Sprečavanje pobačaja kontracepcijom?

Foto: Shutterstock.com

»Često se tvrdi da je kontracepcija, sigurna i dostupna svima, najdjelotvorniji lijek protiv pobačaja. Optužuje se zatim Katoličku Crkvu da u stvari podupire pobačaj, jer uporno nastavlja naučavati moralnu nedopuštenost kontracepcije.« Tako Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae donosi čestu zamjerku Crkvi, a i njegovi protivnici moraju priznati: Da, upravo je to naš prigovor, on je dobro slušao, on zna što mi govorimo!

A je li ispravan? Ili ipak nije? Naravno, istina je da se ne može pobaciti dijete koje nije začeto, to razumije svako dijete! Ali budući da se čovjek sastoji od duše i tijela, ni njegovo spolno ponašanje nije stvar samo biologije.

Da recept koji mnogi dobronamjerno predlažu, »kontracepcija umjesto pobačaja«, nije dobar, prvenstveno je činjenica koju dokazuje statistika. Dok upotreba kontracepcijskih sredstava raste i raste, broj pobačaja morao bi padati i padati, ali iskustvo nam govori nešto drugo: Ne, nije tako, nego je, što je zapanjujuće, posve suprotno. Porastu upotrebe kontracepcijskih sredstava odgovara porast broja pobačaja. Juba Bury, koja nipošto ne zastupa katoličko stajalište, ustvrđuje: »Postoji nadasve jasan dokaz da oprečno onome što bi se moglo očekivati raspoloživost kontracepcijskih sredstava dovodi do porasta broja pobačaja.«120 I poznati A. Kinsey zamijetio je da su oni koji se odlučuju na pobačaj uglavnom oni koji upotrebljavaju kontracepcijska sredstva.121 Najvažnije svjedočanstvo u ovom smjeru dolazi od M. Potta, bivšega medicinskog direktora organizacije International Planned Parenthood, koja je diljem svijeta vodeća u propagandi za kontracepciju i pobačaj, vođena djelomično rasističkim, a djelomično i gospodarskim motivima. M. Pott kaže: »Ako se ljudi okrenu kontracepciji, ne smanjuje se broj pobačaja, nego on raste.«122

Naravno, ima mali broj zemalja u kojima navodno nije tako. Navodno jer bi, kao prvo, mogla posve brutalna kampanja sterilizacije iznimno doista smanjiti broj pobačaja i, kao drugo, mora se kritički preispitati što se računa kao pobačaj i što se ne vrednuje kao pobačaj, na primjer, »pilula za jutro poslije« i također »prava« pobačajna pilula mifegine.

Diljem svijeta može se dokazati da povećanju kontracepcijskih sredstava odgovara porast broja pobačaja i iz toga proizlazi pitanje: Zašto je to tako, zašto se tobože tako jednostavni račun »više kontracepcije – manje pobačaja« nije pokazao doista točnim? Poradi pravde odgovor je unaprijed dan: ima bez sumnje katoličkih i drugih bračnih parova koji doduše misle da smiju i trebaju upotrebljavati kontracepcijska sredstva, a koji nipošto ne bi pristali na pobačaj. Sretni su da kontracepcijom mogu izbjeći svaku napast u vezi s pobačajem. Kod njih je to točno, primjerice: Ako »smijemo« upotrebljavati kontracepcijska sredstva, nećemo izvršiti pobačaj, najvjerojatnije ni onda kada kontracepcija zakaže.

Drukčije je to kod mnogih ljudi koji prilaze spolnosti s radikalno hedonističkim nazorom. Njihov je »spolni« život u prvom redu u službi njihova uživanja, i k ovoj »putenosti«, reklo bi se prije, usmjereni su svi spolni čini. Oni se sa svojom spolnom požudom ophode kao sa sredstvom uživanja i dosljedno tomu priznaju samo one granice koje nastaju kao posljedica nekih negativnosti koje bi mogle nastati zbog nekog određenog čina u spolnosti. Takve su »negativnosti« prije svega zdravstveni rizici, spolne bolesti, AIDS, ozljede… krivično-pravne posljedice kod primjene nasilja ili zloporabe djece ili pak neželjene trudnoće. Sve do jednog ili drugog puta u svome životu, kada žele potomstvo, odnosno kada ga sebi zahtijevaju, u djetetu vide smetnju, jednu vrstu neprijatelja svoga užitka.

Premda ovi ljudi »žele« dijete, nerijetko nastaje dojam da i dijete treba služiti zadovoljavanju, to više nije dar Božji, nego nešto što pokriva određene potrebe – i jao njemu ako ne bude odgovaralo očekivanjima roditelja bilo tjelesnim nedostacima ili nekim drugim neuspjehom ili nekim drugim, vlastitim planom života. Prema hedonističkome temeljnom nazoru i sa spolnim partnerom se postupa kao s poslovnim prijateljem, s njim ili s njom traju spolni odnosi sve dok se to »isplati«, odlučujući je konačno vlastiti probitak. Spolni užitak time postaje trgovačka roba o čijim pogodnostima i nepogodnostima informiraju razne emisije na televiziji i radiju te erotski sajmovi, a za svaki se ukus nudi ponešto. Bilo hetero ili gay, bilo da netko »voli« fetiše ili želi »strog odgoj« – o ukusu se, kako je poznato, ne može raspravljati, svakome valja udovoljiti. Sjećam se zabrinute majke jednog mladića sa sadomazohističkim sklonostima koja se obratila za pomoć različitim stručnjacima, na primjer, psiholozima, psihijatrima… – ali s kim je god razgovarala dobila je savjet da bi se ona trebala podvrgnuti ponuđenoj »terapiji«, a ne sin sa svojim – samo u njezinim očima – čudnim željama!

U svakom slučaju, misao da bi se u spolnosti mogao nalaziti viši, božanski smisao, u ovom poimanju spolnosti, naravno, nema mjesta i tomu se treba samo podrugljivo podsmjehnuti.

U sukobu između rađanja koje u svakom slučaju valja izbjeći i zadovoljenja vlastitog užitka takvi ljudi upotrebljavaju kontracepcijska sredstva. Ako kontracepcija, prvi zaštitni prsten koji njihov užitak suprotstavljen životu treba očuvati od ometajućeg prodora djece, zakaže, oni će pribjeći uništenju nepozvanih gostiju i možda im je zbog toga žao, ali u tom je slučaju nužno sredstvo medicinski »siguran« i slobodno dostupan pobačaj.

Jednom riječju: iz perspektive »ljudskog prava na užitak« koje se prkosno nameće, a kojemu bi djeca trajno škodila, kontracepcijska sredstva i pobačaj usprkos njihovoj različnosti tvore jedno jedinstvo. Jer »život koji bi mogao nastati iz seksualnog susreta postaje tako neprijatelj kojeg apsolutno treba izbjeći, a pobačaj jedini mogući odlučujući odgovor pred neuspjelom kontracepcijom.«123

Naravno, kontracepcija nije ubijanje, što vrijedi i na moralnoj razini. No usprkos ovoj razlici pobačaj i kontracepcija jesu »plodovi iste biljke«, pa su »često u uskoj vezi«. Na prvi pogled ne baš vidljiva povezanost između kontracepcije i pobačaja jest u stavu: naime, onom mentalitetu koji ne želi dijete, a spolnost ne podvrgava ljubavi, nego isključivo užitku, ne priznaje višu odgovornost, a osobito ne vjeruje u Boga koji će suditi žive i mrtve.

Krug se zatvara, ako se uzme u obzir način lijevoideološkoga spolnog odgoja koji barem u ovom području djecu što je moguće prije želi ukloniti utjecaju roditelja, kako bi ih se izgrađivalo prema vlastitim hedonističkim uvjerenjima. Za to se upotrebljava dvostruka strategija: na jednoj se strani blati obitelj i javnosti se sugerira da većina roditelja nije sposobna razgovarati s djecom o njihovoj spolnosti. K tome se tvrdi da se spolna zloporaba djece događa prvenstveno u obitelji. Na drugoj strani stoji shvatljiv zaključak da će organi države koja se brine o socijalnoj dobrobiti posve prikladno popraviti propust roditelja. Osim toga oni su nadasve prikladni da štite djecu od zloporabe njihovih rođaka. Pritom se uopće ne spominje da je nepostojanje spolnog odgoja još uvijek bolje nego svjesno zavođenje na hedonistički način života. Osim toga, osobita je drskost neizravno etiketirati »obitelj« kao glavnog zlorabitelja djece. Isto bi se tako iz činjenice da većina ljudi umire u krevetu moglo zaključiti da su kreveti uzrok smrti br. 1 u svijetu. Ne obitelj, nego opisano hedonističko poimanje spolnosti primarni je uzrok spolne zloporabe djece i ponovno je ono krivac koji dovodi do najgorih zloporaba djece, naime do ubijanja djece pobačajem. Stoga Papa ima potpuno pravo: iskrivljen, jedino k užitku usmjeren spolni »odgoj« – koji je u stvarnosti priznati oblik zavođenja! – glavni je uzrok pobačaja. U Evanđelju se kaže: »Onome naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more« (Mk 9,42). Kako se i zna, Crkva ne želi da se s nekim lijevim ideologom spolnosti ili prodavačem nekih pornografskih i sličnih artikala tako postupi – ali ona želi da se razmisli o ovim ozbiljnim Isusovim riječima i da se iz temelja »promijeni mišljenje«. Ignoriranje toga ima kobne posljedice, i za žrtve i za počinitelje.

Andreas Laun (Preuzeto iz knjige Ljubav i partnerstvo – Verbum)

——————————————————————————————————————————————

¹²⁰ V. Riches, Die Drahtzieher hinter der Sexualerziehung, str. 11.

¹²¹ Usp. M. Calderon, Abortion in the United States, str. 157.

122 Ovaj sam citat preuzeo iz brošure P. McCrystala, irskoga borca za život i farmaceuta.
123 Ivan Pavao II., Evangelium vitae, 13.