Foto: Shutterstock.com

Započet ćemo s osnovnom definicijom parafrazirajući učenje Drugoga vatikanskoga sabora i kanonskoga prava, a potom objasniti svaku njezinu točku:

Brak je intimna, isključiva, nerazrješiva zajednica života i ljubavi u koju ulaze muškarac i žena po nacrtu Stvoritelja usmjerenu k njihovu vlastitu dobru te k rađanju i odgajanju potomstva; taj je savez između krštenih osoba Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta.²

Intimna zajednica života i ljubavi. Brak je najbliže i najintimnije od svih ljudskih prijateljstava. Uključuje dijeljenje cjelokupnoga života neke osobe sa svojom suprugom ili svojim supružnikom. Brak poziva na međusobno sebedarje, tako intimno i potpuno da dva supružnika postaju “jedno”.

Isključiva. Uzajamno darivanje dviju osoba jedna drugoj isključuje intimno sjedinjenje s bilo kojom drugom osobom. Ono zahtijeva potpunu uzajamnu vjernost supružnikâ. Ta je isključivost bitna i za dobro djece bračnoga para.

Nerazrješiva. Muž i žena nisu združeni po prolaznoj emociji ili pukoj erotskoj sklonosti, koje, kad se sebično slijede, brzo izblijede.³ Oni su po Bogu združeni neraskidivom vezom ljubavi kroz čvrst i neopoziv čin njihova vlastita pristanka. Za krštenike, ta je veza zapečaćena Duhom Svetim i, kad se jednom izvrši, postaje apsolutno^[1] nerazrješiva.⁴ Tako Crkva ne poučava toliko da je razvod pogrješan koliko da je razvod – u smislu prekida valjanoga braka – nemoguć, neovisno o građanskomu statusu braka.

Ulaze muškarac i žena. Komplementarnost spolova je bitna za brak. Danas je zbrka o naravi braka tako rasprostranjena da bi neki htjeli proširiti pravno “pravo” na ženidbu dviju osoba istoga spola. Ali sama narav braka čini takav prijedlog nemogućim.

Po nacrtu Stvoritelja. Bog je stvoritelj braka. On je upisao poziv na brak u samo naše biće stvorivši nas kao muško i žensko. Brak se upravlja po njegovim zakonima koje vjerno prenosi njegova Zaručnica, Crkva. Da bi brak bio ono za što je stvoren, mora se prilagoditi tim zakonima. Stoga ljudska bića nisu slobodna mijenjati značenje i ciljeve braka.

Usmjerena k njihovu vlastitu dobru. “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18). Tako za njihovo vlastito dobro, na njihovu korist, obogaćenje i, konačno, njihovo spasenje, muškarac i žena ujedinjuju svoje živote u bračni savez. Brak je najtemeljniji (ali ne i jedini) izraz poziva na ljubav koji imaju svi muškarci i žene kao osobe stvorene na sliku i priliku Božju.

Za rađanje i odgajanje potomstva. Oci Drugoga vatikanskoga sabora objavili su: “Po svojem naravnom značaju sáma ustanova ženidbe i bračna ljubav usmjerene su prema rađanju i odgoju potomstva te su njime kao svojim vrhuncem okrunjene.”⁵ Djeca nisu pridodana braku i bračnoj ljubavi, nego potječu iz same dubine uzajamnoga sebedarja supružnika, kao njihov plod i ispunjenje. Dakle, namjerno se isključenje djece suprotstavlja samoj naravi i svrsi braka.

Savez. Brak nije tek ugovor između muškarca i žene, nego sveti ugovor. Bog je stvorio brak da oslika i sudjeluje u vlastitomu savezu sa svojim narodom. Tako bračni savez poziva supružnike da imaju udjela u slobodnoj, potpunoj, vjernoj i plodnoj ljubavi Božjoj. Suprotno nekim trendovima razmišljanja, nedavni naglasci Crkve na braku kao savezu ne isključuju ideju da je brak također i ugovor. Istina je da savez nadilazi prava i odgovornosti koji jamče neki ugovori i osiguravaju jači, svetiji okvir za brak, ali kanonsko pravo još uvijek namjerno rabi oba termina za opisivanje braka.⁶

Dostojanstvo sakramenta. Na temelju njihova krštenja, ženidba kršćanskih supružnika jest djelotvoran znak sjedinjenja između Krista i Crkve, i kao takav je sredstvo milosti (vidi sljedeće pitanje s podrobnijom raspravom). Brak dviju nekrštenih osoba, ili jedne krštene i druge nekrštene osobe, Crkva smatra “dobrim i naravnim” brakom.

U ovom simpatičnom francuskom filmiću mali Ivica se pita: “Kako se prave bebe?” Iako Ivica misli da zna sve o toj temi, nakon što je učiteljica objasnila da i istospolne zajednice mogu imati bebe, malom Ivici se glavom roje mnoga, neobična pitanja.

Svakako vam preporučujemo da pogledate. Za uključivanje hrvatskih titlova, u dnu ekrana pritisnite “CC”.

Zdravstveniodgoj.com

Foto: Shutterstock.com

Američki znanstveni časopis “Social Science Research” objavio je istraživanje Sveučilišta Texas o problemima na koje nailaze djeca odrasla u homoseksualnoj zajednici. Istraživanje, koje je proveo sociolog Sveučilišta prof. Mark Regnerus, obavljeno je na nacionalnoj razini već odrasle djece homoseksualnih parova, javlja Vatican Insider.

Prema istraživanju, 12% odrasle djece razmišlja o samoubojstvu (u odnosu na 5% djece heteroseksualnih parova), 40% ima veću sklonost varanju partnera (u odnosu na 13% djece odrasle u heteroseksualnoj zajednici), u većem su broju nezaposleni (28% prema 8%), više ih odlazi na psihoterapiju (19% prema 8%), više ih ima spolno prenosive bolesti (40% prema 8%). Istraživanje je još pokazalo da su takva djeca slabijega zdravlja, siromašnija, sklonija kriminalu i ovisnosti o cigaretama.

Američki LGBT pokret odmah je reagirao na rezultate istraživanja i napao njezina autora i Sveučilište Texas, koje je priopćilo kako odbija svaki napad na znanstveni rad prof. Regnerusa.

Inače, prema uglednom američkom magazinu “US News and World Report”, Sveučilište Texas zauzima 67. mjesto među najpriznatijim sveučilištima u svijetu. Istraživanje Sveučilišta prihvatio je i “New York Times”, koji je prenio kako su ‘vanjski stručnjaci ocijenili da je istraživanje vođeno po strogim mjerilima i da je dalo jedne od najboljih rezultata takve tematike’.

I.V. | Bitno.net

Foto: Shutterstock.com

Bez svjetla, zraka i hrane nitko ne može živjeti. Isto vrijedi i za molitvu u duhovnome životu; bez molitve nema duhovnog života. Molitva je moćno sredstvo bez kojega se ne dobiva milost. Želimo li se spasiti, moramo moliti.

1. Ovdje prije svega vrijede neke neoborive općepriznate istine i osnovna načela. Bez milosti nema spasenja, a bez molitve, ukoliko je riječ o odraslima, nema milosti. Molitva je, dakle, potrebna koliko i milost. Bog je, istina, odredio sakramente kao sredstva milosti, no mo­litva je u neku ruku važnija od sakramenata. Sakramenti nam daju neke stalne i određene milosti, a valjana nam molitva prema prilici može zadobiti i sve milosti. Sakramente ne možemo uvijek i svugdje primati, ali moliti može­mo uvijek i svugdje. S pravom se stoga kaže: “Tko zna dobro moliti, zna i dobro živjeti.” Molitvom se čovjek opskrbljuje svime što mu je za dobar život potrebno. Ako je tako, tada vrijede i ove značajne izreke: Neka se nitko ničemu ne nada osim po molitvi; svako je pouzdanje, koje se ne oslanja na molitvu, isprazno; Bog nam ne duguje ništa osim na temelju molitve, jer je molitvi sve obećao. Obično Bog ne daje nikakve milosti bez mo­litve; ako koju daje, tada je to milost da mo­žemo moliti.

2. To su samo općenite istine. Ali, ima još točno određenih stvari u kršćanskome životu za koje je molitva naročito potrebna. To su u prvome redu zapovijedi. Zapovijedi moramo obdržavati, ako se želimo spasiti. Mi sami nemamo dovoljno snage sve ih vršiti bez milosti. Ali, možemo ići i dalje i ustvrditi da nemamo uvijek ni milosti po­moću koje bismo mogli udovoljavati svim zapo­vijedima. “Ne mogu ovo učiniti, a ono izo­staviti”, kažeš. Može se doista dogoditi da još nemaš milosti za to djelo, ali ti je dana milost da možeš moliti. Na taj način Bog ne za­povijeda ništa što je nemoguće; ili nam daje samu potrebnu milost, ili barem moli­tvu kojom ćemo zadobiti milost.

U drugome redu dolaze napasti. Njih ne možemo sve naravnim silama svladati. Ali, nijedna napast nije tako velika da ne mo­žemo moliti. Slabi smo zato što ne moli­mo. Sveci su bili pobjednici jer su molili, a bez molitve bi bili podlegli kao i mi. Ovo pravilo vrijedi osobito za tjelesne napasti. Ovakve nas napasti čine slijepima za sve strašne posljedice grijeha: učine da lako za­boravimo na sve dobre odluke i da u nama brzo iščezne strah pred kaznama Božjim. Bez molitve bismo bili osuđeni na propast.

Bez milosti ustrajnosti se na koncu ne možemo ni spasiti. A to je osobit dar milosti: da nam Bog pošalje smrt kad smo u posvetnoj milosti pa nam smrt tako zaista bude glasnik blažene vječnosti. To je dar ustrajnosti, a ona je po riječima svetoga Augustima tako velika i izvanredna milost da je ne možemo zaslužiti nego samo zadobiti poniznom molitvom. Ako još unatoč svemu ne molimo za nju, očito pokazujemo kako smo je nedostojni.

Time smo dovršili nabrajanje svih okolnosti u kojima je molitva bezuvjetno potrebna. Moramo moliti i za vremenita dobra, ali još više za vječna! Ostaje nam samo izbor: ili moliti, ili zauvijek propasti.

3. Takav je zakon života. Ali, zašto je Bog sve tako svezao molitvom? Ne bi li nam mogao i bez molitve davati svoju milost? Pitanje je posve suvišno. Ne pita se što bi Bog mogao učiniti, nego što je učinio. Odre­dio je molitvu za sredstvo milosti. Bog je slobodan; gospodar je svoje milosti i na njemu je da propiše puteve i sredstva kojima se dolazi do milosti. Ustanovio je molitvu kao sredstvo milosti i mi se toga imamo držati. Ali, i čovjek je slobodan i dužan je surađivati svojom slobodom da se spasi. Molitva dokazuje jedno i drugo: slobodnu ljudsku suradnju i Božju slobodu u određivanju pu­tova i sredstava. Božja i ljudska sloboda glavne su sile u Božjim velikim osnovama za svijet. Božja i čovječja sloboda glavni su zajednički uzrok koji djeluje kod izvođenja ovih osnova, tj. kod čovjekova spasenja i proslave Božje. Samo ovom zajedničkom suradnjom čovjek može zavrijediti i zaslužiti spasenje. Molitva je još ono najmanje što Bog može tražiti od čovjeka. Ako ni moliti ne želimo, vrlo lako gubimo milosti i svoj spasenje.

4. Riječi Svetoga pisma i učiteljâ duhovnog života o potrebi molitve tako su ozbiljne i snažne da se mora doći do zaključka da je molitva ljudima potrebna ne samo kao Božja zapovijed nego i kao naravna zapovijed. Očito je da Krist nije dao drugih zapovijedi osim propisâ vjere, ufanja i ljubavi te primanja sakramenata. Ako Gospodin ipak nalaže mo­litvu tako često i tako svesrdno, ona je sigurno potrebna već radi određenoga reda spasenja. Pretpostavivši da Bog, kad god je to moguće, svoje djelovanje temelji na suradnji podređenih uzroka i da je čovjekova dužnost po svojim silama surađivati na svojemu spasenju, Gospodin čovje­ku nije mogao naći naravnijega sredstva za spasenje od molitve. Doista možemo s punim pravom pitati može li biti drugoga sredstva osim molitve, kad pogledamo na svjetski duh, na vjersku ravnodušnost, na površnost, nerazumijevanje i strašno divljaštvo što je zavladalo po cijelome svijetu. Naš vijek boluje od teške i smrtonosne bolesti. Srce mu se ohladilo za Boga i za sve što je nadnaravno. Čovjek kao omamljen srlja sve dalje i dalje, dok ga ne zateče smrt; prelazi u vječnost kao nesretni putnik koji se smrzava u sniježnim planinama. Tko će ga jadnika osvi­jestiti iz smrtonosne nesvijesti? Eto, ovdje poput dobra anđela nastupa molitva, vodi ga k svijesti da se sabere, razmišlja i preispituje samoga sebe. Molitva u srcu probuđuje zamrlu čežnju i težnju za drugom sretnijom domo­vinom nad ovim svijetom, za nebeskim Ocem kojega smo ostavili i zaboravili. Rasipni sin traži i nalazi put do očinske kuće po mo­litvi kao svojemu anđelu čuvaru. Molitva na taj način u kraljevstvu Božjemu pobija i uništava zaborav na Boga i grijeh. – Ima na ovome svijetu toliko kušnja, prijevara i neuspjeha da bi čovjek morao bez utjehe očajavati i propasti; zato traži povjerljivu dušu kojoj bi mogao povjeriti svoje brige i nevolje. A tko bolje poznaje našu dušu od Boga? Gdje ćemo Boga drugdje naći nego u molitvi koja je razgovor s njime. U molitvi izdišemo naše potrebe, naše nevolje i poteškoće, a usišemo milost, utjehu i prosvjetljenje. “Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi, naklonosti ne odvrati od mene!” (Ps 66,20).

Moritz Menschler (preuzeto iz knjige Tri temelja duhovnog života – Verbum)

Foto: Shutterstock.com

Najave koje su se prije godinu dana, tj. neposredno nakon završenih parlamentarnih izbora, mogle čuti da će se protiv Crkve pokrenuti specijalni rat, a koje su dolazile iz nekih očito dobro obaviještenih i zabrinutih krugova, zvučale su kao znanstvena fantastika. Danas je posve jasno da je taj specijalni rat u punome jeku. Prvo, ugled Crkve mora se narušiti na sve moguće načine, zatim doseg njezina djelovanja mora se znatno smanjiti i treće – ulogu ne samo vjernicima najbrojnije Katoličke crkve nego i svih ostalih vjerskih zajednica u društvu treba svesti na minimum.

Posljednja potvrda tih teza blasfemični su plakati dviju “djevica marija” u lezbijskom zagrljaju za najavu neke trećerazredne predstave u jednom zagrebačkom kazalištu, kojemu je direktor brat blizanac potpredsjednika Sabora pa ta svetogrdna poruka kao jaje jajetu sliči svim porukama i porugama koje su dosad izrečene na račun Crkve, njezinih vjernika i svetinja od početka ove vlasti.

Sve je počelo i dobilo ritam “disleksičnim” duhovnim izjavama samoga premijera koji je katkad govorio kao starozavjetni prorok, a katkad kao novozavjetni mesija, kojima se najšira javnost čudila, jer ne samo da nisu uobičajen dio njegova leksika nego često nisu ni priličile potrebama trenutka i konteksta u kojima su izgovarane pa su u očima mnogih (ponajprije onih iz vjerskoga miljea) zvučale kao sprdnja.

No, kako u početku ne bi ostalo samo na riječi, prešlo se na konkretna djela uvođenjem spornog spolnog odgoja u škole. (Namjerno ne spominjem “zdravstveni odgoj” jer Crkva i vjerske zajednice nisu protiv zdravstvenog odgoja, nego protiv 4. modula toga kurikuluma, nap. a.). Učinjeno je to mučkim manevrom kako bi se namjerno izbjegle vjerske zajednice, čak toliko nepristojno da se iz nadležnog ministarstva nisu udostojili odgovoriti na pozive za susret koji su nekoliko puta upućivani. Ako su spomenute premijerove izjave trebale peckati samo one hipersenzibilizirane, onda je nasilno uvođenje spolnog odgoja u škole trebao biti udar na vjerničku bazu, tj. 86 posto katolika koliko ih je u Hrvatskoj, jer nju mahom čine roditelji koji su odgovorni za odgoj svoje djece.

I tu je Crkva, s najvišeg hijerarhijskog vrha, odlučila povući crtu i stati u obranu vlastitih interesa i doslovce interesa svoga naroda.

Obračun s crkvenom strukturom tek slijedi. Premda je s državnog vrha upućena poruka da se ugovori Hrvatske i Vatikana neće mijenjati, radi se samo o formalnom spinu jer se ugovori nastoje derogirati gotovo na svakom području. Primjerice, onaj o gospodarskim pitanjima, gdje su biskupi stavljeni pred svršen čin da se odreknu 50 milijuna kuna u krizi, a država im je pritom dužna još oko 250 milijuna kuna. Ili onaj o vojnom dušobrižništvu prema kojemu će se broj vojnih kapelana uskoro toliko smanjiti da će i pitanje samog Vojnog ordinarijata postati upitno. Sada je, sa zdravstvenim odgojem, na redu i svjetonazorski obračun u školi…

No unatoč tome unutar Crkve ima onih koji misle da to nimalo za samu Crkvu nije loše, tj. da će probuditi onaj uspavani duh koji se godinama oslanjao isključivo na želju same Crkve da vlada materijalnim zaboravivši da bi to isto materijalno moglo zavladati njome i posve ubiti ono duhovno koje je glavna dimenzija i Katoličke crkve i ostalih vjerskih zajednica.

Pa tako “specijalni rat” može biti prilika i za “specijalnu obranu”, razbuđivanje i buđenje duhovnosti na svim razinama. Što je u povijesti redovito bilježilo pobjede i dugoročno ostavljalo trag pobjednika.

Darko Pavičić

S dopuštenjem autora preneseno s portala Vecernji.hr

Foto: Shutterstock.com

Dani od 18. do 25. siječnja u Katoličkoj su crkvi posvećeni molitvi za jedinstvo svih kršćana. Ova se osmina slavi i u nekim drugim kršćanskim Crkvama. Začetnik ovog molitvenog pokreta je američki anglikanski svećenik Pavao Wattson sa svojim suradnikom, anglikanskim svećenikom Spencerom Jonesom. Pavao Wattson je pripadao takozvanom oksfordskom pokretu u Anglikanskoj crkvi, koji je bio sklon zbližavanju s Rimom. Na njegov su poticaj godine 1908., u okviru američke Anglikanske crkve, prvi put organizirali ovu osmodnevnu molitvu za jedinstvo kršćana. Ubrzo nakon toga Pavao Wattson je, zajedno s muškom i ženskom redovničkom zajednicom, koje je već prije bio osnovao, pristupio Katoličkoj crkvi. Otada se ova osmina počela širi ponajviše u Katoličkoj crkvi. Papa Pio X. službeno ju je odobrio i preporučio svim katolicima.

Pavao Wattson je nastojanje oko jedinstva shvaćao u predkoncilskom duhu. Tada se jedinstvo kršćana shvaćalo kao povratak svih odijeljenih kršćana u krilo Katoličke crkve. Zato se molitvena osmina u početku širila samo među katolicima i anglikancima koji su bili skloni Rimu.

Novi poticaj cjelokupnom ekumenskom gibanju i napose molitvi za jedinstvo svih kršćana dao je Drugi vatikanski sabor (održan 1962.-1965.), koji je iznio nova katolička načela suvremenog ekumenskog gibanja. Između ostalog posebno je naglašen duhovni ekumenizam, to jest obraćenje srca i svetost života te javna, zajednička, i svaka osobna molitva za jedinstvo. Molitva je od sada duša svega ekumenskog gibanja. Novi papinski dokumenti o ekumenizmu posebno preporučuju upravo održavanje molitvene osmine od 18. do 25. siječnja kao zajedničke molitve s drugim kršćanima i prilika za prijateljske susrete.

U Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji molitvena se osmina tradicionalno i svečano slavi u kapucinskoj crkvi u Osijeku. U njoj sudjeluju vjernici različitih kršćanskih zajednica i najviši predstavnici kršćanskih zajednica iz Osijeka, Đakova i drugih mjesta. U većini župa kroz tih se osam dana moli za jedinstvo u okviru svete mise.

Izvor: Katolici.org

U organizaciji Centra za obnovu kulture (COK) u ponedjeljak 21.1.2013. u sklopu studentskog naselja Stjepan Radić; u dvorani “Kino Forum” s početkom u 20:00 sati organizira se zanimljivo predavanje.

Gost predavač bit će Luka Mišetić, bivši odvjetnik Ante Gotovine, koji će govoriti na temu “Tužiteljstvo protiv Ante Gotovine i Mladena Markaća: Haški tribunal ozakonjuje Domovinski rat i operaciju Oluja”.

Više o COK-u možete saznati na njihovoj web-stranici www.cok.hr

Bitno.net

Foto: Shutterstock.com

Imate li osjećaj da vas vaše dijete (pogotovo tinejdžer) gleda s visoka ako se s njime upustite u raspravu o tehnologiji? Čini li vam se kako on o sebi ima vrlo visoko mišljenje iako to njegove ocjene u školi ne potkrepljuju? Ako i niste još iskusili takav osjećaj, moguće je da će vam se upravo to dogoditi.

‘Odgajamo’ narcisoidnu i zaluđenu generaciju

Foto: Screenshot Youtube

Gavellin plakat za predstavu ”Fine mrtve djevojke” koji prikazuje dvije porculanske figurice Djevice Marije u zagrljaju nije uvredljiv samo kršćanima već i muslimanima. Stoga se predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj muftija dr. Aziz ef. Hasanović javnosti, a posebice umjetnicima, obratio pismom u kojem apelira na poštovanje vjerskih osjećaja i suzdržavanje od njihovih vrijeđanja.

„Vjera je oduvijek bila i predmetom inspiracije kako za vjernike tako i za one koji ne vjeruju. Vjerski postulati, simboli i ostale vjerske vrijednosti predmetom su poštovanja svakog vjernika. Kada su u pitanju kršćanstvo i islam, posebno mjesto zauzima Merjem ili djevica majka Isusa, koja je jedna od osoba u povijesti koju se jednako poštuje u islamu i kršćanstvu. Iako neprihvatljivo, možda bi moglo biti razumljivo da se u proteklim vremenima dopuštalo vrijeđanje vjerskih i svakih drugih osjećaja zbog ”nizine“ stupnja civilizacijskog razvoja. Međutim, trend vrijeđanja vjerskih osjećaja pod raznoraznim krinkama slobode sve više jača. Dopušteno je da svatko uživa slobodu i da se slobodno izražava, na kraju uživamo u slobodnom društvu, ali ista sloboda ne podrazumijeva vrijeđanje ni u kom smislu pa tako ni vrijeđanje vjerskih osjećaja. Također, neprihvatljivo je da drugi određuju što je za koga uvredljivo pa je tako i kad je u pitanju vjera“ – istakao je muftija ef. Hasanović u svom pismu.

„Slika na plakatu za predstavu ”Fine mrtve djevojke“ uvrijedila je muslimane i u prvoj verziji iako je ona tradicionalno kršćanska. Još više zabrinjava istaknuta želja da se muslimani, ako to nisu shvatili s prvog plakata, uvrijede posebno izrađujući plakat u kojima je Merjem/djevica Marija prikazana u burkama. Islamska zajednica najoštrije osuđuje vrijeđanje bilo čijih i bilo kakvih, pa tako i vjerskih osjećaja“ – dodao je muftija ef. Hasanović i na koncu pisma pozivao sve umjetnike ”da svojim kreativnim umjetničkim radom oplemene naše društvo vodeći računa o tome da nikoga ne uvrijede, jer oni sami najbolje znaju da vrijeđanje nije umjetnost, niti je to bilo čije pravo i sloboda.”

O slučaju Gavellina plakata možete više saznati u člancima koje smo objavili na portalu:

Kršćanofobija na djelu: Po Zagrebu osvanuli plakati s Gospom u lezbijskom zagrljaju

Priopćenje udruge Vigilare: ‘Zahtijevamo javnu ispriku svim kršćanima i uklanjanje plakata’

Vrijedi pokazati da nam je stalo: Sporni plakat kazališta Gavella povučen, upućena isprika vjernicima!

Bitno.net

Poruka pape Benedikta XVI. za 21. svjetski dan bolesnika

Foto: Vatican Insider

Draga braćo i sestre!

1. Dana 11. veljače 2013., na liturgijski spomen Gospe Lurdske, svečano će se slaviti, u marijanskom svetištu u Altöttingu, 21. svjetski dan bolesnika. Taj je dan za bolesnike, zdravstvene djelatnike, kršćanske vjernike i sve ljude dobre volje “snažni trenutak molitve, zajedništva, prinošenja trpljenja za dobro Crkve i podsjetnik svima da u licu bolesnog brata prepoznaju sveto Kristovo lice koji je, svojim trpljenjem, smrću i uskrsnućem, spasio čovječanstvo” (Ivan Pavao II., Pismo povodom ustanovljenja Svjetskog dana bolesnika, 13. svibnja 1992., 3). U toj prigodi osjećam posebnu blizinu sa svakim od vas, dragi bolesnici koji, u zdravstvenim centrima ili u svome domu, prolazite kroz teške trenutke kušnje zbog bolesti i trpljenja. Neka do svih dopru umirujuće riječi otaca Drugog vatikanskog koncila: “Niste ni napušteni ni beskorisni: vi ste pozvani od Krista, vi ste njegov jasni odraz” (Poruka siromašnima, bolesnima i onima koji trpe).

2. Kako bih vas pratio na duhovnom hodočašću koje od Lurda, mjesta i simbola nade i milosti, vodi prema svetištu u Altöttingu, želim vam predložiti da razmišljate o simboličnom liku dobrog Samarijanca (usp. Lk 10, 25-37). Evanđeoska prispodoba koju je napisao sveti Luka uklapa se u niz slikâ i događajâ preuzetih iz svakodnevnog života, kojima nam Isus želi pomoći da shvatimo duboku Božju ljubav prema svakom ljudskom biću, osobito prema onima koji su pogođeni bolešću ili patnjom. No, istodobno, završnim riječima iz prispodobe o dobrom Samarijancu, “Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10, 37), Gospodin pokazuje koji stav svaki njegov učenik mora zauzeti prema drugima, navlastito prema onima koji su u potrebi. Iz beskrajne Božje ljubavi, kroz snažnu povezanost s njim u molitvi, moramo crpiti snagu da svakoga dana iskazujemo stvarnu brigu, po uzoru na dobrog Samarijanca, za one koji su ranjeni u tijelu i duhu, za one koji traže pomoć, pa bili oni nepoznati i ma koliko siromašni bili. To vrijedi ne samo za pastoralne i zdravstvene djelatnike, već za sve, pa i za same bolesnike, koji svoje stanje mogu proživljavati s vjerom: “Čovjek ne ozdravlja tako da se kloni i bježi od patnje, već tako da bude sposoban prihvaćati nevolje, po njima sazrijevati i naći smisao po jedinstvu s Kristom, koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju” (Enc. Spe salvi, 37).

3. Više je crkvenih otaca vidjelo u liku dobrog Samarijanca samog Isusa a u čovjeku napadnutom od razbojnika Adama, ljudski rod izgubljen i ranjen zbog vlastitoga grijeha (usp. Origen, Homilija XXXIV na Lukino Evanđelje, 1-9; Ambrozije, Komentar na Lukino Evanđelje, 71-84; Augustin, Govor 171). Isus je Sin Božji, Onaj koji uprisutnjuje Očevu ljubav, koja je vjerna, vječna i bezgranična. Ali Isus je također onaj koji je “svukao” sa sebe “ruho božanstva”, koji se spušta iz svojega božanskog “stanja” da preuzme na sebe ljudsko obličje (Fil 2, 6-8) i koji se približio ljudskoj patnji, sve dotle da je sišao nad pakao, kao što molimo u Vjerovanju, i donio nadu i svjetlo. On ne čuva ljubomorno svoju jednakost s Bogom, svoje božanstvo (usp. Fil 2,6), već se, pun milosrđa, priginje nad ponor ljudske patnje, da izlije ulje utjehe i vino nade.

4. Godina vjere koju slavimo predstavlja povlaštenu prigodu za jačanje službe ljubavi u našim crkvenim zajednicama, da bi svatko bio dobri Samarijanac prema drugome, prema svojim bližnjima. U vezi s tim želim podsjetiti na neke osobe, među bezbroj njih, u povijesti Crkve, koji su pomagali bolesnicima da cijene ljudsku i duhovnu vrijednost svoga trpljenja, kako bi mogli služiti kao primjer i poticaj. Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetog lica “iskusna u znanosti ljubavi (scientia amoris)” (Ivan Pavao II., Apost. pismo Novo millenio ineunte. Ulaskom u novo tisućljeće., 42), umjela je živjeti “u dubokom jedinstvu s Isusovom patnjom” bolest koja ju je odvela “u smrt preko velikih patnji” (Opća audijencija, 6. travnja 2011.). Sluga Božji Luigi Novarese, na kojeg mnogi još i danas čuvaju živu uspomenu, u obavljanju svoje službe zamijetio je na poseban način važnost molitve za bolesne i s bolesnima i onima koji trpe, koje je često pratio u marijanska svetišta, na poseban način u lurdsku spilju. Nošen ljubavlju prema bližnjemu, Raoul Follereau posvetio je vlastiti život brizi za oboljele od Hansenove bolesti sve do najudaljenijih krajeva svijeta, pokrenuvši, među ostalim inicijativama, proslavu Svjetskog dana borbe protiv gube. Blažena Terezija iz Kolkate uvijek je započinjala dan susretom s Isusom u euharistiji, a zatim bi izlazila na ulice s krunicom u ruci da ondje susretne i služi Gospodinu prisutnom u onima koji trpe, osobito u onima koji su “neželjeni, nevoljeni, zanemareni”. Sveta Anna Schäffer iz Mindelstettena znala je, također, na uzoran način ujediniti svoje patnje s Kristovima: “njezin bolesnički krevet postao je… samostanska ćelija a trpljenje predstavljalo misijsko služenje… Krijepljena svakodnevnom pričešću, postala je neumorno oruđe zagovora u molitvi i zrcalo Božje ljubavi prema mnogima koji su joj se obraćali za savjet” (Homilija prigodom kanonizacije, 21. listopada 2012.). U evanđelju se ističe lik Blažene Djevice Marije, koja prati svoga napaćenog Sina sve do najviše žrtve na Golgoti. Ona nikada ne gubi nadu u Božju pobjedu nad zlom, patnjom i smrću i ona zna kako prihvatiti u jednom zagrljaju vjere i ljubavi Božjeg Sina rođenog u betlehemskoj spilji i umrlog na križu. Njezina nepokolebljiva vjera u Božju moć bila je rasvijetljena Kristovim uskrsnućem, koji daje nadu onome koji se nalazi u trpljenju i obnavlja sigurnost u Gospodinovu blizinu i utjehu.

5. Želim na kraju uputiti riječi iskrene zahvalnosti i ohrabrenja katoličkim zdravstvenim ustanovama i samom civilnom društvu, biskupijama i kršćanskim zajednicama, redovničkim obiteljima zauzetim u zdravstvenom pastoralu, udrugama zdravstvenih djelatnikâ i volonterâ. Neka u svima njima poraste svijest da “u materinskom i velikodušnom dočekivanju svakog ljudskog života, napose onog nejakog ili bolesnog, Crkva danas živi temeljnu vrijednost svog poslanja” (Ivan Pavao II, Posinod. apost. pobud. Christifideles laici, 38).
Povjeravam ovaj 21. svjetski dan bolesnika zagovoru Gospe od milosti, koju se časti u Altöttingu, da uvijek prati ljude koji trpe u njihovu traženju utjehe i čvrste nade, neka pomogne onima koji su uključeni u apostolat ljubavi da postanu dobri Samarijanci za svoju braću i sestre koji su pogođeni bolešću i trpljenjem. Svima drage volje podjeljujem svoj apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 2. siječnja 2013.

Papa Benedikt XVI.

(ika/bitno.net)

Foto: IKA

Požeški biskup Antun Škvorčević u pratnji katedralnog župnika Ivice Žuljevića posjetio je 16. siječnja u Krakovu kardinala Stanislawa Dziwisza, nekadašnjeg tajnika pape Ivana Pavla II. Biskup je upoznao kardinala s 15. obljetnicom Požeške biskupije koju je utemeljio bl. Ivan Pavao II., s 250. godišnjicom crkve sv. Terezije Avilske u Požegi koju je isti Papa uzdigao na dostojanstvo katedrale, te s 10. obljetnicom kako je Blaženik okrunio lik Gospe Voćinske. Kazao je da Požeška biskupija prigodom navedenih obljetnica želi svome utemeljitelju i velikom prijatelju Hrvatske u znak zahvalnosti urediti kapelu u kripti katedrale te da bi u nju željela postaviti i Blaženikovu relikviju.

Kardinal Dziwisz se prisjetio iskrenih Papinih simpatija prema Hrvatskoj, napose prema narodu i Crkvi u našoj zemlji. Istaknuo je kako se Sveti Otac jako radovao susretima s biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama te vjernim narodom na svojim apostolskim pohodima u Hrvatsku, u Rimu i drugdje. Kardinal se spomenuo i slavlja u Osijeku 2003. kada je Papa okrunio lik Gospe Voćinske. Kazao je da s radošću daruje biskupu Škvorčeviću relikviju bl. Ivala Pavla II. za Papinu kapelu u požeškoj katedrali. Popratio je taj čin svjedočanstvom o čudima koja se događaju na zagovor blaženog Pape, dodavši da mu je drago što će on po svojoj relikviji biti bliži vjernicima Požeške biskupije. Spomenuo je da će Blaženik uskoro biti uzdignut na čast svetih.

Osim toga kardinal Dziwisz darovao je biskupu Škvorčeviću vrijedan kalež bl. Ivana Pavla II. s patenom, koji nije bio nikome darovan za njegova života. Rekao je da će po tom kaležu Blaženik biti na svoj način prisutan medu vjernicima Požeške biskupije koju je utemeljio, kad ga prvi biskup kojeg joj je imenovao, bude držao u rukama u najsvetijem trenutku euharistije. Kardinal je na kraju izrazio želju da jednom prigodom posjeti Požešku biskupiju.

Biskup Škvorčević je zahvalio kardinalu za znakovite darove koji Požešku biskupiju duboko povezuju s njezinim Utemeljiteljem kao i za obećani posjet, te mu je o 10. obljetnici krunjenja Gospe Voćinske uručio medalju toga Svetišta i svoju knjigu “Svetište Gospe Voćinske”. (ika/bitno.net)

Javier “Chicharito” Hernández svaku utakmicu započinje spuštanjem na koljena i molitvom Bogu

On je nogometaš koji se prije početka svake utakmice, dok oko njega nestrpljivo skakuću njegovi suigrači čekajući sučev zvižduk, a skandiranje navijača odjekuje stadionom, spusti na koljena, raširi ruke i s pogledom prema nebu izmoli molitvu zahvale i prošnje Bogu.

Mladi Meksikanac Javier “Chicharito” Hernández (24), zvijezda engleskog nogometnog kluba Manchester United, u svojim intervjuima uvijek ističe kako kod njegove molitve nije riječ ni o kakvom praznovjerju, nego o želji da uvijek iznova zahvali Bogu na svemu što mu je podario kroz njegovu uspješnu karijeru. Popularni Chicharito, uvjereni katolik, također moli Boga da čuva njega, njegove suigrače, ali i protivnike od ozljeda, “jer one su najgora stvar za svakog sportaša”.

- Volim se moliti. Volim zatražiti od Boga da brine za mene, jer on mi je dao prigodu da igram – objasnio je Meksikanac.

Danas je on jedan od najtraženijih golgetera na svijetu, ali njegova karijera nije bila uvijek tako uspješna. Hernández dolazi iz nogometne obitelji – i otac i djed bili su uspješni sportaši koji su igrali za reprezentaciju Meksika. Chicharito je želio nastaviti sportsku obiteljsku tradiciju, ali njegove prve godine u klubu Chivas Guadalajara bile su neuspješne i on je počeo razmišljati o tome da napusti sport i okrene se studiju ekonomije koji je započeo. Bilo je to vrijeme kada je bio „vječita rezerva”, samopouzdanje mu je padalo i razgovarao je s ocem o prekidu bavljenja sportom. Negdje u to vrijeme počeo se moliti.

- Molio sam se prije utakmica jer sam htio zahvaliti Bogu što mi pomaže. Osjećao sam njegovu pomoć i nazočnost – prisjetio se tih dana u razgovoru za medije Hernández.

Na jednom obiteljskom okupljanju njegov otac Javier Hernández Gutiérrez rekao mu je kako misli da treba nastaviti igrati. Mladić je puno razmišljao o tome.

- Mislio sam, ako je nogomet ono što Bog želi za mene, onda se moram truditi. Odlučio sam prestati biti opsjednut s time hoću li igrati u prvoj momčadi i počeo sam uživati u igri. Na treninzima sam uživao, zabavljao se i neprestano smijao. I nakon toga su se stvari promijenile – rekao je nogometaš.

Počeo je igrati u prvoj momčadi, a nakon toga su ga primijetili nogometni skauti, među njima i onaj jednog od najvećih nogometnih klubova na svijetu – Manchester Uniteda. Kada mu je otac rekao da klub iz Manchestera želi potpisati ugovor s njim mislio je da se šali. Shvatio je da je to istina kada je vidio suze u očima svog oca.

U prve dvije sezone Hernández dao je za United 32 gola i tako si osigurao status jednog od najperspektivnijih svjetskih nogometaša, kao i poziv u reprezentaciju Meksika za koju su igrali njegov otac i djed.

Cijelo to vrijeme Hernández u javnim nastupima i intervjuima ističe svoju katoličku vjeru, što je, tvrde pojedini španjolski mediji, počelo smetati nekima na većinski protestantskom otoku, pa su ga savjetovali da je možda bolje da se u situacijama posebno napetih utakmica ne moli.

- Ja sam katolik i odgojen sam tako. Katoličanstvo je temelj naše obitelji – poručio je Hernández u jednom od razgovora i ispričao kako je u njegovu odgoju posebno važnu ulogu igrala baka Dona Lucha koja mu je usadila ljubav prema Isusu, Katoličkoj crkvi i Djevici Mariji.  Ispunio je svoje dječačke snove o uspješnoj sportskoj karijeri, ali sada sanja o tome da postane suprug i otac.

Baka mu je, kaže Hernández, dala jedan savjet koji nikada neće zaboraviti i koji ga prati cijeli život:

“Božji osjećaj za vrijeme je besprijekoran i Bog zna kada je došlo vrijeme za svakoga od nas.”

Život ovog mladog sportaša jakim je svjedočanstvom te mudrosti.

G. A. | Bitno.net

Duhovna pomoć za vjernike „Govorni automat – poticaj za molitvu” dostupan je na fiksnom broju 031/63-77-90 i ne zahtijeva nikakve dodatne troškove

Foto: IKA

Nakon 19 tematskih molitvenika te mrežne stranice www.molitvenici.net, u Vikarijatu u Osijeku, 18. siječnja službeno je otvoren i „Govorni automat – poticaj za molitvu”. Projekt je medijskim djelatnicima predstavio njegov idejni začetnik, vlč. Nikica Mihaljević, župnik župe Sv. Andrije, apostola u Donjim Andrijevcima i realizatori ideje: Mihael Kelbas, diplomirani teolog te Marko Tunuković, student elektrotehnike.

„Htjeli smo da molitva bude što bliža javnosti, a sada je dostupna i preko telefonske linije”, rekao je vlč. Mihaljević i pojasnio: „Sjetili smo se slijepih i slabovidnih, ali i onih koji nerado čitaju. Današnji naraštaj nerado čita, stoga smo prvo na mrežnoj stranici dodali i slušne molitve snimljene po temama. Istovremeno, razmišljali smo i o onima kojima internet nije dostupan, a imaju telefon, pa se javila ideja za ´Govorni automat – poticaj za molitvu´”.

Duhovna pomoć za vjernike, „Govorni automat – poticaj za molitvu” dostupan je na fiksnom broju 031/63-77-90 i ne zahtijeva nikakve dodatne troškove. Cijena poziva jednaka je telefonskim razgovorima koji se svakodnevno obavljaju. Probna verzija molitava na automatu puštena je u rad prije mjesec dana. Iako reklamiran samo preko internetskih društvenih mreža, automat je zabilježio više od stotinu poziva, rekao je dipl. teolog Kelbas. Ovaj projekt, po riječima župnika Mihaljevića, jedinstven u Hrvatskoj i svijetu, realiziran je u suradnji s Hrvatskim katoličkim radijem. Trenutno se na govornom automatu može pronaći 9 kategorija molitava: Dnevne molitve (jutarnje i večernje), Dnevna duhovna misao, Molitva za zdravlje i u potrebi, Molitve Mariji, Meditacije, Molitve svetima, Obiteljske molitve, kao i misli iz Katekizma Katoličke Crkve.

U desetoj kategoriji pozivatelji mogu ostaviti svoj komentar, želju ili molbu za pomoć. „Jednom tjedno sve potrebe i poteškoće koje pozivatelji budu izrekli prikupit ću i prikazati na misi. To će biti skromna pomoć koju vjernicima možemo pružiti”, rekao je vlč. Mihaljević naglašavajući kako im je ideja vodilja bila pomoći svom narodu, vjernicima, a takvima se deklariralo 86% hrvatskog pučanstva, no, većina se stjecajem okolnosti udaljila od molitve. „Današnji čovjek, pritisnut ekonomskom i društvenom krizom može molitvom biti pomognut. Naš Bog i u 21. stoljeću, u vremenima kakva jesu, ne odriče se svoje djece, želi im pomoći, a molitva je način da dopustimo Bogu da nam pomogne”, poručio je svećenik kojega zbog velikog broja molitvenika dostupnih u svim Poštanskim uredima, ali i na kioscima uz dnevne novine, nazivaju „najvećim promotorom molitve u Hrvatskoj”.

Uskoro će molitva biti još bliža i korisnicima „pametnih telefona”, naglašava suradnik Tunuković jer je već sada mrežna stranica www.molitvenici.net prilagođena za pregled na mobilnim telefonima, a s vremenom bit će dostupna i aplikacija za iPhone i android operativne sustave. (ika/bitno.net)

Foto: Shutterstock.com

Ne volim baš nešto politiku. Stoga mi se čak ne da nešto ni pisati o njoj. Nisam ni upućen nešto previše. Nije da zatvaram oči, nego mi se to sve čini tako iskomplicirano da mi se čini da bi mi trebao novi fakultet da to sve shvatim i razumijem. A dojma sam, kad bih i završio taj ‘fakultet’, do tada bi se sve opet promijenilo, promijenili bi se ustavi i sklopile nove koalicije da bih opet bio na početku… Ovo dana su se ljudi naoštrili sa svih strana i ukrstili svoja koplja i mačeve, riječi i disertacije na temu zdravstvenog odgoja i, koliko vidim, hrvatskog kanala. I opet moram naglasiti da mi je i dalje čudno zašto Severina i dalje ne hoda s onim brošem s brojem nezaposlenih… A u Bosni i Hercegovini pitam se broji li uopće netko koliko ima nezaposlenih. (Kažiprst automatski leti tamo iza uha i počešem se koji put.)

Nego, ovo dana se dogodio još jedan incident u ovoj našoj uopće incidentnoj državi. Netko je postavio eksploziv u Mostaru na spomenik poginulim pripadnicima Armije BiH. Naravno, stotinu je sad različitih priča o tome tko je to napravio. ‘Naši’ ili ‘njihovi’. Slučajno sam naletio na jednu emisiju na ‘Radiju Federacije’. Javljaju se slušatelji i komentiraju taj događaj i usput povezuju priču o hrvatskom kanalu. I ispljunuo jedan slušatelj izjavu na koju nije nitko ni trepnuo. Reče čovjek da nije potreba od hrvatskog kanala kad tu uopće ne žive Hrvati nego samo bosanski katolici. A voditelj se naglas zgrožen i pogođen pita kako bi tek Hrvati neobjektivno izvijestili o tom događaju u Mostaru. (Kažiprst automatski leti tamo iza uha i počešem se koji put.)

Nije mi u cilju raspirivati mržnju. Nije mi uopće u cilju zauzeti neku stranu. Samo se imam potrebu načudit koji trenutak. Ovdje je izgleda sve moguće. Pa tako i da na plakatu za predstavu naziva ‘Fine mrtve djevojke’ stoje dva kipa Blažene djevice Marije zagrljena.  A političari… Nešto se sjećam one pjesme Hladnog piva koja kaže da ništa nije sveto, nego je sve bruto i neto. E, to je to… Interes je kamen temeljac mnoge koalicije i mnogijeh ustanove. Pritom ne mislim na nacionalni interes, tu sintagmu kojom se barata na sve strane. Koji nacionalni interes? Ako se pritom misli na vlastiti džep i džepove bliže i dalje rodbine, kumova i ostalih bližih i daljih interesdžija… (Kažiprst automatski leti tamo iza uha i počešem se koji put.)

Radi se o interesu, kako mi se čini, koji nije vidljiv svakome. Pušta se jedna priča u javnost, bacaju se kosti, zameću se svađe, a ta ‘politička elita’ da bi okom trepnula. Idemo putem gdje ništa nije sveto. Obitelj, narod, dijete, vjera, Bog… Sve je podložno manipuliranju. Ako tu mogu negdje ugledati svoj interes, pristajem, može, daj, stavljaj, predbilježi… To je posebno grozomorno tijekom predizbornih kampanja. Lica koja ulijevaju povjerenje s ogromnih panoa smiješe ti se i ti im povjeruješ. Do idućih izbora… (Kažiprst automatski leti tamo iza uha i počešem se koji put.)

U prošlosti se prijetilo Bogom, Njegovim sudom, paklenim ognjem i mukama. I ljudi su ‘padali’ na to. Danas, s ovakvom retorikom, čovjek može naići samo na podsmijehe. Može nam se učiniti da je i Bog ovdje rekao ‘laku noć’. No, jedna od meni dražih činjenica u koje sam povjerovao je ta da Bog ne ovisi o tome što ću ja misliti o Njemu. Odnosno, da on ne ovisi o mojoj vjeri ili nevjeri – kao da bi bilo moguće ako ja ne vjerujem u Njega da On, zapravo, ne postoji. Stoga i ne prijetim. Nego vjerujem u Njega. Koji je daleko veći od mog interesa. Kojemu je u interesu da ja budem bolji. Da moj narod, obitelj, djeca imaju bolje uvjete za život. Zid, zavjesa ili žica koju podižem oko svoje savjesti ne znači da moje zlo neće povući posljedice za sobom. Pitanje ostaje: ‘Što kad se Bog i moji interesi sudare – tko će izići kao pobjednik?’ (Kažiprst automatski leti tamo iza uha i počešem se koji put…)

fra Željko Barbarić

„Prava djece iznad prava na djecu“ – bio je prosvjednički slogan francuskog gradonačelnika Jeana Marca, koji je ujedno i homoseksualac.

Foto: Screenshot Youtube

Gotovo milijun prosvjednika izašlo je 13. siječnja na ulice Pariza kako bi se suprotstavilo prijedlogu zakona za legalizaciju istospolnih brakova, o čemu je portal Bitno.net već izvijestio. Jedno od iznenađenja prosvjeda bilo je to da su se i homoseksualci pridružili kampanji podrške tradicionalnom braku, javlja LifeSiteNews.

„Prava djece iznad prava na djecu“ – bio je prosvjednički slogan francuskog gradonačelnika Jeana Marca, koji je ujedno i homoseksualac.

„LGBT zajednica koja govori u medijima ne govori i u moje ime. Kao društvo ne bismo trebali podržavati homoseksualni brak. On nije prirodan. Moramo podržavati ono što je najbolje za dijete. Siguran sam da nitko ne može zanijekati da je najbolje za dijete da ima majku i oca“, izjavio je Marc u jednom intervjuu.

Xavier Bongibault, homoseksualac i ateist, istaknuti je glasnogovornik protiv prijedloga novog zakona: „U Francuskoj brak ne štiti ljubav između dvoje ljudi. Brak je osmišljen da djeci pruži obitelj. Najiscrpnije istraživanje dosad provedeno pokazuje da dijete ima problema ako je odgajano u homoseksualnoj zajednici.“

U Francuskom parlamentu 29. siječnja počinje rasprava o nacrtu zakona o redefiniranju braka i mogućnosti da istospolni parovi usvajaju djecu. Organizatori prosvjeda prikupljaju potpise protiv planirane reforme zakona, a cilj im je prikupiti dovoljno potpisa kako bi se organizirao referendum o ovom pitanju.

I.V. | Bitno.net

Foto: Shutterstock.com

Jedan od fenomena koji je danas sve češći, jesu mladi ljudi koji ozbiljno hodaju bez i najmanjeg izgleda da bi uskoro bili spremni za brak. Često se to dogodi s adolescentima, ali odnosi se također i na mlade odrasle ljude. Knjiga Joshue Harrisa I Kissed Dating Goodbye (op. Rekao sam zbogom hodanju) prodala se u tisuće i tisuće primjeraka, jer je uočio neke stvari, poput, “ako se dvoje ljudi ne mogu vezati jedno za drugo, tada nemaju razloga pokušavati s romantikom.”

Connie Marshner napisala je prije nekog vremena u kojem je istaknula da su navike hodanja naših adolescenata savršena priprava, ali ne za brak, već za rastavu braka. Kada se mladi ljudi vežu i započnu prisan odnos, a da ne postoji ni najmanja mogućnost braka, tada oni traže nevolju.

Prvo, postoji problem napasti protiv čistoće. Postoji želja vezati se za tu osobu, približiti joj se i, dakako, kao što je često slučaj s navikama hodanja odraslih, izvući iz tog odnosa sav užitak koji se može. Čak i ako to dvoje nisu željeli ući u spolne odnose, osjećaju se primorani vlastitim osjećajima i bliskošću. Drugi je problem tobogan osjećaja kroz koje prolaze. Marshner to naziva “ponavljanja trenutaka prisnosti i trenutaka slomljena srca”. To je, kaže ona, “obrazac koji popločava put do svakog razvoda”.

Istina je da Harris i Marshner govore o mladima, ali ponekada se slično može dogoditi kada se odrasli ljudi igraju s udvaranjem, a još nisu spremni za brak. Uzmi za primjer muškarca ili ženu koja započinje studij prava ili medicine, ili osobu koja zna da se ne želi vjenčati još najmanje slijedećih pet ili šest godina. Bi li oni trebali intenzivno hodati, kao da su u stanju uskoro se vjenčati?

Ja bih predložio da oni koji su u takvoj situaciji, razmotre svoje stanje i vide ne bi li njihov život bio mnogo ugodniji kada bi viđali osobe suprotnog spola samo kao prijatelje, ili ponekad kao jako dobre prijatelje, umjesto kao ljubavnike. U suprotnom bi se osjećaji mogli zanijeti, pa unijeti u odnos i tjelesnu stranu.

Dakako, osjećaji se mogu razbuktati i u snažnom odnosu prijateljstva, ali postoji razlika. U scenariju prijateljstva te osjećaje ne ćeš izraziti riječima i ne ćeš se poljubiti, ne ćeš raspirivati tu osjećajnu vatru. Na taj način lakše je držati stvari pod kontrolom. Ne znači da u takvom prijateljstvu osoba ne može uživati u tim osjećajima. Ali, u svrhu zdravog udvaranja u pravo

vrijeme, ona ili on samo uživaju u prijateljstvu, koje je za sebe divna stvar, bez izražavanja želje za obvezom, koja nije realna u to vrijeme. Sada bi neki ljudi mogli misliti: “Oče, meni je trideset i pet godina. Ja ne mogu provesti tri mjeseca samo u prijateljstvu. Moramo ići naprijed s tim.” Mnogo je jadnih duša doživjelo da zažali zbog takvog stava. Neki će reći: “Ali ujna Mira je projurila kroz udvaranje u šest mjeseci, a sada ima izvrstan brak.” Siguran sam da ga ima, ali na svaku ujnu Miru postoji deset ili dvadeset teta Ines koje su imale grozne brakove jer su se žurile.

Požurivati s udvaranjem jest jedan od najčešćih razloga za loše brakove i rastave. Sredinom osamdesetih istraživači na Kansas State University proučavali su u kakvoj je vezi zadovoljstvo u braku s trajanjem hodanja. Rezultat? “Parovi koji su hodali više od dvije godine, postizali su u pravilu visoko zadovoljstvo u braku, dok su parovi koji su hodali kraće vrijeme postizali rezultate u širokoj skali od vrlo visokog do vrlo niskog zadovoljstva.”

Temeljeno na tome i na onome što sam ja vidio, preporučujem vrijeme hodanja od najmanje dvije godine prije braka. Za neke ljude, koji dnevno primaju sv. pričest, koji su dobro upoznati sa životom svetaca i koji su iznad tridesete, osamnaest mjeseci može biti prihvatljivo, ali ne manje.

Ljudi iznose svakojake razloge da skrate kako bi skratili razdoblje hodanja. Treba im vremena da izrode određeni broj djece. Baka će doći u posjetu, a oni bi željeli da ona vidi vjenčanje. Stari smo. Znamo što želimo. Prisjeti se, brak je kalup za ljubav. Sve iz toga slijedi. Ako ti to ne uspije jer ste se žurili pa napravili pogrješan izbor, pobijati ćete sami svoju svrhu. Uz to, bit ćete jadni. Želiš li to zbilja riskirati?

Mnoge žene koje su prešle tridesetu, osjećaju žurbu da se udaju. Jedna od žena u našem društvu, pametna, šarmantna i pobožan katolik, imala je trideset i osam, kada ju je jedan mladi čovjek osvojio na prvi pogled. Činio se dobrim katolikom i dobrim čovjekom u cjelini. Susreli su se u veljači, a već su se u rujnu vjenčali. Sljedeće godine u rujnu on je već podnosio zahtjev za rastavom.

Sljedeća važna stvar je ne usredotočiti se na vlastiti biološki sat! Jedna se žena udala kada je imala četrdeset godina, a zatim je imala troje djece. To nije baš najjednostavniji razvoj događaja, ali Bog za tebe ima plan; ako ga slijediš, on će biti oplođen. Ni jedna žena ne bi smjela prihvatiti prijedlog braka prije negoli je muškarca viđala najmanje godinu dana. Ako spadaju u skupini iznimki, dnevnih pričesnika u dobi iznad 30, mogu imati kraće zaruke, šest ili sedam mjeseci. To im daje godinu i pol da se međusobno upoznaju. To bi trebalo biti dovoljno, uz mnogo molitve i promišljanja razumom, za dvije pobožne duše u dobi iznad trideset. Razmisli o tome. Ako se vjenčate, bit ćete zajedno možda četrdeset, možda pedeset, a možda čak šezdeset godina. Što je prema tome dodatnih šest ili osam mjeseci?

Jedan mi je par došao u travnju da bi ugovorio vjenčanje u rujnu. Hodali su samo nekoliko mjeseci. Ja to nisam smatrao dobrom odlukom. Pitao sam nju zašto se žuri, a ona je rekla: “Pa, imala sam loša iskustva s dugim vezama.” Ono, što je mislila pod tim jest da je protratila oko pet godina na mladića koji joj se nikada nije obvezao, a kroz to nije željela proći ponovno. Osim toga, imala je trideset i tri godine te je sa zebnjom gledala na svoj biološki sat.

Oboma sam rekao: “Nipošto mi nije po volji ovaj vremenski okvir za vjenčanje u rujnu. Žarko vas molim da pričekate još barem nekoliko mjeseci. Molim vas idite i molite se za ovo, a zatim se vratite k meni.” (Kada god svećenik kaže: “Moli se za to”, to znači da se ne slaže s tvojim planom.)

Zaista su se molili i složili da će sačekati do studenog. Prošli smo kroz cijelu pripravu za brak i sve je bilo spremno. U rujnu mi je ona došla reći da je vjenčanje otkazano jer je ona odlučila da on nije pravi za nju. Zato jer su čekali, izbjegli su veliku nepriliku.

Napokon, neki bi mogli pitati što je s napastima u vezi sa spolnošću u dugim udvaranjima. Rješenje je u pravoj krjeposti čistoće, a ne u skraćivanju udvaranja, koje bi samo umanjilo vaše izglede za uspjeh u braku. Prava čistoća nije kao zadržavanje daha dok se ne pronađe prikladan izlaz. To je vrlina koju trebaš razviti za čitav život. Ona je život u miru s vlastitim spolnim nagonom, bio u braku ili ne. To nije kratkoročna zakrpa, već dio pravoga kršćanskog života.

Ako obratiš svoje srce da vjeruje kako je čistoća put do sreće, i obvežeš se na poljubac za laku noć, brižnu izmjenu nježnosti i mnogo čednih zagrljaja, tada dugo hodanje ne bi trebao biti ozbiljan problem. Rast ćete u duhovnoj bliskosti koja će vam donositi pravu radost. Takav pristup zaista djeluje. On stvara temelje da se usredotočiš na osobu umjesto na tijelo, što će biti izvrsna osnova za udvaranje i brak.

Neki bi mogli prigovoriti: “Ne možete postavljati pravila za trajanje udvaranja. Budući da su ljudi tako različiti, trebate ih promatrati svakoga pojedinačno.” Dobar pokušaj, ali koji su kriteriji? Zrelost? Kako to mjeriti? Snaga vjere? Treba vremena da bi se to ustanovilo. Mogućnost prilagodbe? Darežljivost? Mnogi su ljudi pokazali da mogu biti darežljivi i da se mogu prilagoditi kroz nekoliko mjeseci, ali ne kroz dvije godine. Postoji tako mnogo

disfunkcionalnih ljudi danas da je teže nego ikad ocijeniti karakter osobe. Jedina je nada žarko se moliti, služiti se vlastitom glavom i pokušati smanjiti vjerojatnost neuspjeha tako da se da dovoljno vremena razvoju odnosa. Ako bi brak postao propast, mogao/mogla bi tada barem pred Bogom reći: “Učinio/učinila sam svoj dio!” Razmišljaj u terminima od najmanje dvije godine od dana kada ste se počeli viđati jednom ili dvaput na tjedan do dana vjenčanja. Ne ćeš zažaliti. Ne zaboravi: Kratka hodanja često vode kratkim brakovima!

Preuzeto iz knjige Thomasa G. Morrowa “Kršćansko udvaranje u svijetu naglašene spolnosti - Vodič za katolike”

Foto: Shutterstock.com

Židovi su otad vrebali da ga uhvate. Ipak nitko ne stavi na nj ruke jer još nije bio došao njegov čas. A mnogi iz mnoštva povjerovaše u nj te govorahu: “Zar će Krist, kada dođe, činiti više znamenja nego što ih ovaj učini?” Dočuli farizeji da se to u mnoštvu o njemu šapće. Stoga glavari svećenički i farizeji poslaše stražare da ga uhvate.

Kad su neki iz naroda čuli te riječi, govorahu: “Ovo je uistinu Prorok.” Drugi govorahu: “Ovo je Krist.” A bilo ih je i koji su pitali: “Pa zar Krist dolazi iz Galileje? Ne kaže li Pismo da Krist dolazi iz potomstva Davidova, i to iz Betlehema, mjesta gdje bijaše David?” Tako je u narodu nastala podvojenost zbog njega. Neki ga čak htjedoše uhvatiti, ali nitko ne stavi na nj ruke.

Dođoše dakle stražari glavarima svećeničkim i farizejima, a ovi im rekoše: “Zašto ga ne dovedoste?” Stražari odgovore: “Nikada nitko nije ovako govorio.” Nato će im farizeji: “Zar ste se i vi dali zavesti? Je li itko od glavara ili farizeja povjerovao u njega? Ali ta svjetina koja ne pozna Zakona – to je prokleto!” Kaže im Nikodem – onaj koji ono prije dođe k Isusu, a bijaše jedan od njih: “Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini?” Odgovoriše mu: “Da nisi i ti iz Galileje? Istraži pa ćeš vidjeti da iz Galileje ne ustaje prorok.” I otiđoše svaki svojoj kući.

Iv  7,31-32.40-53

Ovaj odlomak iz Ivanova evanđelja svjedoči o još jednom prijeporu koje je Isusovo djelovanje izazvalo među njegovim suvremenicima.

Dočuli farizeji

Prva stvar koja ovdje upada u oči, a koja je toliko puta posvjedočena, da mnogi ljudi zaključke ne donose na temelju osobnoga susreta ili proučavanja, nego na temelju glasina koje kruže. Tako su i farizeji zajedno sa svećeničkim glavarima, dočuvši što se šapće o njemu, poslali stražare da ga uhvate.

Nikada nitko nije ovako govorio

Zanimljivo je da stražari to nisu učinili jer su osobno susreli Isusa i čuli njegovu riječ.

Vrijednost te spoznaje postaje veća kad se ima na pameti da se radi o vojnicima koji su obučeni da bezpogovorno vrše svoju službu. Isus, ako ga doista susretnemo, mijenja našu narav.

I ono što je posebno vrijedno istaknuti, potiče čovjeka da misli vlastitom glavom. Prečesto se nas kršćane, a i vjernike općenito, želi prikazati kao osobe koje ne misle vlastitom glavom, nego su povodljive i zavedene. Istina je, dakako, potpuno suprotna. Upravo nas kršćanstvo odgaja da mislimo vlastitom glavom i zauzimamo vlastite stavove.

Nemoguće je biti nemisleći kršćanin. Nemoguće  je ne promatrati svijet oko sebe, zaključivati, odlučivati i djelovati u skladu s vlastitom odlukom.

Svjetina koja ne pozna Zakona

Oni koji vjere nemaju i koji nisu susreli Isusa skloni su predrasudama. Ovdje se navode četiri od njih.

Prije svega farizeji diskriminiraju ljude s obzirom na njihovo podrijetlo, odnosno materijalni status. Omalovažavaju ljude nazivajući ih svjetinom. Ista stvar se i danas neprestano ponavlja. Ljudi su skloni druge omalovažavati zbog materijalnog statusa ili statusa obitelji u kojoj su rođeni. Ili, što je jednako loše i uvredljivo, zbog istih razloga su spremni neke ljude neutemeljeno i pretjerano uvažavati.

Druga diskriminacija je s obzirom na edukaciju. Skloni smo omalovažavati ljude koji nisu završili neke škole ili su, zbog netalentiranosti ili loših uvjeta, postigli loše rezultate u svom školovanju.

Iz Galileje ne ustaje prorok

Sljedeća diskriminacija koja se ovdje spominje je ona vezana uz kraj iz kojega netko dolazi. I ona je sveprisutna i bolna. Ljudi trpaju druge ljude u ladice i etiketiraju ih samo zbog kraja u kojemu su rođeni ili zbog mjesta iz kojega dolaze.

Da nisi i ti

Konačno, četvrti način diskriminacije koji se ovdje spominje je etiketiranje neistomišljenika. Nikodem, samo zato jer se usudio izreći vlastito mišljenje, biva žigosan kao sumnjivac i protivnik.

I to nas podsjeća na medijsko proganjanje ljudi u Hrvatskoj koji misle svojom glavom i koji se usude naglas izgovoriti istinu.

Nikola Kuzmičić

Biblijsko razmišljanje uz drugu nedjelju kroz godinu

Nakon što je prvo Gospodinovo pojavljivanje u javnosti kojim će započeti svoje djelovanje bilo krštenje na Jordanu, sveti Ivan Evanđelist nam u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje i prvo Gospodinovo znamenje među svojim učenicima, a to je čudo pretvaranja vode u vino u Kani Galilejskoj. Evanđelist izričito veli kako je to bilo prvo znamenje i kako je time objavio svoju slavu, te kako su apostoli povjerovali u njega i njegovo božansko poslanje. Vrlo je znakovito što se ovo prvo čudo dogodilo na jednoj svadbi kojoj je Gospodin nazočio zajedno sa svojom Majkom i učenicima. Sigurno je i Gospodin držao važnim događaj kojim je dvoje mladih ljudi stupalo u novi životni odnos, te ga je svojom prisutnošću zaštitio i posvetio. A da bi ih sačuvao u zajedništvu, te da bi nagovijestio kako im želi pomoći u svim nevoljama, učinio je svoje prvo čudo, a da toga oni, kako čitamo u opisu, u prvi mah nisu bili ni svjesni. No više od čuda bila je znakovita i ljekovita njegova prisutnost kojom je posvetio bračnu zajednicu i bračni život.

Jednako je znakovit i treba biti ljekovit i nama danas kad je na ispitu zdrav razum, u vremenima kad se ljudska pamet povija pred nasiljem vlastodržaca i njihovih bolesnih odluka. Gospodinova prisutnost na vjenčanju svjedoči nam o vrijednostima braka koje i nama, zahvaljujući njegovu nauku, postaju mjerodavne, te nam postaje putokaz u ovom mračnim vremenima čovječanstva i našega društva koje nevjerojatno oštro osporava njihovu vrijednost i jedincatost. Jer tko bi ikad mogao zamisliti da će ljudski razum tako pomrčati svodeći na istu razinu bračni život i istospolne odnose. Tko bi mogao pomisliti da će ijedan razborit i pametan čovjek ustvrditi kako je spolnost lišena ćudoredne vrijednosti, te nam tako na ljestvici vrijednosti izjednačiti bračni čin sa samozadovoljavanjem, prostitucijom i kojekakvim drugim grešnim i nastranim općenjem. No to što se nije moglo ni u snu zamisliti, naša je životna svakodnevnica, pogotovo što je moćnici žele silom zakona uspostaviti kao jedinu istinu o čovjeku i odgoju. Svjedoci smo posvemašnje nemoći ljudskog uma pred grijehom i zlom u trenutku kad se udalji od Boga živoga, te pokušava ići putem svoje samodostatnosti i lažnih bogova. Svjedoci smo slabosti ljudskog uma koji prihvaća takve neistine o čovjeku dopuštajući njihovo ozakonjivanje.

No sreća da je Bog došao među nas ljude učvrstiti nas u onome što je istinski vrijedno, e čemu nam zorno svjedoči njegova prisutnost na svadbi u Kani Galilejskoj. Sudjelujući na svadbi Gospodin nas je podsjetio na božanske korijene braka, što je jasno isticao u svome uobičajenom nauku, a zapisaše nam apostoli. On nas je naučio onome što je bilo od početka, što je od iskona volja Božja za muškarca i ženu, to jest za ljudski rod. Došavši među nas objavio nam je tako jasni i uzvišeni Božji plan ljubavi za muškarca i ženu, sukladan ljudskoj naravi, jer bez njega ne bi bilo života na zemlji. Zato je nevjerojatno do čega sebe ljudi dovode kad odbacuju taj naravno plan, a hvataju se grešnih planova proizišlih iz mahnitosti grijeha, strasti i požude. Čudna je ljudska maloumnost kad radi protiv sebe i ne smatra brak muškarca i žene naravnim, a nema nijednog čovjeka koji nije došao na svijet bez dara života koji je Bog ostavio muškarcu i ženi da ga zajedno prenose.

Danas kad se zatamnio naš pogled i kad su se iskrivila poimanja, vrijeme je da poput apostola otkrijemo Gospodinovu slavu po čudu pretvaranja vode u vino u Kani Galilejskoj, te je trenutak da povjerujemo u njega kao jedinog Učitelja pravih vrijednosti. Na to nas potiče onaj savjet koji je Marija dala poslužiteljima: Što god vam rekne, učinite! Učinimo i sami što god nam rekne, jer on će nam reći samo istinu Božju o nama ljudima. On će nas poučiti svemu što je dobro, jer on je i došao poradi nas i našega dobra. Budimo odgovorni prema samima sebi, a to smo u najvećoj mjeri onda kad slušamo njegov glas. Zato čuvajmo dobro vino, to jest čuvajmo svoj život sa svim njegovim darovima i energijama, od kojih je najuzvišenija Božja milost. Jer nas je Bog stvorio za spasenje i život vječni, a ne da se potrošimo uzalud u zemaljskoj ispraznosti.

Trudimo se ispuniti vlastiti život njegovim obiljem, kako bismo i sami mogli zahvatiti iz obilja svoje vjere i ljubavi, te dati onima koji su žedni života jer su grijesima razbili posude svoga bića u koje su trebali primiti Boga života. Dopustimo Gospodinu da nas obasja svojom slavom kao i apostole, kako bismo ozbiljno u njega povjerovali, te navijestili svijetu ovu veliku radost od koje se jedino može živjeti, te naposljetku prispjeli na gozbu i svadbu života vječnoga kojoj je ova naša zemaljska radost samo predokus i nagovještaj.

dr. don Ivan Bodrožić

Osamnaestogodišnji Josip Radošević ili kako ga prijatelji od malena zovu – Zujo, jer na utakmici može trčati dvostruko više od drugih, odbio je otići u Parmu iako je Hajduk već bio prihvatio milijunsku ponudu. Odbio je, ustvari, stotine tisuća eura koji su mu trebali sletjeti u džep, ostavio je Hajduk bez milijuna… i nastala je strka. Novinari nagađaju zašto je to učinio. Jedni misle da je nanjušio neku veću lovu u Napoliju, koji se također zanima za njega, drugi misle da se prepao prilike, treći misle da je Zujo stvarno prozujao…

Tako, na primjer, jedan od njegovih suigrača, Ivan Vuković, smatra da je odbijanje ponude zaista začuđujuće. „Za mene je to nerealno“, kaže Vuković, „moram biti iskren, pješke bih išao u Parmu da imam takvu ponudu.“
A kapetan Hajduka Mario Maloča kaže: „Koliko znam, novci mu nisu najbitniji, a što je presudilo sam će jednom ispričati. Možda ima neke druge opcije za koje mi ne znamo.“
No Josipov brat Antonio Radošević, inače igrač drugoligaša Dugopolja, je istaknuo kako razlozi nipošto nisu financijski: „Ima tu i drugih klubova koji pokazuju interes za Josipa. Ma nisu sporne financije, pa Josip u Hajduku zarađuje 6 500 kuna mjesečno, mi nismo takva obitelj. Josip se jednostavno ne vidi u Parmi, ima druge planove.“

No na novinarsko inzistiranje: „Pa kakva ste vi to obitelj?“ Zujin brat odgovara: “Josip uz Božju pomoć donosi svoje odluke. Gdje vidi da ga Bog želi staviti tamo će otići.“
A Josipov suigrač Franko Andrijašević, očito zabrinut za prijatelja zbog propuštanja takve ‘prilike’, kaže: „Pitao sam Zuju prije dva dana: ‘Pa što će biti s tobom!’ a on mi je odgovorio: ‘Što Bog da!’“

Gotovo da i nije potrebno komentirati sve ovo, samo po sebi je jasno. Živimo u svijetu u kojem je novac – bog, sveti jarac. Onaj tko se ne pokloni svetome jarcu, izaziva čuđenje i podsmijeh. Kao da više ne postoji ni jedna druga vrijednost: ljubav prema klubu, na primjer, ili ljubav prema rodnome gradu, prema domovini, barem nekakva tradicija, ili možda zdravi ponos – bilo što. Ne, ništa, samo sveti jarac i gotovo. Takav je danas svijet.

Nogometaši redovito izjavljuju, kad zgrabe jednu od ovakvih ‘prilika’, da su osigurali egzistenciju. Po logici stvari proizlazi da je Josip Radošević ugrozio svoju egzistenciju. No jesu li novci jedini čimbenik u osiguravanju egzistencije? Što ako ti se teško razboli netko od bližnjih, što ako ti se razori brak, ako ti vlastito dijete postane propalica, što ako te žena vara, što ako te izdaju prijatelji ili ako više ne možeš uopće razlučiti tko je tvoj prijatelj, a tko je prijatelji samo tvoga novca i slave…? Život je slojevit i zahtjevan i koliko god novci bili bitan dio života, nipošto nisu najvažniji. Sreću ne možeš kupiti novcem, iako mnogi misle i ponašaju se upravo suprotno. Tko ima novce, ne treba mu Bog, a tko nema novaca, tješi se Bogom, misle neki. Takvima onda novac postane bog, a da to možda i ne znaju.

Kaže Isus: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prijanjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“

Eto, sad razumjete i naslov teksta. Josip Radošević je piknuo svetoga jarca u oko i uzburkao mnoge koji se tom svetom jarcu klanjaju, a da možda nisu toga ni svjesni.

Bravo Zujo, svako ti dobro želim i Božji blagoslov. Otišao ili ne otišao u Parmu, ‘uspio’ ili ‘ne uspio’ kao nogometaš, ti si već uspio i osigurao si egzistenciju – jer jedini uspjeh i jedina sigurnost i jedina egzistencija su u Bogu.

Petar Nodilo SJ

Ugledni i poznati stručnjak za humanitarno pravo Jean-Dominique Bunel istupio je u dnevnom listu Le Figaro i suprotstavio se legalizaciji braka za homoseksualne osobe i mogućnosti da gay parovi usvajaju djecu, te progovorio o djetinjstvu koje je opisao kao „teško” i obilježeno „nedostatkom oca”

Jean-Dominique Bunel ugledni je francuski doktor prava, stručnjak za humanitarno pravo i zločine genocida, koji je bio aktivan u mnogim zemljama gdje su se događali krvavi sukobi – BiH, Iraku, Ruandi. Njegov nedavni istup u francuskom Le Figaru izazvao je veliku pozornost i publicitet, ali ovaj put Bunel nije pričao o svojim hrabrim humanitarnim aktivnostima u raznim ratovima, o čemu je nedavno napisao i autobiografsku knjigu. Ne, ovaj put se Bunel suprotstavio ideji francuske vlade da dopusti homoseksualnim parovima da usvajaju djecu. Bunel zna o čemu govori. Njega je odgojio lezbijski par, majka i njezina ljubavnica, i on tvrdi da i dan danas trpi negativne posljedice takvog odgoja zbog kojeg je, kaže, „patio”.

Bunel (66) jedna je od prvih poznatih osoba u Francuskoj koja je odlučila otvoreno progovoriti o odrastanju u gay zajednici. Bio je potaknut zakonskom inicijativom vlade predsjednika Francoisa Hollandea da legalizira istospolne brakove i homoseksualnim parovima dopusti usvajanje djece. Ideja je to kojoj se Bunel oštro suprotstavlja, pri čemu želi naglasiti kako u svemu tome ne želi kritizirati homoseksualne osobe koje uvažava i za koje kaže da im, naravno, treba osigurati prava koja im pripadaju. On sam, kaže, nije homofob i nikada nije imao homoseksualne osjećaje. Ali, jednostavno smatra da homoseksualne osobe ne mogu imati pravo na dijete, jer za to nema nikakvog utemeljenja.

- Nisam patio u djetinjstvu zbog tabua homoseksualnosti, nego zbog ideje homoroditeljstva – naglasio je francuski pravnik.
Drama njegove obitelji započela je u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata kada je otac, nakon nekoliko godina braka, napustio dom. Razlog tome bio je preljub koji je počinila njegova supruga, Bunelova majka, i to s poznanicom s posla. Majka je ostala sama s troje djece, a njezina ljubavnica se doselila u njihov dom. Ova situacija, kaže Bunel, za njega je bila izvor patnje.

- Patio sam od nedostatka očinske figure i to svakodnevno. Bio mi je potreban neki muževan karakter i uzor koji bi bio protutežom odnosu koji je moja majka imala sa svojom ljubavnicom. Tog nedostatka bio sam svjestan od malih nogu. Odsustvo oca za mene je bilo bolno iskustvo, osjećao sam ga kao psihičku amputaciju – rekao je Bunel u svojoj ispovijesti, dodajući kako je patio i zbog „indiferentnosti odraslih prema njegovim traumama”.

Kada je novinar njegovu situaciju usporedio sa situacijom u kojoj odrastaju djeca rastavljenih roditelja, Bunel je odgovorio da razvod ne lišava nužno dijete oba roditelja:

- Štoviše, razvod ne zamjenjuje oca s drugom ženom, s čime se uvodi još veća emocionalna nestabilnost za dijete u takvoj situaciji. Svi psihijatri trebali bi shvatiti da dijete ne ovisi o ocu na isti način na koji ovisi o majci, te da je idealna situacija za dijete da se roditelji nadopunjuju u odgoju na komplementaran način.

Prirodu odnosa između svoje majke i njezine ljubavnice nije shvatio sve dok nije došao u adolescentske godine. Kada je shvatio o čemu je riječ, to ga je jako potreslo. Prema dvije žene s kojima je odrastao osjećao je samo ljubav i poštovanje, kao i danas. Ali, unatoč tome osjeća potrebu ponuditi svoje svjedočanstvo o tome kako je odrastati sa „dvije mame” i kakve to traume sa sobom donosi. Cijeli svoj pubertet i adolescenciju tražio je zamjenu za očinsku figuru u jakim muškarcima oko sebe i to su odnosi koji su bili posesivni i nezdravi. Zapravo, cijeli njegov život, kaže, bio je obilježen činjenicom da ga je odgojio lezbijski par i onom čežnjom za ocem s kojom je morao odrastati.

- Ono što nudim ovdje jest individualno svjedočanstvo. Ono možda nema takvu težinu kao neko istraživanje. Ali, koliko znam, niti jedno ozbiljno istraživanje o ovoj temi nije niti provedeno. Jasno mi je da puno ljudi koje su odgojili gay parovi ne mogu o tome progovoriti otvoreno, lakše im je šutjeti o toj traumi – tvrdi Bunel.

On je ipak o toj temi odlučio progovoriti jer ga je prijedlog Hollandeove vlade uznemirio. Za njega kao pravnika nema nikakve dileme. Legalizacija istospolnih brakova i mogućnost da homoseksualni parovi usvajaju djecu, koja se s time otvara, negacija je univerzalnog prava djeteta da ga odgoje majka i otac.

- U ime borbe protiv nejednakosti i diskriminacije djeci osporavamo to sveto, tisućama godina staro pravo. Dakle, dva prava su u sukobu – ono homoseksualnih osoba na dijete i pravo djeteta na majku i oca. Međunarodne konvencije o pravima djeteta tu ne ostavljaju nikakvih dvojbi. Kako se kaže u tim konvencijama, vlade moraju prvenstveno voditi računa o interesima djeteta. A ovdje je jasno koji su to interesi – objasnio je francuski pravnik i na kraju poručio:

- Da su dvije žene koje su me odgojile bile u legalnom braku kakav predviđa novi zakon, podnio bih tužbu pred francuskom državom i pred Europskim sudom za ljudska prava jer mi je uskraćeno moje temeljno pravo na majku i oca.

Kako su neki naveli u komentarima Bunelove ispovijesti koja je prodrmala Francusku, ova izjava na kraju zazvučala je kao dobar besplatan pravni savjet za protivnike Hollandeova zakona o legalizaciji istospolnih brakova.

Goran Andrijanić | Bitno.net