Šest žena u Ohiu čiji su muževi preminuli odlučile su ući u formaciju kako bi postale dio novog “reda udovica” koji je osnovala biskupija Columbus.

Kako prenosi Aleteia, dana 16. listopada biskup Earl Fernandes izdao je dekret o osnivanju Ordo Viduarum ili reda udovica kao zajednice biskupijskog prava. Otvoren je za udovice starije od 60 godina koje su bile u sakramentalnom braku.

Riječ je o redu koji je postojao u ranoj Crkvi, a utemeljenje ima u Prvoj poslanici Timoteju, kako je u tekstu na ovu temu navela nekadašnja profesorica prava i teologije na Sveučilištu Notre Dame, M. Cathleen Kaveny.

Kaveny je napisala da iako služba udovica u Crkvi nikada nije bila služba oltara „one su imale duhovni autoritet i utjecaj u služenju svojoj zajednici“.

„Udovice su obavljale kućne posjete, gdje su tješile, postile i molile s bolesnicima te davale praktične upute mlađim ženama. One su proricale. Udovice koje su postale dio reda također su zauzimale počasno mjesto u liturgiji, sjedeći u prednjem dijelu skupštine zajedno s biskupima, svećenicima i đakonima.”

Za formaciju budućih pripadnica reda udovica zadužen je dominikanac fr. Paul Keller. Fr. Keller kaže kako je obred posvećenja udovica povezan s obredom posvećenih djevica dodajući da je jedan od njegovih aspekata blagoslov vjenčanog prstena koji je udovica koristila u svom braku “kao podsjetnik na njezino posvećeno udovištvo”.

U tekstu za biskupijski list Catholic Times, fr. Keller je naveo da “iako ne postoji sakrament za udovice, papa sveti Ivan Pavao II. u dokumentu Vita Consecrata navodi: ‘Kroz zavjet trajne čistoće kao znak Kraljevstva Božjega, (udovice) posvećuju svoje životno stanje da se posvete molitvi i služenju Crkvi’”.

Život udovica koje uđu u red bit će obilježen uglavnom molitvom i služenjem. Redovito će primati sakramente euharistije i ispovijedi te će ih voditi duhovnik.

Jedna od šest udovica koje su se uključile u dvogodišnju formaciju za ulazak u novi red je i Cecilia Cortes-Peck. Njezin suprug je umro 2011. od tumora na mozgu, a sin jedinac tragično poginuo šest godina kasnije, ostavivši je samu. Cortes-Peck je prethodno razmišljala o tome da postane redovnica, ali nakon razmatranja shvatila je da to nije poziv za nju. S novim redom pronašla je mjesto za sebe u Crkvi.

“Bog moju tugu pretvara u radost”, kaže Cortes-Peck. “Samo moramo biti strpljivi. Njegov plan je savršen.”

Ovaj članak Američka biskupija osnovala red udovica, praksu rane Crkve se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Franjo u knjizi „Nada nikad ne razočarava: Hodočasnici prema boljem svijetu“ poziva da se istraži događa li se u Gazi genocid, objavio je u ponedjeljak 18. studenoga 2024. CNA.

U odlomku nove knjige objavljene uoči Svete godine 2025. papa Franjo istaknuo je da prema nekim stručnjacima, „ono što se događa u Gazi ima karakteristike genocida“ i pozvao na pažljivu istragu.

„Otvorena vrata država poput Jordana ili Libanona i dalje su spas za milijune ljudi koji bježe od sukoba u regiji. Prije svega mislim na one koji napuštaju Gazu usred gladi s obzirom na poteškoće u dopremanju hrane i pomoći na njihov teritorij“, rekao je papa Franjo.

Izraelski veleposlanik pri Svetoj Stolici Yaron Sideman odbacio je tvrdnju o genocidu. „Došlo je do genocidnog masakra 7. listopada 2023. nad izraelskim građanima i od tada je Izrael koristio svoje pravo na samoobranu“, napisao je na X-u.

Posebno povjerenstvo Ujedinjenih naroda objavilo je 14. studenoga 2024. izvješće u kojem tvrdi da je „izraelsko ratovanje u Gazi u skladu s karakteristikama genocida, s masovnim civilnim žrtvama i uvjetima opasnim po život koji su Palestincima tamo namjerno nametnuti“.

Ovaj članak Papa napisao da se u Gazi možda događa genocid, reagirao izraelski veleposlanik se prvo pojavio na Bitno.net.

Vatikan je odobrio niz liturgijskih prilagodbi za domorodačke zajednice u meksičkoj državi Chiapas, prenosi CNA.

Prema kardinalu Felipeu Arizmendiju Esquivelu, biskupu u miru San Cristóbala de las Casasa, ova odluka pretvara određene domorodačke izraze u “liturgiju Crkve”, uklanjajući percepciju da su oni jednostavno “upotrebe i običaji na koje se gledalo sa sumnjom”.

Vatikanski Dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata odobrio je 8. studenoga prilagodbe za etničke skupine Tseltal, Tsotsil, Ch’ol, Tojolabal i Zoque. Također je dodijelio “recognitio” za prijevod na Tseltal ključnih dokumenata učiteljstva, kao što su apostolska konstitucija Missale Romanum i motuproprij Mysterii Paschalis.

Kardinal Arizmendi, koji je predvodio napore meksičkog episkopata za promicanjem ovih prilagodbi, rekao je u izjavi za ACI Prensu da su ove prakse oblik “utjelovljenja vjere u izrazima specifičnim za ove kulture”. Njihovo prihvaćanje od strane Svete Stolice predstavlja znak da “ako u nekim domorodačkim običajima postoje odstupanja, možemo im pomoći da dosegnu svoju puninu u Kristu i njegovoj Crkvi”.

Kardinal je izrazio nadu da će odobrenje “potaknuti proces promicanja sličnih prilagodbi u drugim domorodačkim skupinama”. U tu je svrhu pozvao svoju braću biskupe i pastoralne djelatnike da „budu zainteresirani za davanje liturgijske vrijednosti mnogim katoličkim izričajima naših domorodnih skupina, umjesto da ih gledaju kao običan folklor“.

Kardinal je pojasnio da su “za prinos, molitvu vjernika ili zahvalu nakon pričesti odobreni obredni plesovi”, ističući da je riječ o “jednostavnim pokretima cijeloga skupa, koji su monotoni, kontemplativni, popraćeni tradicionalnom glazbom, te izražavaju isto što i rimski obred, ali u drugačijem kulturnom obliku.”

“Ne mijenja se sadržaj mise nego način na koji se izražava”, rekao je kardinal.

Još jedna odobrena točka je da će žene moći obavljati službu kađenja tijekom mise. “Oni to ne čine običnom kadionicom, nego tamjanom koji je primjeren kulturi”, istaknuo je kardinal.

Kardinal je istaknuo da to “nije feministički zahtjev”, već odgovara običajima domorodačkih zajednica, gdje je “obično žena ta koja kadi tijekom tradicionalnih molitvi”.

U drugoj izmjeni, odobreno je da laik s “priznatom moralnom relevantnošću” može voditi “određene dijelove molitve zajednice”. To se može biti „na početku mise, kako bi se zajednica uvela u slavlje, kako bi se imenovale nakane i molilo za oproštenje“, kao i „u molitvi vjernika, nakon što svećenik uputi početni poziv i završi sa završnom molitvom.” Može se dogoditi i “nakon pričesti kao zahvala, koju svećenik završava popričesnom molitvom”.

“Ne radi se o uklanjanju svećenika iz njegove uloge predsjedavatelja skupštine”, objasnio je kardinal, “jer je on taj koji je zadužen za slavlje i koji autorizira te trenutke.” Time se, istaknuo je, želi osigurati način da okupljeni vjernici sudjeluju.

Kardinal je još jednom naglasio kako se spomenutim izmjenama “ne mijenja se sadržaj rimskog obreda, nego njegov kulturni izričaj”.

Ovaj članak Vatikan odobrio liturgijske prilagodbe za domorodačke zajednice u Meksiku, evo što je drugačije se prvo pojavio na Bitno.net.

Njihov plan je bio skupiti 2,656 ljudi koji će nositi majice. Samo to je trebalo, tako jednostavno – prikupiti 2,656 mladih ljudi koji će 18. studenog u Vukovaru nositi majice s imenima vukovarskih žrtava u Koloni sjećanja.

Samo to.

Ljubav uvijek pronalazi jednostavne geste, a kada su one iskrene, one tope led sa svakog srca.

„Nemoj da opet zafali hrabrih!“

Večer prije samog Dana sjećanja, 17. studenog, bilo je prijavljeno 1,647 nositelja majica. Broj prijavljenih rastao je, ali nije bilo sigurno hoće li se dovoljno ljudi priključiti, hodati „Umjesto njih“, kako su mladi iz osječkog SKAC-a nazvali inicijativu koju su pokrenuli.

Ako ne dođe njih dovoljno, čiju će se majicu ostaviti? Čije ime neće ponovo prošetati Vukovarom?

Pater Ike Mandurić u videu objavljenom večer prije ponovo je pozvao mlade: „Nemoj da opet zafali hrabrih!“

A onda je došao taj dan – Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata, Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.

I svih 2,656 majica mladi su pronijeli Vukovarom.

Reakcija na tu ‘bijelu kolonu’, kako se o inicijativi pisalo u nekim medijima, bilo je mnogo – mnogi su ljudi bili ganuti tom dirljivom gestom.

Neki od onih mladih koji su sudjelovali u Koloni sjećanja noseći te posebne majice s nama su podijelili svoja svjedočanstva.

Foto: SKAC Osijek

„Sada je slika o Karolini živa“

„Nosila sam na majici ime Karoline Šarić“, ispričala je Milana Grujić, članica organizacijskog tima inicijative „Umjesto njih“. „Sve što sam našla o njoj na internetu je da je nestala, bila je godište moje mame, visoka oko 170 cm i da je imala smeđu valovitu kosu.

‘Voljela bi upoznati nekog Karolininog’, bila je moja misao kad sam dobila majicu. Jučer navečer dobivam poruku na Facebooku: ‘Hvala ti što si nosila ime Karoline Šarić, to je moja majka.’

Suze su samo potekle.

Karolina mi je u početku bila jedna od 2,656 žrtava, meni nepoznato ime, poslije toga skup informacija o nestaloj osobi, a sada je slika o Karolini živa, ona je Mirelina mama koju ću, nadam se, imat priliku upoznati. I Mirelina majka je dala život za mene, za nas i našu slobodu.

Hvala joj na tome.“

Foto: SKAC Osijek

„Najviše su me dotakle reakcije obitelji žrtava“

„Kao skupina mladih iz SKAC-a, krenuli smo iz Osijeka prema Vukovaru u jedan sat iza ponoći“, započeo je svoje svjedočanstvo Matija Buzinac, član organizacijskog tima inicijative. „Put nas je vodio kroz gustu maglu, mrak i neki neobjašnjiv nemir.

Osjećao sam snažnu potrebu da molim – za nas, za vozače koji nam dolaze u susret, i za to da sigurno stignemo do cilja. A cilj je bio Vukovar: sudjelovanje u Koloni sjećanja u inicijativi ‘Umjesto njih’, hodajući s majicama na kojima su ispisana imena žrtava.

Taj dan mi je uvijek poseban i važan, kao i sami branitelji – naši heroji. Ali ono što me najviše dotaknulo bile su reakcije njihovih obitelji.

Ljudi su stajali, čitali imena na našim majicama, prepoznavajući nekoga svoga. Zamolili bi nas za fotografiju, kao da im je to bio način da ponovno osjete povezanost s onima kojih više nema.

Tada sam shvatio koliko smo mi njima bili važni. Koliko im znači što su te žrtve i dalje zapamćene, što ih mi – mladi – nosimo u srcima i hodamo za njih. I to tako mora biti. Ta veza, ta kohezija između nas mladih i onih koji su branili našu domovinu, onih kojih više nema – to je nešto što ne smije nikad prestati. Na nama je da njihova žrtva nikad ne padne u zaborav.“

„Jedan trenutak posebno mi je ostao urezan u sjećanje“, nastavio je svoje svjedočanstvo Matija. „Dok smo pješačili, dogodila se nezgoda s križem – čavli su popustili, i Isus je ispao s križa.

Nastala je kratka tišina, a onda su djevojke skinule gumice iz svojih kosa i brzo ga pričvrstile natrag. To me podsjetilo da su i branitelji bili takvi: domišljati, spontani, pomalo nespretni za ono što najviše vole.

Taj naš križ, koji smo zajedno popravili, postao je još veći simbol. Kasnije je upravo taj Isus, zajedno s nama, hodao u prvome redu, od Vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja.

Dok smo hodali, vidio sam koliko je taj križ dotaknuo ljude. Zastajali su, prignuli glave, kleknuli i prekrižili se. Bio je to trenutak koji me podsjetio na to koliko je vjera u toj žrtvi bila snažna i koliko nas ona sve povezuje – i s onima kojih više nema, i s onima koji su ostali.“

„Pronašao je svog tatu!“

„Najupečatljiviji mi je ostao događaj s Memorijalnog groblja prije same mise. Stajali smo, a nekih 20 metara od mene bila je žena koja je oblačila majicu jednom visokom dečku. Ja sam gledala prema njima jer mi je to djelovalo jako dirljivo i onda je žena pogledala prema meni i viknula: ‘Pronašao je svog tatu!’ To mi je bio najdirljiviji trenutak koji sam vidjela“, ispričala je Kristina Mihaljević, također članica organizacijskog tima inicijative.

S nama je podijelila još jednu zgodu koja ju je dirnula: „Susreo me jedan branitelj ispred dvorca Eltz, zahvalio mi je i rekao da mu je ovo jedina Kolona sjećanja u kojoj su njemu žrtve bile žive. Da je baš zaživjelo i oživjelo. Da je ovo bila najposebnija Kolona u kojoj je prisustvovao.“

Foto: SKAC Osijek

„To je moj nježni, skromni poljubac u ranu Grada“

Anita Plazibat, koja je na Dan sjećanja u Vukovar došla iz Splita, također je podijelila svoje svjedočanstvo: „Volim dolaziti na vukovarsku Kolonu sjećanja. To je moj nježni, skromni poljubac u ranu Grada koji je podnio najveći teret za našu slobodu.

Svaka Kolona sjećanja uranjanje je u mistične dubine zahvalnosti na Domovini, na ljubavi koja se nije izmicala.

Danas sam bila jedna od sudionica SKAC-ove inicijative – nosila sam majicu s imenom poginulog Ivana Raguža.

Na izlazu iz kafića, neposredno pred polazak Kolone, zaustavio me mladi čovjek uz pitanje može li se fotografirati sa mnom uz obrazloženje kako nosim majicu s imenom njegovog pokojnog oca. Kad sam ga priupitala je li mu tata pokopan u Vukovaru, s namjerom da mu na grobu upalim svijeću, rekao mi je da mu je tata sahranjen u Splitu. Nevjerojatna je ta Božja providnost, jer ja dolazim iz Splita.

Putem sam uglavnom molila, izmolivši tako dvije krunice za dušu i spokoj Ivana Raguža za kojeg sam hodala i čije sam ime pronijela na majici ulicama Vukovara.

Sutra ću pronaći grob u Splitu i otići se pomoliti i zahvaliti mu na Domovini.

S osjećajem duboke zahvalnosti, vraćam se doma.

Vukovare, hvala Ti što si se usudio procvjetati iz rana.

Hvala Ti na herojima koji ‘strše’ nad običnošću.

Na svim tvojim neispričanim pričama i ranama koje povijaš u sigurnost svetih Kristovih rana.

Hvala Ti, Vukovare, što si ustao i nisi odustao.

Mržnja je u Vukovaru 1991. pokušala sve zakomplicirati, a onda… Onda nam je Ljubav sve objasnila. Sve riješila.

Tu ljubav vidjela sam na licima uglavnom mladih koji su predvodili ovogodišnju kolonu sjećanja noseći majice s imenima žrtava grada Vukovara.

Stoga, ne preostaje nam ništa drugo, doli obožavati tu i takvu – Ljubav.

Ljubav koja na križu ne umre, već procvjeta.

I urodi – Životom.“

Foto: SKAC Osijek

„Evo djeda!“

„Moje ime je Danijel. Dolazim iz Osijeka. Kad mi je sestra rekla da SKAC Osijek planira organizirati inicijativu ‘Umjesto njih’, odmah mi je srce zaigralo i znao sam da se moram priključiti“, započeo je volonter Danijel Zekić svoje svjedočanstvo.

„Prijavio sam se kao volonter i dok smo dijelili majice i lampione mladima, iako je bilo dosta hladno, osjećao sam radost i ponos da mogu biti dio ove velike inicijative.

Kada smo počeli formirati kolonu, vidio sam jednog starijeg čovjeka koji je sa zanimanjem gledao prema imenima koja smo nosili. Prišao sam mu i pitao mogu li mu kako pomoći, a on mi je rekao da traži svoju majku. Rekao sam mu da nas je 2,656 i da će teško pronaći te sam mu poželio sreću.

Kasnije sam ga sreo u Koloni i vidio da je pronašao ime svoje majke koje je s ponosom nosio. To me je duboko dotaklo i tada sam shvatio da je ovo što radimo zaista veliko i da na taj način možemo barem malo ublažiti tugu i bol tim ljudima koji su izgubili svoje najmilije u obrani grada.“

Foto: SKAC Osijek

„Također“, nastavio je Danijel, „kad smo formirali kolonu i krenuli, dosta ljudi je stajalo sa strane i tražili su imena svojih bližnjih. Jedan je čovjek u četrdesetima sa ženom i djecom pronašao ime svoga djeda i viknuo: ‘Evo djeda!’ , zaletio se i zagrlio i poljubio osobu koja je nosila majicu s imenom njegovog djeda. Tada sam ‘osjetio’ koliko ti ljudi čeznu i pate za svojim najmilijima i koliko je zapravo velika žrtva Vukovara.

Hodajući ‘umjesto njih’ u meni je pobudilo duboko suosjećanje sa svima onima koji su izgubili svoje najbliže u obrani grada i želju da i ja kao mladi čovjek radim za dobro naše Hrvatske kako bi Oni koji su dali živote za Nju bili ponosni na nas.“

„Još jednom mi je Bog dao milost da spoznam koliko je ime važno“

„Nisam mogla zamisliti koliko će mi zapravo značiti da nosim majicu s imenom jedne osobe koja je svoj život dala za ovaj grad, Domovinu. Osjećaji su bili pomiješani. Ponos, radost, tuga…

Obitelji stradalih su nam prilazili, svatko je tražio onog svog, onog koji nosi ime njegova oca, majke, brata, sestre, prijatelja ili poznanika. Još jednom mi je Bog dao milost da spoznam koliko je ime važno. Kako nas Bog prepoznaje svakoga po njegovom imenu. U masi ljudi jedna je žena pročitala ime svoga školskog prijatelja. Oduzeto djetinjstvo, dječje radosti i mir.

Bogu zahvaljujem što sam mogla prisustvovati ovako predivnoj inicijativi.

U Vukovaru sam shvatila koliko sam pozvana moliti za naš narod, sve njegove rane i boli.

Ovu kolonu sjećanja ću pamtiti zauvijek jer baš tamo, od njih 2,656 ja sam mogla moliti i prikazivati baš za tu meni namijenjenu osobu koja ja ni ne poznajem, ali ju Bog zna“, ispričala je Lucija Ofenbeher.

Foto: SKAC Osijek

„Nisam mogao ne osjećati ponos dok sam hodao ulicama Vukovara“

„Prijavio sam se na sudjelovanje u koloni sjećanja kako bih si približio veličinu i značaj žrtve svih onih koji su svoje živote predali kako bih ja danas bio slobodan, kako bih, u ogromnoj zahvalnosti, nosio ime jednog heroja na majici, i kako bih barem na trenutak ja nestao, a on kroz mene poživio.

Hodajući prvo od Osijeka do Vukovara, a kasnije i u Koloni, pokušavao sam se iznova prisjećati te ogromne žrtve, zamišljao sam kako je to sve izgledalo prije 33 godine, što su osjećali ti naši heroji dok im sutra nije bilo zagarantirano, dok su gledali smrti u oči.

Nisam mogao ne osjećati ponos dok sam hodao ulicama Vukovara, zahvalnost za sve što su se naši heroji borili, i konačno nadu, nadu da ću i ja svoj život proživjeti žrtvujući se za ideale koji će nasu domovinu učiniti boljom za život svakoga čovjeka, kako su to naši heroji beskompromisno i hrabro činili

Na kraju, nakon mise, krenuli smo se napraviti zajedničku sliku, i u tom trenutku nam je prišla jedna gospođa koja je prepoznala ime heroja na mojoj majici. U tom trenutku sam zaista osjećao zahvalnost što sam ovo mogao učiniti, i nadam se da sam joj kroz ovo, još više oživio sjećanja na tog heroja“, posvjedočio je Mislav Matišić.

Foto: SKAC Osijek

„Dali su svoj život za moj život“

„Hodajući od Osijeka do Vukovara, a onda i u Koloni sjećanja, vraćala mi se misao kako su branitelji i žrtve Vukovara dali svoj život za moj život, dali su svoju mladost za moju mladost, svoju slobodu za moju slobodu, na tome sam im neizmjerno zahvalan. Želio bih im odati počast i zahvaliti im, no svaki put kada to pokušam, shvaćam da im ostajem dužan, da im nikako ne mogu uzvratiti za ono što su oni meni dali“ ispričao je sudionik Kolone sjećanja Stjepan Molnar.

Razmjena bijelih majica s imenima žrtava

Ali priča tamo nije stala – nastavila se do dugo u noć 18. studenog, a traje i dalje. Jer sada bližnji vukovarskih žrtava pokušavaju stupiti u kontakt s onom osobom koja je nosila majicu s imenom njihove voljene osobe.

Osnovala se grupa na Facebooku koja ima više od tisuću članova u koju se javljaju članovi obitelji poginulih i nestalih osoba u potrazi za majicama s imenima svojih najmilijih. Grupa je, tako, postala mjesto susreta mladih iz “bijele kolone” s onima koji su nekoć dijelili život s imenima na bijelim majicama.

Još uvijek pristižu komentari i objave: „Nosili smo majicu s imenom te i te osobe“, odnosno: „Voljeli bismo tu majicu, ta osoba je bio naš djed, bratić, naša majka, sestra…“

Foto: SKAC Osijek

Ovaj članak Dirljiva svjedočanstva mladih katolika koji su ovogodišnji Dan sjećanja učinili posebnim se prvo pojavio na Bitno.net.

Podružnica Udruge Obitelji3Plus Splitsko-dalmatinske županije s ponosom najavljuje svoju prvu aktivnost – edukativno predavanje pod nazivom Virtualni život djece – uloga roditelja. Predavanje će voditi prof. socijalne pedagogije Danijela Perić Krstulović. Prijaviti se možete putem ove poveznice.

Događaj će se održati u subotu, 23. studenog 2024. godine, s početkom u 17 sati, u dvorani Pomorskog fakulteta u Splitu (Ul. Ruđera Boškovića 37, zgrada 3, ulaz kroz portu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta).

Ovo besplatno predavanje otvoreno je za sve roditelje, bez obzira na broj djece ili članstvo u Udruzi Obitelji3Plus, a osigurano je i čuvanje djece za vrijeme predavanja.

Udruga Obitelji3plus okuplja obitelji s troje ili više djece te od svog osnutka 2018. godine predano radi na unapređenju kvalitete obiteljskog života u Hrvatskoj. Svojim djelovanjem nastoji pružiti podršku velikim obiteljima i stvoriti povoljnije uvjete za život svih obitelji, a posebno onih s troje ili više djece. Udruga to postiže kroz pokretanje konkretnih programa i inicijativa, zalaganjem za unaprjeđenje regulativa i prava, te smanjenje društvenih i financijskih prepreka s kojima se susreću obitelji koje se odlučuju za više djece.

U lipnju 2024. godine osnovana je podružnica Udruge u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Ovim korakom Udruga nastoji približiti svoje aktivnosti svim obiteljima diljem Hrvatske. Kroz rad podružnica na županijskoj razini, želi se osigurati lakša i učinkovitija međusobna suradnja članova, s ciljem unaprjeđenja kvalitete života obitelji s troje ili više djece.

Dođite na predavanje i podržite rad Udruge da zajedno gradimo bolju budućnost obitelji.

Ovaj članak U Splitu osnovana podružnica udruge Obitelji3Plus, ovu subotu imaju prvu aktivnost se prvo pojavio na Bitno.net.

Osobama s manjkom samopoštovanja često se savjetuje da se usredotoče na svoje jače strane. To može biti dobro, no ako u pozadini leži ideja da samo jake osobe nešto vrijede, onda nam taj savjet ne pomaže mnogo. „Dugo sam mislio da je negativna slika koju sam imao o sebi neka vrsta krjeposti. Često su mi govorili da se čuvam oholosti i taštine pa sam počeo vjerovati da podcjenjujući sebe činim dobru stvar. No sada uviđam da je pravi grijeh nijekati Božju bezuvjetnu ljubav i previđati vlastitu izvornu dobrotu. Jer, ako se ne oslanjam na tu prvu Božju ljubav i na tu izvornu dobrotu, gubim doticaj sa svojim pravim ‘ja’ i upropaštavam sama sebe tražeći među ‘krivim’ ljudima i na ‘krivim’ mjestima ono što se može naći jedino u domu mojega Oca.“¹

Kada bismo doista vjerovali da imamo dostojanstvo Božje djece, tada bismo posjedovali i zdravo uvjerenje o vlastitoj vrijednosti. Najintimnije središte moga bića nešto je što dolazi od samoga Boga, ono je otajstvo, jedinstvena slika o meni koju je stvorio Bog. Onome tko zna da ga Bog bezuvjetno voli i štiti nije teško vjerovati u vlastitu vrijednost. „Nemoj se premalo cijeniti jer te Bog silno cijeni“, govori jedna poslovica s Istoka.

U našemu životu često nedostaje žara. Možda izbjegavamo mračne dubine svojega života kako bismo izbjegli bol, no na taj način ne dospijevamo niti do njegovih visina. Živimo u malograđanskoj prosječnosti koja izbjegava svaki „ekstrem“.

Ako se čovjek skriva iza debelog zida i zatvara transcendentnome, onda nije u doticaju sa samim sobom, niti će se moći otvoriti svijetu. Kako bi to ostvario nužno je da „položi oružje“, da prihvati vlastitu ranjivost, prizna svoje granice, pukotine i nedostatke te konačno odbaci ono u čemu većina ljudi pronalazi sigurnost. U tomu podvigu neće mu manjkati Božje ljubavi. Bog želi pokazati svoju snagu upravo po ljudskoj slabosti (usp. 2 Kor 12,9) i stoga najčešće bira ono što je slabo i beznačajno u očima svijeta (usp. 1 Kor 1,27).

Isus se dotiče tog otajstva u prispodobi o svadbenoj svečanosti koju kralj priređuje za svojega sina. Oni koji su uživali društveni ugled, nesumnjivo plemeniti i religiozni ljudi, odbili su njegov poziv. Imali su drugog posla; previše su bili zaposleni. Prosjaci, bogalji i hromi, pak, bili su slobodni; došli su i napunili dvoranu (usp. Mt 22,1–14; Lk 14,15–24). Ovdje vidimo kako su se stvari obrnule: maleni su bliži Bogu, odbačeni su izabrani.

Bog može činiti čudesne stvari s mojom bijedom. Stoga mogu reći „da“ onom najbjednijem i najneuglednijem što pronalazim u dubini svoga srca. Vjerujem da je, kao što kaže sveta Mala Terezija iz Lisieuxa, „ljubav tako snažna da može izvući korist iz svega, iz onog dobrog i lošeg u meni“.² Imati zdrav osjećaj vlastite vrijednosti znači znati prihvatiti svoju svijetlu stranu, kao i onu mračnu, svoje visine i dubine, ono uzvišeno, kao i ono nisko.

Onaj tko je u stanju drugima priznati vlastite nedostatke istinski je snažan. Primjer nam daje papa Benedikt XVI. koji je, dok je još bio kardinal, u jednom intervjuu ispričao kako je u svojim školskim danima patio što je najgori u razredu iz tjelesnog odgoja, umjesto da se usmjerio na to da uvijek bude najbolji u svim ostalim predmetima.³ Snažna je i ona osoba koja može ostati mirna kada je drugi osuđuju zato što je postupila prema vlastitoj savjesti. Biti ono što jesi znači osjećati se slobodnim i čistim. Ne biti ono što jesi znači osjećati se otuđenim i uprljanim.

Na kraju, jasno vidimo da se pred nama nalazi mnogo više mogućnosti nego što smo mislili, kao i to da Bog može učiniti mnoga čudesa u nama ako se sjedinimo s njim.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Živjeti slobodu nagom vjere” Jutte Burggraf. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

Ovaj članak Ne bježimo od naše bijede – Bog s njom može učiniti najčudesnije stvari se prvo pojavio na Bitno.net.

Autorica je okupljenim posjetiteljima na galeriji 5. paviljona otkrila nekoliko zanimljivih uvida o kojima piše i u ovoj zanimljivoj knjizi, podijeljenoj u četiri dijela, koja interdisciplinarno donosi niz podataka o hrani, namirnicama, prehrambenim navikama u Isusovo vrijeme.

Autorica je već u samom predgovoru knjige istaknula da ova knjiga vraća čitatelja u biblijske prostore i vremena, a u to će se čitatelj uvjeriti već na prvim stranicama. U prvom dijelu knjige nailazimo na podatke paleontoloških i arheoloških istraživanja, primjerice prostora uz Galilejsko jezero u Izraelu, u Jordanskoj dolini, gradu Jerihonu.

Primjerice, grad Jerihon najstarije je poznato svjetsko naselje s dokazima o kontinuiranom životu sve do naših dana. Povijest grada seže do 8350. god. pr. Kr. U VII. tisućljeću pr. Kr. ondje su rasle žitarice pir i dvoredni ječam, a od mahunarki leća, grašak, bob, slanutak. Stanovnici su se tijekom VI. i V. tisućljeća pr. Kr. brinuli o tada već pripitomljenim samoniklim biljkama, stoji u knjizi u kojoj se na prvim stranicama može pročitati niz zanimljivosti o arheološkim i paleontološkim nalazištima vezanima uz hranu.

„Svakim danom zadivljuju nas nova arheološka nalazišta koja mijenjaju već stvorenu sliku ljudske prapovijesti“, ističe autorica.

Foto: KS

Hrana u Bibliji

Na pitanje o tome što su jeli drevni Hebreji te što nam o hrani govore starozavjetni podatci, Slavica Dodig podsjetila je na priču o Ezavu i Jakovu. Ezav je Jakova tražio jesti „crveno varivo“ – mislilo se na leću. „Već su tada kuhali variva, juhe. Budući da su imali dosta mlijeka jer su imali ovce, koze, goveda, proizvodili su sir, kiselo mlijeko, maslac i vrhnje – o tome postoje podatci. I kruh je bio važna namirnica, s tim da su siromašne obitelji jele ječmeni, a bogatije pšenični“, kazala je prof. Dodig. Osvrnula se i na ljekovito bilje koje su koristili, iako se ono kao takvo ne spominje u Bibliji. „U Bibliji se ne spominju ljekovite biljke, Bog je bio onaj koji liječi. Međutim, žene su pripremale napitke od metvice, timijana. Najprije su radili pripravke u vodenoj otopini, no kako se pokazalo da kvari, počeli su raditi napitke u vinu i u octu jer su bili dugotrajniji“, istaknula je autorica koja u knjizi otkriva i niz drugih zanimljivosti o liječenju i određenim namirnicama:

„U zdravstvene svrhe upotrebljavali su maslinovo i ricinusovo ulje te mirisno ulje za pomazanje, nardovu i riblju mast, životinjske organe, primjerice žuč za premazivanje bijelih mrlja na kapcima (Tob 6,8-9). (…) Smole stabala (tamjan i mira) spaljivale su se, jer su držali da služe kao antiseptik za pročišćavanje ne samo tijela nego i duha.“

Tri glavna obroka

Autorica je na predstavljanju govorila i o obrocima u Isusovo vrijeme. „Imali su tri obroka. Za doručak su jeli što je preostalo od večere, a ako ništa nije preostalo, jeo bi se sir, vrhnje, kiselo mlijeko, kruh obavezno i šaka grožđica. Ručak nije bio u onom smislu kako mi danas gledamo na ručak, bila je to više užina jer su oni kroz dan bili zaposleni – na polju, u zanatu, obrtu, a žene su radile u vrtu. Nije postojao podnevni obrok kakav danas imamo. Jeli su kruh umočen u maslinovo ulje i tome su dodali češnjak ili luk. Zanimljivo je reći kakav je to kruh bio jer, ja sam se iznenadila, u Starom zavjetu postoji recept kako se pripravlja kruh. Prorok Ezekiel piše, u 7. stoljeću prije Krista: Uzmi (osušene i mljevene) pšenice, ječma, boba, leće, prosa i raži, stavi to u jednu posudu i pripravi od toga sebi kruh (Ez 4,9). Kako sam kasnije išla istraživati, oni su svih tih šest namirnica samljeli i od toga su pravili kruh. Bob i leću dodavali su jer je riječ o mahunarkama koje u sebi imaju više proteina nego žitarice. Za leću se zna da ima 27 posto proteina. U tom su svojem obroku tako imali i proteine i ugljikohidrate i minerale i sve što je trebalo. Navečer je, međutim, slijedio pravi obrok. Žene bi skuhale juhu od povrća ili varivo od mahunarki, a samo su subotom jeli meso. Kroz tjedan nije bilo toliko mesa da bi svatko mogao dobiti komadić, već su stavljali katkad meso u variva“, kazala je prof. Dodig. Osim onoga što se jelo, ispričala je i nekoliko zanimljivosti o tome što se pilo u biblijska vremena. Osim vina, pilo se i „opojno piće“. „U Jerihonu su otkrivene posude u kojima se spravljalo pivo. Nisu imali hmelj, ali su od ječma pripremali pivo i ono se vjerojatno pilo, osobito siromašniji ljudi koji katkad nisu imali dovoljno pitke vode. Vino se također rijedilo vodom“, rekla je autorica Slavica Dodig.

Posjetitelji su na predstavljanju knjige Što je Isus jeo? mogli čuti i zanimljivosti o životu u 1. stoljeću, Isusovim porukama u blagovalištu, obrocima u vrijeme Pashe i Blagdana beskvasnih kruhova te uličnoj trgovini namirnicama. U Bibliji je doista mnogo motiva vezanih uz hranu, blagovanje, gozbu u prenesenom značenju, sve do same euharistije i prilika kruha i vina, o čemu je autorica također pisala u ovoj zanimljivoj knjizi koja se može pronaći u knjižarama i web knjižari Kršćanske sadašnjosti.

* Sponzorirani članak

Ovaj članak Predstavljena knjiga ‘Što je Isus jeo?’: Biblija sadržava i recept za kruh! se prvo pojavio na Bitno.net.

Zahvaljujemo ti, Gospodine Bože,
na hrabrosti i snazi koju si udijelio onima
koji su podnijeli žrtvu da bismo danas mogli živjeti u slobodi.
Zahvaljujemo ti što se kroz njihovu žrtvu možemo
naučiti hrabroj izdržljivosti i što su u mijenama ovoga
nestalnog života i svojom žrtvom zavrijedili da ih poštujemo.
Molimo te, ne daj da se izgubi išta od njihovih napora;
ono što su živjeli i činili neka pridonese dobrobiti ovoga svijeta i Domovine.
Daj da i mi cijenimo sve ono što njima bijaše sveto,
da u svemu u čemu su bili veliki i dalje u nama zbori.
Molimo te da nastave živjeti i u nama danas, u našim
srcima, mislima i savjestima.
Učini, Bože, da sada nakon njihove podnesene žrtve
budemo dublje međusobno povezani;
daj da u miru i prijateljstvu zajednički upoznamo tvoje obećanje:
da ćeš i nama biti vjeran kad prijeđemo s ovoga svijeta.
Amen

Izvor: Zagrebačka nadbiskupija

Ovaj članak Molitva za Vukovar se prvo pojavio na Bitno.net.

U dekretu Dikasterija koji potpisuje njegov pročelnik kardinal Arthur Roche i tajnik nadbiskup Vittorio Francesco Viola ističe se kako u Hrvatskoj bolesnici i njihove obitelji posebnom pobožnošću časte svetoga Leopolda Mandića iz Herceg Novog, prezbitera iz reda manje braće kapucina, koji je svoj život posvetio službi sakramenta pomirenja i koji je i sâm, vedrinom vjere, dugo nosio teško breme oboljenja od tumora.

Potom se podsjeća kako je zbog toga predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup Dražen Kutleša, prikupivši mišljenja biskupā, odobrio izbor svetoga Leopolda za zaštitnika pred Bogom bolesnika u Hrvatskoj oboljelih od bolesti tumora.

Nadbiskup Kutleša je nakon toga 4. siječnja 2023. uputio zamolbu Dikasteriju da taj izbor i odobrenje budu potvrđeni u skladu s odredbama o imenovanju svetih zaštitnika.

Dekret o potvrđivanju sv. Leopolda Mandića zaštitnikom oboljelih od tumora u Hrvatskoj potpisan je 11. listopada 2024., na spomendan svetoga pape Ivana XXIII.

Ovaj članak Vatikan odobrio čašćenje sv. Leopolda Mandića kao zaštitnika oboljelih od tumora u Hrvatskoj se prvo pojavio na Bitno.net.

U posjet Hrvatskoj poveo je suprugu nadvojvotkinju Kathleen i najmlađeg sina. Nadvojvoda Habsbourg-Lothringen utemeljitelj je organizacije European Fraternity, koja se zauzima za očuvanje i promicanje temeljnih kršćanskih vrijednosti u Europi. Na njegov prijedlog, organizacija je uzela bl. Ivana Merza za svoga zaštitnika jer, kako je rekao, bl. Ivan Merz u sebi ujedinjuje razne elemente europskih naroda i kulture u jednu skladnu osobnost i može kao takav biti uzor svim Europljanima.

U Zagrebu je dan prije, 14. studenog, imao susret s hrvatskim članovima organizacije European Fraternity na kojem je govorio o bl. Ivanu Merzu kao zaštitniku organizacije i uzoru za mlade Europljane. Od 15. do 17. studenog sudjelovao je na konferenciji hrvatskih katoličkih udruga u Međugorju.

Inače, nadvojvoda Habsbourg-Lothringen (1985.) živi sa suprugom i petero djece u Švicarskoj. U kontaktu je s Postulaturom bl. Ivana Merza već dvije godine koja ga na njegovu molbu opskrbljuje materijalima o blaženiku i informira o stanju njegove kauze. Više informacija o organizaciji European Fraternity mogu se naći na ovoj poveznici, izvijestila je Postulatura bl. Ivana Merza.

Ovaj članak Praunuk bl. Karla Austrijskog posjetio grob bl. Ivana Merza se prvo pojavio na Bitno.net.

Dragi brate,

ovim pismom koje Ti upućujem kao svom predstavniku u voljenoj i napaćenoj Ukrajini, želim zagrliti sve njezine građane, ma gdje god bili.

Povod mi daje završetak tisuću dana velike vojne agresije koju trpi ukrajinski narod. Znam dobro da nikakva ljudska riječ ne može zaštititi njihove živote od svakodnevnih bombardiranja, niti utješiti one koji žale za mrtvima, niti liječiti ranjene, niti vratiti djecu u domovinu, niti osloboditi zarobljenike, niti ublažiti teške posljedice zime, niti vratiti pravdu i mir. I upravo tu riječ – mir – koju je današnji svijet nažalost zaboravio, željeli bismo da odzvanja u obiteljima, domovima i trgovima drage nam Ukrajine. Nažalost, barem za sada, to nije tako!

No ove moje riječi nisu jednostavne riječi, iako su pune suosjećanja, nego su, kao što sam to činio od početka invazije na ovu zemlju, žarka molitva Bogu, jedinom izvoru života, nade i mudrosti, kako bi mogao obratiti srca i učiniti ih sposobnima krenuti putovima dijaloga, pomirenja i sloge.

Znam da se svako jutro, u devet sati, “nacionalnom minutom šutnje” Ukrajinci s bolom prisjećaju brojnih žrtava sukoba, djece i odraslih, civila i vojnika, kao i zarobljenika, koji se često nalaze u jadnim uvjetima. Pridružujem im se, kako bi vapaj koji se uzdiže prema nebu, odakle nam dolazi pomoć, bio jači: “Pomoć je moja od Gospodina koji stvori nebo i zemlju” (Ps 121).

Neka Gospodin utješi naša srca i učvrsti nadu da, dok skuplja sve prolivene suze i za koje će tražiti račun, ostane uz nas i kad se čini da su ljudski napori uzaludni, a djela nedostatna.

S uvjerenjem da će Bog izreći posljednju riječ o ovoj golemoj tragediji, blagoslivljam cijeli ukrajinski narod, počevši od biskupa i svećenika, s kojima si Ti, dragi brate, ostao kroz svih ovih tisuću dana patnje sinova i kćeri ovoga naroda.

Iz Vatikana, 19. studenog 2024.

Franjo

Ovaj članak Pismo pape Franje na 1000. dan vojne agresije na Ukrajinu se prvo pojavio na Bitno.net.

O, dragi sv. Leopolde, uvijek si pomagao i tješio one koji su ti se utjecali u svojim duhovnim i materijalnim potrebama. Oživljen velikim povjerenjem, i ja se ti obraćam, tako bogatoj dobroti i velikodušnosti. U tvojem životu iskusio si nemir i teškoće življenja s tumorom: budi mi blizu. Poznaješ moju uznemirenost i strah: priteci mi u pomoć. Pomozi mojoj vjeri, ojačaj moju nadu i podaj mi milost suočiti se s patnjom i liječenjem mojeg zla da uspješno nadiđem ovu kušnju. Zagovaraj kod Oca kako bi moje srce pronašlo pravi mir i spokoj. Dopusti mi da prokušana srca mogu zahvaliti milosrdnom Bogu kojega si ti sâm nazivao Liječnikom i Lijekom.

Ovaj članak Molitva oboljelih od tumora sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću se prvo pojavio na Bitno.net.

Šume i proplanci između Gaudelua i Montigny-Lalliera, gdje se nalazilo i mjesto Cerfroid (Cervus frigidus), bijahu veoma prikladno mjesto za tadašnje pustinjake. Ondje je i Feliks u mladosti pa i kasnije provodio samotnički pustinjački život zapadnog tipa, kakav je tada bio u cvatu posvuda u Europi, a naročito u Francuskoj. Takvim je životom želio postići evanđeosko savršenstvo, preporučeno od našega Gospodina. U njemu je ustrajao nekoliko desetljeća. S vremenom se oko njega okupila skupina učenika, koji su bili zahvaćeni istim idealom kao i on. Njima je bio duhovni vođa i učitelj, iako su živjeli odijeljeno, svaki u svojoj zabiti i osami.

Ovaj članak Sveti Feliks de Valois – svetac koji se borio za otkup kršćanskih robova se prvo pojavio na Bitno.net.

Prema starozavjetnim običajima post je i u Isusovo vrijeme bio uobičajen. Ipak, Isus nije zagovarao post radi posta, nego je naglasak stavljao na post popraćen molitvom. Tako je i sam nakon krštenja u rijeci Jordanu, a prije početka javnog djelovanja, vođen Duhom Svetim najprije otišao u pustinju, u mjesto sabranosti, osame i bliskog susreta s Bogom. Četrdeset dana proveo je u postu i molitvi, pripremajući se za javno djelovanje. Nakon 40 dana đavao ga je počeo iskušavati, računajući da će Isus pokleknuti u trenutku kad mu je tijelo bilo iscrpljeno gladovanjem. No post i bliski susret s Bogom Isusa su ojačali te je odbacio sve kušnje s jasnom porukom da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Isusova iskušenja u koja ga je htio uvući đavao kad je mislio da je Isus slab i nemoćan, i naša su iskušenja.

Poput Isusa moramo se znati oduprijeti raznim “sotonskim” iskušenjima. Druga važna Isusova poruka bila je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi! (Mt 4,1-11). Nakon što se đavao udaljio, Isus se u snazi Duha Svetoga iz pustinje vratio u Galileju, a glas o njemu pročuo se po svoj okolici (Lk 4,14). Posvećenost molitvi i postu Isusa je ojačala i mogao se suprotstaviti kušnjama. Dakle, molitva i post imaju posebnu moć, napose u borbi protiv zloduha (Mk 8,29). Poput proroka Izaije, Isus je isticao da je važnije biti otvoren prema bližnjemu nego suzdržavati se od jela i pila te posipati glavu pepelom. Otvoren prema bližnjemu ujedno znači biti otvoren prema Bogu. Svakom je davao na volju želi li postiti. Osuđivao je licemjerstvo onih koji poste kako bi bili zapaženi, jasno govoreći da treba postiti tiho, ponizno, u skrovitosti: I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti (Mt 6,16-18). Opisujući stavove farizeja koji je postio dvaput tjedno i carinika koji je bio svjestan svojih propusta, evanđelist Luka ukazuje da je važno biti ponizan pred Gospodinom, jer onaj koji se ponizuje, bit će uzvišen (Lk 18,10-14).

Poslije je u Besjedi na gori podučavao učenike da ne trebaju biti zabrinuti oko materijalnih stvari ‒ što će jesti i piti, što će obući, jer zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova (Mt 6,31-34).

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Što je Isus jeo?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Isusov post se prvo pojavio na Bitno.net.

Luiz Inácio Lula da Silva, predsjednik Savezne Republike Brazil

Želio bih vam čestitati na vašoj ulozi u predsjedanju G20, koja predstavlja najveća svjetska gospodarstva. Također upućujem srdačne pozdrave svima prisutnima na ovom summitu G20 u Rio de Janeiru. Iskreno se nadam da će rasprave i rezultati ovog događaja doprinijeti promicanju boljeg svijeta i prosperitetne budućnosti za generacije koje dolaze.

Kao što sam napisao u svojoj enciklici Fratelli tutti, “svjetska politika ne smije propustiti da si za jedan od glavnih i sveobuhvatnih ciljeva postavi učinkovito uklanjanje gladi. Naime, kada se financijskom špekulacijom određuje cijena namirnica,  tretirajući ih kao svaku drugu robu, milijuni trpe i umiru od gladi. S druge strane, bacaju se tone hrane. To je prava sablazan. Glad je zločin, hrana je neotuđivo pravo. Mnogo puta, zadubljeni u semantičke ili svjetonazorske rasprave, puštamo da još i dan-danas braća i sestre umiru od gladi i žeđi” (br. 189).

Međutim, u kontekstu globaliziranog svijeta koji se suočava s mnoštvom međusobno povezanih izazova, bitno je prepoznati značajne pritiske koji se trenutačno vrše na međunarodni sustav. Ti se pritisci očituju u mnogovrsnim oblicima, uključujući intenziviranje ratova i sukoba, terorističke aktivnosti, vanjsku politiku koja se pouzdaje samo u sebe, djela agresije, kao i ustrajnost nepravdi. Stoga je od najveće važnosti da G20 identificira nove načine za postizanje stabilnog i trajnog mira u svim područjima sukoba, s ciljem vraćanja dostojanstva onima koji su tim sukobima pogođeni.

Oružani sukobi kojima trenutno svjedočimo nisu samo odgovorni za značajan broj smrti, masovno raseljavanje i uništavanje okoliša; oni također pridonose povećanju gladi i siromaštva, kako izravno u pogođenim područjima tako i neizravno u zemljama stotinama ili tisućama milja udaljenim od zona sukoba, posebno kroz prekide opskrbnih lanaca. Ratovi i dalje predstavljaju značajan pritisak na nacionalna gospodarstva, posebno zbog pretjerano velike količine novca koja se troši na oružje i naoružanje.

Nadalje, postoji značajan paradoks u pogledu pristupa hrani. S jedne strane, preko 3 milijarde ljudi nema pristup hrani. S druge strane, gotovo 2 milijarde ljudi ima prekomjernu tjelesnu težinu ili je pretilo zbog loše prehrane i sjedilačkog načina života. To zahtijeva zajednički napor za aktivno uključivanje u promjene na svim razinama i reorganizaciju prehrambenih sustava u cjelini (usp. Poruka za Svjetski dan hrane 2021.).

Nadalje, vrlo je zabrinjavajuće da društvo još nije pronašlo način da se pozabavi tragičnom situacijom onih koji pate od gladi. Prešutno prihvaćanje gladi od strane ljudskog društva skandalozna je nepravda i teška uvreda. Oni koji lihvarstvom i pohlepom uzrokuju glad i smrt svoje braće i sestara u ljudskoj obitelji neizravno čine ubojstvo, što im se može pripisati (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2269). Ne treba štedjeti napora da se ljudi izvuku iz siromaštva i gladi.

Važno je imati na umu da problem gladi nije samo pitanje nedovoljne količine hrane; to je posljedica i širih društvenih i ekonomskih nepravdi. Siromaštvo je posebno glavni čimbenik koji pridonosi gladi, održavajući ciklus ekonomskih i društvenih nejednakosti koje su raširene u našem globalnom društvu. Postoji neraskidiva veza između gladi i siromaštva.

Stoga je jasno da je potrebno hitno i odlučno djelovanje kako bi se iskorijenila pošast gladi i siromaštva.

Ova akcija mora biti poduzeta zajednički i suradnički, uz uključivanje cijele međunarodne zajednice. Provedba učinkovitih mjera zahtijeva konkretnu predanost vlada, međunarodnih organizacija i društva u cjelini. Središnje mjesto ljudskog dostojanstva koje je Bog dao svakom pojedincu, pristup osnovnim dobrima i pravedna raspodjela resursa moraju biti prioriteti u svim političkim i društvenim programima.

Nadalje, iskorjenjivanje pothranjenosti ne može se postići samo povećanjem globalne proizvodnje hrane. Zapravo, već ima dovoljno hrane da se nahrane svi ljudi na našem planetu; jednostavno je nejednako raspoređena. Stoga je bitno uočiti značajnu količinu hrane koja se baca svaki dan. Borba protiv bacanja hrane izazov je koji zahtijeva zajedničko djelovanje. Na taj se način sredstva mogu preusmjeriti prema ulaganjima koja pomažu siromašnima i gladnima zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Nadalje, potrebno je implementirati sustave prehrane koji su ekološki održivi i korisni lokalnim zajednicama.

Jasno je da je integrirani, sveobuhvatni i multilateralni pristup ključan za rješavanje ovih izazova. S obzirom na veličinu i zemljopisni opseg problema, kratkoročna rješenja su nedostatna. Potrebna nam je dugoročna vizija i strategija za učinkovitu borbu protiv pothranjenosti. Da bi se postigao ovaj cilj, bitna je trajna i dosljedna predanost, koja ne smije ovisiti o trenutnim okolnostima.

U tom smislu, nadam se da Globalni savez protiv gladi i siromaštva može imati značajan utjecaj na globalne napore u borbi protiv gladi i siromaštva. Savez bi trebao započeti provedbom dugogodišnjeg prijedloga Svete Stolice za preusmjeravanje sredstava koja su trenutno dodijeljena za oružje i druge vojne troškove u globalni fond uspostavljen za rješavanje problema gladi i promicanje razvoja u najranjivijim zemljama. Ovakav bi pristup pomogao građanima tih zemalja da izbjegnu pribjegavanje nasilnim ili prijevarnim rješenjima ili da napuste svoje zemlje u potrazi za dostojanstvenijim životom (usp. Fratelli tutti, br. 262).

Bitno je prepoznati da neuspjeh u ispunjavanju kolektivnih odgovornosti društva prema siromašnima ne smije dovesti do revizije ili transformacije ciljeva u programe koji, umjesto da se bave stvarnim potrebama ljudi, da ih ignoriraju. U tim nastojanjima lokalne zajednice, kulturna i tradicijska bogatstva naroda, ne mogu se ignorirati ili uništavati u ime uskog i kratkovidnog koncepta napretka. Učiniti to, u stvarnosti, riskiralo bi da postane sinonim za “svjetonazorsku kolonizaciju”. U tom smislu potrebno je planirati i provoditi intervencije i projekte kao odgovor na potrebe ljudi i njihovih zajednica, a ne kao one koje su nametnute odozgo ili od strane subjekata koji traže samo vlastiti interes ili profit.

Sa svoje strane, Sveta Stolica nastavit će promicati ljudsko dostojanstvo i davati svoj poseban doprinos općem dobru, pružajući iskustvo i zalaganje katoličkih institucija diljem svijeta, kako u našem svijetu nijedan čovjek, kojeg Bog ljubi, ne bi bio lišen kruha svagdašnjega.

Neka svemogući Bog obilno blagoslovi vaša djela i trud za istinski napredak cijele ljudske obitelji.

Iz Vatikana, 18. studenog 2024.

Franjo

Ovaj članak Papa summitu G20: Kada se financijskom špekulacijom određuje cijena hrane milijuni trpe i umiru od gladi se prvo pojavio na Bitno.net.

Sveti papa Ivan Pavao II. posmrtno je proglašen počasnim građaninom slovačke prijestolnice Bratislave, objavio je u utorak 19. studenoga Kathpress.

Bratislavska gradonačelnica Tatiana Kratochvilova uručila je tijekom proteklog vikenda odgovarajuću povelju papinskom nunciju u Slovačkoj nadbiskupu Nicoli Girasoliju. Ivan Pavao II. bio je „jedna od osoba koje su najviše nadahnjivale na svijetu, a i nakon smrti ostao je snažan moralni autoritet“, izjavila je liberalna dogradonačelnica kako prenose slovački mediji. Kratochvilova je osim toga podsjetila na napore Ivana Pavla II. „glede širenja slobode i demokracije u svijetu, izmirenja religija i jačanja uzajamnog poštovanja i snošljivosti“.

Svečanost uručenja povelje počasnog građanina, održana u nekadašnjoj rezidenciji ostrogonskih nadbiskupa, održana je pod geslom „Svjedok nade – sveti Ivan Pavao II. i naša borba za slobodu“. Povod svečanosti, kojoj je pokrovitelj bila Slovačka biskupska konferencija, bio je slovački nacionalni blagdan „Borbe za slobodu i demokraciju“ koji se obilježava 17. studenoga. Taj dan podsjeća na početak „baršunaste revolucije“ u tadašnjoj Čehoslovačkoj prije 35 godina.

Od 18. studenoga na papu iz Poljske podsjeća i „ledena katedrala“ u slovačkom zimovalištu Hriebenok u Tatrama, sagrađena od 2.000 ledenih blokova, podignuta u znak sjećanja na njegov posjet tome području prije 30 godina. Ivan Pavao II., bivši krakovski nadbiskup, često je planinario na sjevernoj, poljskoj strani toga planinskog masiva.

Kupolu „ledene katedrale“, visoku 25 metara, sagradilo je iz ledenih blokova 20 umjetnika iz Slovačke, Poljske, Češke i Njemačke po uzoru na krakovsku Vavelsku katedralu s tri tornja. Kupola održava unutarnju temperaturu na razini ispod ništice. Sat na zvoniku pokazuje 21.37, trenutak smrti Ivana Pavla II. 2. travnja 2005. godine.

„Ledena katedrala“ na nadmorskoj visini od 1.285 metara bit će otvorena do Uskrsa.

Ovaj članak Ivan Pavao II. posmrtno proglašen počasnim građaninom Bratislave se prvo pojavio na Bitno.net.

Praunuk posljednjeg hrvatskog kralja i austrougarskog cara bl. Karla Austrijskog, nadvojvoda Imre Habsbourg-Lothringen, nedavno je sa svojom suprugom Kathleen pohodio grob bl. Ivana Merza. Imre i njegova supruga žive sa svojih petero djece u Švicarskoj, a nadvojvoda je nedavno dao intervju za National Catholic Register u kojem je govorio o svome pradjedu blaženiku i prabaki službenici Božjoj.

“Mnogi od nas sigurno imaju svete pretke, ali neki su poznatiji od drugih. Ipak, Karlo i Zita bili su inspiracija za mene i model kojemu trebam težiti u svom braku, pokušavajući postati bolji muž i otac”, rekao je Imre u razgovoru objavljenom na blagdana blaženog Karla 21. listopada, dodajući u šali kako žali što „svetost nije nasljedna“.

Zanimljivo je da je supruga nadvojvode Imrea, rođena u SAD-u, razvila pobožnost prema Ziti – čija je kanonizacija također u tijeku – mnogo prije nego što je upoznala svog budućeg supruga. Štoviše, mlada Kathleen je svoj budući poziv povjerila Ziti, ne sluteći da će se na kraju udati za Zitina praunuka.

Upravo je svetost braka u središtu poruke koju su bl. Karlo i Zita ostavili ne samo svojoj obitelji, nego i cijeloj Crkvi. “Njihov brak bio je njihova snaga u svim poteškoćama koje su morali podnijeti”, kaže Imre. “Neposredno prije njihovog vjenčanja, blaženi Karl je rekao Ziti ovu upečatljivu rečenicu: ‘Sada moramo pomoći jedno drugom da dođemo do neba.’ To pokazuje da su shvatili da je brak poziv i put do one svetosti na koju smo svi pozvani, unatoč svojim grijesima i slabostima.”

Ta se svetost održavala u prvom redu molitvom, “prije ručkova i večera, prije spavanja sa svojom djecom [par ih je imati ukupno osmero], a provodili su i duge sate ispred Presvetog sakramenta tijekom progonstva kada je blažen Karl imao više vremena”, ispričao je nadvojvoda.

Za oca petero djece upečatljivo je da kada je 2004. godine papa Ivan Pavao II. proglasio Karla blaženim, za njegov blagdan nije odabrao dan njegove smrti ili njegov rođendan, nego dan njegovog vjenčanja. „Papa je jasno shvatio da blaženi Karlo, zajedno sa svojom suprugom Zitom, ima što za reći o tome kako živjeti plodan i krepostan brak.”

Imre smatra da današnja mladež posebno “treba ponovno otkriti ljepotu braka, ali uvijek ostati realna u vezi s tim, znajući da to ponekad može biti izazovno”. Kako je rekao, “blaženi Karl i službenica Božja Zita pokazuju nam da vrijedi težiti plodnom braku usmjerenom prema nebu”.

Iako je bl. Karlo preminuo prije nego što ga je Imre stigao upoznati, a službenica Božja Zita napustila ovaj svijet kad je nadvojvoda bio još dijete, u razgovoru se prisjetio posjeta svojoj prabaki.

“Moj nas je otac jednog dana odveo iz Ženeve u Zizers, gdje je ona [kao udovica] živjela u samostanu. Bilo je to malo prije nego što je umrla. Imam, nažalost, vrlo nejasna sjećanja na taj događaj, ali se dobro sjećam kako nam je otac prije dolaska u autu rekao: ‘Djeco, zapamtite ovaj važan susret s vašom prabakom!’”

Karlov praunuk izrazio je zadovoljstvo što mnoge crkve bivše monarhije danas imaju relikvije njegovog blaženog pretka te primijetio da je sve veća pobožnost prema njemu – osobito među mlađim generacijama, iako se prije 20 godina to nije dalo naslutiti. “Papa Ivan Pavao II. rekao nam je tijekom ceremonije [beatifikacije] 2004. da beatifikacija blaženog Karla neće nužno biti popularna ili shvaćena u njegovim bivšim zemljama”, kazao je te istaknuo kako bl. Karla danas časte daleko izvan granice nekadašnjeg carstva:

“Postoji potreba za vodstvom u svijetu sve veće zbrke, gdje se dobro i zlo još jedva razlikuju. Crkva nam nudi uzore koje treba slijediti, koji nas vode. Isus je, naravno, uzor par excellence, koji nas je naučio kako živjeti kreposnim životom. Ali također postoji potreba za pronalaženjem inspiracije i primjera u drugim muškarcima i ženama, laicima ili redovnicima, koji su živjeli prije nas i dijelili naše borbe.”

Ovaj članak Praunuk bl. Karla: Ivan Pavao II. bojao se da beatifikacija mog pradjeda neće biti popularna, a danas on nadahnjuje mlade se prvo pojavio na Bitno.net.

U 17. stoljeću sluškinja Božja Marija Agredska pisala je o izvanrednim milostima koje Bog daje onima što štuju svetog Josipa. Bila je mističarka i poznata autorica djela u kojemu se potanko opisuje život Blažene Djevice Marije, pod naslovom Tajanstveni Grad Božji. To njezino djelo pravo je remek-djelo pobožnosti. U knjizi opsežno piše o svetom Josipu i dani su joj mnogi uvidi u blagoslove koji čekaju one koji se mole svetom Josipu. Ona piše:

Dane su mi na znanje neke povlastice što ih je Svevišnji dao svetom Josipu zbog njegove velike svetosti, koje su osobito važne za one koji na pravi način mole njegov zagovor. Kao rezultat tih povlastica, zagovor svetog Josipa ima golemu moć.

Prvo, za zadobivanje kreposti čistoće i prevladavanje osjetilnih nagnuća tijela.

Drugo, za dobivanje moćne pomoći za izbjegavanje grijeha i povratak u prijateljstvo s Bogom.

Treće, za povećanje ljubavi i pobožnosti prema Presvetoj Mariji.

Četvrto, za zadobivanje milosti sretne smrti i zaštite od zlih duhova u vremenu umiranja.

Peto, za utjerivanje straha u zle duhove i samim spomenom njegova imena.

Šesto, za zadobivanje tjelesnog zdravlja i pomoći u svim poteškoćama.

Sedmo, za rješavanje pitanja djece u obitelji.

Ove i mnoge druge milosti Bog daje onima koji se na pravi način i iskreno mole za zagovor zaručnika Kraljičina, svetog Josipa. Preklinjem svu vjernu djecu Crkve da mu budu vrlo odana pa će u stvarnosti iskusiti te milosti ako se predaju kako treba da bi ih primili i zavrijedili. ¹

Gornji tekst je izvadak iz knjige Donalda H. Callowaya “Posveta svetom Josipu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ovaj članak Sedam blagoslova čekaju one koji se mole svetom Josipu se prvo pojavio na Bitno.net.

Brojni mediji nedavno su prenijeli vijest kako su stanovnici gradića u blizini talijanskog jezera Garda prošlog tjedna u noći s petka na subotu napravili krug oko, navodno, 200 godina stare jele namijenjene da posluži kao božićno drvce na Trgu svetog Petra u Vatikanu. Vijest je prenešena kao izraz bunta lokalnog stanovništva u svrhu zaštite okoliša.

Osim toga, pokrenuta je i peticija na internet stranici change.org koja je prikupila više od 50 000 potpisa u kojoj se apelira na papu Franju da „spasi“ drvo. Drvo je na kraju ipak posječeno, te je u ponedjeljak navečer otpremljeno za Vatikan.

No, načelnik općine Ledro na čijem se području jela nalazila, Renato Girardi, za talijanske medije je kazao kako se uzbuna podigla ni oko čega.

Naime, prema gradonačelnikovim riječima, donirano stablo dolazi iz certificirane održive radne šume koja slijedi stroge prakse upravljanja šumama, što uključuje prorjeđivanje visokih, starijih stabala kako bi se otvorile krošnje i omogućio rast više mlađih stabala ispod. Da nije poslano u Vatikan, stablo visoko 30 metara bilo bi poslano u pilanu.

Štoviše, naglašava gradonačelnik, nije bilo prosvjeda ni tijekom sječe u ponedjeljak ujutro ni tijekom večernjeg utovara: “Oni koji zlonamjerno polemiziraju udobno sjede za svojim tipkovnicama, izvan naše doline”, kaže Girardi koji tvrdi da drvo nije staro 200 nego 60 godina.

Ovo je četvrti put zaredom da Papino božićno drvce dolazi iz Italije, a prethodno su stizala iz Poljske i Slovenije. Svečano otkrivanje jaslica i osvjetljavanje božićnog drvca ispred bazilike svetog Petra ove je godine planirano za 7. prosinca u 18.30 sati.

Ovaj članak Digla se panika oko sječe božićnog drvca namijenjenog za Vatikan, no talijanski načelnik tvrdi da je sve izmišljeno se prvo pojavio na Bitno.net.

Papa Franjo objavio je da će blaženi Carlo Acutis i blaženi Pier Giorgio Frassati, dvojica mladih katolika omiljenih zbog svoje žive vjere i svjedočanstva svetosti, biti proglašeni svetima tijekom dvaju velikih jubilarnih slavlja posvećenih mladima.

Iznenađujuća najava došla je na kraju Papine tjedne opće audijencije na Trgu svetog Petra.

Vatikanski glasnogovornik Matteo Bruni kasnije je potvrdio da će se kanonizacija Carla Acutisa dogoditi tijekom Jubileja tinejdžera koji će se održati od 25. do 27. travnja, a kanonizacija Piera Giorgia Frassatija bit će održana tijekom Jubileja mladih koji će se održati od 28. srpnja do 3. kolovoza.

Prema Asiškoj biskupiji, misa na kojoj će Acutis biti proglašen svetim očekuje se u nedjelju, 27. travnja, u 10.30 sati po lokalnom vremenu na Trgu svetog Petra.

Obojicu budućih svetaca vole mnogi mladi katolici zbog njihove entuzijastične težnje za svetošću. Očekuje se da će dvije kanonizacije dovesti mnoge mlade u Vječni grad tijekom jubilarne godine.

Ovaj članak Papa najavio kada će biti kanonizirani bl. Pier Giorgio Frassati i bl. Carlo Acutis se prvo pojavio na Bitno.net.