Objavljujemo homiliju jednoga od najvećih crkvenih govornika, kojemu je povijest dala časni naslov “zlatousti”. Njegove žive i oštre propovijedi bile su vezane uz stvarne probleme tadašnjega vremena, a osobito socijalnu nepravdu. Kao carigradski biskup brinuo se siromahe, zapuštene, te one na rubu društva, a njegove nas djela i riječi i danas opominju.
Foto: Shutterstock.com
Ništa nije tako jezovito kao kršćanin kojega nije briga za spas drugih ljudi.
Ne možeš se u tome pozivati na svoje siromaštvo: žena naime koja je dala dva novčića ustat će protiv tebe. I Petar je rekao: Nemam ni srebra ni zlata. I Pavao je bio tako siromašan da je često gladovao, nije imao ni potrebne hrane.
Ne možeš se braniti ni svojim niskim položajem, jer su i oni bili niskog položaja i potekli su iz skromnog roda. Ne možeš se pozivati ni na svoje neznanje, jer su i oni bili neuki ljudi. Ne možeš se opravdavati svojom bolešću, jer je i Timotej bio bolestan i često pobolijevao.
Svatko može biti od koristi svome bližnjemu ako uistinu želi učiniti što je u njegovoj moći.
Ne vidite li koliko je stabala besplodnih, a ipak su snažna, lijepa, vitka, uspravna? Ako imamo vrt, radije u njem imamo plodne mogranje i masline negoli ta stabla; ona naime stabla više su nam za ugodu negoli za neku korist, pa ako i ima neke koristi, ona je neznatna.
Njima su slični oni koji gledaju samo na svoju korist; zapravo nisu ni kao ta stabla, već su samo pogodni za kaznu. Ta su stabla, naime, prikladna za gradnju i za potpornje. Njima su nalik djevice, doduše, čiste, urešene i uzdržljive, ali nikome korisne; i zato se spaljuju. Takvi su koji Krista ne hrane.
Pazi ipak da nikoga od njih ne optužuješ za grijehe njegove: ni za preljub, niti za krivokletstvo, ni za što, već što drugome nije bio od koristi. Takav je bio onaj koji je talenat zakopao, provodeći život bez grijeha, ali nekoristan drugome čovjeku.
Pitam se, kako može kršćanin biti takav? Ako kvasac pomiješan s tijestom nije promijenio sve tijesto, da li je onda to zaista bio kvasac? Ako miris kojim je netko pomazan nije zamirisao, da li to uopće možemo nazvati mirisom?
Nemoj reći: ne mogu druge na nešto navesti: jer ako si kršćanin, nemoguće je da to ne bude. Naime, ako nešto po prirodi jest, ne može to ne biti. Tako i to što rekosmo: stvar naime leži u samoj naravi kršćanina.
Nemoj Boga vrijeđati. Kažeš li da sunce ne može svijetliti, ti ga vrijeđaš; kažeš li da kršćanin ne može drugome koristiti, Boga vrijeđaš i lažeš. Lakše je da sunce ne grije niti svijetli negoli da kršćanin ne svijetli, lakše je da svjetlo bude tama nego da to postane kršćanin.
Sv. Ivan Zlatousti, “Homilije o Djelima apostolskim”
——————————————————–
Ivan Zlatousti rodio se između 344. i 347. godine u kozmopolitskom gradu Antiohiji u Siriji, trećem po važnosti u Rimskome Carstvu. Otac mu je Secundo obavljao službu visokoga časnika u Rimskoj vojsci. Umro je brzo nakon Ivanova rođenja, a osim njega imao je još jednu kćerku.
Ivan se, protiv volje svoje majke, konačno povukao u brda, gdje je među monasima provodio veoma strog život molitve i pokore, koji mu je prilično narušio zdravlje. Ne mogavši zbog slaba zdravlja izdržati sve zahtjeve strogoga monaškog života, vratio se u Antiohiju, gdje ga je biskup Melecije zaredio za đakona. Bile su mu tada 23 godine. Pet godina kasnije bio je zaređen i za svećenika. Tome je zvanju davao prednost pred monaškim govoreći da je između jednoga i drugoga tako velika razlika kao “između položaja podanika i cara”. Postavši svećenik, Ivan se naročitim žarom posvetio službi propovijedanja jer je za nju posjedovao izrazit talent. Često je kao propovjednik zamjenjivao i svoga biskupa koji se baš nije odlikovao rječitošću.
Ivan je kroz 12 godina u Antiohiji velikom revnošću obavljao propovjedničku službu. Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka, koji su tada u gradu vladali. Grmio je protiv poganskih običaja, stare strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja poganskih praznika. Sigurno da to nije činio zato što je bio protiv zabave kao takve ili protiv lijepe umjetnosti, već zbog niskih strasti koje su se u takvim zabavama nedolično iživljavale. Nije štedio ni kler ni redovnice, ukoliko ne bijahu na moralnoj visini svoga staleža. Zalažući se za siromahe, žigosao je socijalne nepravde. Njegove su, dakle, propovijedi bile vezane uz stvarne probleme tadašnjega života, zato su i bile tako žive i prodorne. Uz propovjedničku službu bavio se veoma živo i pisanjem.
Glas se o tom velikom antiohijskom propovjedniku proširio daleko izvan Antiohije, sve tamo do Carigrada, tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva. 397. godine sv. Ivan Zlatousti postao je biskup prve biskupske stolice Istoka i carski dvorski propovjednik. Njegova propovjednička vještina vjerojatno je kod tog izbora izbila u prvi plan, no oni koji su ga predlagali za Carigrad nisu znali da se u njemu po mentalitetu krije i pravi monah te dušobrižnik koji ljude neće puštati u njihovu miru, već ih poticati na obraćenje. Ivan reformator zamjerit će se mnogima, doživjet će osamljenost i završiti u progonstvu.
Ivan se i u Carigradu na osobit način brinuo za siromahe, zapuštene, one na rubu društva. U toj brizi izdašno su ga pomagale neke bogate plemenite gospođe. Brinuo se i za misionarenje u provinciji pa mu je pošlo za rukom privesti pravoj vjeri mnoštvo Gota. Borio se čvrstom rukom protiv heretika novacijana i arijanaca. Uza svu ljudskost prema njima bijaše neumoljiv.
Otpor prema njegovu radu, povezan s raznim spletkama, započeo je od nekih dvorskih gospođa koje su imale utjecaj na caricu Eudoksiju. No dolazio je i izdaleka od aleksandrijskog patrijarha Teofila. Povod za napad bijaše činjenica što je Zlatousnik primio k sebi četiri monaha koje bijaše prognao aleksandrijski patrijarh. Teofil, neprijateljski raspoložen prema carigradskom patrijarhu, jedva je to dočekao i prešao u napad na njega, potpomognut nekolicinom nezadovoljnih biskupa.
Teofil je god. 403. sazvao svoju sinodu, takozvanu “sinodu kod hrastova”, koja je svrgnula s biskupske carigradske stolice samoga Zlatoustoga. I Ivan je osuđen na izgnanstvo iz Carigrada. Ono je trajalo samo kratko jer je zbog općeg nezadovoljstva u gradu carica Eudoksija dala povući carski dekret i Ivan se vratio u Carigrad. No, Ivan je bio osuđen na drugi izgon. Tada se zauvijek se oprostio od svoje biskupske crkve. Bio je prognan sve do Crnog mora.
U predvečerje svoje smrti stigao je u Komanu, gdje je bio dobro primljen. Nastavio je put, ali je nakon 5 km klonuo. Ondje bi doveden u kapelicu svetog mučenika Baziliska. Tu je obučen u bijelu mrtvačku košulju te je s najvećom pobožnošću primio Euharistiju, o kojoj je znao tako divno propovijedati. Na to se prekrižio i izrekao svoje posljednje riječi na zemlji: “Bogu budi hvala na svemu! Amen.” Bile su to riječi dostojne najvećega crkvenog govornika. Njima je udario doličan pečat svim svojim govorima. (KTA/Bitno.net)
Pomolimo se: Bože, jakosti onih koji se uzdaju u te! Ti si svetog biskupa Ivana Zlatoustog u Crkvi proslavio divnim govorništvom i pomogao u trpljenju. Daj da nas pouči njegovo propovijedanje i ojača primjer strpljivosti u nevoljama života. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.
The post Nema ničeg jezovitijeg od kršćanina koji ne brine za druge ljude appeared first on Bitno.net.