nasilja.

G. An. | Bitno.net

Ovaj članak Mislila je kako je teleobjektiv kamere oružje i podigla je ruke u znak predaje se prvo pojavio na Bitno.net.

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u svojoj uskrsnoj poruci upozorio je kako u hrvatskom društvu sve više svjedočimo nemilim događajima i okolnostima u kojima su pojedinci i obitelji dovedeni do krajnjih granica životne izdržljivosti, prenijela je Informativna katolička agencija.

„Ne možemo ostati ravnodušni pred bolnim iskustvima kao što su teškoće pri zapošljavanju, osobito mladih, gubitak vlastitoga doma, nemogućnost uzdržavanja i školovanja djece, rast broja onih koji ovise o pomoći karitativnih i drugih socijalnih ustanova”, ističe kardinal te odaje priznanje svim djelatnicima i podupirateljima Caritasa koji je sve zauzetiji u pomoći najugroženijima.

Zagrebački nadbiskup sa žaljenjem spominje kako su u posljednje vrijeme neke situacije s bankovnim kreditima u nas dovele tisuće hrvatskih građana u stanje siromaštva, a mnoge od njih i do egzistencijalnoga sloma.

„Teško se oteti dojmu da se ne radi o lihvi u pravom smislu te riječi jer se čini da su korist za jedne (za banke), a gubitci za druge (za hrvatske građane) u očitom nerazmjeru s protučinidbom. Nažalost, čini se da su već od početka u nas zakazali kontrolni mehanizmi koji trebaju štititi građane, dok su u nekim državama središnje banke na vrijeme spriječile slične procese na svom financijskom tržištu (na primjer u Austriji)”, ističe kardinal Bozanić.

Pri tome navodi da je papa Franjo, još kao nadbiskup Buenos Airesa, govorio o novom imperijalizmu novca koji je sposoban u trenutku osiromašiti mnoge obitelji. Kao papa izričito je osudio lihvu i potaknuo državne institucije da je spriječe i da pojačaju svoja zauzimanja za žrtve lihve: “Kada obitelj nema što jesti jer mora lihvarima platiti zajam – rekao je papa Franjo – to nije humano, a ta dramatična socijalna muka teško ranjava nepovredivo dostojanstvo ljudske osobe” (Audijencija u srijedu 29. siječnja 2014.).

„U hrvatskom slučaju apeliram na sve odgovorne i umiješane u te teške situacije bankovnih kredita da u okviru sustava nađu rješenje i pravično rasporede terete. Sada nitko nema pravo pilatovski prati ruke, osobito ne ako je propustio ono što je bio dužan učiniti. Državne vlasti ne smiju dopustiti da se ta pitanja pokuša samo kozmetički rješavati, jer svako guranje problema pod stol stvara nove poteškoće i napetosti te ugrožava građanski mir. Država je dužna, da bi se spriječilo slične incidentne događaje, razborito prići boljom zakonskom regulativom. Vjernicima i svim ljudima dobre volje preporučujem da se čuvaju agresivnih propaganda koje obećavaju jeftinu zaradu. A budući da je Sveto pismo trajna poruka, nadahnuće može biti preporuka starozavjetnoga Siraha i za neke sasvim nove vidove našega suvremenoga života: “Nemoj da osiromašiš gosteći se pozajmljenim novcem kad ništa nemaš u tobolcu svojem” (Sir 18,33).

“Osjećam da nam je potrebno puno više opreznosti, zajedništva, komuniciranja, solidarnosti, međusobnoga poštovanja i osjetljivosti. Posebno to vrijedi kad se radi o najugroženijima u društvu. Pred tim pojavama potrebno je smoći snage i nove političke volje te pokrenuti društvene mehanizme koji će otvarati obzore nade”, ističe zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić.

Cijelu uskrsnu poruku kardinala možete pročitati OVDJE.

IKA | Bitno.net

Ovaj članak ‘To je lihva u pravom smislu te riječi, nitko sada nema pravo pilatovski prati ruke’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Kritičari nisu shvatili bit Gibsonova psihološkog portretiranja Poncija Pilata. To je stoga što je on zaštitnik skepticizma i kao takav privlačan svijetu u kojem se skepticizam sam po sebi smatra vrlinom.

Foto: screenshot iz filma Pasija

Kada se senator Howard Baker kandidirao na predsjedničkim izborima 1980. godine, naišao je na jaku kritiku republikanke iz Vermonta zbog svoje podrške Jimmyju Carteru i njegove odluke da Panamski kanal treba vratiti Panami. „Pa, gospođo“, odgovorio joj je senator blago, „ja sam tijekom svojeg mandata u Senatu dao glas za tisuće različitih pitanja. Vi se vjerojatno slažete s gotovo svakom od tih mojih odluka. Zašto bismo se fokusirali na tu jednu u kojoj se ne slažemo?“

„Poncije Pilat je također vjerojatno donio puno dobrih odluka“, odgovorila je žena. „Ali mi se svi sjećamo samo jedne.“

Ona je dobro shvatila jednu važnu stvar koja je, čini se, promakla mnogim kritičarima Gibsonova filma „Pasija“: naime, da Pilat nije bio dobar čovjek, već zlikovac koji zaslužuje prezir. Kritičari su svojim portretiranjem Pilata i židovskog velikog svećenika Kajfe pokušali dokazati da je Gibsonov film antisemitski.

Pilat je oslikan kao simpatičan lik, kažu kritičari, i on želi poštedjeti nevinog Krista, ali na kraju ipak podliježe zahtjevima Kajfe i svjetine da ga treba razapeti. Kajfa, s druge strane, nije tako neodlučan. On jasno agitira za Kristovu smrt. To je ono što, dakako, Gibsonov film i prikazuje, kao što to jasno prikazuju i Evanđelja.

Ali, je li takav prikaz antisemitski? Kritičarima je promakla činjenica da je upravo zbog toga Pilat daleko gori zlikovac od Kajfe. Na kraju krajeva, Kajfa je vjerovao da je Krist počinio najteži grijeh bogohuljenja tvrdeći da je Sin Božji. Kao vrhovni predstavnik religijskih zakona koji preljubnike osuđuje na smrt kamenovanjem, on je gotovo bio obvezan tražiti Njegovu egzekuciju. Kajfa čini strašnu pogrešku. On je možda i imao korumpirane političke motive za svoje ponašanje. Ali on zapravo iskreno vjeruje, makar mu to i odgovara, da je Božji zakon na njegovoj strani.

Pilat ima puno slabije temelje. On na smrt osuđuje čovjeka za koga smatra da je nevin i to pak čini na prevrtljiv način kako bi krivicu za ubojstvo svalio na Kajfu i svjetinu te tako sebe iskupio.

Sukladno s tradicionalnim naukom Crkve, prema izvještajima iz Novog zavjeta, te prizorima iz filma Mela Gibsona, Pilat je daleko veći zlikovac od Kajfe. I ako se Gibsona može optužiti za ikakvu netrpeljivost, onda je to za antiromanizam, jer osim Pilatova ubilačkog kukavičluka film prikazuje i rimske vojnike kako uživaju u mučenju Krista.

Nakon svega što je rečeno, moguće je ipak malo suosjećati s Pilatom. Gotovo svatko tko pročita izvještaj iz Evanđelja shvaća da se rimski prokurator nalazi u škripcu između vlastitog vjerovanja u Kristovu nevinost i straha od izazivanja revolucije Židova, koja bi uništila njegovu karijeru kod carskih gospodara u Rimu. Čitajući Evanđelje, svi se mi stavljamo u Pilatovu kožu i nadamo se, protiv svake nade, da će on donijeti ispravnu odluku za svoje kao i za Kristovo dobro.

Ali, kao što to Gibsonov film vrlo jasno pokazuje, Pilat donosi pogrešnu odluku. I čineći to, pokazuje nam da je hrabrost temelj svih vrlina. Ako nam nedostaje hrabrosti, teže ćemo uspjeti zadržati čvrst stav pred ljudima.

No postoji još jedan, manje pohvalan razlog, zašto moderan svijet suosjeća s Pilatom. Pilat je zaštitnik skepticizma i kao takav privlačan svijetu u kojem se skepticizam sam po sebi smatra vrlinom ili barem znakom sofisticiranosti koja se protivi određenim uvjerenjima, bilo da je riječ o vjerskim pravima, fundamentalizmu muslimana ili političkim ideologijama. Mnogi intelektualci, akademici i (uglavnom liberalni) političari postali su svjesni skepticizma u današnje vrijeme.

Među intelektualcima koji su počinili Pilatovu grešku, nalaze se i oni katolički biskupi koji su uvučeni u svećeničke seksualne skandale. Umjesto da zaštite svoje stado i ozbiljno potaknu grešnika na pokajanje, oni su oprali svoje ruke od te teme i predali je u ruke psihologa i odvjetnika. Time su također oprali svoje ruke od kršćanskog nauka o grijehu i prihvatili terapeutska evanđelja Freuda.

Oni nisu nimalo nadrasli skepticizam i prešućivanje, već su ih samo okrenuli naglavce. Svaki se svećenik koji je optužen za seksualno zlostavljanje sada tretira krivim, iako nam brojne afere seksualnog zlostavljanja iz 1980-ih pokazuju da takve optužbe mogu biti lažne. Nakon što su okrenuli glavu od krivnje, biskupi je sada okreću prema nevinosti. Nakon što su predali problem psihijatrima i odvjetnicima, sada ga predaju tužiteljima i medijima. Tu je možda riječ o napretku, ali ne i o pravdi.

Na kraju, ako ozbiljno sagledamo problematiku (što je danas rijetkost), ideja da skepticizam predstavlja vrlinu ili znak intelektualne superiornosti zapravo je besmislica. Kronični skepticizam u kliničkoj psihologiji smatra se simptomom depresije. Ako svakodnevno nailazimo na poteškoće kod donošenja odluka, znači da zapravo nismo dovoljno istražili problem. A ispravna reakcija na neutemeljenu sigurnost nije skepticizam, već čvrsto analitičko pobijanje dogmatske pogreške.

Ali i za to je potrebna hrabrost. U slučaju katoličkih biskupa, hrabrost bi značila dvije stvari: dopustiti optuženim svećenicima da ih se pošteno sasluša usprkos povicima svjetine, i inzistirati da sjemeništa strogo brinu o čednosti i kod heteroseksualaca i kod homoseksualaca, usprkos tim istim povicima.

Još uvijek nemamo jasne povijesne podatke o tome što se kasnije dogodilo Pilatu. Možda je počinio samoubojstvo, ili je bio smaknut, ili se, kako vjeruju koptski kršćani, preobratio na kršćanstvo i postao mučenikom. No, možemo biti prilično sigurni u neistinitost kratke cinične priče Anatolea Francea u kojoj Pilata u mirovini pitaju sjeća li se razapetog židovskog stolara imenom Krist, a on odgovara da ga se ne sjeća. Kao i gospođa iz Vermonta, Pilat je znao da je učinio nešto krivo i značajno. Na ovaj ili onaj način, to je gotovo sigurno promijenilo njegov život i smrt.

John O’Sullivan | www.catholiceducation.org

Prijevod: J.V. | Bitno.net

Ovaj članak Pilat je u Gibsonovoj ‘Pasiji’ simbol skepticizma i ima veću krivicu za razapinjanje Krista nego Kajfa se prvo pojavio na Bitno.net.

Odgovorite na dvadeset pitanja i provjerite koliko dobro poznajete događaje Velikog tjedna!

Bitno.net

Ovaj članak [KVIZ] Provjerite svoje znanje o događajima Velikog tjedna! se prvo pojavio na Bitno.net.

Talijanist, publicist i politički analitičar dr.sc. Nino Raspudić održao je na ovogodišnjim Danima kršćanske kulture u Splitu predavanje pod nazivom”Kršćanske vrijednosti i lijevo-liberalna kulturna hegemonija u Hrvatskoj”. Koristeći pojam “kulturne hegemonije”, kojeg je uveo talijanski filozof Antonio Gramsci, pokušao objasniti raskorak između vrijednosti koje dijeli većina društva, a što se npr. pokazalo na primjeru referenduma o definiciji braka, i onoga što promiče većina medija, udruga civilnog društva i “javnih intelektualaca”. Prenosimo video zapis tog predavanja.

Bitno.net

Ovaj članak [VIDEO] Nino Raspudić o tome tko doista vlada Hrvatskom se prvo pojavio na Bitno.net.

Euharistija je vidljivo događanje okupljanja koje je – na određenomu mjestu i onkraj svih mjesta – ulaženje u zajedništvo sa živim Bogom, koji ljude iznutra privodi jedne drugima. Crkva nastaje dolazeći iz euharistije. Ona od nje prima svoje jedinstvo i svoje poslanje. Crkva potječe od Posljednje večere, ali zbog toga i od Kristove smrti i uskrsnuća, koje je on predoznačio darom tijela i krvi.

Screenshot iz filma Pasija

Nakon svih ovih promišljanja o povijesnome okviru i o povijesnoj pouzdanosti Isusovih riječi ustanovljenja, sada je vrijeme da se okrenemo njihovim sadržajnim tvrdnjama. Najprije još jednom treba podsjetiti na to da se u četiri izvješća o euharistiji susrećemo s dva tipa predaje s njihovim karakterističnim razlikama, koje ovdje ne moramo pojedinačno istraživati. No ipak treba navesti ukratko najvažnije razlike.

Dok prema Marku (14,22) i Mateju (26,26) riječi o kruhu glase tek »ovo je tijelo moje«, u Pavla se kaže: »ovo je tijelo moje – za vas« (1 Kor 11,24), dok je Luka nadopunio prema smislu: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje« (22,19). Kod Luke i Pavla iza toga odmah slijedi zapovijed o ponavljanju: »Ovo činite meni na spomen«, koje kod Mateja i Marka nema. Riječi o kaležu po Marku glase: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva« (14,24); Matej još dodaje: »za mnoge… na otpuštenje grijeha« (26,28). Prema Pavlu, Isus je s obzirom na to rekao: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god ga pijete, meni na spomen« (1 Kor 11,25). Luka formulira slično, ali s malim razlikama: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva« (22,20). Nedostaje druga zapovijed o ponavljanju.

No važne su dvije jasne razlike između Pavla/ Luke s jedne i Marka/Mateja s druge strane: kod Marka i Mateja »krv« je subjekt: »ovo je moja krv«, dok Pavao i Luka kažu: ovo je »novi Savez u mojoj krvi«. Mnogi u tome vide obazrivost spram židovskoga zaziranja od uživanja krvi: kao izravan sadržaj onoga što treba biti ne navodi se »krv«, nego »novi Savez«. Time smo već dospjeli do druge razlike: dok Marko i Matej jednostavno govore o »krvi Saveza« i time smjeraju na Izl 24,8, sklapanje saveza na Sinaju, Pavao i Luka govore o Novome savezu i time se pozivaju na Jr 31,31, što znači da se kod njih pojavljuje različita starozavjetna pozadina. Nadalje, Marko i Matej govore o prolijevanju krvi »za mnoge« i time upućuju na Iz 53,12 dok Pavao i Luka kažu: »za vas« i time neposredno misle na zajednicu učenika.

Razumljivo je da u egzegezi postoji opsežna rasprava o tome što su izvorne Isusove riječi. Rudolf Pesch je pokazao da iz toga proizlazi 46 mogućnosti koje se zamjenom uvoda još mogu i udvostručiti (usp. Das Evangelium in Jerusalem, str. 134ss). Ovi napori imaju svoje značenje, ali ne mogu pripadati zadaćama ove knjige.

Mi polazimo od toga da ne postoji predaja Isusovih riječi bez prihvaćanja u Crkvi u nastajanju, koja je znala da joj je stroga obveza sačuvati vjernost onome bitnome, ali je također bila svjesna da širina raspona Isusovih riječi, sa svojim suptilnim sličnostima s riječima Pisma, dopušta oblikovanja u nijansama. Tako se u Isusovim riječima moglo osluhnuti i Izl 24 i Jr 31 te naglašavati više jedno ili drugo, ne postajući pritom nevjeran ovim riječima, koje su bile jedva čujne, ali su ipak jasno u sebi sadržavale Zakon i proroke. No time smo već prešli na tumačenje Gospodinovih riječi.

Riječi ustanovljenja u sva četiri teksta započinju s dvije tvrdnje o Isusovu činu, koje su za prihvaćanje cijeloga zbivanja u Crkvi zadobile bitno značenje. Kaže nam se da je Isus uzeo kruh, izgovorio blagoslovnu i zahvalnu molitvu i potom podijelio kruh. Na početku stoji eucharistia (Pavao/Luka), odnosno eulogia (Marko/Matej): oba pojma ukazuju na berahu, veliku zahvalničku i blagoslovnu molitvu židovske predaje, koja pripada i obredu Pashe i drugim blagovanjima. Ništa se ne jede, a da se Bogu ne zahvali za dar koji daruje: za kruh, koji proizvodi iz zemlje, kao i za plod trsa.

Obje različite riječi koje koriste Marko/Matej s jedne i Pavao/Luka s druge strane ukazuju na dva pravca koja su prisutna u ovoj molitvi: to su zahvala i hvalospjev za Božji dar. No ovaj se hvalospjev kao blagoslov vraća na dar, kako stoji u 1 Tim 4,4s: »Svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću (eucharistia) jer se posvećuje rječju Božjom i molitvom.« Isus je na Posljednoj večeri (kao već i kod umnažanja kruha, Iv 6,11) preuzeo ovu predaju. Riječi ustanovljenja pripadaju ovome molitvenom kontekstu; u njima zahvala postaje blagoslov i pretvorba.

Od svojih prvih početaka Crkva riječi pretvorbe nije jednostavno poimala kao neku vrstu kvazi-magijske zapovijedi, nego kao dio molitve u zajedničkoj molitvi s Isusom; kao središnji dio zahvalničkoga hvalospjeva, po kojemu nam Bog zemaljski dar iznova daruje kao Isusovo tijelo i krv, kao Božje samodarivanje u toploj ljubavi Sina. Louis Bouyer je pokušao ocrtati razvoj kršćanske euharistije – euharistijske molitve – iz židovske berahe.

Tako postaje shvatljivo da je »euharistija« postala naziv za čitavo novo bogoslužno događanje koje nam je Isus darovao. Tomu ćemo se još jednom morati vratiti u četvrtome odjeljku ovoga poglavlja.

Kao drugo, kaže nam se da je Isus »razlomio kruh«. Lomljenje kruha za sve je prvotno uloga oca obitelji, koji time na neki način zastupa i Boga Oca, koji nam svima po plodnosti zemlje daje ono što nam je potrebno za život. To je potom i gesta gostoljubivosti, po kojoj se strancu daje udjela u svojemu vlasništvu, po kojoj ga se prihvaća u zajedništvo stola. Lomljenje i dijeljenje: upravo dijeljenje stvara zajedništvo. Ova iskonska ljudska gesta davanja, dijeljenja i povezivanja, u Isusovoj Posljednjoj večeri zadobiva posve novu dubinu: on daje sama sebe. Božja dobrota, koja se podjeljuje, postaje posve korjenita u trenutku u kojemu Sin u kruhu priopćava i razdjeljuje sebe.

Tako je Isusova gesta postala znakom čitave tajne euharistije: u Djelima apostolskim i općenito u ranome kršćanstvu »lomljenje kruha« oznaka je za euharistiju. U njoj primamo Božju gostoljubivost, koja nam se razdaje u Isusu Kristu, raspetome i uskrslome. No tako je lomljenje kruha i dijeljenje – čin ljubavi i okretanja onomu koji me treba – unutarnja dimenzija same euharistije.

Caritas, briga za druge, nije neko drugo područje kršćanstva pored bogoštovlja, nego je ukorijenjena u njemu i pripada mu. Horizontala i vertikala su u euharistiji, u »lomljenju kruha«, nerazdvojno povezane. U dvostrukoj tvrdnji o zahvaljivanju i dijeljenju na početku izvješća o ustanovljenju vidljiva postaje bit novoga bogoštovlja, koje je Krist ustanovio Posljednjom večerom, križem i uskrsnućem: time je dokinuto staro hramsko bogoštovlje i istodobno dovedeno do svojega ispunjenja.

Dolazimo do riječi izgovorenih nad kruhom. Po Marku i Mateju one jednostavno glase: »ovo je tijelo moje«, Pavao i Luka dodaju: »koje se za vas predaje«. Oni time pojašnjavaju ono što je po sebi sadržano u gesti dijeljenja. Kada Isus govori o svojemu tijelu, onda je po sebi razumljivo da time ne misli na tijelo, za razliku od duše ili duha, nego na čitavu, stvarnu osobu. U ovome smislu Rudolf Pesch s pravom tumači: Isus »u svojemu tumačenju kruha pretpostavlja posebno značenje svoje osobe. Učenici su mogli shvatiti: to sam ja, Mesija« (Markusevangelium II, str. 357).

Ali kako se to može dogoditi? Isus ipak stoji usred svojih učenika – što on tu čini? On ispunja ono što je rekao u govoru o pastiru: »Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem« (Iv 10,18). Život mu je oduzet na križu, ali on ga već sada polaže sam od sebe. On svoju nasilnu smrt preobražava u slobodan čin predanja sama sebe za druge i drugima.

I on zna: »Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga« (na nav. dj.). On daje život i zna da ga upravo tako iznova uzima. U davanju njegova života suuključeno je i uskrsnuće. Zbog toga on već sada može sebe anticipativno podjeljivati jer već sada daje život – sama sebe – i u tome ga već sada ponovno prima. Tako on sada može ustanoviti sakrament u kojemu postaje umiruće pšenično zrno, u kojemu tijekom svih vremena u istinskome umnažanju kruha sama sebe dijeli ljudima.

Riječi nad kaležom, kojima se sada okrećemo, imaju u sebi izvanredan teološki sadržaj. Kako je prethodno već naznačeno, u ovih su nekoliko riječi isprepletena tri starozavjetna teksta tako da je u njima sažeta čitava prethodna povijest spasenja, koja tako ponovno postaje sadašnjost.

Tu je kao prvo Izl 24,8 – sklapanje saveza na Sinaju; potom je tu Jr 31,31 – obećanje Novoga saveza usred krize povijesti saveza, krize čija su najjasnija očitovanja bili razaranje hrama i babilonsko izgnanstvo; naposljetku je tu i Iz 53,12 – tajanstveno obećanje Sluge Božjega koji nosi grijehe mnogih i tako za njih ostvaruje spasenje.

Pokušajmo sada shvatiti ova tri teksta u njihovu osobitu značenju i u njihovu novomu okružju. Savez na Sinaju je prema prikazu Izl 24 počivao na dva dijela: s jedne strane na »krvi Saveza«, krvi žrtvovanih životinja, kojom se škropio žrtvenik – kao znak Boga – i narod, a s druge strane na Božjoj riječi i Izraelovu obećanju poslušnosti: »Ovo je krv Saveza koji je Gospodin s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi«, svečano je rekao Mojsije nakon obreda škropljenja. Neposredno prije toga narod je po čitanju Knjige Saveza odgovorio: »Sve što je Gospodin rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo« (Izl 24,7s).

Ovo obećanje poslušnosti, koje je za savez konstitutivno, prekršeno je neposredno nakon toga štovanjem zlatnoga teleta, dok je Mojsije bio na brdu. Sva povijest koja potom slijedi povijest je uvijek novih otpada od obećanja poslušnosti, kako pokazuju rpovijesne knjige Staroga zavjeta i proročke knjige. Čini se da je ovaj lom nezacjeljiv u trenutku kada Bog svoj narod prepušta progonstvu, a hram razorenju.

U ovome se času pojavljuje nada u »Novi savez«, koji više nije utemeljen na uvijek krhkoj vjernosti ljudske volje, nego je neizbrisivo zapisan u srcima (usp. Jr 31,33). Drugim riječima, Novi savez mora biti utemeljen na poslušnosti koja je neopoziva i nepovrjediva. Ova poslušnost, koja se sada temelji u korijenu čovječjeg bića, jest poslušnost Sina koji se učinio slugom i svu ljudsku neposlušnost uzima u svoju poslušnost koja ide sve do smrti, on je pretrpljuje i prevladava.

Bog ne može jednostavno ne vidjeti ljudsku neposlušnost, sve zlo povijesti, ne može to smatrati nečim bezazlenim i beznačajnim. Takva bi vrsta »milosrđa«, »bezuvjetna opraštanja«, bila ona »jeftina milost« kojoj se s pravom usprotivio Dietrich Bonhoeffer pred ponorom zla svojega vremena. Nepravda, zlo kao stvarnost, ne može jednostavno ostati zanemareno, netaknuto. Mora ga se nadoknaditi, svladati. Samo je to pravo milosrđe. I jer sada sam Bog to čini, jer ljudi to ne uspijevaju ostvariti – to je »bezuvjetna« Božja dobrota, koja se nikada ne može protiviti istini ni pravednosti koja ide uz nju. »Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!« piše Pavao Timoteju (2 Tim 2,13).

Ova njegova vjernost jest u tome da sada ne djeluje samo kao Bog naspram ljudi, nego i kao čovjek naspram Boga i tako neopozivo čvrsto utemeljuje savez. Stoga lik Sluge Božjega, koji nosi grijehe mnogih (Iz 53,12) i obećanje Novoga saveza koji će biti nerazrušivo utemeljen pripadaju skupa. Ovo se utemeljenje nerazrušiva saveza u čovjekovu srcu, u srcu samoga čovječanstva, događa u zastupničkoj muci Sina koji je postao sluga. Od tada se čitavoj prljavoj poplavi zla suprotstavlja poslušnost Sina u kome je sam Bog trpio te je stoga njegova poslušnost uvijek beskonačno veća od sve veće količine zla (usp. Rim 5,16-20).

Krv životinja nije mogla ni »ispaštati« ni povezati Boga i čovjeka. To je mogao biti samo znak nade i očekivanja veće poslušnosti koja uistinu spašava. Sve je to sažeto i postalo je stvarnost u Isusovim riječima o čaši: on daruje »novi Savez u svojoj krvi«. »Njegova krv« – to je potpun dar njega samoga, u kojemu pretrpljuje svu nesreću čovječanstva, svekoliko kršenje vjernosti nadoknađuje svojom bezuvjetnom vjernosti. To je novo bogoštovlje koje uspostavlja na Posljednjoj večeri: uvođenje čovječanstva u svoju zastupničku poslušnost. Udioništvo u Kristovu tijelu i krvi znači da on predstavlja »mnoge«, nas te nas u sakramentu prima među ove mnoge.

Sada nam ostaje protumačiti još neke od Isusovih riječi ustanovljenja, koje su u najnovije vrijeme postale povodom raznolikih rasprava. Po Marku i Mateju, Isus je rekao da se njegova krv prolijeva »za mnoge« i time je smjerao upravo na Iz 53 dok je kod Pavla i Luke riječ o davanju, odnosno o prolijevanju »za vas«.

Novija je teologija s pravom istaknula riječ »za« koja je zajednička svim četirima izvješćima i koju smijemo promatrati kao ključnu riječ ne samo izvjeća o večeri Gospodnjoj, nego i Isusova lika općenito. Sva je njegova bit opisana riječju »proegzistencija« – biti tu ne samo za sebe, nego i za druge, i to nije samo jedna dimenzija ovoga postojanja, nego njezina najdublja bit, nešto cjelovito. Njegovo je biće kao takvo »biće za«. Ako nam uspije to shvatiti, onda smo se stvarno približili Isusovoj tajni, tada ćemo također znati što znači nasljedovanje.

Ali što znači »prolijeva za mnoge«? U svojemu temeljnom djelu iz 1935. Die Abendmahlsworte Jesu (Isusove riječi na Posljednjoj večeri) Joachim Jeremias je pokušao pokazati da je riječ »mnogi« u izvješćima o ustanovljenju semitizam te se stoga mora čitati ne polazeći od grčkoga značenja riječi, nego od odgovarajućih starozavjetnih tekstova. On pokušava dokazati da riječ »mnogi« u Starome zavjetu znači »sveukupnost«, dakle da je zapravo treba prevesti sa »svi«. Ova se teza tada brzo probila i postala je opće teološko dobro. Polazeći od nje potom se u raznim jezicima ovo »mnogi« u riječima pretvorbe prevodilo sa »svi«. »Koja će se proliti za vas i za sve ljude« slušaju danas vjernici Isusove riječi za vrijeme euharistijskoga slavlja.

No u međuvremenu se ovaj konsenzus među egzegetima ponovno raspao. Pretežito mišljenje danas ide u tome smjeru da »mnogi« u Iz 53, a i na drugim mjestima, znači, doduše, sveukupnost, ali se ta riječ ne može jednostavno poistovjetiti sa »svi«. Nadovezujući se na kumransku uporabu riječi, sada se pretežno polazi od toga da »mnogi« kod Izaije i kod Isusa znači »sveukupnost« Izraela (usp. Pesch, Abendmahl, str. 99s; Wilckens I/2, str. 84). Tek nakon što je evanđelje prešlo poganima, postao je vidljiv univerzalistički obzor Isusove smrti i njegova ispaštanja, koji jednako obuhvaća Židove i pogane.

Nedavno je bečki isusovac Norbert Baumert zajedno s Marijom-Irmom Seewann predočio tumačenja ovoga »za sve«, koje je u glavnim crtama još 1974. u svojoj knjizi Eucharistia razvio Joseph Pascher. Srž teze glasi: s gledišta jezične strukture ono »prolijeva se« ne odnosi se na krv, nego na kalež: »tada bi riječ bila o aktivnu ‘izlijevanju’ krvi iz kaleža, u čemu se prebogato daruje sam božanski život, a da pritom ništa ne podsjeća na čin krvnika« (Gregorianum 89, str. 507). Dakle, riječi o kaležu ne bi govorile o događaju smrti na križu i njegovu učinku, nego o sakramentalnomu činu, a tako bi se razjasnila i riječ »mnogi«: dok Isusova smrt vrijedi »za sve«, raspon je sakramenta ograničeniji. On dolazi mnogima, ali ne svima (usp. pos. str. 511).

Ovo rješenje, gledajući strogo filološki, može biti ispravno za Markov tekst u 14,24. Ako se Matejevu tekstu ne pripiše izvornost naspram Marka, mogli bismo ga označiti uvjerljivim za riječi večere Gospodnje. U svakom slučaju, ukazivanje na razliku između dosega euharistije i sveopćega dosega Isusove smrti na križu vrijedno je i ono nas može odvesti korak naprijed. Ali poteškoća riječi »mnogi« time je tek djelomično razjašnjena.

Jer ostaje temeljno tumačenje koje Isus daje o svojemu poslanju u Mk 10,45, u kojemu se isto tako pojavljuje riječ »mnogi«: »Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.« Ovdje je jasno da je riječ o predanju života kao takva te je stoga jasno da Isus pritom prihvaća proroštvo o Sluzi Božjemu u Iz 53 i povezuje ga s poslanjem Sina Čovječjega, koje time zadobiva novo tumačenje.

Što, dakle, da kažemo? Čini mi se drskim i istodobno naivnim osvjetljavati Isusovu svijest i polazeći od nje htjeti razjasniti što je on na temelju naše spoznaje o onome vremenu i njegovim teološkim pogledima mogao misliti ili nije mogao misliti. Mi možemo samo reći da je on znao kako u sebi samome ispunja poslanje Sluge Božjega i poslanje Sina Čovječjega – pri čemu je s povezanošću obaju motiva istodobno povezano i nadilaženje poslanja Sluge Božjega, univerzalizacija koja smjera prema novoj širini i dubini.

Potom možemo vidjeti kako istodobno na putu Crkve u nastajanju lagano raste i shvaćanje Isusova poslanja i kako »sjećanje« učenika pod vodstvom Božjega Duha (usp. Iv 14,26) postupno počinje uočavati čitavu tajnu koja stoji iza Isusovih riječi. 1 Tim 2,6 govori o Isusu Kristu kao jednome posredniku između Boga i čovjeka, »koji sebe samoga dade kao otkup za sve«. Univerzalno spasenjsko značenje Isusove smrti ovdje je izrečeno kristalnom jasnoćom.

Povijesno različite, ali u samoj stvari međusobno potpuno suglasne odgovore na pitanje o dosegu Isusova spasenjskoga djela – neizravne odgovore na poteškoću mnogi / svi – možemo naći kod Pavla i Ivana. Pavao piše Rimljanima da pogani moraju postići spasenje u »punini« (pleroma) i da će biti spašen sav Izrael (usp. 11,25s). Ivan kaže da će Isus umrijeti »za narod« (Židove), ali ne samo za narod, nego također da raspršene sinove Božje skupi u jedno (11,50ss). Isusova se smrt odnosi na Židove i pogane, na čovječanstvo u cjelini.

Ako se riječju »mnogi« kod Izaije bitno mislilo na cjelokupan Izrael, onda u vjerničkome odgovoru Crkve na Isusovu novu uporabu te riječi postaje sve vidljivije da je on doista umro za sve.

Evangelički je teolog Ferdinand Kattenbusch 1921. pokušao pokazati da su Isusove riječi ustanovljenja na Posljednjoj večeri stvarni čin utemeljenja Crkve. Time je Isus svojim učenicima dao ono novo koje ih je povezivalo i činilo zajednicom. Kattenbusch je imao pravo: s euharistijom je utemeljena i sama Crkva. Ona postaje jedno, ona postaje ona sama polazeći od Kristova tijela i istodobno se, polazeći od njegove smrti, otvara širini svijeta i povijesti.

Euharistija je vidljivo događanje okupljanja koje je – na određenomu mjestu i onkraj svih mjesta – ulaženje u zajedništvo sa živim Bogom, koji ljude iznutra privodi jedne drugima. Crkva nastaje dolazeći iz euharistije. Ona od nje prima svoje jedinstvo i svoje poslanje. Crkva potječe od Posljednje večere, ali zbog toga i od Kristove smrti i uskrsnuća, koje je on predoznačio darom tijela i krvi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige pape Benedikta XVI. Isus iz Nazareta. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje. 

Bitno.net

Ovaj članak Benedikt XVI. o ustanovljenju euharistije i nastanku Crkve se prvo pojavio na Bitno.net.

Svojim križem Gospodin je dao duboko značenje boli. Mogao nas je otkupiti na bezbroj načina, ali to je učinio trpljenjem i mukom, jer “nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje”.

Foto: screenshot iz filma Pasija

Gospodin je hodao, tijela pognuta pod težinom križa, očiju zaslijepljenih znojem, krvlju i suzama; svaki njegov korak bio je bolno spor i težak. Iznemogao, gubio je snagu. Koljena su mu klecala i doslovno se vukao za dvojicom supatnika. Židovi su se smijali, a krvnici i vojnici gurali su ga.

U četvrtome žalosnome otajstvu Krunice razmatramo Isusov put prema Kalvariji s križem na leđima. S tugom proživljavamo muku našega Spasitelja… Pogledaj s kakvom ljubavlju grli križ… Nauči od njega… Isus nosi križ za tebe, a ti nosi križ za Isusa. No, nemoj vući križ za sobom. Nosi ga od srca. Budeš li ga s ljubavlju nosio, to više ne će biti bilo koji križ, nego… sveti križ (…). A sigurno ćeš, kao i on, susresti Mariju na putu. 1

Na križnome putu Isus se zasigurno u jednoj od onih uličica susreo s Marijom. Na trenutak je zastao. »S neizmjernom ljubavlju Marija gleda Isusa, a Isus gleda svoju Majku. Njihovi pogledi se susretnu i oboje pretaču svoju bol u srce drugoga. Marijina duša je preplavljena boli, gorkom boli Isusa Krista. ‘Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite, ima li boli kakva je moja’ (Tuž 1,12). Ali nitko se ne obazire, nitko ne obraća pozornost, samo Isus. […] U tamnoj samoći muke poklanja naša Gospa svojemu Sinu balzam nježnosti, jedinstva, vjernosti – jedan ‘da’ Božjoj volji.«

Gospodin nastavlja svoj put i Marija ga prati sve do Kalvarije. Ispunjava se Šimunovo proročanstvo.

Koji čovjek ne bi zaplakao, kad bi vidio Majku Kristovu u tjeskobi tolikoj? Tamo je njen izranjeni Sin… A ovdje, daleko od njega smo mi: plašljivi, opiremo se Božjoj volji. Majko moja i Gospo moja, nauči me kako izgovoriti ‘da’, kojim bih se, kao i ti, poistovjetio s Isusovim zazivom Ocu: Non mea voluntas… (Lk 22,42), neka ne bude moja volja, već Božja.

Kada bol i jad pritisnu, kada postaju sve jači, obratimo se Mariji – Mater dolorosa – Gospi žalosnoj, da nas ojača i da nas nauči u miru i vedrini posvećivati naše trpljenje.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)

———————-

1 Sveti Josemaría Escrivá, Sveta krunica, Četvrto žalosno otajstvo. 

Ovaj članak Nosiš li svoj križ s ljubavlju, sigurno ćeš kao i Isus na svom putu susresti Mariju se prvo pojavio na Bitno.net.

Foto: Catholic Hipster

Na Facebooku se mogu naći svakojaki izvori zanimljivih misli, citata, slika i informacija. Nama su najzanimljiviji oni koji su povezani s Katoličkom Crkvom. Stoga smo vam odlučili predstaviti par nepoznatih katoličkih Facebook stranica koje vam mogu obogatiti svakodnevicu.

1. Hrvatska katolička blogosfera 

Stranica Hrvatska katolička blogosfera donosi najnovije članke s katoličkih blogova u Hrvatskoj. Tu možete pratiti što pišu hrvatski katolički blogeri. Ponuda je razna.

2. Gilbert Keith Chesterton 

Nedavno je pokrenuta fan stranica velikog katoličkog mislioca i intelektualca s početka 20. stoljeća Gilberta Keitha Chestertona na hrvatskom jeziku. Njegove pronicljive misli su uvijek aktualne i intrigantne. Često se pokazuje da je bio ispred svoga vremena. Vjerujemo da će vam se svidjeti.

3. Nadbiskup Fulton J. Sheen 

Fan stranica na hrvatskom jeziku o još jednom znamenitom čovjeku 20. stoljeća nadbiskupu Fultonu J. Sheenu. O njemu smo pisali na našemu portalu. On je jedinstven primjer televizijskog i radijskog katoličkog evangelizatora. Svojim jednostavnim i posebnim načinom prenošenja Radosne vijesti oduševio je milijune Amerikanaca. Ostavio je ogroman opus iza sebe. Ova stranica vam donosi pojedine misli iz tog opusa.

4. Escriva za svaki dan

Sv. Josemaria Escriva - svetac iz 20. stoljeća, svetac svakodnevnog života, osnivač Opusa Dei. Njegove misli oblikovale su mnoge živote, a njegove knjige poput Puta, Brazde i Kovačnice duhovni su temelji mnogih katolika. Na ovoj stranici možete svaki dan pročitati misao iz tih djela i provesti kratko razmatranje i molitvu nad tim riječima ovoga sveca svakodnevice.

5. Katekizam za svaki dan 

Želite čitati Katekizam Katoličke Crkve, no ne stignete? Čitajte ga dok ste na Facebooku uz ovu stranicu. Svaki dan pročitajte jedan izvadak iz Katekizma i naučite nešto novo o svojoj vjeri.

Ima još mnogo kvalitetnih stranica na Facebooku, no njih ćemo spomenuti sljedeći put.

6. Mladi katolici 

U opisu stranice stoji: “Mjesto za sve koji žele širiti mir i Kristovu ljubav po cijelom svijetu. Ohrabri se i ostani čvrst u svojim uvjerenjima!”

7. KatoAktiv 

KatoAktiv je ideja nastala u studentskom domu Stjepan Radić, među studentima koji djeluju unutar molitvene grupe „Mladi za mir“. Želja im je okupiti mlade aktivne katolike koji djeluju u svojim župama diljem Lijepe Naše. Uz okupljanje mladih, žele saznati detalje o župnim aktivnostima. U tome ćete i pomoći i VI!

8. Mudre misli svetaca 

Svaki dan novi citati i mudre misli svetaca Katoličke Crkve koje možete dijeliti i kojima se možete nadahnjivati.

9. Tradicionalna latinska misa u Hrvatskoj 

Pratite sva događanja vezana uz misu po izvanrednom obliku rimskog obreda tj. tradicionalnu latinsku misu u Hrvatskoj.

10. Duhovni filmovi i videa 

Mnoštvo duhovnih filmova i drugih duhovnih sadržaja možete naći na ovoj Facebook stranici.

Ima još mnogo kvalitetnih stranica na Facebooku, no njih ćemo spomenuti sljedeći put.

Koje vi Facebook stranice pratite i koje nam preporučujete? Odgovor ostavite u komentarima! 

Z. Ć. | Bitno.net

Ovaj članak 10 katoličkih Facebook stranica koje će vas duhovno obogatiti! se prvo pojavio na Bitno.net.

Katkad nam se čini kao da tama noći prodiru u dušu; ponekad mislimo, “sad se više ništa ne može učiniti”, i srce više ne nalazi snage za ljubav… Ali u toj tami Krist pali vatru Božje ljubavi: bljesak svjetla razbija tamu i najavljuje novi početak

Foto: Shutterstock

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Sutra je Veliki četvrtak. U popodnevnim satima, misom “Večere Gospodnje”, započet će Vazmeno trodnevlje Kristove muke, smrti i uskrsnuća, koje je vrhunac cijele liturgijske godine i ujedno vrhunac našeg kršćanskog života.

Trodnevlje započinje spomenom Posljednje večere. Isus, uoči svoje muke, prinio je Ocu svoje tijelo i krv pod prilikama kruha i vina i, dok ih daje apostolima za hranu, zapovijeda im da to trajno čine njemu u spomen. Evanđelje koje se čita na tome slavlju, podsjećajući na pranje nogu, izražava isto značenje euharistije u drugoj perspektivi. Isus – poput sluge – pere noge Šimunu Petru i ostaloj jedanaestorici učenika (usp. Iv 13, 4-5). Tom proročkom gestom on izražava smisao svoga života i svoje muke, kao služenje Bogu i braći: “Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mk 10, 45).

Isto to se dogodilo na našem krštenju, kada nas je Božja milost očistila od grijeha i kada smo se zaodjenuli Kristom (usp. Kol 3, 10). To se događa svaki put kad se spominjemo Gospodina u Euharistiji: ulazimo u zajedništvo s Kristom Slugom poslušni njegovoj zapovijedi da ljubimo jedni druge kao što je On nas ljubio (usp. Iv 13, 34; 15, 12). Ako pristupamo pričesti a da nismo iskreno raspoloživi prati noge jedni drugima, mi ne prepoznajemo Gospodinovo tijelo. To je služenje Isusa koji nam daje samoga sebe, u potpunosti.

Zatim, sljedeći dan, u bogoslužju Velikog petka razmišljamo o otajstvu Kristove smrti i klanjamo se križu. U posljednjim trenucima života, prije nego će predati duh Ocu, Isus je rekao: “Dovršeno je!” (Iv 19, 30). Što znače te riječi, to što je Isus rekao: “Dovršeno je!”? To znači da je djelo spasenja dovršeno, da sva Pisma nalaze svoje ispunjenje u ljubavi Krista, žrtvovanog Jaganjca. Isus je, svojom žrtvom, pretvorio najveću nepravdu u najveću ljubav.

Kroz stoljećâ bilo je muškaraca i žena koji su svjedočanstvom svoga života odražavali zraku te savršene, pune, netaknute ljubavi. Drago mi je podsjetiti na junačkog svjedoka našeg vremena don Andrea Santora, svećenika Rimske biskupije i misionara u Turskoj. Nekoliko dana prije nego je ubijen u Trabzonu, napisao je: “Ovdje sam zato da živim među ovim ljudima i omogućim Isusu da to čini posuđujući mu svoje tijelo… Postajemo sposobni za spasenje samo prinošenjem svog vlastitog tijela. Zlo svijeta valja nositi i bol treba dijeliti, upijajući ga u vlastito tijelu sve do kraja, kao što je Isus učinio “(A. Polselli, Don Andrea Santoro, naslijeđe, Città Nuova, Rim 2008., str. 31).

Ovaj primjer čovjeka našeg vremena, i mnogih drugih, podupire nas u prinošenju našeg života kao dara ljubavi prema braći, po uzoru na Isusa. I danas postoje mnogi muškarci i žene, pravi mučenici koji prinose vlastiti život s Isusom da ispovjede svoju vjeru, samo zbog tog razloga. To je služba, služba kršćanskog svjedočenja sve do krvi, služba koju nam je učinio Krist: on nas je otkupio sve do kraja. I to je značenje tih riječi “Dovršeno je!” Kako bi bilo lijepo je da svi mi, na kraju svoga života, s našim pogreškama, našim grijesima, pa i našim dobrim djelima, našom ljubavlju prema bližnjemu, možemo poput Isusa reći Ocu: “Dovršeno je!”; ne na savršen način kako je on rekao, već da možemo reći: “Gospodine, učinio sam sve što sam mogao učiniti. Dovršeno je!”. Klanjajući se križu, promatrajući Isusa, mislimo na ljubav, služenje, svoj život, na kršćanske mučenike, a bit će dobro i da mislimo na kraj života. Nitko od nas ne zna kada će se to dogoditi, ali možemo tražiti milost da možemo reći: “Oče, učinio sam sve ono što sam mogao. Dovršeno je!”.

Velika subota je dan kada Crkva razmatra Kristov “počinak” u grobu nakon pobjedonosne borbe na križu. Na Veliku subotu Crkva se, još jednom, poistovjećuje s Marijom: sva njezina vjera sabrana je u njoj, prvoj i savršenoj učenici, prvoj i savršenoj vjernici. U tami koja obavija stvoreni svijet, ona je ostala sama da drži upaljenim plamen vjere, nadajući se protiv svake nade (usp. Rim 4, 18) u Isusovo uskrsnuće.

Na velikom Vazmenom bdjenju, u kojem će ponovno odjeknuti Aleluja, slavimo Krista uskrslog, središte i svrhu svemira i povijesti; bdijemo puni nade u očekivanju njegova ponovnog dolaska, kada će Uskrs imati svoje puno objavljenje.

Katkad nam se čini kao da tama noći prodiru u dušu; ponekad mislimo, “sad se više ništa ne može učiniti”, i srce više ne nalazi snage za ljubav… Ali u toj tami Krist pali vatru Božje ljubavi: bljesak svjetla razbija tamu i najavljuje novi početak, nešto započinje u najdubljoj tami. Znamo da je noć najveća, najtamnija neposredno prije svanuća. No, upravo u toj tami Krist pobjeđuje i pali vatru ljubavi. Kamen patnje je odvaljen ostavljajući prostora za nadu. To je veliko otajstvo Uskrsa! U toj svetoj noći, Crkva nam daje svjetlo Uskrsloga, jer u nama više nema žaljenja onoga koji kaže “sad se više…”, već nada onoga koji se otvara sadašnjosti punoj budućnosti: Krist je pobijedio smrt, i mi zajedno s njim. Naš život ne završava pred kamenom jednoga groba, naš život ide dalje s nadom u Krista koji je uskrsnuo upravo iz toga groba. Kao kršćani pozvani smo biti jutarnja straža, koja zna razabrati znakove Uskrsloga, kao što su to učinile žene i učenici koji su pohrlili na grob u zoru prvoga dana u tjednu.

Draga braćo i sestre, u ovim danima Vazmenog trodnevlja ne ograničavajmo se samo na to da se spominjemo Gospodina, već uđimo u to otajstvo, usvojimo njegove osjećaje, njegove stavove, kao što nas poziva to činiti apostol Pavao: “Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu” (Fil 2, 5). Tada će nam biti “sretan Uskrs”!

IKA | Bitno.net

Ovaj članak Naš život ne završava pred kamenom jednoga groba se prvo pojavio na Bitno.net.

Ludilo rodne ideologije obuzelo je Švedsku. Potvrđuje to nedavna odluka Švedske akademije da u novi rječnik švedskog jezika uvrsti rodno neutralnu osobnu zamjenicu „hen“ kojom bi se, u ime ravnopravnosti, izbjeglo spominjanje muškog i ženskog roda.

Ovu novokovanicu nastalu 60-ih godina prošlog stoljeća, prije desetak godina aktualizirale su transrodne osobe, a zahvaljujući snažnoj potpori gej aktivista postala je sastavnim dijelom švedskog jezika. Bio je to dovoljan razlog da ju Švedska akademija uvrsti u novo izdanje rječnika švedskog jezika koje izlazi sredinom travnja.

Mnoge predškolske ustanove već nekoliko godina provode tzv. „gender-free“ pedagogiju, prema kojoj je iz svakodnevnog govora u potpunosti izbačeno spominjanje zamjenica muško i ženskog roda, a dječake i djevojčice jednostavno se naziva „prijateljima“.

– Rabimo zamjenicu „hen“ kad u vrtić na primjer dolazi liječnik, policajac, električar ili vodoinstalater. Ne znamo je li to ‘on’ ili ‘ona’, pa jednostavno kažemo ‘Hen dolazi oko 14 sati’. Djeca tada mogu zamisliti bilo muškarca bilo ženu. To proširuje njihove obzore – objašnjava Lotta Rajalin, ravnateljica škole „Egalia“ iz okolice Stockholma.

Odgajateljima i nastavnicima pomažu „rodni pedagozi“ koji vode računa oko najmanjeg detalja. Tako se lego kockice (za dječake) moraju nalaziti odmah pokraj kuhinjskog igraćeg pribora, kako bi se izbjeglo naglašavanje rodnih uloga. Zamjenica „hen“ postala je uobičajena u svakodnevnoj komunikaciji s djecom.

Na policama s dječjim knjigama u švedskim se vrtićima više ne mogu pronaći Pepeljuga, Snjeguljica i ostale klasične priče i bajke već isključivo priče o istospolnim parovima, samohranim roditeljima, usvojenoj djeci. Tu su i novi, moderni načini igre.

– Najbolji primjer je igranje obitelji, kada su uloge oca i majke već zauzete. Tada im predlažemo da se igraju dvije mame, tri mame i tako dalje – kaže ravnateljica Rajalin.

Kako piše švedska novinarka Nathalie Rothschild, „mnogim Šveđanima rodna jednakost jednostavno nije dovoljna“.

„Mnogi osim rodne jednakosti zagovaraju rodnu neutralnost. Smatra se da vlada i društvo ne smiju tolerirati nikakvo razlikovanje između spolova“, kaže Rothschild te pojašnjava:

„Aktivisti lobiraju da roditelji imaju pravo odabrati bilo koje ime za svoje dijete (trenutno u Švedskoj postoji 170 pravno priznatih unisex imena). Ideja je da ime uopće ne treba biti vezano uz spol, pa bi tako bilo prihvatljivo djevojčicu nazvati Jack, a dječaka Lisa. Švedski proizvođači dječje odjeće uklonili su muške i ženske odjele u svojim trgovinama“.

Za Jana Guilloua, jednoga od najpoznatijih švedskih autora, uvođenje zamjenice „hen“ pokušaj je feminističkih aktivista da unište švedski jezik, a brojni  kritičari vjeruju kako ovaj eksperiment djeci nanosi neprocjenjivu psihološku i društvenu štetu.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Ovaj članak Šveđani u jezik uveli rodno neutralnu zamjenicu kako bi izbjegli svako spominjanje spola se prvo pojavio na Bitno.net.

Za sve mladiće koji traže svoj duhovni poziv ili se boje odlučiti oko poziva, misijska Družba Duha Svetoga u Hrvatskoj organizira molitveni i informativni susret u Šibeniku

Foto: www.pixabay.com

Družba Duha Svetoga preko 300 godina djeluje u okrilju Crkve, a već više od 30 godina su u Hrvatskoj – trenutno djeluju u Slavonskom Brodu, Osijeku i Šibeniku. Susret pod nazivom „Ključ do poziva“ organiziraju za sve mladiće koji se boje odlučiti za poziv, kako bi im pomogli pronaći ključ do svog poziva.

Susret će se održati u Šibeniku, od 30. travnja do 3. svibnja 2015. godine. Informacije i prijave su preko e-maila pater.arek@gmail.com. Prijave su otvorene do 20. travnja 2015. godine.

Bitno.net

Ovaj članak ‘Ključ do poziva’ – susret za mladiće koji traže svoj duhovni poziv se prvo pojavio na Bitno.net.

Vladajuća konzervativna Građanska platforma (PO) ‘gura’ zakon o umjetnoj oplodnji i tako dolazi u sukob s proklamiranim kršćanskim vrednotama u svom programu

Foto: Shutterstock

Jako zanimljiva i na više načina indikativna politička situacija događa se u Poljskoj.

Tamošnja vlada koju predvodi stranka desnog centra Građanska platforma (PO) na čelu s premijerkom Ewom Kopacz predložila je zakon koji bi trebao regulirati umjetnu oplodnju u toj katoličkoj zemlji.

I ranije je bilo pokušaja da se usvoji zakon koji bi regulirao ovo osjetljivo područje, ali bez uspjeha. U ovom trenutku u Poljskoj metoda umjetne oplodnje prakticira se u privatnim klinikama i nije financirana iz sredstava javnoga zdravstva.

Ovaj zakon o liječenju neplodnosti vlade PO-a to želi promijeniti, a njegov nacrt je već proglašen jednim “od najgorih i najpermisivnijih u Europi” u kategoriji onih koji reguliraju tržište umjetne oplodnje.

Zakon je kritiziran prije svega iz stručnih krugova. Ginekolog dr. Maciej Barczentewicz s Instituta za liječenje neplodnosti Ivana Pavla II. smatra kako je zakon napisan “po diktatu in vitro lobija” i ima za cilj “legalizaciju dosadašnje prakse i osiguravanje njezina daljnjeg razvoja financiranjem javnim novcem”.

Oglasila se i Poljska biskupska konferencija s jasnim stajalištem o zakonu kojeg je proglasila radikalnim i bez ikakve osjetljivosti na ljudski život u embrionalnoj fazi. Ljudski zametak u tom je zakonu, poručili su biskupi, tretiran kao nakupina stanica i obično tkivo. Zakon dopušta zamrzavanje i pohranjivanje embrija, omogućuje korištenje embrija nakon smrti “davaoca” spolnih stanica koje su korištene za začeće i predviđa zabranu ugrađivanja embrija u tijelo biloške majke ako jedan od davaoca tu zabranu traži.

Zakon, nastavljaju poljski biskupi, omogućuje parovima proceduru in vitro bez ikakvog realnog pokušaja liječenja uzroka neplodnosti, a vlada je trebala u zakonu o liječenju neplodnosti dati naglasak upravo na metode poput NaPro i FertilityCare metoda.

Ono što cijeloj situaciji dodatno daje  zanimljiv ton jest činjenica da je PO konzervativna stranka, a veliki broj njihovih članova deklariraju se kao katolici. Među njima je i trenutačni predsjednik Bronisław Komorowski, koji je zakonski prijedlog svoje stranke podržao i to izjavom kako je on kao katolik “za život”, a ovaj zakon upravo omogućuje stvaranje novog života. Inače, u Poljskoj trenutačno traje predizborna kampanja, a Komorowski je izgubio početnu poziciju favorita i sve mu je bliži kandidat oprobenog Prava i pravednosti Jarosława Kaczynskog – Andrzej Duda.

Na izjavu Komorowskog, kao i slične izjave iz tabora PO-a, reagirao je glavni tajnik Poljske biskupske konferencije biskup Artur Mizinski koji je rekao kako je “in vitro metoda u potpunom nesuglasju s naukom Crkve”.

“Ne može biti moralnih kompromisa po ovom pitanju. Svaki katolik koji je angažiran u društvenom i političkom životu mora biti svjestan toga. Ovakav zakon o in vitro ne može biti prihvaćen s točke gledišta nauka Crkve”, poručio je biskup i dodao kako vrijednosti koje zakon ugrožava nisu samo kršćanske nego i univerzalne – poput dostojanstva ljudske osobe i naravnog zakona.

Njegove izjave poslale su jasnu poruku katoličkim političarima koji pokušavaju retoričkim doskočicama pomiriti raskorak između deklarirane vjere i javnog djelovanja. PO, sada je očito, inzistiranjem na ovom zakonu prolazi kroz svojevrsno profiliranje svog političkog programa kao i njegovo jasnije pozicioniranje u odnosu na biračko tijelo, distanciranjem od kršćanskih vrednota koje je dosad deklarirao. To je proces koji, čini se, tek treba uslijediti u Hrvatskoj kada su u pitanju stranke slične orijentacije – one desnog centra.

Rasprava o zakonu o liječenju neplodnosti započinje idući četvrtak u donjem domu poljskog parlamenta – Sejmu.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ovaj članak ‘Katolik političar koji glasa za ovakav zakon o umjetnoj oplodnji suprotstavlja se nauku svoje Crkve’ se prvo pojavio na Bitno.net.

Mnogi, doista, skrbeći ponajviše oko hrane koja i duši i tijelu daje besmrtnost i život vječni, ne znaju ishranu prilagoditi stvarnim potrebama svoga bića koje vapi za nepropadljivim i božanskim, te stoga žive duhovno gladni i žedni.

Započinjući slavlje Vazmenog trodnevlja Misom večere Gospodnje dirljivo je promatrati Isusovu ljubav i skrb za učenike. Gospodin je živio vrlo zahtjevnim ritmom života, kako inače, tako i prigodama kad je vrijeme provodio u Jeruzalemu. Bili su to trenutci molitve i propovijedanja u Hramu, poučavanja i liječenja na jeruzalemskim trgovima i ulicama. No kao što je inače znao ići u osamu kako bi se duhovno okrijepili, tako je i o blagdanu Pashe predvidio sa svojim učenicima trenutke mira i zajedništva u kojima će se obnoviti i nasititi potrebe svoje duše. U tom smislu izabrao je slavlje pashalne večere i sjećanja izlaska izraelskog naroda iz Egipta kako bi ih u prisnom zajedništvu na izuzetan način okrijepio svojim životom i predao im svu svoju ljubav. Okupio ih je da im u neposrednosti bratskog i obiteljskog stola iskaže ljubav i uputi posljednje riječi pouke za život, nakon čega je iz ljudske patnje po križu imao prijeći u Očevu slavu.

Znajući što se sve ima dogoditi, te da nakon toga više ništa neće biti isto, jer neće provoditi zajedničkog života s njima na tjelesan način, Isus pomno i brižno priprema ovo pashalno blagovanje prostirući pred njih stol ljubavi Božje. Ta večer kad se židovski narod sjećao izlaska iz Egipta blagovanjem pashalnog janjeta bila je za apostole po mnogo čemu posebna jer im je on predao sebe kao istinskog Jaganjca koji oslobađa Izrael. Zato će ta večera biti posljednji trenutak intenzivnog ljudskog zajedništva s njima, pri čemu je Isus u plodove zemlje koji su se obredno blagovali utisnuo dodatno otajstveno značenje. Napravio je to uzevši u ruke kruh i govoreći: Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen. A isto tako i čašu vina govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.

No pozivajući ih da blaguju njegovo tijelo i krv, to jest da čine njemu na spomen, nagovijestio im je da on neće više s njima blagovati do onoga dana kad će je nanovo, u punini, blagovati u kraljevstvu nebeskome. Svjestan da ih neće više u svijetu susretati na način na koji je to činio do tada, a ne želeći ih prepustiti na milost i nemilost svijetu, jer ih je iz svijeta izdvojio kako bi ih sačuvao za novi svijet, htio ih je tim blagovanjem osposobiti za izazove koji će biti pred njima. Nije ih mogao stoga poslati u svijet nezaštićene, premda im je sam rekao da ih šalje kao ovce među vukove. Nije ih mogao poslati neosposobljene, premda im je rekao da ne nose ni štapa ni kese ni obuće. Premda im je rekao da se zadovolje onim što će im se ponuditi gdje dođu, ipak ih nije poslao gladne i žedne. Naprotiv, njih je zadužio da daju jesti gladnome čovječanstvu, pri čemu odzvanja ona njegova: Dajte im vi jesti!

Čitajući večerašnji evanđeoski odlomak shvaćamo da ih Isus nije poslao u svijet bez pripreme. Ponajprije, poslao ih je u svijet čiste i oprane svojom poniznošću i osnažene uzvišenim primjerom ljubavi. Očistio ih je svojim životom i služenjem, kako bi im pokazao da i njihova međusobna ljubav doseže vrhunce samo onda kad su spremni posluživati jedni drugima. Osim toga pokazao im je da je njihovo najbolje oruđe i najveća snaga u naviještanju radosne vijesti upravo čistoća duše i nevinost srca. Nadalje, dajući im zaduženje da obnavljaju sjećanje na nj blagujući sveti kruh i vino, zadužio ih je da čistim rukama svim ljudima prenose Božju ljubav u euharistijskom otajstvu. Tako je Božja vječna ljubav po ovom svetom otajstvu pronašla načina da se u punini očituje u vremenu za spas i hranu ne samo dvanaestorice apostola, nego i svakom čovjeku gladnom i žednom Boga.

Hraneći ljude svojim tijelom i pojeći ih svojom krvlju, Isus zasićuje njihovu glad i žeđ za Bogom, te ujedno izlazi ususret jednoj od temeljnih ljudskih potreba da zdravo živi, čega nema bez kvalitetne prehrane. Većina ljudi danas, na žalost, sebi jednostrano priskrbljuju samo zemaljsku hranu i njezine užitke, a da nikad na pravi način ne okuse slast duhovne hrane i istinske okrjepe koju daje našem životu. Uživajući isključivo u hrani zemaljskog obilja, u konačnici se hrane propadljivom hranom ljudske gladi koja ne daje pravi život. Mnogi, doista, skrbeći ponajviše oko hrane koja i duši i tijelu daje besmrtnost i život vječni, ne znaju ishranu prilagoditi stvarnim potrebama svoga bića koje vapi za nepropadljivim i božanskim, te stoga žive duhovno gladni i žedni. Tako je za duhovnu neuhranjenost današnjeg čovjeka kriva loša prehrana, to jest loš izbor namirnica, jer ne vodi računa o onome što zasićuje dušu, nego samo o tome kako namiriti zemaljske potrebe. Ili pak kad unose u organizam duhovne sastojke prema svojem nahođenju, onda se najčešće radi o robi sumnjive kakvoće, proizvedene na umjetan način u laboratorijima ljudske duhovnosti, čime truju, umjesto da liječe vlastito biće.

Mi koji vjerujemo u živoga Krista koji nam je ostavio na posljednjoj večeri otajstvo svoga tijela i krvi nemamo ni razloga ni opravdanja niti za lošu niti za krivu prehranu. Po Kristovu tijelu nama je dana najizvrsnija hrana ljubavi Božje, to jest najizvornije jelo iz Božje ruke za čije nam božansko porijeklo jamče apostoli koji su je prvi kušali. Mi koji duhovno živimo od ovog Kruha nebeskoga pozvani smo navijestiti ljudima da nam je Bog dao sebe za hranu, te da je to jedina hrana koja može zadovoljiti stvarne ljudske potrebe za životom. Pozovimo ih da ne zapostavljaju dar s Očeva stola i iz njegove ruke, jer ih ljudska propadljiva hrana ne može zasititi. Potaknimo ih svojim primjerom da se ne opredjeljuju za oskudnu hranu ljudskoga duha i uma, umjesto da blaguju obilje Božje okrjepe. Potrudimo se mi našem naraštaju dati ovu božansku hranu, da ne bude gladan pored punog stola ljubavi Božje. Dopustimo stoga da nas Kristovo služenje očisti, a ljubav ispuni, kako bismo čistim rukama i nevinošću bića natopljenog njegovom ljubavlju mogli svijetu pružiti božansku okrjepu s Očeva stola.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

Ovaj članak Pashalna večera zajedništva i otajstva tijela i krvi Kristove se prvo pojavio na Bitno.net.

U Iraku je prije 25 godina živjelo dva milijuna kršćana, a sada ih ima manje od 500 tisuća. Stanje je nepodnošljivo zbog terorističkih prijetnji. Kršćani osjećaju da su ih legalne vlasti i međunarodna zajednica napustile – kazao je Stalni promatrač Svete Stolice.

Foto: www.asianews.it

Kršćanima na Bliskom istoku prijeti istrebljenje; međunarodna zajednica treba intervenirati prije nego bude prekasno – tvrdi nadbiskup Bernardito Auza, stalni promatrač Svete Stolice pri Ujedinjenim narodima, u apelu upućenom Ujedinjenim narodima.

„Težak je čas“, – tvrdi nadbiskup Auza – na Bliskom je istoku nakon 2000 tisuće godina upitan opstanak kršćana. I druge etničke i vjerske zajednice zbog vjere ili zbog pripadnosti nekoj etničkoj skupini također trpe „kršenje ljudskih prva, mučenja, ubijanja i svaku vrstu progona, ali posebno su kršćani izloženi napadima, ubijanju ili primorani bježati iz svojih kuća i sela – istaknuo je nadbiskup Auza.

U Iraku je prije 25 godina živjelo dva milijuna kršćana, a sada ih ima manje od 500 tisuća. Stanje je nepodnošljivo zbog terorističkih prijetnji. Kršćani osjećaju da su ih legalne vlasti i međunarodna zajednica napustile – kazao je Stalni promatrač Svete Stolice.

Sveta Stolica poziva čitavi svijet da djeluje prije nego bude prekasno, podsjećajući kako se čitava međunarodna zajednica složila da svaka država svoj narod štiti od genocida, zločinâ protiv čovječnosti i etničkoga čišćenja, a ako to ne može ili ne želi, onda međunarodna zajednica treba biti spremna djelovati kako bi – sukladno Povelji Ujedinjenih naroda, stanovništvo zaštitila.

Nadbiskup je podsjetio kako je papa Franjo neprestano pozivao međunarodnu zajednicu da učini sve moguće kako bi se spriječilo dodatno nasilje protiv etničkih i vjerskih manjina. Odgađanje pothvata imat će za posljedicu više žrtava, ubijanja, progona i prisilnih bježanja – upozorio je Stalni promatrač Svete Stolice.

Sveta Stolica od srca zahvaljuje svim bliskoistočnim državama kao i svim ljudima dobre volje koji, čak i po cijenu vlastita života, neumorno pomažu oko dva i pol milijuna raseljenih u Iraku, te dvanaest milijuna sirijskih građana: četiri milijuna izbjeglica, a sedam i pol milijuna raseljenih. Nastojimo pomoći tim državama – zaključio je nadbiskup Auza.

Radio Vatikan | Bitno.net

Ovaj članak Kršćanima na Bliskom istoku prijeti nestanak se prvo pojavio na Bitno.net.

Što kad se susretnemo s patnjom? Što kad nam život ne podijeli dobre karte? Tada se ipak okrećemo prema jednoj drugoj istini, onoj koju nam svojim životom pokazuje Jean Vanier: u naša srca Bog je stavio otajstvo ljubavi prema bližnjemu i jedino ona ima onu istinsku moć mijenjati naše živote….

Nedavno sam nekako u isto vrijeme naišla na dvije vijesti koje prividno nemaju nikakve veze jedna s drugom. Jedna je dobila velik prostor u medijima a druga je prošla potpuno nezamijećeno. Ovdje ih stavljam u zajednički kontekst jer smatram da posjeduju isto izvorište, no pouke koje nam se nameću su u biti potpuno različite, gotovo suprotnog predznaka.

Ovog je mjeseca Zagreb posjetila Anita Moorjani, indijska autorica svjetskog bestselera „Ponovno rođena“. U knjizi autorica iznosi svoje iskustvo neposredne smrti ( „Near death experience“ – NDI) koje joj se dogodilo kada je u bolnicu primljena u terminalnoj fazi maligne bolesti (uznapredovali limfom). Pala je u komu i počeli su joj otkazivati organi. U tim trenucima Anita je, kako kaže, prešla na drugu stranu i vratila se kako bi podijelila s ljudima što je tamo naučila. Nakon što se vratila karcinom je u potpunosti nestao i nakon par tjedana otpuštena je kući kao zdrava žena.

Anitino iskustvo izazvalo je golemu pažnju svjetske javnosti i u tome ni hrvatski čitatelji nisu bili iznimka. Što je ona doživjela?

Ovo su njezine riječi: „ Najčudnija stvar je što sam prvi puta u svom životu osjetila nevjerojatan osjećaj bezuvjetne ljubavi, daleko moćnije od ikakve ljubavi što sam je osjetila u fizičkom životu. Bila sam voljena samo zato što postojim.“ Nadalje , ističe kako je susrela, kako ona kaže „esenciju“ svog oca i dobre prijateljice koji su već bili pokojni i od njih također primila samo čistu ljubav.

Što se tiče pouke koju je izvukla i koju želi prenijeti što većem broju ljudi – iz tog razloga nastala je i knjiga – dolazimo do duboko problematičnog dijela u kojem se ustvari krije i odgovor zašto je čitateljstvo u tolikoj mjeri prihvatilo Anitin „poučak“.

Osnovno obilježje Anitine poruke je potpuna sebecentričnost i sebeostvarenje. Najvažnije je, kako ona kaže naučiti voljeti sebe i ugađati sebi i ta će činjenica iznivelirati i naše odnose s drugim ljudima i na kraju krajeva stvoriti ravnotežu u našem organizmu što onda rezultira i tjelesnim zdravljem.

„Ako zaista volite sebe cijela gomila vaših problema i trzavica u životima bila bi riješena i zaliječena“ jedna je od mudrosti koja neobično podsjeća na još jednog New age uspješnika (vjerujem da ste do sada zaključili da je ovo tipični izdanak danas vrlo dominantne i općeprihvaćene New age filozofije i duhovnosti) Paula Coelha koji u svojem vrlo uspješnom djelu Alkemičar kaže: „Kad nešto doista želiš cijeli će se svijet urotiti da to doista i dobiješ“. Drugim riječima, uzdaj se u se i u svoje kljuse, voli sebe, misli pozitivno i imati ćeš sve: sreću, zdravlje i novac. Naš Raj ustvari moguće je stvoriti na zemlji.

Sličnost Anite Moorjani i Paula Coelha veća je nego što se na prvi pogled čini i upravo u tome leži odgovor na pitanje u čemu je tajna njihove uspješnosti i masovnog prijema kod publike.

Anita je osjetila bezuvjetnu ljubav i prisustvo opće nadnaravne Energije koja tu ljubav odašilje. Cijela ta tvrdnja u samom je startu prilično pogrešna jer ljubav prvenstveno odašilje osoba, a ne Energija, no Aniti je to bilo dovoljno dobro objašnjenje. Dovelo ju je to do zaključka kako nije uopće bitno kojoj religiji pripadamo jer su religije ionako stvorili ljudi, mi smo tek bića koja su bezuvjetno i potpuno voljena od vrhunaravne Energije ljubavi. Sličnost sa Coelhom nameće se sama po sebi. Coelho nam u Alkemičaru sugerira kako put samoostvarenja i sreće pokazuje u pravcu egipatskih piramida gdje se nalazi ploča na kojoj je prema legendi zapisana sva mudrost svijeta a iz koje su se kasnije razvile razne religije i filozofije koje su u biti iskonstruirali ljudi.

Danas je ta ideja popularnija i raširenija nego što se čini. I sam Coelho je zahvaljući njoj postao UNESCO-ov savjetnik za međunarodni dijalog i zbližavatelj različitih kultura i nameće nam se kao primjer osobe koja se “uzdigla“ iznad osobnog, pa makar i nominalnog katoličanstva.

U kojoj je mjeri takvo razmišljanje danas poželjno i općeprihvaćeno svjedoči i činjenica da je u zemlji s 86 posto katolika sasvim normalno da se na bocama našeg najprodavanijeg brenda vode tiskaju poruke Paula Coelha. Svojedobno sam se znala šaliti na tu temu ističući da je marketing te firme, ako su već htjeli učiniti reklamni štos takve vrste, bolje mogao iskoristiti meni beskrajno humoristične i kod nas također prilično popularne alanfordizme. Činilo mi se većim štosom na bocama pronaći komične poruke tipa: Ako kaniš pobijediti ne smiješ izgubiti , ili pak Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo od sladunjavih poruka tipa „Kada sam oduševljen životom tada znam da sam blizu vlastite sudbine“ koje u najboljoj selfhelp maniri riskiraju da tekućinu bez boje, okusa i mirisa pretvore u šećernu vodicu.

S vremenom mi je prestalo biti smiješno jer sam shvatila da smo i na našoj hrvatskoj razini kapitulirali pred svjetskom pošasti koja u sebi sadrži taman dovoljno duhovnosti a da joj se Novi ateizam ne naruga (tako nešto ipak je, budimo iskreni, u najvećoj mjeri rezervirano za katoličanstvo!) i taman dovoljno naznake mogućnosti da ćemo se osjećati bolje i zdravije kao gospodari vlastite sudbine ako ćemo poštovati postulate ovog Novog doba. Shvatila sam da takve poruke danas imaju puno bolju prođu od dobrog starog humora.

Gotovo pa istovremeno mogli smo naići na jednu sasvim drugačiju vijest. Ona se nije našla u mainstream medijima jer u sebi sadrži preveliku dozu katoličanstva s jedne i bolesti i nesreće s druge strane a da bi ikome bila zanimljiva. Takve stvari danas naprosto ne drže vodu (ili ne prodaju vodu, da budemo skroz precizni!). Dakle, kanadski teolog i humanitarac Jean Vanier postao je dobitnik ugledne nagrade Templeton kao osnivač mreže domova u kojima žive osobe s intelektualnim poteškoćama(njih 137 na 5 kontinenata), te kao jedan od osnivača udruge Vjera i svjetlo, zajednice koja podupire i pomaže osobe s intelektualnim poteškoćama i njihove obitelji. (Više o njemu možete pročitati OVDJE, op. ur.)

Taj čovjek velikog srca naprosto izgleda nije dovoljno zanimljiv da bi prodavao novine, njegov fascinantan životopis nije se nekako nametnuo kao vrijedan pozornosti, iako sve činjenice govore baš suprotno. On je nakon jednog posjeta instituciji koju je kasnije nazvao kao „skladište ljudske bijede“ duboko u sebi osjetio poziv da stvori mjesto gdje osobe s poteškoćama neće biti bačene u stranu i ismijane, već će dostojanstveno živjeti i raditi u zajednici koju bi sačinjavale i osobe koje poteškoća nemaju. U mnogočemu je taj veliki čovjek bio ispred svog vremena, prije svega u dubokom poštovanju prema osobama s poteškoćama i njihovim ljudskim pravima ali i prema programu integracije sa zdravima koja se danas predočava kao cilj kojemu stremimo kao društvo. Jean Vanier bio je jedan od ljudi koji su upalili luč i utabali put, no rijetki su oni koji znaju njegovo ime.

Zašto ga danas spominjem? Zato što je on dao odgovor na pitanje na kojem cijela “Moorjani – Coelho koncepcija” u biti – pada na ispitu.

Što kad se susretnemo s patnjom? Što kad nam život ne podijeli dobre karte? Što ako jednostavno ne posjedujemo talente ili ako baš hoćete i sreću pa se svijet na kraju ne uroti i mi na kraju ne dobijemo ono što najviše želimo? Što ako ne dobijemo sedmicu na lotu, ako ne možemo vratiti zdravlje i ne možemo na kraju priče stvoriti sebi Raj na zemlji? Što ako sva ljubav prema sebi ne urodi plodom, a najčešće ne urodi jer je ta istina naprosto šuplja, stvoreni smo kao društveno biće usmjereno i na – druge? Kaže Anita: u redu je biti tužan. Jest u redu je, ali kako ne ostati tužan, gdje pronaći onu istinsku radost?

Tada se ipak okrećemo prema jednoj drugoj istini, onoj koju nam svojim životom i djelima poput svjetionika pokazuje Jean Vanier: u naša srca Bog je stavio otajstvo ljubavi prema bližnjemu i jedino ona ima onu istinsku moć mijenjati naše živote, jer pomaganjem drugima ustvari pomažeš i sebi.

Jedino zapovijed ljubavi daje odgovor i obećanje kad nam se učini da svijet nije onakav kakav bi trebao biti. Kad bi ta poruka, Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe, nalazila sebi mjesto na bocama vode, terminalima, jumbo plakatima i reklamama, kad bi ona učinila da svako malo zastanemo i promislimo o tome činimo li tako i živimo li zaista tako, ne bi nam se mogla dogoditi pogrešna , šuplja i u krajnjoj liniji opasna filozofija koju nam danas uspješno prodaje i podastire svijet. Ako bi se slučajno i dogodila, odmah bismo je raskrinkali kao ono što ona u stvari jest: šarena i šuplja laž. Jer, mi smo stvoreni da znamo za bolje.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Ovaj članak New age Anite Moorjani i kršćanstvo Jeana Vaniera ili Zašto nas spašava jedino zapovijed ljubavi prema bližnjemu se prvo pojavio na Bitno.net.

Isus ne zove svoje učenike na besmisleno, mazohističko trpljenje, ali poziva svoje da svako trpljenje prepoznaju kao što je on prepoznao svoj križ. To postaje sredstvo posvećenja, plodna zemlja ljubavi.

Foto: Shutterstock.com

Križ je najosnovniji znak kršćanstva. Križ je prikriven, a prisutan u mnogim stvarnostima: u četiri strane svijeta koji je prekrižen istokom, zapadom, sjeverom i jugom; križ prepoznajemo na ljudskom tijelu kada raširimo ruke; križeve vidimo često na raskršćima puteva i cesta; raspela imamo i u vjerničkim stanovima, a u crkvama nema oltara bez križa.

Nekada je križ bio znak prokletstva. To je mučilište što su ga u antičko doba koristili vlastodršci da ostvare smrtnu kaznu nad zločincima društva i neprijateljima države. Ljudi su u mukama na križu završavali svoj život. Očito je onda da to mučilište nije bilo privlačno ni drago; bilo je to mjesto proklinjanja i mržnje. Križ je ostavljao duboke rane na čovjeku i čovječanstvu, u ljudskom društvu i u srcima svih koji su na bilo koji način ranjeni ili zahvaćeni razapinjanjem: bilo da su sami u strašnim mukama satima, katkada i danima trpjeli raspeti na križu dok ih nije smrt izbavila tog trpljenja, bilo da su nad tim prizorom duševno patili oni koji su bili pogođeni kaznom nekoga koji im je bio drag.

Otkako je Isus prihvatio križ sve se mijenja. Najprije, Isus nam govori o tajni svoga križa, odnosno o svojoj smrti: “Nitko mi ne oduzima život, ja ga sam od sebe predajem!” Ponciju Pilatu tvrdi da ne bi imao vlasti da mu nije dano odozgo. Isus nije u času suđenja i razapinjanja pasivni lik rezigniranog i slomljenog čovjeka, puke igračke u rukama moćnika, nego je aktivan u prihvaćanju trpljenja i u predanju života iz ljubavi. Isus prihvaća križ i time njegova smrt postaje žrtva ljubavi. Do časa Isusove smrti na križu, križ je sramota, prokletstvo, očaj i mržnja. Od časa Isusova raspeća, križ je blagoslov, otkupljenje, ljubav.

Čovjek je smrtno biće. Podvrgnut je bolesti i bolima, osjeća patnju i može drugome nanijeti bol. U ljudskom je životu patnja duboko prisutna. Ipak, razlikujemo dimenzije ljudskih boli i patnji. Netko trpi u očaju svoje bespomoćnosti, a netko može trpjeti iz ljubavi za drugoga. Majka u ljubavi bdije noćima uz krevet bolesnog djeteta dok netko drugi može smatrati prokletstvom svoju besanu noć. U svemu tome krije se tajna ljubavi i predanja.

Kršćanima je Isus uzor i poticaj. Svaka patnja može postati izvor blagoslova. Postoje boli koje ne možemo izbjeći. One se mogu preobraziti i time omogućuju očišćenje ljudskoga srca. Postoje patnje koje možemo ublažiti ili ih otkloniti. Tu smo pozvani da služimo dobru svijeta, dobru ljudi oko nas.

Isus ne zove svoje učenike na besmisleno, mazohističko trpljenje, ali poziva svoje da svako trpljenje prepoznaju kao što je on prepoznao svoj križ. To postaje sredstvo posvećenja, plodna zemlja ljubavi.

Isus je darovao sebe za spasenje čitavoga svijeta. Međutim, da bi plod njegove muke i smrti na križu uskrsnuo u svima nama, da bismo uživali plodove njegove ljubavi, potrebno je sjediniti se s njime. Isus zove svoje učenike da znaju svakog dana uzeti križ svoj i krenuti za njim. U tom sjedinjenju s Kristom svaki križ dobiva onaj smisao koji je Isusov križ razotkrio: žrtva iz ljubavi prema drugima.

fra Zvjezdan Linić

Ovaj članak Fra Zvjezdan Linić: Tajna ljubavi i predanja na križu se prvo pojavio na Bitno.net.

Isusovo se saslušanje pred Velikim vijećem završilo na način na koji je to Kajfa i očekivao: Isus je okrivljen za hulu koja se kažnjavala smrtnom kaznom. No budući da je izricanje smrtne kazne bilo pridržano Rimljanima, proces je morao biti dan Pilatu i time u prednji plan stupa politička strana presude o krivici.

Foto: screenshot iz filma Pasija

Isus se priznao Mesijom, dakle polagao je pravo na kraljevsko dostojanstvo, iako na posve osobit način. Polaganje prava na mesijansko kraljevstvo bilo je politički prijestup koji je moralo kazniti rimsko pravosuđe. S pijetlovim oglašavanjem svanuo je dan. Rimski je upravitelj običavao održavati sud u ranim jutarnjim satima.

Tako sada Isusa njegovi tužitelji vode u pretorij, upraviteljev dvor, i predstavljaju ga Pilatu kao zločinca koji je zaslužio smrt. »Priprava« je za blagdan Pashe: u podne se kolju jaganjci za obrednu večeru.

Za to je potrebna obredna čistoća; stoga svećenički tužitelji ne mogu stupiti u poganski pretorij i pregovaraju s Rimljanima pred zgradom. Ivan, koji nam prenosi ovo izvješće (18,28s), hoće da tu vidimo oprjeku između ispravna pridržavanja propisa o obrednoj čistoći i pitanja čovjekove unutarnje, istinske čistoće: optužiteljima ne pada na pamet da ne onečišćuje ulazak u kuću poganina, nego unutarnje stanje srca. Evanđelist time istodobno naglašava da se pashalna večera još nije održala i da klanje jaganjaca tek predstoji.

U opisu tijeka procesa evanđelisti se podudaraju u svemu bitnome. Jedino Ivan izvješćuje o razgovoru Isusa i Pilata, u kojemu se u svoj svojoj dubini premjerava pitanje o Isusovu kraljevstvu, o razlogu njegove smrti (18,33-38). Razumije se da je pitanje o povijesnoj vrijednosti ove predaje tumačima sporno. Dok ga Charles H. Dodd i Raymond E. Brown pozitivno prosuđuju, Charles K. Barrett se izjašnjava krajnje kritički: »Nadopune i promjene koje Ivan poduzima ne ulijevaju povjerenje u njegovu povijesnu pouzdanost« (na nav. mj., str. 511). Jamačno, nitko ne će pretpostaviti da Ivan hoće pružiti nešto poput zapisnika s procesa. No svakako se smije pretpostaviti da je sržno pitanje, koje je posrijedi, znao izložiti s velikom točnošću i da nas stavlja pred stvarnu istinu ovoga procesa. Tako i Barrett kaže »da je Ivan krajnje oštroumno ključ pripovijesti o muci pronašao u Isusovu kraljevstvu i njegov smisao istaknuo možda jasnije od bilo kojega drugog novozavjetnog autora« (str. 512).

Ali najprije se upitajmo: tko su točno bili optužitelji? Tko je poticao na Isusovu smrtnu presudu? U odgovorima evanđelja postoje razlike koje moramo promisliti. Po Ivanu, to su jednostavno »Židovi«. Ali ovaj izraz kod Ivana nipošto ne označava izraelski narod kao takav – kako je suvremeni čitatelj možda sklon misliti – a još manje ima »rasističko« obilježje. Napokon, Ivan je i sam po narodnosti bio Židov, jednako kao i Isus i svi njegovi. Sva se prva kršćanska zajednica sastojala od Židova. Kod Ivana ova riječ ima točno i strogo ograničeno značenje: on njome označava hramsku aristokraciju. Tako je krug optužitelja, koji zahtijevaju Isusovu smrt, u četvrtome evanđelju točno opisan i jasno ograničen: upravo hramska aristokracija – ali i u njoj, dakako, ima iznimaka, kako pokazuje ukazivanje na Nikodema (7,50ss).

Kod Marka se krug tužitelja pojavljuje proširen u kontekstu pomilovanja za Pashu (Baraba ili Isus): pojavljuje se ohlos i navija za oslobađanje Barabe. Ohlos najprije jednostvano znači gomila ljudi, »mnoštvo«. Riječ nerijetko ima negativan prizvuk u smislu »svjetine«. U svakom slučaju, njime se ne označava židovski »narod« kao takav. U pomilovanju za Pashu (koje, dakako, ne poznajemo iz drugih izvora, ali ne treba u nj sumnjati) narod je – kako je i uobičajeno za takva pomilovanja – imao pravo predlaganja koje se izricalo »aklamacijom«: glasno odobravanje naroda u ovome slučaju imalo je pravni karakter (usp. Pesch, Markusevangelium II, str. 466). Zapravo su ovu »gomilu« tvorile Barabine pristalice koje su pokrenute za ovo pomilovanje; naravno, Baraba je kao pobunjenik protiv rimske vlasti mogao računati s velikim brojem prijatelja. Bile su, dakle, prisutne pristalice Barabine stranke, »gomila«, dok su Isusove pristalice ostale skrivene iz straha, zbog čega je glasovanje naroda, na kome se temeljilo rimsko pravo, bilo jednostrano. Tako se kod Marka, doduše, pored »Židova«, to jest mjerodavnih svećeničkih krugova, pojavljuje ohlos, krug Barabinih pristalica, ali ne i židovski narod kao takav.

Po svojim posljedicama sudbonosno proširenje Markova ohlosa nalazimo kod Mateja (27,25), koji umjesto toga govori o »svemu narodu« i pripisuje mu zahtjev da se Isusa razapne. Matej time sigurno ne izriče povijesni nalaz: kako bi sav narod mogao u ovome trenutku biti prisutan i izvikivati Isusovu smrt? Povijesna se stvarnost očito ispravno pojavljuje kod Ivana i Marka. Stvarna skupina koja optužuje jesu postojeći hramski krugovi, a u okviru pomilovanja za Pashu pridružuje im se »gomila« Barabinih pristalica.

Zacijelo se mora dati za pravo Joachimu Gnilki u tome da je Matej – nadilazeći ono povijesno – htio formulirati teološku etiologiju kojom sebi objašnjava strašnu sudbinu Izraela u židovsko-rimskomu ratu, u kojemu su narodu oduzeti zemlja, grad i hram (usp. Matthausevangelium II, str. 459). Matej pritom zasigurno misli na Isusove riječi kojima je nagovijestio svršetak hrama: »Jeruzaleme, Jeruzelame, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju oko sebe kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste. Evo, napuštena vam kuća… « (Mt 23,37s; usp. kod Gnilke čitav odjeljak »Riječi suda«, str. 295-308).

S obzirom na ove riječi – kako je već naznačeno u promišljanju Isusova eshatološkoga govora – treba podsjetiti na unutarnju podudarnost poruke proroka Jeremije i Isusove poruke. Jeremija najavljuje – protiv zaslijepljenosti ondašnjih vladajućih krugova – razorenje hrama i izgnanstvo Izraela. Ali on govori i o »Novome savezu«; kažnjavanje nije zadnja riječ, ono služi ozdravljenju. Isto tako Isus najavljuje »napuštenu kuću« i već sada daruje Novi savez »u svojoj krvi«: u konačnici se radi o ozdravljenju, ne o razorenju i odbacivanju.

Ako je po Mateju »sav narod« rekao: »Krv njegova na nas i na djecu našu« (27,25), onda će se kršćanin sjetiti da Isusova krv govori drukčijim jezikom od krvi Abelove (Heb 12,24): ona ne poziva na osvetu i na kaznu, nego je pomirenje. Ne prolijeva se protiv nekoga, nego je krv koja se prolijeva za mnoge, za sve. »Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja… Njega je [Isusa] Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište«, kaže Pavao (Rim 3,23.25). Ako se, polazeći od vjere, Kajfina izreka o nužnoj Isusovoj smrti mora čitati na posve nov način, onda se tako mora činiti i s Matejevim riječima o krvi: ako ih čitamo polazeći od vjere, one znače da nam je svima potrebna očišćujuća snaga ljubavi, koja je njegova krv. Ona nije prokletstvo, nego otkupljenje, spasenje. Samo s gledišta teologije Posljednje večere i križa čitava Novoga zavjeta Matejeve riječi o krvi dobivaju svoj ispravan smisao.

Od tužitelja dolazimo do suca: rimskoga upravitelja Poncija Pilata. Dok Josip Flavije, a osobito Filon Aleksandrijski, o njemu rišu posve negativnu sliku, u drugim se svjedočanstvima pojavljuje kao odlučan, pragmatičan i realističan. Često se kaže da su ga evanđelja, temeljem prijateljske sklonosti prema Rimu, koje je politički motivirano, sve više prikazivala kao pozitivan lik i odgovornost za Isusovu smrt sve više prebacivala na Židove. Ali za takvu naklonost u evanđelistovoj povijesnoj situaciji nije bilo nikakva razloga: kada su pisana evanđelja, Neronovi su progoni već pokazali okrutnu stranu rimske države i svu samovolju carske vlasti. Ako Otkrivenje smijemo datirati oprilike u isto vrijeme kada i Ivanovo Evanđelje, postaje razvidno da četvrto evanđelje nije nastalo u kontekstu koji bi dao povod za prikaz naklonjen Rimu.

Pilatova nam slika u evanđeljima prikazuje posve realistično rimskoga upravitelja kao čovjeka koji je znao postupiti okrutno ako mu se to činilo prikladnim zbog javnoga reda. Ali on je također znao da Rim svoje vladanje svijetom u konačnici duguje i toleranciji spram tuđih božanstava i snazi rimskoga prava koje je uspostavljalo mir. Tako nam se predstavlja u Isusovu procesu.

Optužba da se Isus proglasio kraljem Židova bila je teška. Rim je, doduše, mogao priznavati pokrajinske kraljeve – kakav je bio Herod – ali ih je Rim morao ozakoniti te odrediti i ograničiti prava njihove ovlasti. Kralj bez takva legitimiteta bio bi pobunjenik koji ugrožava pax romana i time zaslužuje smrt.

Ali Pilat je znao da od Isusa nije dolazio nikakav pobunjenički pokret. Nakon svega što je čuo vjerojatno je Isusa smatrao vjerskim zanesenjakom koji je možda kršio propise židovskoga prava i vjere, ali to se njega nije ticalo. O tomu su morali suditi sami Židovi. Pod vidom rimskih uredaba, koje se tiču jurisdikcije i moći koje su spadale pod njegovu nadležnost, nije bilo ničega ozbiljnog protiv Isusa.

Na ovome se mjestu od promišljanja o Pilatovoj osobi moramo okrenuti samome procesu. U Iv 18,34s jasno se kaže da Pilat, na temelju podataka koje je posjedovao, nije nalazio na Isusu nikakve krivnje. Rimskim vlastima nije bilo poznato ništa što bi na neki način ugrožavalo pravni mir. Optužba je došla od Isusovih vlastitih zemljaka, od hramske vlasti. Pilata su morali začuditi Isusovi zemljaci, koji su stupili preda nj kao branitelji Rima, od trenutka kada su mu njegova vlastita saznanja govorila da njegovo uplitanje ovdje uopće nije bilo potrebno.

Ali u saslušanju se ipak odjednom pojavljuje jedan uzbudljiv trenutak: Isusova ispovijest. Na Pilatovo pitanje »Ti si dakle kralj?«, on odgovara: »Ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas« (Iv 18,37). Prethodno je Isus već bio rekao: »Kraljevstvo [kraljevanje] moje nije od ovoga svijeta. Kada bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde« (18,36).

Ovo Isusovo »priznanje« stavlja Pilata pred neobičnu situaciju: optuženik polaže pravo na kraljevstvo i kraljevanje (basileia). Ali on naglašava posvemašnju drukčijost svojega kraljevanja, i to s konkretnom točkom koja za rimskoga suca mora biti odlučujuća: nitko se ne bori za to kraljevanje. Ako je moć, i to vojna moć, oznaka za kraljevanje i kraljevstvo, onda ništa takva nema kod Isusa. Utoliko i ne postoji nikakvo ugrožavanje rimskih propisa. Ovo je kraljevstvo nenasilno. Ono ne raspolaže nijednom četom.

Ovim je riječima Isus stvorio posve novu zamisao kraljevanja i kraljevstva i s njime je suočio Pilata, predstavnika klasične svjetovne moći. Što je mislio Pilat i što mi trebamo misliti o ovoj zamisli kraljevanja i kraljevstva? Je li ono nestvarno, zane senjaštvo na koje se ne treba obazirati? Ili nas se ono ipak tiče?

Isus je pored jasna razgraničenja pojma kraljevstva (nitko se ne bori, zemaljska nemoć) uveo i jedan pozitivan pojam kako bi učinio dostupnom bit i posebno obilježje moći ovoga kraljevanja: istinu. Pilat je u daljnjemu tijeku saslušanja uveo u igru jedan drugi pojam koji potječe iz njegova svijeta i obično je povezan s »kraljevstvom«: moć – vlast (exousia). Vladanje zahtijeva moć, upravo je određuje. Isus, naprotiv, kao bit svojega kraljevanja određuje svjedočanstvo za istinu. Je li istina politička kategorija? Ili Isusovo »kraljevstvo« nema ništa zajedničkoga s politikom? Kojemu redu onda ono pripada? Ako Isus svoju zamisao kraljevanja i kraljevstva zasniva na istini kao temeljnoj kategoriji, u potpunosti je razumljivo da pragmatičar Pilat pita: »Što je istina?« (18,38).

To je pitanje koje postavlja i suvremeni nauk o državi: može li politika pretpostaviti istinu kao kategoriju za svoje ustrojstvo? Ili istinu, kao nešto što je nedostupno, mora prepustiti subjektivnosti i umjesto toga vidjeti kako s raspoloživim sredstvima uređenja vlasti uspjeti uspostaviti mir i pravednost? Zar se politika, postavljena na istini, s obzirom na nemogućnost suglasja oko istine, ne pretvara u sredstvo određenih tradicija koje zapravo predstavljaju samo oblike očuvanja moći?

Ali, s druge strane, što se događa ako se s istinom ne računa? Kakva je pravednost tada moguća? Ne moraju li postojati zajednička mjerila koja stvarno jamče pravednost za sve – mjerila uskraćena samovolji promjenjivih mišljenja i gomilanja moći? Nije li istina da su velike diktature živjele od moći ideološke laži i da je samo istina mogla donijeti oslobođenje?

Što je istina? Pitanje koje je ovaj pragmatičar postavio površno i s izvjesnim skepticizmom, vrlo je ozbiljno pitanje u kojemu je doista posrijedi sudbina čovječanstva. Što je, dakle, istina? Možemo li je spoznati? Može li ona kao mjerilo ući u naše mišljenje i volju, kako u pojedinca, tako i u životu zajednice?

Klasična definicija istine skolastičke filozofije označava istinu kao »adaequatio intellectus et rei – podudarnost razuma i stvarnosti« (Toma Akvinski, S. theol., I q 21 a 2 c). Ako razum nekoga čovjeka tako odražava neku stvar kakva je ona u samoj sebi, tada je čovjek našao istinu. Ali samo jedan mali dio onoga što stvarno postoji – ne istinu u njezinoj veličini i cjelovitosti.

Isusovoj ćemo se nakani približiti uz pomoć druge tvrdnje svetoga Tome: »Istina je u pravomu i vlastitomu smislu i na prvome mjestu u Božjemu razumu (proprie et primo); u ljudskome razumu ona je, naprotiv, u pravomu i vlastitomu smislu i izvedena (proprie quidem et secundario)«(De verit. q 1 a 4 c). I tako naposljetku odatle proizlazi jezgrovita formula: Bog je »ipsa summa et prima veritas – sama najviša i prva istina« (S. theol., I q 16 a 5 c).

Ovom smo se formulom primakli onome što Isus hoće reći kada govori o istini za koju je došao svjedočiti u svijetu. U svijetu su istina i zabluda, istina i laž uvijek gotovo nerazdvojno pomiješane. Istina se u svoj svojoj veličini i čistoći ne pojavljuje. Svijet je »istinit« ukoliko odražava Boga, smisao stvaranja, vječni Razum, iz kojega je došao. I svijet postaje to istinitiji što se više približava Bogu. Čovjek postaje istinit, postaje on sam, kada se suobliči Bogu. Tada on dolazi do svoje prave biti. Bog je stvarnost koja daje bitak i smisao.

»Davati svjedočanstvo za istinu« znači istaknuti Boga i njegovu volju nasuprot interesima svijeta i njegovih moći. Bog je mjerilo bitka. U ovome smislu istina je pravi »kralj«, koji svim stvarima daje njihovo svjetlo i njihovu veličinu. Možemo također reći da davati svjedočanstvo za istinu znači: polazeći od Boga, od stvarateljskoga Razuma, stvorenje činiti tako čitljivim, a njegovu istinu tako dostupnom, da ona može biti mjera i mjerilo usmjeravanja u čovjekovu svijetu – da se velikima i moćnima suprotstavi moć istine, zajedničko pravo, pravo istine.

Recimo također: neotkupljenost se svijeta sastoji upravo u nečitljivosti stvorenja, u nespoznatljivosti istine, situaciji koja potom neizbježno vodi vladavini pragmatizma, zbog čega moć jakih postaje bog ovoga svijeta.

Na ovome smo mjestu kao suvremeni ljudi skloni reći: nama je, zahvaljujući znanosti, stvorenje postalo čitljivo. Doista, Francis S. Collins, primjerice, koji je vodio Human Genome Project (»Projekt ljudskoga genoma«), kaže s radosnim čuđenjem: »Božji je jezik odgonetnut« (The Language of God, str. 99). Da, stvarno, u veličanstvenoj matematici stvorenja, koju danas možemo čitati u čovjekovu genetskome kodu, zamjećujemo Božji jezik. Ali, nažalost, ne sav jezik. Funkcionalna istina o čovjeku postala je vidljiva. Ali istina o njemu samome – tko je on, odakle dolazi, što hoće i što je dobro ili zlo – na taj se način nažalost ne može iščitati. Čini se, štoviše, da s napredujućom spoznajom funkcionalne istine ide ruku pod ruku sve veća zaslijepljenost za samu »istinu« – za pitanje o onome što stvarno jesmo i što stvarno hoćemo.

Što je istina? Ovo pitanje nije samo Pilat odgurnuo kao nerješivo i za njegovu zadaću nepraktično. I danas ga se u političkoj raspravi, kao i u raspravi oko oblikovanja prava, uglavnom smatra nečim što smeta. Ali bez istine čovjek živi mimo sama sebe, u konačnici bojište prepušta jačima. »Otkupljenje« se u punu smislu može sastojati samo u tome da se spozna istina. A ona se spoznaje kada se spoznaje Boga. On se spoznaje u Isusu Kristu. U njemu je Bog ušao u svijet i time postavio mjerilo istine usred povijesti. Istina je naizvan krajnje nemoćna u svijetu, kao što je i Krist po mjerilima svijeta nemoćan: on nema četa. Biva razapet. Ali upravo tako, u potpunoj odsutnosti moći, on je moćan i samo tako istina uvijek iznova postaje moć.

U razgovoru između Isusa i Pilata radi se o Isusovu kraljevanju, a time i o Božjemu kraljevanju, »kraljevstvu«. Upravo u Isusovu razgovoru s Pilatom postaje vidljivo da ne postoji raskid između Isusova naviještanja u Galileji – Božje kraljevstvo – i njegovih govora u Jeruzalemu. Središte poruke sve do križa – do natpisa na križu – jest Božje kraljevstvo, novo kraljevanje koje Isus predstavlja. Njegovo je, pak, središte istina. Kraljevanje, koje je Isus naviještao u prispodobama i, naposljetku, posve otvoreno pred svjetovnim sucem, upravo je kraljevanje istine. Posrijedi je podizanje toga kraljevanja kao istinskoga oslobođenja čovjeka.

Istodobno postaje očito da između preduskrsnoga usredotočenja na Božje kraljevstvo i postuskrsnoga usredotočenja na vjeru u Isusa Krista kao Sina Božjega ne postoji nikakvo proturječje. U Kristu je Bog – istina – ušao u svijet. Kristologija je naviještanje Božjega kraljevstva koje je postalo konkretno.

Pilatu je nakon saslušanja jasno ono što je u načelu već i prije znao. Ovaj Isus nije politički buntovnik, njegova poruka i njegov nastup nisu opasnost za rimsku vlast. Je li Isus prestupio protiv Tore, njega se, Rimljanina, ništa ne tiče.

No čini se da je Pilat spram ovoga neobičnog lika osjećao neku vrstu praznovjerna straha. Jamačno, Pilat je bio skeptik. Ali kao čovjek starine ipak je računao s time da se bogovi ili neka bogu slična bića mogu pojaviti u ljudskome obliku. Ivan kaže da su »Židovi« Isusa optuživali da se pravio Sinom Božjim i nastavlja: »Kad je Pilat čuo te riječi, još se više prestraši« (19,8).

Mislim da se mora računati s ovim strahom u Pilata: možda je zaista bilo nešto božansko u ovome čovjeku? Možda će se postaviti protiv božanske moći ako ga osudi? Možda mora računati s gnjevom tih moći? Mislim da se njegov stav u ovome procesu ne objašnjava samo određenom voljom za pravičnošću, nego upravo i takvim predodžbama.

Optužitelji to posve jasno primjećuju i sada jednome strahu suprotstavljaju drugi. Praznovjernu strahu od moguće božanske prisutnosti suprotstavljaju posve praktičan strah da će ostati lišen careve naklonosti, da će izgubiti položaj i tako duboko pasti. Tvrdnja: »ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru« (Iv 19,12) jest prijetnja. Na koncu strah za karijeru postaje jači od straha pred božanskim moćima.

Ali konačnoj odluci prethodi još jedna dramatična i bolna međuigra u tri čina, koju barem ukratko moramo razmotriti.

Prvi se čin sastoji u tome da Pilat Isusa predstavlja kao kandidata za pomilovanje na Pashu i da ga na taj način pokušava osloboditi. Time se, dakako, zaputio u kobnu situaciju. Koga se ponudi kao kandidata za pomilovanje, po sebi je već osuđen. Samo tako pomilovanje ima smisla. Ako mnoštvu pripada pravo aklamacije, onda nakon njegova izjašnjavanja osuđenim treba smatrati onoga koga ono nije željelo. U tomu je smislu u prijedlogu za oslobođanje pomilovanjem skriveno već uključena osuda.

Sučeljenje Isusa i Barabe, kao i teološko značenje ove alternative, već sam iscrpno obradio u I. dijelu ovoga sveska (str. 57-58). Stoga ću ovdje samo ukratko podsjetiti na ono bitno. Prema našim prijevodima, Ivan Barabu jednostavno naziva razbojnikom (18,40). Ali grčka riječ koju rabi u ondašnjemu je političkom kontekstu poprimila i značenje terorista, odnosno borca u pokretu otpora. Da se to misli, postaje jasno u Markovu izvješću: »A zajedno s pobunjenicima koji u pobuni počiniše umorstvo bijaše u okove bačen čovjek zvani Baraba« (15,7).

Baraba (»očev sin«) je neka vrsta mesijanskoga lika; u ponudi pomilovanja za Pashu jedan nasuprot drugome stoje dva tumačenja mesijanske nade. S gledišta rimskoga prava radi se o dvojici prijestupnika okrivljenih za istu kaznu – pobunjenika protiv pax romana. Jasno je da je Pilat skloniji nenasilnomu »zanesenjaku« kakvim drži Isusa. Ali kategorije su mnoštva, a i hramske vlasti, drukčije. Ako hramska aristokracija poseže za onim krajnjim, za rečenicom: »Mi nemamo kralja osim cara« (Iv 19,15), onda je to samo prividno odricanje od Izraelove mesijanske nade: ovoga kralja mi ne ćemo. Oni bi željeli da se problem riješi na drukčiji način. Čovječanstvo će uvijek iznova stajati pred ovom alternativom: »da« Bogu, koji djeluje samo po moći istine i ljubavi, ili oslanjanje na konkretno, dohvatljivo, na silu.

Na sudištu nema Isusovih sljedbenika, nema ih zbog straha. Ali nema ih i zbog toga što oni ne nastupaju kao masa. Njihov će se glas čuti na Duhove u Petrovoj propovijedi koja dira »u srce« one ljude koji su se prije toga odlučili za Barabu. Na pitanje: »Što nam je činiti, braćo?«, dobivaju odgovor: »Obratite se« – obnovite i promijenite svoje mišljenje, svoje biće (usp. Dj 2,37s). To je poziv koji nam naočigled prizora s Barabom i svih njegovih ponavljanja treba otvoriti srce i dovesti nas do zaokreta u životu.

Drugi čin Ivan jezgrovito sažima rečenicom: »Tada Pilat uze i izbičeva Isusa« (19,1). Bičevanje je bilo kazna koja se u rimskome kaznenom pravu donosila kao popratna kazna osude na smrt (Hengel / Schwemer, str. 609). Kod Ivana se ona, naprotiv, pojavljuje kao čin za vrijeme saslušanja, što je mjera za koju je upravitelj bio ovlašten na temelju svoje policijske ovlasti. Bila je to krajnje barbarska kazna; osuđenika bi »nekoliko mučitelja udaralo tako dugo dok se ne umore i dok s prijestupnikova tijela ne bi visjeli krvavi komadići« (Blinzler, str. 321). Rudolf Pesch o tomu tumači: »Činjenica da Šimun Cirenac mora nositi poprečnu gredu križa za Isusa i što Isus tako brzo umire zasigurno se s pravom povezuje s mučenjem bičevanja, tijekom kojega su drugi prijestupnici već umirali« (Markusevangelium II, str. 467).

Treći je čin krunjenje trnjem. Vojnici se grubo igraju s Isusom. Oni znaju da on tvrdi da je kralj. Ali sada je on u njihovim rukama i uživaju u tome da ga ponizuju, da na njemu pokazuju svoju jakost, možda na njemu iskaljuju i svoj gnjev prema velikima. Na onoga čije je čitavo tijelo razderano i ranjeno, u karikirajućemu obliku stavljaju znakove carskoga veličanstva: grimizni plašt, vijenac ispleten od trnja i žezlo od trske. Časte ga: »Zdravo, kralju židovski!«; njihovo se iskazivanje časti sastoji od zaušnica kojima još jednom pokazuju sav svoj prijezir prema njemu (Mt 27,28ss; Mk 15,17ss; Iv 19,2s).

Povijest religija poznaje lik izruganoga kralja – sličnu pojavu »žrtvenoga jarca«. Na njega se tovari sve što pritišće ljude: na taj način to treba biti uklonjeno iz svijeta. Vojnici, i ne znajući, vrše ono što se nije moglo dogoditi u tim obredima i običajima: »Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše« (Iz 53,5). U ovoj izruganoj pojavnosti Isusa odvode Pilatu i Pilat ga predstavlja mnoštvu – čovječanstvu: »Ecce homo – evo čovjeka« (Iv 19,5). Rimski je sudac vjerojatno potresen izudaranim i izruganim likom ovoga tajanstvenog optuženika. Računa na sućut onih koji ga vide.

Ecce homo – riječi same od sebe zadobivaju dubinu koja nadilazi trenutak. U Isusu se pojavljuje ljudsko biće kao takvo. U njemu se pojavljuje nevolja svih udarenih, uništenih. U njegovoj se nevolji odražava nečovječnost čovjekove moći, koja nemoćnoga gazi na taj način. U njemu se odražava ono što nazivamo grijehom: kakav čovjek postaje kada se odvrati od Boga i sam u svoje ruke uzme vladanje svijetom.

Ali vrijedi i drugo: Isusu se ne može oduzeti njegovo najdublje dostojanstvo. Skriveni Bog ostaje prisutan u njemu. I udareni i poniženi čovjek ostaje slika Božja. Od kada se Isus dao udarati, upravo su ranjeni i udareni slika Boga koji je za nas htio trpjeti. Tako je Isus usred svoje muke slika nade: Bog je na strani onih koji trpe.

Na koncu Pilat sjeda na sudačku stolicu. Još jednom kaže: »Evo kralja vašega!« (Iv 19,14). Potom izriče smrtnu presudu.

Zasigurno je Pilatu velika istina, o kojoj je Isus govorio, ostala nedostupna. Konkretnu je, pak, istinu ovoga slučaja on točno poznavao. Znao je da ovaj Isus nije bio politički zločinac i da kraljevstvo na koje je polagao pravo nije predstavljalo političku opasnost – da ga je, dakle, trebalo osloboditi.

Kao upravitelj on je zastupao rimsko pravo na kojemu je počivala pax romana – mir carstva koje je obuhvaćalo svijet. Ovaj je mir donekle osiguravala vojna moć Rima. Ali vojnom se moću ne može uspostaviti mir. Mir počiva na pravednosti. Snaga je Rima bila njegov pravni sustav, pravno uređenje na koje su se ljudi mogli osloniti. Pilat je – ponovimo to – znao istinu koja je u ovome slučaju bila posrijedi i stoga je znao što je pravednost od njega zahtijevala.

Ali na koncu je u njemu pobijedilo pragmatično tumačenje prava: važnija od istine toga slučaja jest snaga prava koja uspostavlja mir – vjerojatno je tako mislio i iznutra sebe opravdavao. Oslobađanje nedužnoga moglo je nanijeti štetu ne samo njemu osobno – strah od toga jamačno je bio odlučujući motiv njegova postupanja – nego je moglo izazvati daljnji gnjev i nemire koji su se, upravo u danima Pashe, morali izbjeći.

Mir mu je u ovome slučaju bio važniji od pravednosti. Morala je odstupiti ne samo velika, nedostupna istina, nego i konkretna istina toga slučaja: držao je da izvršava stvarni smisao prava – njegovu ulogu uspostavljanja mira. Tako je mogao umiriti svoju savjest. U tomu se trenutku činilo da sve ide dobro. Jeruzalem je ostao miran. Ali da se mir u konačnici ne može uspostaviti protiv istine, pokazat će se kasnije.

Gornji tekst je izvadak iz knjige pape Benedikta XVI. Isus iz Nazareta. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje. 

Bitno.net

Ovaj članak Benedikt XVI. analizira duhovne i političke dimenzije suđenja Isusu se prvo pojavio na Bitno.net.

Svoju nemoć čovjek lakše doživi kad posti, zato je duša u tjelesnom postu otvorenija Bogu. Bez posta naša molitvena riječ ostaje bez pravog temelja.

Foto: Shutterstock

Kod Židova i kršćana često se zajedno spominju post, molitva i dobra djela. Molitva ne stoji pored posta i dobrih djela kao nešto neovisno, nego kao nešto što ih iznutra povezuje. Najpotpunije shvaćanje molitve se nudi upravo u njezinom povezivanju s postom. Kad i na kratko pogledamo što se govori o molitvi i kako se molitva definira, vidi se da je naglasak više, što je i normalno, na stanju srca i duše, a manje se spominje tijelo kao čimbenik u molitvi ili mogući izraz molitve.

Na pitanje što je to molitva, u Katekizmu Katoličke Crkve nalazimo odgovor, odnosno definiciju sv. Terezije od Djeteta Isusa: «Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i radosti!», i sv. Ivana Damašćanskog: «Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga!»

Dakle, uglavnom se naglašava razgovor s Bogom kao duhovni čin. Međutim, postoji praksa i iskustvo da se i tijelo uključuje u molitvu, dakle ne samo misao, razgovor ili samo duhovni čin. Tijelom i pokretima kojima se prati riječ molitva postaje potpunija. Tijelom i pokretima se podupire molitva i ona postaje potpunija, izražajnija, lakše zahvaća cijeloga čovjeka.

Jedinstvo tijela i duše u molitvi pokazuje se upravo u molitvi i postu. Tjelesni post čini molitvu potpunijom. Tko posti, bolje moli, a tko moli, lakše posti. Tako molitva ne ostaje samo jedan izraz ili riječ, nego uključuje cijelo ljudsko biće. Tjelesnim postom se priznaje Bogu i pred ljudima da čovjek ne može sam i da mu treba pomoć. Svoju nemoć čovjek lakše doživi kad posti, zato je duša u tjelesnom postu otvorenija Bogu. Bez posta naša molitvena riječ ostaje bez pravog temelja. U Starom zavjetu su vjernici pojedinačno i u skupinama postili i molili u najrazličitijim životnim sitaucijama i uvijek iskusili pomoć. (Usp. Ezra 8,21-23; 2 Ljet 20,12) Postu i molitvi Isus pripisuje posebnu snagu, posebno u borbi protiv zlih duhova. (Usp. Mk 9,29) Ista se praksa nalazi u tradiciji Crkve, a najočitije se to vidi u pravilima svih redova i redovničkih zajednica. Sv. Bernard piše o odnosu posta i molitve:

«Reći ću vam nešto što ćete lako razumjeti i što ste često doživjeli, ako se ne varam: post daje sigurnost molitvi i čini je žarkom… Molitvom se dobiva snaga za post, a postom milost molitve. Post jača molitvu, a molitva jača post i prikazuje ga Gospodinu.»

To je očito, jer se postom postaje budniji, otvoreniji za Boga i za duhovno. Iz istih razloga post je povezan sa euharistijom, jer dok se čovjek odriče i jedno vrijeme živi s kruhom, priprema se za susret s božanskim kruhom. Posebno se u povezanosti s euharistijom, najuzvišenijim susretom s Bogom, pokazuje koliko je post u sebi pozitivan i koliko nam omogućuje ostvariti osnovni cilj molitve: susret cijeloga čovjeka s Bogom, Spasiteljem.

U naše vrijeme poznat je Gandhi kao čovjek koji je znao postiti i moliti. On veli:«Moja me religija uči da u svakoj nevolji koju se ne može ublažiti treba moliti i postiti!» Iako je poznato da je Gandhi postio i molio s političkim ciljevima, on je duboko vjerovao da samo Bog može promijeniti srce i naume ljudske kroz post i molitvu, da se postom i molitvom čisti čovjekova nutrina i da se oslobađa od krivnje, što je ujedno i izraz solidarnosti s ljudima koji trpe.

Iz rečenoga se mora zaključiti da su post i molitva po sebi nerastavljivi, kao što je nerastavljiv čovjek kao cjelina sastavljena od duha, duše i tijela.

fra Slavko Barbarić: Postite Srcem, Informativni Centar „Mir” Međugorje, 2000., (Knjigu Postite srcem možete kupiti u Međugorju)

Ovaj članak Fra Slavko Barbarić: Zašto je potrebno postiti i kako postiti srcem se prvo pojavio na Bitno.net.

Foto: Shutterstock

O, sveti Križu, na kojem je raspeta Ljubav srca mojega, premilosrdni moj Gospodin!
Uzdižem pogled Tebi i vapijem: Spasi me!
Neka čavli što probodoše ruke i noge moga Spasitelja, razapnu sve grijehe i zloće što ih učinih protiv Ljubavi i protiv svoga bližnjeg.
Raskajana srca i lica oblivena suzama, razapinjem svoju oholost da uskrsne na poniznost, svoju škrtost da uskrsne na sebedarje i dobrohotnost; razapinjem bludnost da uskrsne na čistoću srca, duše i tijela, neumjerenost da uskrsne na suzdržanost; razapinjem zavist i srditost da uskrsnu na ljubav, lijenost da uskrsne na gorljivost!
O, sveti Križu, daj mi po Tebi zaslužiti Vječnost!
Amen!

MOLITVA POD KRIŽEM
Isuse, ti si iz ljubavi preuzeo patnju
I tako je pretvorio u patnju izbavljenja.
Hvala Ti za križ,
Hvala Ti za rane,
I za tri sata smrtne agonije.
Hvala Ti za tvoju riječ na križu
Kojom si nam Mariju dao za Majku:» Evo ti majke» ( Iv.19,27 )
Hvala ti za tvoju riječ na križu
Kojom nam pokazuješ što je praštanje:
« OČE, OPROSTI IM JER NE ZNAJU ŠTO ČINE.» (LK 23,34 )
U ovaj čas dolazimo pred tvoj križ
I podastiremo ti sve naše patnje,
Patnje u obiteljima, u Crkvi i u svijetu.
Mi znamo: O Isuse, ti ćeš nas osloboditi.
Marijo, majko puna ljubavi koja stojiš pred križem
Moli sada s nama i za nas:
Neka nas Svemogući Bog, pomoću križa, tog znaka ozdravljenja, oslobodi utjecaja zla.
Uz pomoć križa, znaka pobjede,
neka Svemogući Bog oslobodi sve one
koji pate pod utjecajem zla.
Pomoću tog svetog križa
Neka nam Bog udijeli sve potrebne milosti,
milost pomirenja, mira, ljubavi, vjere i ozdravljenja.
Neka nas tim znakom križa, blagoslovi i zaštiti, Svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.

ISUSU NA KRIŽU….
Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!
(Mk 14,1-15,47)
Nalazim se, Isuse, podno tvoga križa.
Klanjam ti se!
Klanjam se tvojoj ljubavi, klanjam se tvojoj boli.
Klanjam se, Isuse, tvojoj odanosti volji Očevoj, tvojem hodu i pod križem dokraja.
Klanjam se, Isuse, tvojoj ustrajnosti kojom si htio djelo spasenja dovesti dokraja i umrijeti na drvetu križa.
Promatram, Isuse, tvoje izmučeno tijelo.
Oprosti mi, kad ostajem hladan gledajući raspelo, ravnodušan na izvještaj o tvojoj muci i smrti. Kao da sam to već prečesto vidio, toliko puta čuo. A ipak, danas, “na dan uzvišenja tvoga križa “, želim po prvi puta zagledati se u tvoj križ, želim novom pozornošću i ljubavlju čuti izvještaj o tvojoj muci.
Želim te vidjeti, Isuse!
Vidjeti tvoje izmučeno tijelo, tvoju trnjem okrunjenu glavu, tvoje probodene ruke i noge, tvoje otvoreno srce.
Želim vidjeti tvoje predano tijelo i prolivenu krv. Za mene, za nas, za sve ljude svijeta.
Želim, Isuse, podno tvoga križa osjetiti snagu tvoje ljubavi i šaptati ti riječi sućuti i zahvalnosti.
Oprosti, jer podno tvoga križa nisam bez krivnje, jer sam i sam utkan u grijeh svijeta što ga ti otkupljuješ svojom smrću.
Oprosti što tako često zaboravljam na cijenu svoga otkupljenja, na ljubav koja želi biti ljubljena, što zaboravljam na poruku i poziv križa.
Oprosti, Isuse, što te ne ljubim dovoljno!
Hvala ti, Isuse, što si umro za mene.
Hvala ti za sve ljude svijeta jer si za sve dao svoj život.
Hvala ti što si ustrajao u žrtvi svoga križa.
Hvala ti, Isuse, što me sa svoga križa želiš privući k sebi.
Ne dopusti, Isuse, da se opirem tvojoj spasiteljskoj ljubavi.
Daj mi, Isuse, milost da osjetim neizrecivu snagu križa kojom odgoniš od mene, i od svih nas, zle sile svijeta i đavla, te nam svima daješ novu snagu za život.
Tvoj križ, Isuse, govori o ljubavi. U izvještaju o muci vidimo oko tebe toliko mržnje, toliko gorčine.
U tebi, Isuse, toliko ljubavi i mira.
Ispuni me, Isuse, svojom ljubavlju i mirom.
( …. )

Ovaj članak Snažne molitve presvetom Križu – izmoli ih u ovaj sveti i milosni dan! se prvo pojavio na Bitno.net.