Jedna od najljepših i najiskrenijih marijanskih molitvi je Stabat Mater dolorosa (Stala plačuć’ tužna Mati). Ona je proizašla iz razmatranja Majke Božje pod križem, a kasnije je pronašla svoje mjesto u liturgiji u blagdanu Sedam žalosti Blažene Djevice Marije (Gospe od sedam žalosti)
Novo obraćanje srca Sinu Božjem koji je postao čovjekom, a time i Njegovoj Majci, širili su prije svega franjevci. Tako sv. Bonaventuri (c. 1221. – 1274.) možemo zahvaliti jednu od najljepših i najiskrenijih molitvi, Stabat Mater dolorosa. Ona je proizašla iz razmatranja Majke Božje pod križem, a kasnije je pronašla svoje mjesto u liturgiji u blagdanu Sedam žalosti Blažene Djevice Marije (Gospe od sedam žalosti), čiju je svetkovinu 1423. g. preporučila sinoda u Kölnu, a 1727. za cijelu Crkvu uveo Benedikt XIII.
Molitelj stoji s Marijom pod križem. S njom promatra muku Sina te sudjeluje u njezinoj i Njegovoj boli. S njom oplakuje Jedinoga, „Prvorođenca“, i istovremeno oplakuje Majku, Jedinstvenu, koju je izabrao da Ga rodi i trpi s Njim. No, ovdje se ipak ne radi samo o prirodnom suosjećanju: u ovom trenutku Majka i Sin doimaju se predanima i bespomoćnima, no molitelj zna za moć blagoslova koji upravo tako struji iz njih. On zna da oni nisu slijepo i gluho utonuli u vlastitu sudbinu, već da se upravo u svom trpljenju posve otvaraju za ljude. I on zna da se sve svodi samo na sudjelovanje u ovom trpljenju iz kojega proizlaze otkupljenje i spas.
Stoga se molitelj upravo sada usuđuje obratiti toj Majci, izvoru ljubavi: zbog njezine boli on je moli da može posve izgorjeti u ljubavi prema Kristu. Marija mu treba u srce utisnuti Rane Raspetoga, da bi tako mogao trpjeti s Onim koji je trpio za njega i poradi njega. „Fac me plagis vulnerari, fac me cruce inebriari et cruore Filii“, moli molitelj i Mariju moli za njezin zagovor na danu Suda. Tada konačno oslovljava samog Gospodina i pritom se poziva na Majku: poradi njezine muke neka ga Isus na kraju života primi u nebesko blaženstvo.
Križ stoji konačno u središtu ove molitve, koja nije dragulj marijanske pobožnosti samo po svojoj toplini srca, već i po teološkim izričajima. Jer ona uvijek vodi ka Srcu Sina, a time i u otajstvo otkupljenja.
Naposljetku treba ukazati na još jedan daljnji oblik molitve ponavljanja, na marijanske litanije, izmjenične napjeve koji su kao molitve hvale i molbe zauzimali mjesto prije svega u procesijama. Slijedile su uzor litanija Svih svetih, koje su u Rim došle u 7. stoljeću, te himna akatista bizantske Crkve. Trajnu valjanost dobile su samo litanije iz Loreta ili Lauretanske litanije. Njihovi zazivi sežu sve do u 12. stoljeće, a 1587. g. Siksto V. ih je odobrio za cijelu Crkvu.
U ovoj molitvi Marija se zaziva 50 puta. Kao da molitelj neprestano kruži oko njezina lika, kao da mu se ona uvijek iznova pokazuje kao: „Majka Božje milosti“ i „Majka dobrog savjeta“, kao „Djevica premudra“ i „moćna“, kao „Ogledalo pravde“, „Ruža otajstvena“, kao „Vrata nebeska“ i „Zvijezda jutarnja“, kao Kraljica „bez grijeha istočnoga začeta“ i „u nebo uznesena“. Tko tako moli, ne mora poznavati nijednu od dogmi da bi bio potpuno u istini. Jer s neprestanim zazivom „ora pro nobis“ juriša se na Mariju da moli s nama i za nas. Za smilovanje i uslišanje moli se Bog, Jedan i Trojstven, i Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. Nema dakle sumnje u teološko usmjerenje molitve. No Isus nam je darovao Mariju za majku. Stoga nju, Bogorodicu i Djevicu, molitelji uzdižu poput zaštitnog zida protiv svih nutarnjih i vanjskih opasnosti, dapače i Božjega gnjeva.
Dr. phil. Helga Böse
(Nastavlja se)
The post Najpoznatije marijanske molitve: Stabat Mater dolorosa appeared first on Bitno.net.