Kako je Adamov grijeh postao grijehom čovječanstva?

396 Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i postavio ga u svoje prijateljstvo. Kao duhovno stvorenje čovjek može živjeti to prijateljstvo samo ako se slobodno podredi Bogu. To je ono što izražava zabrana čovjeku da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla, “jer u dan kad budeš s njega jeo, umrijet ćeš” (Post 2,17). “Stablo spoznaje dobra i zla” (Post 2,17) znakovito doziva u pamet neprekoračivu granicu koju čovjek kao stvorenje mora slobodno priznati i s pouzdanjem poštivati. Čovjek ovisi o Stvoritelju: podvrgnut je stvorenjskim zakonima i moralnim pravilima koja ravnaju uporabom slobode.

Prvi čovjekov grijeh

397 Čovjek napastovan od đavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju[258] i, zlorabeći slobodu, nije poslušaozapovijed Božju. U tom je bio prvi čovjekov grijeh.[259] Svaki grijeh nakon toga bit će neposluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu.

398 U tom je grijehu čovjek sam sebe pretpostavio Bogu, a time je prezreo Boga: izabrao je sebe nasuprot Boga, protiv zahtjeva svoga položaja kao stvorenja, a otud i protiv svoga vlastitog dobra. Stvoren u stanju svetosti, čovjek je bio određen da bude potpuno od Boga “pobožanstvenjen” u slavi. Zaveden od đavla htio je “biti kao Bog”,[260] ali “bez Boga i ispred Boga, a ne u skladu s Bogom”.[261]

399 Pismo pokazuje dramatične posljedice toga prvog neposluha. Adam i Eva smjesta gube milost izvorne svetosti.[262] Plaše se tog Boga[263] o kojemu su stvorili krivu sliku, to jest kao Boga ljubomorna na svoje povlastice.[264]

400 Time je razoren sklad koji je, zahvaljujući izvornoj svetosti, u njima vladao; slomljeno je gospodstvo duhovnih moći duše nad tijelom,[265] povezanost muškarca i žene podvrgnuta je napetostima,[266] odnosi će im biti u znaku požude i gospodarenja.[267]Sklad sa stvorenjem narušen je: vidljivo stvorenje postalo je čovjeku strano i neprijateljsko.[268] Zbog čovjeka stvorenje je podvrgnuto “prolaznosti” (Rim 8,20). I na kraju, ostvarit će se posljedica izričito najavljena za slucaj neposluha:[269] čovjek će se “vratiti u prah iz kojeg je uzet”. [270] Smrt ulazi u povijest čovječanstva.[271]

401 Nakon tog prvog grijeha, prava “provala” grijeha preplavljuje svijet: Kajinovo bratoubojstvo nad Abelom,[272] opća pokvarenost kao posljedica grijeha;[273] isto tako u Izraelovoj povijesti grijeh se očituje često, posebno kao nevjernost Bogu saveza i kao prestupak Mojsijeva Zakona; i nakon Kristova Otkupljenja, među kršćanima, grijeh se očituje na mnogo načina.[274]Pismo i crkvena Predaja neprestano podsjećaju na prisutnost i općenitost grijeha u čovjekovoj povijesti:

To što doznajemo po božanskoj objavi slaže se i sa samim iskustvom. Ako, naime, čovjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon zlu i uronjen u tolike jade koji ne mogu potjecati od njegova dobrog Stvoritelja. Ne hoteći često priznati Boga kao svoje počelo, čovjek je poremetio i dužno usmjerenje prema svom posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i svim stvorenjima.[275]

Posljedice Adamova grijeha za čovječanstvo

402 Svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom. Sv. Pavao kaže: “Neposluhom jednoga čovjeka svi su postali grešnici” (Rim 5,19); “kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt” (Rim 5,12). Toj općenitosti grijeha i smrti apostol suprotstavlja općenitost spasenja u Kristu: “Dakle grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost jednoga (to jest Krista) – svim ljudima na opravdanje, na život” (Rim 5,18)

403 Slijedeći svetog Pavla Crkva je uvijek naučavala da golema bijeda koja pritište ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i činjenice da nam je on u nasljeđe predao grijeh s kojim se rađamo svi zaraženi i koji je “duševna smrt”.[276] Zbog te vjerske sigurnosti Crkva podjeljuje krštenje za otpuštenje grijeha, pa i maloj djeci koja nisu počinila osobnoga grijeha.[277]

404 Kako je taj Adamov grijeh postao grijehom sviju njegovih potomaka? Cio je ljudski rod u Adamu “kao jedno tijelo jednoga čovjeka”.[278] Tim “jedinstvom ljudskoga roda” svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom, kao što su svi zahvaćeni Kristovom pravednošću. Ipak je prenošenje istočnoga grijeha tajna koju ne možemo potpuno shvatiti. Po Objavi znamo da je Adam primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav: popuštajući zavodniku Adam i Eva čine osobni grijeh, ali taj grijeh zarazuje svu ljudsku narav koju će oni prenijeti u palom stanju.[279] To je grijeh koji će se svemu čovjecanstvu prenositi razmnožavanjem, to jest prenošenjem ljudske naravi lišene izvorne svetosti i pravednosti. Zato se istočni grijeh naziva “grijehom” na analogan način, to je grijeh “naslijeđen” a ne “počinjen”, to je stanje a ne čin.

405 Iako je svakome vlastit,[280] istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva “požuda”). Krštenje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.

406 Crkveno učenje o prenošenju istočnoga grijeha pobliže se odredilo posebno u 5. stoljeću, u prvom redu na poticaj razmišljanja svetog Augustina protiv pelagijanizma, i u 16. stoljeću protiv protestantske reforme. Pelagije je smatrao da čovjek može naravnom silom svoje slobodne volje, bez nužne pomoći Božje milosti, voditi moralno dobar život. Time je utjecaj Adamove krivnje ograničavao na loš primjer. Prvi protestantski reformatori, naprotiv, naučavali su da je istočnim grijehom čovjek u korijenu izopačen, a njegova sloboda uništena; grijeh koji baštini svaki čovjek poistovjećivali su sa sklonošću zlu (concupiscentia-požuda), koja bi bila nesavladiva. O smislu objavljene istine u vezi s istočnim grijehom Crkva se posebno izjasnila na Drugom saboru u Orangeu 529. godine[281] i na Tridentskom saboru 1546. godine.[282]

Teška borba

407 Učenje o istočnom grijehu, povezano s učenjem o Kristovu Otkupljenju, pruža jasan razlikovni pogled na čovjekovo stanje i djelovanje u svijetu. Praroditeljskim grijehom đavao je zadobio neku vlast nad čovjekom, iako čovjek ostaje slobodan. Istočni grijeh vuče za sobom “robovanje pod vlasti onoga koji je posjedovao carstvo smrti, to jest đavla”.[283] Ne znati da čovjek ima ranjenu i zlu sklonu narav uzrokuje teške zablude na području odgoja, politike, društvenog djelovanja i morala.[284]

408 Od posljedica istočnoga grijeha i sviju osobnih grijeha ljudi svijet u cjelini poprima neko grešno stanje koje se može označiti izrazom svetog Ivana: “grijeh svijeta” (Iv 1,29). Tim se izrazom također označuje negativan utjecaj koji na osobe vrše stanja zajednica i društvene strukture koje su plod ljudskih grijeha.[285]

409 To dramatično stanje svijeta koji “leži sav pod vlašću Zloga” (1 Iv 5,19)[286] čini od ljudskog života borbu: Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta je borba započela već od početka svijeta, a trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjega dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje unutarnje jedinstvo.[287]

“Ti ga nisi prepustio vlasti smrti”

410 Nakon pada čovjek nije od Boga napušten. Naprotiv Bog ga poziva[288] i na tajnovit mu način objavljuje pobjedu nad zlom i dizanje iz njegova pada.[289] Taj odlomak knjige Postanka nazvan je Protoevanđelje jer je prvi navještaj Mesije otkupitelja, borbe između zmije i Žene te konačne pobjede njezinog potomka.

411 Kršćanska predaja vidi u tom odlomku navještaj “novoga Adama”[290] koji svojom poslušnošću do “smrti na križu” (Fil 2,8) preobilno ispravlja Adamov neposluh.[291] Povrh toga mnogi su crkveni Oci i naučitelji u toj ženi najavljenoj u “Protoevanđelju” prepoznali Kristovu Majku Mariju kao “novu Evu”. Ona je prva i na jedinstveni način uživala pobjedu nad grijehom koju je Krist izvojevao: bila je očuvana od svake ljage istočnoga grijeha[292] i kroz cijeli svoj zemaljski život, posebnom Božjom milošću, nije počinila nikakav grijeh.[293]

412 Ali zašto Bog nije spriječio da prvi čovjek sagriješi? Sveti Leon Veliki odgovara: “Neizreciva Kristova milost darovala nam je bolja dobra od onih koja nam je demonska zavist otela”.[294] A sveti Toma Akvinski: “Ništa se ne protivi činjenici da je ljudska narav bila određena za uzvišeniju svrhu nakon grijeha. Bog doista pripušta zla da iz njih izvuče veće dobro. Odatle riječ svetoga Pavla: ‘Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost’ (Rim 5,20). I pjesma ‘Exultet’: ‘O sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja’”.[295]

Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)
———————————————————————————–
[258] Usp. Post 3,1-11. 
[259] Usp. Rim 5,19. 
[260] Usp. Post 3,5. 
[261] SV. MAKSIM PRIZNAVALAC, Ambiguorum liber: PG 91, 1156C. 
[262] Usp. Rim 3,23. 
[263] Usp. Post 3,9-10. 
[264] Usp. Post 3,5. 
[265] Usp. Post 3,7. 
[266] Usp. Post 3,11-13. 
[267] Usp. Post 3,16. 
[268] Usp. Post 3,17.19. 
[269] Usp. Post 2,17. 
[270] Usp. Post 3,19. 
[271] Usp. Post 5,12. 
[272] Usp. Post 4,3-15. 
[273] Usp. Post 6,5.12; Rim 1,18-32. 
[274] Usp. 1 Kor 1-6; Otk 2-3. 
[275] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 13. 
[276] Usp. Tridentski sabor, DS 1512. 
[277] Usp. isto, 1514. 
[278] SV. TOMA AKVINSKI, Questiones disputate de malo, , 4, 1. 
[279] Usp. Tridentski sabor, DS 1511-1512. 
[280] Usp. isto, 1513. 
[281] Usp. II. sabor u Orangeu, DS 371-372. 
[282] Usp. Tridentski sabor, DS 1510-1516. 
[283] Usp. isto, 1511, usp. Heb 2,14. 
[284] Usp. IVAN PAVAO II., Enciklika Centesimus annus, 25. 
[285] Usp. IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Reconciliatio et paenitentia, 16. 
[286] Usp. 1 Pt 5,8. 
[287] II. VATIKANSKI SABOR,Gaudium et spes, 37.
[288] Usp. Post 3,9. 
[289] Usp. Post 3,15. 
[290] Usp. 1 Kor 15,21-22.45. 
[291] Usp. Rim 5,19-20. 
[292] Usp. PIO IX., Bulla Ineffabilis Deus, DS 2803. 
[293] Usp. Tridentski sabor, DS 1573. 
[294] SV. LEON VELIKI, Sermones, 73, 4: PL 54, 396. 
[295] SV. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, III, 1, 3 ad 3.