Jedan učenjak kaže da je njemu u čast podignuto ništa manje nego 600 crkava i kapela, u koje valja ubrojiti i crkve i kapele u našim krajevima od kojih je, svakako, najljepša ona u Kotarima kod Samobora, što se ubraja među najvrjednije barokne kulturne spomenike Hrvatske. Sv. Leonard je prisutan i u toponomastici, po njemu se, naime, nazivaju neka mjesta, ali isto tako i u folkloru, narodnim običajima.
Sv. Leonard si je iskupio naročito veliko poštovanje i slavu za vrijeme križarskih vojna kad je po njegovu zagovoru bio oslobođen iz sužanjstva slavni križar Boemund od Antiohije. On je upao u ropstvo muslimanima g. 1100., a iz njega je oslobođen po svečevu zagovoru dvije godine kasnije. Vrativši se u Europu, darovao je svetištu Saint-Léonard-de-Noblac srebrne verige, slične onima što ih je kao zarobljenik nosio. Kako se onda mnogo govorilo i pisalo o slavnim vitezovima i križarima, jasno je da je pobožnost jednoga Boemunda prema Sv. Leonardu djelovala na pučku maštu, pa i na srce, te su ga u toj pobožnosti mnogi nasljedovali šireći tako posvuda svečevo štovanje. Sveti Leonard iz Noblaca ili Limogesa u Francuskoj bio je, zapravo, svetac otkriven tek početkom XI. stoljeća, otkad potječu i prvi njegovi životopisi koji su prilično legendarni. I oni su širili svečevu slavu i štovanje. Navodim sve te povijesne činjenice da nam bude jasno odakle je došlo do tako velike popularnosti sv. Leonarda.
Leonard se rodio u Galiji za vrijeme cara Anastazija, koji je vladao između 491. i 518. godine. Rodio se u krilu plemićke obitelji, a njegovi su roditelji bili intimni prijatelji velikoga franačkoga kralja Klodviga, koji je malome Leonardu bio krsni kum. Znamo iz povijesti da se Klodvig kao prvi franački knez pokrstio, a za njim i njegovi Franci, pa je to krštenje bilo presudno i za budućnost Europe jer će Franci kasnije stvoriti na Zapadu najjaču državu.
Kad je Leonard odrastao, nije se – kako su to inače činili plemićki sinovi – posvetio vojničkom staležu, već se radije stavio u službu sv. Remigija koji je postao nadbiskup u Reimsu. Znamo da je taj svetac krstio Klodviga. Kako je sv. Remigije bio prijatelj s kraljem Klodvigom, imao je povlasticu da vrati slobodu svima zarobljenicima na koje bude naišao; istu je povlasticu zatražio i Leonard, dobio je i njome se u korist zarobljenika više puta poslužio. Ne zaboravimo da je to bilo u doba seobe narodâ, u jednom burnom razdoblju kad je bilo toliko nedužnih zarobljenika.
Kralj je ponudio Leonardu i časti, pa i biskupsko dostojanstvo, no svecu nije bilo stalo do ljudske slave, moći i ugleda, jer je želio živjeti prema Evanđelju. Zato se povukao u samoću najprije kod sv. Maksimina u Micyju, a zatim u obližnju okolicu Limogesa, usred šume koja se zvala Pavum. Tamo je provodio pustinjački život molitve i pokore.
Jednoga je dana Leonardovu samoću prekinuo kralj Klodvig koji se s velikom pratnjom nalazio u lovu. S kraljem je bila i kraljica koju su baš tada spopali nenadano porođajni bolovi. Molitva i briga sv. Leonarda osiguraše kraljici sretan porod. Kralj je u zahvalu dao Leonardu jedno zemljište kraj izvora i sredstva da ondje sagradi samostan i crkvicu u čast Majke Božje. Osim zahvalnog kralja, koji mu se često obraća za savjet zbog raznih, osobito zdravstvenih, teškoća, obraća mu se i puk, koji ga je nakon njegove smrti nastavio slaviti kao zaštitnika od mnogih bolesti, posebno onih kroničnih. Nakon toga postao je i službenim zaštitnikom zatvorenika, kovača, rodilja. Zaziva se i protiv mrazeva te bolesti konja. Pokraj toga samostana razvilo se kasnije i naselje, što je na početku pokrštavanja europskih naroda manje-više svagdje bila praksa. Godina smrti sv. Leonarda nije nam poznata, no zato nam je poznata njegova slava u kršćanskome puku koja je samo odsjev one slave što je uživa u blaženome gledanju Boga.
Ovaj članak Sveti Leonard iz Limogesa – nudili su mu biskupske časti, ali on je samo htio pustinjački život posvećen Bogu se prvo pojavio na Bitno.net.