Bog ima svoje prste u našim brigama, jadima i očaju. Katkad je to znak da nas je On uzeo u svoje ruke i da računa na nas. Božja se pedagogija razlikuje od naše pedagogije. Za razliku od naših pedagoga koji ne znaju sve što se u čovjeku nalazi, naš Bog to zna. I zna što je za nas najbolje. No ono što čovjeku najteže pada je Božja šutnja. A upravo ovo vrijeme adventa, vrijeme je kada Bog šuti. Pušta nas i dopušta da ga čekamo.
Božja šutnja je strašna stvar ako želimo znati odgovor na važno pitanje, ako želimo znati jesmo li na pravom putu… no Božja šutnja je u biti otajstvo jer nas uvodi u nas same, jer nam osvješćuje da smo i mi neizmjerno duboka bića u koja može stati Božja šutnja. Ta šutnja za nas može biti strah i strepnja ako se ne odazovemo na poziv da mu dođemo bliže. Doći mu bliže: u Euharistiji, u crkvi kada nikoga nema, u krunici dok hodamo gradom, u čitanju Božje Riječi svakoga dana. Tada Božja šutnja u nama budi mir i spokoj.
Dok nam gori prva svjećica na adventskom vijencu, miris poput onog mirisa lampiona na Svi svete, u nama stvara osjećaj za prolazno. Jer tek kad počne gorjeti, svijeća počinje živjeti, a u isto vrijeme svijeća koja gori nestaje. Isto je tako i s Božjim iščekivanjem i Njegovom šutnjom. Boga čekajući Bogu govorimo da ga trebamo, a Njegovom šutnjom naša se nutrina oblikuje i On po tome nama već sada progovara.
Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:
Iščekujmo ga i čekajmo ga. Dopustimo mu i da šuti jer Njegova šutnja rađa našim predanjem i vjernošću. I u tom duhu, dopustite mi da završim ovaj članak redcima:
Čekam te
čekam te, Bože moj,
dok jeka šutnje napunja moje biće
i ostajem nijema i tužna
jer Tvoj glas je nestao,
a sve što ostaje je šutnja.
Ali ne ću se predati
čekat ću te
koliko god bilo potrebno
jer sve moje čežnje
zadovoljene su
i samom Tvojom šutnjom
koja poput jeke
oglašava se mirom!
I tada šutnja kao govor postaje
koji mijenja moje biće
i čini me poslušnom
postojanom i predanom
Isuse…
čekam Te!
s. Marija Pia Tadijanov
Foto: Shutterstock.com