Donosimo nastavak ispovijedi žene koja svjedoči kako je s Bogom sve moguće. Naime, njezinih dvoje novorođenčadi umrlo je ubrzo poslije poroda, a u trećoj trudnoći otkriveno je da majka boluje od teške bolesti. Da bi sačuvala zdravlje i život djeteta u utrobi, odgodila je vlastito liječenje i nekoliko mjeseci nakon rođenja sina Francesca umrla.
Oko 35-og tjedna trudnoće liječnici su nam počeli sugerirati carski rez jer je mogućnost za prirodni porod bila vrlo mala. Prvo, zbog toga što je nedostajalo nešto više od mjesec dana do poroda, drugo, zbog toga što Marija nije imala hipofizu, a ona je dio mozga koji proizvodi hormone koji stimuliraju pojavu trudova i, treće, količina vode koja se nalazila u mome trbuhu bila je toliko velika da je postojao rizik da voda pukne i prije vremena. Danijeli sam rekla da ipak želim probati roditi prirodnim putem. Odgovorila mi je: „Slušaj, ako želiš, možemo probati induciranim porodom, ali ti ne mogu obećati da će uspjeti jer posebno u prvim trudnoćama nije rečeno da će dobro završiti.“
Tjedan dana prije nego što se Marija rodila otišli smo na posljednji pregled. Kada me je liječnik u rađaonici pregledao, popipao mi je trbuh i rekao: „Ne, više nipošto ne možemo čekati.“ Taj tjedan pripreme bio je težak jer smo znali da je trenutak koji smo čekali osam mjeseci konačno stigao. Molili smo zajedno jer se nismo osjećali spremnima, kao što se na kraju krajeva nismo osjećali spremnima za sve ovo. No, Gospodin nas je ipak doveo do osmoga mjeseca trudnoće i to u vedru ozračju. Toga dana, kada su nam to saopćili, vratili smo se kući malo obeshrabreni jer nam je bilo žao što se nismo ni snašli a datum rođenja naše kćeri bio je već određen. No začudo, te iste večeri počeli su prvi trudovi, ali im nisam pridavala previše značenja jer sam mislila da nije riječ o pravim trudovima pred porod.
Nezaboravni trenutak
Na dan odlaska u bolnicu, kada sam otišla na kontrolni pregled, liječnik me pogledao i upitao, jesam li ovoga tjedna imala kakve bolove. „Da, jesam, ali ništa bitno.“ Zatim je pogledao Danijelu i rekao: „Gospođa je otvorena već šest centimetara, ako pustimo da ide svojim tokom, sama će roditi.“ Najprije su svi bili uvjereni da ću roditi carskim rezom, no sada su svi bili za prirodni porod. Odveli su me u rađaonicu. Rekli su mi: „Slušaj, sada ćemo puknuti plodnu vodu, no možda će za to trebati i više sati. Kod prvih poroda sve se malo oduži.“ „Dobro.“ Amnionska vreća bila je prazna u pet minuta. Moram napomenuti da žene obično imaju 800 ml do litre, a ja sam imala više od sedam litara. I osjećala sam se još uvijek dobro. Bilo je čudno jer sam mogla bez problema spavati. Uopće nisam osjetila težinu ove trudnoće.
Potpuno prirodan porod i sve porođajne muke trajali se samo dva sata. Nije bio potreban ni oksitocin radi induciranja poroda, a nije bio potreban ni carski rez. Zapravo, nije trebalo ništa od onoga što su mi ranije predlagali. Nije bilo nikakvih kontraindikacija. Rodila se Marija. A kada sam je ugledala… Bio je to trenutak koji nikada neću zaboraviti. U tom sam trenutku shvatila da smo snažno vezane iako nisam razmišljala o tome da će ona samo kratko biti s nama. Bila je sa mnom povezana jer je bila moja kćer. Nakon toga su je odnijeli, a kada se Enrico vratio i donio mi Mariju na rukama, bio je to još jedan nezaboravan trenutak. Moj muž je držao Mariju u naručju i gledao je tako ponosno. Bio je tako sretan zbog nje. Bila sam sigurna da nije mogla imati boljega oca.
Ono što smo od Gospodina zatražili, osim prirodnoga poroda što nam je i uslišao, bilo je da se rodi živa i da je krstimo. Kada se Enrico vratio, rekao mi je: „Živa je. Krstili smo je.“ Bio je to najveći dar koji nam je Gospodin mogao dati. Držali smo je oko pola sata. Uspjeli su je upoznati njezini djedovi i bake i neki prijatelji. Zatim smo je pripremili i Enrico ju je otpratio.
Ono što vam mogu reći jest da mi tih pola sata uopće nije djelovalo kratko. Bilo je to nezaboravnih pola sata.
Da sam pobacila, ne vjerujem da bih se sjećala dana pobačaja kao dana slavlja ili kao trenutka u kojem sam se nečega oslobodila. Mislim da bi to bio trenutak koji bih sigurno nastojala zaboraviti, trenutak velike patnje.
Dana kada je Marija rođena moći ću se sjećati kao jednoga od najljepših dana u svome životu. Djeci ću moći pričati da im je Gospodin darovao zaista posebnu sestru koja na Nebu moli za njih.
Mamama koje su izgubile svoju djecu želim posebno reći… Želim im reći: Mi smo bile mame. Imale smo taj dar. Nije bitno koliko je trajalo, mjesec, dva mjeseca, nekoliko sati; bitno je da smo mogle imati taj dar i to je nešto što se ne može zaboraviti.
Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:
Nekoliko mjeseci poslije Chiara je ponovno zatrudnjela. Ali i u tom slučaju radost prve vijesti bila je uzdrmana prvim ultrazvukom, koji nije dao pozitivne rezultate. Dijete, koje je bilo muško i kojemu su dali ime David, nije imalo noge. Naoružani vjerom i ljubavlju koja je uvijek podržavala njihov brak, dvoje supružnika je odlučilo trudnoću iznijeti do kraja vjerujući da ključeve života i smrti drži jedino Bog. Svjedoče to i prijatelji koji se sjećaju Enrica koji im je pričao o osjećaju radosti zbog toga što ima dijete, makar ono nema noge. No nažalost, oko sedmoga mjeseca novi pregled ultrazvukom otkrio je da uz nedostatak donjih udova, kod maloga Davida postoje malformacije unutarnjih organa. „Dijete je nesposobno za život“, bila je presuda. Nesposobno je možda bilo za zemaljski život, ali ne i za onaj nebeski. David se rodio 24. siječnja 2010., i nakon što su odmah slavili njegovo krštenje, roditelji su molitvom pratili njegov kratki život, sve do posljednjeg izdisaja. I na Davidovu je pogrebu bilo toliko ljepote, toliko vjere, pa možda i neka iskra zavisti zbog te radosti kojom su zračili njegovi roditelji unatoč križu koji su nosili.
Odgodila je liječenje nastavljajući trudnoću
Unatoč trpljenju, traumama i osjećaju obeshrabrenja, Chiara i Enrico se nikada nisu zatvorili životu pa je nakon nekoga vremena stigla nova trudnoća: Francesco. I napokon je sve bilo u redu, ultrazvukom je potvrđeno dobro zdravlje djeteta. Ali u petom mjesecu dolazi novi križ. Chiari je dijagnosticirana teška rana na jeziku te se nakon prvoga zahvata potvrdila najgora od svih pretpostavki – karcinom. Unatoč tomu, Chiara i Enrico nisu izgubili vjeru i, „sklapajući savez“ s Bogom odlučili su još jednom životu reći „da“. Chiara je bez imalo promišljanja branila Francesca i, izlažući se velikom riziku, odgodila svoje liječenje nastavljajući trudnoću. Naime, tek se nakon poroda djeteta mogla podvrgnuti radikalnijem operativnom zahvatu i ciklusima kemoterapije i zračenja.
Francesco je rođen zdrav i lijep 30. svibnja 2011., a Chiara je bila toliko tjelesno iscrpljena da je prvo izgubila i vid na desno oko, a nakon godinu dana bitke, nije izdržala. U srijedu 13. lipnja 2012., na blagdan sv. Ante, oko podne, okružena rodbinom i prijateljima, završila je bitku protiv „zmaja“ koji ju je progonio, kako je nazivala tumor misleći na čitanje iz Otkrivenja. U pismu koje je napisala svomu sinu Francescu kaže: „Ja idem u Nebo brinuti se za Mariju i Davida, a ti ostani s tatom. Tamo ću moliti za vas.“ Chiarina je želja bila da se na njezin sprovod ne donosi cvijeće, a njezina je obitelj svakom sudioniku darovala maleni cvijet kao znak i simbol života, kao i njezinu sliku s pjesmom koju joj je napisao i posvetio suprug Enrico.
(Prevela Marija Dugandžić)
Članak je izvorno objavljen u Glasniku mira, a portal Bitno.net ga je objavio s dopuštenjem.
Prvi dio svjedočanstva možete pročitati na linku ovdje.