Papinsko geslo koje si je izabrao Ivan Pavao II. bilo je «Totus Tuus» – Sav Tvoj! Ove riječi su zapravo izražavale njegovo bezuvjetno predanje Blaženoj Djevici Mariji. I to geslo Papa duguje sv. Ljudevitu Montfortskom, koji ga u «Raspravi» donosi na cjelovit način: «Sav sam Tvoj, i sve moje pripada Tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji tvojoj Presvetoj Majci.»

Sveti Ljudevit Montfortski živio je i pastoralno djelovao kao svećenik u Francuskoj. On je propovjednik, pisac, asketa, skulptor i mistik. Vrsni teolog i zaljubljenik u Blaženu Djevicu Mariju. Ostat će u povijesti zapisan kao jedan od najveći pučkih misionara u Katoličkoj Crkvi koji je za vrijeme života propješačio nevjerojatnih 25 tisuća kilometara i održao nekoliko stotina misija.

Njegov kratak život često je označen nerazumijevanjem. Svoje stanje duše opisuje ovako: “Osjećam se kao lopta u igri. Još nije udarena s jedne strane, već je biju s druge krutim udarcima. Neka me kleveću, neka mi se izruguju, neka ruše moj dobar glas. Ovo je posluga i nužna pratnja što je božanska Mudrost šalje u kuću u kojoj hoće da se nastani“.

Montfortovo geslo života bilo je BOG SAM. To svoje opredjeljenje ovako je opjevao: „Samo Bog je moja nježnost, samo Bog je moj oslonac, samo Bog je moja ljubav, moj život i moje bogatstvo.»

Unatoč poteškoćama koje prolazi, Montfort osjeća veliku utjehu Majke Božje. To je opisao i jednoj svojoj pjesmi: „Ova dobra Majka i Učiteljica posvuda me snažno pomaže, i kada zbog slabosti padnem ona me odmah podiže. Evo, kazujem vam čudesnu spoznaju – ja nosim Mariju u sebi – urezanu crtama slave – ali u tami vjere.“

Montfort je imao i posebnu milost da vidi prisutnost Isusovu u osobama siromaha i bijednika. Oni su ga prozvali »dobri otac Montfort».

Jednoga dana noseći siromaha na leđima, dođe do jedne kuće i počne glasno vikati: „Otvorite vrata Isusu Kristu“.

U svome srcu nosi stalnu želju za naviještanjem radosne vijesti: „Dao bih rado i svoj vlastiti život, samo kada bih mogao spasiti barem jednu dušu.“

Sveti Ljudevit umro je za vrijeme svojih posljednjih pučkih misija. Njegova zadnja propovijed bila je o slatkoći i ljepoti Isusa Krista. Kada je njegov biskup čuo za njegovu iznenadnu smrt, uzviknuo je: „Izgubio sam najboljeg svećenika u biskupiji.“

Na njegovu grobu nalazi se epitaf na kojem piše:

„Prolazniče što vidiš? Ugašenu baklju, čovjeka koji je sagorio u vatri ljubavi, koji bijaše sve svima. Ako pitaš za njegov život, nijedan nije bio tako čist, ako pitaš za njegovu pokoru, nijedna ne bijaše stroža, za gorljivost, ne bijaše je veće, za pobožnost prema Mariji, nitko nije od njega više sličio sv. Bernardu. Kristov svećenik, u svom životu je ižaravao Krista, posvuda je riječju propovijedao Krista, neumoran, nije počinuo do li u grobu. Bio je otac siromaha, zaštitnik udovica, pomiritelj grešnika. Njegova slava nalikovala je njegovu životu. Kako je živio, tako je i umro. Zreo za Boga, otišao je u raj. Umro u godini Gospodnjoj 1716., u dobi od 43. godine.»

Karizma i duhovnost monfortanaca

Sveti Ljudevit Marija Grignion Montfortski utemeljitelj je i duhovni otac misionara monfortanaca. Članovi “Družbe Marijine” mogu biti braća i svećenici, koji su primili od Crkve jednu posebnu duhovnost i karizmu.

Pod karizmom monfortanaca podrazumijevamo jedan poseban dar koji je Montfort primio od Boga i kojega je prije svega on sam živio a potom priopćio svojim učenicima i nasljedovateljima.

Montfort, koji je od pape Klementa XI. dobio naziv “apostolski misionar”, želio je misionare-propovjednike, koji će nastaviti Isusovo poslanje koje je on povjerio apostolima.

U “Pravilu svećenika misionara družbe Marijine” on piše: “Ovi svećenici treba da budu od Boga pozvani da obavljaju misije poput siromašnih Apostola”; “Cilj misija je obnova kršćanskog duha među kršćanima”.

Kao što se vidi iz Montfortovih izvornih tekstova, karizma misionara monfortanaca je prije svega evangelizacija, koja ima za svrhu dovesti svaku osobu do sjedinjenja s Isusom Kristom. To se sjedinjenje ostvaruje putem obnove svijesti o važnosti krsnih zavjeta, te putem prave pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.
Monfortanci dakle pripadaju institutu apostolskog života, s naglašenom marijanskom karakteristikom.

Monfortanska duhovnost je prije svega put traženja i suobličenja Isusu Kristu:

Sv. Ljudevit Monfortski bio je svećenik mističnog iskustva koji je žarko tražio i želio prisutnost Boga živoga u svome životu:
“Obuzela me je velika želja da te posjedujem i da te tražim na sve strane…“

U jednoj svojoj pjesmi ovako izražava svoje žarko traženje Isusa:
„Dođi, o Mudrosti, jedan siromah te traži. Zašto toliko produljuješ moje mučeništvo? Tražim te dan i noć. Otvori, moja ljubavi, kucam na tvoja vrata. O ne, nije to stranac nego srce koje ljubav nosi i koje nema druge do li tvoje kuće za počinak. Ako me ne želiš, dopusti barem date tražim. Ostavi me uvijek u čežnji traženja“.

Slijediti Boga, za njega znači pristati na evanđeoski rizik:
„Ako se ništa ne riskira za Boga, ništa se ne će velikoga učiniti za njega.“

On nazivlje Isusa Krista Vječna, Utjelovljena i Raspeta Mudrost, koja svoju ljubav prema čovjeku pokazuje na poseban način u otajstvu Utjelovljenja, koje je za Montforta “najuzvišenije jer sadrži u jezgri sva druga otajstva”; i u otajstvu trpljenja i smrti na Križu:
“Evo po mom mišljenju najveće otajstvo Vječne Mudrosti: to je Križ“; “Vječna Mudrost tako se sjedinila i pritjelovila križu, da se s pravom može reći da je Mudrost Križ i da je Križ Mudrost“; Nikada nećeš naći Križa bez Isusa, ali ni Isusa bez Križa“.

Svoja pisma često bi započinjao usklikom: „Živio Isus, živio njegov Križ“. A jednom prilikom je izjavio: «Nikad nisam postigao toliko obraćenja, koliko nakon najoštrijih i najnepravednijih zabrana i križeva.»

Za Montforta postoje 4 bitna sredstva kako bismo se sjedinili Isusom, a to su: žarka želja, sveopće mrtvljenje, neprekidna molitva i nježna pobožnost prema Majci Božjoj.

Najsavršenije sredstvo ili put kojim se postiže sjedinjenje sa Božanskom Mudrošću jest nježna i istinska pobožnost prema Presvetoj Djevici :

“Od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije”;
“Tko želi imati Isusa, mora imati Mariju“;
“Zato što budeš više gledao Mariju u svojim molitvama, djelima i patnjama… vjeruj mi naći ćeš Isusa Krista koji je uvijek s Marijom velik, silan, djelotvoran i neshvatljiv”;
“Marijina je najveća težnja da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj Majci«.

Osvijetliti lik i ulogu Majke Božje u povijesti spasenja, te u kršćanskoj duhovnosti, jedan je od specifičnih poslanja misionara monfortanaca!

Monfortanska duhovnost je dakle kristocentrično – marijanska, a njezina najbitnija karakteristika je “Osobna posveta Isusu Kristu po Marijinim rukama”:

“Bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti je ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje i sjedinjuje. A pošto je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posječena i Isusu Kristu. Eto zato savršeno i potpuno posvećenje Isusu nije ništa drugo nego savršeno i potpuno posvećenje sama sebe Presvetoj Djevici; ili drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju“

Radi se zapravo o svetom ropstvu ljubavi Isusu u Mariju. Posveta Isusu po Mariji može se izgovoriti na sažet način koji glasi ovako:
“Totus Tuus. Sav sam Tvoj, i sve moje je Tvoje, ljubezni moj Isuse, po Mariji tvojoj presvetoj Majci.“

Posveta ili povjera koju Montfort uči je put obnove i sazrijevanja krsnog posvećenja po Mariji, nasljeđujući njezine kreposti kako bi postajali sve više otvoreni djelovanju Duha Svetoga u nama :

“Zato, što god više nalazi Mariju, svoju milu i nerazdruživu Zaručnicu, u kojoj duši, to postaje djelotvorniji i moćniji da u toj duši proizvede Isusa Krista, a tu dušu u Isusu Kristu. O otajstva milosti, nepoznata i najučenijima i najduhovnijima među kršćanima.”

Ako bismo željeli sažeti sve ovo što smo rekli u vezi karizme i duhovnosti , poslanje misionara monfortanaca ima četiri izraza, a to su:
1. Evangelizacija; 2. Marija; 3. Promjena mjesta boravka; 4. Rad u zajedništvu.

“Rasprava o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji”

Montfort je napisao nekoliko pisanih djela. «Rasprava o pravoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji» je njegovo najvažnije djelo napisano 1712. godine. Kako on sam kaže: »Uzeo sam pero u ruku da stavim na papir ono što sam s uspjehom učio javno i privatno u svojim misijama, kroz dugo godina.»

Po proročkoj riječi samoga sveca, rukopis je bio sakriven zbog francuske revolucije «u tami jednoga kovčega», i nakon toga zaboravljen i ponovno otkriven godine 1849. Od tada je postala marijansko djelo koje je doživjelo više od tristotine izdanja, na tridesetak jezika.

Prvi hrvatski prijevod uredio je nadbiskup dr. Josip Stadler godine 1894. U uvodu nadbiskup kaže: «Čitaj često ove istine, pogotovo prigodom Marijinih blagdana, i nemoj misliti da će ti postati dosadne. Vjeruj mi, što je više budeš čitao postat će ti to draže. Nećeš lako ostaviti iz ruke ovu malu knjižicu.»

Papa Ivan Pavao II. i “Rasprava o pravoj pobožnosti”

U vrijeme kada je još vršio kardinalsku dužnost u Poljskoj, povodom posjete svetištu Jasne Gore godine 1968., Papa je povjerio jednoj grupi vjernika sljedeće: «Iz te knjige naučio sam što to znači prava pobožnost prema Majci Božjoj.»

Godine 1979 poljski biskupi su izričito rekli: “To je najdraža knjiga Svetoga Oca Pape, od koje se on ne rastaje već mnogo godina.”

Sam Papa je osobno posvjedočio u jednom razgovoru veliki utjecaj Monfortove duhovnost na svoj duhovni rast:

«Čitanje ove knjižice za mene je predstavljao jedan odlučujući preokret u mome životu. Rekoh preokret iako se radilo o jednom dugom nutarnjem putu koji se podudarao s potajnom pripremom za svećeništvo. Upravo tada mi dođe u ruke “Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici”, jedna od onih knjiga koju nije dovoljno jedanput čitati. Sjećam se da sam dugo vremena nosio tu knjižicu i u tvornicu sode gdje sam radio, tako da su se njene lijepe korice uprljale vapnom. Čitao sam uvijek iznova njene odlomke jedan za drugim…”. 1[1]

U vezi uprljanih korica Monfortove knjige koju je Papa kao mladi radnik brižno nosio sa sobom, glasoviti francuski teolog, R. Laurentin, je izjavio: “Knjiga Rasprave o Pravoj pobožnosti se uprljala, ali srce mladog Karla se prosvijetlilo.”

U marijanskoj enciklici «Majka Otkupiteljeva» (1987), Papa piše o važnosti Monfortove duhovnosti za čitavu Katoličku Crkvu govoreći: «Među tolikim svjedocima i učiteljima marijanske duhovnosti rado podsjećam i na lik sv. Ljudevita Montfortskog koji je kršćanima ponudio posvetu Kristu po Marijinim rukama kao uspješno sredstvo da kršćanin može vjerno zaživjeti svoje Krsne zavjete. Ističem sa zadovoljstvom činjenicu kako i u našim danima ima dosta novih očitovanja ove duhovnosti i pobožnosti»2[2].

Povodom 50. godišnjice svojeg svećeništva, u knjizi «Dar i Otajstvo», Papa se ponovno vraća na ulogu «Rasprave o pravoj pobožnosti» govoreći:

«U toj knjizi pronašao sam odgovor na moje sumnje. Da, Marija nas približuje Kristu, vodi nas k Njemu, pod uvjetom da se njezino otajstvo živi u otajstvu Krista. Rasprava od sv. Montforta može malo uznemiriti zbog svojeg prenaglašenog i baroknog stila, no bit se teoloških istina koje su u njoj sadržane ne mogu osporavati. Pisac je vrhunski teolog!»3[3].

Papinsko geslo koje si je izabrao Ivan Pavao II. jest «Totus Tuus» – Sav Tvoj ! U apostolskom pismu o Krunici, govori o teološkoj i duhovnoj utemeljenosti tog njegova gesla. Ove riječi su zapravo izražavale njegovo bezuvjetno predanje Blaženoj Djevici Mariji. I to geslo Papa duguje sv. Ljudevitu Montfortskom, koji ga u «Raspravi» donosi na cjelovit način: «Sav sam Tvoj, i sve moje pripada Tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji tvojoj Presvetoj Majci.» Njegov osobni tajnik je posvjedočio da su upravo te bile jedne od njegovih zadnjih riječi prije odlaska u Očev dom.

www.monfortanci.com/Bitno.net

—————————-

[1] ANDRE FROSSARD, Ne bojte se. Intervju s Papom Ivanom Pavlom II, Milano 1983
2[2] Enciklika «Redemptoris Mater», br.48
3[3] PAPA IVAN PAVAO II, Dar i Otajstvo, KS, Zagreb 1996, str. 3

The post Ljudevit Montfortski, svetac miljenik pape Ivana Pavla II. appeared first on Bitno.net.

Prenosimo propovijed pape Franje izrečenu na jučerašnjoj kanonizaciji Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.

U središtu ove nedjelje kojom se zaključuje Uskrsna osmina, a koju je sveti Ivan Pavao II. naslovio Nedjeljom Božjega milosrđa, nalaze se slavne rane uskrslog Isusa. On ih je već pokazao kod prvog ukazanja Apostolima, iste večeri, dan po suboti; na dan Uskrsnuća. No, te večeri, kao što smo čuli, nije bilo Tome; a kad mu ostali rekoše da su vidjeli Gospodina, on odgovori da neće povjerovati ako ne vidi i ne dodirne te rane. Nakon osam dana, Isus se opet pojavi u cenakulu, među učenicima, a bijaše ondje i Toma; obrati mu se i pozva ga da mu dotakne rane. I tada je taj čovjek, iskren i sklon osobnom provjeravanju, kleknuo pred Isusa i rekao: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28).

Isusove su rane za vjeru skandal, ali su i njezin dokaz. Stoga, rane uskrsnulog Isusa ne nestaju, nego ostaju kao trajni znak Božje ljubavi prema nama i neophodne su za vjeru u Boga – ne u smislu Božje opstojnosti – nego da je Bog ljubav, milosrđe i vjernost. Sveti Petar, Izaijinim riječima, piše kršćanima: “Njegove vas rane iscijeliše” (1 Pt 2,24; usp. Iz 53,5).

Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. imali su hrabrosti gledati Isusove rane, doticati njegove ranjene ruke i proboden bok. Nisu se stidjeli Kristova tijela; nisu se Njime sablaznili, Njegovim križem; nisu se sramili bratova tijela (usp. Iz 58,7), jer su u svakoj osobi koja trpi, vidjeli Isusa. Bila su to dva hrabra čovjeka, otvorena Duhu Svetomu, i Crkvi su i svijetu dali svjedočanstvo Božje dobrote i njegova milosrđa.

Bili su svećenici, biskupi i pape dvadesetog stoljeća. Upoznali su njegove tragedije, ali one ih nisu nadvladale. Jači je u njima bio Bog; jača je bila vjera u Isusa Krista, Otkupitelja čovjeka i Gospodara povijesti; jače je u njima bilo Božje milosrđe koje se očituje u Njegovim ranama; jača je bila Marijina majčinska blizina.

U njima, koji su kontemplirali Kristove rane i svjedočili Njegovo milosrđe, prebivala je “živa nada”, zajedno s “neizrecivom i proslavljenom radošću” (1 Pt 1,3.8); nada i radost koju uskrsli Krist daje svojim učenicima, a koje im nitko ne može oduzeti; uskrsna nada i radost, koje su prošle kroz kušnju ogoljenja, samoodreknuća, krajnje blizine grešnicima, do mučne gorčine toga kaleža. To su nada i radost koje su dvojica svetih Papa primili na dar od uskrslog Gospodina, i koje su obilno darovali Božjemu narodu, zbog čega su primili vječno priznanje.
Ovom radošću i ovom nadom disala je prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu, o kojoj govore Djela apostolska (usp. 2,42-47), kao što smo čuli u Drugome čitanju. To je zajednica u kojoj se živi bit Evanđelja, tj. ljubav i milosrđe, u jednostavnosti i bratstvu. 

To je slika Crkve koju je Drugi vatikanski koncil imao pred očima. Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. surađivali su s Duhom Svetim, kako bi Crkvu vratili u prvotno stanje i uskladili ju s njezinom izvornom fizionomijom, onom koju su joj davali Sveti tijekom stoljeća. Nemojmo zaboraviti da upravo zahvaljujući njima Crkva ide naprijed i raste. Prigodom sazivanja Koncila, sveti Ivan XXIII. pokazao je posebnu poslušnost Duhu Svetom, dao se je voditi i bio je pastir Crkve, vođa vođen Duhom. U tom je bilo njegovo veliko služenje Crkvi; stoga ga rado zamišljam kao Papu poslušnosti Duhu Svetom.

U tom služenju Božjemu Narodu, sveti Ivan Pavao II. bio je Papa obitelji. Tako je, naime, jednom prilikom i sam rekao, da bi želio biti zapamćen kao Papa obitelji. Rado to ističem u vrijeme sinodalnih promišljanja o obitelji i s obiteljima; koje on s Neba zacijelo prati i podržava. 

Neka obojica svetih pastira Božjega naroda posreduju za Crkvu kako bi, tijekom dvogodišnjega sinodalnog hoda, bila poslušna Duhu Svetom u pastoralnom služenju obitelji. Neka nas obojica pouče da se ne sablaznimo Kristovim ranama, da uronimo u misterij Božjega milosrđa, koje se uvijek nada, uvijek prašta, jer uvijek ljubi.

(IKA/Bitno.net)

The post Upoznali su tragedije XX. stoljeća, ali ih nisu nadvladale – jači je u njima bio Bog appeared first on Bitno.net.

Kao jedan od 150 kardinala diljem svijeta koji su sudjelovali na kanonizaciji, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u izjavi za medije podijelio je svoje dojmove s jučerašnje svečanosti

Foto: IKA

- Radi se o jednom zaista velikom danu, ne samo za Katoličku Crkvu, već i za čitav svijet – kazao je kardinal, te istaknuo da su okupljeni vjernici danas “manifestirali kako je čovjeku potrebno nešto više – ono što dolazi od Boga”.

Čovjek današnjice, smatra kardinal, traži uporišne točke i vidi da ih mora tražiti tamo odakle one dolaze, tamo gdje se otvaraju šire perspektive, a to je vjera.

Osvrnuo se i na Papinu propovijed u kojoj je Sveti Otac naglasio otvorenost pape Ivana XXIII. djelovanju Duha Svetoga, ali i činjenicu da je papa Ivan Pavao II. predstavljen kao “papa obitelji”.

- Upravo je to poseban znak u ovome vremenu. Potrebno je dati važnost obitelji. Ona je ta koja obećava budućnost čovječanstva – zaključio je kardinal Bozanić, a prenosi Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Kardinal Bozanić se ispred Papinske hrvatske crkve sv. Jeronima susreo i s hrvatskim hodočasnicima, među kojima su bili i članovi udruge Job.

IKA | Bitno.net

The post ‘Ovo je veliki dan za Crkvu i cijeli svijet’ appeared first on Bitno.net.

U 39. godini bila je trudna s četvrtim djetetom. Liječnici su joj za vrijeme trudnoće dijagnosticirali cistu na jajniku i predlagali joj da pobaci, kako bi je mogli operirati. Izjavila je: “Ako morate birati između moga i djetetova života, ne oklijevajte, izaberite dijete, inzistiram. Spasite ga.”

Ime Ivanka hrvatska je inačica njezina imena Gianna. Bila je deseto od trinaestero djece. Dva brata postala su svećenici: Enrico je redovnik kapucin (redovničko ime fra Alberto) i liječnik, misionar u Brazilu; a Giuseppe je svećenik i inženjer u biskupiji Bergamo u Italiji. Njena sestra Virginia bila je časna sestra kanizijanka, te je i ona kao liječnica djelovala u misijama u Indiji. Za vrijeme studija radila je sa siromašnim i starim ljudima. Završila je fakultet u Paviji, u Italiji i postala liječnica. Naknadno je specijalizirala pedijatriju i radila s majkama, bebama i starijim ljudima. Bila je aktivna vjernica i zaljubljenica u skijanje. Razmišljala je o tome da postane časna sestra, ali se ipak udala za ing. Pietra Mollu 1955. g. Rodila je troje djece: Pierluigija, Mariolinu i Lauru i nastavila liječničku karijeru. Redovito su u obitelji molili krunicu i čitali Bibliju.

U 39. godini bila je trudna s četvrtim djetetom. Liječnici su joj za vrijeme trudnoće dijagnosticirali cistu na jajniku i predlagali joj da pobaci, kako bi je mogli operirati. Izjavila je: “Ako morate birati između moga i djetetova života, ne oklijevajte, izaberite dijete, inzistiram. Spasite ga. ”

Suprug Pietro je cijelo vrijeme bio uz nju, tješio je i davao joj podršku. Ujutro 21. travnja 1962. rodila je zdravu djevojčicu Giannu Emanuelu. Liječnici su se borili za život njene majke Ivanke, ali je sedam dana nakon poroda, u neizrecivoj boli i nakon ponovljenih usklika “Isuse, ljubim Te, Isuse, ljubim Te”, preminula u bolnici u Monzi.

Njezin pogreb bio je prigoda duboke boli, vjere i molitve. Pokopana je na groblju u mjestu Maseru (4 km udaljeno od grada Magente). U nedjeljnom Angelusu od 23. rujna 1973. godine, opisao je papa Pavao VI. njezin akt kao “svjesno posvemašnje predanje” .

Brzo se proširio glas o njezinoj žrtvi iz ljubavi prema nerođenom djetetu i svetosti. Mnogi su hodočastili na njezin grob, a i brojna su svjedočanstva drugih žena koje su u teškim trenucima poroda ili trudnoće zazivale Ivanku da ih zagovara, i teškoće su čudesno prošle. Stoga je pokrenut postupak njezine kanonizacije. Proglašena je blaženom 24. travnja 1994. god. tijekom Međunarodne godine obitelji. Papa Ivan Pavao II. je 16. svibnja 2004. godine proglašava svetom, uz prisustvo njezinog tada 92-godišnjeg supruga i djece.

Ovu izuzetnu ženu opisuju kao sveticu naše svakodnevice, njezina poduka ima temeljno životno značenje za obitelj kao prvu zajednicu, gdje se upija ljubav, vjera, ćudoredne vrijednosti. Posljednje dijete, Gianna Emanuela, krenula je majčinim stopama i danas je također liječnica u Italiji, dok je Laura, drugorođena kćerka, ekonomistica, koja ujedno surađuje s katoličkom udrugom »Voglio vivere« kojoj je cilj promicanje poruka sv. Ivanke Berette Molla.

U župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka u Vrbovskom u Gorskom kotaru postavljena je i posvećena slika sv. Ivanke, a na kraju svečane mise otkrila ju je kćerka pokojne svetice, Laura Molla.

Spomendan joj je 28. travnja.

Sv.  Ivanka je prva liječnica koja je proglašena svetom i zaštitnica je trudnica, djece i promicatelja kulture života.

Molitva sv. Ivanki

Sveta Ivanka, uzorna majko i ženo, koja si žrtvovala svoj život da bi tvoje dijete moglo živjeti, čuj našu molitvu, danas kada toliki zaziru od života, kada nerođeni nemaju gotovo nikakva prava, kada mnogi zagovaraju pobačaj i ostale oblike nasilja nad životom. Molimo za trudnice u poteškoćama, molimo za nerođene u opasnostima pobačaja, za očuvanje obitelji i bračne ljubavi. Ti, koja si nam veliki primjer i ohrabrenje, pomozi da prihvatimo svoj križ i gledamo uvijek u Isusa, koji je Život i Ljubav. Neka nas nada vječne radosti, održi u činjenju dobra i izbjegavanju zla. Amen.

Pripremio: Francisko Pavljuk | Bitno.net

The post Upoznajmo majku sveticu: sveta Ivanka (Gianna) Beretta Molla appeared first on Bitno.net.

“Otok” (2006.) film je ruskog redatelja Pavela Lungina koji je izazvao veliku pozornost kada se pojavio. Priču o pravoslavnom monahu koji živi negdje na dalekom otoku i okajava smrtni grijeh ubojstva, a istodobno je obdaren raznim darovima Duha Svetog s kojima pomaže ljudima, redatelj Lungin opisao je kao “film o tome da Bog postoji”. Film dubokih kršćanskih poruka o grijehu i oprostu kritičari su proglasili remek-djelom. Prenosimo razgovor s Petrom Mamonovim, glumcem koji je igrao lik oca Anatolija. Razgovor je originalno objavljen na internetskoj stranici www.ostrov-film.ru

Petar Mamonov (1951.) ruski je glazbenik i glumac. Dugo je godina bio pjevač i gitarist popularnog rock benda Zvuki Mu. Nakon obraćenja, koje mu se dogodilo prilično kasno u životu, povukao se iz rodne Moskve i preselio na selo gdje i danas živi u osami. Svoj dom napušta samo radi glumačkog angažmana u kazalištu i na filmu, i tek povremenih glazbenih nastupa. Za ulogu oca Anatolija u filmu “Otok” dobio je nekoliko nagrada.

- Jeste li se premišljali prihvatiti ovu ulogu kada vam je ponuđena?

Da, dugo vremena. Za mene je sve jednostavno. Kasno sam otkrio vjeru, imao sam 45 godina. Prije toga sam lutao, trčao sam za raznim stvarima, puno sam pio itd. Osim toga, znate, kada imate neki talent, on zna čovjeka bacati na razne strane. A potom je kao grom iz vedra neba ušla vjera u moj život. Vjera je uvijek Božji dar. To ne ide tako da se napregnete, pa onda povjerujete. Na takav način ništa ne možete postići. Postepeno, počeo sam se mijenjati. I evo, već 11 godina živim u vjeri. I tako sam dobio tu ponudu. Pavel Semjonovič me je nazvao i rekao mi: “Piotr, bez tebe ne radim taj film. Apsolutno si mi potreban”. A ja sam mu rekao: “Paša, ne, ne…Kako to može biti…da glumim svetog starca?”. Tada mi je odgovorio: “Moraš povjerovati mojoj posrnuloj duši”.

Imam duhovnog oca, paroha u našem selu. Otišao sam do njega i rekao: “Evo o čemu je riječ. Nude mi ulogu svetog starca…Ti oče znaš kako sam živio i znaš da sam grešnik. Što da radim?”. A on mi je rekao: “Nemoj se premišljati. To je posao za tebe. Prihvati.”

- Neki tvrde kako je priča iz filma pomalo autobiografska.

Uvijek tako govore kada netko dobro odigra ulogu. Često kažu: Glumac je igrao samog sebe. Ali, što to znači? Molim vas, probajte odglumiti samoga sebe. Jednostavno, kako to ljudi danas vole reći – ušao sam u lik. Vjerujem u Boga, trudim se promijeniti svoj život. Saplićem se, padam, dižem se i ponovno padam, 1000 puta dnevno. Jer za mene nema drugog puta, zreo sam čovjek imam 55 godina. Nema za mene drugog načina osim ovoga, to znam s sigurnošću. Ne mogu reći: “Ma, ne ja sam to sebi umislio, to je sve maštarija. Nema Boga, idem živjeti po starom”. Potpuno mi je jasno da ne mogu to napraviti jer znam iz vlastitog iskustva da je Bog živ. Uvjerio sam se koliko mi pomaže. On me je spasio i darovao me obiljem dobroga.

- Jeste li sposobni distancirati se od filma i vlastitog rada i procijeniti što je dobro u njima, a što ne?

Naravno, jer sam umjetnik. Mitropolit Antonije (Andrej Borisovič Blum, pravoslavni svećenik i filozof, op. prev.) rekao je nešto zanimljivo o tome: ako neki umjetnik koji je vjernik krene skladati ili pisati ikonu, često mu se dogodi da stvori pogrešan efekt. Neka radi kako hoće i neka slijedi vlastitu intuiciju. Njegova vjera i Bog ostat će u njemu na ovaj ili onaj način.

To je za mene logična i jako važna stvar. I razumio sam to kada sam razmišljao o tome hoću li prihvatiti ovu ulogu. Gledajući s distance mogu vam reći da za mene premišljanja i dvojbe nekog umjetnika, redatelja, glumca ili glazbenika znače da je kompetentan i kvalitetan.

Čuo sam jednu zanimljivu priču o Vladimiru Visockom (čuveni ruski glazbenik i glumac, op. prev.). Iako je bio veliki majstor, svaki put kada bi izlazio na scenu bilo je kao prvi put, s skromnošću. To je za mene oznaka umjetničke snage. Ono što mi se sviđa u našem filmu, što me je oduševljavalo kada smo ga snimali i što me oduševljava sada jest da je taj film jako diskretan. Nema u njemu nikakve apsolutne sigurnosti, nikakvih uvjerenja da stvari izgledaju ovako, a ne drugačije. Vi znate, postoji ta iluzija po kojoj samo pravoslavlje donosi spasenje, a sve ostalo će nestati: katolici i drugi. Glupost. Tko je to izmislio? Vjeruješ? Odlično. Bog je za tebe ovakav? Izvrsno. Dosta, ne nameći to drugima. Taj tip skromnosti osjeti se u filmu.

Zadovoljan sam redateljem, kojeg već dugo poznajem. Radili smo zajedno na filmu Taxi Blues. Potom je on snimao filmove, kako se to kaže, “različitih žanrova”. Razumijete o čemu govorim? Zato sam tom filmu pristupao s velikim oprezom. Započeo sam sebi postavljat velike ciljeve, iz vlastite taštine. Bio sam sigurna da razumijem sve, a on ništa. Jedno od imena đavla jest “onaj koji dijeli”. Ako su ljudi podijeljeni mešu sobom i uvjereni da samo svaki od njih zna pravu istinu, onda čine loše jedan drugome. U ovom filmu nema takvih podjela. Možda postoji nesigurnost: “što smo stvorili?”, “kakav je rezultat?”. Ali nikakvo nametanje, svatko se može kretati kako hoće. Razumijete? Za umjetnika je važno izraziti vlastiti stav, ali i ostaviti nešto nedorečeno, nešto nedodirnuto. Ostaviti prostor gledatelju ili čitatelju da se sami razvijaju. Ako kažem sve, onda sam poput onih koji se smatraju “velikim mudracima”, sve sam ih apsolvirao, Bergman, Tarkovski, Godard, koji mi na silu nameću vlastito znanje. Što će mi to? Umjetnost treba postavljati pitanja.

- Po vašem mišljenju, film dobro odražava vrijeme u kojem živimo, ili više pripada nekom izmišljenom ciničnom svijetu?

Mislim da dobro odražava vrijeme u kojem živimo. Jer svijet nije takav kakvim ste ga opisali. Dat ću vam mali primjer. Pijanac ulazi u autobus i čovjeku se čini kako je nemoguće ostati u tom autobusu. Međutim, ostalih 40 ljudi mirno sjedi na svojim mjestima i ne obraća pažnju na njega. Takav je današnji svijet. Čini se nemogućim živjeti u njemu, ali ljudi se bude u sedam ujutro, idu na posao, daju jesti djeci. Sve rade mirno, polako, skriveni. Čak ih niti ne vidimo. Zbog toga se ljudi muče sa svojim životom. Zato imam želju pomoći im, dati im snagu, neku malenu uporišnu točku u životu, ne znam niti kako to izraziti. Ja sam njihov zastupnik, zastupnik djevojke koja cijeli dan na zimi od -30 stupnjeva pregledava karte. “Molim vas, karte”. I radi to za 5000 rubalja. Ja sam s takvim ljudima.

- Posljednje pitanje. Kada razmišljam o liku kojeg ste glumili čini mi se da je za čovjeka koji je počinio tako težak grijeh šansa za pokajanje jako mala. Život nam pokazuje da takvi ljudi iznova padaju. Čovjek kojeg progoni takav grijeh ne želi o njemu razmišljati ili pada još niže, ponovno ubija, krade…

Odgovorit ću jednim citatom. Sv. Efrem Sirijski rekao je u IV. stoljeću: “Crkva je zajednica grešnika koji neprestano trebaju obraćenje”. Eto što je Crkva. Svi naši grijesi zajedno u oceanu Božanskog milosrđa tek su obično zrno pijeska. Bog sve nas prima i svima nam oprašta: ubojicama i osobama koji su najviše u grijehu, samo ako se naše srce okrene prema Njemu. To se često događa u životu i oko nas. Nešto slično dogodilo se i meni, koji sada stojim pred Bogom. Otud moja sigurnost kada o tome govorim. Uradio sam puno gluposti u životu, ali potom se moje srce okrenulo prema Bogu. On mi je sve oprostio i zagrlio me. A ja, iznenađen i bespomoćan, jednostavno sam stao.

Bitno.net

S poljskog preveo Goran Andrijanić

The post Uloga monaha koji je ubio i traži oprost od Boga bila je baš za grešnika poput mene appeared first on Bitno.net.

Odlučili smo prenijeti dva govora sir Ken Robinsona na temu obrazovanja. Njegove govore na TED talks o obrazovanju, pogledalo je više od 30 milijuna ljudi. Čemu to?

I u Hrvatskoj, kao i u ostatku zapadnog svijeta, obrazovanje je vruća tema. Ljudi postaju masovno nezadovoljni obrazovnim sustavom koji se pokazuje nedoraslim postmodernom društvu i njegovm problemima. Škola kao da je izgubila smisao, djeca pokazuju sve manje interesa za školu, nakon završenog fakulteta više nema garancije zaposlenja, kratko rečeno, obrazovanje kao da je izgubilo svoju prvotnu svrhu.

Ken Robinson je vjerovatno najutjecajniji kritičar modernog obrazovanja. Nadahnuo je bezbrojne ljude da se zapitaju o vrijednosti i smislu današnjeg načina obrazovanja, njegovi govori potaknuli su mnoge vlade da započnu revizije svojih obrazovnih sustava, zahvaljujući govorima sir Ken Robinsona problem obrazovanja je postao jedan od najdiskutiranijih problema u svijetu. Školom i njenim sustavima nezadovoljni su i profesori i studenti, i učitelji i učenici.

Mislimo da ovi govori mogu otkriti neke nove mogućnosti i osvjetliti neke skrivene probleme i u obrazovnom sustavu naše zemlje.

The post [VIDEO] Sir Ken Robinson i revolucija u obrazovanju koja će promijeniti svijet! appeared first on Bitno.net.

Katarina Sijenska uz Tereziju Avilsku prva žena, proglašena naučiteljicom Crkve. Mnogi su ju smatrali mističarkom i sveticom, u koje je izvanredno naglašena ljubav prema Kristu i Crkvi. Činila je to u vrlo teškom razdoblju crkvene povijesti, u XIV. stoljeću, kad su pape stolovali u Avignonu te bili pod utjecajem francuskih kraljeva, što je rodilo mnogim neželjenim posljedicama.

Katarina je rođena kao blizanka s još jednom sestrom 25. ožujka 1347. u Sieni, u brojnoj obitelji, kao 25. dijete svojih roditelja. Otac Giacomo Benincasa bijaše ličilac, obitelj je dakle pripadala srednjem staležu. Katarinu je još kao malo dijete, upravo magično privlačila crkva i sve što se u njoj zbiva. Bog ju je već od najranije mladosti vodio izvanrednim putem pa je djevojčica već sa 6 ili 7 godina života imala na cesti svoj prvi zanos i neko viđenje, koje je zabilježio njen ispovijednik. Tada se Katarina tajno zavjetovala da se neće udavati.

Kad je Katarini bilo 15 godina zadesila ju je vrlo velika bol. Umrla joj je najdraža sestra Bonaventura. To ju je toliko potreslo da je odlučila prekinuti sa svijetom te se pridružiti dominikanskim trećoredicama, kojih je u Sieni bilo stotinjak. Majka se tome vrlo protivila jer joj je već bila našla pristala zaručnika. Katarina je međutim bila vrlo odlučna djevojka pa je svoju odluku o izboru zvanja provela u djelo, odrezala si je kosu kao znak svog zavjeta. Takvo je ponašanje imalo u Sieni i pravnu posljedicu. Bila je to oznaka samostanskih djevica. Njena je obitelj reagirala oštro. Izgubila je svoju sobu i morala je zamijeniti otpuštenu sluškinju. Sve je zbunila svojim prihvaćanjem poniženja bez mrmljanja. U izolaciji je našla traženu jasnoću, svoj put. Razumjela je da ako nije moguće u svakoj kući imati osobnu ćeliju u kojoj bi živjela kontemplacijski život – ipak može stvoriti taj prostor sabranosti i susreta s Isusom u svom srcu. Ovdje je bila njezina Betanija u kojoj se u prisnom i prijateljskom razgovoru susretala sa svojim Zaručnikom i Presvetom Marijom. Katarina pažljivo promatra Isusovo srce da se nauči živjeti u skladu s Božjim planovima.

Katarina nudi svima nama da izgradimo u sebi u dubokoj tajni ćeliju – mjesto susreta s Bogom. Tamo ćemo učiti spoznati Gospodina svemira i otkrivat ćemo sebe u Bogu. Tamo ćemo se čistiti iz naše sebičnosti, tamo ćemo naći mir i snagu – čak i ako nam je život zaronjen u oluji svijeta. To je osobno doživjela i to je smatrala nužno za sve. Ona je rekla svjedoku svog života Raymondu de Capoue: «Ovu ćeliju srca vi također trebate svagda nositi sa sobom. Dok smo u njoj, neprijatelj nam neće nauditi!»

Kasnije se izmirila s obitelji i pred njima je obnovila svoj zavjet. Otac joj je prvi dopustio da živi po savjesti. Odrekla se mesa a crveno stolno vino bi tako razrijedila da bi izgubilo miris i okus. Hranila se pretežito kruhom, povrćem i voćem. Na kraju tog teškog trogodišnjeg razdoblja događa se vjenčanje u vjeri: Isus govori Katarini: «Kćeri moja, misli o meni. Učini to a ja nikada neću prestati misliti o tebi.» Od tog trenutka Katarina ima jednu želju: još više sjediniti se sa Gospodinom u mislima, djelovati u slozi s njegovim željama, sviđati mu se što više. Na takav način živi u velikoj prisnosti s Isusom. Njen ispovijednik Raymond piše da mu je rekla: «Gospodin mi govori tako kako ja sada govorim Vama.» Katarinin je život u stalnoj prisutnosti svog Zaručnika kojega vidi i kojega susreće u svakom čovjeku: zar nije svaki čovjek otkupljen Isusovom Krvlju prolivenom na križu?

U 19. godini života Katarina je u mističnom zanosu doživjela svoje zaruke s Kristom postavši tako Njegova zaručnica. Ali, u jednom joj je viđenju Isus naložio da se posveti apostolatu i tako njezinu, prilično skrovitu, životu dođe kraj. Deset posljednjih godina života provest će na putovanjima. Borila se za politiku pomirenja među gradovima, pokrajinama i državama te za obnovu u Crkvi. Godine 1374. harala je po Italiji kuga i Katarina se dade na dvorbu jadnih bolesnika. Mnogima je svojom molitvom vratila natrag željeno zdravlje, a njezin je hrabri primjer potaknuo i druge ljude da pomažu bolesnicima. Posjećivala je i zatvorenike u zatvoru. Svima je ulijevala pouzdanje. Nastojala je izmiriti zavađene rođake i obitelji. Pridružila se pokorničkim sestrama sv. Domminika koje su se zvale ‘Mantellate’ po svom dugom crnom plaštu. Dana 1. travnja 1375. nalazila se u crkvi sv. Katarine u Pisi, pa primivši svetu pričest, zadobi pet rana na rukama, nogama i prsima.

Bila je pripadnica trećeg dominikanskog reda u koji su stupale udovice i zrele žene. Njihova zadaća bilo je služenje potrebama bližnjih. Katarina ima samo 18. godina kada prihvaća pokornički dominikanski habit. Oko nje postaje žarka zajednica. Ona će prirodno postati za mnoge duhovna majka. U ovjoj grupi su muškarci i žene. Muškarci organiziraju odnose sa svijetom – brinu se za materijalne stvari i oni su njezini tajnici a žene se brinu za Katarinu koja izgara živeći pokorničkim životom te posjećujući bolesnike i služeći gubavcima s takvom ljubavlju, radošću i poštovanjem kako bi služila samom Gospodinu.

Vršeći svoju misiju Katarina se sve češće hranila Kristovim Tijelom i Krvlju. To je bio izvanredan kontakt s Zaručnikom iz kojega ona crpi puninu sreće. Isus zna odgovoriti na njezinu ljubav: događa se da Hostija sama leti iz svećeničkih ruku u njezine usne…

Katarina, koja je upoznala tajnu Isusova Srca po rani u boku – želi ljubiti kao Isus. Ona je njegova slika. Isus joj rekao: «Pokazujući vam otvoren bok htio sam da vidite otajstvo mojega srca, da shvatite, da vas ljubim mnogo više nego to vidite u mojim privremenim patnjama. Kada su iz mog bola potekle krv i voda pokazao sam vam da ste primili krštenje: vodom, ipak po zaslugama krvi. Baš je zato iz rane potekla voda i krv. … Prihvaćajući vašu narav postao sam sličan vama. Zato se već ne zaustavljam da radim s vama na tome da budete meni što slični koliko najviše možete. Pokušavam obnoviti u vašim dušama, na putu u nebo, sve što se dogodilo u mome Tijelu.» Katarina veli da Bog stvarno želi nas cijepiti – kao u trs divlje loze – u svoju božansku narav. Kada se naša loza «prihvati» – plodovi su divni.

Katarina nije bila učena i nije znala pisati, a svoja je pisma diktirala trojici tajnika, brzo, jasno, bez odmora. Sačuvano je 380 diktiranih pisama. Pisma je slala moćnicima svoga vremena, ali i svojoj majci, zatim nesavjesnim političarima, opaticama, sestrama trećeg reda i ljudima svih staleža i poziva. To su strastvena, svrsishodna, neustrašiva pisma – savjest njezina vremena. Nije poučavala nego je zahtijevala. Bila je velika opominjateljica i savjetnica. Uronjena u zanosno viđenje služila se uobičajenim oblikom dijaloga između Boga i čovjeka. Pišući je zaboravljala na svoje bolove jer bila je prilično boležljiva.

Imala je i proročki dar. Njezina pisma će postati ne samo biserima talijanske književnosti, nego će prije svega promijeniti mnoga srca. «Molim vas – piše Petru Maconi – skidajte iz sebe navezanost na bilo koje stvorenje, na mene kao prvu – preobucite se u Božju ljubav!» Petar će postati generalnim ministrom reda kartuzijanaca i Crkva će ga proglasiti blaženim.

Svima se ipak nije sviđao njezin život. Pretpostavljali su da se ističe i da želi popularnost, da je licemjerna i histerična, a o njezinim ekstazama govoreno da je to «po đavlu». Oni koji su bili umjereni govorili su da nije razborita. Tako su ju u dvadeset sedmoj godini na Duhove 1374. godine pozvali pred inkvizicijski sud u Firenci. Nisu oni ipak našli nikakve hereze niti pogreške u njezinim pismima ili govorima. Nije se radilo samo o dokazivanju nevinosti Katarine, nego da pobijedi Krist.

Naime, njezin je radikalizam izazvao zavist, sumnjičenja i optužbe. Pozvali su je svjedočiti svoju pravovjernost i opravdati svoj način života. Saslušanje je pokazalo neosnovanost svih sumnjičenja. Svi su ostali pod jakim dojmom njezine osobe. Već samim pogledom uspijeva mnoge zbuniti te se stide svoga grješnog života i puni kajanja ispovijedaju grijehe. Isto tako djeluju i njezina pisma koja šalje gotovo po cijelom svijetu.

Rekli smo da je Katarina mističarka Crkve, a time smo htjeli reći da je kao malo tko u svome duhovnom životu i molitvi nosila sve muke i probleme Crkve kojih je u njezino doba bilo vrlo mnogo. No ona nije ostala samo kod mistike, već je prešla i na akciju. Zato je 18. lipnja 1376. s dvadesetoricom svojih sljedbenika pošla u Avignon k papi Grguru XI. da ga sklone i upravo moralno prisili na povratak u Rim. Već prije susreta s njime poslala mu je nekoliko vrlo energičnih pisama u kojima vapi za duhovnom obnovom Crkve i za povratkom Pape u sjedište njegove biskupije. Katarina se s Papom sastala tek u rujnu 1376. Papa ju je poslušao i vratio se u Rim i tako se dokončalo 70 godišnje avignonsko prebivalište papâ, koje Talijani nazvaše “babilonskim sužanjstvom”. i Grgur XI i Urban VII. su joj povjeravali diplomatske zadaće u složenoj talijanskoj politici. God. 1377. Katarina je u svom rodnom gradu osnovala samostan, u kojem je rijetko boravila, jer je gotovo stalno bila na putovanju. Sveta Katarina je malo pred smrt doživjela još jednu veliku bol: to je zapadni raskol, koji će potrajati 40 godina. Kad je posredovala u sukobu između pape i grada Firenze, zamalo je poginula za vrijeme pljačke grada. Raskol će je slomiti i ona 29. travnja 1380. umire u Rimu u 33. godini. Posljednje su joj riječi bili zazivi Kristovoj krvi: “Sangue, sangue!” – Krv, krv! Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu Sijensku naučiteljicom Crkve. Bilo je to 27. rujna 1970. Tu je čast od žena do sada, tjedan dana prije nje, doživjela još jedino sv. Terezija Avilska. Italija štuje sv. Katarinu Sijensku, uz sv. Franju Asiškoga, kao svoju prvotnu zaštitnicu. Svetom je proglašena 29. srpnja 1461.

Sveta bi Katarina Sijenska običavala govoriti: “Ono što ne valja s ovim svijetom upravo sam ja!” Istina je to što ju je bila naučila kroz krv, znoj i suze, ne u samoći pustinje, već vlastita doma – u onome što je nazivala “kućom samospoznaje”. Potrebno je biti uistinu svet da bi se tako jasno upoznala istina što je mi ostali ne vidimo poradi oholosti i predrasuda. Zla svijeta o kojima svaki dan slušamo na radiju ili gledamo na televiziji tek su izvanjsko očitovanje zla koje leži u svima nama. Pa ipak, umišljeni se ljudi silno uvrijede kada im se kaže kako je izvor strahota ovoga svijeta upravo u njima samima. Oni vole misliti kako s njima nemaju baš nikakve veze, već su one tamo negdje gdje ih mogu riješiti stručnost i zalaganja “homo sapiensa”.

Molitva sv. Katarine:

Isuse, ti si dobrota, ti si ljubav!
Darovao si svoj život da mi imamo milosni život.
Dao si da se tvoje tijelo razapne na drvo svetog križa.
Prikazao si se kao žrtvovani Jaganjac koji prolijeva Krv za nas.
U Krvi si nas nanovo rodio za život milosti.
Dobri Isuse, duša mi žeđa okupati se i zaroniti u tvoju Krv.
Jer u Krvi ona nalazi izvor milosrđa, dobrotu, vatru, istinsku pobožnost;

Krv pomiruje našu krivnju; u Krvi milosrđe nalazi svoju hranu; u Krvi se topi naša tvrdokornost; u Krvi naši gorki trenuci postaju slatki i teško breme lako. U tvojoj Krvi, o Kriste, rastu kreposti. Zato i moja duša želi biti njome potpuno opojena da se tako može obući pravim krepostima.

Sveci.net/Bitno.net

The post Sveta Katarina Sijenska – mističarka koja je pomirivala zaraćene i koju su slušale i pape appeared first on Bitno.net.

U Buenos Airesu je 26. travnja slavljen Dan lokalne mladeži „Uskrs mladih“. Na susretu, koji je trajao od 13 do 20 sati, okupilo se više tisuća mladih, koji su imali prigodu pristupiti sakramentu pomirenja; naime više od stotinu svećenika ispovijedalo je mlade i predvodilo kratka promišljanja, a u video-poruci mladima obratio se i Sveti Otac.

Dragi mladići i djevojke, pozdravljam vas i želim vam sretan Uskrs! Cijeli je tjedan Uskrs! Ovo je veliki dan koji učini Gospodin – rekao je Papa dodajući da ga je nadbiskup Buenos Airesa zamolio da bude blizak mladima, a to čini s velikim zadovoljstvom. Na uskrs mladih, koju minutu želim provesti s vama – kazao je Papa.

Dok sam odlazio snimiti ovu poruku, razmišljao sam što ću vam reći: „Budite bučni!“, to sam već rekao. Da se ne bojite, i to sam rekao; da budete slobodni i to sam već rekao. Onda mi je došao na um lik nekih mladih iz Evanđelja; nekih koji su se sreli s Isusom ili o kojima je Isus govorio. Možda će vam to pomoći – rekao je Papa dodajući:
Apostoli su bili mladi, ali ne svi. Ivan je bio dječačić. Njih je zanio Kristov lik, i oni su o Isusu govorili drugima: „Susreli smo Mesiju. Sreli smo onoga o kojem govore proroci!“ Susresti se s Isusom! Promatrajte ponašanje apostola: povjerovali su, a potom su se pokolebali. Petar ga zanijekao, Juda izdao, drugi se razbježali. A pitam vas: „Kad si sreo Isusa? Kakav je bio tvoj susret s njim? Je si li se ikad s Isusom susreo, ili se sad susrećeš! Razmišljajte o tomu kako su ga sreli apostoli – potaknuo je Papa a potom spomenuo susret bogatog mladića s Isusom. 

Evanđelje veli da ga je Isus zavolio i tada mu rekao: Nedostaje ti samo jedno: prodaj sve i podijeli siromasima pa dođi naviještati Evanđelje. Taj je mladić otišao žalostan jer poradi Isusa nije htio ostati bez ičega. Otišao je dakle sa svojim bogatstvom i svojom žalošću. Susret apostola s Isusom bio je dakle radostan, a za ovoga mladića žalostan – ustvrdio je sveti Otac te se osvrnuo na prispodobu o rasipnom sinu.

Papa je rasipnoga mladića naziva lukavcem; on je sâm želio pisati svoj život, nije želio poštovati očevu želju, uzeo je svoj dio i sve potrošio, a na poslijetku je doživio ono što nikad nije osjetio, bio je gladan – objasnio je Papa.

Ali Bog je dobar. Progovara nam kad osjetimo svoju propast. Mladiću nije rekao: „Propalico, što si učinio?!“ Potiče ga da razmišlja. Evanđelje veli da je mladić došao k sebi i počeo razmišljati: „Čemu ovakav život, raskalašenost ničemu ne služi?“ I odluči vratiti se kući. Bio je vrlo iznenađen, gotovo se onesvijestio, kad je shvatio da ga otac već godinama čeka (…). Tada je taj okorjeli grješnik, taj rasipnik očeva imanja, doživio nešto što nikada nije iskusio: zagrljaj milosrđa – istaknuo je Sveti Otac, a potom naveo i primjer „umrloga mladića“, jedinca majke udovice, kojega su nosili na groblje. 

U ovom slučaju, Isus se sažalio nad majkom, a ne nad mladićem. Ali mladić je, zahvaljujući majci, čudesno uskrsnuo – kazao je Papa postavljajući upit: Kojima ti pripadaš? Zanesenjak si kao i apostoli u početku; mladić koji želi slijediti Isusa, ali se ne želi rastaviti od svoga bogatstva, ili si kao rasipni sin, koji je smogao snage da se vrati kući i osjeti milosrdni očev zagrljaj, ili si pak mrtav? Ako si mrtav, znaj da Majka Crkva zbog tebe plače i da te Isus može uskrisiti. Odgovori mi tko si? Samom sebi odgovori i steći ćeš snagu – potaknuo je Papa dodajući da bi mu djevojke mogle zamjeriti jer je govorio samo o muškarcima. 

Žena je kadra podariti život i nježnost, što mi muškarci nemamo. Za vas ima samo jedan uzor: Marija, vjerna žena, koja nije shvaćala što se zbiva, ali se pokorila. Ona, koja je trčala Elizabeti čim je saznala da joj je potrebna. Ona, koja je pobjegla u tuđu zemlju da spasi svoga sina, koja je Sina Božjega odgajala, pratila i slijedila, koja je s njim patila, uz njega uvijek bila i govorila mu o problemima: „Vidi, ponestalo im je vina.“ Vi ste žene Crkve. Crkva je ženskoga roda, isto kao i Marija. Crkva je dakle vaše mjesto, vi trebate oblikovati Crkvu, s Isusom biti zajedno, davati nježnost, pratnju i promicati rast. Neka vam Ona, Majka nježnosti i uslužnosti, pokaže put – kazao je Papa te svakomu od mladih poželio da sretne uskrsloga Isusa. Ponavljam vam: Ne bojte se! Gledajte Isusa, gledajte Mariju i idite naprijed. Bog uvijek prašta, a ti idi naprijed. Želim vam sretan Uskrs, a vi ne zaboravite moliti za mene. Isus vas blagoslovio, a Djevica Marija vas čuvala – zaključio je Sveti Otac.

(RV/Bitno.net)

The post Među apostolima je bilo mladih koji su zavoljeli Isusa – budite poput njih! appeared first on Bitno.net.

Splitsko-makarska nadbiskupija, grad Split i župa Uznesenja BDM za proslavu sv. Dujma, zaštitnika grada Splita, pripremit će se devetnicom koja će se u splitskoj prvostolnici svečano slaviti bogatim sadržajem, pjevanom sv. misom i koncertima sakralne glazbe.

U Splitu će se povodom blagdana zaštitnika grada od 28. travnja do 5. svibnja svakog dana u 19 sati u katedrali sv. Dujma održati pjevano misno slavlje. Pjevaju crkveni zborovi, a mise s prigodnom propovijedi predvode: don Mate Čulić, don Luka Vuco, don Lovre Šola, don Stjepan Šurlin, don Božo Delić, don Tomislav Ćubelić, don Božo Renjić i don Emanuel Petrov.

Nakon euharistijskoga slavlja svakoga dana devetnice u 20 sati bit će upriličeni prigodni koncerti i predavanja na temu vjere.

U utorak 6. svibnja, u 18 sati u katedrali je otvaranje moćnika zaštitnika sv. Dujma kojeg će otvoriti gradonačelnik grada Splita Ivo Baldasar i prepozit Metropolitanskog kaptola u Splitu mons. Nediljko Ante Ančić, nakon čega slijedi svečana Večernja s prigodnom meditacijom. Na svečanosti će uz splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića sudjelovati i biskupi Splitske metropolije.

U srijedu 7. svibnja na svetkovinu sv. Dujma u 10 sati tradicionalna je procesija od katedrale do prigodnog oltara na splitskoj Rivi. Svečano misno slavlje predvodi mons. Ante Ivas, šibenski biskup.

The post Devetnica uoči proslave blagdana sv. Dujma appeared first on Bitno.net.

Kardinal iz Kameruna ponovio je kako je Kanonsko pravo po tom pitanju vrlo precizno

Kardinal Christian Tumi.

“Svećenici moraju odbiti pričešćivati svakog katoličkog političara koji svojim djelovanjem podupire abortus”, izjavio je kamerunski kardinal Christian Tumi u nedjelju, nedugo nakon kanonizacije dvojice papa, a njegove će izjave zasigurno ponovno pokrenuti raspravu po tom pitanju u Katoličkoj Crkvi.

- Abortus je zločin. Da, zločin. Pravo ubojstvo. Tu nema nikakve sumnje. Onaj tko je u teškom grijehu, ne može primiti pričest. I zato onim političarima koji podupiru abortus treba uskratiti pričest – jasan je bio umirovljeni  nadbiskup Douale u izjavi za američki pro-life portal LifeSiteNews.

Podsjetimo, rasprava o tome može li se političarima koji su glasali za zakone koji podupiru abortus uskratiti pričest bila je posebno glasna u SAD-u. Tada su pojedini američki biskupi tvrdili kako se uskraćivanje pričesti koristi kao oružje u političkim borbama.

- Nije to nikakvo oružje. Crkva ima jasne uvjete za udijeljivanje pričesti. Ako ne želiš ispuniti te uvjete, nije Crkva ta koja ti pričest uskraćuje, činiš to sam sebi – rekao je afrički kardinal.

Kanon 915. Kanonskog prava definira da “onome tko tvrdoglavo ustraje u ozbiljnoj grešnoj radnji sveta pričest mora biti uskraćena”. Upravo se na Kanonsko pravo pozvao Benedikt XVI. kada je 2004. kako prefekt Kongregacije za nauk vjere uputio dopis američkim biskupima u kojima iih je podsjetio da se oni katolici političari koji su svojom aktivnošću podupirali abortus i ne žele to promijeniti ne mogu pričestiti.

Pitanje jest koliko se američki biskupi toga pridržavaju.

G. An. | Bitno.net

The post Političari koji podržavaju abortus ne mogu se pričestiti, tu nema nikakvih dvojbi appeared first on Bitno.net.

Osnovna škola Ivana Cankara u petak 9. svibnja organizira priredbu pod nazivom “Mali dom u srcu Cankarice” kojim prikuplja pomoć za sirotište “Mali dom” i obnovu škole ”Sveti Franjo” u pokrajini Sabukija u Keniji

Foto: Shutterstock.com

Povodom Dana škole, zagrebačka OŠ Ivana Cankara organizira humanitarni projekt ”Afrika”. Time su odlučili pomoći sirotištu “Mali dom” za napuštenu djecu u pokrajini Sabukija u Keniji koje vodi fra Miro Babić, hrvatski franjevac i misionar. U tjednu od 5. do 9. svibnja cijela će škola biti prožeta afričkim ugođajem –  izrađivat će se plakati o Africi, crtati i slikati afrički motivi, čitati afrička književnost, slušati afrički ritmovi… Ovo zbivanje okrunit će se u petak 9. svibnja u 16h humanitarnom priredbom „Mali dom u srcu Cankarice“ koju će učenici i djelatnici održati u dvorištu škole. Svi posjetitelji priredbe moći će po cijeni od 25 kn kupiti narukvice koje izrađuju stanovnici Kenije. Na taj način prikuplja se novac za pomoć sirotištu “Mali dom” i obnovu škole ”Sveti Franjo” koja je u prilično lošem stanju, a jedna je od rijetkih škola na tom području koja pruža kvalitetno obrazovanje. Školovanje jednog učenika stoji 7 kuna po danu.

U izradi je i filmić koji prikazuje cilj ovog  projekta, koji će uskoro biti dostupan na web-stranici škole www.os-icankara.hr.

The post Zagrebački osnovnoškolci pomažu sirotištu fra Mire Babića u Keniji appeared first on Bitno.net.

Po završetku Susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku, u nedjelju 27. travnja, dok su se mladi sa svojim voditeljima vraćali svojim domovima, dubrovački biskup Mate Uzinić na svom Facebook profilu napisao je riječi zahvale organizatorima i sudionicima susreta

U uvodu biskup Uzinić je pozdravio mlade koji su na putu svojim kućama uz molitvu sv. Ivanu Pavlu II. da se svi sretno vrate, te zatim zahvalio u prvom redu “Gospodinu, od kojega dolazi svaki dobar dar i koji nas je okupio u uskrslom Isusu Kristu, koji nam slobodu daruje i na slobodu poziva”. Zatim je zahvalnost uputio brojnim obiteljima, redovnicama i redovnicima i svima drugima koji su ugostili mlade; župnim zajednicama i župnicima koji su se stavili na raspolaganje u organizaciji SHKM-a; nadbiskupima i biskupima, svećenicima i katehetama koji su dopratili mlade na Susret, osobito onima koji su se zajedno s njima uključili u misna slavlja po župama Dubrovačke biskupije šireći ono predivno iskustvo zajedništva i u sve dijelove Dubrovačke biskupije. “Osjećamo da su se sve naše žrtve i sav naš trud isplatili. Hvala vam!”

Potom je biskup zahvalio gradu Dubrovniku i Dubrovačko-neretvanskoj županiji, uredima i javnim poduzećima, Lučkoj upravi Dubrovnik i Luci Dubrovnik, PU Dubrovačko-neretvanskoj, Općoj bolnici Dubrovnik, Hitnoj medicinskoj pomoći, Domu zdravlja, vatrogascima, Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, hotelima, restoranima i ugostiteljima, medijima te svima koji su na bilo koji način pridonijeli uspjehu ovoga Susreta. “Gospodin neka blagoslovi i nagradi svaki vaš pothvat i vaša nastojanja za dobro zajednice i društva u kojemu živimo”, napisao je biskup. 
Svoju zahvalnost iskazao je i članovima Organizacijskog odbora, svim volonterima, zboru i bandu koji su sve učinili da Susret protekne u najboljem redu i ostane u dobrom sjećanju svim sudionicima. 

“Na kraju, iskrena zahvala vama, draga hrvatska katolička mladeži! Hvala vam što ste na dva dana grad Dubrovnik i Dubrovačku biskupiju ispunili mladenačkom ljepotom i radošću. Svojom mladošću, vedrinom, unatoč oblacima i kiši, strpljivošću, molitvom, pjesmom pokazali ste da Crkva, ovaj narod i ova zemlja imaju budućnost. Neka uskrsnuli Gospodin, koji nas je na slobodu pozvao, ohrabri svaki vaš korak, da smjelo idete ususret životu koji je pred vama. Jer znamo: uskrsli Gospodin je s nama i hoda s nama putovima našega života i naše svakidašnjice! Gospodin vas blagoslovio i čuvao! I vidimo se u Vukovaru 2017!” – tim riječima završio je svoju poruku zahvalnosti dubrovački biskup. 

Biskup s jednim od sudionika glazbenog programa – skupinom Božje Ovčice

The post Hvala vam što ste pokazali da Crkva i ova zemlja imaju budućnost appeared first on Bitno.net.

Među 1.517 osoba koje su završile život u hladnim dubinama Atlantskog oceana bio je i benediktinac o. Josip Perušić (Josef Peruschitz), o čemu svjedoči i spomen-ploča u bavarskome benediktinskom samostanu u Scheyeru. Na latinskome jeziku stoji da se o. Joseph Peruschitz 15. travnja 1912. u svojoj 42. godini života na brodu Titanik žrtvovao za ljude.

U “Titaniku”, spektakularnome filmu snimljenom 1997., jednom od najgledanijih filmova svih vremena, isprepleću se potpuno izmišljeni, ali i stvarni povijesni likovi i detalji.

Među 1.517 osoba koje su završile život u hladnim dubinama Atlantskog oceana bio je i benediktinac o. Josip Perušić (Josef Peruschitz), o čemu svjedoči i spomen-ploča u bavarskome benediktinskom samostanu u Scheyeru. Na latinskome jeziku stoji da se o. Joseph Peruschitz 15. travnja 1912. u svojoj 42. godini života na brodu Titanik žrtvovao za ljude.

U završnoj filmskoj sceni on je svećenik koji moli okružen putnicima. O. Josip (krsnim imenom Benedikt) Perušić rođen je u obitelji šestero djece 21. ožujka 1871. u Straßlachu u blizini Munchena, gdje su se njegovi roditelji Matija i Elizabeta nastanili nakon dolaska iz Hrvatske (Austro-Ugarske). Osnovnu je školu završio u Dorferu, gimnaziju u Freisingu, a nakon filozofskog i teološkog studija 1894. stupio je u benediktinsku opatiju “Svetoga križa” u Scheyeru.

Godinu dana kasnije, 28. travnja, zaređen je za svećenika. Uz pastoralne i redovničke obveze u tamošnjoj je samostanskoj školi predavao matematiku, fiziku i glazbu.

Odazvao se pozivu poglavara da njemački benediktinci pomognu otvaranju samostanskih škola u Americi te se tako ukrcao na Titanik 10. travnja 1912. s još jednim redovničkim subratom iz Engleske, o. Bylesom. Nakon sudara s golemom santom leda 14. travnja počela je voda prodirati u unutrašnjost broda, i ubrzo je bilo jasno da će brod potonuti.

Nakon što je započelo ukrcavanje u čamce za spašavanje i o. Perušiću je bilo ponuđeno mjesto u jednome od njih, on je to odbio. Preživjeli su kasnije posvjedočili da je mjesto ustupio jednoj ženi sa sinčićem govoreći da je dužan dati život za prijatelje.

(GK/Bitno.net)

The post Hrvat redovnik iz Njemačke Josip Perušić dao je život za putnicu i njezino dijete appeared first on Bitno.net.

Želiš neko Isusovo čudo? Trebaš neku senzaciju? U drugom odlomku Ivanova Evanđelja (Iv 2, 1-11) nailazimo na Isusovo prvo čudo – svadba u Kani Galilejskoj, gdje Isus pretvara vodu u vino. Što uopće Isus radi na nekoj svadbi gdje se pije, pleše… Zašto je baš tamo učinjeno Njegovo prvo znamenje?

Kakvu ulogu u ovom odlomku ima Djevica Marija i zašto Isus svojoj Majci izgovara „Ženo, što ja imam s tobom?“ Ovo su neka od pitanja kojih se bivši studenti iz Duhos-a (Duhos Alumni) zajedno s paterom Arekom dotiču u ovoj emisiji. Oni majku Mariju smatraju svojom duhovnom Majkom, primjer kako biti što bliže Isusu, kako nositi Duha Svetoga i biti hram Duha Svetoga.

Znamo li da je prava radost zapravo radost u Gospodinu, radost koja daje polet i snagu, radost koja se nikad ne može iscrpiti? Ovo prvo Isusovo čudo daje nam jednu predivnu sliku radosti. Ne stavljajmo Gospodina u kalupe, u tradiciju, nego povjerujmo: Gospodin je originalan, voli čovjeka i dolazi mu, dolazi družiti se s njim, plesati s njim, živjeti s njim.

Kako mladi ljudi danas slave Boga? Postoji li način života kojim možemo slaviti Boga? Svakodnevna sv. misa, razmatranje Božje riječi, osobna molitva, post, žrtva, dobra djela, predbračna čistoća… samo su neki od načina kako studenti slave Boga i pozivaju sve na novi način života u Gospodinu Isusu Kristu. U tim se trenucima srce raduje, u tim trenucima osjećamo puninu radosti i ljubavi. To je najveće čudo.

M.P.

The post [VIDEO] Dođi i vidi – Zašto je Isus svoje prvo čudo učinio baš na svadbi? appeared first on Bitno.net.

Svaka bi se kršćanska zajednica trebala ravnati prema prvoj Crkvi, provjeravati sposobnost skladnoga života, svjedočenja Kristova uskrsnuća i potpore siromasima – istaknuo je papa Franjo u propovijedi u Domu svete Marte

Papa je Franjo istaknuo tri glavna obilježja prve kršćanske zajednice: unutarnji sklad, svjedočenje Kristova uskrsnuća i zajedništvo dobara; ta obilježja rese nanovo rođeni narod. Govoreći o novomu rađanju po Duhu Svetom, koji prvoj skupini kršćana daje život, dok se još nisu zvali kršćanima, Papa je podsjetio da cijeli uskrsni tjedan govori o „rađanju odozgor“, iz Duha Svetoga.

„Bili su jedno srce i jedna duša“. Mir. Zajednica u miru. Zajednica u kojoj nije bilo kleveta, zavisti, laži nit’ ogovaranja. Mir i Praštanje: ljubav je prožimala sve. Za prosudbu neke kršćanske zajednice treba promatrati ponašanje njezinih članova. Jesu li blagi i ponizni? Ako se članovi zajednice međusobno bore za vlast, ako se svađaju poradi vlasti, ako se u zajednici kleveće i ogovara, onda takva zajednica nije na putu Isusa Krista. U zajednici je vrlo važan sklad, jer Sotona u nju uvijek želi unijeti razdor. On je otac podjele – ustvrdio je papa Franjo.

I u prvoj je kršćanskoj zajednici bilo problema. Papa je podsjetio da su se tijekom vremena i u Prvoj zajednici bili pojavili unutarnji i doktrinarni sukobi, pa i borba za vlast, a spomenuo je i pritužbe udovica na nedostatnu potporu, na što su apostoli odgovorili ustanovom đakona. Unatoč tomu, Prva je zajednica trajan uzor za ‘zajednicu rođenu iz Duha Svetoga. Bila je složna zajednica, svjedočila je vjeru; prema njoj se dakle ima ravnati današnja kršćanska zajednica – kazao je Sveti Otac.

Svjedoči li današnja zajednica uskrsnuće Isusa Krista?Vjeruje li župa, ili neka zajednica, neka biskupija da je Isus Krist zaista uskrsnuo? Ili pak vjeruje govorom, a srce je daleko od uskrsne snage. Treba svjedočiti da je Isus živ, da je među nama. Samo se po tomu određuje kakvoća kršćanske zajednice – ustvrdio je Papa.

Govoreći o trećem obilježju zajednice, o odnosu prema siromasima, papa je Franjo rekao da se po odnosu prema njima raspoznaje istinska kršćanska zajednica: je li siromašna u srcu, u duhu, ili se uzda u svoje bogatstvo i moć? Sklad, svjedočenje, siromaštvo i skrb za siromašne; Nikodemu je Isus govorio: o rađanju odozgo – kazao je Sveti Otac dodajući: 
To se može samo po Duhu Svetom, to je djelo Duha Svetoga. On tvori Crkvu i njezino jedinstvo te ju potiče na svjedočenje. Duh te čini siromašnim, jer On je Bogatstvo i potiče te na skrb o siromasima – ustvrdio je Papa, zaključujući propovijed molitvom da nam Duh Sveti pomogne hoditi na putu nanovo rođenih, po snazi Sakramenta krštenja. (RV/Bitno.net)

The post Prva Crkva treba biti uzor svim kršćanskim zajednicama appeared first on Bitno.net.

Neki flertovi ostaju platonski, drugi prije ili poslije dovedu do seksualnog odnosa. Svima je zajedničko da oponašaju ljubav, katkada nesvjesno, ili da ljubav proživljavaju kao igru, a ne kao dar koji obvezuje.

Foto: Shutterstock.com

Iako se svi etimolozi ne slažu u pitanju porijekla riječi flirt, rado mislimo da ta engleska riječ ima nekakve veze sa starim francuskim izrazom conter fleurette vezanim uz običaj otkidanja latica cvijeta ivančice: »Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me…« Kad se ima pet ili šest godina, latice se otkidaju u igri, kao što se recitira neka pjesmica, uz mnogo smijeha i znakovitog namigivanja. Deset godina poslije sasvim je drukčije. S ivančicom ili bez nje, litanije »voli me, ne voli me« više nisu bezazlene. U tom su smislu ljetni praznici razdoblje visokog rizika! Treba li se tomu radovati, biti pomiren sa sudbinom ili zabrinut? Je li flert neko zlo ili obvezna faza razvoja?

Što flert zapravo znači? Riječi su nezgodne, jer njihovo značenje pokriva sve i svašta. Petnaestogodišnja Laure smiješi se zbog naivnosti svojih roditelja: »Oni misle da ‘izaći’ znači ići s prijateljem u kino! Oni ne shvaćaju da, kad kažemo da Nathalie izlazi s Jean-Mariem, to znači da spavaju zajedno!« Paul se pak ljuti: »Reklo bi se da moji roditelji misle samo na ‘to’. Ako želim izaći s nekom djevojkom, odmah misle da ću s njom spavati. Ako im predstavim neku prijateljicu, odmah zaključuju da s njom hodam. Za njih flert odmah znači seksualni odnos«.

Riječ flert pokriva cijelu lepezu pseudoljubavnih odnosa: igramo se ljubavi, pravimo se kao da je to ljubav ili vjerujemo da se doista ljubimo, ali ne uzimamo vremena da se ta ljubav učvrsti i sazre. Idemo prebrzo, predaleko i prerano. Neki zavode da bi isprobali svoju moć zavođenja ili da bi dominirali nad drugima, drugi se daju zavesti iz želje za ljubavlju ili iz straha da će ih se inače smatrati »akrapima« koji se nikomu ne sviđaju. Neki flertovi ostaju platonski, drugi prije ili poslije dovedu do seksualnog odnosa. Svima je zajedničko da oponašaju ljubav, katkada nesvjesno, ili da ljubav proživljavaju kao igru, a ne kao dar koji obvezuje.

Kako razlikovati flert od prave ljubavi? U nekim je slučajevima jasno: flert je za oboje partnera način da ubiju vrijeme, neka vrsta razbibrige i ništa drugo. Često se probude i dublji ljubavni osjećaji. Jérôme se zabavlja zbrajajući svoje pobjede: vrlo je ponosan kad se u javnosti pokaže s lijepom djevojkom. Zna ih »obraditi« služeći se svojim šarmom i ljubaznosti. »Ne činim nikakvo zlo«, kaže. Da vidimo… Je li sigurno da poneka djevojka među njegovim »trofejima« nije mislila da je on doista ljubi, da nije bila duboko povrijeđena kad je shvatila da je to samo igra? Imamo li pravo igrati se nečijim srcem? Štete su uvijek velike i ne može ih se umanjiti time što se žrtvu optužuje da je bila naivna.

Je li dopušteno glumiti ljubav radi zabave? Neki mladi, u iskrenoj želji da ne iskušavaju tjelesno sjedinjenje prije braka, misle da nema ničeg lošeg u hodanju i zavođenju, samo ako se ne spava zajedno.

Ako dobro razmislimo, ne ćemo li doći do zaključka da takvi odnosi onemogućuju iskustvo prijateljstva između mladića i djevojaka? Je li moguće da »igranje s ljubavlju«, iako ne ide sve do seksualnog sjedinjenja, ne ranjava srce? I na kraju, nije li određena tjelesna intimnost ozbiljna opasnost za odluku da se ne će ulaziti u seksualne odnose?

Flert je laž. To nije ništa iznenađujuće, jer je Lažac neprijatelj Ljubavi. Budući da zna da su mladi gladni ljubavi, on ih odvraća od istinske ljubavi i hvata u zamku očekivane ljubavi, lažne ljubavi. To radi vrlo spretno, jer, igrajući se ljubavi, mladi izgube vjeru u pravu ljubav i misle da nisu sposobni za veliku ljubav. To je začarani krug: mladi postaju razočarani, obeshrabreni ili cinični jer se samo prave da ljube… i nastavljaju se zadovoljavati lažnim ljubavima jer misle da više nisu sposobni za istinsku ljubav.

Ohrabrivanje flerta među mladima znak je prijezira prema njima. Time im se pokazuje da ih se ne smatra sposobnima za istinsku ljubav. Mladi gladuju za snažnom ljubavi: pomozimo im otkriti da su svi za to sposobni. Nikada se ne bismo smjeli igrati s ljubavi.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum)

The post Kako razlikovati flert od prave ljubavi? appeared first on Bitno.net.

Svečano euharistijsko slavlje kojim su mladi zahvalili za održani Susret hrvatske katoličke mladeži, predvodio je u dubrovačkoj katedrali u utorak 29. travnja dubrovački biskup mons. Mate Uzinić. Ovom veličanstvenom misnom slavlju, na kojem su se osjetile radost i zahvalnost za veliki događaj SHKM-a prisustvovao je veliki broj mladih, tako da niti klupe nisu bile dovoljno, već su mladi sjedeći na podu ispunili i ostatak katedrale. 

Biskup je svoju propovijedi započeo jednim poznatim pitanjem: „Gledajući posljednjih mjeseci, a osobito ova 2-3 dana, rastvoreno srce Dubrovnika u svim njegovim dimenzijama, nekako mi se spontano nameće jedno pitanje tamo negdje s početka 90-ih izgovoreno na jednoj polnoćki: ‘A đe ovo ima?’ Evo doista, đe ovo ima? Ima u Dubrovniku, ima u Dubrovačkoj biskupiji koja je naučila lekciju današnjeg Evanđelja: uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Od njega smo učili. A on na jednom mjestu kaže: blaženije je davati nego primati!“ Biskup je iskazao svoju radost zbog održanog Susreta, te nakon što je mnogima zahvalio, na kraju je ipak izdvojio jednu skupinu: „To su naši mladi, to ste vi, dragi volonteri i volonterske, to ste vi poštovani pripadnici našeg biskupijskog zbora, to je ovaj prekrasni bend.“, a govoreći o radosti i preobrazbi na misnom slavlju u Gružu, posebno je istaknuo jednu skupnu volontera: „Ima jedna kategorija koja nije to osjetila, to su oni posebno izmoreni i opterećeni. To su oni volonteri koji uopće nisu mogli sudjelovati na misnom slavlju, nego su se mučili s autobusima ili su morali dežurati u dvoranama. Vas osobito želi pozdraviti, vama osobito zahvaliti, vas uputiti na Gospodina“. Na kraju biskup je najavio i kruhu SHKM-a kao znak da se ne želi stati na Susretu, nego da se želi nastaviti zajednički hod naprijed: „Mislim da ovaj Susret ne možemo završiti u Dubrovniku, povezali smo se s Rimom, mislim da ga trebamo završiti na jednom zajedničkom zahvalnom hodočašću u Rim, pa evo to ono na što vas ja pozivam istovremeno dajući zadaću Vijeću za mlade Dubrovačke biskupije da porade i na tom projektu!“

Nakon misnog slavlja koje je svojim pjevanjem uljepšao Biskupijski zbor mladih, druženje je nastavljeno u samostanu sv. Klare gdje su organizatori još jednom izrazili svoju neizmjernu zahvalnost volonterima, bez kojih Susret ne bi bio niti zamisliv, a kamoli izvediv. (www.mladi-dbk.com)

The post Biskup Uzinić o SHKM-u: ‘A, đe ovo ima?’ E, pa ima u Dubrovniku! appeared first on Bitno.net.

Građansko ime Pija V. bilo je Michele Ghislieri. Rodio se 17. siječnja 1504. u piemontskom gradiću Bosco u Italiji kao sin siromašnih roditelja. Kad mu je bilo tek 14 godina, stupio je u dominikance da i sam svojim svetim životom i radom nastavi slavnu tradiciju reda, osobito njegovih velikih svetaca. Teološke je nauke završio u Bologni, u blizini groba sv. Dominika, a godine 1528. zaređen je za svećenika. Kako je bio veoma pobožan i revan redovnik, poglavari su mu povjeravali važne službe u redu. Godine 1557. postaje kardinalom, a 1566. je izabran za papu uzevši ime Pio V. U tome svetom Papi došao je na papinsko prijestolje pravi svetac koji se bitno razlikovao od papa renesanse. On je i kao papa provodio strog i jednostavan život redovnika dominikanca, kojemu je svjetski sjaj i raskoš bio posve tuđ. Sličnu strogost tražio je i od svojih suradnika, pa i od cijele Crkve. Iza njegove vanjske strogosti krilo se ipak srce kojemu je bilo mnogo stalo do spasa i duhovnog dobra svih ljudi. Na početku svoje vladavine izjavio je: “S Božjom pomoći nadam se tako vladati da će kod moje smrti biti veća žalost od ove kod moga izbora za papu.”

Papa je želio biti reformator, a znao je da svaka zdrava reforma mora početi od svoje kuće, pa je zato počeo s reformom papinskoga dvora, rimske kurije i biskupije. Svoj je dvor pojednostavio i sjaj sveo na najmanju mjeru. Za svoje suradnike pozvao je u kardinalski zbor vrijedne ljude. Borio se protiv simonije, koja je sve do njega cvala i na papinskome dvoru. Odmah je osnovao kardinalsku komisiju za obnovu rimskoga klera. Iz Rima je vrlo oštrim mjerama htio ukloniti sve poroke, iako one nisu bile baš najsretnije i najprikladnije sredstvo.

Nadalje, Papa se sav dao na provođenje u djelo tridentskih odluka.

Od biskupa je odlučno tražio da stoluju u svojoj biskupiji, da sazivaju i održavaju biskupijske sinode, da obavljaju vizitacije svojih biskupija, da bdiju nad klerom i pukom, da promiču katehizaciju i pouku u vjeri. Mnogo je držao i do sjemeništa, u kojima su se po naredbi Sabora imali temeljito odgajati budući svećenici. Bdio je brižno nad obdržavanjem svećeničkog celibata i zakona klauzure po samostanima. Da bi župnicima olakšao pouku u vjeri, izdao je godine 1566. Rimski katekizam na latinskom, koji je onda bio prevođen na žive jezike te služio kao priručnik kateheze. Priredio je i izdao novi časoslov i misal, koji je ostao u upotrebi sve do reforme II. vatikanskog sabora. Uniformirao je liturgiju te dokinuo sve obrede koji nisu bili stariji od 200 godina. Brižno je također pazio da se protestantski nauk ne bi infiltrirao u katoličke zemlje, a osobito u Italiju. Tu je bio strog i neumoljiv. Smatrao je u savjesti da mu je to najstroža dužnost i zato je tako energično bdio nad pravovjerjem. Sve Papino djelovanje bilo je duboko prožeto duhom vjere. Pred Bogom se osjećao i malenim i kao onaj koji će Njemu polagati račun. Stoga mu je politika i sve svjetovno bilo strano.

Prema njegovu mišljenju Crkvi nisu potrebne nikakve utvrde, nikakvi topovi, nikakva vojska. Njezino je oružje molitva, post, suze i Biblija. Smatrao je svojom dužnošću i da bdije nad kršćanskim vladarima, stoga se nije susprezao da englesku kraljicu Elizabetu udari prokletstvom. Organizirao je i križarsku vojnu protiv Turaka, u kojoj su uz Papine čete sudjelovale Venecija, Španjolska i neke druge državice. Godine 1571. kršćanska je vojska kod Lepanta pobijedila tursku silu. U zahvalu za tu veliku pobjedu Papa je za 7. listopada uveo blagdan Naše Gospe od pobjede., a u Lauretanske litanije uveo je zaziv “Pomoćnica kršćana”. Grgur XIII., njegov neposredni nasljednik, promijenio je naslov blagdana 7. listopada u blagdan Krunice, koji se kao takav i danas slavi.

Sveti Pio V. proglasio je Tomu Akvinca naučiteljem Crkve te odredio da njegova Summa theologica mora biti udžbenik za sva katolička sveučilišta. Papa je umro 1. svibnja 1572., a žalost je za njim bila sveopća, pa se tako ispunilo njegovo proročanstvo. Klement X. proglasio ga je blaženim, a Klement XI. svetim. Tijelo mu počiva u jednoj pokrajnoj kapeli u bazilici svete Marije Velike.Veliki poznavalac povijesti papa Ludwig von Pastor piše o svetom Piju V. ovo: “Rijetko je kod jednog pape knez pred svećenikom pošao u drugi plan tako kao u ovom sinu sv. Dominika. Njemu je na srcu ležala samo jedna stvar: spasenje duša. U službu te misije stavio je svu svoju djelatnost i prema njezinim zahtjevima računao je vrijednost svake ustanove i akcije.”

Pomolimo se: Bože, koji si se dostojao izabrati blaženoga Pija za vrhovnoga svećenika da suzbiješ neprijatelje Crkve i da obnoviš božansku službu, učini da nas njegova zaštita brani kako bismo se posvetili tvojoj službi te svladavši zasjede svih neprijatelja radujemo se u trajnom miru. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Sveci.net/Bitno.net

The post Papa Pio V. – sproveo je reformu rimske kurije i borio se protiv kupovanja crkvenih položaja appeared first on Bitno.net.

Toma se, kako vidimo, protiv svoje nevjere i nepovjerenja želio boriti dodirom Gospodinovih rana, što mu je Gospodin i omogućio, ne propustivši pri tom ukoriti ga sasvim otvoreno zbog nevjere

Još za vrijeme svoga javnog djelovanja, Isus je pozivao one koji su bili s njime i koji su se okupljali oko njega, da vjeruju u njega, što je bilo bremenito porukom. Onaj tko ga je želio upoznati, trebao ga je upoznati i vjerom, jer da bi znao o njemu sve nije bilo dostatno da se s njim druži i da ga sluša, da s njim hoda, putuje, jede i pije. Nije bilo dovoljno s njime provoditi vrijeme i doticati ga, nego je trebalo povjerovati da je on Bog, da nije samo ono što se okom vidi i rukom dotiče, nego da je utjelovljeni Božji Sin. Isto se dogodilo i nakon uskrsnuća, s time da su ovaj put učenici bili radikalno suočeni s ovom činjenicom koju im je naviještao i o kojoj im Isus je govorio još mnogo prije. Jer božanstvo se nije moglo dotaknuti rukom, nego ga je trebalo spoznati vjerom. No nevjera je bila vjerni njihov pratitelj, jer još nisu doživjeli snagu uskrsnuća.

A i nakon uskrsnuća evanđeoski izvještaji svjedoče koliko je bila krhka vjera apostola i prve zajednice, čemu je vrlo zoran primjer upravo sveti Toma. On je odbijao povjerovati onima koji su mu svjedočili da je Gospodin uskrsnuo. Protiv svoje nevjere i nepovjerenja želio se boriti dodirom, te je zato i rekao da ne će vjerovati ako ne vidi na Gospodinovim rukama biljeg čavala i ako ne stavi svoj prst u mjesto čavala i svoju ruku u njegov probodeni bok. Isus je prihvatio ovaj izazov, te mu je osam dana nakon toga omogućio da se i osobno, pogledom i dodirom osvjedoči u stvarnost uskrsnuća.

Sveti Augustin, tumačeći ovaj odlomak Ivanova Evanđelja, tvrdi kako je za Tomu to bio trenutak milosti u kojem je s osjetilne spoznaje Isusova ljudskog života prešao u spoznaju njegova božanstva, za što mu je bila neophodna vjera: „Gledao je i doticao čovjeka, a ispovijedao je Boga kojeg nije mogao vidjeti niti dotaknuti. Ali na temelju ovoga što je gledao i doticao, to drugo je vjerovao nakon što mu je otklonjena sumnja. Zato mu je Isus rekao: ‘Jer si me vidio, povjerovao si’. Ne reče mu: dotaknuo si me, nego vidio si me, jer je na neki način vid opći osjet. Naime, običava se i za druga četiri osjeta koristiti ovaj izraz, kao kad kažemo: Čuj i vidi kako dobro zvuči; pomiriši i vidi kako lijepo miriše; kušaj i vidi koji dobar okus, dotakni i vidi kako je toplo. Uvijek se kaže ‘vidi’, iako je vid vlastit očima. Stoga kad Gospodin reče: ‘Prinesi prst svoj ovdje i pogledaj mi ruke’, što to znači nego: Dotakni i vidi?, premda doista Toma nije imao oči u prstu. Dakle, kad Gospodin kaže ‘Jer si me vidio, povjerovao si’, odnosi se bilo na sposobnost da vidi bilo da dotakne.“

Toma se, kako vidimo, protiv svoje nevjere i nepovjerenja želio boriti dodirom Gospodinovih rana, što mu je Gospodin i omogućio, ne propustivši pri tom ukoriti ga sasvim otvoreno zbog nevjere. U susretu s Uskrslim pobijedio je svoje sumnje i učvrstio vjeru, a i Gospodin je htio da mu se ureže u pamet kako nije dostatno dodirnuti njegovo ljudsko tijelo, nego da treba napraviti i korak vjere prema spoznaji njegova božanstva. Toma je ostao zatečen tim darom i prigodom koju mu je iskazao Uskrsli, te je u poniznosti, priznajući propust, ispovjedio vjeru izgovarajući kratku vjeroispovijest: ‘Gospodin moj i Bog moj!’

U tom smislu sveti Augustin veli da se Toma nije više odvažio, niti je imao potrebe, dotaknuti Gospodina. Osim toga zapazit će da je u Isusovim riječima izbor glagolskih vremena vrlo neobičan, jer se služi glagolima u prošlom vremenu, kako bi govorio o nečemu što se tek ima dogoditi u budućnosti: „Ipak se može reći da se učenik nije odvažio dotaknuti, premda ga je Gospodin pozvao da to učini. Doista, nije zapisano: I dotaknu Toma. Ali bilo da je samo promatrao bilo da je dotaknuo, vidio je i povjerovao, a ono što slijedi prije svega upućuje i hvali buduću vjeru poganskih naroda: Blaženi koji ne vidješe a povjerovali su. Koristio se riječima u prošlom vremenu, kao onaj koji je poznavao u svome predodređenju ono što će biti u budućnosti kao već ostvareno.“ (121,5)

Gospodin je doista poznavao one koji su njegovi i koji će povjerovati u njega, te ih je proglasio blaženima što ne traže dokaz opipa i pogleda, nego dokaz vjere koja je jedina kadra provjeriti što se dogodilo u događaju uskrsnuća. Tako je Tomina sumnjičavost poslužila Gospodinu da izgovori blaženstvo nad svima koji će vjerovati bez ‘opipljivih’ dokaza, a tako onda i nad nama. Na nama je da ne propustimo milosnu prigodu, nego da, zahvalni Bogu za dar blaženstva po vjeri, još više je učvršćujemo, živeći u sadašnjosti blaženstvo koje je Gospodin nekoć svojim riječima predskazao za nas.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

The post Između dodira i vjere – pouka o Tominoj sumnjičavosti appeared first on Bitno.net.

Liječnik kaže da ćeš sigurno umrijeti. On je to rekao mami, a ja sam ga čula. Dragi tata, htjela bih da dopustiš sada, u zadnjem času postati katolik.

Foto: Shutterstock.com

Pripovijeda jedan misionar…

Nakon svete mise, dođe mala djevojčica da me vidi. Imala je oko 12 godina. Njezin glas, njezino ponašanje, odavalo je da ima dobar odgoj.

- Oče, reče mi, je li Vama povjerena ova župa? Htjela bih oca upisati u knjigu krštenih. Primio je sveti krst prije smrti.

- Dobro, dođi sa mnom.

Uzeo sam knjigu krštenih…

- Koji je svećenik krstio?

- Ja sam ga krstila – odgovori djevojčica.

Odložio sam pero i pogledao djevojčicu. Spustila je oči prema zemlji kao djeca kad očekuju ukor. Kad je vidjela da je gledam bez riječi, bojažljivo je podigla glavu i rekla:

- Moj je otac bio teško bolestan. Liječnik je dolazio više puta. Čula sam kad je mojoj majci rekao:

- Mislim da će živjeti još dva ili tri sata.

Bila sam veoma žalosna, pogotovo jer moj otac nije bio katolik. Nakon što je liječnik otišao, ušla sam u sobu i rekla mu:

- Liječnik kaže da ćeš sigurno umrijeti. On je to rekao mami, a ja sam ga čula. Dragi tata, htjela bih da dopustiš sada, u zadnjem času postati katolik. Ti znaš koliko sam sretna od kada sam postala katolkinja. Zato, tata, primi sveti krst.

Moj otac mi reče:

- Govori mi još o nebu.

Govorila sam mu ono što sam učila u Katekizmu. Dok sam mu govorila, on me samo promatrao, a oči su mu se punile suzama. Tada mi je položio ruku na glavu i rekao mi:

- Kćeri, vidim da si ti sretna i ne želiš nego moje dobro. Želim prigrliti tvoju vjeru i primiti sveti krst. Izišla sam časkom van, da uzmem Katekizam, i pogledam za točne riječi krštenja, jer sam se bojala da nisam zaboravila, pa da pogrešno ne krstim. Ponovno sam ušla u sobu, a otac je zaspao. Ostala sam uz njegovo uzglavlje i molila se Djevici Mariji. Odjednom, moj je otac stao hroptati i teško disati. Odmah sam pozvala liječnika i mamu. Liječnik je rekao:

- To je svršetak.

Brzo sam otišla uzeti vode i rekla sam mami:

- Krstit ću tatu. I to sam učinila. On je izgubio svijest. Umro je desetak minuta nakon toga, a da uopće nije znao da je kršten. Velečasni, jesam li dobro učinila?

- Je li tvoj otac želio biti kršten?

- Da, velečasni, on je izrazio želju da se krsti.

- Moje drago dijete, ti si otvorila nebo svome ocu. Budi mirna, pokazala si mu najveću ljubav koju si mogla.

Izvor: časopis “Susret”

The post Kako je 12-godišnja djevojčica spasila dušu svog oca na samrti appeared first on Bitno.net.