Foto: Flickr/Lawrence OP
Marijanske dogme
Trebalo je proći dugo vremena da obvezatni naučiteljski izričaji Crkve o Mariji izrastu iz tla molitve te pismene i usmene predaje: u prvim stoljećima dogme o trajnom djevičanstvu (553. i 649. g.) i bogomajčinstvu (431. g.), a tek 1200 godina kasnije navještaj o njenoj oslobođenosti od grijeha i istočnog grijeha (1854. g.) te napokon tjelesnom uznesenju u nebo (1950. g.)
MARIJA, THEOTÓKOS
U antičkoj Crkvi u središtu teološke rasprave stajala su pitanja o spasiteljskom događaju, Isusovom bogočovještvu i otkupljenju. Ni Marija nije izbijala u prvi plan kao osoba, već u svom odnosu prema povijesti spasenja. Najstarija i istovremeno temeljna dogma o Mariji, a koju je navijestio koncil u Efezu 431. g., bila je posve određena kristološkim spoznajama i usmjerena prema njenom produbljivanju. Koncil nije Mariji dodijelio ljudima blizak naziv Majke Božje,već ju je nazvao Theotókos, Bogorodicom. Ovaj nam termin može zvučati pomalo strano, ali on potvrđuje i osigurava temelj naše vjere: naime, da se u čovjeku Isusu Kristu doista rodio Bog. Time postaje jasno kako je duboko i nutarnje usidren zemaljski život Sina Božjega „u stvorenom i u prirodnom“ (Scheffczyk, Leo. Maria : Mutter und Gefährtin Christi. Augsburg : Sankt Ulrich Verlag, 2003., str. 103). No, time otkupljenje i preobrazba svijeta ne ostaju misaonim snovima, već su postali konkretnom stvarnošću koja ne obuhvaća samo duh, već je – u skladu sa ljudskom strukturom – ukorijenjena u tjelesnom.
Iz vjerovanja u Marijino bogomajčinstvo konačno je proizašlo i jedno novo razumijevanje nutarnjeg i vanjskog oblika Crkve. Ona se shvaća kao otajstveno tijelo i kao Majka koja svijetu „može posredovati Krista, jer Ga nosi u sebi“ (Scheffczyk, str. 104.). „Majka Božja“ postala je „Majkom milosti“ i „Majkom Crkve … i svih ljudi“ (Scheffczyk, str. 105.).
MARIJINO DJEVIČANSTVO
Rana Crkva je posve razumljivo s Marijinim majčinstvom povezala djevičanstvo, o kojemu izvještavaju Evanđelja po Luki i Mateju. Već u tim tekstovima ne radi se samo o tjelesnom, već i o duhovnom djevičanstvu ove mlade žene. To se pokazuje već u nutarnjoj sigurnosti s kojom Marija čak i nasuprot jednog božanskog zahtjeva naglašava svoju netaknutost (Lk 1, 34). Biblija ne poznaje odijeljenost tijela i duha. Stoga isključivo biološko shvaćanje djevičanstva koje je toliko blisko prirodnoznanstvenom mišljenju, promašuje ono bitno – isto kao što to čini i pomodna i sladunjava pobožnost, u čijem shvaćanju djevičanstva ne igraju ulogu ni tjelesna netaknutost ni seksualna uzdržljivost.
Za razliku od ovih stranputica, rana je Crkva svjedočanstvo Evanđelja uzela vrlo ozbiljno. Npr. Atanazije (+ 373. g. ), „neustrašivi borac protiv arijanizma“ (Scheffczyk, str. 109), je djevičanski porođaj shvaćao kao „najsigurniji dokaz Sinovog božanstva“ (ibid., str. 110). Time je potcrtao značenje ove istine za vjerovanje u otajstvo Krista i naše otkupljenje. I sinoda u Milanu 390. g. koja se odvijala pod predsjedanjem sv. Ambrozija, naglasila je u istom uvjerenju, da je Marija rodila neozlijeđena; pri tome se, među ostalim, pozvala i na Apostolsko vjerovanje. Ove odluke učiteljstva Crkve ponovila je i time osnažila važna Lateranska sinoda 649. g. Već 553. g. peti Opći koncil u Konstantinopolu Mariji je dodijelio naslov „vazda Djevice“ (aeiparthénos). Doduše, raspravljalo se o tome što je to točno značilo za čin porođaja (fizička neozlijeđenost, bezbolnost; Scheffczyk, str. 118). Marija se već rano shvaćala kao protulik Eve, nad kojom je nakon pada u grijeh visila sudbina da će morati trpjeti u trudnoći i rađati u bolovima (Post 3, 16). Nije li Marija, nova Eva, Bezgrješna, trebala ostati očuvana od takve sudbine? Ipak, Crkva se u svojim naučiteljskim izričajima mudro nije upustila u ova pitanja.
Nazivom „vazda Djevice“ Crkva je obuhvatila cijeli Marijin život. To su učili – pogledamo li predaju – već Origen (+253./54.), Jeronim (+419./20.) i na Istoku Bazilije Veliki (+379.). Činilo se nezamislivim da bi Marija nakon Sina Božjeg mogla roditi još djece, jer ona nije bila samo Majka Sina Čovječjeg, već i Njegova zaručnica, Njegova službenica kojom je On mogao posve i u potpunosti raspolagati, Njegova suputnica u otkupiteljskom djelu preko križa do uskrsnuća. Bogomajčinstvo je isključivo odredilo cjelokupan Marijin život i opečatilo ga do posljednjeg trenutka (Scheffczyk, str. 122 f.). Razumije li se Božja odabranost do temelja, tada pored Njega nema mjesta nekom drugom vezivanju.
Dr. phil. Helga Böse
(Nastavlja se)
Slike Marije u vjeri Crkve (1. dio)
Slike Marije u vjeri Crkve (2. dio)
The post Slike Marije u vjeri Crkve (5. dio) appeared first on Bitno.net.