Dvije godine prije tragičnog događaja iz 1996. godine koji je zadesio trapističke redovnike u Alžiru, prior samostana otac Christian de Chergé napisao je oporučno pismo koje je postalo suvremenim religioznim klasikom i u čijem sadržaju dolazi do izražaja njegova slutnja smrti, ali istovremeno i duboka vjernička otvorenost i predanost Božjoj volji.
„Ne bojim se terorista, a još manje vojske. Ne bojim se ni smrti. Ja sam slobodan čovjek“ – riječi su koje u francuskom filmu „O ljudima i bogovima“, snimljenog prema istinitom događaju, izgovara brat Luc Dochier, trapistički redovnik i jedan od sedmorice Alžirskih mučenika koje su u ožujku 1996. godine oteli, a potom u svibnju iste godine i pogubili radikalni islamisti.
Film o kojemu je pisao i Bitno.net prati priču o tragičnoj sudbini trapističkih redovnika iz samostana Majke Božje Atlaške blizu mjesta Tibhirin koji su se našli u vrtlogu alžirskog građanskog rata. Ostati ili otići? – bilo je pitanje na koje je svaki od njih morao osobno odgovoriti. Unatoč pozivu francuske vlade da napuste Alžir, redovnici odlučuju ostati među svojom muslimanskom braćom – ljudima s kojima su sve vrijeme skladno živjeli i za koje su s ljubavlju skrbili. Posvećenost redovničkom pozivu i istinsko služenje Bogu i ljudima pobijedili su u njima svaki strah. Ljubav je imala posljednju riječ – ljubav jača i od smrti!
Donosimo tekst oporuke u cijelosti.
Oporuka oca Christiana
(otvorena u nedjelju, na Duhove, 26. svibnja 1996.)
„Ako se dogodi jednog dana – a to bi moglo biti sutra – da postanem žrtva terorizma koji, čini se, trenutno zahvaća sve strance koji žive u Alžiru, volio bih da se moja zajednica, moja Crkva i moja obitelj sjećaju da je moj život bio POSVEĆEN Bogu i ovoj zemlji u kojoj sam živio.
Želio bih da prihvate činjenicu da Jedini Gospodar svakoga života nije mogao ne biti uključen u moj nasilan odlazak.
Neka mole za mene kako bih mogao biti dostojan takve žrtve. Neka povežu moju smrt s tolikim drugima jednako nasilnima koje su prepuštene ravnodušnosti i prekrite anonimnošću. Moj život ne vrijedi više od ostalih. Isto tako ni manje. U svakom slučaju, ne posjeduje nevinost djetinjstva.
Dovoljno sam živio da bih spoznao zapletenost zla koje je, nažalost, može izgledati kao da je preplavilo svijet, onog istog zla koje bi me moglo bijesno ugrabiti. Volio bih, kada kucne čas, biti prosvijetljen da mogu izmoliti oprost od Boga i od svoje braće, i u isto vrijeme da bih svim srcem mogao oprostiti onima koji će me usmrtiti.
Čini mi se važnim to javno priznati da ne bih mogao željeti takvu smrt. Naime, ne vidim kako bih se mogao razveseliti kad bi ovaj narod koji volim bez ikakve prosudbe bio optužen za moje ubojstvo. To je prevelika cijena za, kako će se možda nazvati, „milost mučenika”, prevelika cijena da bih je dugovao Alžircu, kakav god on bio, posebice ako kaže da sve što radi, radi u ime onoga za što vjeruje da je Islam. Svjestan sam prezira kojim smo okružili Alžirce. Isto tako svjestan sam islamskih karikatura koje ohrabruju određenu ideologiju. Prelako je mirne duše identificirati taj religiozni put sa konzervatizmom njegovih ekstremista.
Alžir i Islam su za mene nešto drugo, to su tijelo i duša. Mislim da sam to dovoljno naglašavao, na očigled onoga što sam od toga doživio, tako često našavši u njemu pravu nit vodilju Evanđelja naučenog na koljenima svoje majke, svoje cijele prve Crkve, u Alžiru da budemo precizni, već onda i uz poštovanje prema muslimanskim vjernicima. Moja će smrt očito potvrditi one koju su me tretirali kao naivca ili idealista: „neka sada kaže ono što misli o tome!”
No, oni koji će me ubiti moraju znati da će time biti ostvarena moja nestrpljiva želja te ću moći, ako Bog da, susresti svoj pogled s Očevim pogledom da bih s njim promatrao njegovu djecu muslimane, takvu kakvu ih On vidi, sve obasjane Kristovom slavom, i plodom njegove žrtve, ispunjene darom Duha Svetoga čija će tajna radost uvijek biti ostvarivati zajedništvo i sličnost poigravajući se različitostima. Za taj izgubljen život, potpuno moj, potpuno njihov, zahvaljujem Bogu koji ga je očito želio za onostranu RADOST unatoč svemu.
U ovom HVALA gdje je sve rečeno, nekoć o mom životu, naravno, uključujem i vas, današnje i jučerašnje prijatelje, i vas, prijatelji odavde, uz majku i oca, sestre i braću i njihove obitelji, stostruko ste priznani kao što je obećano!
I ti također, prijatelju posljednjeg trenutka, koji nisi znao što radiš. Da, i tebi posvećujem ovu zahvalu, i ovaj „Z-BOGOM”. U nadi da ćemo se ponovno sresti u raju, kao dva sretna razbojnika, ako tako bude htio Bog, Otac obojice nas.“
AMEN! INCH’ALLAH!
Alžir, 1. prosinca 1993.
Tibhirina, 1. siječnja 1994.
Christian. +
Ako želite još ovakvih tekstova, kliknite like!Tekst oporuke preuzet sa stranice trapisti.com
Miodrag Vojvodić
The post Oporuka svećenika kojeg su ubili islamistički ekstremisti appeared first on Bitno.net.